Otišao je Pajo.

Nije prošlo dugo, par tjedana možda, bio je navratio na stadion. Poželio je upoznati Sergeja Jakirovića, trenera Gorice, iskoristio je priliku i da mu pokaže svoju kolekciju fotografija, da mu objasni u kratkim crtama gdje je sve bio, što je sve radio… I taj je kadar vjerojatno najbolje i najsažetije opisao Radomira Pašića, legendarnog Paju.

On je bio sportaš, bio je igrač i trener, u nogometu i rukometu, ali Pajo je prije svega bio sportski fanatik. Uvijek na tribinama, uvijek s mišljenjem koje nije imao problema izreći na svoj osebujan način, uvijek blizu sporta i sportaša. Kao dobri duh turopoljskog loptanja, kao sveprisutni komentator, čovjek omiljen svima.

Nažalost, otišao je Pajo. S napunjenih 80, s punom torbom uspomena, od kojih će dio, srećom, ostati i zapisan. Kao, recimo, tekst Mate Paviše iz lipnja 2016. godine. Otišao je Paji u goste, pa objavio tekst koji na oproštaju od našeg dragog prijatelja ponavljamo u cjelosti.

Pajo, počivaj u miru…

Minula nedjelja, rano prijepodne, u novoj sportskoj dvorani u Velikoj Gorici, na rukometnom turniru mladeži u organizaciji rukometnog kluba Gorica. Susret u gledalištu sa 78-godišnjim Radomirom Pašićem nije nas previše iznenadio, jer gdje ima sporta i sportaša, obično je tu i svima dobro znani Pajo. Čovjek je već desetljećima redovito nazočan gotovo svim važnijim sportskim priredbama, pa i onim manje važnim.

– Dobro sam, hvala na pitanju. Nedavno sam uspješno operiran, a čim me sada vidiš na tribinama, znači da je sve u redu. Mlađi sin Zoran trener je rukometne selekcije Gorice dječaka godište 2004., koja sudjeluju na turniru, i došao sam malo u inspekciju – kazao je malo u šali, a malo i u zbilji.

Pajo je u mlađim danima bio vrsni rukometaš i trener pa svakako ima kompetencije dati svoje procjene viđenog. Mladi Goričani osvojili su prvo mjesto i vjerojatno je sin Zoran zaradio prolaznu ocjenu.

– Imam novu kolekciju sportskih fotki, kad ćeš konačno doći pogledati moju zbirku? – dogodio se ubrzo očekivan upit autoru teksta.

Obećanje doći pogledati čuvenu Pajinu sportsku arhivu dali smo davno prije i bilo je krajnje vrijeme ispuniti ga. Osim Paje, u utorak prijepodne vrlo ljubazno nas je ugostila i gospođa Ivanka te stariji sin Dejan. Stan u Kolarevoj u Velikoj Gorici nalik je otmjenom sportskom muzeju. Izložene mnogobrojne uokvirene fotografije, priznanja, medalje, diplome, pehari, novinski članci, dresovi… Pajo je odmah za Cityportal izdvojio dio fotografija, uz pojašnjenja.

– Evo me u mlađim danima uz najboljeg nogometaša svijeta svih vremena Pelea (a dobro, o ukusima se ne raspravlja, nekom je to možda i Leo Messi ha, ha). Poznaješ li ovoga? To sam u društvu najboljeg košarkaša Boston Celticsa Larryja Birda. Na Jahorini 1987. godine družio sam se Bojanom Križajem, slavnim skijašem iz Slovenije. Sa Dinamom sam 1971. putovao u Ameriku, dobro pamtim pokojnog Mladena Ramljaka i njegove maestralne igre. Evo me ovdje u društvu Dragana Džajića, legende Zvezde, ovo sam sa Ivicom Osimom, Janicom Kostelić, Mirkom Filipovićem, Željkom Mavrovićem, Davorom Šukerom, Goranom Ivaniševićem, Marcelom Brozovićem, Cicom Kranjčarom, Eusebiom, Zlatkom Dračićem, Dragutinom Šurbekom, Ivanom Ljubičićem, Josipom Čorakom, olimpijskim pobjednikom u Minchenu… – redao je fotke Pajo, a svaka svjedoči da su ga slavni sportaši itekako cijenili.

Ivica Osim i Pajo

Pašići su se u Veliku Goricu doselili 1978. godine.

– U ranoj mladosti (rođen 1938.) bavio sam se bacanjem kugle. Dok sam živio u Samoboru, 1956. godine nabavili smo prvu rukometnu loptu za taj grad, a osim za rukometaše igrao sam i nogomet za NK Samobor. Nakon preseljenja u Zagreb moji sportski horizonti su se značajno proširili jer sam upoznao gotovo kompletnu sportsku kremu metropole. Za Dubravu sam igrao nogomet u seniorskoj i veteranskoj konkurenciji te rukomet. Španao sam nogomet i sa veteranima Zagreba. Stariji nogometni ovisnici dobro znaju tko su bili stari majstori iz Kranjčevićeve, Zlatko Dračić Kićo, Mladen Wacha, Stanko Bubanj Đoni, Branko Galeković, porijeklom iz Mraclina, Meštrović, Suša, Duplančić… Prisan sam bio i sa trenerom te generacije Gustavom Lechnerom – prisjećao se davno minulih dana Radomir Pašić Pajo.

Pajo, Torres i veliki Eusebio

Sportski univerzalac težište priče vratio je ubrzo na rukomet.

– Ostavio sam traga i u rukometnom klubu Metalac iz Zagreba. Igralo se tada na betonskom igralištu, poznatom Keglbajsu. U ondašnjoj prvoj jugo ligi igrala je Zvezda, Borac iz Banja Luke, Metaloplastika Šabac, Proleter Zrenjanin, Zagreb, Medveščak, Split, Celje… Utakmice je znalo gledati i nekoliko tisuća gledatelja. Bio sam trener i u Svetom Ivanu Zelini, muškoj te ženskoj seniorskoj momčadi, odnosno ekipi – otkrio je Pajo, a s posebnom nostalgijom govorio je o trenerskom rukometnom poslu u Radniku iz Velike Gorice.

– Igrali smo na betonskoj podlozi u Kolarevoj, odmah uz nogometno igralište Radnika. Koliko nas je samo gledatelja znalo pratiti na utakmicama, ali i treninzima… Pod mojim vodstvom muška momčad izborila je ondašnju Međužupanijsku ligu bez poraza. Žensku ekipu Radnika sam, pak, preuzeo od Igora Panadića starijeg (oca Andreja i Igora – ispričao je Radomir Pašić, poznatiji samo kao Pajo.

Bio je to samo blitz razgovor gotovo u prolazu. Dojma smo da bi se knjiga dala napisati o čovjeku sportašu i u trećoj životnoj dobi kojeg poznaju i cijene oni iz vrhunskog sporta, ali je dobrodošao i na utakmice u Kobilić ili Novo Čiče. Pri kraju druženja s Pajom spomenut je skorašnji Udarnikov međunarodni turnir limača Alpas cup.

– Reci Vladeku Stepaniću iz Udarnika, glavnom operativcu Alpasa, da ne zaboravi ostaviti Paji majicu turnira broj XL – poslao je Pajo poruku u Kurilovec.

Pajo, poruka je uručena na pravu adresu a Vladek je majicu već bezecirao. Želja sportske legende Velike Gorice, Turopolja i šire mora se poštovati! (Mato Paviša, 14. lipnja 2016.)