Kultura

ZDENKA MLINAR “Moja književna prekretnica je 18 strofa za 18. rođendan kćeri”

Nagrade nikada ne shvaća preozbiljno, one su joj slabiji ili jači vjetar u leđa i pokazatelj da se može i bolje i više te da ne treba odustajati.

Objavljeno

prije 4 godine

2. veljače 2022.

Objavio/la

Suzana Majstorović

Imala je svega pet godina kad je počela pisati, i oduvijek je voljela pisanu riječ. Inspiraciju pronalazi posvuda oko sebe i danas je jedna od najpoznatijih književnica u Velikoj Gorici. Ona je Zdenka Mlinar, kako sama kaže, već pola životnog vijeka Velikogoričanka sa zagrebačkom adresom, na kojoj je ponosno i s puno ljubavi, sa svojom malom/velikom obitelji svila gnijezdo.

– Volim sve što je lijepo i čovječno, plemenito i humano te društvu i zajednici korisno. Zaljubljenica sam u cvijeće i prirodu, s visokim stupnjem osviještenosti prema očuvanju svega što ona jest, a bez čega u budućnosti nema ni života na našoj planeti – govori Zdenka na početku našeg razgovora.

Ističe da, uz obiteljsku sreću, njeguje i društvenu angažiranost kroz kulturna i humanitarna djelovanja jer ne želi biti pasivnom promatračicom zbivanja u životnim sredinama svoje djece i unuka, kao i djece u potrebi ili pak starijih i nemoćnih.

U darovima svoje svestranosti i najboljim godinama života, napušta mnoge hobije i okreće se iščitavanju “svega što joj dođe pod ruku” te pokušaju pisanja, zatomljenoj želji još u ranoj mladosti, kada se u kući svoje tek udane sestre poigravala starim pisaćim strojem.

– I ne bi mi teško jer u meni je vječno prisutan nauk života, ponesen iz roditeljskog doma, a koji poziva samo na red i rad. No, pisati sam počela već s pet godina tako da sam do polaska u školu s nepunih šest znala sva slova i skoro cijeli bratov Bukvar napamet.

Napamet je voljela učiti i sve stihove izvezene ili u printu sa zidnih krpa koje su u to vrijeme bile neizostavni dio ukrasa mnogih kuća.

– Potom su, u tinejdžerskoj fazi, na red došli spomenari, pa pučki napjevi, koje sam voljela zapisivati, a pjevali su se na svadbama, blagdanskim zabavama, zimskim sjelima (prelima) ili pri radovima na njivama. Pa ljubavna pisma, ha, ha, ha… Dakle, sve je krenulo od ljubavi prema pisanoj riječi.

Foto: Privatna arhiva

Zanimljiva je Zdenkina priča kad se okrenula prema poeziji.

– Za poeziju mogu reći da mi se “dogodila” u zreloj dobi. Naime, kada mi je kći stasala u punoljetnu osobu, za taj važni i veliki njen i obiteljski događaj poželjela sam joj pokloniti nešto što nema materijalnu vrijednost i što će joj možda biti draže i korisnije od bilo kakvog skupog nakita ili odjevne “krpice”. Točnije, željela sam joj pisanom rječju čestitati, odnosno izraziti svoje emocije i sreću, a ona se već pri prvom pokušaju, počela množiti u puno riječi, one pak prelijevati u stihove, a stihovi u strofe koje zajedno izrodiše jednu veliku pjesmu. Nanizala sam ih i više od osamnaest, koliko sam si u tom pokušaju “zacrtala”. Tako sam mogla raditi i odabir, odnosno ostaviti samo one koje su mi se činile najljepšim i najprikladnijim.

Tu je pak imala problem sa skrivanjem pisanja od svih ukućana jer se sramila napisanog, ali i željela da svima u obitelji, a pogotovo njenoj punoljetnoj djevojčici kojoj je i namijenjena, bude iznenađenje.

– Bilo je to vrijeme kada ne imadoh ni pisaću mašinu, a kamoli kompjutor. Taj jedinstveni, posebni i jako važan tekst, nosila sam u jedan od tada rijetkih ureda u gradu na strojno prepisivanje pa printanje s ukrasnim detaljima. Dakako, odnesoh ga i na uramljivanje jer sam željela da po svemu bude dostojan majčinog darivanja. Iznenađenje je u potpunosti uspjelo jer mi je kći, čitajući SVOJU PJESMU, i zaplakala.

Druga pjesma je nastala jer joj nisu vjerovali da je napisala prvu, treća zbog druge i tako dalje…

– Pisanje poezije mi je vjerojatno i obiteljsko naslijeđe jer moj djed je bio dobar u pučkom pjesništvu te sam pred sam kraj njegova života uspjela prikupiti neke njegove pjesme, složiti ih u knjigu “Bože, tebi hvala”, u kojoj sam i koautorica, ali i urednica.

Foto: Privatna arhiva

Po do sada objavljenim knjigama, reklo bi se da Zdenka piše samo poeziju raznolike tematike, što baš i ne stoji jer su je njen nemirni duh i znatiželja, iz zanesenosti stihovanja i traženja rime, odveli i u druge književne žanrove te je počela pisati i prozu (eseje i priče), minijaturnu liriku pa i haiku poeziju.

-Mnogi su eseji objavljeni na portalima ili u tiskanoj formi, priče isto tako, a najviše me je obradovala priča koja je prošle godine objavljena u Večernjakovu subotnjem prilogu “Obzor” te je samim tim ušla u konkurenciju za godišnju nagradu “Ranko Marinković”, koju Večernjak dodjeljuje od 1964. godine.

Haiku poeziju piše od 2014., a objavljuje je kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu te je tako 2020. objavila i svoju prvu haiku zbirku “OCEAN” u kojoj su samo haiku radovi objavljeni na Blogu američke haiku zaklade – Haiku Dialogue i radovi koji su osvojili neku nagradu ili su bili pohvaljeni od relevantnih imena u svijetu haiku poezije.

Uljuljkana u česte inozemne objave haikua, a nerijetko pohvaljene i nagrađene, zadnjih mjeseci je najviše u toj pisanoj formi. Njome se obično bavi, kaže, iza ponoći pa ne prođe ni jedan dan, odnosno rađanje novog dana, a da ne napiše nekoliko haikua. To joj, ističe dođe kao molitva prije odlaska na počinak.

foto:Privatna arhiva

– Inspiracija je svuda oko mene, a o horizontalnim i širim sferama da ne govorim. Tu su mi više upitni moje raspoloženje i tijek obiteljskih ili društvenih događanja. Pisanje mi je postalo stalna potreba i to mi je često problem jer se u “praznom hodu” osjećam neispunjeno i samoj sebi beskorisno. Često pišem i iz želje za sudjelovanjem na nekom natječaju, a potom i na organiziranim festivalima te putovanjima koja su najčešće teško ostvariva, kako zbog financija tako, zadnjih godina, i zbog pandemije koronavirusa.

Baš ovih dana pozvana je u talijansku Pescaru na festival koji će se održati u travnju u organizaciji Međunarodne udruge “VerbumlandiArt”, na koji je prijavljena u dvije kategorije, tako da joj se valja prihvatiti posla, i s olovkom i bez nje.

Foto: Privatna arhiva

– Istina, nakupio se u mojoj arhivi i neki broj priznanja, diploma, pohvala, zahvalnica i medalja, koje su se počele množiti tek mojim skorašnjim ulaskom u svijet Facebooka, kada se povezah s književnicima i književnošću cijeloga svijeta, koju vidim kao nepresušnu rijeku obojenu svim mogućim nijansama stilova, žanrova, kvalitete. Uranjajući u njih, svakodnevno otkrivam i neku drugu sebe. Sebe, kakva nisam trebala biti ili kakvom bih osobom pa i književnicom u budućnosti željela biti. Kojim putem ići… Dok nagrade nikada ne shvaćam preozbiljno, one su mi slabiji ili jači vjetar u leđa i pokazatelj da se može i bolje i više te da ne treba odustajati.

Kaže, teško je izdvojiti najdraže, ali ipak ističe da veseli svako osvojeno 1., 2. ili 3. mjesto, a uz već spomunutu proznu objavu u Večernjakovu “Obzoru”, obradovala ju je i talijanska nagrada / Premio internazionale “Città del Galateo – Antonio de Ferrariis”, 2020. za osvojeno treće mjesto u prozi, koja joj je trebala biti uručena u Rimu, ali zbog pandemije je bila spriječena otići u taj Vječni grad.

– Ponosna sam i na zlatne medalje i diplome Europskog prvenstva u poeziji, Svjetske književne akademije / Word Literature Academy, Sinai 2019. i Podgorica 2020., zatim na zlatnu Povelju i medalju beogradskog Kulturnog centra “Mesopotamia” te na prošlogodišnju Specijalnu nagradu iz oblasti suvremenog književnog stvaralaštva od Udruženja romskih književnika iz Beograda, koje me je 2020. imenovalo i za ambasadoricu mira. Ne mogu ne spomenuti i dvije prošlogodišnje nagrade pristigle iz Makedonije, odakle mi s Međunarodne manifestacije “Ohridski poetski biseri” izroniše i ŽIVI ohridski biseri za dodijeljeno mi drugo mjesto u kategoriji “strani autori” te Grand Prix nagradu na natječaju koji organizira Fondacija “Takec” iz Bitole…

Foto: Privatna arhiva

Toliko toga napisanog, toliko nagrada, nameće se pitanje, može li se od pisanja živjeti.

-Nažalost, odgovor je veliko NE, pogotovo kada je u pitanju amatersko pisanje, što je za mene pak i pisanje iz ljubavi, čije troškove tiska knjiga snose sami autori, a od prošle godine su se i uduplali. Tu su i porezna davanja, a pomoć pri plasmanu knjiga na tržište i do čitatelja, skoro nikakva. Grad nam pomaže jako malim brojem otkupa knjiga, što nam može pokriti tek prijelom rukopisa ili cijenu recenzije. Dakako da je neisplativost porasla i zbog vremena digitalizacije te mogućnosti čitanja i kupovine knjiga u e-varijantama, čega smo itekako svjesni, ali, eto, želja za pisanjem i objavama napisanog ne jenjava.

Foto: Privatna arhiva

Ne tako davno, Mlinar je bila voditelj kulturnog programa Matičin četvrtak, pa ujedno pitamo koliko su takvi projekti važni za Veliku Goricu.

– Poziv tadašnjeg predsjednika Ogranka MH u Velikoj Gorici, Stjepana Rendulića, bio mi je doista veliko iznenađenje, ali i čast. Prihvatila sam ga iz želje da nešto naučim, da upoznam nove ljude, bilo da su predavači ili publika zainteresirana za najavljenu temu. Prihvatila sam poziv, znajući i koliko je Stjepan tolerantna, topla i čovječna osoba, uz podcrtanu napomenu da sam jedino sigurna u svoje htijenje, svoju disciplinu i već spomenutu želju za učenjem.

U riječi učenje, krije se i odgovor na drugi dio vašeg pitanja jer su Matičini četvrtci projekt od velikog značaja za Grad Veliku Goricu. Programi se rade na godišnjoj razini i obuhvaćaju sve životne teme – od obrazovanja i zaštite okoliša do povijesti (mirnodopske ili ratničke, iseljeničko-useljeničke, pismeno-nepismene, glazbeno-poetske, zdravstvene, duhovne i dr.) unatrag mnogih stoljeća, ali i predviđanjima kakvi bi mogli biti u budućnosti.

Na kraju pitamo ovu svestranu umjetnicu što smatra svojim najvećim životnim uspjehom.

– Najveći uspjeh mojeg malog života je bračna i, već spomenuta, obiteljska sreća. Možda mi je u tome pomogla i životna radost koju sam do sada, u svim situacijama, uspijevala sačuvati u sebi, a potom, svom snagom i moći majke i žene, prenijeti na najdraže. Tako napisah i knjigu, “Život je radost”, podnaslova “Priroda i društvo I.”, s namjerom da bar jedna osoba na svijetu promijeni mišljenje suprotno tome.

Istina, nisam uvijek znala ljubiti sebe (nisu me naučili), a od kada se, sa svim svojim manama, počeh ljubiti i kao takva se ogledati u blještavilu svakoga novog dana koji mi život pokloni, osjećam se potpuno drugom osobom i ONOM koja sve može.

Povezane teme:književnica VELIKA GORICA Zdenka Mlinar

CityLIGHTS

INTERVJU Margareta Biškupić Čurla: Od peglanja nošnji do ravnateljice

Od folklora i studija etnologije do vođenja Muzeja Turopolja, njezin rad svjedoči o kontinuitetu interesa za baštinu i kulturu te o odgovornosti koju nosi čuvanje identiteta lokalne zajednice.

Objavljeno

prije 13 sati

19. svibnja 2026.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Malo je onih koji već u mladosti pronađu poziv kojem će ostati vjerni cijeli život. Upravo je takav put Margarete Biškupić Čurla, koja je na čelo Muzeja Turopolja došla sa samo 26 godina, nakon što je još kao djevojčica kroz folklor razvila ljubav prema tradiciji, narodnoj nošnji i baštini.

Od volontiranja u Etnografskom muzeju i terenskog rada među starim škrinjama i tavanima, do muzejske pedagoginje i naposljetku ravnateljice, njezin profesionalni put obilježila je jasna predanost struci. Povodom Međunarodnog dana muzeja razgovarali smo o muzejskoj djelatnosti, očuvanju baštine i izazovima koje donosi vođenje jedne od najvažnijih kulturnih ustanova Turopolja.

Recite nam Margareta, kako se zapravo postaje kustosica u muzeju?

– U principu, proces kreće upisom, odnosno završetkom fakulteta. To mogu biti razno razni smjerovi na fakultetu, ovisno o kakvom se muzeju radi. Svaki muzej traži specifičnu struku bilo da je riječ o prirodoslovnom, povijesnom ili etnografskom muzeju. Zatim, kada počnete raditi u muzeju i baviti se muzejskom strukom, nakon godinu dana morate pristupiti stručnom ispitu za kustosa.

Što na tom stručnom ispitu morate sve znati?

– Morate znati Ustav, morate znati spektar zakonodavnih stvari poput zakona o muzejima, o zaštiti spomenika kulture, o čuvanju kulturne baštine, razne pravilnike, o pohrani muzejske građe. Zatim, položiti stručne predmete vezane za samu muzejsku znanost. Netko tko je završio Prirodoslovni fakultet i zapošljava se u Prirodoslovnom muzeju, nije u svom obrazovanju prošao muzeološke predmete pa je i to potrebno naučiti.

Kada ste znali da želite biti kustosica i muzeologinja?

– Teško pitanje. Nisam znala zapravo do završetka fakulteta. Kad sam upisala fakultet, upisala sam etnologiju zato što sam silno voljela folklor i narodnu nošnju. Bavila sam se folklorom od četvrtog razreda osnovne škole i prema tome sam odabrala fakultet. Na moj odabir, majka mi je rekla da ću s time umrijet od gladi i jedino što ću moć raditi je peglanje nošnji. Igrom slučaja, nakon fakulteta, zaposlila sam se u Ministarstvu kulture i medija. To mi se baš nije dopalo jer je posao bio dosta administrativan. Međutim, kao studentica, volontirala u Etnografskom muzeju i u muzeju Turopolja što je u konačnici, nakon godinu dana, rezultiralo mojim zaposlenjem u muzeju Turopolja i to je bila ljubav koja traje sad već skoro 27 godina.

Pričajmo malo o kustosima, koji je vaš primarni zadatak?

– Kustosi prvenstveno prikupljaju predmete za svoju zbirku, a onda rade na njihovoj obradi. Predmet se evidentira, opisuje, saznaje se što je više moguće podataka o njemu i odlučuje se da li će taj predmet ići na restauraciju. Kasnije se taj predmet dovodi u priču sa svim ostalim predmetima i sa svim onim nematerijalnim oko njega kako taj isti predmet ne bi bio izdvojen iz konteksta. Na taj način, on će nam dati kontekst povijesti prošlosti kako bi u konačnici sve imalo nekog smisla te da možemo rekonstruirati prošli život koji ćemo čuvati za buduće generacije. U suvremenoj muzeologiji, pažnja se posvetila upravo nematerijalnoj kulturnoj baštini jer je ona puno krhkija od ove materijalne.

Što spada pod nematerijalnu baštinu?

– To su vještine znanja, od toga znamo li heklati pa do toga znamo li pjevati. To su narodne priče, bajke, mitologija, sve ono što ne možete materijalno primiti u ruke. Taj sadržaj je izuzetno bitan. Posljednjih 15 godina, svjetska muzeologija, raspravlja o tome koji je ispravan način očuvanja nematerijalne kulturne baštine. Na primjer, proslava Jurjeva je nematerijalna kulturna baština koja se nekada slavila na potpuno drugačiji način nego što se to obilježava danas. I tako se postavlja pitanje, koji je ispravan način očuvanja Jurjeva? Onoga nekada ili ovoga danas.

Kada smo se već dotakli našeg Turopolja, kako Vi, kao ravnateljica muzeja Turopolja, možete reći koliko se promijenio život u našem kraju?

– Velika Gorica, ako govorimo o našem lokalnom području, startala je kao malo selo, kao sajmeno područje. Danas smo mi šesti grad po veličini i jedna smo urbana sredina. Na primjer, nekada su narodne nošnje u Turopolju krenule iz obitelji, iz kuće, iz materijala koji su im bili dostupni i koji su uspijevali na ovome području. Ovdje su uspijevali lan i konoplja. U konačnici, najveća razlika između prošlosti i sadašnjosti je upravo to iskorištavanje onoga što nam je područje na kojem živimo dalo. Kod narodnih nošnji su to biljke koje su se uzgajale i uspijevale na ovom području, kod graditeljstva je to materijal koji nam je bio dostupan u prirodi, a u ovom slučaju to je hrast. Zato i imamo jako puno drvenih kuća jer je Turopolje bilo prirodno bogato hrastovim šumama. Tako da se u prošlosti lokalno bogatstvo prirode maksimalno iskorištavalo. Danas to više ne možete. Cijeli svijet je postao toliko mali i sve nam je toliko dostupno da više ne možete pojedine stvari lokalizirati.

Recite nam nešto više o samom muzeju Turopolja i njegovoj višestoljetnoj povijesti.

– Muzej Turopolja je stvarno jedan povijesni raritet. Kada sam ja došla raditi u muzej još 2001. godine, tada je on bio jedna zgrada, zgrada koju svi poznamo kao muzej Turopolja, zgrada Plemenite općine turopoljske. Ta poveznica Plemenite općine s Velikom Goricom i muzejom danas je neraskidiva. Zgradu je sagradila Plemenita općina turopoljska 1765. godine. Nastala je kao centralna administrativna zgrada Plemenite općine turopoljske. Tu su se čuvali arhivi, održavali sastanci, postojao je unutar zgrade i kafić i tako je bilo dok 1960. godine ta ista zgrada nije postala muzej. Tada je jedna sitna, ali dinamitna žena, Višnja Huzjak, preuzela funkciju ravnateljice muzeja kojoj možemo biti zahvalni što danas uopće imamo tako bogatu zbirku i muzej. Danas smo na više lokacija. Imamo etno kuću U Ščitarjevu, zavičajnu zbirku Vukomeričkih gorica na Ključić brdu, partnerstvo s obitelji koji su vlasnici Kurije Modić-Bedeković. U međuvremenu, uspjeli smo dobiti sredstva europskih fondova i izgraditi novi Interpretacijski centar muzeja Turopolja.

Krenuli ste u cjelovitu obnovu muzeja od potresa, kako to ide?

– Iskoristit ću priliku pa prvenstveno pojasniti da Interpretacijski centar nije izložbeni prostor. On ima multifunkcionalnu dvoranu više za izvan izložbene djelatnosti koje muzej radi poput predavanja, promocija i radionica. S druge strane, stara muzejska zgrada, nakon obnove, postat će isključivo izložbeni prostor. U prizemlju će biti proširena izložbena dvorana koja će se mijenjati na godišnjoj razini. Vjerujem da će obnova biti gotova kroz nešto više od godine dana, računam negdje sredinom 2027. godine da će biti gotova.

Imate li najdražu stvar koju volite vidjeti u muzeju, koja vas uvijek nekako razveseli ili koja vam je posebna?

– Silno volim moju tekstilnu zbirku. To su predmeti za proizvodnju platna od kuhinjskih krpa, ručnika, stolnjaka, jastučnica pa do narodnih nošnji. To je sve staro preko sto godina, odnosno, onoliko koliko se etnografija čuva.

Možete li nam reći kako se održavaju narodne nošnje?

