Početak svake godine uvijek je vrijeme kad si svi nešto poželimo, i nadamo se da će se barem dio toga ostvariti. Kako je prošla godina bila nepredvidiva i prepuna neugodnih iznenađenja, svi nekako najviše priželjkujemo zdravlje i mir.

Nakon što je za svoj roman  “Slava” u 2019. dobio nagradu “Albatros”, prošla  godine za Stipu Bilića, u poslovnom svijetu, bila je još jedan korak naprijed, postao je novi voditelj izdavačke djelatnosti u Pučkom otvorenom učilištu. Čovjek koji je odrastao  s desetero braće i sestara, te je prošao u životu puno toga za ovu godinu nema puno želja.

-Nakon ove neizvjesne i turbulentne godine neka  2021. svima donese puno mira i radosti, a najvažnije neka nam svima podari puno zdravlja i empatije jednih prema drugima, ali ne samo u ovim teškim vremenima. Postanimo bolji ljudi po svojoj ljudskosti. – ističe Bilić.

Naša uspješna judašica i osnivačica Judo kluba za osobe s invaliditetom  Fuji, Marina Drašković iza sebe je imala privatno tešku godinu, a zbog epidemioloških mjera ni sa svojim Fujijevcima nije mogla biti kao inače.

-Želje su mi ustvari velike, ali i najosnovnije… Želim manje tužnu godinu. S obzirom da sam ostala bez tate ove godine, a mjesec dana nakon njega otišla je i baka, želim da mi obitelj ostane zdrava i živa. I želim da Fuji preživi iduću godinu koja neće biti nimalo laka ali vjerujem da ćemo uspjeti! Idemo dan po dan… – kaže Marina.

Uvijek vesela, djevojka koja širi pozitivu gdje god se pojavi, nesigurne novinarske vode zamijenila je ulaskom u svijet “sama svoja šefica” i nastala je Plartforma. Ana Katulić nanizala je niz predstava, projekata, vodila mnoge gradske manifestacije, a onda je došla 2020. godina, vrlo malo mogućnosti za rad, ali njen optimizam je i dalje tu, evo što je poželjela za ovu godinu.

-U idućoj godini želim manje straha, više zagrljaja i puno sunčanih dana. Želim da oni koje volimo budu zdravi, da mi kao društvo budemo bolji i svjesniji, da sve ono čemu nas je naučila ova godina prigrlimo, osvjestimo i primijenimo. Neka nas to ojača i vodi. Hvala joj što se dogodila jer mene je naučila kako je to kad svakodnevica koju sam do sad poznavala više ne postoji, naučila me što znači samoća, strah, tjeskoba i koliko je važno imati oko sebe puno ljubavi. Želim nam svima u idućoj godini prvo puno puno ljubavi prema sebi samima, da se njegujemo s pažnjom; svoje misli, svoje srce i svoje tijelo, da budemo nježni i ljubavni prema drugima, prema svim bićima, a posebno prema prirodi, da primimo pod ruku svoje strahove i prošetamo ih ponosno. Ja sebi želim da hrabro kročim u novu godinu. Za početak. Hrabrost i ljubav. To su moje male, velike želje u  2021. – kaže Ana.

Još jedna gorička umjetnica, i još jedna Ana, izgurala je prošlu godinu najbolje što je znala i kako kaže  2020. smo više puta nazvali apokaliptičnom.

-Doista smo se često osjećali bespomoćno i pitali se: Dobro, jel dosta ili će sutra počet padati žabe s neba? U najtežim trenucima onemogućen nam je bliski, ljudski kontakt. Ali sve ove nedaće, pa i ova posljednja i najtragičnija, u Petrinji i okolici, pokazala je da unatoč svemu imamo veliko srce. U 2020. sam više nego ikada bila svjesna ljubavi – moje ljubavi prema drugima – mojoj obitelji, djeci u sirotištu u kojem volontiram a koju ove godine  zbog epidemiološke situacije ne mogu zagrliti,  sjetim ih se svakog poimence, pa i ljubavi prema životinjama – pridružili smo se udruzi LePas pa sada udomljavamo i čuvamo mace; i ljubavi koju primam – od vlastitih roditelja i roditelja polaznika Anine glazbaonice. Toliko sam podrške i divnih, toplih mailova primila da sam gotovo nad svakim zaplakala. Ne veličam time 2020., i dalje mi je omražena, premda je prema meni još bila blaga u usporedbi s time kakva je bila drugima. Čak i u profesionalnom smislu. Malo je muzičara koji mogu reći da su ove godine radili. Ja sam, eto, imala tu sreću.  – kaže Ana Lovrenčić, i nastavlja sa svojim pogledom prema ovoj godini.

-Što želim u 2021.? Spokoj. Želim nam da bezbrižno spavamo. Želim nam svima još više empatije i da čuvamo druge bez obzira na to smatramo li da trebamo čuvati sebe. Profesionalno, želim stati pred svoju publiku, želim zagrliti dječicu u Kući ljubavi, želim provesti sve projekte i svoju školu mjuzikla, koji čekaju u ladici bolju epidemiološku situaciju.  I želim da me nađu oni kojima mogu pomoći. U Aninoj glazbaonici uvijek ima i bit će mjesta za one  potrebite slabog imovinskog stanja. Svake godine 10% moga rada je dobrotvorni rad. Mnogo je djece ove godine doživjelo traume i potrebna im je sva psihološka podrška koju mogu dobiti, a ono što im ja mogu ponuditi je individualni pristup zasnovan na muzikoterapiji s ciljem osnaživanja djeteta i prevladavanja traume, pri čemu emocije koje dijete ne može izgovoriti može izraziti muzikom, u sigurnom okruženju. Toj su djeci vrata uvijek otvorena. Želim nam svima zdravlja, ljubavi prema drugima, ljubavi prema različitima, tolerancije, i čvrsto tlo pod nogama!- poručila je Lovrenčić.

S djecom u osnovnoj školi Eugena Kumičića radi i profesorica povijest i geografije Lada Rojc, koja kad nije u školi onda je najvjerojatnije na nogometnom terenu, ali ne kao igrač, nego kao sutkinja koja je 2017. godine postala instruktor za suđenje u FIFA-i. Dakle, stalno prenosi svoje bogato znanje! Prošla godina donijela je i za nju nove izazove, malo je vremena provela s djecom u učionici, više su se gledali preko ekrana, ali ostaje nada da se to više neće ponoviti.

-Svi imamo istu želju da se vratimo u normalu života, da se pandemija povuče, da nastavimo gdje smo stali u veljači prošle godine… Kao geograf želim također da se ovi rasjedi ispod nas umire, da nam ta silna energija Zemlje prestane demonstrirati svoju moć. Svim građanima našeg grada želim zdravlje, sreću i mir te manje stresa! Kao profesor u školi želim klincima povratak u normalu nastave, treninga i drugih aktivnosti. Želim im također odlaske na maturalac, do Vukovara na terensku nastavu i na sve ostale školske izlete koji nam toliko nedostaju! – kaže Rojc.

I na kraju, završit ćemo jednom kineskom poslovicom. “Budite pažljivi kad nešto poželite. Može se ostvariti.”