Pripreme za novu sezonu košarkaša Gorice bliže se svom vrhuncu, a putem se događa jako puno toga. U košarkaški koktel zamiješan od prijateljskih i utakmica regionalnoga kupa ubacio se i jedan turnir, na koji Goričani rado odlaze.

Destinacija je ovoga puta bilo Đakovo, ondje je igrao turnir pod nazivom “Zvonila su zvona katedrale naše”, a Gorica je poziv dobila iz vrlo prijateljskih razloga. U KK Đakovu, naime, trener prve momčadi je Miron Češkić, bivši trener, ali i tajnik KK Gorice, dečko koji je u našem gradu ostao upamćen isključivo po dobrome. Rado je viđen gost u Velikoj Gorici, rado on poziva u Đakovo svoje Goričane…

Uz domaćina Đakovo i našu Goricu, na turniru su sudjelovali i KK Novi Zagreb, kao i Marsonia iz Slavonskog Broda, koja je bila i protivnik sastava trenera Miljkovića u polufinalu. Coach Cici govorio je u najavi kako njegova momčad ide u Đakovo osvojiti ovaj turnir, ali zapelo je s tim planom već na prvom koraku.

Marsonia je plasman u finale izborila pobjedom 99-92, u utakmici u kojoj su napadi bili bolji nego obrane, pa je Gorica završila u borbi za treće mjesto. Tamo je sljedećeg dana čekao Novi Zagreb, kojeg su Goričani svladali rezultatom 93-73, bez većih komplikacija.

Ponovila je tako Gorica trećim mjestom prošlogodišnji rezultat, jer bio je ovo povratak na turnir u Đakovo drugu godinu zaredom, a prvo mjesto na kraju je osvojila Marsonia pobjedom 80-76 protiv Mironova Đakova.

Velikogorička delegacija kući se tako vratila s polovičnim rezultatskim uspjehom, ali nema dvojbe da je trener Cici Miljković i kroz ove dvije utakmice dobio nove spoznaje o mogućnostima svoje momčadi. Nova prilika za takvo nešto dolazi jako brzo, jer već u četvrtak Gorica igra polufinale kupa regije protiv KK Zagreba.

U petak, 3. listopada 2025. u 18:30 sati, u izlogu područne knjižnice Galženica u Velikoj Gorici otvara se izložba “Nevidljive jednakosti”, kojom se predstavljaju radovi studenata Transmedijske dramaturgije Sveučilišta VERN. Izložba je dio dobro poznatog programa “Dobar Štoos u kvartu”, koji organizira Štoos teatar u suradnji s Gradskom knjižnicom Velika Gorica i Sveučilištem VERN.

Radovi studenata nastali su pod mentorstvom doc.art. Martine Granić u sklopu kolegija Transmedijska pismenost i medijske publike. Zajednička tema bila je rad i radništvo. Mladi autori istraživali su različite dimenzije rada, od fizičkog i virtualnog do duhovnog, promišljajući kako tehnologija i automatizacija mijenjaju čovjekovu ulogu u suvremenom svijetu.

U vremenu Četvrte industrijske revolucije, projekti se bave pitanjima duhovnog smisla rada, etike automatizacije i utjecaja umjetne inteligencije na ljudsku kreativnost i intelektualni rad. Među izloženim djelima su radovi Djetinjstvo, Alienation Season, Homo Mechanicus, Što ste nam ostavili, Stonehenge, Noćna smjena i Ja, Andromaha, iza kojih stoje studenti Margita Akmančić, Dorotea Belan, Josipa Burić, Nika Hren, Dejan Jakovljević, Tajna Bakar Konfić i Leo Šimić, uz suradnike i fotografe Kristinu Sekalec, Ninu Šeperića, Roka Djurića, Vladimira Spindlera i Hanu Kasalo.

Ovo je četvrto izdanje Dobrog Štoosa u kvartu u ovoj godini, a po prvi put program u potpunosti stavlja fokus na studentske radove i njihovu interpretaciju društvenih tema kroz transmedijski pristup.

Da je u današnje vrijeme pravo čudo vjerovati u čuda, zna naša sugrađanka Sanja. Rođena Siščanka s petrinjskim korijenima, gnijezdo je svila u Velikoj Gorici, u naselju Velika Mlaka, odakle uz pomoć likova iz knjiga pomaže mališanima da lakše prebrode izazovne životne trenutke. I to uz pomoć „Čarobnog pera“.

Sam naziv obrta, koji je Sanja Jakuš Đurić, inače magistra informatike, pokrenula nakon događaja s kojim se susreću svi roditelji vrtićanaca, daje nam naslutiti da u njemu čarolije ne nedostaje. Pa možda i ono: Neću u vrtić! ipak nije kraj svijeta, baš kao i, u slobodnom govoru nas roditelja – boleštine!

Sanja, vi ste dokaz da se često najljepše stvari izrode iz nekih neugodnih iskustava, a kako znamo da je period vrtića „Sodoma i Gomora“ kad krene prilagodba ili viroze, vi ste sasvim slučajno iz vlastitog pokušaja utjehe, dali alate za pomoć i drugim roditeljima. Kako je nastalo vaše Čarobno pero?

Bilo je vrijeme korona virusa, onaj prvi najveći boom. Tada smo još živjeli u Petrinji, prije potresa. Znate i sami kako se vrlo dugo čeka na mjesto u vrtiću. Mi smo bili uvjereni da nećemo upasti u vrtić, ali kako to obično biva, neka mi njega upišemo na listu pa će valjda biti primljen sljedeće godine. Međutim, dogodilo se ono što nismo mislili da hoće. Dijete je upalo u vrtić sa dvije godine. Puno prerano ali mislimo si, što sada. Neka ide. Taman se odviknuo od pelena, komunikativan je, društven, idemo probati. Prilagodba je bila grozna, od protesta, povraćanja od plača, strašnog odvajanja do tantruma kada bi došao doma. Nekako nismo niti ostvarili dobru suradnju u kolektivu i mi i dijete smo osjećali neku potrebu nekako im se približiti. Znate ono kada nešto očajno želite, a ne znate kako to postići? Mi smo očajno željeli da naše dijete voli vrtić, da ugodno surađujemo sa strukom, da nađemo odgovor zašto i kako da nešto promijenimo ali nažalost, nikako nismo uspjeli naći način sve do jednog dana. Moje dijete je tada bilo bolesno i to je jedan od onih tjedana prilagodbe kada morate nešto raditi kod kuće s njim, da ne bude baš bez vrtićkog sadržaja. Napravili smo plakat, oslikali ga s ručicama i meni je tu nešto falilo. Rekla sam mu: “A zašto mi ne bismo napisali pjesmicu o vrtiću? To ćemo pokloniti prijateljima i tetama kad se vratiš.” I tako je nastala prva pjesmica iz slikovnice: “Vrtić je super”. Nekako sam potajno mislila, možda će se nešto promijeniti i možda će se s tom pjesmicom sve okrenuti na bolje.

Nakon toga je dijete nastavilo ići u vrtić i nastavili smo se prilagođavati. S obzirom da je to bio jako težak period za mene, bila sam pod velikim stresom. U međuvremenu sam se javila svojoj sadašnjoj suradnici Marijeti Matijaš i pitala ju za mišljenje, kako joj se sviđa ova prva pjesmica. Prije toga nisam znala uopće kome se obratiti, kako krenuti… Ideja mi je bila da ću joj se javiti i da ćemo napraviti neki plakat za vrtiće ili nešto slično sa tom jednom pjesmicom. Međutim, njena povratna informacija je bila i više nego dobra, bila je oduševljena sa sadržajem pjesmice tako da me zamolila da ih napišem još. Meni je to tada bilo nevjerojatno i za zamisliti jer ja nisam pjesnik, nisam pisac, nemam iskustva u tome i to je nešto što sam mislila da neću uspjeti napisati.Kako je vrijeme odmicalo, emocije su bile sve jače tokom prilagodbe i ja sam jedne večeri, iscrpljena od svega, sjela u svoj ured i krenula pisati. Napisala sam i ostatak pjesmica u kratkom roku. Imala sam osjećaj kao da su emocije doslovno izašle iz mene. Sve pjesmice i sva iskustva su proživljena i stvarna su. Slikovnicom želim poručiti da djeca i roditelji nisu sami. Želim im pokazati kako postoje identične situacije kod druge djece i da nema razloga zašto bi se sramili svojih osjećaja. Želim im pokazati da je u redu sve što se dogodi u procesu prilagodbe i da vrtić i nije tako strašan. Također želim približiti i roditeljima takve situacije i savjetovati ih sa drugačijim pristupom koji je, barem kod mene, upalio. S druge strane, osvijestiti i djecu i roditelje da su sva djeca više manje ista i muče ih isti problemi. Na kraju slikovnice se nalazi pjesma “Tata” koja je posvećena mom tati kojeg nažalost više nema ali mi je usadio vrijednosti koje nosim i dalje u sebi i mom mužu koji je sada na dobrom putu da postane vrlo dobar otac kao što je moj bio. Na neki način, ta slikovnica je posvećena mojim roditeljima kojima se nikada neću moći iskupiti za to što ja nisam htjela ići u vrtić 🙂

Što vam je bio signal: Ok, ovo bi moglo biti dio veće priče?

Nikad se nisam smatrala nekim piscem. Trenutno se nalazim u totalno drugoj industriji i nikada nisam niti ušla u tu priču da krenem u izdavačke vode. Nakon što sam napisala pjesmice i nakon što mi je već spomenuta kolegica Marijeta rekla da ima potencijala, zapravo je moj muž bio taj koji je bio oduševljen koliko je to dobro i iskreno da je komentirao: “Sanja, ovo ne smije ostati u tvojoj ladici. Ovo ljudima treba!” Moram priznati da, kao i uvijek kada izvali tako nešto, mislila sam da malo pretjeruje i da ni sam ne zna što priča, ali mi je ubacio malenu bubicu u uho i ja sam počela razmišljati. S obzirom da sam ja jako brzopleta osoba, nekako sam to brzo istražila, odlučila biti samoizdavač i krenula u izdavaštvo. Ta slikovnica je trebala biti tiskana u samo par primjeraka za mog sina, međutim došli smo do naklade od 400 komada koja je skoro u cijelosti rasprodana u godini dana. Da je to dio veće priče mi govori sama prodaja jer iza mene ne stoji neki ogromni marketinški tim niti velika distribucija. Sve što radim, radim sama i takva podrška me gura naprijed. To mi je znak da je slikovnica zbilja vrlo vrijedna i da jako pomaže djeci i roditeljima.

O čemu govori prva slikovnica Naše vrtićke zgode i nezgode i kako znamo da na tržištu postoji cijeli niz ponude za tu dob, po čemu se razlikuje?

Jan, Tomica i Tonka proživljavaju svakakve zgode i nezgode u vrtiću i kod kuće te na vrlo autentičan način izražavaju svoje osjećaje. Njihove dogodovštine pomažu djeci da se poistovjete sa situacijama koje su i sami doživjeli, da shvate da nisu sami i da je u redu osjećati lepezu emocija, ali i uče kako prevladati neki problem. Slikovnica pomaže i odraslima razumjeti dječje emocije, njihova ponašanja te svladavanje određenih situacija. Tijekom odrastanja vrlo je važno prepoznati djetetovu emociju i dopustiti njezino izražavanje, a istovremeno djetetu pružiti podršku i pomoć u prevladavanju izazova. Tržište je preplavljeno slikovnicama i uradcima koji su napravljeni u suradnji sa stručnim osobama, po pravilima struke itd. Ova moja slikovnica je napisana iz dubine duše jednog roditelja sa sirovim i golim emocijama utkanim u slikovnicu. Ja nisam pronašla ništa slično s čime bi se poistovjetila i što bi bilo identično onome što smo prolazili u tom trenutku. I sama sam proplakala more suza kada je knjiga bila meni u ruci i kada sam čitala njene stihove. Ono što ona daje je emocija koju mogu osjetiti samo roditelji koji su to prošli i kojima treba usmjerenje i razumijevanje. Djeca kroz tu slikovnicu mogu biti bilo koji lik iz slikovnice i nerijetko komentiraju kako su isti kao i oni. To je ono što im se sviđa jer umjesto “kako nešto popraviti”, u slikovnici dobiju “i ja sam takav” i u redu je.

Sva djeca su odrasla na knjigama i bajkama, iz kojih su razvijala maštu i često se poistovjećivala s likovima. Je li cilj vaše zbirke priča „iz prošlosti za budućnost“ ohrabriti djecu tijekom odrastanja?

“Priče iz prošlosti za budućnost” je nastala iz želje da ispričam neku svoju priču. Sve te priče su ispričane nekoliko puta i svaki puta im se rado vratim. Znate ono kada vam stariji krenu priču sa: “U moje vrijeme smo mi…” Jako često sam te priče koje se sada nalaze u knjizi prepričavala svom djetetu i svoj drugoj djeci s kojom sam pričala i nekako sam vidjela oduševljenje u njihovim očima i želju da im ispričam još. Nekako su sve te priče bile pohranjene u mom sjećanju, uspomena na jedno skromno, zanimljivo i uzbudljivo djetinjstvo u 90.-im godinama. Nekako sam htjela sačuvati tu uspomenu svega što sam proživjela, približiti današnjoj djeci ono što možda nikada ne bi čuli, niti bi ikada o tome razmišljali. Knjiga nije tipična knjiga iz 90.-ih da ne pomislite da ima veze s ratom. Naprotiv, to je jedno sretno djetinjstvo u skromnosti. Nekako sam dugo razmišljala da li napisati zbirku priča na taj način ili ne. Da li da bude roman, kratke pripovijesti, biografija ili nešto treće. Tu je naravno uskočila Marijeta i ušle smo u analizu što bi to bilo i na kraju smo odlučile da bi to bila zbirka priča. Kako mi je sve bilo u glavi, samo sam krenula pisati, dopunjavati doživljaje. Bilo je tu i smijanja i plakanja, široka lepeza emocija za koju nisam ni znala da postoji. Glavni cilj ove knjige mi je proširiti svijest u kakvom društvu trenutno živimo i koliko cijenimo sve ono što trenutno imamo. Konzumerizam, pohlepa, sve samo ne skromnost je ono što nas današnje društvo uči i čime smo okruženi. Što više imaš, to si siromašniji. Što manje imaš, to si bogatiji. Pritom ne mislim da moramo živjeti kao nomadi nego koliko uzimamo život zdravo za gotovo. Koliko nas više malene stvari ne vesele, a trebale bi. Nekako želim da se vratimo na tvorničke postavke. Sebi. A ne od sebe.

Osim komunikacije putem knjiga, ono što nas je oduševilo je mogućnost narudžbe personaliziranih pisama!

Čarobno pismo može biti sve što zamislite, ali krenimo od početka…

Kako je nastalo prvo čarobno pismo i kako sam shvatila da je to zbilja nešto posebno? Dakle, oduvijek sam vjerovala u snagu riječi i da pomno birane riječi, napisane iz srca mogu dotaknuti najtvrđu dušu, barem malo, trunčicu… I tako sam u priči sa svojom dragom susjedom htjela pomoći mom malenom susjedu koji nije htio popiti sirup nikako pa nikako, a bio je jako bolestan u to vrijeme. Tada je bilo božićno doba i razmišljala sam si “što ako napišem pismo svom malom susjedu, ali da ga napišem kao da mu se obraća Djedica glavom i bradom?” Sjela sam za stol, otkinula sa bloka jedan papir i krenula pisati. Djedica se poistovjetio s njime i kroz humorističan pristup mu je objasnio kako i on često mora popiti sirup jer kada dostavlja poklone, često se i prehladi i on također ima problem da mu nisu svi sirupi fini, ali kako bi uspio dostaviti sve na vrijeme, morao si je pronaći rješenje problema. Naravno, to pismo je napisano na humorističan i privatan način sa svim informacijama koje sam tada imala. Ono što je mene fasciniralo je reakcija djeteta kada je pronašao pisamce koje je bilo smotano u smotuljak i zavezano običnom mašnom koju sam imala pri ruci. Kada mu ga je mama pročitala, bez problema je popio taj sirup i nakon toga je rekao da “jedva čeka biti opet bolestan” (!?!) Ok, otišli smo tu malo u drugu krajnost ali tada…

Tada sam shvatila da pisma zbilja imaju moć.

Nakon toga mi se javilo nekoliko mama s problemima s djecom i zamolile su me da napišem pisamca koja su upućena od njihovih idola i tako sam krenula pisati pisma kao Psić u ophodnji, Bluey, Mala sirena itd itd. Sjećam se jednog pisamca gdje sam bila Cocomelon, a djetešce nije jednostavno htjelo ostaviti pelenu. Pismo je napisano na način da se poistovjeti s djetetom i da ne “prisiljava” djecu da nešto naprave što ne žele nego jednostavno se poistovjete s pismom, na neki drugi način pristupimo toj situaciji i vrlo često se vrlo brzo dođe do cilja. Na kraju je dijete zamolilo mamu da napiše Cocomelonu pismo i da mu pošalju. Zaista sam dobila fotografiju pisma i zahvalu od majke. To mi je jedna od dražih uspomena.

Druga vrsta pisama, kako ja to volim nazvati su odrasla pisma za razne prigode. Pisma za rođenja, krstitke, rođendane, Božiće, zahvale tetama na kraju vrtićke godine… Imam i nekoliko pisama koja su generička, kako ih ja volim nazvati. To su pisma koja su napisana jednom, i uvijek ih možete kupiti, za razliku od personaliziranih koja pišem posebno za prigodu. Ono što je kod personaliziranih pisama posebno, tada se upoznajem sa naručiteljem, prikupim što je više relevantnih informacija moguće prikupiti i počnem slagati te malene komade zajedno u jedno prekrasno pismo. Nakon toga snimam zvučni zapis gdje čitam to pismo da ga naručitelj čuje i ukoliko je sve u redu, to pismo printam i šaljem naručitelju. Ukoliko je dogovoreno da pismo bude iznenađenje, naručitelj mora također vjerovati u taj dio magije jer i njega bi to trebalo iznenaditi kako bi čarolija bila potpuna.

Za naše male hrabrice, osmislili ste i šalice, puzzle i druge materijale. Koju poruku nose?

Kako sam bila na svom prvom sajmu samo sa slikovnicama, došla sam na ideju da bih mogla imati cijelu paletu proizvoda sa likovima i tako su nastale i šalice i puzzle. Puzzle su rasprodane u kratkom roku, šalice su oduševile publiku, a sada imam i malene dodatke koje još neću otkriti!

Završit ćemo našu čarobnu priču s onime čime novinari obično počinju… Sanja, odakle taj cijeli „vagon“ kreative? Je li vas putovanje kroz Čarobno pismo promijenilo i na koji način?

Oduvijek sam voljela biti kreativna. Zapravo sam od svojih malih nogu htjela biti cvjećarka ili frizerka. Uvijek sam voljela nešto izrađivati, pisati, išla sam na dramsku u školu. Nikad nisam bila u kalupu niti sam se ikada uklapala u neki određeni koncept. Uvijek sam nekako bila svoja i sada mi sve ima smisla. Da li me putovanje promijenilo? Pa cijeli život se mi mijenjamo. Sve loše i dobre situacije nas promjene na ovaj ili onaj način. Svi mi rastemo u nekom pogledu. Dakako da me to putovanje promijenilo. Otkrila sam nešto što čuči u meni, a da nisam znala da postoji. Otkrila sam koliko nam je danas bitan taj ljudski dodir, ta ljudska toplina, lijepa riječ i prisutnost. Iako bismo htjeli da sve bude kako smo si zamislili, ponekad vrijeme i Božji plan ne treba mijenjati jer sve se u životu događa s razlogom, zar ne? Ponekad sve prepustim u njegove ruke i gledam kojim putem će me sljedeće odvesti. Da je poduzetništvo lako, nije. Da je sve to došlo s neba, baš i ne. Da je nekad naporno… Je, ali nekako me ta pozitivna energija gura dalje i činjenica da još uvijek imam toliko toga za dati. Krećem uvijek od onog da kažem “dobar dan” s osmjehom. Možda neki kompliment trgovcima u trgovini, malena pomoć nemoćnima ili bilo kakva lijepa riječ. Ne bi vjerovali koliko obična gesta može promijeniti čovjeku dan!

Što je sljedeći korak, nova inspiracija?

Sljedeći korak je napraviti nastavak Vrtićkih zgoda i nezgoda ali ovoga puta sa školskim zgodama i nezgodama i pratiti likove kako odrastaju. To sam nekako zamislila kao put mog djeteta kroz odrastanje kroz realne situacije koje se događaju. Vidjet ćemo gdje će nas to dalje odvesti. Veselim se vidjeti.♥

Sanjinu magičnu priču možete istražiti na web stranici carobno-pero.hr ili doći do njenog štanda na manifestaciji Gastro Turopolja koja će se održati u listopadu.

U subotu, 4. listopada, u Društvenom domu Mraclin održat će se tradicionalna manifestacija “Dučecove Špelancije”.

Kotlovi sa šljivom i kruškom ponovno će zakuhtati ispred Doma, dok će posjetitelji moći kušati turopoljski bažul, domaće kolače i druga gastronomska iznenađenja. Uz dobru hranu, manifestaciju će pratiti tamburaška i folklorna glazba, a stiže i Banijska pukovnija iz Petrinje.

Za najmlađe posjetitelje pripremljene su radionice i igre, pa će i djeca moći uživati u jesenskom danu dok odrasli kušaju delicije i razgovaraju uz čašicu domaće rakije.

“U arhivi našega sela čuvaju se brojne fotografije koje svjedoče kako se nekada palila rakija na mraclinskim gruntima. Upravo zato i danas njegujemo ovaj običaj – da se ne zaboravi dio naše baštine i da mlađe generacije osjete duh zajedništva koji je oduvijek pratio pečenje rakije”, poručuju iz organizacije.

Ulaz na manifestaciju je besplatan, a organizatori pozivaju sve, od najmlađih do najstarijih, da se pridruže i zajedno obilježe početak jeseni u Mraclinu uz dobru glazbu, druženje i tradiciju koja i dalje živi.

VS centar Štarkelj otvorio je vrata modernog, multifunkcionalanog prostora na 900 m², u kojem je smješten prvi prodajni salon Jawa motocikala u Hrvatskoj veličine 60 m², a čime je postao ekskluzivni uvoznik i predstavnik Jawa motocikala za Hrvatsku.

Na adresi Jankovićeva ulica 26 u Mičevcu u ponudi je 8 modela, među kojima se posebno ističu:

• Perak i Bobber, namijenjeni mlađim generacijama vozača
• Jawa 350 CL, pravi klasik i hommage nekadašnjoj legendi
• te Jawa 400 Geeny, moderan urbani naked

Motocikli Jawa predstavljaju povijest koja traje gotovo stotinu godina, o tradiciji koja je oblikovala generacije vozača, i o legendi koja je uvijek bila simbol slobode, izdržljivosti i duha avanture.

Svečanom otvorenju prisustvovali su Milan Prochazka, komercijalni direktor za prodaju Jawa motora za EU, Sanja Erbida i Stevica Lukić, predstavnici Jawe za Sloveniju, kao i Neven Karas zamjenik gradonačelnika Grada Velike Gorice, te direktor i vlasnik VS-centra Štarkelj  – Fran Štarkelj.

„VS- centru Štarkelj izuzetna je čast što može tu legendu dovesti ovdje, u Hrvatsku. Biti ekskluzivni uvoznik znači veliku odgovornost, ali i ogromnu priliku – da spojimo bogatu tradiciju marke Jawa s ljubavlju i strašću koju hrvatski motoristi već dugo gaje prema vožnji i slobodi.“– ističu iz VS centra Štarkelj čija vizija nije samo prodavati motocikle, već i graditi zajednicu.

„Stojimo na početku jednog novog puta. I taj put ne gradimo sami već uz pomoć  partnera, prijatelja, vjernih suradnika i, naravno, kupaca i korisnika– ljudi zbog kojih sve ovo i radimo. Želimo da ovaj prodajni centar postane mjesto susreta – mjesto gdje ćete pronaći ne samo motore, već i prijatelje, savjete, podršku i inspiraciju za nove avanture. Želimo biti dio priče na dva kotača.„ – poručio je vlasnik Fran Štarkelj.

Inače, Marka Jawa postoji od  1929. godine, kada je malo tko mogao predvidjeti da će ta marka ostaviti toliko dubok trag u svijetu motociklizma. Jawa je osvojila srca milijuna vozača širom svijeta – od Europe pa sve do Azije, Afrike i Južne Amerike.

Kada vozite Jawu, ne vozite samo stroj. Vozite strast, slobodu i san – vozite  tradiciju dugu gotovo jedno stoljeće.

Jawa u Hrvatskoj je sinonim za kvalitetu, pouzdanost i užitak vožnje, koju krasi provjerena tehnologija, povoljne i pristupačne cijene te dvogodišnje jamstvo, što ove motocikle čini izuzetno atraktivnim izborom za hrvatsko tržište.

To su motorkotači koji pričaju priče: o putovanjima, o slobodi, o prijateljstvu, i o nezaboravnim trenucima na cesti…a od sada ih možete naći u neposrednoj blizini Velike Gorice, na dohvat ruke, za sve željne posebnog doživljaja vožnje ove legende na dva kotača.

FOTO: VS Centar Štarkelj