Imala je svega pet godina kad je počela pisati, i oduvijek je voljela pisanu riječ. Inspiraciju pronalazi posvuda oko sebe i danas je jedna od najpoznatijih književnica u Velikoj Gorici. Ona je Zdenka Mlinar, kako sama kaže, već pola životnog vijeka Velikogoričanka sa zagrebačkom adresom, na kojoj je ponosno i s puno ljubavi, sa svojom malom/velikom obitelji svila gnijezdo.

– Volim sve što je lijepo i čovječno, plemenito i humano te društvu i zajednici korisno. Zaljubljenica sam u cvijeće i prirodu, s visokim stupnjem osviještenosti prema očuvanju svega što ona jest, a bez čega u budućnosti nema ni života na našoj planeti – govori Zdenka na početku našeg razgovora.

Ističe da, uz obiteljsku sreću, njeguje i društvenu angažiranost kroz kulturna i humanitarna djelovanja jer ne želi biti pasivnom promatračicom zbivanja u životnim sredinama svoje djece i unuka, kao i djece u potrebi ili pak starijih i nemoćnih.

U darovima svoje svestranosti i najboljim godinama života, napušta mnoge hobije i okreće se iščitavanju “svega što joj dođe pod ruku” te pokušaju pisanja, zatomljenoj želji još u ranoj mladosti, kada se u kući svoje tek udane sestre poigravala starim pisaćim strojem.

– I ne bi mi teško jer u meni je vječno prisutan nauk života, ponesen iz roditeljskog doma, a koji poziva samo na red i rad. No, pisati sam počela već s pet godina tako da sam do polaska u školu s nepunih šest znala sva slova i skoro cijeli bratov Bukvar napamet.

Napamet je voljela učiti i sve stihove izvezene ili u printu sa zidnih krpa koje su u to vrijeme bile neizostavni dio ukrasa mnogih kuća.

– Potom su, u tinejdžerskoj fazi, na red došli spomenari, pa pučki napjevi, koje sam voljela zapisivati, a pjevali su se na svadbama, blagdanskim zabavama, zimskim sjelima (prelima) ili pri radovima na njivama. Pa ljubavna pisma, ha, ha, ha… Dakle, sve je krenulo od ljubavi prema pisanoj riječi.

Zanimljiva je Zdenkina priča kad se okrenula prema poeziji.

– Za poeziju mogu reći da mi se “dogodila” u zreloj dobi. Naime, kada mi je kći stasala u punoljetnu osobu, za taj važni i veliki njen i obiteljski događaj poželjela sam joj pokloniti nešto što nema materijalnu vrijednost i što će joj možda biti draže i korisnije od bilo kakvog skupog nakita ili odjevne “krpice”. Točnije, željela sam joj pisanom rječju čestitati, odnosno izraziti svoje emocije i sreću, a ona se već pri prvom pokušaju, počela množiti u puno riječi, one pak prelijevati u stihove, a stihovi u strofe koje zajedno izrodiše jednu veliku pjesmu. Nanizala sam ih i više od osamnaest, koliko sam si u tom pokušaju “zacrtala”. Tako sam mogla raditi i odabir, odnosno ostaviti samo one koje su mi se činile najljepšim i najprikladnijim.

Tu je pak imala problem sa skrivanjem pisanja od svih ukućana jer se sramila napisanog, ali i željela da svima u obitelji, a pogotovo njenoj punoljetnoj djevojčici kojoj je i namijenjena, bude iznenađenje.

– Bilo je to vrijeme kada ne imadoh ni pisaću mašinu, a kamoli kompjutor. Taj jedinstveni, posebni i jako važan tekst, nosila sam u jedan od tada rijetkih ureda u gradu na strojno prepisivanje pa printanje s ukrasnim detaljima. Dakako, odnesoh ga i na uramljivanje jer sam željela da po svemu bude dostojan majčinog darivanja. Iznenađenje je u potpunosti uspjelo jer mi je kći, čitajući SVOJU PJESMU, i zaplakala.

Druga pjesma je nastala jer joj nisu vjerovali da je napisala prvu, treća zbog druge i tako dalje…

– Pisanje poezije mi je vjerojatno i obiteljsko naslijeđe jer moj djed je bio dobar u pučkom pjesništvu te sam pred sam kraj njegova života uspjela prikupiti neke njegove pjesme, složiti ih u knjigu “Bože, tebi hvala”, u kojoj sam i koautorica, ali i urednica.

Po do sada objavljenim knjigama, reklo bi se da Zdenka piše samo poeziju raznolike tematike, što baš i ne stoji jer su je njen nemirni duh i znatiželja, iz zanesenosti stihovanja i traženja rime, odveli i u druge književne žanrove te je počela pisati i prozu (eseje i priče), minijaturnu liriku pa i haiku poeziju.

-Mnogi su eseji objavljeni na portalima ili u tiskanoj formi, priče isto tako, a najviše me je obradovala priča koja je prošle godine objavljena u Večernjakovu subotnjem prilogu “Obzor” te je samim tim ušla u konkurenciju za godišnju nagradu “Ranko Marinković”, koju Večernjak dodjeljuje od 1964. godine.

Haiku poeziju piše od 2014., a objavljuje je kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu te je tako 2020. objavila i svoju prvu haiku zbirku “OCEAN” u kojoj su samo haiku radovi objavljeni na Blogu američke haiku zaklade – Haiku Dialogue i radovi koji su osvojili neku nagradu ili su bili pohvaljeni od relevantnih imena u svijetu haiku poezije.

Uljuljkana u česte inozemne objave haikua, a nerijetko pohvaljene i nagrađene, zadnjih mjeseci je najviše u toj pisanoj formi. Njome se obično bavi, kaže, iza ponoći pa ne prođe ni jedan dan, odnosno rađanje novog dana, a da ne napiše nekoliko haikua. To joj, ističe dođe kao molitva prije odlaska na počinak.

– Inspiracija je svuda oko mene, a o horizontalnim i širim sferama da ne govorim. Tu su mi više upitni moje raspoloženje i tijek obiteljskih ili društvenih događanja. Pisanje mi je postalo stalna potreba i to mi je često problem jer se u “praznom hodu” osjećam neispunjeno i samoj sebi beskorisno. Često pišem i iz želje za sudjelovanjem na nekom natječaju, a potom i na organiziranim festivalima te putovanjima koja su najčešće teško ostvariva, kako zbog financija tako, zadnjih godina, i zbog pandemije koronavirusa.

Baš ovih dana pozvana je u talijansku Pescaru na festival koji će se održati u travnju u organizaciji Međunarodne udruge “VerbumlandiArt”, na koji je prijavljena u dvije kategorije, tako da joj se valja prihvatiti posla, i s olovkom i bez nje.

– Istina, nakupio se u mojoj arhivi i neki broj priznanja, diploma, pohvala, zahvalnica i medalja, koje su se počele množiti tek mojim skorašnjim ulaskom u svijet Facebooka, kada se povezah s književnicima i književnošću cijeloga svijeta, koju vidim kao nepresušnu rijeku obojenu svim mogućim nijansama stilova, žanrova, kvalitete. Uranjajući u njih, svakodnevno otkrivam i neku drugu sebe. Sebe, kakva nisam trebala biti ili kakvom bih osobom pa i književnicom u budućnosti željela biti. Kojim putem ići… Dok nagrade nikada ne shvaćam preozbiljno, one su mi slabiji ili jači vjetar u leđa i pokazatelj da se može i bolje i više te da ne treba odustajati.

Kaže, teško je izdvojiti najdraže, ali ipak ističe da veseli svako osvojeno 1., 2. ili 3. mjesto, a uz već spomunutu proznu objavu u Večernjakovu “Obzoru”, obradovala ju je i talijanska nagrada / Premio internazionale “Città del Galateo – Antonio de Ferrariis”, 2020. za osvojeno treće mjesto u prozi, koja joj je trebala biti uručena u Rimu, ali zbog pandemije je bila spriječena otići u taj Vječni grad.

