Povežite se s nama

Priča iz kvarta

Vrane “osvojile” grad: U parku kod crkve pune krošnje gnijezda!

U Parku Plemenite općine turopoljske okuplja se velik broj vrana, što sve više smeta susjede, ali i prolaznike. Iz gradskih službi kažu kako je uklanjanje gnijezda već počelo, ali i da je vrane nemoguće potpuno otjerati. I zato treba znati živjeti s njima…

Objavljeno

na

Ima tome sad već više od dvije godine, park koji će mnogi Goričani bez razmišljanja prepoznati i pod sintagmom “najljepši park u gradu” dobio je novo ime. Prostor uz “goričku katedralu”, crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije, uz Muzej Turopolja, u tradicionalnom centru grada, postao je Park Plemenite općine turopoljske.

Uz novi naziv, dobri stari “park kod crkve” sve je nametljivije dobivao i novi identitet. I nije to slučajno, gradska je vlast već neko vrijeme odlučna u želji da ovaj park ponovno učini mjestom okupljanja, a u tome se i uspjelo uređenjem prostora, prilagodbom za novu namjenu, a sve skupa, potpuno realno gledajući, izgleda kao dobra ideja.

Stara je priča kako Gorica nema “pravi” centar grada, bavili smo se i nedavno tom temom, a u tim malim, subjektivnim analizama ovo smo mjesto svrstali na poziciju broj tri. Iza “tuđmanca” i Galženice, koji ipak okupljaju nešto više Goričana u svakodnevnom životu, ali zato je “plemeniti park” poprište onih najvažnijih događanja u gradu.

Sve je počelo otvaranjem kafića i uređenjem prostora iza muzeja, a nastavljeno je u prvom redu kroz Advent u Gorici, ali i Gastro Turopolja i cijeli niz drugih sadržaja koji okupljaju ljude. U tom smislu, ovo je važna točka u životu svakog od nas, stanovnika ovoga grada, pa možda nije zgorega otkriti onima koji možda nisu primjetili: tamo ima vrana!

– Postalo je već nemoguće koliko ih ima. Na svakom drvetu je po nekoliko gnijezda, ima ih sve više i više, a to se jako dobro može i čuti i vidjeti – požalio mi se Darko, punokrvni Goričanin u srednjim pedesetima, doma baš tamo, u blizini parka.

Vrane, za početak, nisu potpuno bezopasne životinje. Nešto će po zlu u komunikaciji ljudi i vrana poći samo u iznimnim situacijama, ali i to je dovoljno snažna spoznaja da čovjeku ne bude svejedno. Vrane su izrazito zaštitnički nastrojene prema svojim mladima, tu znaju biti vrlo opasne, pa u svakodnevnom životu definitivno treba malo pripaziti…

– Nije ugodno biti okružen vranama, naravno da nije, pogotovo kad se zna što se priča o vranama, bez obzira što su to samo narodna vjerovanja, ali nije problem samo u tom osjećaju. Jako puno grakću, jako su glasne, a kako ih je sve više, sve više i smetaju – govori Darko pa dodaje:

– A još su i cijeli park prekrile izmetom…

Dobro, nije baš iskoristio konstrukciju “prekrile izmetom”, malo smo to uspristojili, ali nema dvojbe da ljudima sve skupa već opasno ide na živce. Poslao je Darko i par fotki, da ostane zabilježeno kako je to izgledalo u “doba vrana” u Velikoj Gorici. Koje će, svesrdno se nada cijelo susjedstvo, uskoro završiti.

– Znam da su im ranije vatrogasci skidali gnijezda, jer one odlaze dalje kad nemaju gnijezdo. Ako su gnijezda tu, neće ni vrane odlaziti… Ne znam zašto se opet takvo nešto ne napravi – pita se prijatelj Darko, koji je propustio detalj da je uklanjanje već počelo.

Kako doznajemo iz gradskih službi, prošlog tjedna uklonjena su prva gnijezda, što je zapravo već i standardna procedura. Svake godine u određenim intervalima se uklanjaju gnijezda, počevši upravo od razdoblja kad zima prelazi u proljeće. Budući da se vrane gnijezde u vrhovima krošnji, na visini između 15 i 20 metara, za to je potrebna i posebna oprema, odnosno posebno visoke ljestve, za ovakve se akcije angažiraju posebni izvođači. Nisu to vatrogasci, kako se moglo učiniti, nego privatna tvrtka koja to redovito obavlja, a nastavit će s time i u mjesecima koji slijede.

I dok će susjedi s oduševljenjem pozdraviti svaku takvu akciju, suprotno mišljenje imat će uvijek aktivne udruge za zaštitu životinja. Nije to nimalo iznenađujuće, ali treba istaknuti da se sve događa na temelju važećih zakona i propisa, točnije u skladu s Temeljnim programom zaštite divljači. Ovdje nije riječ o istrebljenju vrana, nego samo o pokušaju njihova preseljenja, što u potpunosti zapravo nije ni moguće.

Naime, iako se gnijezda iz najljepšega goričkog parka uklanjanju, a istovremeno se pojavljuju nova. I tako u krug. U prijevodu, vrane su u parku, tamo će i ostati, nadamo se samo u manjem broju. Ne samo zbog susjeda, nego i zbog brojnih prolaznika, zbog ljudi koji će se okupljati na manifestacijama koje slijede…

Drugim riječima, nije loše doznati nešto više o tim živopisnim pticama i njihovim odnosima s okolinom.

Za početak, u Europi, pa tako i Hrvatskoj, zastupljene su dvije vrste vrana, crna i siva vrana, a obje se opisuju kao “inteligentne i bučne ptice”. Osim u vrijeme kad se gnijezde, žive u manjim jatima koja se u sumrak okupljaju u velika jata ukoliko imaju zajednička stabla na kojima spavaju. Kao što u ovom našem slučaju imaju…

Kao dodatno pojašnjenje poslužit će i podatak da im vrijeme parenja počinje u ožujku, što je doba godine kad se još intenzivnije okupljaju u velikim jatima. Što je, ujedno, i doba godine u kojem smo trenutačno. I potrajat će do lipnja, a sve to uključivat će i branjenje teritorija, što će donijeti i još veću buku.

Upravo je taj period izlijetanja ptića, nakon što se odsjedi pet tjedana na jajima, pa prođe još pet prije nego polete, razdoblje kad su vrane i najagresivnije. Prema drugim vranama, ali i ljudima, njihovim psima i svim ostalim životinjama u kojima roditeljski par prepozna potencijalnu prijetnju.

Odrasle vrane na prijetnje reagiraju glasnim oglašavanjem i niskim nadlijetanjem, a može doći i do fizičkog kontakta u kojem kljunom i kandžama pokušavaju otjerati čovjeka ili životinju od njihova ptića. Potencijalne ozljede kod ljudi, pogotovo one ozbiljne, uglavnom ne nastaju zbog oštrih kandži ili kljuna vrane, već zbog panične reakcije koja se događa…

Iz udruga koje se bave divljim pticama kažu kako je u ovakvim situacijama ključno zadržati smirenost i udaljiti se od mjesta susreta s vranom, a time i od vjerojatne lokacije mladog ptića kojeg odrasla ptica štiti. Tijekom ostatka godine, u periodu kada nemaju mlade ptiće, situacije poput ovih krajnje su neuobičajene jer su vrane navikle na suživot s ljudima i ne doživljavaju ih kao prijetnju.

Vrane, inače, žive do 13 godina, i to u monogamiji. Par vrana ostaje zajedno do kraja života, a zajedno i traže hranu, pri čemu u obzir dolazi – baš sve. Pojest će i strivnu, i jaja drugih vrsta, i mlade ptice… Ukratko, teško je vjerovati da su posebno omiljene i u svijetu ptica.

Ako se iz biologije prebacimo u mitologiju, opet su vrane opake. Neki narodi vjerovali su da vrane mogu čak i predvidjeti budućnost. Vjeruje se i da vrana grakće na određene dane iz određenih razloga.

Ako, recimo, čujete vranu u ponedjeljak, to bi trebalo značiti da će vas se poremetiti nekakvi planovi, uz objašnjenje da vas vrana opominje da budete oprezniji u svemu što radi. Utorkom će, kažu, graktati kako bi vam najavile novo poznanstvo, novi posao ili novu ljubav, a srijedom će zagraktati ako žele najaviti neke pozitivne promjene u vašem životu. Pogotovo ujutro, to je navodno još veća fora.

Ni četvrtak nije, uvjeravaju nas priče iz davnina, baš neki dan za graktanje vrana, jer tim danom ono znači da će se nešto izjaloviti u životu čovjeka kojega graktanje živcira baš u četvrtak. Čujete li, pak, vrane u petak, to znači da bi, ako to već ne činite, trebalo bolje obratiti pažnju na odluke koje donosite.

Ok, ok, zvuči malo nategnuto, najblaže rečeno, pa nećemo prenositi što se priča o suboti i nedjelji, ali koliko su drukčije od ostalih ptica govori samo to što se našao netko tko će smisliti sve te pričice o vranama, za koje je dokazano jedino da je – iznimno inteligentna. Vrane imaju najveći mozak u odnosu na tijelo od svih ptica, a i svojim djelima pokazuju da se koriste logikom. Kao, primjerice, kad bace orah na cestu, pričekaju da ga automobili pregaze, a onda se ležerno posluže…

Vrane imaju čak i “sprovode”, način na koji se u opraštaju od uginulih, ističu se po još puno toga, pa tako i po tome da se s njima, uz sve ne toliko privlačne detalje, može i sprijateljiti. Postoje upute i o tome, koje između ostaloga kažu da je to najlakše ako se stalno pojavljuješ jednako odjeven, jer tako lakše prepoznavaju lica, što su također navodno u stanju…

Sve u svemu, vrane nisu negativke. Vrsta je to sa svojim specifičnostima, nije idealna za suživot s ljudima, ali one s ljudima žive. U ovom konkretnom slučaju, s ljudima koji žive u Velikoj Gorici.

Priča iz kvarta

Na bureku kod Zvone. Bez zvone…

Prošlo je mjesec dana otkad nas je napustio Zvonimir Šimić, među Velikogoričanima omiljeni Zvone. Njegova radnja na placu, čuvena i izvan goričkih okvira, bila je zatvorena 11 dana, ali sad opet radi. Bez uobičajenih jutarnjih poziva…

Objavljeno

na

Objavio/la

Dugo ga već nije bilo tamo gdje smo navikli da bude, dugo je već na pitanje “kako je Zvone” slijedilo slijeganje ramenima, pogled u pod i odgovor u stilu “nije dobro”. Opaka bolest mučila je i izmučila Zvonimira Šimića, čovjeka koji je na svoj način obilježio posljednja desetljeća u životu našega grada. Zauvijek je zaspao 28. svibnja, a te je srijede ogroman broj Velikogoričana pustio i poneku suzu, jer tamo na placu, kod Zvone, više neće biti Zvone…

Njegova mala i šarmantna, nadaleko poznata radnja u našem Tržnom centru godinama je bila sinonim za vrhunski burek. I daleko šire od našega kraja znalo se za čuveni Zvonin burek, a svi mi koji smo dolazili malo češće znali smo da nije tajna samo u odličnom bureku. Tajna je bila u njemu, u njegovom pristupu i nastupu.

– Stvarno je bio duša od čovjeka, uvijek nasmijan i svakome bi izmamio osmijeh na lice – kaže nam jedna mušterija dok čeka u redu pogledavajući prema vrijednim djelatnicama.

– Nisam mogla vjerovati kad sam čula, njegov odlazak je veliki gubitak za Veliku Goricu, izgubili smo čovjeka koji je bio dobri duh našega grada, duša od čovjeka – nadovezala se druga mušterija, sublimirajući zapravo sve ono što misli i osjeća i najveći dio naših sugrađana.

Cijelih 11 dana radnja je bila zatvorena, rješavala su se birokratska pitanja, a onda je posao krenuo dalje. Burek je jednako dobar, ali nije to više isto bez gazde.

– Ma on i nije bio šef u punom smislu, nije tu bilo šefovskog autoritet… Zvone je svima nama prije svega bio prijatelj, uvijek smo se šalili, mogli reći što god želimo. Takvih ljudi nema puno – kaže nam jedna od njegovih zaposlenica.

Neobičan je bio taj šarm koji je Zvonimir Šimić nosio u sebi, valjda zato što ga je nosio i dijelio tako lako, jednostavno i neopterećeno. U svakoj komunikaciji bio je isti, svoj, pun duha i empatije.

– Kad god bi se dogodilo da nekome fali novaca, da nema za platiti, to nije bilo problem. Uvijek bi dao burek, govorio ljudima da ne moraju ni platiti… Koliko puta se dogodilo da netko uzme pet bureka, a on mu stavi i šesti. Ili netko uzme deset kiflica, a on ih stavi 15… Ne znam, možda su ga i zato ljudi voljeli. Uvijek je tako radio, a govorio je o tome i u ovom posljednjem razdoblju. Puno puta je ponovio: “I kad mene ne bude, radite na isti ovaj način…” – prenosi nam jednu od posljednjih poruka njegova dugogodišnja kolegica.

Ispratila ga je cijela ekipa iz radnje na posljednji počinak, i gotovo mjesec dana poslije knedla je ostala u grlu kad krene priča o Zvoni, a tog se osjećaja još barem neko vrijeme neće riješiti.

– Dugo ga već fizički nije bilo, zbog bolesti nije mogao dolaziti, ali svako jutro bi obavezno zvao i raspitivao se ide li sve po planu. Pa još nekoliko puta tijekom dana. I stvarno je osjećaj kao da nam fali jedan dio svih nas. Kao da se nešto odlomilo… Ali to je tako, ideš dalje, nema druge.

Više od dva i pol desetljeća rado smo ga viđali, još radije častili nepce njegovim proizvodima, burekom koji je drukčiji.

– Nema tu neke tajne. Radimo sa istim sastojcima kao i svi drugi, jedina razlika je što nema nikakvih aditiva i što stavimo malo više mesa nego ostali. Ne postoji misterij, i mi koristimo sol, papar i luk, jaje koje poveže smjesu i to je to. Možda je stvar u tome da se osjeti kad netko radi s puno ljubavi, volje i truda. A mi oduvijek tako radimo. Dobro smo se osjećali uz njega, radili smo s guštom i rekla bih, ako postoji, da je u tome tajna – priča nam Zvonina djelatnica.

– Hoće li sve ostati isto? Iskreno, ne znam. On je bio duša cijele ove priče i teško je reći kako će to funkcionirati bez njega…

Zvone porijeklo vukao iz Bosne i Hercegovine, odnosno s Kupresa. Doduše, rodio se u Slavoniji, iz koje je početkom rata i stigao u Veliku Goricu, a od kuće je ponio ljubav prema pitama. Počeo je raditi već na izlasku iz tinejdžerskih godina, prvi posao dobio je na Trgu bana Jelačića, a ubrzo je otvorio radnju na placu zajedno s Jurom Grlićem, poznatijim kao Burek Jura. Ubrzo je ta suradnja prekinuta, a Zvone je nastavio raditi sam. Potrajalo je to više od 25 godina, sve do one tužne srijede kad je zauvijek otišao.

Mirno spavaj, dobri čovječe…

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Tevenovela s turopoljskim snagama! Filip i Gianna zajedno u sceni vjenčanja

Goričke glumačke snage – poznati kazališni, televizijski i filmski glumac i televizijski voditelj Filip Detelić rodom iz Buševca i gorička radijska voditeljica City radija i glumica Gianna Kotroman, snimili zajedničku scenu u popularnoj seriji Nove TV ‘”U dobru i zlu”.

Objavljeno

na

Naša Gianna Kotroman, koja vas radnim danom budi u programu City radija Velika Gorica, našla se u novoj TV ulozi. Ovoga puta ulozi matičarke.

Pridružila se velikom setu na snimanju hrvatske serije, koja svake večeri gledatelje “priljubi” uz male ekrane.

Odglumila je dio scene vjenčanja koju su gledatelji s nestrpljenjem i napetošću iščekivali jer se do zadnjeg trenutka nije znalo hoće li Toma Benčić (Filip) oženiti Niku Sriću, svoju ljubav u seriji “U dobru i zlu”, koja je nedavno prikazana na Novoj TV, a gledatelji su u utorak mogli pogledati posljednju epizodu ove serije prije ljetne stanke.

Snimanje je bilo interesantno i izazovno sa puno glumaca i statista tzv. masovka. Da bi scena nakon ton/kamera/akcija bila snimljena, osim teksta i uživljavanja u ulogu, treba znati svoju poziciju ispred kamera, naučiti tekst svih koji glume, budući da nema ubacivanja “preko reda ” i na kraju odraditi posao najbolje moguće opisala je Gianna.

Očito joj ova uloga leži, budući da je već jednom utjelovila matičarku.

U “Larinom izboru” vjenčala sam Dinka i Lejlu a glumila sam i serijama “Ljubav u zaleđu”, “Kumovi”, “Sjene prošlosti”, “Blago nama”, a u seriji “Drugo ime ljubavi” pojavila sam se u ulozi medicinske sestre Mirjana Šikić, gdje sam morala savladati naglasak. Svaka uloga nosi svoje, nova ekipa, tekst, drugačiji karakter u koji se moraš uživiti, ali bez obriza na to, snimanje na setu je vrlo interesantno i dinamično, malo remek djelo u nastajanju – dodala je.

Spomenimo kako je upravo ulogom medicinske sestre Mirjane Šikić bila dio glumačke ekipe koja je osvojila nagradu za najbolju regionalnu seriju.

Kaže da se i dalje veseli novim projektima i novim ulogama, jer je to neprocjenjivo iskustvo, a mi se pitamo, nakon matičarke i medicinske sestre, u koju će sljedeću ulogu uskočiti?

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Naš doktor Fadi s mozgom čuda radi

Jedan od najčešćih savjeta za uspjeh je izbjegavati liniju manjeg otpora. Međutim, ovaj doktor koji je za svoju adresu odabrao Cibljanicu, odlučio je napraviti još jedan korak dalje. Osim što je upisao fakultet medicine, na njemu tada ne tako savršenom Hrvatskom jeziku, odlučio se za neurokirurgiju.

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Robert Anic/PIXSELL

Njegov životni put vodi od školskih klupa u Dubaiju do operacijskih dvorana u KBC-u Dubrava i Rijadu, isprepleten kulturološkim izazovima, profesionalnim usponima i dubokom empatijom prema pacijentima. Ovo je priča o dr. Fadiju Almahariqu, čovjeku dviju domovina i jedne strasti – neurokirurgije

Susret dviju kultura

Životni put dr. Almahariqa započeo je u Dubaiju, gdje je rođen kao dijete Jordanca i Zagorke. Ovaj neobičan spoj kultura, kako sam kaže, smatra velikim bogatstvom. “To je ovako malo neobično, ali meni sad kad gledam retrogradno, jako veselo i jako vedro zato što sam imao priliku upoznati dvije kulture, hrvatsku tj. europsku i istočnjačku tj. arapsku. Mi smo zapravo bili privilegirani jer smo slavili Božić i Bajram. Gledali smo različite ljude, različite boje kože. Imali smo priliku naučiti najbolje iz ove, one i treće kulture”, prisjeća se dr. Almahariq. Odrastanje u multikulturalnom okruženju Dubaija, gdje je većinom bilo strano stanovništvo, pružilo mu je priliku za stjecanje prijatelja iz cijelog svijeta, iskustvo koje bi želio prenijeti i na svoju djecu.

Veza s Hrvatskom uspostavljena je preko njegovog oca, veterinara po struci, koji je davnih godina došao studirati u Zagreb. “Moj tata je došao negdje 1968./9. Onda je godinu dana učio Hrvatski jezik i onda je nakon godine dana upisao veterinu koju je završio 1976. godine”, objašnjava dr. Almahariq. Iako je otac nakratko radio u Jugoslaviji i tamo upoznao njegovu majku, dobio je poslovnu priliku u tada još uvijek pustinjskom Dubaiju. Obitelj se u Hrvatsku vraćala svake dvije do tri godine, a ti su posjeti malom Fadiju bili posebno iskustvo. “Bilo nam je fantastično, praktički godišnji, vidite nešto novo, zelenilo, kiša, šume, hladnoća, to je bilo nešto što nema tamo i naravno, nama je to bilo jako zanimljivo”, ističe nostalgično.

Povratak u Hrvatsku – novi izazovi i prve prepreke

Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja, prije 25 godina, dr. Almahariq se odlučio vratiti u Hrvatsku, prvenstveno zahvaljujući želji njegove majke. “Naravno, tu je moja mama igrala veliku ulogu jer kako smo završili srednju školu, mama je imala veliku želju te dugoročni plan da svi tu dođemo studirati. Kad studirate tu onda praktički pustite sidro i korijene u Hrvatskoj. Tu je nekako vidjela svoju starost, da se vrati u domovinu.” Za osamnaestogodišnjeg mladića, dolazak u novu sredinu bio je značajan izazov. Iako je govorio hrvatski, stručni medicinski nazivi predstavljali su pravu prepreku. “Ja sam bio super đak, sve petice i mi smo znali Hrvatski, ali nije to bilo savršeno, pogotovo stručni nazivi. Ja nisam znao što je kisik jer smo mi govorili oxygen.”

Upis na Medicinski fakultet i suočavanje s jezičnom barijerom te zahtjevnim gradivom bili su formativno iskustvo. “Uz te nekakve stepenice upišete najteži fakultet, natječete se s najboljim studentima u Hrvatskoj koji imaju prosjek 5.0. Ja nisam nikad dobio ocjenu manju od 5, a ovdje sam prvi put pao ispit, što mi je bilo katastrofa i šok. Ja nikad ni četvorku nisam vidio, a sad sam pao. No, tu vas život nauči da kad padnete, morate se dići. To je nešto što ja sad svaki dan radim u operacijskoj dvorani”, iskreno priznaje dr. Almahariq. Prelazak s arapskog pisma na latinicu također je bio izazov, no srećom, prisutnost engleskog jezika u Dubaiju olakšalo mu je taj proces. Najveću poteškoću predstavljali su padeži i stručna medicinska terminologija, s obzirom na to da u to vrijeme nije bilo interneta ni alata za prevođenje.

Odabir neurokirurgije

Odluka za medicinu, a potom i za neurokirurgiju, proizašla je iz spoja obiteljskog utjecaja i osobne fascinacije. “Naravno, tu je utjecaj roditelja jer tata je kao veterinar htio da idem više prema medicini, a ne veterini, ali odmalena sam imao priliku gledati kako liječe te životinje i u principu da je teže liječiti njih jer pacijent vam ne može reći simptome. Medicina mi je bila jako zanimljiva jer je kompleksna, ljudsko tijelo je jako kompleksno, a kad sam već izabrao tu medicinu, htio sam ono najteže, a to je ljudski mozak.”

Neurokirurgija, za koju se često kaže da je jedna od najzahtjevnijih medicinskih specijalizacija, za dr. Almahariqa predstavlja neiscrpan izvor interesa. “Mislim da je to organ koji je dosta kompleksan i imamo još puno stvari koje možemo još istražiti. Imamo puno prilika ga proučit s raznih strana. Anatomske i naravno funkcionalne.” Osvrćući se na popularnu teoriju o iskorištenosti samo 10% mozga, dr. Almahariq se s njom ne slaže, naglašavajući kompleksnost čak i najjednostavnijih radnji. Ipak, priznaje da je ljudski mozak još uvijek nedovoljno istražen.

U njegovom poslu najviše ga fascinira spoj znanosti i manualne vještine te neposrednost rezultata operacija. “Neurokirurgija je struka koja nagrađuje i isto tako vas može spustit. Zato što se rezultat vidi odmah nakon operacije. Ne možete reći da ste odstranili tumor u cijelosti jer kada napravite magnet nakon operacije, vidjet ćete jeste li vi to stvarno odstranili u cijelosti ili niste. Ima li komplikacija, ima li krvarenja, je li pacijent dobro, miče li ruke, noge. To je nešto što vas cijelo motivira da budete još bolji.” Empatija prema pacijentima, posebno onima kojima je iznenada dijagnosticiran tumor na mozgu, također je važan dio njegovog pristupa.

Neurokirurgija obuhvaća širok spektar stanja i subspecijalizacija, od neurovaskularne i funkcijske neurokirurgije do spinalne, onkološke, periferne, neurotraumatologije i pedijatrijske neurokirurgije. Dr. Almahariq radi u KBC-u Dubrava, referentnom centru za stereotaksijsku i funkcijsku neurokirurgiju, gdje se fokusira na modulaciju funkcija mozga s pomoću elektroda kod pacijenata s degenerativnim bolestima poput Parkinsonove bolesti ili tremora.

Najveći izazovi u njegovom poslu često su povezani s ishodom operacija kod zloćudnih tumora, gdje unatoč uspješno obavljenom zahvatu, prognoze mogu biti loše. S druge strane, uspješne operacije dobroćudnih tumora i spašavanje života pacijenata daju mu motivaciju za daljnji rad. Uspješan neurokirurg, prema njegovom mišljenju, mora znati odvojiti privatni život od posla, biti manualno spretan, posjedovati znanje i neprestano se educirati. Također, mora zadržati hladnu glavu i mirnu ruku, posebno u trenucima komplikacija tijekom operacije, kada preuzima ulogu voditelja tima.

Neurokirurgija je grana medicine koja izuzetno brzo napreduje. Dr. Almahariq ističe kako je ono što je nekada bilo nezamislivo, danas postalo rutina, zahvaljujući napretku tehnologije poput mikroskopa, neuronavigacije i intraoperacijskog magneta. Posebno je ponosan na suradnju s Fakultetom strojarstva i brodogradnje koja je rezultirala razvojem hrvatskog robota za neurokirurgiju, koji pomaže u postizanju veće preciznosti tijekom operacija. Ipak, naglašava da je ljudski mozak neurokirurga ključan u upravljanju tim tehnologijama.

Nadalje, edukacija je za njega iznimno važna, s obzirom na brzi napredak u neurokirurgiji. Redovito putuje i usavršava se, prateći najnovije trendove i tehnike. Današnja neurokirurška sala opremljena je sofisticiranom i skupocjenom tehnologijom, što je čini različitom od drugih grana medicine koje su prisutne u svakoj bolnici. KBC Dubrava, prema njegovom mišljenju, prednjači u Hrvatskoj po opremljenosti i tradiciji u stereotaksijskoj i funkcijskoj neurokirurgiji.

Usporedba – Saudijska Arabija i Hrvatska

Posljednjih nekoliko mjeseci proveo je u Rijadu, u Saudijskoj Arabiji, gdje je imao priliku upoznati tamošnji zdravstveni sustav. Iako je bolnica u kojoj radi opremljena najmodernijom tehnologijom, ono što ga je posebno impresioniralo je organizacija sustava, koji je kopija naprednih američkih, kanadskih i britanskih modela. Digitalizacija i primjena umjetne inteligencije u naručivanju pacijenata i pristupu medicinskoj dokumentaciji značajno olakšavaju rad liječnicima.

U usporedbi s Hrvatskom, dr. Almahariq smatra da naša operacijska dvorana ne zaostaje značajno u opremi, iako kvantitativno možda imaju više uređaja. Izostanak intraoperacijskog magneta u Hrvatskoj ne smatra velikim nedostatkom u krajnjem ishodu operacija. Boravak u Saudijskoj Arabiji pruža mu priliku da vidi širi spektar patologija i slučajeva koji nisu uobičajeni u Hrvatskoj, što doprinosi njegovoj edukaciji.

Najveći izazov predstavljao je mentalitet pacijenata, koji su zahtjevniji i skloniji tužbama. Također, rad u novom okruženju s nepoznatim timom zahtijevao je prilagodbu i stjecanje povjerenja kolega. Ipak, uspješno obavljene kompleksne operacije donijele su mu poštovanje i olakšale daljnji rad.

Unatoč primamljivim ponudama za ostanak u Saudijskoj Arabiji, dr. Almahariq planira povratak u Hrvatsku. “Iako oni nude dobre ponude da se ja preselim i ostanem kod njih, a moram priznati da je lijepa atmosfera tamo, međutim ovdje sam iza sebe napravio puno i nije jednostavno sve to ostaviti jer tu sam neurokirurg 15 godina, doktorirao sam, docent sam i imam svojih pacijenata i jako mi je teško kad mi netko pošalje poruku doktore, kad se vraćate i ja kažem za 3-4 mjeseca i oni se već naručuju u moju ambulantu kad se ja vratim. To je jedno povjerenje koje mi je jako teško ostaviti i cilj ovog boravka je da budem još bolji kako bi naš pacijent ovdje dobio onu svjetsku neurokirurgiju koju nudi cijeli svijet.” Također, smatra da njegov rad u inozemstvu promovira hrvatsku medicinu i stručnost.

Njegova dosadašnja međunarodna iskustva uključuju suradnju i edukaciju u regiji (Bosna i Hercegovina, Srbija) te na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi (Saudijska Arabija, Egipat, Alžir, Maroko). Svako putovanje i susret s drugim stručnjacima pruža mu priliku za učenje novih vještina i trikova koji ga čine boljim kirurgom.

Dr. Almahariq s ponosom ističe da Velika Gorica ima još jednog vrhunskog neurokirurga, njegovog mentora i učitelja, dr. Darka Chudya, koji je čak i dobio nadimak “Doktor Čudo.” Baš kao i dr. Fadi, dr. Chudy je također veoma cijenjeno ime među neurokirurzima.

Foto: večernji.hr

Mladi i neurokirurgija

Nažalost, interes mladih za neurokirurgiju danas nije na visokoj razini. Dr. Almahariq objašnjava da neurokirurgija nije atraktivna za privatnu praksu, a radi se o izuzetno teškoj struci s emocionalno zahtjevnim ishodima. “Rezultati su jako teški i ljudske sudbine su jako tužne i morate puno dati za neurokirurgiju, a ne dobijete feedback. Na kraju dana, svi mi imamo ženu, djecu i obitelj i trebamo si priuštiti nešto za djecu. Zato su sve velike grane postale manje atraktivne našim studentima jer žele ići na nešto jednostavnije gdje je zarada brža.”

Ipak, oni koji se odluče za neurokirurgiju obično su izuzetno strastveni i posvećeni. Dr. Almahariq s ponosom ističe da nije upoznao lošeg specijalizanta neurokirurgije ili kardiokirurgije. Zdrava konkurencija među mladim kolegama potiče ih na daljnji napredak. Ohrabruje ga sve veći broj studenata koji pokazuju interes za neurokirurgiju, fascinirani kompleksnošću mozga i znanošću.

Pacijent na prvom mjestu

Na kraju razgovora, dr. Fadi Almahariq naglašava da je najveća nagrada u njegovom poslu dobrobit pacijenta. “Na kraju dana, mi smo svi sretni kada je naš pacijent sretan i ne smijemo to zaboraviti jer meni ništa ne znači da sam poznat i popularan ako moj pacijent nije zadovoljan. Najsretniji sam kada mi pacijent dođe i kaže hvala, vi ste mi spasili život. To je kruna koju bi svaki neurokirurg htio imati.” Njegova predanost, znanje i iskustvo, prožeti multikulturalnim razumijevanjem i neprestanim usavršavanjem, čine ga vrijednim članom hrvatske medicinske zajednice i nadom za mnoge pacijente. O njegovoj predanosti pacijentima govori i titula “Najdoktora” iz 2024.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Darko Lacković Laci – U četiri ujutro s dočeka sam išao popravljati semafor, nikad mi nije bilo teško

Darko Lacković, poznatiji kao Laci radio je kao voditelj PJ održavanja javne rasvjete i uređaja za prometnu signalizaciju u VG Komunalcu. Jedan je od onih ljudi koji su godinama tiho, ali neumorno, brinuli da Velika Gorica svijetli, da semafori rade i da promet teče sigurno. Nakon toliko godina predanog rada, odlazi u zasluženu mirovinu, iako, kako kaže, „neće biti mirovanja”.

Objavljeno

na

Objavio/la

Rani život i prvi koraci u karijeri

Rođen je 20. svibnja 1960. godine u Slavoniji, no već od svoje druge godine života počinje živjeti u Velikoj Gorici odakle i potiče. „Moji su podrijetlom iz Velike Gorice, tata se tamo priženio, a mi smo se kasnije vratili“, prisjetio se Laci početaka. Osnovnoškolske dane proveo je u tadašnjim školama Antuna Cvetkovića i 10. lipanj, a srednju školu započeo je u Velikoj Gorici, da bi treću i četvrtu godinu nastavio i završio u zagrebačkoj Selskoj, najprije na adresi 119, a zatim na broju 83.

Kako kaže, od malih nogu je znao čime će se baviti. „Doma sam znao tati u garaži pomagati, a stric mi je također bio električar i radio je u HEP-u. Jednostavno me to uvijek držalo“, govori nam Laci. Već u srednjoškolskim danima počinje njegov konkretni doticaj sa strukom koja će ga pratiti cijeli život. Praksu je obavljao u tada renomiranoj firmi „Vlado Četković“, gdje je radio na elektroinstalacijama, gromobraniji i, što je za njegov kasniji put posebno važno, postavljanju i održavanju javne rasvjete.

„Radio sam u Velikoj Gorici na Galženici, od gromobranije, struje po stanovima, javna rasvjeta i tako dalje. Mnogo puta znam svojim radnicima reći ‘dečki, to sam ja postavljao još kao učenik’.“

Nakon završetka srednje škole, 1979. godine odlazi na odsluženje vojnog roka u Travnik. Tamo ne ostaje samo kao vojnik već postaje električar na održavanju Doma JNA, što mu donosi dodatno iskustvo i samostalnost u radu. Po izlasku iz vojske, ne gubi vrijeme, već tri dana kasnije dobiva posao u poznatoj privatnoj firmi u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, kod Manzina. „To je bila firma koja je radila na području grada Zagreba, još i danas postoji, samo što je vodi sin tadašnjeg vlasnika. Dobar sam si s njima i dan danas.“

Tamo je proveo nekoliko godina, radio na raznim elektroinstalaterskim poslovima i ujedno mentorirao brojne mlade učenike. Jedan od njih bio je i Ivan Grđan, poznatiji kao Pilek iz grupe Sjaj.

Početkom Domovinskog rata, Laci se priključuje rezervnom sastavu MUP-a, gdje ostaje do formiranja 10. brigade. Potom prelazi u 153. velikogoričku brigadu i sudjeluje u operaciji „Oluja“, ali i u borbenim djelovanjima kod Pokupskog i Dubrovnika.

U to vrijeme teret života postaje iznimno težak. Supruga mu je nezaposlena, a on ima troje male djece o kojima mora sam skrbiti. Tada odlučuje osnovati vlastitu firmu i okušati se kao privatnik, ali kako kaže, nije mu baš najbolje išlo. „To je bio dosta raspašoj. Naplata ovako i onako, sve me to koštalo nekoliko tisuća maraka”.

Kao da to nije bilo dovoljno, život mu zadaje još jedan težak udarac. Supruga mu obolijeva i, nažalost, umire. Nakon svega toga, Laci dolazi u VG Komunalac, gdje će započeti novo i, kako će se pokazati, najznačajnije poglavlje njegovog života. Također, oženio se i drugi put 2017.

Rad u Komunalcu

Dolazak u VG Komunalac Laci pamti po izazovnom početku. „Sama firma nije imala moju djelatnost registriranu jer je prije toga HEP bio zadužen za to“, objašnjava. No, nakon odluke da se javna rasvjeta prebaci u komunalni sustav, stvari su se promijenile. „Na početku je bilo jako teško, oko mene su sve bili mladi dečki. Nije bilo jednostavno, a moje dežurstvo je trajalo 24 sata.“ U njegov posao spadale su kompletne elektroinstalacije mreže, postavljanje svjetiljaka, trafostanice i ormari te semafori.

Lacijeva predanost poslu brzo je postala legendarna. Mnogi su znali kako je i sam s autom odlazio provjeriti je li sve u redu, bez obzira na doba dana ili noći.

„Sjećam se jednog dočeka Nove godine s jednim društvom. U 4 sata zove policija da semafor ne radi. Ja sam odmah sjeo u auto, riješio problem i otišao doma spavati. Meni to nikad nije bilo teško, ja sam jako volio taj posao“, prisjeća se Laci.

„Puno puta se znalo dogoditi da se dogodi saobraćajka po noći, moraš prvo isključiti struju i tako dalje, a onda se gleda koliko se može popraviti. Danas na sreću postoje i znakovi, ali znalo se dogoditi da se slomi i cijeli znak. I onda brzo to složi po noći oko 3 – 4. Nekad sam išao sam, a nekad sam zvao i druge dečke“.

Kaže, posebno pamti jedan slučaj u Vukovini, tijekom priprema za Veliku Gospu. „Uglavnom ja sam došao doma i tuširam se, a mobitel ludi. Ja se brzo obrišem i vidim 15 propuštenih poziva. Zvao me i tadašnji gradonačelnik Dražen Barišić i pita me zašto u Gorici nema struje. Ja sam primijetio da je i meni nestalo struje u kući, ali nisam u tom trenutku znao što se događa. Tada su govorili kako smo mi nešto krivo spojili, ali nije bilo do nas. Zvao sam tada Elektru i ustanovili smo da nije do nas. No tada se baš diglo sve na noge, od direktora, gradonačelnika, ali kažem nije stvarno bilo do nas“.

Najveći izazovi bili su, bez sumnje, noćni izlasci na teren. „Bilo je tu puno poziva stanara da nema struje u cijeloj ulici. Danas evo tu je ta nova tehnika, ali tad kad bi netko pogodio stup, cijela ulica ili cijelo naselje nema struje. Ništa, izađeš na teren i napraviš koliko možeš. Bilo je dosta takvih situacija. Uglavnom te noćne smjene su baš bile najproblematičnije. Jer gledajte, policija vas zove kad oni naprave uviđaj, a vi imate tek onda puno toga za odraditi. Zato sam im i znao reći da kad se takvo nešto dogodi da me zovu odmah da se stignem pripremiti. Ovako kad me zovu tek kad oni odrade, ja moram pronaći stup, znakove za postaviti i tako dalje, ali eto“.

Njegov se posao s vremenom znatno mijenjao, prvenstveno zahvaljujući tehnološkom napretku. „Pa tehnologija je danas, recimo LED tehnologija, to je daleko kvalitetnije nego ono što smo imali prije“, objašnjava Laci. „U početku smo imali žarulje pa čak i od žive, a onda smo sve prebacivali na natrij. Današnji LED ipak treba još usavršiti. Na nekim mjestima, trafostanicama, LED svjetiljke su postavljene, ali same uređaje još treba dotjerati jer zna se dogoditi da u cijelom kvartu nestane javne rasvjete zato što je tamo bacio automatski osigurač koji naravno netko mora doći popraviti ili promijeniti“.

Teških trenutaka također nije nedostajalo. „Iskreno, u zadnje vrijeme ima dosta izlazaka na teren i stvarno postaje posao bez radnog vremena, ali kao što sam rekao, meni nikad nije bilo problem u bilo koje doba dana ili noći, doći i otkloniti kvar“, priznaje Laci. Čak ni zdravstveni problemi nisu ga zaustavili. „Iskreno, ja sam se vratio na posao gotovo odmah po izlasku iz bolnice“, govori o borbi sa zloćudnim tumorom na gušterači. „Znao sam se javljati još i iz bolnice i dijeliti dečkima zadatke. Doktorica mi je čak rekla da će mi uzeti mobitel, a ja sam joj rekao sve samo to ne“, smije se Laci.

Nema mirovanja ni u mirovini

Nakon toliko godina predanog rada, odlazak u mirovinu za Darka Lackovića Lacija predstavlja velik izazov. „Da budem iskren, to mi jako teško pada. Ne znam kako i što. Dok smo imali feštu, baš sam pričao s direktorom i rekao mu da cijelu noć nisam mogao spavati. Malo me to pogađa i jako mi je teško“.

Ipak, mirovanje za Lacija ne dolazi u obzir. Planira nastaviti raditi sa sinom, koji je također u struci i završio je fakultet te otvara vlastitu firmu. „Bit ću mu savjetnik i desna ruka. Tako da mislim da ću nastaviti sa svojim poslom i dalje kako bi pomogao i njemu. Nema mirovanja. Evo baš danas popodne neki troškovnik radim za njega. Ne mogu bez ovog posla“.

Foto: Krešimir Ačkar/Instagram

Na Lacijev odlazak u mirovinu osvrnuo se i gradonačelnik Krešimir Ačkar. „Darko Lacković Laci godinama je brinuo o osvijetljenosti naših ulica, trgova i parkova kao voditelj održavanja javne rasvjete VG Komunalca. Svojim radom uvijek je pokazivao koliko voli ovaj grad. Danas smo ga ispratili u zasluženu mirovinu. Dragi prijatelju, želim ti sretne umirovljeničke dane! Veliko hvala na svemu“, napisao je Ačkar na svom Instagram profilu.

Lijepim riječima pridružio se i direktor VG Komunalca, Jurica Mihalj. „Laci će nam nedostajati, bio je vrlo važan kotačić u našem sustavu. Radio je u dosta osjetljivoj jedinici u kojoj nije lako sve „poloviti“. Puno je lampi, semafora u gradu i okolici, a samim time i dosta kvarova, a svatko naravno očekuje reakciju i popravak istog trenutka. Naravno da to nije uvijek moguće, ali Darko je bio uvijek u najkraćem roku na sanacijama u bilo kojem dobu dana ili noći i na tome mu hvala. Dečkima koji ostaju nakon njega sigurno neće biti lako, ali Laci je bio dobar mentor tako da ne sumnjam da će sve biti u redu i dalje.“

Poruku svojim kolegama koji će preuzeti posao Laci je jasno sročio. „Trebaju slijediti ono što sam ih naučio. Najvažnije je da budu uvijek dostupni i naravno da savjesno obavljaju svoj posao. Mislim da imaju dosta znanja za rad. Imamo i puno novih dečkiju. Danas je i teško naći električara da ima donekle znanja. Čak ih je i manje nego prije. Malo ih se i upisuje u ovu struku. Sad svi viču idi u keramičare, ali dobar električar je također tražen.“

Darko Lacković Laci je cijeli svoj radni vijek, od prakse do umirovljenja, posvetio Velikoj Gorici i njenoj infrastrukturi, ostavljajući iza sebe trag neizmjerne predanosti i ljubavi prema poslu i gradu. „Velika Gorica, volim ovaj grad i voljet ću ga dok sam živ“, zaključuje Laci.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Đaci 60-tih ponovo na okupu nakon više od 60 godina

Danas imaju unuke i praunuke, no uvijek su ZA zabavu i ples.

Objavljeno

na

Da su godine samo broj pokazali su  Velikogoričani i Velikogoričanke koji su, osim želje za druženjem, imali razlog više okupiti se i proveseliti. A razlog je godišnjica završetka “osmoljetke”, i to čak 62. 

23 naših sugrađana i stanovnika okolnih naselja, 60-tih godina bili su đaci tadašnje OŠ Velika Gorica, a u zajedničkom druženju poslali su poruku da trajna prijateljstva itekako postoje, da su važna i da ih, bez obzira na tijek života, treba njegovati. 

Ova generacija redovito obilježava “malu maturu”, što je prilika za ples i zabavu, zaborav na “šepavo” zdravlje ali i za razgovor i prebiranje po uspomenama, jer nekadašnji “šulkolege” danas imaju unuke i praunuke te uživaju u novim životnim ulogama. 

Mobiteli, kamere, društvene mreže – ništa nije teško savladati, jer kako kažu, moraju biti u korak s modernim vremenom kako bi mogli ovakve lijepe trenutke zabilježiti za uspomenu.

Neka im je sretno i dalje u zdravlju i zajedničkim okupljanjima!

Nastavite čitati

Reporter 450 - 26.06.2025.

Facebook

Izdvojeno