– Kada su u izložbi narodne nošnje, uzmete praško pa malo prođete po njima. To moramo paziti jer se ne smije puno dirati. Ono što je najveći problem je što ih zapravo ne bi smjeli prati zato što nošnje mogu pustiti boju. Zato se mi javimo gospodinu Tomislavu Miličeviću iz folklornog ansambla „Turopolje“ i kažemo: „Tomica pliz pomozi“. Imamo sreće da imamo njega u Velikoj Gorici koji je vrhunski stručnjak. On možda nije formalno obrazovan kao etnolog, ali mislim da je jedan od najvećih etnologa koji Hrvatska ima po pitanju tekstila.

Koliko je muzej Turopolja bitan za identitet našeg Turopolja, Velike Gorice i na kraju krajeva Zagrebačke županije i grada Zagreba?

– Mislim da je jako bitan. Nekako, ta naša povijesti, kultura i kulturna baština nose naš identitet i zapravo civilizacijsku razinu razvoja koju imamo. Mi u njemu zapravo čuvamo tu našu stvarno vrijednu, važnu, super bogatu prošlost. Općenito, Hrvatska ima jako izražen kulturni identitet, ali toliko silno različit na tako malom geografskom području da je to nevjerojatno. To nosi cijelu životnu priču naroda. Kao što smo spomenuli, svijet je sve manji, sve nam je dostupno i nikada nije bilo bitnije čuvati osobni identitet.

Što zapravo znači Plemenita općina, Plemenitaška obitelj?

– Danas, ako ćemo gledati u nekom formalnom smislu, plemstvo nema neku vrijednost jer nema razlike. Nekada je to imalo jako velike značaje u smislu poreznih olakšica. Da se ne bi krivo shvatilo, oni su se borili u razno raznim ratovima gdje su zadužili kraljeve i na temelju toga su dobili svoje povelje i povlastice. Ono što je u cijeloj toj priči fantastično jest da su oni te povlastice jako dobro iskoristili podignuvši cijeli kraj na jednu višu razinu. Izgradili su zgradu muzeja Turopolja, Stari grad Lukavec, izgradili su cijeli centar Velike Gorice i sve one niske kuće oko današnje Općine i muzeja Turopolja. To je sve njihova zasluga i samim time, ostavili su neizbrisiv trag bez kojeg Velika ne bi bila ono što je danas.

Možemo li reći da je cijeli grad Velika Gorica muzej Turopolja?

– Grad Velika Gorica priča svoju priču. Cijeli naš kraj, ima toliko toga za pokazati, za vidjeti. Sve naše tradicijske drvene gradnje, kurije koje još danas postoje, zatim drvene kapelice.. cijela regija je vrlo, vrlo bogata takvim primjercima.

Što biste još, osim Muzeja Turopolja, preporučili građanima za posjetiti?

– Imamo Perunfest, manifestaciju koja se bavi slavenskom mitologijom, narodnim pričama i predajama. Zatim, KUD Novo Čiče jako radi na promociji etnologije i napravili su prostor za dječje izlete kojim potiču kulturu i pomažu turističkom sektoru da nije samo riječ o zaradi novca već o podizanju kulturne svijesti među najmlađima.

Imate li nešto za kraj dodati?

– Iskoristit ću ovu priliku pa spomenuti ljude s kojima radim. Oni su mi najdraži dio našeg Muzeja. Mi smo zaista jedan kolektiv koji je obiteljski organiziran. Svi smo se upoznali u Muzeju i nismo se međusobno odabrali, ali smo jako tolerantni jedni prema drugima. Svi volimo svoj posao, a najviše volimo surađivati sa svima u Gorici, od škola do turističke zajednice.

Priča Margarete Biškupić Čurla pokazuje kako se profesionalni put može oblikovati iz ranih interesa i ustrajnosti, ali i koliko je važno ostati vjeran vlastitoj struci unatoč različitim skretanjima na tom putu. Od folklora i studija etnologije do vođenja Muzeja Turopolja, njezin rad svjedoči o kontinuitetu interesa za baštinu i kulturu te o odgovornosti koju nosi čuvanje identiteta lokalne zajednice.

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Otvorena skupna izložba ”Novi motivi” članova Udruge ULIKUMVG

Objavljeno

prije 4 dana

16. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Skupna izložba ”Novi motivi” članova Udruge ULIKUMVG-a otvorena je jučer (petak, 15.05.2026., 18 sati) u Galeriji Trumbetaš Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica.