Prvi radni tjedan priprema ostao je iza nogometaša Gorice. Radilo se u tropskim uvjetima, ni rani jutarnji termin nije imao šanse u obračunu s temperaturama, ali ide se maksimalno. Nema druge, jer sad se grade temelji, a u velikom broju slučajeva love se i startne pozicije, pa valja dati najbolje od sebe…

Tako će to nekako izgledati, kao prilika za dokazivanje za veliki broj mladih igrača, i u subotu poslijepodne. Na glavnom terenu Gradskog stadiona, koji samo što nije krenuo u veliku renovaciju, Mario Carević će pratiti ogled dviju momčadi sastavljenih od igrača koje trenutačno ima na raspolaganju. Uz niz priključenih juniora i igrača na posudbi, moći će Carević u ovoj trening utakmici vidjeti i tri nova igrača, Davora Matijaša, Stefana Perića i Vanju Pelka.

Drugih pojačanja tijekom tjedna nije bilo, iako je trener Carević najavio kako se “mora potpisati još desetak igrača”. To bi se moglo promijeniti u subotu, jer moguće je da se u međusobnom ogledu predstave još dva nova igrača! O kome se točno radi, doznat će od 18 sati, kad kreće prva provjera Goričana na ovim pripremama.

Druga će biti neusporedivo ozbiljnija, jer u slovenskom Brdu će se 4. srpnja igrati protiv Šahtara iz Donjecka, u kojem je sportski direktor Carevićev veliki prijatelj Darijo Srna. Dva dana poslije protivnik će biti momčad Nogometnog sindikata, a 12. srpnja imat ćemo velikogorički okršaj u Čatežu. S jedne strane Gorica, s druge naši Dean Klafurić i Damir Milanović, odnosno Široki Brijeg.

U drugoj polovici pripremnog raspored, koji sadrži osam utakmica, smjestili su se ogledi s Austrijom Klagenfurt 16. srpnja u Kranjskoj Gori, u kojoj će se igrati i 19. srpnja protiv Charltona, povratnika u engleski Championship, te 23. srpnja protiv prvaka Afrike, egipatskog Pyramidesa, kojeg vodi Kruno Jurčić. Oni koji tu ne budu imali minutažu dobit će je 25. srpnja, protiv Triglava u Kranju.

Prvenstvo starta prvi vikend u kolovozu, a Gorica otvara gostovanjem u Varaždinu.

Dugo ga već nije bilo tamo gdje smo navikli da bude, dugo je već na pitanje “kako je Zvone” slijedilo slijeganje ramenima, pogled u pod i odgovor u stilu “nije dobro”. Opaka bolest mučila je i izmučila Zvonimira Šimića, čovjeka koji je na svoj način obilježio posljednja desetljeća u životu našega grada. Zauvijek je zaspao 28. svibnja, a te je srijede ogroman broj Velikogoričana pustio i poneku suzu, jer tamo na placu, kod Zvone, više neće biti Zvone…

Njegova mala i šarmantna, nadaleko poznata radnja u našem Tržnom centru godinama je bila sinonim za vrhunski burek. I daleko šire od našega kraja znalo se za čuveni Zvonin burek, a svi mi koji smo dolazili malo češće znali smo da nije tajna samo u odličnom bureku. Tajna je bila u njemu, u njegovom pristupu i nastupu.

– Stvarno je bio duša od čovjeka, uvijek nasmijan i svakome bi izmamio osmijeh na lice – kaže nam jedna mušterija dok čeka u redu pogledavajući prema vrijednim djelatnicama.

– Nisam mogla vjerovati kad sam čula, njegov odlazak je veliki gubitak za Veliku Goricu, izgubili smo čovjeka koji je bio dobri duh našega grada, duša od čovjeka – nadovezala se druga mušterija, sublimirajući zapravo sve ono što misli i osjeća i najveći dio naših sugrađana.

Cijelih 11 dana radnja je bila zatvorena, rješavala su se birokratska pitanja, a onda je posao krenuo dalje. Burek je jednako dobar, ali nije to više isto bez gazde.

