Kultura
VIDEO Zlata Lomnička: ‘Volim ljude i pomagat ću dok god budem mogla. To me ispunjava…’
Zlata Krznarić, dugogodišnja tajnica KUD-a Nova zora iz Donje lomnice, ali i goričke zajednice KUD-ova, primila je Povelju Zagrebačke županije za cijelih pet desetljeća aktivnosti, truda i volonterskog rada…
Te 1974. godine Josip Broz Tito proglašen je doživotnim predsjednikom SFRJ-a, Zagreb je šokirala strašna željeznička nesreća sa 167 poginulih, tamo negdje preko oceana svijet je ugledao Leonardo DiCaprio, a u Donju Lomnicu doselila se – Zlata Krznarić.
– Da, udala sam se u Lomnicu, ove godine bit će točno 50 godina otkad sam ovdje, u ovom selu – kaže Zlata, koja danas, cijelih pet desetljeća nakon što je stigla ovdje, ima jednako toliko društvenog djelovanja iza sebe.
– Čim sam došla, uključila sam se u društveni život sela, u društveni rad za zajednicu u kojoj živim. I to se nije promijenilo do dan danas. I dalje sam aktivna, iako sam službeno u mirovini. Zapravo, otkad sam u mirovini, imam još manje vremena nego prije, baš me ima na sve strane… – govori Zlata, koja je u svoj zgusnuti raspored morala smjestiti i dodjelu županijskih nagrada.
Za sav uloženi trud i angažman u cijelom tom razdoblju dobila je Povelju Zagrebačke županije, vrijedno priznanje koje je ponosom ispunilo i nju samu, ali i sve članove KUD-a Nova Zora, kao i cijelo mjesto.
– Zahvaljujem Zagrebačkoj županiji i ljudima koji su prepoznali moj rad, ono što radim za lokalnu zajednicu, za naš grad. Naravno da sam iznimno ponosna i sretna – kaže gospođa Krznarić, koju će Goričani najprije znati kao tajnicu lomničkoga KUD-a, ali i velikogoričke zajednice KUD-ova.
– Da, u više mandata bila sam tajnica Mjesnog odbora, tajnica sam i Zajednice, ali općenito sam aktivna u mjestu. Bilo da je riječ o humanitarnim akcijama, kakvu smo i nedugo imali, za jedno dijete s invaliditetom, bilo da se radi o crkvenom zboru, bilo čemu oko crkve, tu sam. Odnosno, mi smo tu, jer imam stvarno dobru ekipu oko sebe. Ne može čovjek ništa sam, mogu jedino biti kotač-pokretač, ali tu onda dolaze svi ti ljudi koji pomažu i sudjeluju u svemu tome – posebno naglašava Zlata.
Aktivna je u svemu u čemu se može biti aktivan kad je riječ o društvenom životu Donje Lomnice, ali nije tajna da je folklor najveća ljubav.
– Zlatu poznajem otkad je došla u Lomnicu, već 50 godina, i odmah se uključila u KUD Nova Zora. Bila je i predsjednica, u više mandata tajnica, i uvijek se pokazivala kao vrlo marljiva i vrijedna. Uvijek je davala sve za folklor. Iako je aktivna i kao vatrogasac, iako je uključena i u sve druge udruge, posebno je vezana uz folklor i uvijek je bila odličan član KUD-a – kaže predsjednik Nove Zore Mijo Jakunić.
Dodat će i kako je ona ta koja okuplja, organizira, planira… A ostali je prate.
– Jedni bez drugih ne bismo mogli, a tako se i ponašamo. Jako smo dobar tim, velikim dijelom zahvaljujući i našim voditeljima, a imamo ih čak četvoricu, budući da nas ima… Ovisno o razdoblju godine, u KUD-u nas je negdje između stotinu i 120 – kaže Zlata.
I nije gospođa Krznarić tajnica samo u KUD-u, Zajednici i Mjesnom odboru, tajnički posao bio je njezina svakodnevnica i tijekom radnog vijeka.
– Počela sam raditi 1974. godine u KBC Sestre milosrdnice, kod doktora Mladena Stojanovića, i bila sam tajnica predstojnika klinike cijeli život. Da, svugdje sam tajnica, i u mjestu, i u folkloru, pa sam tako bila i na poslu. Punih 45 godina provela sam tamo, do zadnjeg dana mojeg radnog vijeka – kaže Zlata, koja nije bila jedna od onih koji su jedva dočekali mirovinu.
