Sport

Za što igra Gorica? Ozljede, izostanci, prilike i motivi za kraj teške sezone

Nogometaši Gorice u subotu od 17 sati igraju protiv Slaven Belupa, na pretposljednjem gostovanju sezone, uz gomilu problema s ozljedama i izostancima, ali i daleko od pravog ritma, pogotovo nakon poraza od Osijeka u prošlom kolu

Objavljeno

prije 2 godine

3. svibnja 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Četiri utakmice daleko od završetka još jedne turbulentne i neobične sezone, nakon tri vezana poraza, nogometaši Gorice odrađuju posljednje pripreme za pretposljednje gostovanje u ovoj prvenstvenoj kampanji. S obzirom na okolnosti, na postojanje Rudeša s jedne i na udaljenost od Lokomotive s druge strane, velikog rezultatskog imperativa nema, no daleko od toga da u goričkim redovima vlada mir i spokoj u iščekivanju putovanja za Koprivnicu.

Porazi od Dinama, Rijeke i Osijeka, u kojima Gorica nije uspjela ni zabiti gol ni uloviti bod, svakako su ostavili posljedice, kako u mentalnom, tako i u fizičkom smislu. I iz jedne i iz druge perspektive sezona je izuzetno naporna i zahtjevna, rezultati su takvi da je preostalo igrati za ponos i čast, pa i ne čudi što se ožiljci vide i u energiji, i u pristupu, ali i u rubrici “ozlijeđeni”. Iako, sve to nisu razlozi da se sezona ne dovrši na najbolji mogući način, s najvećom mogućom željom i motivom, sa ciljem da se zgrabi svaka ponuđena prilika.

Međutim, da je lako – nije. Goricu trenutačno vodi treći trener ove sezone, Rajko Vidović naslijedio je momčad koju su vodili i pripremali Željko Sopić i Dinko Jeličić, a i to je detalj koji nosi svoje pluseve i minuse. Mijenjali su se načini rada, uloge u momčadi i rezultatske faze, pri čemu je ovo posljednje u 2024. godini na prilično niskoj razini. I to bi svakako trebalo popraviti, jer svakom bi igraču, kao i članu stožeru, zapravo bilo kome tko je u momčadi i oko nje, trebalo biti izuzetno važno da se sve skupa ne završi onako kako izgleda posljednjih mjeseci.

Uzme li se kao uzorak samo ova godina, pa doda li se tome i posljednji mjesec posljednje godine, gole brojke kažu da je Gorica odmah do Rudeša. I da je u posljednjih 17 utakmica uzela samo devet bodova. A na raspolaganju je bio, lako je izračunati, 51 bod. I to je loša stvar za klub, ali i za svakog od igrača, koji se možda žele prodati, možda izboriti za novi ugovor, možda za bolji status kod novog trenera… Nitko od potencijalnih kupaca, realno, neće ozbiljno shvatiti igrače koji u spomenutom razdoblju uzimaju 0,5 bodova po utakmici, nitko od navijača ne može biti blagonaklon prema takvom učinku, nitko od onih koji odlučuju o budućnosti kluba ne može gledati na takvo društvo s velikim optimizmom.

I zato je ova sama završnica prvenstva prilika da se situacija barem malo popravi, da dojam bude barem nešto bolji, da pozicija na tablici bude najbolja što može biti u ovom trenutku. Razlika je, i to velika, hoće li Gorica na kraju biti šesta, sedma, osma ili deveta. Zbog svega spomenutog, zbog dojma i doživljaja, a u krajnjoj liniji i zbog novca koji dolazi od TV prava. I sve su to i više nego dovoljno dobri razlozi da se u posljednje četiri utakmice sezone “pojede trava” na svakom sljedećem treningu, u svakoj sljedećoj utakmici.

Bez obzira na to što nije lako ni igračima, iscrpljenima i potrošenima u svakom smislu, a definitivno nije lako ni treneru. Rajko Vidović kod svojih igrača mora pokušati probuditi sve moguće motive, a istovremeno mora i “kemijati” s onima koje ima na raspolaganju. Dobra vijest je da će opet na raspolaganju imati Josipa Mitrovića, jednu od rijetkih svjetlih točaka u ovom tmurnog nogometnom proljeću, ali tu je i cijeli niz onih na koje neće moći računati.

Ni u Koprivnici tako neće biti Merveila Ndockyta, što je već odavno stara vijest, a neće biti ni Dina Štigleca, ni Kreše Krizmanića, ni Tima Matavža, vjerojatno ni Luke Kapulice, možda ni Filipa Mrzljaka, koji je također načet ozljedama, već duže je ozlijeđen i mladi Ino Vuko, a upitan je i Andrej Lazarov. Neki od njih mogli bi biti u kadru, ali radi se o vrlo značajnoj brojci izostanaka, pogotovo kad znamo da je već i počela selekcija za novu sezonu, u kojoj igrači Gorice, prilično je izvjesno, neće biti Alex Munksgaard i Sven Blummel. Pa ni oni, shodno tome, nisu u ozbiljnoj konkurenciji za momčad u samoj završnici sezoni.

Zbog svih tih problema s izostancima, trener Vidović priključio je treninzima prve momčadi trojicu juniora, pa cijeli tjedan s prvotimcima rade stoper Petar Raguž, veznjak Lovro Dukić i napadač Fran Stunja, sva trojica rođeni 2006. godine.

– Njih trojica neće biti u konkurenciji za utakmicu u Koprivnici, priključili smo ih kako bismo imali dovoljan broj igrača za trening, ali i kako bismo dobili bolju sliku o njima za budućnost – objasnio je trener Vidović, koji u pripremi ogleda sa Slaven Belupom neće imati previše manevarskog prostora.

Još malo konkretnije, u obrani će raspolaže s iskusnim Maločom, dokazanim Lešom, te nedokazanim Matkovićem i Đekićem, čemu možemo dodati još i 17-godišnjeg Josića i praktički otpisanog Munksgaarda. U veznom redu, uz upitnog kapetana Mrzljaka, tu su još i Soldo, Pršir, 17-godišnji Vrzić, eventualno i Lazarov, a na krilima konkuriraju Rukavina, Mitrović i Majstorović, plus otpisani Blummel, a daleko od tog statusa nije ni Ilečić. Za mjesta u napadu konkuriraju Vujnović i Jurić, s kojima priča zapravo i završava.

Daleko je to, dakle, od bilo kakve raskoši u izborima trenera koji ima zadatak davati priliku mladima, procijenjivati ih u ovim preostalim utakmicama, a uz to i pokušati uloviti što je više moguće bodova. Nije to nimalo lako pomiriti i upravo zato je pred Vidovićem težak i vrlo zahtjevan zadatak.

Najlakše bi u svemu tome bilo povesti se onom “samo neka sezona što prije završi”, ali nije to baš tako. Ugled i renome kluba, ali i svakog pojedinog igrača, gradi se jako dugo i mukotrpno, a ruši se i nestaje puno brže i jednostavnije. I zato je puno logičnije povesti se onom “samo neka sezona što bolje završi”, budući da trenutačno sve skupa nije daleko od slike koja je uokvirena prošle sezone, po svim kriterijima najlošije otkad je Gorica prvoligaš.

A to nikome ne treba.

Sport

Naš Jakir!

Sergej Jakirović napravio je čudo s Hull Cityjem, s klubom kojem su predviđali ispadanje iz drugog ranga engleskog nogometa on je – ušao među elitu! A mi smo posebno ponosni, jer Jakir je bio i ostao naš čovjek…

Objavljeno

prije 9 sati

24. svibnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Od Velike Gorice do Hulla, lučkoga grada na istočnoj engleskoj obali, udaljenosti je, kažu izračuni, točno 2001 kilometar. Ili, ako ćemo računati iz perspektive Sergeja Jakirovića, točno 1914 dana. U tu se razdaljinu, i kilometarsku i vremensku, smjestio cijeli koloplet zbivanja, a ono što se dogodilo ove subote poslijepodne na monumentalnom Wembleyu samo je završni čin jedne nogometne bajke. Zasad završni, jer novi izazovi, još luđi i još veći, tek slijede…

Sergej Jakirović stigao je u Veliku Goricu u ljeto 2018. godine, na početku priprema za prvu goričku prvoligašku sezonu. Stigao je u naš grad s nogometnim CV-jem koji je pričao uspješnu i zanimljivu igračku priču, dok je ona trenerska bila na samim počecima. Prije Gorice, Jakir je vodio juniore Dugog Sela i Sesveta, a prilika u Gorici stigla je u idealnom trenutku. Novi prvoligaš i mladi trener spojili su svoje interese, svoje želje za dokazivanjem, a neke stvari već su u tom trenutku postale jasne.

Prvo, Gorica je pokazala da misli ozbiljno, da nema namjeru biti prolaznik u elitnom društvu hrvatskog nogometa. A Sergej Jakirović pokazao da je ima trenerski gen, da znam izvući i više od onoga što je možda realno. U tom trenutku bila je to borba za Europu, koju bi Gorica već u toj prvoj sezoni i izborila da je tih godina bilo VAR-a u funkciji. U okolnostima koje su tad vladale Jakir i Gorica ipak nisu uspjeli, ali baš su te sezone udareni čvrsti temelji onoga što će slijediti – Gorica se pretvorila u stabilnog prvoligaša, a Sergej u trenerčinu.

Rastanak je uslijedio u veljači 2020. godine, nakon 616 zajedničkih dana, nakon razdoblja u kojem je Jakiri postao – naš. Voljen, cijenjen, prijatelj mnogima, najmanje iznimno korektan prema baš svima. I zato su veze ostale…

Jakir je rastao zajedno s Goricom, zavolio je ovaj grad i klub, ljudi su zavoljeli njega i on njih, a cijela priča zapravo je velikim dijelom bila obiteljska. Supruga Marina i godinama kasnije će reći da im je kao obitelji bilo najljepše baš u tim goričkim danima, a i svima nama koji smo bili oko klubova to su definitivno dani za pamćenje. Preplavljeni lijepim uspomenama, trenucima koji se pamte, bilo da je riječ o velikim pobjedama i uspjesima koji ostaju, bilo da je riječ o svakoj kavi kod Peveca. Jer, on je prije svega top čovjek, normalan, skroman, duhovit i srdačan, a tek onda top trener.

Naš i gotovo.

I zato su veze ostale čvrste i snažne, zato smo svaki njegov sljedeći korak pratili s posebnom pozornošću. U Mariboru nije sve išlo po planu, ali ta epizoda nije mogla zaustaviti ozbiljnu trenersku priču u nastajanju. Sa Zrinjskim je pokorio BiH, od kluba iz Mostara stvorio je tamošnju verziju Real Madrida, pa preselio u Rijeku, s kojom je odradio novu dozu briljantnog posla. Sjajan je bio i na klupi Dinama, na dotad najvišoj postaji njegove karijere, koliko god su ga pokušavali osporavati, koliko god mu nije bilo lako. Uzeo čovjek prvenstvo i Kup, pa nakon Bayerna krenuo dalje.

U HNL-u je time “prešao igricu” i bilo je jasno da je vrijeme za novi korak. Šansa se otvorila u Turskoj, u klubu koji je bio u ozbiljnim problemima, ali i klubu u kojem valjda i danas drže Jakirovu sliku iznad nekakvog njihovog nogometnog oltara. Bila je to epizoda koja je otvorila put prema Engleskoj, prema Championshipu, prema Hull Cityju, još jednom klubu u kojem je doživio sve ono što je doživljavao i ranije.

Sergeja Jakirovića, naime, tijekom gotovo cijele su njegove karijere bezrazložno podcijenjivali, tražili mu mane i izbjegavali glorificirati postignuća koja su zaslužila glorifikaciju. Sve dok im, gdje god da bio, više nije ostavljao izbora. Bilo je tako, da se ne lažemo, i u danima dok je bio u Gorici, ali već tad je pokazao da ga za takve stvari nije briga. I da zna kako dokazati da vrijedi. Kroz rad, kroz rezultat, kroz odnose koji su ostajali iza njega.

