Sport

Za što igra Gorica? Ozljede, izostanci, prilike i motivi za kraj teške sezone

Nogometaši Gorice u subotu od 17 sati igraju protiv Slaven Belupa, na pretposljednjem gostovanju sezone, uz gomilu problema s ozljedama i izostancima, ali i daleko od pravog ritma, pogotovo nakon poraza od Osijeka u prošlom kolu

Objavljeno

prije 1 godina

3. svibnja 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Četiri utakmice daleko od završetka još jedne turbulentne i neobične sezone, nakon tri vezana poraza, nogometaši Gorice odrađuju posljednje pripreme za pretposljednje gostovanje u ovoj prvenstvenoj kampanji. S obzirom na okolnosti, na postojanje Rudeša s jedne i na udaljenost od Lokomotive s druge strane, velikog rezultatskog imperativa nema, no daleko od toga da u goričkim redovima vlada mir i spokoj u iščekivanju putovanja za Koprivnicu.

Porazi od Dinama, Rijeke i Osijeka, u kojima Gorica nije uspjela ni zabiti gol ni uloviti bod, svakako su ostavili posljedice, kako u mentalnom, tako i u fizičkom smislu. I iz jedne i iz druge perspektive sezona je izuzetno naporna i zahtjevna, rezultati su takvi da je preostalo igrati za ponos i čast, pa i ne čudi što se ožiljci vide i u energiji, i u pristupu, ali i u rubrici “ozlijeđeni”. Iako, sve to nisu razlozi da se sezona ne dovrši na najbolji mogući način, s najvećom mogućom željom i motivom, sa ciljem da se zgrabi svaka ponuđena prilika.

Međutim, da je lako – nije. Goricu trenutačno vodi treći trener ove sezone, Rajko Vidović naslijedio je momčad koju su vodili i pripremali Željko Sopić i Dinko Jeličić, a i to je detalj koji nosi svoje pluseve i minuse. Mijenjali su se načini rada, uloge u momčadi i rezultatske faze, pri čemu je ovo posljednje u 2024. godini na prilično niskoj razini. I to bi svakako trebalo popraviti, jer svakom bi igraču, kao i članu stožeru, zapravo bilo kome tko je u momčadi i oko nje, trebalo biti izuzetno važno da se sve skupa ne završi onako kako izgleda posljednjih mjeseci.

Uzme li se kao uzorak samo ova godina, pa doda li se tome i posljednji mjesec posljednje godine, gole brojke kažu da je Gorica odmah do Rudeša. I da je u posljednjih 17 utakmica uzela samo devet bodova. A na raspolaganju je bio, lako je izračunati, 51 bod. I to je loša stvar za klub, ali i za svakog od igrača, koji se možda žele prodati, možda izboriti za novi ugovor, možda za bolji status kod novog trenera… Nitko od potencijalnih kupaca, realno, neće ozbiljno shvatiti igrače koji u spomenutom razdoblju uzimaju 0,5 bodova po utakmici, nitko od navijača ne može biti blagonaklon prema takvom učinku, nitko od onih koji odlučuju o budućnosti kluba ne može gledati na takvo društvo s velikim optimizmom.

I zato je ova sama završnica prvenstva prilika da se situacija barem malo popravi, da dojam bude barem nešto bolji, da pozicija na tablici bude najbolja što može biti u ovom trenutku. Razlika je, i to velika, hoće li Gorica na kraju biti šesta, sedma, osma ili deveta. Zbog svega spomenutog, zbog dojma i doživljaja, a u krajnjoj liniji i zbog novca koji dolazi od TV prava. I sve su to i više nego dovoljno dobri razlozi da se u posljednje četiri utakmice sezone “pojede trava” na svakom sljedećem treningu, u svakoj sljedećoj utakmici.

Bez obzira na to što nije lako ni igračima, iscrpljenima i potrošenima u svakom smislu, a definitivno nije lako ni treneru. Rajko Vidović kod svojih igrača mora pokušati probuditi sve moguće motive, a istovremeno mora i “kemijati” s onima koje ima na raspolaganju. Dobra vijest je da će opet na raspolaganju imati Josipa Mitrovića, jednu od rijetkih svjetlih točaka u ovom tmurnog nogometnom proljeću, ali tu je i cijeli niz onih na koje neće moći računati.

Ni u Koprivnici tako neće biti Merveila Ndockyta, što je već odavno stara vijest, a neće biti ni Dina Štigleca, ni Kreše Krizmanića, ni Tima Matavža, vjerojatno ni Luke Kapulice, možda ni Filipa Mrzljaka, koji je također načet ozljedama, već duže je ozlijeđen i mladi Ino Vuko, a upitan je i Andrej Lazarov. Neki od njih mogli bi biti u kadru, ali radi se o vrlo značajnoj brojci izostanaka, pogotovo kad znamo da je već i počela selekcija za novu sezonu, u kojoj igrači Gorice, prilično je izvjesno, neće biti Alex Munksgaard i Sven Blummel. Pa ni oni, shodno tome, nisu u ozbiljnoj konkurenciji za momčad u samoj završnici sezoni.

Zbog svih tih problema s izostancima, trener Vidović priključio je treninzima prve momčadi trojicu juniora, pa cijeli tjedan s prvotimcima rade stoper Petar Raguž, veznjak Lovro Dukić i napadač Fran Stunja, sva trojica rođeni 2006. godine.

– Njih trojica neće biti u konkurenciji za utakmicu u Koprivnici, priključili smo ih kako bismo imali dovoljan broj igrača za trening, ali i kako bismo dobili bolju sliku o njima za budućnost – objasnio je trener Vidović, koji u pripremi ogleda sa Slaven Belupom neće imati previše manevarskog prostora.

Još malo konkretnije, u obrani će raspolaže s iskusnim Maločom, dokazanim Lešom, te nedokazanim Matkovićem i Đekićem, čemu možemo dodati još i 17-godišnjeg Josića i praktički otpisanog Munksgaarda. U veznom redu, uz upitnog kapetana Mrzljaka, tu su još i Soldo, Pršir, 17-godišnji Vrzić, eventualno i Lazarov, a na krilima konkuriraju Rukavina, Mitrović i Majstorović, plus otpisani Blummel, a daleko od tog statusa nije ni Ilečić. Za mjesta u napadu konkuriraju Vujnović i Jurić, s kojima priča zapravo i završava.

Daleko je to, dakle, od bilo kakve raskoši u izborima trenera koji ima zadatak davati priliku mladima, procijenjivati ih u ovim preostalim utakmicama, a uz to i pokušati uloviti što je više moguće bodova. Nije to nimalo lako pomiriti i upravo zato je pred Vidovićem težak i vrlo zahtjevan zadatak.

Najlakše bi u svemu tome bilo povesti se onom “samo neka sezona što prije završi”, ali nije to baš tako. Ugled i renome kluba, ali i svakog pojedinog igrača, gradi se jako dugo i mukotrpno, a ruši se i nestaje puno brže i jednostavnije. I zato je puno logičnije povesti se onom “samo neka sezona što bolje završi”, budući da trenutačno sve skupa nije daleko od slike koja je uokvirena prošle sezone, po svim kriterijima najlošije otkad je Gorica prvoligaš.

A to nikome ne treba.

Sport

Legendo, hvala i sretno! Krizma ide dalje, ostaje gomila lijepih uspomena…

Krešimir Krizmanić, dijete HNK Gorica, napušta svoj klub nakon 13 godina provedenih na Gradskom stadionu, od toga cijelih sedam u prvoj momčadi. Nekoć talentirani klinac izrastao je u simbol onoga kako bi to trebalo izgledati…

Objavljeno

prije 5 sati

2. lipnja 2025.

Objavio/la

Marko Vidalina

E, tako ti to nekako trebalo izgledati u idealnom scenariju! Dobro, ne baš u potpunosti tako, jer postoji i detalj koji bi mogao biti i “idealniji”, ali… Krešo Krizmanić otišao je iz Gorice kao simbol onoga na što svaki navijač “ponosa grada”, svaki prijatelj kluba, pomisli kad razmišlja o idealnom igraču za našeg prvoligaša.

Krešo je, naime, dečko s Galženice. “Born and raised” u ovome gradu, u ovome klubu. Počeo je kroz Udarnik, svoj talent zatim prošetao do Sigeta, nosio dres Hrvatskog dragovoljca, pa se na poziv trenera Perice Vidaka vratio kući. I došao u Goricu sa samo 11 godina.

U ovom klubu, koji u to doba baš i nije nalikovao klubu kakvog imamo danas, mali Krizma je rastao iz mjeseca u mjesec, iz sezone u sezonu, iz generacije u generaciju. Prvo kao desno krilo koje zabija ljevicom, zatim kao lijevi bek, pa na kraju kao stoper. Od limača, preko kadeta i juniora, sve do seniora. Uspio je u tome u uvjetima koji nisu bili idealni, iz niželigaškog juniorskog uskočio je u prvoligaški seniorski nogomet, a u takvim prijelaznima mnogi se izgube.

On se nije izgubio. Umjesto toga, mali Krešo stalno je napredovao. Iako, vidjelo se odmah da je u tom dečku nešto posebno…

– Protiv kojeg stopera mi je najteže igrati? Protiv Krizme na treningu!

Tako je svojevremeno govorio Lukasz Zwolinski, najbolji strijelac Gorice u prvoj prvoligaškoj sezoni. U to vrijeme Krizma je imao 18 godina, nije dobivao priliku u borbi za Europu, minute je skupljao u juniorskoj momčadi, ali odmah je bilo jasno da je pitanje vremena kad će i među velikim dečkima doći “na štih”. Ne samo zbog toga što je govorio Zwole, nego i zbog pametnog vođenja trenera Jakirovića, koji mu je prve prvoligaške minute dao u posljednjoj utakmici sezone.

U svakoj sljedećoj Krizmanić je pokazivao da vrijedi, da može, da ima i talent i kvalitetu, iako uvjeti i dalje nisu bili idealni. Gurali su ga na lijevi bok, štitili od eventualnih pogrešaka koje bi “ubile” mladog igrača, a i u godinama koje su slijedile pokazao je da može – sve! Ako treba na beka, može. Ako ima prostora na stoperu, super. Ako treba pokriti bilo koju drugu poziciju, nema frke… Pokrivao je tako i poziciju desnoga beka, ljevonogom stoperu to je daleko od idealnog okruženja, ali snašao se. I dokazao da je pravi “vojnik kluba”.

Spletom okolnosti, možda ponekad i nesreće, propuštao je prijelazne rokove jedan za drugim, ostajao u Gorici iz godine u godinu, pri čemu se iz klinca koji ima talent pretvarao u igrača koji je počeo nositi Goricu. Dogurao je na kraju do statusa ključnog igrača, jednog od onih bez kojeg niti jedan trener ne želi slagati svojih startnih 11, a u svemu tome nakupilo se čak 175 nastupa za najdraži klub.

Posljedično, Krešo Krizmanić postigao je ono što rijetki uspiju postići. Sa samo 24 godine Krešo je sedmu prvoligašku sezonu dovršio sa statusom – klupske legende. I simbola onoga što piše u idealnom scenariju: domaći klinac dođe u klub, ostane ovdje dovoljno dugo da postane prvotimac, na kraju i jedan od najvažnijih igrača, pa tek onda napusti klub.

Krešo napušta Goricu, dakle, u ljeto 2025. godine, punih 13 godina nakon što je prvi put ušao u svlačionicu Gradskog stadiona, s bogatim prvoligaškim iskustvom i iznimnom nogometnom kvalitetom. Zvuči idealno? I bilo bi, da nije jednoga detalja…

Krizma, naime, iz Gorice odlazi kao slobodan igrač. Da je scenarij baš potpuno idealan, klub bi ga transferirao u milijunskom nogometnom poslu, zaradio taj značajan novac i poželio mu svu sreću u nastavku karijere sa znakom eura ili dolara u očima. Ovako, u priči koja je prekrasna, iako ne i do kraja savršena, Krizma odlazi nakon isteka ugovora, uvjeren da je pravi trenutak za iskorak.