– Uživala sam raditi tamo. Uvijek sam išla na posao sretna, uvijek sam uzimala zadatke koje i nisam trebala. Moj šef je, recimo, bio šef Hrvatskoga kardiološkog društva, pa sam se i tu uključila, pomagala sam u organizaciji konvencija i skupova, jednako kao i u Društvu za aritmije… Uvijek sam se uključivala tamo gdje sam mislila da mogu pomoći, a pritom me nikad nije vodio novac. Nisu me zanimale ni pohvale, ni nagrade, željela sam osjećati ono nešto u srcu i duši. Često znam reći i svojim folklorašima, važno mi je da smo svi dobri, da se slažemo, da se ne grupiramo, da smo svi zajedno. Tu se vidi snaga i veličina – vjeruje Zlata, koja je 2011. godine dobila i nagradu povodom Dana volontera.
– Koliko ću još držati ovaj ritam? Koliko će me zdravlje služiti! Volim pomagati, volim ljude. Sama ne mogu biti. Želim i volim biti s ljudima, među ljudima, i dok god budem mogla, dok me bude zdravlje služilo, dotad ću raditi i pomagati – sa smiješkom kaže Zlata i dodaje:
– Još uvijek imam entuzijazam, još uvijek imam volju, bez obzira na moje godine, još uvijek sam aktivna, jer to mi je jako pri srcu. Kad mogu nekoga usrećiti, kada mogu nekome pomoći, to mene ispunjava. Želim pomagati svojoj zajednici, da se čuje za našu Donju Lomnicu, za naše Turopolje!
KUD Nova Zora kontinuirano djeluje već dugih 105 godina, još od 1919., kad je osnovan, a ispada da gotovo pola od toga otpada na razdoblje sa Zlatom u važnoj ulozi kotača i pokretača.
*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom
Kultura
Priča iz Čiča: Župnik u blagoslov kuća čamcem, selo hranila tvornica metli…
Đuro Mesić je Slavonac iz Požege, u naš kraj doselio se prije 19 godina, ali toliko ga je brzo i lako zavolio da je odlučio napisati knjigu o selu u kojem pronašao svoj novi dom – Novom Čiču. Povijesna vrijednost te knjige je ogromna…
Iskreno, ponosan sam na ovu knjigu i na povijesni doprinos koji mogu dati kao amater. Ljudski sam zadovoljan što sam dao svoj doprinos selu i i cijelome kraju, pogotovo zato što brojna mjesta u okolici nemaju svoje povjesnice. Kroz knjigu sam pokušao zapisati povijest mjesta kroz više stoljeća, a zbog oskudnog izvora informacija zapravo se najviše odnosi na posljednjih 200 godina…, priča nam Đuro Mesić dok u rukama drži tvrdo ukoričenu ediciju pod nazivom “Novo Čiče”.
Slavonac je, iz Požege, ali Đuro je u rekordnom roku postao Turopoljac. S obzirom na način na koji se uključio u društveni život sela, ali i Velike Gorice, s obzirom na knjigu koju drži u rukama, teško je shvatiti da ovdje nije ni puna dva desetljeća.
– Da, prije 19 godina život me doveo u ovaj kraj. Budući da su u to vrijeme djeca bila u Zagrebu, supruga i ja željeli smo im biti bliže, pa smo iz Požege doselili u Turopolje, točnije u Novo Čiče. Zašto baš Čiče? Zato što je ta kuća, od svih koje smo gledali, jedina imala čiste papire… Eto, zapravo slučajno – govori Đuro.
– Brzo sam se uklopio u zajednicu, stariji ljudi, moji novi susjedi, prihvatili su me jako lijepo. Uključio sam se u nogomet, kojeg sam nekoć i igrao, ali bio i u drugim ulogama u Požeštini, a završio sam u rukometnom klubu. Želio sam pomoći koliko mogu, kroz poznanstva iz cijelog mog životnog puta. Kroz tvornicu Zvečevo, a kasnije i kroz rad na razminiranju, taj me moj životni put vodio po cijeloj Hrvatskoj, upoznao sam jako puno ljudi…
I gdje god je došao, gdje god se predstavio, svrstavali su ga među Ličane, što se pokazalo kao ključan “okidač”.
– Domovinski rat me osvijestio po pitanju moga porijekla, utjecao na mene kao čovjeka, ali i pisca. Moji preci su, naime, u Slavoniju došli prije 170 godina i tamo su smatrani starosjediocima. Tijekom rata kao pirotehničar sam radio na čišćenju oslobođenih područja i put me odveo prvo u Karlovac, a zatim i u zadarsko zaleđe, nakon akcije Maslenica. I na svim su me tim mjestima ljudi koje bih upoznao smještali među Ličane, odnosno na prostor Brinja. A ja sam bio uvjeren da s Likom nemam nikakve veze. I to me potaknulo da počnem istraživati moje prezime, odnosno rodoslovlje. Kako sam imao puno poznanstava, čak i u policiji, dao sam si truda i svojom upornošću sam uspio saznati odakle su moji preci – objašnjava Đuro.
