Pojedinačno kadetsko prvenstvo Hrvatske u šahu održano je krajem prošlog mjeseca (od 22. do 28. lipnja 2024.) u Trogiru, u Hotelu Medena. Šahovski klub Polet iz Buševca imao je 12 predstavnika, 7 kadetkinja i 5 kadeta.

Trogir, lipanj 2024. PH u šahu za kadete. Foto: ŠK Polet

Trogir, lipanj 2024. PH u šahu za kadete. Foto: ŠK Polet

Polet na startu nije imao ni jednog predstavnika koji je važio za favorita odnosno konkurirao za najviši plasman. Ipak, djevojčica Ines Maračić je u konkurenciji do 7 godina osvojila 2. mjesto te je tako poboljšala svoj prošlogodišnji plasman (4. mjesto) u istoj kategoriji. Njena sestra Karla je u konkurenciji do 9 godina podijelila 3. mjesto, ali je po dodatnom kriteriju rangirana na 4. poziciju.

Trogir, lipanj 2024. PH u šahu za kadete. Foto: ŠK Polet

Trogir, lipanj 2024. PH u šahu za kadete. Foto: ŠK Polet

Ostali dio buševečke ekipe ostvario je očekivani rezultat, većina je osvojila preko 50% bodova, a to se ocjenjuje dobrim rezultatom. Primjerice, u konkurenciji do 12 godina Larisa Živčec je s 5 poena osvojila 10. mjesto, a Maja Kos 13. mjesto s istim brojem bodova. Rafaella Nevistić je s 4.5 boda u konkurenciji do 14 godina osvojila 12. mjesto.

Galerija fotografija

Sunce je ovog subotnjeg prijepodneva pržilo sasvim u skladu s onim što piše na kalendaru, da je početak srpnja, a na Gradski stadion stigao je bugarski prvoligaš Hebar, prošle sezone 13. momčad Parve lige. Nogometaši Gorice ostavili su iza sebe prvih 12 dana priprema, a jutarnji termin prve provjere pošteno ih je razveselio, jer to je značilo da nije slobodna samo nedjelja, nego i cijela polovica subote…

A na kratki predah mogli su otići zadovoljni. Ne zato što su pobijedili Bugare 1-0, golom Nikole Vujnovića iz penala u 65. minuti, jer znamo da je rezultat u pripremnim utakmicama manje važan, nego zato što su ostavili jako dobar dojam. Pogotovo s obzirom na to da su jednu jako dobru utakmicu odigrali usred najtežeg dijela priprema, jutro nakon što su dan ranije odradili dva teška treninga.

U ogledu s Hebarom nije sudjelovao Merveil Ndockyt, koji više ne osjeća nikakve tegobe, ali zbog prethodnih iskustava se Kongoanca vrlo pažljivo uvodi u puni trenažni proces, što bi se trebalo dogoditi od sljedećeg tjedna. Nije bilo u neslužbenom zapisniku ni Filip Mrzljaka, i dalje aktualnoga kapetana, ali zapravo bivšeg igrača Gorice. Mrzli trenira s momčadi, ali budući da mu je ugovor istekao 30. lipnja, a novi još nije potpisao, bilo je logično očekivati da neće participirati u ovom susretu.

Tako je Rajko Vidović u prvom poluvremenu poslao na teren sastav koji bi u značajnoj mjeri trebao nalikovati na trenutačnih prvih 11 po trenerovim viđenjima i zapažanjima. Na golu je tako bio Božidar Radošević, u sredini obrane Mario Maloča i Krešo Krizmanić, na lijevom boku Dino Štiglec, a na desnom Mario Matković, originalno stopera, za kojeg je Vidović jasno rekao da će “pokušati napraviti beka od njega”.

Još jednog stopera, Matea Leša, za ovu je priliku pretvorio u zadnjeg veznog, a uz njega u sredinu postavio Luku Kapulicu i Juricu Pršira, ovom prilikom kapetana momčadi. Desno je napadao mladi Luka Vrzić, lijevo Ante Matej Jurić, dok je u vrhu napada svoje mjesto zauzeo Caio Cruz.

U prvih 20-ak minuta ta momčadd nije pokazala previše, da bi se u drugoj polovici prvog dijela Goričani ipak razigrali. Lopta je išla puno bolje, počele su se nizati i (polu)prilike, a jedanput je uspjela Gorica i zabiti, ali gol Brazilca Cruza poništen je zbog zaleđa. Svoj dio posla tako su “prvotimci” odradili bez golova, a onda svi u kompletu otišli na tuširanje.