– Ponosna sam i na zlatne medalje i diplome Europskog prvenstva u poeziji, Svjetske književne akademije / Word Literature Academy, Sinai 2019. i Podgorica 2020., zatim na zlatnu Povelju i medalju beogradskog Kulturnog centra “Mesopotamia” te na prošlogodišnju Specijalnu nagradu iz oblasti suvremenog književnog stvaralaštva od Udruženja romskih književnika iz Beograda, koje me je 2020. imenovalo i za ambasadoricu mira. Ne mogu ne spomenuti i dvije prošlogodišnje nagrade pristigle iz Makedonije, odakle mi s Međunarodne manifestacije “Ohridski poetski biseri” izroniše i ŽIVI ohridski biseri za dodijeljeno mi drugo mjesto u kategoriji “strani autori” te Grand Prix nagradu na natječaju koji organizira Fondacija “Takec” iz Bitole…

Toliko toga napisanog, toliko nagrada, nameće se pitanje, može li se od pisanja živjeti.

-Nažalost, odgovor je veliko NE, pogotovo kada je u pitanju amatersko pisanje, što je za mene pak i pisanje iz ljubavi, čije troškove tiska knjiga snose sami autori, a od prošle godine su se i uduplali. Tu su i porezna davanja, a pomoć pri plasmanu knjiga na tržište i do čitatelja, skoro nikakva. Grad nam pomaže jako malim brojem otkupa knjiga, što nam može pokriti tek prijelom rukopisa ili cijenu recenzije. Dakako da je neisplativost porasla i zbog vremena digitalizacije te mogućnosti čitanja i kupovine knjiga u e-varijantama, čega smo itekako svjesni, ali, eto, želja za pisanjem i objavama napisanog ne jenjava.

Ne tako davno, Mlinar je bila voditelj kulturnog programa Matičin četvrtak, pa ujedno pitamo koliko su takvi projekti važni za Veliku Goricu.

– Poziv tadašnjeg predsjednika Ogranka MH u Velikoj Gorici, Stjepana Rendulića, bio mi je doista veliko iznenađenje, ali i čast. Prihvatila sam ga iz želje da nešto naučim, da upoznam nove ljude, bilo da su predavači ili publika zainteresirana za najavljenu temu. Prihvatila sam poziv, znajući i koliko je Stjepan tolerantna, topla i čovječna osoba, uz podcrtanu napomenu da sam jedino sigurna u svoje htijenje, svoju disciplinu i već spomenutu želju za učenjem.

U riječi učenje, krije se i odgovor na drugi dio vašeg pitanja jer su Matičini četvrtci projekt od velikog značaja za Grad Veliku Goricu. Programi se rade na godišnjoj razini i obuhvaćaju sve životne teme – od obrazovanja i zaštite okoliša do povijesti (mirnodopske ili ratničke, iseljeničko-useljeničke, pismeno-nepismene, glazbeno-poetske, zdravstvene, duhovne i dr.) unatrag mnogih stoljeća, ali i predviđanjima kakvi bi mogli biti u budućnosti.

Na kraju pitamo ovu svestranu umjetnicu što smatra svojim najvećim životnim uspjehom.

– Najveći uspjeh mojeg malog života je bračna i, već spomenuta, obiteljska sreća. Možda mi je u tome pomogla i životna radost koju sam do sada, u svim situacijama, uspijevala sačuvati u sebi, a potom, svom snagom i moći majke i žene, prenijeti na najdraže. Tako napisah i knjigu, “Život je radost”, podnaslova “Priroda i društvo I.”, s namjerom da bar jedna osoba na svijetu promijeni mišljenje suprotno tome.

Istina, nisam uvijek znala ljubiti sebe (nisu me naučili), a od kada se, sa svim svojim manama, počeh ljubiti i kao takva se ogledati u blještavilu svakoga novog dana koji mi život pokloni, osjećam se potpuno drugom osobom i ONOM koja sve može.