Priča iz kvarta
Žena koja je uzgojila koronu! ‘Od virusa me odmaraju trčanje i vatrogastvo’
Željka Mačak Šafranko molekularna je biologija iz Lazine Čičke, koja je uspjela u laboratoriju uzgojiti virus Sars-Cov-2, što je otvorilo brojne mogućnosti u svijetu znanosti. U vrijeme korone radila je od jutra do mraka i izbjegavala majku…
Jedan za nju običan radni dan, jedan uobičajeni radni zadatak, lansirao je molekularnu biologinju Željku Mačak Šafranko iz Lazine Čičke na male ekrane i na stranice svih važnijih portala i novina. A Željki ni danas nije jasno zašto. Za nju je to, jasno, posao kao svaki drugi… Pitamo, zašto je došla u medije?
– Javnosti je bila zanimljiva informacija da smo na Klinici uspjeli uzgojiti virus. Kako se to radi? Iz uzorka brisa grla i nosa uzela sam malu količinu tekućine i u laboratoriju (koji inače nije onaj u kojem se radi dijagnostika, nego specijalan laboratorij višeg stupnja biosigurnosne zaštite) uzgojila virus. Znači, uzela sam stanice koje inače koristim za uzgoj drugih virusa i stavila na njih bris pacijenta pozitivnog na virus SARS-Cov-2 te nakon nekoliko dana došla pogledati što se događa sa stanicama. Uočila sam promjene koje ukazuju da se u njima virus razmnožio, što smo kasnije dokazali PCR testom – kaže Željka i nastavlja:
– To znači da se sad možemo raditi istraživanja na samom virusu, proučavati njegove karakteristike, možemo inficirati stanice imunološkog sustava i gledati kako se ponašaju, može se testirati antiviralne spojeve… Sad su mogućnosti neograničene. Za sad uzgojeni virus koristimo za poboljšanje dijagnostičkih postupaka i trenutno smo fokusirani samo na dijagnostiku, jer ne možemo biti raspršeni na sto strana. Inače, jedan od zadataka našeg laboratorija je dijagnostika i proučavanje virusa koji prelaze sa životinja na čovjeka. Stoga, kad god imamo priliku, iz kliničkih uzoraka izoliramo viruse kako bismo ih mogli istraživati, tako da SARS-CoV-2 nije bio prvi, a vjerojatno ni posljednji virus koji smo izolirali u laboratoriju – kaže Željka.
Virus SARS-Cov-2 poslan je u Njemačku, prof. dr. sc. Luka Čičin-Šain s Helmholtz centra za infektivna istraživanja u Braunschweigu zamolio je izolat, poslali su ga drugi dan nakon potresa, nazvali su ga Zagreb (službeno ime je SARS-CoV-2/Zagreb). U Njemačkoj razvijaju lijek na bazi antitijela koja imaju sposobnost neutralizirati virus, odnosno spriječiti virus da uđe u stanicu. To je dosta obećavajući pristup i nadamo se da će se pokazati uspješnim.
A njezin život s koronom…
– Moram reći, prekinula sam kontakt sa svojom majkom, koja je u rizičnoj kategoriji, ali nisam izdržala da ne zagrlim djecu. Nisam se bojala da ću se zaraziti u laboratoriju, iako smo računali s tim da bi nam se to moglo dogoditi, jer bili smo u doticaju s medicinskim osobljem koje je u kontaktu s oboljelima. Sjećam se kad je kolega Ivan-Christian Kurolt jedno jutro došao na posao sav blijed, svima u labosu je odmah bilo jasno da je detektirao prvog pozitivanog pacijenta na novi korona virus. Do tad se testiralo dosta pacijenata, svi su bili negativni, a sljedeće dane uslijedili su novi uzorci i shvatili smo da više nećemo ići kući tako skoro. Nekoliko dana smo radili od jutra do mraka, sve dok nam nisu u pomoć došli kolege iz drugih laboratorija, kako bismo ipak posložili neke smjene, da budemo slobodni barem osam sati – prisjeća se najtežih dana Mačak Šafranko.
Okolina je često pitala koliko ima pacijenata, što se to događa, je li to jako opasno, je li slično gripi. Kako kaže, nema tu još uvijek nekog pametnog odgovora. Kod gripe postoji cjepivo, ovdje ga nema, ali osobe starije životne dobi je nužno izolirati iz ostale populacije jer su najrizičnija skupina.
Kako ljudi mogu ozdraviti ako nema lijeka, pitanje je koje se danima provlači, a naša sugovornica pojašnjava da imamo imunološki sustav koji je najčešće dovoljan da bi čovjek ozdravio, iako ponekad, nažalost, kad je organizam oslabljen, virusna infekcija može rezultirati smrtnim ishodom.