Klub se od Kreše Krizmanića prvi put oprostio uoči utakmice protiv Hajduka, njegove posljednje u dresu s brojem 25 i bikom na prsima, a drugi i posljednji put to je učinjeno objavom na društvenim mrežama.

U sklopu oproštaja stigao je i oproštajni intervju, jedan opširan pogled unatrag, na sve ove goričke godine dečka s Galženice. Krizma, hvala na svemu i sretno!

Nastavite čitati

HOTNEWS

Ironwoman Vedrana Janjić u Hamburgu došla do osobnog rekorda Ironman utrke

Produženi vikend članovi Atletskog kluba Turopolje iskoristili su za pojedinačne nastupe na utrkama, a neki su posebno impresivni.

Objavljeno

prije 7 sati

2. lipnja 2025.

Objavio/la

cityportal sportska redakcija

Članica Atletskog kluba Turopolje Vedrana Janjić jučer je u Hamburgu odradila svoju treću Ironman utrku, koja je dio Pro Serije i bodovana je kao Europsko Prvenstvo, a Vedrani je to treći nastup na punoj Ironman distanci. To podrazumijeva 3.800 metara plivanja, 180 kilometara bicikliranja i trčanje maratona dugog 42,2 kilometra.

Vedrana je plivačku dionicu riješila za točno sat i pol, na biciklu je provela 5 sati i 26 minuta, a na kraju je maraton istrčala za 3 sata, 46 minuta i 29 sekundi. Kroz cilj je prošla s ukupnim vremenom od 10 sati, 59 minuta i 48 sekundi, što je njen rekord na utrci.

–Jako sam zadovoljna. Jutro nije bilo obećavajuće jer su odgodili start za sat vremena zbog grmljavinskog nevremena i skratili vrijeme za tranziciju pa je sve bilo kaotično i naopako. Onda sam se pogubila u jezeru i napravila više nego je trebalo. I tranzicija je ogromna pa sam i tu puno izgubila jer se puno trči s plivanja do bajka i kasnije do trčanja. Ali na bajku i trčanju sam nadoknadila vrijeme. Na bajku su bili jaki naleti vjetra pa sam se pošteno namučila i malo je snage ostalo za trčanje. Ali već na prvom kilometru se nebo otvorilo ša smo trčali i po dubokim lokvama. Takvo mi je vrijeme pasalo pa sam ipak dobro otrčala. Sve u svemu, osim plivanja, sve je prošlo po planu. Ali to je Ironman, uvijek nešto iznenadi i treba biti snalažljiv – ispričala je Vedrana.

Ultramaratonac Bojan Šebrek, samo dva tjedna nakon istrčanih 70 kilometara od Zagreba do Siska, u nedjelju je gotovo istu udaljenost prošao na utrci u Sloveniji. U Kranju je održana utrka Slo12Run, jedna od najpoznatijih ultri u susjednoj državi, na koju redovno odlazi i ultraška elita iz Hrvatske.

Bojan je sudjelovao u šestosatnoj utrci, a uz iscrpljujuću vrućinu i temperaturu zraka od 30 stupnjeva, uspio je istrčati 65.445 metara, osvojivši ukupno sedmo mjesto od 41 trkača.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Visoka pobjeda Lomnice protiv Bana Jelačića

Objavljeno

prije 8 sati

2. lipnja 2025.

Objavio/la

David Jolić

Lomnica je u 32. kolu Premier lige pobijedila Ban Jelačić rezultatom 5:1 golovima Nikole Antunovića (3), Hrvoja Skupnjaka i Tonija Kovačevića, za goste Stjepan Klenović.