Mjesto su prepustili novoj, svježoj jedanaestorici, u sastavu: Ivan Banić na golu, Đuro-Gulio Đekić prvi put nakon Koprivnice na desnom boku, mladi dinamovac Ante Sušak na lijevom, Jakov Gurlica i Zvonimir Josić na stoperskim pozicijama, Patrik Jug, Vinko Skrbin i Lovro Nezirović u sredini te prema naprijed Valentino Majstorović, Nikola Vujnović i još jedan posuđeni igrač Dinama, Goričanin Toni Majić, o kojem će još biti riječi…

Gorica je u takvom, mlađahnom sastavu, izgledala – puno bolje! Klinci su bili sjajni, stvarali prilike i kreirali kaos u bugarskoj obrani, koja je na koncu i popustila u 65. minuti. Lijepa lopta došla je do vrlo zapaženog Vinka Skrbina, gostujući branič ga je srušio i sudac je pokazao na bijelu točku. Vujnović je mirno realizirao kazneni udarac i postavio, ispalo je, konačnih 1-0.

Moglo je to, realno, završiti i bitno uvjerljivije, ali lopta više nije htjela u mrežu. U cijelom tom procesu posebno se svidio 18-godišnji Toni Majić, koji je u situacijama “jedan na jedan” apsolutno dominirao nad bugarskim bekovima i stoperima. Lagan, prodoran, sjajnog driblinga, djelovao je kao igrač koji bi se vrlo brzo mogao iz prinove pretvoriti u ozbiljno pojačanje za ovu momčad Gorice…

Uz njega, vrlo zanimljivu partiju odigrao je i njegov vršnjak Ante Sušak na lijevom boku, njih dvojica u kombinaciji ponudili su puno toga za prvi nastup, za mlade godine, s obzirom na očekivanja…

Sve u svemu, Rajko Vidović morao je biti zadovoljan viđenim, jer izgledalo je to i kudikamo bolje od očekivanja vezanih za prvu utakmicu na pripremama. Nakon slobodne nedjelje i četiri treninga u ponedjeljak i utorak, Goričani će u srijedu igrati novu pripremnu utakmicu. Opet na svom stadionu, ovoga puta protiv slovenskog Triglava, s početkom u 18.30 sati.

Utakmicama 03. i 04. kola nastavlja se 4. malonogometna liga VG Sjever sutra (subota, 06.07.2024.) na igralištu u Obrezini i u nedjelju (07.07.2024.) na igralištu NK Vatrogasac u Kobiliću.

Velika Gorica, 05.07.2024.  4.MNL VG Sjever 03.-04.kolo. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 05.07.2024.  4.MNL VG Sjever 03.-04.kolo. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Samo su dvije momčadi, Lomnica i Šćitarjevo, u prva dva kola izborile dvije pobjede i to bez primljenog pogotka!

Galerija fotografija

4.Malonogometna liga VG Sjever 2024., 03.-04.kolo

Raspored 03. kola (Obrezina, subota, 06.07.2024.): 16:30 Obrezina – Velika Mlaka, 17:10 Kobilić – Kosnica, 17:50 Meštrica – Šćitarjevo, 18:30 Kurilovec – Rakarje, Gradići – Lomnica, Pleso slobodni.

Raspored 04. kola (Kobilić, nedjelja, 07.07.2024.): 17:00 Velika Mlaka –  Kobilić, 17:40 Rakarje – Gradići, 18:20 Šćitarjevo – Kurilovec, 19:00 Kosnica – Meštrica, 19:40 Pleso – Obrezina, Lomnica slobodni.

Redoslijed (nakon 02.kola) 1. Lomnica 6 (2 2 0 0 6:0), 2. Šćitarjevo 6 (2 2 0 0 5:0), 3. Pleso 4 (2 1 1 0 12:2), 4. Rakarje 4 (2 1 1 0 4:1), 5. Kosnica 3 (2 1 0 1 8:12), 6. Gradići 1 (1 0 1 0 2:2), 7. Velika Mlaka 1 (1 0 1 0 1:1), 8. Kurilovec 1 (2 0 1 1 2:3), 9. Kobilić 1 (2 0 1 1 1:4), 10. Obrezina 0 (2 0 0 2 1:9), 11. Meštrica 0 (2 0 0 2 0:8).