Kako kaže Mačak Šafranko, stvari se polako vraćaju u normalu, iako i dalje imaju velik broj uzoraka za testiranje. Na sreću, uglavnom su negativni. Uskoro će se, prema svemu sudeći, moći odmaknuti isključivo od ovog virusa i vratiti se uobičajnim poslovima znanstvenice.
– Oduvijek sam znala da ću biti znanstvenica, samo nisam znala koje vrste. Zanimao me rad sa životinjama, fizika, astronomija, astrofizika…Krenulo je to već u četvrtom ili petom razredu osnovne škole, a kao srednjoškolka doznala sam za studij molekularne biologije. To mi je zazvučalo odlično, kao nešto što bih mogla studirati. Puno sam čitala, knjigu Carla Sagana “Cosmos” pročitala sam nebrojeno puta, fascinirali su me astronomija, zvijezde… Tata je puno sa mnom razgovarao o prirodi i životinjama, puno smo gledali dokumentarce, i mogu reći da sam uz njega zavoljela znanost – otkriva Mačak Šafranko kako je krenula ljubav prema njezinu pozivu.
Išla je u Kemijsku školu u Zagrebu, za kemijskog tehničara. Kako kaže, svi njeni išli su u tu školu, kemija joj je bila super, voljela ju je, voli je još uvijek, te joj znanje koje je stekla tamo uvelike koristi što se tiče samog laboratorijskog posla.
– Ono što sam učila na fakultetu mi je malo manje korisno – kaže kroz smijeh.
Završila je molekularnu biologiju na PMF-u i zaposlila se na Institutu “Ruđer Bošković”. U početku se bavila proučavanjem virusa koji uzrokuje genitalni herpes, a kasnije je proučavala spolne razlike osjetljivosti na oksidacijski stres i starenje.
Na Institutu je provela nešto više od deset godina, a nakon toga se zaposlila u Klinici za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević i tamo je od 2016. godine. Kako kaže, ovo je nešto potpuno drugačije od Ruđera. Ujedno i najbliže oneme o čemu je maštala kao dijete, a da se može raditi u Hrvatskoj.
I sve je to neki prirodan slijed događaja, za Željku poziv, a ne posao koji je ovih dana više nego ikada došao do izražaja, što nam je i sama potvrdila kroz razgovor.
– U ovim uvjetima bilo je užasno stresno i naporno raditi, totalno nam se preokrenuo svakodnevni život. Prije smo radili normalno radno vrijeme, od 8 do 16 sati, sa slobodnim vikendima, a sad radimo u smjenama, vikendima i praznicima. Radimo isključivo dijagnostiku, usput pokušavamo usavršiti testove, dobivamo testove različitih proizvođača, pa ih uspoređujemo, a pokušavamo pomoći i drugim kolegama u drugim institucijama da uspostave dijagnostiku, da se i nama malo olakša. Mi radimo tzv. PCR test, koji detektira komadić virusnog genoma u uzorku brisa pacijenta. To je za sad službeni način dijagnosticiranja, no postoje još serološki testovi, koji detektiraju prisutnost antitijela na sam virus u krvi, ali oni još nisu do kraja pouzdani za samu dijagnostiku – pojašnjava nam.
Također, ističe kako nikakvog straha od posla s virusima nema. Postoje određena pravila, dobro su zaštićeni, i lakše se zaraziti bilo gdje drugdje nego u laboratoriju.
– Moj život prije korone bio je ugodan, radila sam svoja znanstvena istraživanja, zaposlena sam na EU projektu Znanstvenog centra izvrsnosti za virusnu imunologiju i cjepiva, i moj posao je da proučavam rani imunološki odgovor na hantaviruse, koji se na čovjeka prenose s malih glodavca i uzrokuju takozvanu ‘mišju groznicu’.Za vrijeme epidemije te groznice skupljala sam uzorke krvi pacijenata i njihove kliničke podatke, a u laboratoriju sam radila istraživanja sa samim virusom. To je sve bilo vrlo ležerno, no otkad se pojavila korona, sve je to stalo i promijenilo se.
U slobodno vrijeme Željka se, zabavlja sa svoje dvoje djece, igra se sa svoja tri psa, a ispušni ventil joj je trčanje.
– Prije korone sam u slobodno vrijeme trčala, to je moja velika strast, jako sam voljela ići na utrke, između ostalog i zbog druženja i sjajne atmosfere na startu, ali i cilju svake utrke – kaže Mačak Šafranko.
