Povežite se s nama

Kultura

ZDENKA MLINAR “Moja književna prekretnica je 18 strofa za 18. rođendan kćeri”

Nagrade nikada ne shvaća preozbiljno, one su joj slabiji ili jači vjetar u leđa i pokazatelj da se može i bolje i više te da ne treba odustajati.

Objavljeno

na

ZDENKA MLINAR

Imala je svega pet godina kad je počela pisati, i oduvijek je voljela pisanu riječ. Inspiraciju pronalazi posvuda oko sebe i danas je jedna od najpoznatijih književnica u Velikoj Gorici. Ona je Zdenka Mlinar, kako sama kaže, već pola životnog vijeka Velikogoričanka sa zagrebačkom adresom, na kojoj je ponosno i s puno ljubavi, sa svojom malom/velikom obitelji svila gnijezdo.

– Volim sve što je lijepo i čovječno, plemenito i humano te društvu i zajednici korisno. Zaljubljenica sam u cvijeće i prirodu, s visokim stupnjem osviještenosti prema očuvanju svega što ona jest, a bez čega u budućnosti nema ni života na našoj planeti – govori Zdenka na početku našeg razgovora.

Ističe da, uz obiteljsku sreću, njeguje i društvenu angažiranost kroz kulturna i humanitarna djelovanja jer ne želi biti pasivnom promatračicom zbivanja u životnim sredinama svoje djece i unuka, kao i djece u potrebi ili pak starijih i nemoćnih.

U darovima svoje svestranosti i najboljim godinama života, napušta mnoge hobije i okreće se iščitavanju “svega što joj dođe pod ruku” te pokušaju pisanja, zatomljenoj želji još u ranoj mladosti, kada se u kući svoje tek udane sestre poigravala starim pisaćim strojem.

– I ne bi mi teško jer u meni je vječno prisutan nauk života, ponesen iz roditeljskog doma, a koji poziva samo na red i rad. No, pisati sam počela već s pet godina tako da sam do polaska u školu s nepunih šest znala sva slova i skoro cijeli bratov Bukvar napamet.

Napamet je voljela učiti i sve stihove izvezene ili u printu sa zidnih krpa koje su u to vrijeme bile neizostavni dio ukrasa mnogih kuća.

– Potom su, u tinejdžerskoj fazi, na red došli spomenari, pa pučki napjevi, koje sam voljela zapisivati, a pjevali su se na svadbama, blagdanskim zabavama, zimskim sjelima (prelima) ili pri radovima na njivama. Pa ljubavna pisma, ha, ha, ha… Dakle, sve je krenulo od ljubavi prema pisanoj riječi.

Foto: Privatna arhiva

Zanimljiva je Zdenkina priča kad se okrenula prema poeziji.

– Za poeziju mogu reći da mi se “dogodila” u zreloj dobi. Naime, kada mi je kći stasala u punoljetnu osobu, za taj važni i veliki njen i obiteljski događaj poželjela sam joj pokloniti nešto što nema materijalnu vrijednost i što će joj možda biti draže i korisnije od bilo kakvog skupog nakita ili odjevne “krpice”. Točnije, željela sam joj pisanom rječju čestitati, odnosno izraziti svoje emocije i sreću, a ona se već pri prvom pokušaju, počela množiti u puno riječi, one pak prelijevati u stihove, a stihovi u strofe koje zajedno izrodiše jednu veliku pjesmu. Nanizala sam ih i više od osamnaest, koliko sam si u tom pokušaju “zacrtala”. Tako sam mogla raditi i odabir, odnosno ostaviti samo one koje su mi se činile najljepšim i najprikladnijim.

Tu je pak imala problem sa skrivanjem pisanja od svih ukućana jer se sramila napisanog, ali i željela da svima u obitelji, a pogotovo njenoj punoljetnoj djevojčici kojoj je i namijenjena, bude iznenađenje.

– Bilo je to vrijeme kada ne imadoh ni pisaću mašinu, a kamoli kompjutor. Taj jedinstveni, posebni i jako važan tekst, nosila sam u jedan od tada rijetkih ureda u gradu na strojno prepisivanje pa printanje s ukrasnim detaljima. Dakako, odnesoh ga i na uramljivanje jer sam željela da po svemu bude dostojan majčinog darivanja. Iznenađenje je u potpunosti uspjelo jer mi je kći, čitajući SVOJU PJESMU, i zaplakala.

Druga pjesma je nastala jer joj nisu vjerovali da je napisala prvu, treća zbog druge i tako dalje…

– Pisanje poezije mi je vjerojatno i obiteljsko naslijeđe jer moj djed je bio dobar u pučkom pjesništvu te sam pred sam kraj njegova života uspjela prikupiti neke njegove pjesme, složiti ih u knjigu “Bože, tebi hvala”, u kojoj sam i koautorica, ali i urednica.

Foto: Privatna arhiva

Po do sada objavljenim knjigama, reklo bi se da Zdenka piše samo poeziju raznolike tematike, što baš i ne stoji jer su je njen nemirni duh i znatiželja, iz zanesenosti stihovanja i traženja rime, odveli i u druge književne žanrove te je počela pisati i prozu (eseje i priče), minijaturnu liriku pa i haiku poeziju.

-Mnogi su eseji objavljeni na portalima ili u tiskanoj formi, priče isto tako, a najviše me je obradovala priča koja je prošle godine objavljena u Večernjakovu subotnjem prilogu “Obzor” te je samim tim ušla u konkurenciju za godišnju nagradu “Ranko Marinković”, koju Večernjak dodjeljuje od 1964. godine.

Haiku poeziju piše od 2014., a objavljuje je kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu te je tako 2020. objavila i svoju prvu haiku zbirku “OCEAN” u kojoj su samo haiku radovi objavljeni na Blogu američke haiku zaklade – Haiku Dialogue i radovi koji su osvojili neku nagradu ili su bili pohvaljeni od relevantnih imena u svijetu haiku poezije.

Uljuljkana u česte inozemne objave haikua, a nerijetko pohvaljene i nagrađene, zadnjih mjeseci je najviše u toj pisanoj formi. Njome se obično bavi, kaže, iza ponoći pa ne prođe ni jedan dan, odnosno rađanje novog dana, a da ne napiše nekoliko haikua. To joj, ističe dođe kao molitva prije odlaska na počinak.

foto:Privatna arhiva

– Inspiracija je svuda oko mene, a o horizontalnim i širim sferama da ne govorim. Tu su mi više upitni moje raspoloženje i tijek obiteljskih ili društvenih događanja. Pisanje mi je postalo stalna potreba i to mi je često problem jer se u “praznom hodu” osjećam neispunjeno i samoj sebi beskorisno. Često pišem i iz želje za sudjelovanjem na nekom natječaju, a potom i na organiziranim festivalima te putovanjima koja su najčešće teško ostvariva, kako zbog financija tako, zadnjih godina, i zbog pandemije koronavirusa.

Baš ovih dana pozvana je u talijansku Pescaru na festival koji će se održati u travnju u organizaciji Međunarodne udruge “VerbumlandiArt”, na koji je prijavljena u dvije kategorije, tako da joj se valja prihvatiti posla, i s olovkom i bez nje.

Foto: Privatna arhiva

– Istina, nakupio se u mojoj arhivi i neki broj priznanja, diploma, pohvala, zahvalnica i medalja, koje su se počele množiti tek mojim skorašnjim ulaskom u svijet Facebooka, kada se povezah s književnicima i književnošću cijeloga svijeta, koju vidim kao nepresušnu rijeku obojenu svim mogućim nijansama stilova, žanrova, kvalitete. Uranjajući u njih, svakodnevno otkrivam i neku drugu sebe. Sebe, kakva nisam trebala biti ili kakvom bih osobom pa i književnicom u budućnosti željela biti. Kojim putem ići… Dok nagrade nikada ne shvaćam preozbiljno, one su mi slabiji ili jači vjetar u leđa i pokazatelj da se može i bolje i više te da ne treba odustajati.

Kaže, teško je izdvojiti najdraže, ali ipak ističe da veseli svako osvojeno 1., 2. ili 3. mjesto, a uz već spomunutu proznu objavu u Večernjakovu “Obzoru”, obradovala ju je i talijanska nagrada / Premio internazionale “Città del Galateo – Antonio de Ferrariis”, 2020. za osvojeno treće mjesto u prozi, koja joj je trebala biti uručena u Rimu, ali zbog pandemije je bila spriječena otići u taj Vječni grad.

– Ponosna sam i na zlatne medalje i diplome Europskog prvenstva u poeziji, Svjetske književne akademije / Word Literature Academy, Sinai 2019. i Podgorica 2020., zatim na zlatnu Povelju i medalju beogradskog Kulturnog centra “Mesopotamia” te na prošlogodišnju Specijalnu nagradu iz oblasti suvremenog književnog stvaralaštva od Udruženja romskih književnika iz Beograda, koje me je 2020. imenovalo i za ambasadoricu mira. Ne mogu ne spomenuti i dvije prošlogodišnje nagrade pristigle iz Makedonije, odakle mi s Međunarodne manifestacije “Ohridski poetski biseri” izroniše i ŽIVI ohridski biseri za dodijeljeno mi drugo mjesto u kategoriji “strani autori” te Grand Prix nagradu na natječaju koji organizira Fondacija “Takec” iz Bitole…

Foto: Privatna arhiva

Toliko toga napisanog, toliko nagrada, nameće se pitanje, može li se od pisanja živjeti.

-Nažalost, odgovor je veliko NE, pogotovo kada je u pitanju amatersko pisanje, što je za mene pak i pisanje iz ljubavi, čije troškove tiska knjiga snose sami autori, a od prošle godine su se i uduplali. Tu su i porezna davanja, a pomoć pri plasmanu knjiga na tržište i do čitatelja, skoro nikakva. Grad nam pomaže jako malim brojem otkupa knjiga, što nam može pokriti tek prijelom rukopisa ili cijenu recenzije. Dakako da je neisplativost porasla i zbog vremena digitalizacije te mogućnosti čitanja i kupovine knjiga u e-varijantama, čega smo itekako svjesni, ali, eto, želja za pisanjem i objavama napisanog ne jenjava.

Foto: Privatna arhiva

Ne tako davno, Mlinar je bila voditelj kulturnog programa Matičin četvrtak, pa ujedno pitamo koliko su takvi projekti važni za Veliku Goricu.

– Poziv tadašnjeg predsjednika Ogranka MH u Velikoj Gorici, Stjepana Rendulića, bio mi je doista veliko iznenađenje, ali i čast. Prihvatila sam ga iz želje da nešto naučim, da upoznam nove ljude, bilo da su predavači ili publika zainteresirana za najavljenu temu. Prihvatila sam poziv, znajući i koliko je Stjepan tolerantna, topla i čovječna osoba, uz podcrtanu napomenu da sam jedino sigurna u svoje htijenje, svoju disciplinu i već spomenutu želju za učenjem.

U riječi učenje, krije se i odgovor na drugi dio vašeg pitanja jer su Matičini četvrtci projekt od velikog značaja za Grad Veliku Goricu. Programi se rade na godišnjoj razini i obuhvaćaju sve životne teme – od obrazovanja i zaštite okoliša do povijesti (mirnodopske ili ratničke, iseljeničko-useljeničke, pismeno-nepismene, glazbeno-poetske, zdravstvene, duhovne i dr.) unatrag mnogih stoljeća, ali i predviđanjima kakvi bi mogli biti u budućnosti.