I baš zato je ove subote na Wembleyu, u trenucima koje Jakir nikad u životu neće zaboraviti, uz njega bila i jedna ozbiljna gorička ekipa. Prijatelji iz goričkih dana su se javili, Jakir je odgovorio onako kako on odgovara, i dvije priče na taj su se način spojile. Ona iz Gorice, sa samih početaka, i ova iz Hulla, sa njegovog trenutačnog nogometnog Olimpa.

Goričani su u ozbiljnom broju ove subote bili uz finale doigravanja u Championshipu, i na tribinama i uz televizijske ekrane, pratili su tvrdi sudar Hulla i Middlesbrougha s posebnom emocijom. I na kraju uživali s posebnim ponosom. Jer, Jakir je naš. Bio i ostao.

Bravo, majstore, svaka čast, trenerčino!

Marin Ivančić i Sergej Jakirović rade zajedno još od Sesveta, zajedno su potpisali i ovaj posljednji mega uspjeh… Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

P. S. Naš Marin!

Još od goričkih dana Sergej Jakirović ima uz sebe prijatelja, suradnika i desnu ruku Marina Ivančića. Sve što vrijedi za Jakira, vrijedi i za Marina. Briljantan kondicijski trener, ali i bivši nogometaš, u Goricu je stigao kao 25-godišnji klinac na početku trenerske karijere, ali vidjelo se već tad koliko je Sergeju važan. I koliko mu Sergej vjeruje.

Nudili su mu iz kluba, nakon Jakirova odlaska, da ostane i nastavi raditi svoj posao, ali to nije dolazilo u obzir.

– Hvala, ali ne hvala. Ostajem s njim.

Ostao je, radio, gradio se i napredovao uz šefa i prijatelja sve do današnjih dana. Na svim postajama, u svim okolnosima, u lijepim i manje lijepim trenucima. Nije nikakva tajna da je Marin velika pomoć i podrška Jakiru, a što se njegovih goričkih dana tiče, priča je vrlo slična Jakirovoj… I Marin je ovdje ostavio fenomenalan dojam, i u ljudskom i u stručnom smislu, i zato je definitivno zaslužio barem jedan odlomak nakon njihova zajedničkog uspjeha.

Bravo, Marine, svaka čast, trenerčino!

Nastavite čitati

Sport

Mlada nada velikogoričke atletike! Nelli “Express” Komljenović protutnjala do naslova prvakinje Hrvatske

Atletičarka AK Maraton Velika Gorica iza sebe ima sjajan tjedan.

Objavljeno

prije 12 sati

24. svibnja 2026.

Objavio/la

Franjo Kompes

Nelli Komljenović, članica AK Maraton Velika Gorica, osvojila je naslov državne prvakinje Hrvatske u višeboju za limačice na Prvenstvu Hrvatske za mlađe uzraste održanom u Zagrebu.

Do zlata je stigla nakon tri discipline i ukupno osvojenih 1410 bodova. Natjecanje je otvorila utrkom na 200 metara, gdje je s vremenom 28,36 sekundi osvojila drugo mjesto i odmah se uključila u borbu za vrh. Najbolji rezultat ostvarila je u skoku u dalj, u kojem je s odličnih 4,83 metra bila najbolja među konkurencijom i preuzela vodstvo u ukupnom poretku.

Naslov prvakinje potvrdila je u završnoj disciplini, bacanju vortexa, gdje je hicem od 41,95 metara ponovno završila na drugom mjestu, što joj je bilo dovoljno za ukupnu pobjedu i državno zlato.

Sjajnu formu Nelli je pokazala i samo dva dana ranije na Erste plavoj ligi. Tamo je osvojila prvo mjesto na 60 metara s rezultatom 9,10 sekundi, a zatim slavila i u skoku u dalj s novim odličnim nastupom od 4,85 metara.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Europski prvenstvo i Svjetski kup 2026 u akrobatskom rock’n’rollu

Objavljeno

prije 14 sati

24. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Europski prvenstvo i Svjetski kup 2026 u akrobatskom rock’n’rollu u organizaciji Sportskog plesnog kluba VEGA u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole u Velikoj Gorici otvoren je jučer (subota, 23.05.2026.) kvalifikacijama u 10 sati i finalnim nastupima od 18 sati.