Članica je i DVD-a Lazina Čička. Prvo se učlanio suprug, a zatim i ona. Položila je za vatrogasnog časnika i, iako je obuka bila vrlo zahtjevna, kaže da joj se to jako svidjelo, jer to je jedan potpuno novi svijet. Za sad je iza nje jedna intervencija gašenja požara na otvorenom, no kako kaže DVD se tek razvija i tek nabavljaju opremu, pa do sad nije bilo ni mogućnosti sudjelovati na većim intervencijama.
A prošla je s vatrogascima i razne trkačke izazove, od Turopoljske trke, međunarodne vatrogasne utrke na Malom Lošinju, do Zagreb Firefighter Stair Challengea prošle godine, koji je bio pravi izazov. Tamo je istrčala 600 stepenica u zgradi u Strojarskoj ulici, u vatrogasnom odijelu, ali bez vatrogasnog aparata, jer njezin DVD to još nema. Iako, kako kaže, i oprema koja je bila propisana bila je posuđena, i u tome je bilo jako zahtjevno trčati. Međutim, odradila je pripreme u stambenoj zgradi u kojoj joj živi majka, a i kod je trčala kuće po stepenicama. Ponosna je jer je to bio još jedan način promicanja DVD-a Lazina Čička.
Dodaje kako bez podrške obitelji ne bi mogla ovako raditi svoj posao.
– Bez njih sigurno ne bih dogurala do kuda jesam, a u ovoj novonastaloj situaciji i djeca su mi preko noći morala odrasti i snalaziti se – priznala je Željka.
Na Klinici ima ugovor do 2022., no ne razmišlja što će biti kad on istekne. Nema ambicija otići raditi u inozemstvo i vjeruje da će dobar posao pronaći ovdje, u Hrvatskoj. Uostalom, rezultati joj imaju vrijednost…
CityLIGHTS
Pitali smo ChatGPT što misli o Velikoj Gorici, evo što je rekao!
Bogata povijest, odlična pozicija, ali i svijetla budućnost?
Priča iz kvarta
Ponos grada!
Ante Budimir je golom protiv Francuske oduševio cijelu naciju, a sve nas iz njegova grada po tko zna koji put učinio ponosnima. Zbog onoga što radi na terenu, ali još više zbog onoga što radi izvan terena…
U trenutku kad je Ivan Perišić u 26. minuti poljudskog ogleda Hrvatske i moćne Francuske odradio dribling i dotaknuo loptu u namjeri da je centaršutem pošalje prema protivničkom petercu, Ante Budimir bio je, izračunali su, 12 metara od mjesta gdje će ta lopta pasti. Kulerski je u tom trenutku napao prvu stativu i u idealnom trenutku bio je na toj lopti. Završila je prvo na njegovu čelu, da bi se odmah potom “ušuljala” u francuski gol, a Poljud je – eksplodirao!
Ante Budimir raširio je ruke, raširio je i lice u prepoznatljivi osmijeh, a jedan petogodišnji dječačić u njegovoj Velikoj Gorici skakao je od sreće.
– Tata, tata, Budimir je zabio gol, on je iz Gorice! – vikao je uzbuđeno proslavljajući gol za vodstvo.
I nije taj velikogorički dom bio jedini u kojem se u tom trenutku osjetila posebna sreća i zadovoljstvo. I poseban ponos. Ante Budimir opet je oduševio, po tko zna koji put, kao što sve nas koji ga poznajemo ili srećemo na gradskim ulicama tijekom (pre)kratkih dolazaka kući, oduševljava to što je sve ovom posebnom dečku definitivno počelo dolaziti na naplatu.
Sport, kažu, uvijek vrati za sve što mu daš, a Ante je sportu godinama davao. I zaslužio je najmanje sve ovo što mu se događa. A događaju mu se velike stvari, jer Ante Budimir konačno je, sa 33 godine, došao do statusa zvijezde. Ne samo u Pamploni, gdje mu je privremeni dom, nego i u njegovoj domovini, u njegovu gradu. Dugo je bio nepravedno podcijenjen, sa svih mogućih strana, ali sad je konačno “na štihu”. I ima puno pravo uživati u svemu što mu se događa.
Iako, nije Ante tip koji će tražiti pozornost, koji će se osjećati potpuno komforno u ulozi zvijezde, pod svjetlima reflektora.
– Ne očekujem da će hodati iza mene u Velikoj Gorici i davati mi priznanje, tapšati me, to sigurno ne. Najbitnije mi je priznanje od trenera, suigrača, da sam prihvaćen u tom, da funkcioniram dobro s njima – rekao je Ante u nedavnom intervjuu, želeći reći kako mu neka velika pozornost nije potrebna.
Oduvijek je tako funkcionirao, oduvijek se bavio sobom i svojim nogometom, vjerujući da će se nekad negdje vratiti. I bio je u pravu, na vlastito zadovoljstvo, na zadovoljstvo svoje obitelji, prijatelja, poznanika, navijača, još više ne zadovoljstvo suigrača i trenera koji ga okružuju. I, to je bilo posebno lijepo vidjeti, na posebno zadovoljstvo tog najmanje jednog petogodišnjeg dječaka koji odrasta u gradu u kojem je i on odrastao…
Put Ante Budimira prema vrhu, prema trenutku u kojem ga cijeli stadion ispraća ovacijama, bio je sve prije nego lagan i jednostavan. Još od prvih dana, od prvih haklova na betoncu na Cibljanici, gdje se “tukao” sa starijima, od prvih treninga na Radniku.
– Nikad nije spadao među najtalentiranije klince u generacije, čak je bio i malo nespretan, nezgrapan, ali s tom svojom “lopatom”, neobično velikom nogom, uvijek bi nekako utrpao loptu u gol. Puno više od talenta izdvajalo ga je to što je uvijek radio više od drugih, što je vjerovao da može prebaciti svoje limite, što je bio maksimalno pošten prema nogometu. I zato je uspio – govorio je svojevremeno Senad Harambašić, njegov trener iz dječačkih dana.
Budem li se vraćao u HNL, neću ni u Dinamo ni u Hajduk, nego u Goricu, čuvena je Antina izjava… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL
I on će priznati da ga je na trenutku možda i podcijenjivao, da ga je znao slati da niže krugove oko igrališta na kojem su igrali neki drugi klinci. Nije odustajao, tu se negdje počeo graditi karakter koji ga je oduvijek razlikovao od svih drugih. Tu, ali i u obitelji, kojoj nije bilo lako. Ante i njegove sestre rano su ostali bez oca, koji je poginuo u prometnoj nesreći, a nova nevolja stigla je početkom rata. Budimiri su morali pobjeći iz njihova sela Ozimica pokraj Žepča, a odabir je pao na Veliku Goricu.
Stigli su 1992. godine, Ante je u to vrijeme bio šestomjesečna beba, zbog čega nemamo nikakve dvojbe da ga imamo pravo smatrati potpuno našim. Ovdje je rastao, ovdje se gradio u impresivnog čovjeka kakav je danas, ovdje je, u Radniku, nedaleko od svoga obiteljskog doma, počeo svoj trnjem i teškom mukom popločeni nogometni put.
Nakon što je prošao neuspješnu i traumatičnu epizodu u LASK-u iz Linza, gdje ga je odveo Andrej Panadić, Ante Budimir sudjelovao je u samim počecima HNK Gorice, bio je i prvi igrač koji je klubu donio novac od transfera, onih famoznih 20.000 eura, koliko je u zimu 2011. uplatio Inter iz Zaprešića. Ne Dinamo, ne Hajduk, ne Rijeka, ne Osijek… Ne, to bi bilo prejednostavno. Ante je preko Zaprešića zaslužio poziv u Lokomotivu, ali nitko iz “velike četvorke” i dalje nije reagirao. I opet je Ante morao ići okolnim putem.
Prva prilika u inozemstvu otvorila se daleko od naslovnih stranica, u drugoj njemačkoj ligi, u dresu St. Paulija. I opet nije išlo lako ni jednostavno, nije se tamo snašao, nije dobio povjerenje, pa je krenuo dalje. U drugu talijansku ligu, maleni Crotone, a tamo su stvari polako počele sjedati na svoje mjesto. Bio je najbolji igrač kluba koji je prvi put u povijesti izborio Serie A, a kad je stigla ponuda iz kultne Sampdorije, činilo se da će to biti – to!
Međutim, bilo bi prejednostavno… Opet nije dočekao pravu šansu, ni tu mu nisu do kraja vjerovali, pa se vratio u Crotone, na mjesto sreće. Od tamo se otvorila nova mogućnost, slijedio je odlazak u španjolsku Mallorcu, opet u drugu ligu. I opet je blistao, zabijao, zaslužio ljubav navijača i – izborio ulazak u Primeru. I tamo se potvrdio, u ekskluzivnom okruženju, pa je 2020. godine stigla ponuda Osasune. Prihvatio je izazov i malo po malo izrastao u apsolutnu klupsku legendu, najboljeg strijelca, ljubimca djece, navijača i bakica, jer igrao je sjajno, a ponašao se još bolje od toga…
U skladu s cijelom njegovom pričom, prožetom stalnim dokazivanjem i potvrđivanjem, prilika u reprezentaciji stigla je tek nekoliko mjeseci nakon 29. rođendana, u kolovozu 2020. godine. Stvari su i po tom pitanju sjele na svoje mjesto, bio je dio momčadi koja je u Kataru stigla do svjetske bronce, a onda… Opet osporavanje, opet nepravda, opet trnje pod nogama.
Izbornik Zlatko Dalić otpisao ga je nakon te bronce, odabrao je vjerovati nekim drugim igračima, a Ante je ostao Ante.
– Nema ljutnje, nema razloga za to. Izbornik ima svoj izbor, a ja ću uvijek biti tu ako me zatreba – govorio je u to doba i osvojio još nekoliko doza simpatije sa svih strana.
Usput, igrao je u klubu toliko dobro da ga Dalić više nije imao pravo ignorirati. Vratio ga je u kadar taman prije odlučujuće utakmice za odlazak na Europsko prvenstvo, koju je Hrvatska dobila 1-0. Strijelac jedinoga gola bio je, naravno, Ante Budimir.
Nije ni to pomoglo da opet završi u drugome planu, da čuva leđa Matanoviću i društvu, ali Ante je opet šutio i radio. Jedino tako i zna funkcionirati, jedino takav pristup od prvoga je dana smatrao ispravnim. Golom Francuskoj, njegovim četvrtim u dresu reprezentacije, još jedanput se potvrdio, dokazao svoju vrijednost i kvalitetu, još jedanput nas je učinio ponosnima svojim izvedbama na zelenom travnjaku.
Iako, još smo za nijansu ponosniji na našeg prijatelja i susjeda zbog svega što pokazuje izvan terena. Uvijek maksimalno normalan, pošten, prizeman, skroman, pristojan, pametan, promišljen… I potpuno isti kao što je bio onih prvih dana, kad je pod Senadovim vodstvom svojom “lopatom” zabijao prve golove.
Nikad nećemo zaboraviti da je dan nakon povratka iz Katara bez ikakvog razmišljanja pristao sljedećega jutra doći na City radio, podijeliti svoju priču sa svim nama, iako bi mnogi drugi u tim trenucima odgovorili: “Radije ne bih, umoran sam, iscrpljen, nemam vremena…” Za Antu to nije bila opcija.
Slično je reagirao i kad ga je trener Senad nazvao i zamolio da mu pomogne s praksom za dobivanje PRO licence.
– Možeš li mi srediti da dođem u Crotone i pratim treninge? – zamolio je Senad, a već iduće sekunde sve je bilo riješeno.
Ugostio ga je, napravio sve da se osjeća kao kod svoje kuće, bio mu je pri ruci u svakom trenutku njegova boravka u Italiji, pomogao koliko god je mogao. Jer Ante je, jednostavno, takav.
Pamtimo i onu nevjerojatnu priču iz Španjolske, kad je 78-godišnju baku, kojoj se nije pojavio taksi, odvezao u 70 kilometara udaljenu bolnicu na terapiju kojom se borila protiv raka.
“Hvala Osasuni što ne dovodi zvijezde nego dobre ljude”, javila se kći oduševljene bakice.
I to je konačna istina. Vidjelo se to i nedavno, kad je Ante, kako bi obilježio rušenje rekorda po broju golova u dresu Osasune u La Ligi, ručkom počastio kompletan klub, od predsjednika do čistačice. Odveo ih je u svoj omiljeni restoran u kojem ga, pogađate, obožavaju.
– Ante je legenda Osasune, velik igrač, ali još je bolji čovjek – komentirala je vlasnica restorana.
Mogli bismo tako nabrajati unedogled, postoji otprilike milijun razloga da budemo ponosni na dečka sa Cibljanice, ali tu se više zapravo i nema što objašnjavati.
Ante Budimir je nogometna i ljudska veličina. On je, u punom smislu te semantičke konstrukcije, ponos grada.
– Tata, tata, on je iz Gorice…
Je, sine, naš je. I čudesan je.
Kultura
Roža (Bir böcek olan kız)! ‘Kako sam predstavu na kajkavskom odvela u Istanbul…’
Predstava “Roža (cura s greškom”, koju su Ana Katulić i Žak Valenta osmislili na temelju pripovjetke “Svoga tela gospodar” gostovala je u Turskoj. Ana je glumila na kajkavskom, išli su i turski titlovi, a o svemu tome doznajemo iz prvog lica…
U prvom licu: Ana Katulić
Kad si samostalni umjetnik, obrtnik, samozaposlen, na nezavisnoj sceni, kad vodiš umjetničku organizaciju te si u njoj i glumac/glumica i autor, producent, i vozač i računovođa i tajnik i marketing i novinar, najkraće rečeno – katica za sve – onda znaj da, uz brojne velike i male radosti koje ovaj poziv ostavlja na kraju dana, on ujedno otvara i Pandorinu kutiju svih sila koje nisu uvijek ugodne i često su egzistencijalno upitne.
Ljudi nam se dive jer smo kreativni, inovativni, hrabri, probitačni, radimo ono što volimo i želimo, no druga strana medalje je ta da od umjetnosti često izazovno živimo i da se rijetko posvećujemo samo umjetničkom procesu (eh, da je barem tako!). Većina našeg posla, ili bar dobrih 60 posto, uvijek je administracija, dan na kompjuteru, mejlovi, natječaji, tiskara, komunikacija i tako u krug. Kamo sreće kad ostane moment za kreativu.
No, na dnu Pandorine kutije je nada, a ja sam po prirodi optimist, pa ovo nije tekst o tome kako umjetnici teško žive već potvrda da se svaki trud, upornost i rad isplate. Uvijek. Osim toga, jedan moj poznanik mi je lani za Božić poželio da “od svog rada živim, a ne preživljavam”, pa sam tu njegovu rečenicu uzela kao mantru ili lajtmotiv ove godine, koja je krenula poprilično dobro i uspješno.
Tu, naravno, prvenstveno mislim na Rožu (curu s greškom), moj prvijenac, cjelovečernju autorsku predstavu našeg goričkog Štoos teatra koju smo na scenu lani postavili Branko Žak Valenta, moj dobar prijatelj, koreograf i umjetnik, i ja, prema motivima Kolareve pripovijetke “Svoga tela gospodar”.
Kvalitetna se ekipa okupila u radu; Ivan Grobenski, koji je fantastično odradio glazbu, mladi kipar Matej Vuković, s kojim je suradnja počela 2023. na Ogledima, koji je napravio masku Pisave, multimedijalna umjetnica Mia Štark, koja je složila vizual i radila sa mnom na pokretu. Roža se rađala u prostoru FA Turopolja i nakon što je premijerno odigrana lani u Gorici i Zagrebu, to je bilo to.
Za nezavisni Štoos teatar, koji nema svoju kazališnu dvoranu, postavljaju se vječna pitanje: Gdje ćemo igrati? Za koga? I kada? Neka gostovanja smo dogovorili; bit će još koje u Gorici (vjerojatno oko Goričkih večeri), u KNAP-u, mogli bismo igrati kao lektira za osnovne ili srednje škole, zovu nas u Buševec, u Koprivnicu i Krapinu…
Treba opet sjesti za laptop; “Poštovani, mi smo Štoos teatar iz Velike Gorice…” i nuditi predstavu. Sreća je htjela da mi je kolegica poslala link za festival u Bursi, u Turskoj. Bio je to Balkan festival, na koji stižu razne izvedbe iz cijelog svijeta. Prijavnicu sam ispunila, priložila sve materijale; fotografije, video snimku predstave, plakate, tehnički rider… I drži fige.
Koncem 2024., međutim, stiže pozivnica na International Women Playwrights Theater Festival u Istanbulu. Istanbulu?! Istanbulu??! Čekaj malo, pa ja nisam prijavljivala Istanbul. Zovem Žaka: “Jesi li nas ti možda prijavio?”, malo sam zbunjena. Žak odmahuje, prvi glas.
Ono što je ostao moj zaključak do danas (jer drugog nema) jest da je ekipa iz Burse prepoznala našu predstavu i proslijedila prijavnicu Istanbulskom nacionalnom kazalištu. Oni su pogledali snimku predstave, odlučili je uvrstiti u program i poslali nam pozivnicu za Festival. I tad kreće jedan fini miks sreće, uzbuđenja, pozitivne treme, panike i brige, pa malo zabrinutosti , pa opet uzbuđenja i tako u krug do veljače.
Trebalo je napraviti predprodukciju, dogovoriti tko od ekipe ide, što ćemo nositi od scenografije, a što nam mogu osigurati organizatori, gdje ćemo biti smješteni, što možemo nositi sa sobom u avionu i kako pakirati opremu i tehniku. Trebalo je masku Pisave dobro zapakirati za avion da se ne bi u transportu oštetila jer je rađena od kaširanog papira i lako je lomljiva.
Osim toga, trebalo je osigurati i riješiti financije za put i još puno tehnikalija. Jedna od njih bio je i prijevod predstave. Na turski. Odmah zovem predsjednika Hrvatsko-turske udruge prijateljstva, Gorana Beusa Richembergha, i pitam za preporuku. On me spaja s turkologinjom Leom Kizilkayom i iza Nove Godine prijevod je već u Istanbulu. Ja sam sretna jer organizacija dobro protječe, rokovi se poštuju, nema nepoznanica i sve ide prema planu.
U Istanbul stižemo 8. veljače, Domagoj Klasić (tehnička podrška), Ivan Grobenski (glazba, ali u ulozi tehničara za titlove) i ja. Žak je ostao u Rijeci, slomila ga gripa, bodri nas porukama. Subota je, let je kratak, ugodan, a i Pisava je stigla u jednom komadu.
Ana i Žak Valenta, koji zbog bolesti nije putovao u Istanbul
Na aerodromu nas dočekuje domaćin iz kazališta, glumac Emir Üstündağ koji nas s kolegom, u kombiju, sa svim našim osobnim stvarima i kazališnom rekvizitom vozi do hotela i do kazališta. Vožnja od aerodroma traje kao da ideš od Zagreba do Ljubljane, sva sreća da su hotel i kazalište na pet minuta pješice.
Gostoprimstvo koje su nam ukazali domaćini rijetko se viđa. Smješteni smo u drevnoj četvrti Üsküdar, na azijskoj strani kopna. Ova strana puno je tradicionalnija i tiša, a tu se može vidjeti Istanbul kakav je bio nekad; netaknute malene četvrti i kućice, domaće radnje bez velike izgradnje i užurbanog ritma ovog milijunskog velegrada, koji je velik kao četiri Hrvatske.
Kazalište u kojem igramo jedna je od pet zgrada, koliko ih Nacionalni teatar ima po Istanbulu. Ova je zgrada nekad davno bila tvornica piva i cigareta, ima jednu veću i jednu manju kazališnu dvoranu, pet dvorana za probe ansambla, prostorije muzeja u kojem se čuvaju artefakti iz nekadašnje tvornice, prostorije za kostimografe, scenografe i umjetničke voditelje, administraciju, kafić za publiku i kuhinju za glumce i zaposlenike.
Organizatori festivala uvijek su nam na usluzi; nose čaj, kuhaju kavu, donose perece, pitaju kako smo, je l’ sve u redu, što nam treba… Turci slabo govore engleski, sreća pa je tu Google prevoditelj. Pričamo u mobitel, on prevodi, domaćini čitaju, smijemo se. Razumijemo se.
Festival traje sedam dana, upoznajemo trupu iz Makedonije, oni izvode dan prije nas. Tu su još ansambli iz Bugarske, Grčke, Rusije, Srbije, Španjolske, Njemačke i Italije, te domaćini iz Turske. Sve je odlično organizirano, uređeno, nema nepoznanica, poštuje se raspored i organizacija.
U Istanbulu provodimo četiri dana, pa imamo vremena za sve. Prvi dan odlazimo preko Bospora do Europskog kopna, do Aya Sofie, Plave Džamije, do Bazara. Kad smo tu, prilika je da sve posjetimo. Ne sprečava nas ni kiša koja nas neumoljivo prati sve dane. Pijemo tursku kavu, jedemo baklave i tradicionalna turske jela nalik na raviole (i kebab, naravno), opuštamo se i prepuštamo zavodljivosti istoka. A onda idući dan – izvedba.
Do podne i popodne provodimo u kazalištu, slažemo scenu, isprobavamo titlove. U tim trenutcima razmišljam kako će publika reagirati, hoće li razumjeti predstavu i kako će je razumjeti. Ovo je prvi put da Roža i ja gostujemo izvan Hrvatske, to je publika koja nikad nije čula za Slavka Kolara, predstava je na kajkavskom, prati li to i prijevod i što je sve izgubljeno u prijevodu u odnosu na original?
Ipak, jednom kad je publika ušla, kad su se svjetla ugasila i scena zasvijetlila tom magičnom svjetlošću, bilo je jasno da jedinstven jezik kazališta svi razumiju. Na početku sam ih “pridobila” s nekoliko turskih izraza i pozdrava; dobra večer, dobro došli (İyi akşamlar, hoş geldiniz, tur.) i do samog kraja nisam izgubila njihovu pažnju.
Pljesak i dijalog s publikom koji je nakon završetka predstave potrajao pa skoro kao i predstava sama, odgovorili su na sva moja pitanja i sumnje. Bilo je zaista neponovljivo. Na međunarodnoj sceni, u drugoj državi ( i kontinentu!) primiti pohvale, pljesak i čestitke iz publike među kojom je bila i hrvatska konzulica u Istanbulu, Ivana Zerec.
To je publika koja je angažirana, koju zanima kazalište, koja pita. Predstava je komunicirala i na mnoge je načine dotaknula i progovorila. Negdje smo se osjetili, pronašli i povezali. I to ne samo na razini žena, nego na razini naroda i ljudi, kolektivne svijesti i izazova koji su sveprisutni i svima nam slični. Bilo je to jedno neponovljivo gostovanje koje nam je dalo adrenalina i krila za dalje. Na nezavisnoj sceni. Dan po dan. Može se. Isplati se!
“You have home in Türkiye now”, poručili su nam domaćini na odlasku.
I vjerujte nam, znamo da je to istinski tako.
Priča iz kvarta
Ivan Šćepina opet kod svoje kuće! Odmah je otišao svojim dečkima na Udarnik…
Nakon što je odradio ovu fazu rehabilitacije u Krapinskim toplicama, Ivan Šćepina vratio se kući i odmah poželio otići na Udarnik i pogledati utakmicu svojih prijatelja i suigrača, koji su mu dobrodošlicu kući poželjeli – pobjedom!
Petak iza nas bio je velik i važan, poseban dan za obitelj Šćepina iz Gradića. Sin Ivan vratio se kući s rehabilitacije u Krapinskim toplicama, završio je s tom fazom svoga oporavka nakon teške nesreće prošloga ljeta i započeo novu. U kojoj će i dalje biti potrebno jako puno borbe, kako njegove, tako i njegovih roditelja Ružice i Darija, ali u ovom trenutku važno je samo da je obitelj ponovno na okupu, da je Filip dočekao svog starijeg brata…
Puno se toga događalo oko Ivana Šćepine u mjesecima iza nas, njegova nesreća ujedinila je Hrvatsku, ali u prvom redu njegov grad, iz kojeg je i krenula akcija skupljanja sredstava za skupu rehabilitaciju. Uz njega su, kao velika potpora u najtežim trenucima, bili i obitelj, i susjedi, i prijatelji iz škole, i suigrači iz NK Kurilovca, čiji je Ivan bio član do kobnog pada u lipnju prošle godine. Unatoč svemu što je prošao, Ivan je ostao zaljubljen u nogomet, što je pokazao već u nekoliko navrata.
Došao je tako ispratiti utakmicu između Zagorca i Kurilovca u Krapini, utakmicu organiziranu s ciljem da se dodatno pomogne njemu i njegovoj obitelji, a ove je subote, samo dan nakon što je stigao kući, prvi put otišao na Udarnik. Igrali su njegovi dečki, njegova generacija, kadeti Kurilovca, a s druge strane bio je Samobor. Ivanov dolazak na utakmicu, koju je pratio uz rub terena, dodatno je motivirala njegove prijatelje iz kluba, koji su pobijedili Samoborce s visokih 3-0, uz dva gola Gabriela Čolića i jedan Mihaela Blaževića. Istog protivnika rezultatom 1-0 pobijedili su i juniori, a sve skupa imalo je posebnu posvetu.
“Današnji trijumfi kadeta i juniora posvećeni su posebnom gostu, Ivanu Šćepini, koji je pratio utakmicu svojih suigrača. Ivane, prekrasno te vidjeti opet na našem Udarniku, na terenu, s loptom, s tvojim suigračima i frendovima! A vama dečki kapa do poda za trud, te što ste Ivanu omogućili da zajedno sa vama proslavi pobjedu!”, oglasili su se iz Kurilovca.
Pred Ivanom je i dalje teško razdoblje, dug je put do potpunog oporavka, ali uz ovakvu podršku sa svih strana sve će to ići barem za nijansu lakše…
Priča iz kvarta
Pevecovih 60: Jedno posebno prijateljstvo, dva dima cigarete i poneka suza…
Povodom 60. rođendana omiljenog klupskog oružara Franje Kovačića Peveca, HNK Gorica predstavila video u kojem mladić s Kozjače otkriva tajne rituale, ali i odgovara na pitanje je li buncek bolji u Hrvatskoj ili Rumunjskoj
-
CityLIGHTSprije 2 danaUskrsna atmosfera u Kravarskom, vrijedne žene uljepšale centar
-
Kulturaprije 4 danaFOTO Sjajne izvedbe folkloraša na Turopoljskom festivalu folklora
-
CityLIGHTSprije 6 danaPitali smo ChatGPT što misli o Velikoj Gorici, evo što je rekao!
-
Sportprije 2 danaFOTO Kiša i loše vrijeme prorijedili raspored u Ligi veterana