Na posao se bacio vrlo ozbiljno.
– Skupljao sam građu i materijale, ali bio sam neuk u tom području. Obratio sam se profesoru Enveru Ljuboviću iz Senja, koji je dosta pisao o Mesićima i o Lici općenito, i kad je vidio sve što sam skupio, sva moja saznanja, rekao mi je da to ni slučajno ne smije ostati u ladici, morate napisati knjigu. Gledao sam ga u čudu, gdje ću ja napisati knjigu, no odmah mi je rekao da će mi pomoći, a uputio me i na doktora povijesti Željka Holjevca u Zagrebu. Obratio sam se profesoru Holjevcu, puno mi je pomogao, i ja sam složio rodoslovlje svoje obitelji – ističe Mesić i nastavlja:
– Došao sam do podataka da su moji porijeklom iz Brinjske Kamenice, te da su u Slavoniju doselili krajem 1853. godine, budući da sam našao dokumente u kojima stoji što su sve kupili po dolasku u Požegu. To klupko se odmotalo i ja sam odlučio napisati knjigu. Gospodin Holjevac tu je napravio ogroman posao, a nakon svega je i promovirao knjigu. I tako je krenulo…
A kad je krenulo, Đuro više nije znao stati.
– Drugu knjigu napisao sam povodom 50 godina mog nogometnoga kluba, NK Golobrdci. Nakon toga napisao sam i tri knjige o ličkoj župi i mjestu Podlapača, iz koje porijeklo vuče otac moje supruge. Kao dijete od šest godina ostao je bez oca, majka se udala u Slavoniju i on više nikad nije bio u tome mjestu. Nije poznavao ni svoju rodbinu, a kako sam baš tamo radio na razminiranju, počeo sam kopati i o tome. Mjesto je to koje je 1900. godine imao tri tisuće stanovnika, a danas ih ima manje od stotinu… Puno ljudi iz dijaspore, među kojima je i američki senator Mark Bebich, javljaju mi se i traže knjige, a pomogao sam mnogima i kod dobivanja hrvatske putovnice. Ja sam vam u Hrvatskoj postao sinonim za Podlapaču…
Pogađate, tek rođeni skriboman na tome nije stao.
– Sva podrška koja je dolazila ohrabrila me da napišem knjigu i o svom rodnom selu Golobrdci, kao i o selu Donji Emovci, rodnom selu moje majke. Nakon svega toga, na nagovor župnika u Požegi, napisao sam knjigu o mjestu značajnom po monsinjoru Jozi Devčiću, koji je svojevremeno bio u zatvoru zbog mozaika posvećenog kardinalu Stepincu.
Screenshot
Nakon svega, vrlo logičnom djelovala je ideja da napiše knjigu i o Novom Čiču.
– Nakon 19 godina života u Novom Čiču, smatrao sam da se i tome mjestu moram odužiti na neki način. Tim ljudima, mojim prijateljima, ali to je zapravo i doprinos Turopolju. Ovaj kraj ima svoje povjesnice još od starih vremena, ali o Novom Čiču u tim knjigama nema spomena zato što je neko vrijeme pripadalo prostoru koje se zvalo Zagrebačko polje – počinje Đuro opisivati svoje djelo.
– Susreo sam se usput s puno nedoumica, ali bio sam uporan kao i obično, pa sam uspio otkriti puno toga što je do sad bilo nepoznato. Imao sam i sreće u nesreći, budući da se zbog potresa morao rušiti stari vatrogasni dom, u čijim je temeljima bila sačuvana spomenica koja je otvorila cijelu priču. Moje sve knjige bazirane su na temeljnim dokumentima, a ne na rekla-kazala varijanti. Imao sam i sreću što sam došao do gospođe koja je sačuvala spomenicu škole, dosad nepoznatu. Na osnovu te spomenice mogao sam pisati o školi od osnivanja, jer tu su imena svih nastavnika, zapisi o svim zidanjima objekata, popisi svih ljudi vezanih za vatrogastvo… Tu su značajne i crkvene knjige, kroz koje možemo pratiti prezimena koja su tu živjela, ljude koji su sve to i stvarali. Danas je u Novom Čiču, zahvaljujući svim tim migracijama, jako malo prezimena iz tih dokumenata. Kroz knjigu sam ih sve spomenuo, sve koji su bili značajni za društveni život mjesta.
Jedan dio posebno je impresivan.
– U knjizi je i popis svih župnika od 1501. godine do danas, a o većini njih tu je i kratki životopis!
Štošta je Đuro otkrio i dokumentima potkrijepio, što važnost ove knjige diže na ozbiljnu razinu.
– Dosad je bilo nepoznato i da je u Novom Čiču 1896. godine osnovano pjevačko društvo “Javor”. Bilo je aktivno do drugog svjetskog rata, a nakon rata je osnovano Kulturno-umjetničko društvo Antun Cvetković. Nakon dužeg prekida, prije 20 godina osnovano je KUD Čiče, a jedan sam i od autora knjige o tih prvih 20 godina Društva. Kulturni život u Novom Čiču, dakle, traje već 130 godine – priča Đuro i nastavlja:
– Prvi zapisi o Novom Čiču postoje još iz 1210. godine, a crkveni dokumentni Župu spominju od 1334. godine. To su najstariji zapisi o mjestu koje sam uspio pronaći.
Detalja je u cijeloj priči koliko ti srce želi…
– Puno toga vezano je uz industrijski razvoj, uz grofove koji su držali ove posjede i tvornici koja je bila u Želinu, izdvojenom grofovskome mjestu par kilometara sjevernije od Novog Čiča. Samo mjesto imalo je značaj zbog tvornice pjenice, metli i četki, koja je bila u Čiču od 1870-ih godina. Ta je tvornica bila značajna za cijeli kraj, budući da je tu bilo puno zaposlenih, koji su tu radili, živjeli i ostajali živjeti, stvarali obitelji. Razvojem tvornice počele su i migracije u Novo Čiče. Uz to, tvornica je bila značajna i za Veliku Goricu, jer konjski tramvaj kojnača i uveden je zbog radnika koji su putovali na posao u Novo Čiče. Kojnača je imala tri stanice u Velikoj Gorici i jednu, posljednju, ispred tvornice. Tramvaj je krenuo 1907. godine, a postoje i pisani tragovi koliko je tereta prevezeno, koliko je putnika prevezeno, tu su i financijski podaci, cijelo poslovanje… To je trajalo sve do pred drugi svjetski rat, kad je postao neisplativ.
Tu je i industrijski dodatak:
– Došao sam i do podatka da se u Čiču proizvodio šećer, ali nisam uspio pronaći nikakav dokument o tome. Uz to, u krugu tvornice bila je i najveća mljekara u kraju, koja je imala svoje trgovine i u Zagrebu.
Ukratko, u selu se dobro živjelo.
– Čiče je u to vrijeme imalo i svoje trgovine, a i danas imamo trgovinu u kući u kojoj je bila prva trgovina u mjestu, stara 120 godina. Bilo ih je više, što znači da je kraj bio dosta razvijen, zahvaljujući u prvom redu industriji. Poljoprivreda je bila beznačajna, jer ovo su bila naplavna područja i kopanjem kanala oko grada, ali i oko Čiča, isušivao se prostor, davala prilika za veću poljoprivredu i za veće naseljavanje.
Česte poplave bile su ozbiljan problem za cijeli kraj, ali ljudi su se snalazili.
– Kod izgradnje druge osnovne škole, ali prve građevine koja je građena s namjenom da bude škola, zbog čestih poplava su je izdigli za jedan metar, što je značajno poskupilo cijeli posao. Prva zgrada škole, otkupljena od grofa Erdödyja krajem 18. stoljeća, danas je obnovljeni dom KUD-a Čiče… Ali da, poplave su stvarale velike probleme, imamo i neke povijesne razine tih poplava, a imamo i zapise da je jedne godine župnik išao blagoslivljati kuće čamcem!
Većina kulturnih i društvenih aktivnosti u selu vezana je uz župnike, koji su imali i svoj izvor financiranja.
– Došli smo i do spoznaja da je u Župi bio organiziran Caritas, da je postojao pjevački zbor, ali i da je Župa imala svoje veliko gospodarstvo. Na taj način župnik je i održavao objekte. Imali su vinograde na bregima, oranice, šume… Župljani su pomagali u tome, a Župa se tako financirala, tako su i građeni razni objekti, prije svega kapelice. Crkva je nekad, naravno, bila drvena, a 1905. izgrađena je kapelice Ranjenog Isusa, koja je bila proštenište za cijeli ovaj kraj. Tu su dolazili ljudi izdaleka – kaže Đuro pa nastavlja:
– Dvaput je u Novom Čiču bio i kardinal Stepinca, prvo 1938. godine, pa opet za vrijeme rata. Dolazio je zbog blagoslova obnovljene župne crkve, a zatim povodom krizme. Na ulazu u selo, na današnjem raskršću kod Konzuma, bio je slavoluk i tu se dočekivalo velike uzvanike poput njega. Pješke bi se išlo kroz selo u procesiji, sve do crkve. Ako bi biskupi dolazili s druge strane, slavoluk se radio na mostu u Jagodnom… Na odlasku se uzvanika pješke ispraćalo do izlaza iz sela.
Screenshot
Najstarije društvo u Novom Čiču je vatrogasno društvo.
– Osnovano je 1985. godine uz pomoć školskih i vjerskih struktura. Prvi predsjednik vatrogasnog društva bio je župnik, što govori o dobroj strukturi svih suradnji. Tvornica je imala svoje vatrogasce, no nakon nekih požara u mjestu pokazalo se da to nije dovoljno. Imamo i fotografiju prve pumpe, koja će biti izložena u novom vatrogasnom domu. U knjizi su popisani svi predsjednici, tajnici, komandiri, zamjenici…
Zapisao je Đuro Mesić u svojoj knjizi i sve važno za nogometni klub, osnovan 1948., kao i o tri godine starijem Lovačkom društvu Trčka, koje svoj dom ima u Bukevju. Tu su i fotografije narodnih nošnji stare i po stotinu godina, kao i zapisi o pjevačkom društvu “Javor”, KUD-u Antun Cvetković i današnjem KUD-u Čiče te nekadašnjoj udruzi žena i današnjem Društvu žena Novo Čiče, ali i sve važno o Čičkim novostima, seoskim novinama koje je početkom ovoga stoljeća izdavao mjesni odbor. Uz sve ostalo, tu je i popis poginulih iz Župe u posljednja tri rata.
– U prvom svjetskom ratu Župa je imala 38 poginulih, a u drugom 42. U Domovinskom ratu poginuo je jedan župljanin, Stjepan Zubek iz Ribnice – zaključuje Đuro svoju priču o skribomaniji, lokalpatriotizmu s više adresa i, prije svega, doprinosu povijesti našega kraja.
Hvala, gospon Đuro!
Legenda o jezeru: Od oranica do kupališta na koje svi dolaze
Naravno, priča o Novom Čiču ne može proći bez jezera Čiče, za mnoge prvu asocijaciju na ovo mjesto.
– Jezero je nastalo kopanjem šljunka za potrebe izgradnje Velike Gorice. Do sedamdesetih godina tamo su bile oranice, zna se i kad je i tko otkupljivao tu zemlju, a onda je krenulo kopanje… Na širem području Gorice u to je vrijeme bilo više jezera, to je poznata stvar, i sva ona bila su istovremeno i kupališta. Tako je bilo i u Novom Čiču, gdje se jezero širilo, pa je brzo niknuo i kafić, i kabine za presvlačenje… Na jezeru su se održavale i utrke čamaca, tako da su tu bile i tribine, mnogi i dalje pamte Čič Beach. Za to kupalište znali su i moji prijatelji iz Požege koji su studirali u Zagrebu, svi su dolazili.
Kultura
Multidisciplinarna umjetnica Amele Frankl predstavit će rad o prometejskoj vatri u Galeriji Galženica
Kultura
Ženama u čast: folklorna večer u POUVG
FA Turopolje VG poziva na koncert simbolične zahvale svim ženama uoči Međunarodnog dana žena.
Folklorni ansambl „Turopolje“ iz Velike Gorice ove subote organizira svečani cjelovečernji koncert posvećen ženama, pod nazivom „Pjesme i plesovi Hrvata“.
Ansambl, koji djeluje od 1975. godine, i ove godine nastavlja tradiciju očuvanja i promicanja hrvatske folklorne baštine.
Koncert će se održati u subotu, 7. ožujka 2026. godine s početkom u 20 sati u Dvorani Gorica Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica, Zagrebačka 37. Ulaz na koncert je slobodan.
Publika će imati priliku uživati u autentičnim nošnjama, izvornim koreografijama i glazbenoj pratnji koja njeguje tradiciju hrvatskog folklora, a večer je ujedno i simbolična zahvala svim ženama uoči Međunarodnog dana žena.
Organizatori pozivaju sve građane da im se pridruže i podrže rad ansambla te zajedno proslave bogatstvo hrvatske kulturne baštine.