Bombastično i živahno ovih je dana u nogometnom Lukavcu. Pozivi sa svih strana se redaju, informacije izmijenjuju, odgovori traže, a sve to povodom promjena koje su se događale na bombončiću zvanom Lukavello. NK Lukavec po novome je HNK Lukavec, čeka se i konkretan odgovor radi li se ovdje o novom pravnom subjektu i kakve to sve veze ima s Inkerom iz Zaprešića, a na čelo nove uprave, koja je odlučila spustiti seniorsku momčad dva ranga niže, zasjeo je Dubravko Fučkala.

Na tome mjestu naslijedio je Gorana Gutešu (46), koji je vodio klub posljednjih pet i pol godina. Zajedno sa sportskim direktorom Tomislavom Gligorom, odlučio je završiti svoju predsjedničku eru, što izazvalo sve te promjene koje su slijedile. Dogovori za intervju trajali su neko vrijeme, a kad je cijeli proces definitivno i završen, rado je odgovorio na nekoliko novinarskih pitanja…

Za početak, kako je došlo do odluke da se maknete iz NK Lukavca?

– Pa treba otići na vrhuncu, tak se kaže, zar ne?! – počeo je Guteša i nastavio:

– Prije svega da zaključimo da se apsolutno nije raspalo ništa, da je “bivši zabrinuti igrač” širio paniku ipak bezveze. Mislim, možda i ne bezveze, možda s nekom agendom, ali nebitno. U svakom slučaju, ja sam ponosan na Lukavčane koji su se u relativno kratkom roku našli, donijeli neke odluke, organizirali se i klub ide dalje. Nekim svojim putem, u nekoj novoj eri. Možda ta i nadmaši ovu našu, koja se pokazala daleko najuspješnijom u klupskoj povijesti. Želim im uistinu sreću. Što se mene osobno tiče, imam svoje privatne i poslovne razloge, mislim da za mene, kao i za klub, dolazi jedna nova era, a možda će daljnji razgovor dati jednu cjelovitu sliku mojih razloga, motiva, povoda, uzroka.

Počnimo onda od kraja… Kako je izgledala “primopredaja vlasti”, jeste li zaista, kako kaže novi predsjednik Dubravko Fučkala, “samo nestali”?

– Pa ne bih rekao da smo baš nestali, ali dobro. Mnogi koji me poznaju ili su mi bliski znali su da već neko vrijeme nisam unutra. I da se to “kuha” u meni. Mislim da mnogi to nisu htjeli vidjeti i mislili su da su moje najave i priče uistinu samo to, prazne priče, da su pričali “evo njega, opet on s tom ostavkom, koji put je to?!”. No ovaj put bih ovako rekao, onaj tko sad to nije vidio, mogao je biti samo slijep ili ne biti dovoljno prisutan. Neka svatko procijeni što je vjerojatnije od tog dvoje. Čekao sam da završi sezona, da NK Lukavec osvoji Kup NSVG-a i odmah nakon toga poslao i službeno ostavku. Neslužbeno je i davno prije sve bilo jasno.

Dubravku Fučkali želim sve najbolje, čuli smo se već telefonski i ponudio sam mu svu pomoć koja mu je eventualno potrebna. Komunicirao sam u proteklo vrijeme s drugim ljudima koji su bili kandidati za predsjednika, pa je možda i to donekle razlog toj izjavi. Jer, očito se dogodio nekakav obrat, no to više nije moja stvar, niti me zanima. Bez obzira na to, moje mišljenje je da je izbor novog predsjednika dobar, jer Dubravko je kvalitetna, radišna, pomirljiva i sposobna osoba, te će biti u stanju nositi se sa svim situacijama.

Kako to da niste bili na Skupštini?

– Gledajte, ja sam čovjek koji ima ugled u poslovnom svijetu, a vjerujem sad i u sportskom. I kad na skupštini u nekom dijelu slovo drži osoba koja ima doživotnu zabranu obavljanja ikakve djelatnosti u nogometu i insinuira nešto ili proziva nekog, a odmah pored stoji osoba, jedna od glavnih u novoj Upravi, koja mi dva tjedna prije toga priča da moram ostati te “da nam spomenik treba podići, jer smo napokon iskorijenili tu ‘kaubojštinu’ po kojoj je klub bio poznat”, a koja na to sve sad ništa ne kaže… Shvatiš da to nije više mjesto za tebe i da to nije tvoj habitat. I bez obzira što mi ništa nije bilo teško napraviti za NK Lukavec, negdje treba ipak podvući crtu i ne prelaziti granicu dobrog ukusa.

OK, vratimo se onda na primopredaju…

– Što se primopredaje tiče, ovisi što netko smatra primopredajom i kako misli da ta primopredaja treba izgledati. Jer, bez lažne skromnosti, reći ću da je takva primopredaja na ovoj razini, a vjerojatno i višoj, rijetko ili nikad viđena. Predani su brojni dokumenti vezani uz klub; statuti i pravilnici mijenjani tijekom godina u brojnim verzijama, iznimno velik broj slika, svi dokumenti vezani uz licenciranje za 3. HNL, njih više od 80, dokumentacija vezana uz klupski kafić koji smo iznajmili, marketinški i promo materijali, izvješća i prezentacije sa svih godišnjih skupština koje sam vodio, dakle od 2019. godine, kao i svi zapisnici sastanaka sa sjednica Upravnog odbora u mom mandatu, njih točno 34.

Posebno bih želio naglasiti da je, uz to sve, predano i izvješće za tekuću godinu i plan za prijelazno razdoblje koji sadrži detaljni “cash-flow”, s prikazanim svim priljevima i odljevima sredstava do kraja srpnja. Sve kako bi klub u tom nekom vremenu normalno funkcionirao. Naravno, ovaj plan opcionalan, ovisi o novoj Upravi, hoće li ga uvažiti ili neće, ali smatrao sam da mi je, kao ipak trenutačno najboljem poznavatelju stvari, to i dužnost. Uglavnom, jedna cijela hrpa dokumenata i bitnih stvari kako bi sve prošlo čisto i transparentno, bez ikakvih repova i nejasnoća.

Sad ću se vratiti na prethodno pitanje i samo reći da i dalje mislim da je to jedino ispravno i da primopredaja treba biti jedino tako izvedena, bez obzira na to što netko možda smatra da je adekvatniji višesatni govor, uz nezaobilazno iće i piće. Sorry, nisam taj.

Kako komentirate odluku o promjeni imena kluba, koju je nova uprava obrazložila kao “osiguravanje od nekih eventualnih zaostataka”? Ima li klub dugova i, ako ima, o kojem se iznosu radi?

– Imam 46 godina, ozbiljan sam čovjek, a nešto sam u životu postao i napravio. Opravdavat se ne moram nikom, niti mislim. Ljudi koji me poznaju poslovno, a mislim da sad i kroz sport, razumjet će i bez moga objašnjenja. Ako žele i imaju dobre namjere. Ali, da ipak malo dodamo začina, komentirao bih to jednom informatičko-programerskom sintaksom “IF-THEN-ELSE”. Ili, na hrvatskom jeziku, “ako-dakle-drukčije”… “IF” – ako si pročitao prethodno pitanje i odgovor, “THEN” – dakle sve je jasno, “ELSE” – drukčije, ili ne znaš čitati s razumijevanjem ili imaš skrivene namjere! Pametnome dosta!

Smatrate li ispravnom, odnosno logičnom odluku da klub ode dva ranga niže?

– Ono što svakako smatram je to da u niti jednom slučaju nismo ostavili klub na cjedilu, kako je jedan vaš kolega napisao, a da pritom nije provjerio sve informacije. Jer, ostavilo se pravo izbora. Pod A, ako ima dovoljno volje, znanja, sredstava i mogućnosti, ostaneš u 3. NL Centar. Pod B, ako procijeniš da toga nemaš, prilagodiš se situaciji i odeš u nižu ligu. Nema tu velike filozofije. Znamo da za selo poput Lukavca nije nimalo lako voditi klub u ovoj ligi, to zaista ne može svatko i ja to u potpunosti razumijem. Zato ovakvu odluku podržavam i držim je, uslijed gore navedenog, odgovornom odlukom prije svega, koja korelira sa novonastalom situacijom. Dakle, i logično i ispravno.

Nakon svega kako gledate na svoje razdoblje na čelu kluba? Što bi istaknuli ili izdvojili, na što ste posebno ponosni?

– Najponosniji sam, zapravo, na svoju ekipu. Kako bi pokojni Massimo rekao, na taj “mali krug odabranih ljudi”. Zlatna medalja, bez ikakve dileme. Oni su ti koji su ovo sve omogućili, bez nekakve velike pomoći sa strane, samo radom, trudom, glavom, upornošću i fanatizmom. Oni su bili stup našeg kluba i dužnost mi je ovdje ih spomenuti. Dakle, Tomo, Zvonko, Cico, Đuro, Ivica, Dudo, Gale, Pepa i Silvia, kao šećer na kraju, svaka Vam čast, napravili smo čudo!

OK, sad kad smo malo stavili emocije po strani, da kažem što smatram našom najvećom pobjedom. Dakle, to nisu ni osvojene lige ili kupovi, niti tribina, reflektori, svlačionice i ostala fantastična infrastruktura koju klub ima, nije čak niti dolazak reprezentacija i sviranje hrvatske himne na našem centru. Ono što smatram našom najvećom pobjedom je percepcija i imidž. Način na koji nas sad i danas doživljavaju u odnosu na ono što smo nekad predstavljali. To je bez sumnje naš najveći uspjeh. Jer, to se gradi godinama i to je mukotrpan posao na toliko razina da je to nekome tko nije unutra teško i opisati. A još je teže odgovoriti na pitanje “pa zašto, pobogu, što vam to treba?“

Kako smo tu ipak najviše zbog sporta, a ja volim nekad neke stvari i plastično objasniti, uvijek se sjetim jedne situacije; Kup utakmica protiv NK Kurilovca 2018. godine. Oni su tada bili vrh 3. HNL, mi u petoj ligi, iz koje smo godinu prije trebali i ispasti. Finale Kupa, dakle, gdje smo vodili 2-1 do pred sam kraj, oni su izjednačili i na penale nas pobijedili. Normalno, veliko razočaranje, “krađa”, uz onda pripadajući folklor nakon tako izgubljenih tekmi, a ja se sjetim rečenice našeg kapetana Maca: “A kak je tak glup taj sudac, da je svirao kraj nitko mu ništa ne bi rekao, mi bi pobijedili i napokon osvojili taj Kup, a Kurilovcu to tak i tak ništa ne znači”. Od sljedeće godine, dakle od 2019. godine, mi smo do danas taj kup osvojili četiri puta, a od 2021. smo s istim tim Kurilovcem u ligi, gdje smo zadnje dvije godine i ispred njih na tablici. Svaka čast. Ponosan sam, naravno, i na brojne igrače koji su prošli kroz naš klub u cijelom tom razdoblju i dali obol svim tim našim uspjesima.

A čime niste zadovoljni, što je moglo biti bolje?

Pa definitivno mladež i škola nogometa. Nije da nismo pokušavali, nije da nemamo i neka objektivna opravdanja, ali svejedno, moralo je bolje. Žao mi je da taj segment nismo uspjeli unaprijediti, nego smo cijelo vrijeme, imam osjećaj, levitirali na toj nekoj istoj razini. Dok je sve drugo napredovalo. I nisam ovo sad prvi put rekao, više puta sam to ponovio kao neki svoj neuspjeh. Iako, evo, na kraju mog mandata, zadnje stvari koje sam napravio su donacija umjetne trave od jednog našeg prvoligaša i razgovori o spajanju mladeži s NN Klasom iz Mičevca. Nadam se da će se te neke stvari iskoristiti u budućnosti i da neće propasti, s obzirom na to da sam već ranije sa Gradom dogovorio određeni iznos za pripremu terena s umjetnom travom.

Jedna misao mi uz to isto tako ne izlazi iz glave, iako ne znam jesam li u pravu ili nisam. Kad imaš selo od 1200 ljudi, kad je oko tebe još 16 turopoljskih klubova, a ti igraš 3. HNL sa bivšim prvoligašima, klubovima sa tradicijom, klubovima iz gradova, klubovima iz velikih ZG kvartova, gdje si ti daleko najmanji i ljudstvom i financijama, možda je stvar u tome da se moraš odlučiti. Možda je nemoguće u jednom selu gurati uspješno i tu razinu nogometa i imati školu nogometa na željenoj razini.

Kakvi su vam budući planovi, jesu li vezani uz nogomet?

– Ne! Kratko i jasno. Odnosno, zasad sigurno ne. Osim ako Dinamo ne nazove, na njih sam “slab”, ali i tad bih ozbiljno razmislio, ha, ha… A što se tiče ostalih planova, posvetit ću se više privatnom životu, kvalitetnije i bolje provoditi vrijeme sa obitelji. U planu imam određene nove poslovne projekte, za koje se nadam i vjerujem da će biti uspješni. Nisam netko tko je u stanju previše mirovati, a sad ću na neki drugi način koristiti svoja brojna poznanstva i prijateljstva, koja su uistinu donijela NK Lukavcu puno dobroga u proteklih sedam godina. Hvala i tim svim ljudima na nesebičnoj pomoći, jer mnogi od njih i ne znaju gdje je Lukavec, a jako su puno pripomogli.

Uglavnom, ako se u sportskim planovima nešto i promijeni, znamo da papir podnese svašta i siguran sam da ćete mi oprostiti, jer znamo da se kod nas oprašta sve osim uspjeha, ha, ha.

Koferi su već bili spakirani, a posljednji treninzi – zabranjeni. Da se nešto ne bi dogodilo, Josip Mitrović (24) iščekivao je trenutak polaska za Nizozemsku onako kako nije navikao, bez treninga. I s laganom nervozom, koja se vjerojatno i povećavala kako se bližio moment u kojem su se kotači aviona zarolali po pisti aerodroma smještenog u gradu koji je postao njegov.

– Otkad sam ovdje? Četiri godine bi bilo u osmom mjesecu… – pomalo sjetno kaže Josip na početku oproštajne kavu kod Peveca.

– Pomiješani su osjećaji. I sretan sam što idem tamo gdje idem, ali i tužan što odlazim iz ovoga kluba. U svemu tome moram ostati i miran i strpljiv, dok sve to konačno ne krene, moram se koncentrirati na to da budem što spremniji za sve što me čeka – nastavlja sad već bivši igrač Gorice.

U srijedu navečer otputovao je prema Sittardu, gradu na jugu Nizozemske veličine Velike Gorice. Od koje se oprostio s nekoliko šetnji po gradu kroz koje je, priznat će, shvatio da možda i nije cijenio dovoljno sve ono što je imao ovdje, u ovom gradu.

– Cijelo vrijeme, sve ove četiri godine, živio sam u Gorici. Ni na sekundu nisam pomislio da idem u onu gužvetinu u Zagreb. I stvarno sam uživao ovdje. Sve je na udaljenosti da možeš obavljati stvari pješke, i na treninge sam najčešće išao pješke… Ovdje se osjeća taj neki mir, obiteljska atmosfera, i definitivno nije isključeno da se jednog dana ovdje i vratim. Dolazit ću sigurno u Veliku Goricu, barem na one treninge između sezona, ako me prihvate, ali zašto ne i razmišljati o životu u Velikoj Gorici i nakon karijere… Imam ovdje jako puno prijatelja i izvan nogometa, upoznao sam baš puno ljudi i stvarno se ovdje osjećao doslovno kao doma. Supruga i ja baš smo se povezali s ovom sredinom, baš je bilo lijepo – emotivan je Mitar, miljenik navijača i fajter kojeg moraš voljeti.

Bivši sportski direktor Mindaugas Nikoličius dugo ga je želio, lovio, pokušavao dovesti, inzistirao je na njemu, a na kraju je i uspio. U danima prije njegova dolaska opisivao je Mitrovića kroz “bad guy” asocijacije, ističući kako “imamo previše dobrih dečki u momčadi, treba nam netko takav, tko želi ubiti protivnika”. Ispalo je da je takav samo i jedino na terenu, jer sve ovo ostalo može se opisati isključivo suprotnim epitetima. Miran, skroman, nenametljiv, pristojan, simpatičan, susretljiv… I maksimalno profesionalan.

Sve u svemu, isplatilo se čekati.

– Kad sam dolazio, znao sam o Gorici jako puno, budući da je cijela ta naša priča o dolasku ovdje trajala punih 14 mjeseci. Cijelo to vrijeme intenzivno sam pratio Goricu, igrao sam protiv Gorice četiri puta u dresu Intera, i bio sam svjestan u kakvu momčad dolazim. A kad sam konačno i došao, uzeo sam broj 14 na dresu djelomično i zbog tih 14 mjeseci… – otkrio je Mitar i dodao:

– Dobro, ne baš samo zbog toga, jer dio moje obitelji rođen je 14. u mjesecu, tata i supruga u prvom redu, pa se zapravo sve poklopilo da uzmem baš 14 kao svoj broj.

