Odlazak mladih, obrazovanih ljudi iz Hrvatske u potrazi za poslom i boljim uvjetima života već dugo nije vijest. Ono što jest je kada se neki od njih vrate u domovinu. Maja Fabečić jedna je od njih, a nakon mukotrpnog šestomjesečnog ‘gastarbajterskog’ iskustva svoj životni san ispunila je u Velikoj Gorici. Maja još nema ni 30 godina, a vodi uspješnu poduzetničku priču u svom gradu.

“Iako mi je jedno od ranijih sjećanja iz djetinjstva ono kada sam s bakom bila kod jedne gospođe koja je šivala, nisam se nikada usudila pomisliti da bih imala svoj šivaći studio. Oduševilo me što je gospođa imala jastučiće s iglicama i punu prostoriju tkanina. Znala sam tada da želim raditi nešto takvo”, objašnjava Maja koja je šivati počela još kao djevojčica. Tada je izrađivala odjeću za lutke od starih pamučnih pelena, a u prvom razredu osnovne škole već je ‘iz glave’ sašila prvi ženski sako. Iz hobija, šivanje je postalo strast koja ju je odvela na Tekstilno-tehnološki fakultet.

“Već u srednjoj školi stekla sam dovoljno iskustva da mogu raditi popravke. Na fakultetu sam pak naučila puno o proizvodnji tekstila i zato danas dobro poznajem materijale te mogu savjetovati ljude što da naprave od neke tkanine”, kaže Maja, vlasnica Šivaćeg studija.

Međutim, posao u struci, kao ni mnogi njeni vršnjaci u Hrvatskoj, Maja nije mogla naći. U međuvremenu je radila svašta, od izrade skulptura od balona pa do dijeljena letaka. U istom razdoblju, njen dečko Josip radio je svakodnevno po cijele dane za minimalac.

“U jednom trenu smo shvatili da ovdje ništa nećemo moći napraviti, a nismo mogli ni dići kredit. Tako smo preko poznanstva otišli u Njemačku. Šefovi su nam bili Hrvati. No, raniji dogovori tu se uopće nisu ispoštovali. Nakon tjedan dana vidjeli smo kako stvari stoje, no znali smo da je svaki početak težak i nadali se da će se sve posložiti”, pojašnjava Maja i dodaje: “Nisu nas prijavili, nismo imali mirovinsko i zdravstveno, iako smo rekli da nam je to najvažnije. Da nam se bilo što dogodilo, cijelu plaću bi dali na liječenje. Bilo je tamo zabijanja noževa u leđa, smještanja, podmetanja, tračanja i tako dalje. Gotovo ilegalno si tamo, kao izbjeglica, a ruke su ti vezane ako nisi prijavljen”.

Maja i Josip nerijetko su radili i više od 12 sati, a ponekad i 16 sati na dan. Plaća je stizala u zaljepljenoj kuverti, a često bi nedostajalo po sto eura. Prekovremeni rad nije im bio plaćen.

“Kada je prošla ljetna sezona, gazda nas više nije trebao i prebacio nas je kod drugoga. Mislili smo da gore ne može, ali se ipak dogodilo. Opet su šefovi bili Hrvati. Rekli smo im da nam je prijava najbitnija jer smo kroz neko vrijeme htjeli iznajmiti stan i početi stvarati život u Njemačkoj. Naravno, to su nam i obećali”, kaže Maja.

Kada se nakon nekog vremena to nije dogodilo, Maja i Josip odlučili su razgovarati sa šefovima. Tu večer izbacili su ih na ulicu, a kako je 10-erosatni put do Hrvatske, nakon 12 sati rada u kuhinji, ipak bio prevelik zalogaj, noć su proveli kod jedinih dvoje prijatelja koje su na radu u Njemačkoj stekli.

“Pitali smo se što dalje. Užasno je bilo, slomila sam se i nisam vidjela izlaz. Što sad? Vratiti se u Hrvatsku, a od tamo smo otišli? Bilo nam je super u Njemačkoj kada smo imali slobodnog vremena i osjećala sam da bih tamo mogla živjeti”, kaže Maja i objašnjava kako posao nije bilo lako naći jer Hrvati iskorištavaju njemačke zakone kako bi izrabljivali radnike, a Nijemci zapošljavaju po preporuci.

“Nakon povratka je slijedila velika depresija. Osjećala sam kao da je život nekuda otišao i ja nisam mogla konce poloviti. Trebala mi je još godina dana da se izravnam. Tražila sam po cijele dane posao kod nas i slala molbe, ali nije bilo odgovora”, prisjeća se Maja i kaže: “Prilikom jednog obiteljskog ručka Josipov tata mi je preporučio da otvorim svoj salon i upalio mi se kliker”.

Od početka godine do ljeta, Maja je radila u kafiću i štedjela kako bi otvorila svoj Šivaći studio.

“Kad sam to odlučila bila sam jako uzbuđena i sad, nakon dugo vremena, imam cilj. Ta ideja o pokretanju svog posla je nešto što me diglo opet na noge i tu sam vidjela rješenje za sebe, a pogotovo ako želim ostati u struci”, oduševljeno priča Maja.

“Ljudi često kad dođu u Šivaći studio očekuju da će zateći neku staru šnajdericu i onda me pitaju da li ja uopće znam šivati. Često ostanu u čudu kad vide da sam mlađa osoba”, kroz smijeh priča Maja Fabečić i kaže kako je unatoč svim preprekama vođenja posla presretna zbog toga što je pokrenula svoj studio.

“Biti poduzetnik nije ništa tako specijalno zato što je to tako teško. U nekim momentima to je borba s vjetrenjačama, pogotovo kad se radi o papirologiji. Borba traje i dalje, posla ima i više od očekivanog. Meni je još teško jer sve radim sama. Puno je situacija koje ne možeš predvidjeti i rješavam ih kad se pojave, ali nije mi žao. Užasno mi je teško i naporno jer radim cijele dane i vikende, ali mislim da će se s vremenom sve posložiti”, iskrena je Maja, koja se nada kako će uskoro moći nekoga zaposliti kako bi se mogla posvetiti proizvodnji dječje i kućanske konfekcije te modnih dodataka.

“Zamislila sam svoju proizvodnju, od početka do gotovog proizvoda. Napravila bih svoj brend i posvetila se kreativnom stvaranju. Volim ja i popravke, pogotovo kad se radi o kvalitetnoj odjeći. Nisam u početku mislila da ću imati toliko popravaka, a konfekcija je bila tu da se potpomognem. Sad je ispalo da od popravaka ne stignem ništa drugo”, objašnjava Maja i kaže:”Željela bih i da ljudi više prepravljaju odjeću jer, osim što je jeftinije nego kupiti novi komad, to je i ekološki“.