Na kraju pitamo ovu svestranu umjetnicu što smatra svojim najvećim životnim uspjehom.

– Najveći uspjeh mojeg malog života je bračna i, već spomenuta, obiteljska sreća. Možda mi je u tome pomogla i životna radost koju sam do sada, u svim situacijama, uspijevala sačuvati u sebi, a potom, svom snagom i moći majke i žene, prenijeti na najdraže. Tako napisah i knjigu, “Život je radost”, podnaslova “Priroda i društvo I.”, s namjerom da bar jedna osoba na svijetu promijeni mišljenje suprotno tome.

Istina, nisam uvijek znala ljubiti sebe (nisu me naučili), a od kada se, sa svim svojim manama, počeh ljubiti i kao takva se ogledati u blještavilu svakoga novog dana koji mi život pokloni, osjećam se potpuno drugom osobom i ONOM koja sve može.

 

Kultura

„Pojavi se za sebe” – besplatna art radionica u Gradskoj knjižnici Velika Gorica

Radionica je namijenjena svima, neovisno o prethodnom iskustvu u umjetnosti, a temelji se na jednostavnim art tehnikama koje se mogu primijeniti i u svakodnevnom životu.

Objavljeno

na

Objavio/la

U četvrtak u 18 sati, Gradska knjižnica Velika Gorica, u sklopu programa Četrti četrtek, ugostit će jednosatnu iskustvenu radionicu „Pojavi se za sebe”, koju vodi praktičarka ekspresivne art terapije Ivana Jurmanović Dandić. Cilj radionice je omogućiti sudionicima siguran i kreativan prostor za povezivanje sa sobom kroz izražavanje koje ne traži riječi.

Radionica je namijenjena svima, neovisno o prethodnom iskustvu u umjetnosti, a temelji se na jednostavnim art tehnikama koje se mogu primijeniti i u svakodnevnom životu. Kroz rad s bojom, linijom i intuitivnim izražavanjem, sudionici će imati priliku istražiti svoje emocije, osvijestiti unutarnje potrebe i ojačati vlastiti glas.

Sav potreban materijal za sudjelovanje bit će osiguran, a broj mjesta je ograničen. Ulaz je besplatan, no prijave su obavezne putem e-mail adrese [email protected] ili pozivom na broj 01 6222 948.

Radionica „Pojavi se za sebe” pruža rijetku priliku da se kroz ekspresivnu art terapiju uroni u osobno istraživanje i pronađe mir u boji i pokretu. Prijavite se na vrijeme i dopustite rukama da ispričaju priču koju riječi ne mogu.

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Četvrti ”Svibanj u Andautoniji” u Šćitarjevu u izvedbi Plesnog kluba Barbara

Objavljeno

na

Objavio/la

Manifestacija ”Svibanj u Andautoniji”, 4. izdanje, Plesna revija ”Barbarice & Gosti” i obilazak Arheološkog parka, u organizaciji Plesnog kluba Barbara uz podršku Arheološkog parka Andautonija i Osnovne škole Šćitarjevo (ravnatelj Mario Ivić) održana je jučer (nedjelja, 11.05.2025.) na školskom igralištu OŠ Šćitarjevo.

Šćitarjevo, 11.05.2025. 4. ”Svibanj u Andautoniji”. Foto: David Jolić/cityradio.hr

Šćitarjevo, 11.05.2025. 4. ”Svibanj u Andautoniji”. Foto: David Jolić/cityradio.hr

Šćitarjevo, 11.05.2025. 4. ”Svibanj u Andautoniji”. Foto: David Jolić/cityradio.hr

Šćitarjevo, 11.05.2025. 4. ”Svibanj u Andautoniji”. Foto: David Jolić/cityradio.hr

Šćitarjevo, 11.05.2025. 4. ”Svibanj u Andautoniji”. Foto: David Jolić/cityradio.hr

Sudionici programa bili su: Plesni klub Barbara (Velika Mlaka – Velika Gorica, predsjednica Štefica Krilčić), Plesni studio Tena (Zagreb) i Budinščinske mažoretkinje (Budinščina).

Šćitarjevo, 11.05.2025. 4. ”Svibanj u Andautoniji”. Foto: David Jolić/cityradio.hr

Šćitarjevo, 11.05.2025. 4. ”Svibanj u Andautoniji”. Foto: David Jolić/cityradio.hr

Šćitarjevo, 11.05.2025. 4. ”Svibanj u Andautoniji”. Foto: David Jolić/cityradio.hr

Predstavnicama izvođačkih skupina i ravnatelju Iviću uručene su spomen zahvalnice. Voditeljica programa bila je Lucija Palac. Majstor tehnike Mario Ivić.

Šćitarjevo, 11.05.2025. 4. ”Svibanj u Andautoniji”. Foto: David Jolić/cityradio.hr

Šćitarjevo, 11.05.2025. 4. ”Svibanj u Andautoniji”. Foto: David Jolić/cityradio.hr

Šćitarjevo, 11.05.2025. 4. ”Svibanj u Andautoniji”. Foto: David Jolić/cityradio.hr

Nakon jednosatne revije ugodno druženje nastavljeno je u prostoru škole, uz prigodni domjenak.

Galerija fotografija

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Visoke ocjene za nastup mažoret reprezentacije HUMT-a u Turskoj. Posjeta Sofiji

Objavljeno

na

Objavio/la

Na cityportalu.hr pisano je već u dva navrata o nastupu mažoret reprezentacije Hrvatskog udruženja mažoret timova (HUMT) na internacionalnom ‘Majorette festival Bosfor 2025’ u Istanbulu (Turska) u petak, 25. travnja 2025. godine. Reprezentacija je bila sastavljena od mažoretkinja iz četiri tima: Plesni klub Barbara (Velika Mlaka – Velika Gorica), Vodiške mažoretkinje (Vodice), Budinščanske DND mažoretkinje (Budinščina) i Plesni studio Tena (Zagreb).

Turska, Bugarska-27.04.2025. Putovanje od Istanbula do Sofije. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Turska, Bugarska-27.04.2025. Putovanje od Istanbula do Sofije. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Turska, Bugarska-27.04.2025. Putovanje od Istanbula do Sofije. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Prema riječima Vlade Palca, predsjednika HUMT-a, revijalni nastup mažoretkinja u Istanbulu ocijenjen je najvišom ocjenom, za kvalitetnu izvedbu i umjetnički dojam. Obilazak i posjeta nekim od najvećih znamenitosti Istanbula, svjetskog grada na dva kontinenta, ponašanje hrvatske ekspedicije u hotelu ‘Blue Visita Hotel’ u kojem su boravili četiri dana te uvažavanje dogovorenih termina zaslužuju samo pohvale.

Turska, Bugarska-27.04.2025. Putovanje od Istanbula do Sofije. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Turska, Bugarska-27.04.2025. Putovanje od Istanbula do Sofije. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Turska, Bugarska-27.04.2025. Putovanje od Istanbula do Sofije. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Udaljenost Zagreba od Istanbula iznosi 1350 kilometara. Putovalo se u jednom busu na kat u kojem je zajedno s dva vozača bilo ukupno 76 osoba. Povratak iz Istanbula uslijedio je u nedjelju, 27. travnja 2025., točno u 7 sati. Bilo je dogovoreno, ako ne bude velikog čekanja na granici (iz Turske u Bugarsku), da ćemo posjetiti Sofiju, glavni grad Bugarske (od graničnog prijelaza do Sofije je 305 km).

