Povežite se s nama

Kultura

ZDENKA MLINAR “Moja književna prekretnica je 18 strofa za 18. rođendan kćeri”

Nagrade nikada ne shvaća preozbiljno, one su joj slabiji ili jači vjetar u leđa i pokazatelj da se može i bolje i više te da ne treba odustajati.

Objavljeno

na

ZDENKA MLINAR

Imala je svega pet godina kad je počela pisati, i oduvijek je voljela pisanu riječ. Inspiraciju pronalazi posvuda oko sebe i danas je jedna od najpoznatijih književnica u Velikoj Gorici. Ona je Zdenka Mlinar, kako sama kaže, već pola životnog vijeka Velikogoričanka sa zagrebačkom adresom, na kojoj je ponosno i s puno ljubavi, sa svojom malom/velikom obitelji svila gnijezdo.

– Volim sve što je lijepo i čovječno, plemenito i humano te društvu i zajednici korisno. Zaljubljenica sam u cvijeće i prirodu, s visokim stupnjem osviještenosti prema očuvanju svega što ona jest, a bez čega u budućnosti nema ni života na našoj planeti – govori Zdenka na početku našeg razgovora.

Ističe da, uz obiteljsku sreću, njeguje i društvenu angažiranost kroz kulturna i humanitarna djelovanja jer ne želi biti pasivnom promatračicom zbivanja u životnim sredinama svoje djece i unuka, kao i djece u potrebi ili pak starijih i nemoćnih.

U darovima svoje svestranosti i najboljim godinama života, napušta mnoge hobije i okreće se iščitavanju “svega što joj dođe pod ruku” te pokušaju pisanja, zatomljenoj želji još u ranoj mladosti, kada se u kući svoje tek udane sestre poigravala starim pisaćim strojem.

– I ne bi mi teško jer u meni je vječno prisutan nauk života, ponesen iz roditeljskog doma, a koji poziva samo na red i rad. No, pisati sam počela već s pet godina tako da sam do polaska u školu s nepunih šest znala sva slova i skoro cijeli bratov Bukvar napamet.

Napamet je voljela učiti i sve stihove izvezene ili u printu sa zidnih krpa koje su u to vrijeme bile neizostavni dio ukrasa mnogih kuća.

– Potom su, u tinejdžerskoj fazi, na red došli spomenari, pa pučki napjevi, koje sam voljela zapisivati, a pjevali su se na svadbama, blagdanskim zabavama, zimskim sjelima (prelima) ili pri radovima na njivama. Pa ljubavna pisma, ha, ha, ha… Dakle, sve je krenulo od ljubavi prema pisanoj riječi.

Foto: Privatna arhiva

Zanimljiva je Zdenkina priča kad se okrenula prema poeziji.

– Za poeziju mogu reći da mi se “dogodila” u zreloj dobi. Naime, kada mi je kći stasala u punoljetnu osobu, za taj važni i veliki njen i obiteljski događaj poželjela sam joj pokloniti nešto što nema materijalnu vrijednost i što će joj možda biti draže i korisnije od bilo kakvog skupog nakita ili odjevne “krpice”. Točnije, željela sam joj pisanom rječju čestitati, odnosno izraziti svoje emocije i sreću, a ona se već pri prvom pokušaju, počela množiti u puno riječi, one pak prelijevati u stihove, a stihovi u strofe koje zajedno izrodiše jednu veliku pjesmu. Nanizala sam ih i više od osamnaest, koliko sam si u tom pokušaju “zacrtala”. Tako sam mogla raditi i odabir, odnosno ostaviti samo one koje su mi se činile najljepšim i najprikladnijim.

Tu je pak imala problem sa skrivanjem pisanja od svih ukućana jer se sramila napisanog, ali i željela da svima u obitelji, a pogotovo njenoj punoljetnoj djevojčici kojoj je i namijenjena, bude iznenađenje.

– Bilo je to vrijeme kada ne imadoh ni pisaću mašinu, a kamoli kompjutor. Taj jedinstveni, posebni i jako važan tekst, nosila sam u jedan od tada rijetkih ureda u gradu na strojno prepisivanje pa printanje s ukrasnim detaljima. Dakako, odnesoh ga i na uramljivanje jer sam željela da po svemu bude dostojan majčinog darivanja. Iznenađenje je u potpunosti uspjelo jer mi je kći, čitajući SVOJU PJESMU, i zaplakala.

Druga pjesma je nastala jer joj nisu vjerovali da je napisala prvu, treća zbog druge i tako dalje…

– Pisanje poezije mi je vjerojatno i obiteljsko naslijeđe jer moj djed je bio dobar u pučkom pjesništvu te sam pred sam kraj njegova života uspjela prikupiti neke njegove pjesme, složiti ih u knjigu “Bože, tebi hvala”, u kojoj sam i koautorica, ali i urednica.

Foto: Privatna arhiva

Po do sada objavljenim knjigama, reklo bi se da Zdenka piše samo poeziju raznolike tematike, što baš i ne stoji jer su je njen nemirni duh i znatiželja, iz zanesenosti stihovanja i traženja rime, odveli i u druge književne žanrove te je počela pisati i prozu (eseje i priče), minijaturnu liriku pa i haiku poeziju.

-Mnogi su eseji objavljeni na portalima ili u tiskanoj formi, priče isto tako, a najviše me je obradovala priča koja je prošle godine objavljena u Večernjakovu subotnjem prilogu “Obzor” te je samim tim ušla u konkurenciju za godišnju nagradu “Ranko Marinković”, koju Večernjak dodjeljuje od 1964. godine.

Haiku poeziju piše od 2014., a objavljuje je kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu te je tako 2020. objavila i svoju prvu haiku zbirku “OCEAN” u kojoj su samo haiku radovi objavljeni na Blogu američke haiku zaklade – Haiku Dialogue i radovi koji su osvojili neku nagradu ili su bili pohvaljeni od relevantnih imena u svijetu haiku poezije.

Uljuljkana u česte inozemne objave haikua, a nerijetko pohvaljene i nagrađene, zadnjih mjeseci je najviše u toj pisanoj formi. Njome se obično bavi, kaže, iza ponoći pa ne prođe ni jedan dan, odnosno rađanje novog dana, a da ne napiše nekoliko haikua. To joj, ističe dođe kao molitva prije odlaska na počinak.

foto:Privatna arhiva

– Inspiracija je svuda oko mene, a o horizontalnim i širim sferama da ne govorim. Tu su mi više upitni moje raspoloženje i tijek obiteljskih ili društvenih događanja. Pisanje mi je postalo stalna potreba i to mi je često problem jer se u “praznom hodu” osjećam neispunjeno i samoj sebi beskorisno. Često pišem i iz želje za sudjelovanjem na nekom natječaju, a potom i na organiziranim festivalima te putovanjima koja su najčešće teško ostvariva, kako zbog financija tako, zadnjih godina, i zbog pandemije koronavirusa.

Baš ovih dana pozvana je u talijansku Pescaru na festival koji će se održati u travnju u organizaciji Međunarodne udruge “VerbumlandiArt”, na koji je prijavljena u dvije kategorije, tako da joj se valja prihvatiti posla, i s olovkom i bez nje.

Foto: Privatna arhiva

– Istina, nakupio se u mojoj arhivi i neki broj priznanja, diploma, pohvala, zahvalnica i medalja, koje su se počele množiti tek mojim skorašnjim ulaskom u svijet Facebooka, kada se povezah s književnicima i književnošću cijeloga svijeta, koju vidim kao nepresušnu rijeku obojenu svim mogućim nijansama stilova, žanrova, kvalitete. Uranjajući u njih, svakodnevno otkrivam i neku drugu sebe. Sebe, kakva nisam trebala biti ili kakvom bih osobom pa i književnicom u budućnosti željela biti. Kojim putem ići… Dok nagrade nikada ne shvaćam preozbiljno, one su mi slabiji ili jači vjetar u leđa i pokazatelj da se može i bolje i više te da ne treba odustajati.

Kaže, teško je izdvojiti najdraže, ali ipak ističe da veseli svako osvojeno 1., 2. ili 3. mjesto, a uz već spomunutu proznu objavu u Večernjakovu “Obzoru”, obradovala ju je i talijanska nagrada / Premio internazionale “Città del Galateo – Antonio de Ferrariis”, 2020. za osvojeno treće mjesto u prozi, koja joj je trebala biti uručena u Rimu, ali zbog pandemije je bila spriječena otići u taj Vječni grad.

– Ponosna sam i na zlatne medalje i diplome Europskog prvenstva u poeziji, Svjetske književne akademije / Word Literature Academy, Sinai 2019. i Podgorica 2020., zatim na zlatnu Povelju i medalju beogradskog Kulturnog centra “Mesopotamia” te na prošlogodišnju Specijalnu nagradu iz oblasti suvremenog književnog stvaralaštva od Udruženja romskih književnika iz Beograda, koje me je 2020. imenovalo i za ambasadoricu mira. Ne mogu ne spomenuti i dvije prošlogodišnje nagrade pristigle iz Makedonije, odakle mi s Međunarodne manifestacije “Ohridski poetski biseri” izroniše i ŽIVI ohridski biseri za dodijeljeno mi drugo mjesto u kategoriji “strani autori” te Grand Prix nagradu na natječaju koji organizira Fondacija “Takec” iz Bitole…

Foto: Privatna arhiva

Toliko toga napisanog, toliko nagrada, nameće se pitanje, može li se od pisanja živjeti.

-Nažalost, odgovor je veliko NE, pogotovo kada je u pitanju amatersko pisanje, što je za mene pak i pisanje iz ljubavi, čije troškove tiska knjiga snose sami autori, a od prošle godine su se i uduplali. Tu su i porezna davanja, a pomoć pri plasmanu knjiga na tržište i do čitatelja, skoro nikakva. Grad nam pomaže jako malim brojem otkupa knjiga, što nam može pokriti tek prijelom rukopisa ili cijenu recenzije. Dakako da je neisplativost porasla i zbog vremena digitalizacije te mogućnosti čitanja i kupovine knjiga u e-varijantama, čega smo itekako svjesni, ali, eto, želja za pisanjem i objavama napisanog ne jenjava.

Foto: Privatna arhiva

Ne tako davno, Mlinar je bila voditelj kulturnog programa Matičin četvrtak, pa ujedno pitamo koliko su takvi projekti važni za Veliku Goricu.

– Poziv tadašnjeg predsjednika Ogranka MH u Velikoj Gorici, Stjepana Rendulića, bio mi je doista veliko iznenađenje, ali i čast. Prihvatila sam ga iz želje da nešto naučim, da upoznam nove ljude, bilo da su predavači ili publika zainteresirana za najavljenu temu. Prihvatila sam poziv, znajući i koliko je Stjepan tolerantna, topla i čovječna osoba, uz podcrtanu napomenu da sam jedino sigurna u svoje htijenje, svoju disciplinu i već spomenutu želju za učenjem.

U riječi učenje, krije se i odgovor na drugi dio vašeg pitanja jer su Matičini četvrtci projekt od velikog značaja za Grad Veliku Goricu. Programi se rade na godišnjoj razini i obuhvaćaju sve životne teme – od obrazovanja i zaštite okoliša do povijesti (mirnodopske ili ratničke, iseljeničko-useljeničke, pismeno-nepismene, glazbeno-poetske, zdravstvene, duhovne i dr.) unatrag mnogih stoljeća, ali i predviđanjima kakvi bi mogli biti u budućnosti.

Na kraju pitamo ovu svestranu umjetnicu što smatra svojim najvećim životnim uspjehom.

– Najveći uspjeh mojeg malog života je bračna i, već spomenuta, obiteljska sreća. Možda mi je u tome pomogla i životna radost koju sam do sada, u svim situacijama, uspijevala sačuvati u sebi, a potom, svom snagom i moći majke i žene, prenijeti na najdraže. Tako napisah i knjigu, “Život je radost”, podnaslova “Priroda i društvo I.”, s namjerom da bar jedna osoba na svijetu promijeni mišljenje suprotno tome.

Istina, nisam uvijek znala ljubiti sebe (nisu me naučili), a od kada se, sa svim svojim manama, počeh ljubiti i kao takva se ogledati u blještavilu svakoga novog dana koji mi život pokloni, osjećam se potpuno drugom osobom i ONOM koja sve može.

 

Kultura

FA Turopolje u Tuđmanac dovodi Makedonce, Bugare i Poljake, ali i hrvatske folkloraše

Program Međunarodnog festivala folklora u oba dana održavanja počinje u 20.30 sati.

Objavljeno

na

Folklorni ansambl Turopolje već 24 godine organizira nadaleko poznat Međunarodni festival folklora, koji je u naš grad do sada doveo 178 grupa s 5 kontinenata i iz 21 zemlje svijeta, čime je domaća publika publika mogla vidjeti raskoš svjetskog folklora.

A tako će biti i ovog vikenda – u petak i subotu u Parku dr. Franje Tuđmana.

–Ove godine u grad nam dolaze društva iz Poljske, Bugarske i Makedonije, također i sisačko Kulturno umjetničko društvo Ivan Goran Kovačić i dugoselski Preporod, kao i predstavnici albanske nacionalne manjine iz Zagreba, okupljene u Kulturno umjetničko društvo „Shkëndija”. U petak će biti revijalni nastupi po vlastitom izboru, a u subotu će društva imati zadani program od po najviše 10 minuta koji će ocjenjivati stručni žiri  – objasnila je Zlata Cundeković, predsjednica FA Turopolja.

Program oba dana počinje u 20:30 sati.

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Proslava 20. obljetnice KUD-a Šćitarjevo i 18. Srpanjski susreti

Objavljeno

na

Objavio/la

Obilježavanje 20. obljetnice KUD-a Šćitarjevo i ovogodišnji 18. Srpanjski susreti kulturno-umjetničkih društava u Šćitarjevu u organizaciji KUD-a Šćitarjevo bili su vrlo uspjela priredba, koja je jučer (nedjelja, 06. srpnja 2025. godine) ostavila ugodan dojam na posjetitelje, mještane i njihove goste. Vrućina nije omela izvođače da razigrano pokažu svoje izvedbe.

Šćitarjevo, 06.07.2025. 20.obljetnica KUD-a Šćitarjevo i 18.Srpanjski susrteti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Šćitarjevo, 06.07.2025. 20.obljetnica KUD-a Šćitarjevo i 18.Srpanjski susrteti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Pored domaćina KUD-a Šćitarjevo (odrasla i dječja skupina), predsjednica Branka Tretinjak, na manifestaciji su sudjelovala još četiri Društava: KUD Mijo Stuparić (Velika Ludina), KUD Mladost (Odra), KUD Slavuj (Bukevje) i KUD Preslica (Pešćenica).

Šćitarjevo, 06.07.2025. 20.obljetnica KUD-a Šćitarjevo i 18.Srpanjski susrteti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Šćitarjevo, 06.07.2025. 20.obljetnica KUD-a Šćitarjevo i 18.Srpanjski susrteti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Šćitarjevo, 06.07.2025. 20.obljetnica KUD-a Šćitarjevo i 18.Srpanjski susrteti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Kako se na dan Srpanjskih susreta obilježava i Dan Mjesnog odbora Šćitarjevo, tim povodom su Susretima političku dimenziju dali Ervin Kolarec, zamjenik župana Zagrebačke županije i Krešimir Ačkar, gradonačelnik Grada Velike Gorice. Gradonačelnik je predsjednici Tretinjak povodom ‘okrugle’ obljetnice darivao Društvu glazbeni instrument – bisernicu!

Šćitarjevo, 06.07.2025. 20.obljetnica KUD-a Šćitarjevo i 18.Srpanjski susrteti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Šćitarjevo, 06.07.2025. 20.obljetnica KUD-a Šćitarjevo i 18.Srpanjski susrteti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Šćitarjevo, 06.07.2025. 20.obljetnica KUD-a Šćitarjevo i 18.Srpanjski susrteti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Šćitarjevo, 06.07.2025. 20.obljetnica KUD-a Šćitarjevo i 18.Srpanjski susrteti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Društvo slavljenik počastilo je sve posjetitelje štruklama! Voditeljica programa bila je Sanja Markus, tajnica KUD-a Šćitarjevo.

Šćitarjevo, 06.07.2025. 20.obljetnica KUD-a Šćitarjevo i 18.Srpanjski susrteti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Šćitarjevo, 06.07.2025. 20.obljetnica KUD-a Šćitarjevo i 18.Srpanjski susrteti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Šćitarjevo, 06.07.2025. 20.obljetnica KUD-a Šćitarjevo i 18.Srpanjski susrteti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Ravnatelj Osnovne škole Šćitarjevo Mario Ivić iznova je bio odličan domaćin gostujućim Društvima, jer su folkloraši imali na raspolaganju prostor škole za probe i presvlačenja te ručak za sve sudionike.

*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom

Galerija fotografija:

Nastavite čitati

Kultura

Iz “osmog marta” otišao u Pokupsko i stvorio svoju bajku o Turopolju

Mirel Huskić rastao je u “osmom martu”, a mir, spokoj i nešto dobre inspiracije je pronašao u Pokupskom. U suradnji s rijekom, za klince iz našega kraja osmislio je i režirao lutkarsku predstavu ‘Klinček turopoljski’

Objavljeno

na

Objavio/la

Bio je to topao, ali ugodan petak navečer, pravi proljetno-ljetni, pa se na Galženici tražila karta više za stol u kafiću. A gore, iznad glava, na drugom katu Centra za kulturu Galženica – kultura!

Mirel Huskić, dečko iz “osmog marta” s prebivalištem u Pokupskom, na daskama šarmantne dvorane Galženica uprizorio je lutkarsku predstavu za djecu koja je na premijeri pokazala da će trajati. “Klinček turopoljski” je lutkarska predstava koja prati putovanje malog Jurice kroz turopoljski kraj i povijest.

– “Klinček turopoljski” je predstava nastala u produkciji Štoos teatra, čiji sam i osnivač, zajedno s Anom Katulić i Lukom Kuzmanovićem. Zamišljena je kao mobilna lutkarska predstava za djecu, koja kroz radnju na sceni upoznaju svoj zavičaj, kraj u kojem odrastaju, neke toponime za koje su možda već negdje usputno čuli, pa zaboravili. Prvenstveno, namijenjena je najmlađima, djeci od pet godina sve do nižih razreda, ali ako netko stariji želi saznati nešto novo, dapače – govori nam Mirel Huskić, glumac i redatelj koji je ovaj put bio redatelj.

– Osim povijesnog-edukativnog aspekta, važno je najmlađe upoznati i s lutkarskom umjetnošću i igrom lutkarstva i te vrste kazališne umjetnosti. Nadamo se da će kroz sljedeću sezonu predstava zaživjeti i igrati po svim mjestima u okolici Velike Gorice, po vrtićima, školama, pogotovo u udaljenijim mjestima koje gravitiraju Velikoj Gorici i dio su zavičaja, a iz kojih je roditeljima nekad uz ostale obveze teže odvesti djecu u kazalište gledati predstavu – dodaje Mirel.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar

Kao i cijeloj toj generaciji rođenoj u prvoj polovici 80-ih, i njegovo je djetinjstvo obilježio rat. Rođen je u Tesliću, a 1992. s obitelji je stigao u Veliku Goricu. U trećem razredu osnovne škole.

– S obzirom na okolnosti, do tad sam promijenio par škola, a konačno sam se smjestio u OŠ Eugena Kvaternika. To je moja škola, iz tih dana imam i prijatelje, i puno poznanika – priča Huskić, koji je odrastao u centru grada, pa u jednom trenutku shvatio da to nije njegov đir.

Preselio se u Pokupsko i pronašao mir.

– Odrastao sam u zgradi, u stanu, i vrlo rano sam zaključio da je vlastito dvorište zahvalna stvar. A uz njega polako nikne i mali vrt… Uspio sam kupiti kuću u Pokupskom, prošlo je sad već sedam godina, i za sad uživam. Ispunjujuće je živjeti u manjem urbanom mjestu, i još k tome uz rijeku. Djeluje umirujuće, balansira taj životni ritam koji često teško kontroliramo. Evo, trenutačni plan mi je kupiti čamac… – govori Mirel.

Mirel Huskić završio je glumu na Akademiji u Osijeku, a režiju na Akademiji u Zagrebu… Foto: Zvonimir Ferina

U suživotu s rijekom čovjek lakše dođe i do prostora za razmišljanje, za kreaciju, a tu je negdje rođena i priča o “Klinčeku turopoljskom”. Ideje koje se krenu rojiti po glavi i treba ih prebaciti na papir.

– Otprilike tako taj proces se razvija. Kazalište je društveno odgovorna djelatnost u svakoj svojoj pori. Prepoznaješ u sebi što bi htio raditi i onda se pitaš kako to može komunicirati s publikom, koristi li publici to što nudiš. Može biti korelacije, dodira, u trokutu između ideje, mene kao autora i najvažnije, publike. Tako sam i odlučio napraviti za klince, za kraj u kojem rastu, u kojem sam i sam rastao. Kroz istraživanje, povijesnih činjenica, kulturnih običaja, nardnih priča i legendi, kolažirao sam jedan koherentan sinopsis, ideju. Potom sam pozvao u tim mladu i već izvođenu spisateljicu, Ivonu Marciuš, koja je ispisala dramski tekst ideje, donoseći dodatne zaplete i događaje među likovima koji nastaju i koje onda treba uprizoriti kroz proces proba – kaže Huskić i nastavlja:

– Ideja je rođena tamo negdje prošle jeseni, ali zaživjela je tek nakon što smo uspjeli proći na gradskom natječaju. Bez financijske potpore te vrste ovo ne bi bilo moguće, Klinček bi ostao samo na papiru, u obliku brodića, i otplovio Kupom. Srećom, grad je imao sluha i prepoznao je ovaj projekt našeg Štoos teatra, priključila se i Plemenita opčina turopoljska, pa smo mogli početi s radom. Radili smo intenzivno nekih mjesec i pol dana, uglavnom u kazališnom prostoru dvorane Galženica – dodaje prvi čovjek projekta u kojem su sudjelovali još neki naši sugrađani.

– Ansambl predstave je iznio snažan i vrlo zaigran odgovor. To je sad u jednu ruku njihova predstava.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar

Uz višestruko nadarenu Hanu Kunić, koja je uz glumu djelovala i s dramaturškim zahvatima, tu je Karlo Bernik, koji tumači lik Klinčeka, inače vrlo mladi i izvrsni glumac koji igra u kazalištima u Zagrebu, te Franjo Đaković, glumac lutkarskog kazališta, vješt i iskusni praktičar, koji je odnedavno i stanovnik Velike Gorice, u koju se doselio s obitelji.

Međutim, ima tu još domaćih…

– Kreativni suradnici koji su autorski uobličili predstavu su Marta Crnobrnja s Podbrežnice, etablirano ime u scenografiji i radu hrvatskog kazališta. Glazbu i songove je radio divni Matija Antolić, također glazbeni suradnik mnogih produkcija Zagrebačkih kazališta, i vrlo važno, dizjan i izradu lutaka predstavio nam je Dražen Matijašević, lutkarski tehnolog. To je jedan uži kreativni tim koji uvezuje svoje vještine u ovu ideju da bi postala predstavom.

Uz glumačku izvedbu, kostimografiju i scenografiju, cijeli taj tim razmišljao je i o govoru. “Klinček turopoljski”, naime, veže se i uz turopoljsko narječje. Točnije, turopoljska narječja.

– Odmah smo željeli, uz sve ono o čemu govorimo, u predstavu implementirati i turopoljsko narječje. Usput smo doznali da u Turopolju postoje tri narječja; brežani imaju svoj govor, posavci svoju, a postoji i treća vrsta, koju koriste starosjedioci, uglavnom Kurilovčani. Sinteza koja će to objediniti ne postoji, ali postoje izolirani mali rječnici. Prvi je napisao Juraj Habdelić iz Kuča. To je prvi dokument koji pokušava objasniti turopoljski dijalekt. Ono što je Gaj radio za kajkavski, to je radio Habdelić za turopoljsko narječje kao varijaciju kajkavskog – upućen je u temu gospon režiser.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar

I ispalo je odlično. Tako kažu mjerodavni, sudeći po vrisku.

– Dobili smo puno pozitivnih reakcija. Posebno se ljudima sviđa pozadina priče, tako da mislim da smo dobro odredili ideju i cilj.

Već idućeg jutra nakon premijere predstava je izvedena opet, a bit će još prilika za upoznati Juricu i Žireka…

– Sljedeća izvedba je u sklopu priredbe “Ljeto u Vukovini”, a na jesen planiramo obilaziti škole i vrtiće u okolici Velike Gorice. Neka gostovanja već smo dogovorili, a cilj i plan jest obići što više škola, vrtića, domova u okolici i u gradu… Da svi upoznaju “Klinčeka”.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar

Mirel Huskić jedan je od osnivača Štoos teatra, čiji dio je “Klinček”, novo ostvarenje u produkciji malog teatra.

– Tu je monodrama Ane Katulić “Roža, cura s greškom”, komediju Luke Kuzmanovića “Zlo-Čist-Oća”, a s “Uzbunomu plastičnom carstvu” već smo obišli više-manje sve osnovne škole u Velikoj Gorici i okolici. Postoji i jesenji Oglede festival koji djeluje pod Štoos teatrom. A evo, sad imamo i “Klinčeka”. Očigledno rezoniramo sadržajno s gradom i publikom. Samo, bez potpore u vidu trajnog prostora, ostane se lako bez daha – završio je Huskić.

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Održan Međužupanijski stručni skup voditelja županijskih stručnih vijeća vjeronauka i razredne nastave

Objavljeno

na

Objavio/la

Interdisciplinarni međužupanijski stručni skup voditelja županijskih  vijeća vjeronauka i razredne nastave održan je u četvrtak (03. srpnja 2025.) u Osnovnoj školi Nikole Hribara u Velikoj Gorici. Na skupu su, između ostalih, bili viši savjetnik za vjeronauk Dalibor Adžić, viša savjetnica za vjeronauk Gordana Barudžija, viša savjetnica za razrednu nastavu Snježana Lustig, tajnica u Uredu za vjeronauk Zagrebačke nadbiskupije Sanja Plevko te vjeroučitelji i učitelji od Zagreba do Iloka.

Velika Gorica, 03.07.2025. Interdisciplinarni skup o vjeronauku. Foto: OŠ Nikole Hribara

Tema skupa bila je zavičajna nastava – pomoć u izgradnji osobnog identiteta, integracije i interkulturacije. Domaćica skupa bila je Marija Patrlj vjeroučiteljica savjetnica koja je održala i interaktivnu radionicu S Frajlicom po Turopolju, S Brlićkom po Zagrebu – predmetna korelacija u kojoj je pokazala kako u praksi izgleda suradnja između ova dva područja rada vjeronauka i razredne nastave.

Velika Gorica, 03.07.2025. Interdisciplinarni skup o vjeronauku. Foto: OŠ Nikole Hribara

Učiteljica savjetnica Jasminka Podlejan održala je interaktivno predavanje Učimo od povijesti, stvaramo za budućnost, zvukovi, boje i mirisi djetinjstva: tragom tradicije. Kad tradicija postane igra, istraživanje i radost zajedničkog stvaranja. Brojnim primjerima iz učionice približila nam je Pokupsko, Posavinu i Turopolje ponovno potvrđujući važnost projektne nastave.

Velika Gorica, 03.07.2025. Interdisciplinarni skup o vjeronauku. Foto: OŠ Nikole Hribara

Ksenija Petrlin Jurić, učiteljica savjetnica i Marija Rajačić Lovrić, profesorica likovne kulture, održale su interaktivno predavanje Djevojčice, dječače znaj Turopolje je tvoj zavičaj -zavičaj u školskim klupama u kojem su predstavile slikovnicu o Turopolju namijenjenu djeci od prvog do četvrtog razreda čije su autorice, čime su zainteresirale sve sudionike skupa.

Velika Gorica, 03.07.2025. Interdisciplinarni skup o vjeronauku. Foto: OŠ Nikole Hribara

Kako sve ovo ne bi bila samo priča o Turopolju, svi sudionici skupa pozvani su u Informativni centar Turističke zajednice Velike Gorice gdje ih je srdačno dočekala direktorica Maja Toth i uručila prigodne poklone. Frajlica Marija Patrlj  rekla je nekoliko riječi o Turopolju, osobito istaknuvši turopoljsku podgutnicu kao preteču kravate. Skup je završio u plesnom ritmu uz zvuke harmonike učiteljice Jasminke Podlejan i tako sve sudionike uz plesne korake uputio na zasluženi odmor. (Izvor: Marija Patrlj, prof. savjetnica)

Galerija fotografija

Nastavite čitati

Kultura

Mia Krajcar primila nagradu publike „Kata Novaljka“

Glumica i umjetnička voditeljica „Scene Gorica“ nagradu je primila za snažnu i nadahnutu izvedbu u predstavi „Žene na rubu“

Objavljeno

na

Jučer je u kultnoj kazališnoj kavani Kavkaz u Zagrebu, održana svečana dodjela nagrade „Kata Novaljka“, koju je ove godine zasluženo primila Mia Krajcar, glumica i umjetnička voditeljica Gradskog kazališta „Scena Gorica“.

Mia Krajcar nagradu je primila za snažnu i nadahnutu izvedbu u predstavi „Žene na rubu“, kojom je osvojila publiku na prošlogodišnjem 19. Novaljskom trijatru. Njezina glumačka posvećenost, autentičnost i predan rad na promicanju ženskih tema kroz kazalište u potpunosti odražavaju vrijednosti koje ova nagrada želi istaknuti.

– Budući da je ovo nagrada publike, ova nagrada mi zaista puno znači jer je to dokaz da Scena Gorica radi predstave koje se publici doista i sviđaju. Lijepo je dobiti nagradu struke, no nagrada publike je ono što mi možda znači čak i više jer predstave i radimo za publiku. Kad vam se to vrati u obliku nagrade, taj rad i trud da bismo napravili što bolji posao za ljude koji dolaze u kazalište. Takve nagrade su uvijek potvrda da će nam se ljudi u kazalište i vraćati – izjavila je Krajcar za City radio.

 

Ova nagrada dolazi nakon još jednog velikog priznanja za Scenu Gorica. Na proljetnom 17. Festivalu hrvatske drame za djecu “Mali Marulić”, predstava „Mama je kriva za sve“ proglašena je najboljom predstavom festivala, prema izboru dječjeg žirija.

Nakon ljetne turneje, Scena Gorica nastavlja s novim izazovima – u pripremi je nova predstava za odrasle, čija je premijera planirana početkom listopada.

Nastavite čitati

Reporter 450 - 26.06.2025.

Facebook

Izdvojeno