Kad je 20-godišnji Đakovčanin tog ljeta 2020. dolazio iz Rijeke u Goricu, očekivao je…

– Zapravo, nisam imao očekivanja! Došao sam stvarno bez ikakvih očekivanja, samo zahvalan na prilici, za koju sam se nadao da ću je dobiti. Na kraju se to i dogodilo, na čemu moram zahvaliti i tadašnjim suigračima i svim ljudima u klubu, koji su me jako lijepo prihvatili od prvog dana. Od Nindže, Jove, Suka, Steena, Banića, Krizme… Par dana nakon mene došao je i Jurica, odmah sam se i s njim povezao – prisjeća se Josip i nastavlja pregled svojih goričkih godina.

– Bilo je tu svega, i dobrih i loših perioda, sezona ovakvih i onakvih, ali kad sve zbrojim, jako sam zadovoljan svime što ostavljam iza sebe. Da sam sam pisao scenarij, ne bih ga bolje napisao što se tiče broja nastupa, ali i svega što smo zajedno prošli. Bilo je tu i borbe za Europu, i borbe za ostanak, i mirnijih sezona… Sve u svemu, jedan jako lijep period života. Kao Goričanin sam se i oženio, doživio puno lijepih stvari, a to su trenuci koji ostaju za cijeli život.

Nakon svega, odlazi sa 130 nastupa, 20 golova i 13 asistencija u dresu s goričkim grbom na lijevoj strani prsa, ali i s uspomenama na neke trenutke posebnije od drugih.

– Ako moram nešto izdvajati, to bi bio drugi dio pretprošle sezone, kad smo se borili za ostanak! Kroz sve to shvatio sam neke stvari kao igrač, što je zapravo važno i što treba cijeniti, a što ne treba uzeti zdravo za gotovo. I da ne smije biti opuštanja ni na trenutak, da se mora zapeti svakog dana, jer sve se brzo može okrenuti naopačke. Tu sam nekako imao i najbolji period svojih igara, uz ovo proljeće iza nas. Pamtim i one četiri uzastopne utakmice na kojima sam zabijao, a kao najdraža utakmica ostaje ona pobjeda 5-4 protiv Istre. Okrenuli smo s 1-3 na 4-3 u pet minuta, primili gol u 94. minuti, da bi ja zabio za pobjedu u 96… To je bila jako važna pobjeda, tko zna što bi bilo da nismo došli do nje. Jako lijepa noć, lijepa utakmica, lijep cijeli taj period.

Emocije prema klubu u kojem se afirmirao i doživio toliko lijepih trenutaka, naravno, neće nestati ni odlaskom u Fortunu.

– Ma kakvi, naravno da ostajem navijač Gorice… Evo, baš sam rekao Bobiju da ću se i učlaniti u navijačku skupinu Good Boys!

Svemu ovome unatoč, emocijama i uspomenama, Gorica će od ovog petka postati njegova prošlost. Čekaju ga novi, vrlo ozbiljni izazovi u desetoj momčadi nizozemske Eredivisie iz prošle sezone. Dočekat će ga u svlačionici i Alen Halilović i Ante Erceg, kao i bivši igrač Dinama Ivo Pinto.

– Idem u Nizozemsku na isti način kao što sam dolazio u Goricu. Bez očekivanja i zahvalan na prilici, koju namjeravam zgrabiti i više je ne ispuštati. Veselim se i nizozemskoj ligi, najboljoj poslije liga petice, za mene je to jako veliki korak, ali ne vidim razlog zašto ne bih uspio! – zaključio je Josip Mitrović.

I nemojte se iznenaditi ako uskoro iz Sittarda počnu dolaziti vijesti kako je ovaj dečko novi miljenik navijača… Sve će, uostalom, reći njegova posljednja, 130. utakmica u goričkom dresu. Tog 10. svibnja Gorica je doma gubila od Rudeša, da bi “turopoljski Lautaro” u 15 minuta prvo asistirao za izjednačenje, zatim zabio za preokret, a onda i dobio crveni karton zbog pretjerane žestine…

Sve je to naš Mitar. I momčadski igrač, i igrač odluke, i igrač koji će se “potući” kad god zatreba.

Igrač kojeg moraš voljeti.