Turska, Bugarska-27.04.2025. Putovanje od Istanbula do Sofije. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Turska, Bugarska-27.04.2025. Putovanje od Istanbula do Sofije. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Turska, Bugarska-27.04.2025. Putovanje od Istanbula do Sofije. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Granične formalnosti pri ulasku iz Turske u Bugarsku bile su obavljene za dva sata i to je bilo odlučujuće da ćemo imati dovoljno vremena da posjetimo Sofiju na dva-tri sata. Putovanje je bilo bez zastoja u prometu, ustavljali smo se po dogovoru na lijepo uređenim stajalištima odnosno odmorištima.

Turska, Bugarska-27.04.2025. Putovanje od Istanbula do Sofije. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Turska, Bugarska-27.04.2025. Putovanje od Istanbula do Sofije. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Turska, Bugarska-27.04.2025. Putovanje od Istanbula do Sofije. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Ulazak u glavni grad Bugarske odnosno njegov centar nije bio otežan pojačanim prometom i naš bus je ubrzo bio parkiran naspram velike zgrade Bugarske akademije nauka odnosno ogromne Katedrale Aleksandra Nevskog. U sklopu centra je i Sofijski univerzitet Sv. Kliment Ohridski te spomenik osloboditeljima Bugarske i Intercontinental hotel.

Turska, Bugarska-27.04.2025. Putovanje od Istanbula do Sofije. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Turska, Bugarska-27.04.2025. Putovanje od Istanbula do Sofije. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Turska, Bugarska-27.04.2025. Putovanje od Istanbula do Sofije. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Nakon trosatnog boravka u Sofiji bus nas je oko 20 sati iz glavnog grada Bugarske povezao prema granici Bugarske i Srbije. Formalnosti oko ulaska u Srbiju i nakon ponoći izlazak iz Srbije odnosno ulazak u Hrvatsku nisu dugo trajali. Stigli smo u Veliku Mlaku u 7 sati (ponedjeljak, 28.04.2025.), točno nakon 24 sata od polaska u Istanbulu.

Turska, Bugarska-27.04.2025. Putovanje od Istanbula do Sofije. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Turska, Bugarska-27.04.2025. Putovanje od Istanbula do Sofije. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Turska, Bugarska-27.04.2025. Putovanje od Istanbula do Sofije. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Turska, Bugarska-27.04.2025. Putovanje od Istanbula do Sofije. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Na kraju, velika zahvala vozačima Pajser-busa, Mariu Pajseru i njegovom suvozaču iz Slavonskog Broda. Sjajno, vrhunski, profesionalno su odradili svoj posao. Imali smo cijelo vrijeme ugodnu vožnju, usputni dogovori uvažavani su maksimalno. Veselimo se budućem putovanju s njima.

Galerija fotografija

Nastavite čitati

Kultura

KUD Čiče predstavio knjigu “Naših dvadeset godina”

Pravo je bogatstvo imati ovakve ljude u svojim zajednicama.

Objavljeno

na

U Novom Čiču održana je promocija knjige “Naših dvadeset godina” KUD-a “ČIČE” autora Petre Batelja Majić i Đure Mesića, a u kojoj je sažet razvoj društva od skromnih početaka 2005. godine do danas, kada je prepoznatljivo po svojem stvaralaštvu i djelovanju i van Hrvatske.

–Ponosan sam na sve članove društva i to od onih koji su ga stvarali 2005. godine, do današnjeg dana. Tijekom 20 godina pridonijeli su njegovanju svoje tradicije i ova knjiga čuva od zaborava sve važnije datume i događanja, kako bi ostala trajan zapis naše povijesti za budućnost – rekao je na predstavljanju knjige Stipo Duvnjak, predsjednik KUD-a ČIČE, dodavši kako su članovi društva mještani svih generacija, od najmlađeg koji ima 2 i pol godine do najstarijeg od 80 godina.

Svojim dolaskom ovaj je događaj uveličao i gradonačelnik Grada Velike gorice Krešimir Ačkar koji je u svojem obraćanju okupljenima poručio kako je ovo društvo ponos grada.

–Knjiga “Naših dvadeset godina” svjedočanstvo je predanosti, zajedništva i ljubavi prema tradiciji. Čestitam predsjedniku Stipi Duvnjaku i svim članovima na ovoj važnoj obljetnici i na svemu što ste kroz godine postigli – od očuvanja tradicije do stvaranja prostora zajedništva i učenja – rekao je gradonačelnik, poželjevši vodstvu KUD-a uspješan nastavak vrijednoga rada.

Podršku predstavljanju knjige dao je i zamjenik župana Zagrebačke županije Ervin Kolarec koji je istaknuo brigu Županije o društvima koja njeguju kulturnu baštinu i tradiciju.

– Moram zahvaliti svima koji su sudjelovali u realizaciji ovog projekta, kako bi imali trajan trag koji svjedoči o kulturnom doprinosu ljudi ovoga kraja za generacije koje dolaze. Bez njihovog angažmana kulturni život bio bi siromašan, stoga je pravo bogatstvo imati ovakve ljude u svojim zajednicama – rekao je Kolarec.

Dodajmo kako KUD “ČIČE” iz Novog Čiča danas broji više od 130 aktivnih članova koji djeluju u četiri folklorno plesačke, dvije tamburaške i u gajdaškoj sekciji, a knjiga “Naših dvadeset godina” izašla je u izdanju Biblioteke Albatros Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica.

Nastavite čitati

Kultura

Što je Laszowski zapisao o Turopolju? Predstavljanje knjige „Zapisci turopoljskoga historika“

Objavljeno

na

Muzej Turopolja bit će domaćin predstavljanja knjige „Zapisci turopoljskog historika“ – dnevničke bilješke Emilija Laszowskoga o Turopolju i Turopoljcima, autora dr.sc. Marija Stipančevića iz Hrvatskog državnog arhiva, koja je objavljena u izdanju Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad HAZU u Velikoj Gorici i Plemenite općine turopoljske.

Njezino prvo predstavljanje je bilo u Muzeju grada Zagreba koji je nizom aktivnosti obilježavao život i djelo Emilija Laszowskoga, a ovo goričko predstavljanje održat će se u utorak, 13. svibnja u 18 sati kao doprinos obilježavanju 800. obljetnice djelovanja Plemenite općine turopoljske. Inače, knjiga je nastala na inicijativu Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad HAZU u Velikoj Gorici te uz podršku Plemenite opčine turopoljske.

Laszowski je autor trosveščane knjige o povijesti Plemenite općine turopoljske, a u ovoj knjizi sabrani su njegovi dnevnički zapisi u razdoblju od 27. 05.1899. (prva bilješka) do 6. 07.1946. (zadnja bilješka) kada je on dolazio u Veliku Goricu izučavajući građu za povijest Plemenite općine turopoljske.

U svojim zabilježbama on navodi brojne osobe, njih čak 272 iz različitih sfera društva od kojih su mnoge od njih prošle Turopoljem, a u 148 fusnota autor je pojasnio o kojim se to osobama radi, što daje dodatnu vrijednost ovoj knjizi koja je obogaćena sa 40-tak fotografija iz fundusa Hrvatskog državnog arhiva od kojih su neke prvi puta prikazane u javnosti. Ova knjiga je još jedan kamenčić u mozaiku zavičajne građe o Turopolju.

U predstavljanju knjige će sudjelovati akademik Željko Cvetnić, voditelj Zavoda HAZU u Velikoj Gorici, Juraj Odrčić, župan Plemenite općine turopoljske, dr. sc. Mario Stipančević, Hrvatski državni arhiv, autor izdanja i Katja Matković Mikulčić, urednica izdanja, upraviteljica Zavoda HAZU u Velikoj Gorici.

Nastavite čitati

Reporter 447 - 17.04.2025.

Facebook

Izdvojeno