– Ma on i nije bio šef u punom smislu, nije tu bilo šefovskog autoritet… Zvone je svima nama prije svega bio prijatelj, uvijek smo se šalili, mogli reći što god želimo. Takvih ljudi nema puno – kaže nam jedna od njegovih zaposlenica.

Neobičan je bio taj šarm koji je Zvonimir Šimić nosio u sebi, valjda zato što ga je nosio i dijelio tako lako, jednostavno i neopterećeno. U svakoj komunikaciji bio je isti, svoj, pun duha i empatije.

– Kad god bi se dogodilo da nekome fali novaca, da nema za platiti, to nije bilo problem. Uvijek bi dao burek, govorio ljudima da ne moraju ni platiti… Koliko puta se dogodilo da netko uzme pet bureka, a on mu stavi i šesti. Ili netko uzme deset kiflica, a on ih stavi 15… Ne znam, možda su ga i zato ljudi voljeli. Uvijek je tako radio, a govorio je o tome i u ovom posljednjem razdoblju. Puno puta je ponovio: “I kad mene ne bude, radite na isti ovaj način…” – prenosi nam jednu od posljednjih poruka njegova dugogodišnja kolegica.

Ispratila ga je cijela ekipa iz radnje na posljednji počinak, i gotovo mjesec dana poslije knedla je ostala u grlu kad krene priča o Zvoni, a tog se osjećaja još barem neko vrijeme neće riješiti.

– Dugo ga već fizički nije bilo, zbog bolesti nije mogao dolaziti, ali svako jutro bi obavezno zvao i raspitivao se ide li sve po planu. Pa još nekoliko puta tijekom dana. I stvarno je osjećaj kao da nam fali jedan dio svih nas. Kao da se nešto odlomilo… Ali to je tako, ideš dalje, nema druge.

Više od dva i pol desetljeća rado smo ga viđali, još radije častili nepce njegovim proizvodima, burekom koji je drukčiji.

– Nema tu neke tajne. Radimo sa istim sastojcima kao i svi drugi, jedina razlika je što nema nikakvih aditiva i što stavimo malo više mesa nego ostali. Ne postoji misterij, i mi koristimo sol, papar i luk, jaje koje poveže smjesu i to je to. Možda je stvar u tome da se osjeti kad netko radi s puno ljubavi, volje i truda. A mi oduvijek tako radimo. Dobro smo se osjećali uz njega, radili smo s guštom i rekla bih, ako postoji, da je u tome tajna – priča nam Zvonina djelatnica.

– Hoće li sve ostati isto? Iskreno, ne znam. On je bio duša cijele ove priče i teško je reći kako će to funkcionirati bez njega…

Zvone porijeklo vukao iz Bosne i Hercegovine, odnosno s Kupresa. Doduše, rodio se u Slavoniji, iz koje je početkom rata i stigao u Veliku Goricu, a od kuće je ponio ljubav prema pitama. Počeo je raditi već na izlasku iz tinejdžerskih godina, prvi posao dobio je na Trgu bana Jelačića, a ubrzo je otvorio radnju na placu zajedno s Jurom Grlićem, poznatijim kao Burek Jura. Ubrzo je ta suradnja prekinuta, a Zvone je nastavio raditi sam. Potrajalo je to više od 25 godina, sve do one tužne srijede kad je zauvijek otišao.

Mirno spavaj, dobri čovječe…

Smatralo se riješenom stvari da će Ivan Banić postati novi golman Hajduka, kluba u kojem je nogometno odrastao, u kojem se, takav je bio plan, trebao postaviti u ulogu podrške mladom Toniju Siliću. U jednom se trenutku zaista prezentiralo da je sve gotovo, da će dojučerašnji dokapetan i ponajbolji igrač Gorice po novome biti doma, u Sinju, a nogometom se baviti u obližnjem Splitu, no Hajduk je to…

A kad je Hajduk u pitanju, sve je moguće. Između ostaloga i to da se izbori za ljude koji će voditi klub smjeste na više od mjesec dana od završetka prošle sezone, usred priprema za novu sezonu, u terminu u kojem bi se štošta već trebalo znati. A na Poljudu se, čini se, i dalje ne zna ništa. Ni tko će slagati momčad, ni tko će sjediti u ključnim klupskim tijelima, ni tko će odlučivati o dovođenju novih igrača.

Ivan Banić, kako se može doznati, doista je dobio ponudu Hajduka, na nju je pristao, i dogovorio je bio da će mu se javiti kad da dođe potpisati ugovor. Bane je čekao, čekao, čekao i čekao. Trenirao je sa Zlatkom Runjom u svom Sinju, uživao u obiteljskom okruženju… I čekao i dalje. Kako se sve skupa već stvarno previše odužile, nije bilo druge nego aktivirati se na tržištu. Uostalom, za golmana njegove kvalitete i iskustva bilo je dovoljno samo pustiti glas da je na raspolaganju.

Najbrži i najkonkretniji bio je Zoran Zekić, odnosno FK Sarajevo, osvajač Kupa i treća momčad prvenstva u prošloj sezoni Premijer lige BiH.

“Ivan Banić novi čuvar mreže FK Sarajevo! Fudbalski klub Sarajevo s ponosom objavljuje dolazak iskusnog golmana Ivana Banića, koji je sa Bordo klubom potpisao ugovor do ljeta 2028. godine.

Banić dolazi iz redova hrvatskog prvoligaša Gorice, gdje je proteklih sezona bio jedan od najpouzdanijih čuvara mreže u SuperSport HNL-u. Tijekom svoje karijere, upisao je nastupe i u dresu slovenske Olimpije, dok je svoje prve nogometne korake napravio u omladinskom pogonu splitskog Hajduka.

Banić je u mlađim danima nosio dres U17 reprezentacije Hrvatske, za koju je upisao 12 nastupa. Dobro došao Ivane!”, predstavili su iz Sarajeva svog novog igrača.

I dalje će tako naš Bane, baš kao i u Gorici, nositi broj 31, koji će biti ispisan na stražnjoj strani dresa kluba s bogatom poviješću. Travnjakom Banićeva novog doma, stadiona na Koševu, trčao je svojedobno i veliki Asim Ferhatović Hase, čovjek opjeva u pjesmi “Zabranjenog pušenja”, ali i još niz klupskih legendi: Safet Sušić, Faruk Hadžibegić, Husref Musemić, Elvir Baljić…

Danas su neka druga, za nijansu manje romantična vremena, a Banića će u svlačionici dočekati i brojna lica iz svijeta HNL-a. U ulozi prvoga golmana zamijenit će bivšega golmana Šibeniku Lovru Rogića, ali u momčadi bi trebali ostati bivši igrač Lokomotive Vladan Bubanja, bivši igrači Slaven Belupa Vinko Soldo i Karlo Butić, bivši igrač Osijeka i Rudeša Karlo Lulić, bivši igrač Rijeke i Dinama Domagoj Pavičić…

Sretno, Bane!

Uz onu na najvećoj razini, onu originalnu, imali smo u hrvatskom nogometnom svijetu još najmanje jednu “a kaj ako uspijemo” situaciju u sezoni iza nas. Događalo se to u petom rangu, u ligi koja se kompleksno zove 4. NL Središte Zagreb poskupina B, a u ovom slučaju, za razliku od Dinama u HNL-u, Inker iz Zaprešića je uspio. Naizgled neuhvatljiv bio je Vrbovec, no na kraju je Inker čak i u miru i spokoju dočekao zadnje kolo sezone.

– Uh, sezona je bila jako kompleksna. U jednom trenutku stvarno je izgledalo da nema šanse da stignemo Vrbovec, koji je imao osam bodova prednosti, ali odlučili smo napraviti sve da se na kraju sezone možemo pogledati u oči, spremni čestitati Vrbovčanima ako budu prvaci. U svlačionici sam imao skupinu igrača koji su puno toga prošli, koji zajedno imaju više od 500 utakmica prve lige, a zbog njih je i meni bilo puno lakše. Bili smo mirni, išli iz utakmice u utakmicu i sezonu završili s 10 pobjeda i tri remija. Pobijedili smo i Vrbovec u gostima, u utakmici koju je pratila pozornost nevjerojatna za peti rang, i na kraju zasluženo uzeli naslov prvaka i drugu godinu zaredom – priča nam Bernard Gulić, nekog igrač Intera iz Zaprešića, a u prošloj sezoni trener ovog novog Inkera iz Zaprešića.

Priča je poznata, u ljeto 2022. godine NK Inter Zaprešić je ugašen, a novi subjekt pod imenom NK Inker Zaprešić nastavio je raditi kroz omladinsku školu. Jednu sezonu seniori nisu postojali, da bi se u ljeto 2023. oformila momčad i krenulo od šestog ranga. Klub koji je osvojio prvi kup Hrvatske 1992. godine, koji je 2005. do posljednjega kola bio u igri za naslov prvaka države, čiji dres su nosili i velikani poput Luke Modrića, Vedrana Ćorluke, Dejana Lovrena, Eduarda i ostalih, našao se u situaciji da gostuje u Lomnici, Kuču, Buševcu…

Sljedeći korak bila je sezona u kojoj je Inker gostovao u Mraclinu i Gradićima, na Novoj grabi i doživio prvi poraz već u prvom kolu (3-0), ali sve je završilo najbolje moguće po Zaprešićane.

– Moramo zahvaliti i Mraclinu, koji je uzeo dva boda Vrbovcu, ali pogotovo Naftaš Ivaniću, koji je u samoj završnici preokrenuo s 1-3 na 4-3 i ostavio Vrbovčane bez bodova – kaže trener Gulić.

Iako je odmor od nogometa u tijeku, rado je potpisnik ove druge titule zaredom dočekao našu ekipu na stadionu u Zaprešiću. Smjestili smo se u prekrasno uređenu svlačionicu prve momčadi i prevrtjeli ponešto tema iz sadašnjosti, prošlosti i budućnosti… U kojoj je želja, ne skrivaju to u Zaprešiću, doći “najmanje do drugog ranga”. Dakle, Bernard i prijatelji na polovici su puta.

Danas, 27. lipnja je Dan hrvatskih branitelja Zagrebačke županije.

Polaganjem vijenca i paljenjem svijeća na mostu na rijeci Kupi u Pokupskom izaslanstvo Županije odalo je počast svim hrvatskim braniteljima Zagrebačke županije koji su svoj život dali za Domovinu.

U Domovinskom ratu s područja Zagrebačke županije sudjelovalo je oko 30 tisuća branitelja, podsjetio je zamjenik župana Damir Tomljenović.

Foto: Zagrebačka županija

–Na inicijativu Odbora za branitelje Zagrebačke županije, 2013. godine županijska Skupština je donijela odluku da 27. lipnja obilježavamo kao Dan branitelja naše županije, jer je na taj dan 1991. godine bila raspoređena II brigade Zbora narodne garde “Gromovi” čie su počela ratna djelovanja na području županije. Štitili su trokut Zagreb-Sisak-Karlovac – dodao je Tomljenović.

Foto: Zarebačka županija

Miljenko Komes, predsjednik HVIDRA-e Smobora i Svete Nedelje te član Odbora za branitelje Zagrebačke županije istaknuo je kako je u Pokupskom bila ključna obrana, koja je spriječila pad glavnoga grada.

–Zagrebačka županija je imala desetak brigada, a kako kroz Domovinski rat prošlo 70 tisuća branitelja, brojčano je naš doprinos izuzetno velik, obzirom da smo od neprijatelja branili metropolu, a to znači cijelu Hrvatsku. Naime, u slučaju “pada” grada Zagreba, izgubili bismo borbu za neovisnost – rekao je Komes.

*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom