Takve stvari uvijek se rade u noći s petka na subotu, čisto da se ljudi do ponedjeljka barem malo naviknu na promjenu. I tog 2. listopada 1982. bila je subota. Malo nam je problem pričinjavalo to što je u tijeku bio “par-nepar” režim, pa su na benzinskoj na ulasku u Goricu, na uglu današnjeg parkinga iza Tržnog centra, ljudi u kolonama stajali do 5 ujutro, ali tu je policija odradila velik dio posla. I uspjeli smo, te noći krenuo je jednosmjerni promet kroz Veliku Goricu…

Tim riječima naše druženje s povodom, uz malu s mlijekom kod prijatelja Rojca, počinje Ivan Mikulčić. Čuveni velikogorički nogometni sudac, jedini iz našega grada koji je sudio jugoslavensku prvu ligu, ali i prometni stručnjak s posebnom ulogom u ovoj priči. I ponosni Goričanin koji nije želio da jedna ovakva obljetnica prođe nezapaženo.

– To je bila jako važna promjena u životu našega grada, šteta bi bilo propustiti reći da se 2. listopada obilježava 40 godina od trenutka kad je uveden prometni sustav kakav imamo i danas – govori nam gospon Mikulčić.

Ne bi mu se reklo, ali u životnom kalendaru su već 72 ljeta, što će reći da je u vrijeme dok se sve ovo događalo bi u ranim tridesetima.

– I prije nego što se o tome počelo službeno razgovarati, sjeo sam doma i dva-tri dana polako crtao kako bi to izgledalo. Gdje bi išla koja cesta, gdje semafori, gdje pješački prijelazi, gdje biciklističke staze… Sve to stavio sam na papir A3 formata i čekao pravi trenutak.

A on je ubrzo i došao. Kao što je do našeg stola u tom trenutku došao i gazda, Miljenko Rojc, pravi čovjek da nam dočara kako je to izgledalo u vrijeme dok se Zagrebačkom vozilo dvosmjerno, jer kuća mu je odmah tu, prvi red do ceste.

– Kako je bilo? Kao da smo živjeli na prikolici od kamiona! – slikovit je Rojc, kao i obično.

– Buka kamiona koji su ovuda jurili bila je nesnosna. Mi stanari znali smo nakon nekog vremena kad koji kamion prolazi, što vozi, a po tome smo i odlučivali kad ćemo ići spavati. Nema smisla ni lijegati u krevet prije nego prođu oni koji će te svakako probuditi… Sve u svemu, nepodnošljivo – objašnjava Rojc.

Ova je fotografija snimljena u svibnju 1982., nekoliko mjeseci kasnije ovako se automobili više nisu mogli mimoilaziti… Foto: Višnja Huzjak/Muzej Turopolja

Kako se radilo o ravnoj cesti, često su tu vozači znali nagaziti papučicu, velikom brzinom prolaziti kroz središte grada, a česte su bile i prometne nesreće, u nerijetkim slučajevima i sa smrtnim posljedicama. Problema su imali i autobusi, pa je ubrzo došlo do konsenzusa – nešto se po ovom pitanju mora promijeniti.

– Tadašnji načelnik općine Nikola Kovačević, vrlo odlučan i odrješit čovjek, okupio je ljude iz policije, ZET-a, a pozvao je i mene, koji sam u tom trenutku bio na funkciji šefa odsjeka za regulaciju prometa Grada Zagreba, u čijem sastavu je bila i općina Velika Gorica. Ljutio se, galamio, govorio da ništa ne radimo, a ja sam mu mirno odgovorio: “Ali ja već imam idejno rješenje, cijeli projekt…” Tu je i on malo zastao, iznenadio, možda malo i naljutio što sam to radio prije nego što je on to odobrio, ali dobro mu je došlo u pokretanju cijele te priče – prisjeća se Ivan Mikulčić.

U Zagrebu su se nerado odlučivali na velika ulaganja u “selske” općine, kako su tad nazivali sve okolne dijelove Zagreba, uključujući i Veliku Goricu, ali prezentacija ove priče, s gotovim rješenjem, ubrzo je prihvaćena. U proljeće 1982. krenuli su radovi, koji su do početka listopada bili u potpunosti završeni.

– U to se vrijeme iz Zagreba dolazilo jednim kolnikom, također dvosmjerno, i tako je bilo sve do ulaska u Podbrežnicu, gdje se po novome skretalo desno na današnju ulicu Matice Hrvatske, odakle se u dvije trake išlo sve do Sisačke. Postavili smo 11 novih semafora napravili nekoliko ugibališta za autobusne stanice, a najveći posao bio je posložiti sve oko tadašnje tržnice, danas Tržnog centra. Tu smo jedan manji park pretvorili u stanicu na koju i danas staju autobusi iz Zagreba, a zbog autobusa iz smjera Siska napravili smo iznimku i dodali treću traku, kako bi autobusi sa Sisačke mogli doći do kolodvora vozeći tih par desetaka metara u suprotnom smjeru. Sve druge opcije bile su neizvedive, iako smo zbog te trake morali ukloniti nekoliko stabla kestena – pojašnjava nam Mikulčić.

Do uspostave novog sustava autobusi iz Zagreba su išli do mjesta na kojem smo sjedili, do križanja na kojem je i kafić Rojc, pa danas “sakrivenim” odvojkom išli desno do današnje Matice Hrvatske, i zatim lijevo prema kolodvoru. Istim putem su se autobusi i vraćali. Uz jednosmjerni promet to se promijenilo, pa je uspostavljen model kojim autobusi voze i danas.

Odvojak kojim su nekad skretali autobusi danas je “sakriven” žardinjerama i nema prometnu funkciju

– Dio ljudi se bunio u početku, to je uvijek tako, jer vrijeme putovanja od točke A do točke B nekima se produžilo, ali ubrzo su svi shvatili da je ovaj model puno bolji. Pohvale smo dobili i od autobusnih prijevoznika, i od policije, jer smanjen je broj nesreća, ali i od običnih ljudi. Možda i najveće oduševljenje izazvala je biciklistička staza po Zagrebačkoj. Čak i oni koji dotad nikad nisu vozili bicikl sad su poželjeli isprobati novu stazu, provozati se Goricom, nastalo je malo biciklističko ludilo – sa smiješkom govori Mikulčić.

Nabraja gospon Ivan i brojne druge detalje, o kojima čovjek ne razmišlja u svakodnevnom životu, a svakako su bitni pri izradi jednog ovakvog plana. Dobili smo tako i prvi gorički zeleni val, budući da su to tad semafori radili bez ikakve koordinacije.

– Mislim da smo do tad imali četiri semafora, ali toliko loše posložena da su dva stalno bila ugašena. I na to su se ljudi neko vrijeme navikavali, s novih 11 semafora puno se toga promijenilo, pa je u prvo vrijeme znalo dolaziti i do zabuna, do lakših sudara… Ali opet kažem, novi ustroj prometa donio je cijeli niz poboljšanja i to su ljudi itekako prepoznali.

Cijeli projekt trebalo je nekako i financirati, a rješenje je pronađeno u kombinaciji SIZ-a za lokalne ceste i gradske ulice Grada Zagreba i SIZ-a komunalnih djelatnosti općine Velika Gorica. Prvi su financirali svu projektnu dokumentaciju, sve semafore i signalizaciju, drugi izgradnju autobusnih ugibališta te sve radove oko tržnice i na autobusnom kolodvoru.

I Velika Gorica je tako ušla u novu fazu svog života.

– Ponosan sam što sam kao mladi inženjer ovim projektom doprinio razvoju svoga grada, vjerujem da je to apsolutno napravljeno na dobrobit svih mojih sugrađana – ističe Ivan Mikulčić.

U to je vrijeme problem bio ulazak u grad s obje strane, pogotovo na dolasku iz Zagreba, jer tek pet godina poslije, uoči Univerzijade, napravljen je i drugi kolnički trak, što je dodatno rasteretilo gradski promet. U desetljećima koja su slijedila dobili smo i zaobilaznicu, ozbiljnu prometnu ulogu dobila je i Ulica Andrije Kačića Miošića, ali temelj je i dalje ono što je Ivan Mikulčić nacrtao na papiru A3 formata.

– Danas imamo dobru prometnu infrastrukturu, mislim da je nama u Velikoj Gorica ona puno manji problem od parkinga, kojeg kronično nedostaje. Tranzitni promet maknuo se iz središta grada, ali vjerujem da tu ima još prostora za poboljšanja. Treba motivirati ljude da idu zaobilaznim pravcima, da što manje ulaze u gradsko središte, a to se najlakše radi zaobilaznicama, ali i autocestom, koja bi morala biti besplatna. Dođe li do svega toga, prometna situacija u gradu bit će nam još i puno bolja, a ja vjerujem da se zaobilaznica koja će ići uz radar, i izlaziti na skretanju za Čiče, jednog dana mora izgraditi. Uostalom, područje prema Vukovini, gdje je i poduzetnička zona, jedini je prostor gdje se grad još može širiti – gleda u budućnost Mikulčić.

Do 1977. godine Ivan Mikulčić bavio se goričkim prometnicama, pa otišao u Grad Zagreb, od 1989. do 2010. bio u ministarstvu prometa, a do 2015. direktor Županijskih cesta

Gleda i situaciju u prometu po gradu, gleda i vidi rješenja.

– Rotori! Oni bi riješili problem na ulasku u grad s obje strane. Staviti dva velika rotora, jedan veliki rotor kod Zubaka, jedan kod veterinarske stanice, i dva manja, kod ulaza na Podbrežnicu i s druge strane kod Pivnice Turopolje. I svi čepovi bi se riješili, jer mnogi bi se i puno lakše odlučivali na zaobilaznicu – uvjeren je gospon Mikulčić.

Ova nedjelja, dakle, za njega je poseban dan. Kao što je, na neki način, poseban dan i za sve nas. Točno 40 godina prošlo je od promjene koja je unaprijedila život u našem gradu, promijenila ga, dala mu specifičnost i prepoznatljivost…. Od jednog od trenutaka koji će masnim slovima biti upisani u povijest Velike Gorice.

I zato, sretan ti rođendan, gorički jednosmjerni prometu!

Imamo svoju automehaničarsku radionu, tu i ja radim, a nakon posla se okrećem svojem trkaćem autu. I ne da mi nije teško, nego mi je to čisti užitak. Oduvijek sam u auto moto sportu, već s deset godina vozio sam karting, a kad sam prvi put vidio natjecanje u driftu, odmah sam rekao: ‘Ovime ću se baviti u životu!’, priča nam Marko Brdek, kojeg smo posjetili u obiteljskoj radionici u središtu Velike Gorice.

Automobil koji je pripremio za utrke ne smije na cestu, nemoguće ga je registrirati, ali to mu i nije važno. Zvijer od 520 konjskih snaga namijenjena je isključivo za utrke u driftu, disciplini u kojoj nije važno biti samo brz, nego i tehnički dobar, vješt s volanom i hidrauličnom ručnom kočnicom… A sve to Marko, sudeći po rezultatima, itekako jest.

Upoznajte ga kroz sljedeći video…

Iza Marije Stepanić iz Donje Lomnice jedno je cijelo stoljeće života! Velikom proslavom u krugu obitelji i prijatelja, baka Marija je danas proslavila svoj stoti rođendan. Marija je rođena i odrasla u Donjoj Lomnici, a gdje se ujedno i udala te je imala jednu kćer. Danas ima troje unučadi i dvoje praunučadi.

11.09.2022. – Velika Gorica – Stoti rođendan Marije Stepanić iz donje Lomnice – foto: Petra Škrinjarić/cityportal.hr

– Super se svi osjećamo i presretni smo, zaslužila je jednu ovakvu proslavu. Baka je puno toga prošla u životu, a vjerujemo kako je tajna njenog dugovječnog života molitva i njeni unuci i praunuci. Kada je u pitanju zdravlje slabije čuje, ali dobro se drži s obzirom na godine koje su iza nje – govori nam unuka Nikolina Ružičić.

11.09.2022. – Velika Gorica – Stoti rođendan Marije Stepanić iz donje Lomnice – foto: Petra Škrinjarić/cityportal.hr

Mnogih se baka Marija danas više i ne sjeća, no neka lica ne zaboravlja. Često unucima priča o godinama i vremenima koje su iza nje.

– Kroz priče kaže baka kako su ljudi nekada bolje i više družili nego kao što je to danas. Vremena su bila teža, ali ljudi su bili sretniji – ističe Nikolina.

11.09.2022. – Velika Gorica – Stoti rođendan Marije Stepanić iz donje Lomnice – foto: Petra Škrinjarić/cityportal.hr

S poklonom, na rođendansku proslavu stigao je i gradonačelnik Krešimir Ačkar.

– Kada jedni drugima čestitamo rođendan, uvijek poželimo da doživimo stotu. Gospođa Marija, mi koji je poznajemo još od malena, znamo da je to ona svojim životom zaslužila ovako lijepe godine. Živjela je istinski svoj kraj, vjeru i tradicionalne vrijednosti koje bi jedna osoba mogla poželjeti u svome obiteljskom životu – rekao je gradonačelnik prisjećajući se mladosti.

11.09.2022. – Velika Gorica – Stoti rođendan Marije Stepanić iz donje Lomnice – foto: Petra Škrinjarić/cityportal.hr

– Sjećam se uvijek lijepih trenutaka kada smo bili ministranti, Marija nas je uvijek darivala s čokoladama i bombonima iz Njemačke ili već nečime što je donijela. Tako da je ona jedan dobar duh koji danas slavi stoti rođendan, a mi joj želimo još pun godina – naglasio je Ačkar.

Baki Mariji želimo puno sreće i zdravlja!

Ako se traži odgovor na pitanje “što sve može ljubav?”, prava osoba za sjesti i izmijeniti riječ-dvije zove se Ivana Marie Dora. Jer, ako se nju pita, ljubav može, recimo, jednu djevojku iz Pasadene u Kaliforniji, koja je odrastala okružena blještavilom jednog grada poput Los Angelesa, dovući u Veliku Goricu. I zadržati je ovdje.

– Kad sam se preselila ovdje imala sam 21 godinu, a od tad su prošle već 23 godine. Eto, ispada da sam veći dio života Turopoljka nego Amerikanka – sa smiješkom govori Ivana Marie.

Obiteljska priča, ukratko, ide ovako… Otac je do 20. godine živio u Novom Selu pokraj Siska, a onda odlučio pokušati ugrabiti svoj komadić američkog sna. Ukrcao se na avion početkom sedamdesetih godina i otišao ujacima u Los Angeles.

– Tata je bio odličan nogometaš, otvarala se čak i mogućnost da ode u Dinamo, ali baka to nije dozvolila. I poslala ga je kod svoja dva brata u Ameriku – priča nam Ivana.

Na drugom kraju svijeta njezin otac upoznao je djevojku iz hrvatske obitelji, zaljubili su se, pa ubrzo vjenčali. Njezini su roditelji Hercegovci, iz mjesta Blatnica pokraj Čitluka, koji su se prema SAD-u otisnuli u vrijeme drugog svjetskog rata… Plod ljubavi dvoje mladih stigao je u obliku tri kćeri, od kojih je Ivana Marie u sredini.

– Da, imam stariju i mlađu sestru, a svi skupa smo svako ljeto dolazili u Hrvatsku. Išli smo baki u Novo Selo, uživali smo u seoskom načinu života, s kokicama i pajcekima, jer to u Los Angelesu nismo imali gdje vidjeti ni doživjeti. Ali išli smo redovito, kad bismo se zaželjeli gradskog života, i kod tetke u Veliku Goricu…

I tu je, tim putem, došla do ljubavi svog života. U kafiću u Kurilovcu mlada Amerikanka upoznala je Danijela, dečka iz susjedstva, tri kuće od njezine tetke, i rodila se ljubav.

– Postali smo cura i dečko i uspjeli smo to održati sljedeće tri godine. Kako? A svakako, po starinski, ponekim pozivom i gomilom pisama. Da, slali smo pisma jedno drugome, tako održavali kontakt tijekom godine – prepričava Ivana i nastavlja:

– Nakon drugog ljeta, kad sam išla doma, iz pristojnosti sam ga pozvala da dođe u LA. I, zamislite, čovjek stvarno dođe! Sljedeće ljeto, nakon što sam završila fakultet, željela sam doći ovdje na godinu dana, vidjeti hoću li se snaći, hoće li mi odgovarati život ovdje… Na kraju, ispalo je da sam se udala  i ostala ovdje!

I udala se, preselila u Veliku Goricu i započela novi život.

– Kao mlađoj sam obožavala dolaziti ovdje, izlaziti u Srce, ludovati, raditi sve ono što u Americi ne možeš, sviđalo mi se puno toga ovdje, ali naravno da je odluka o preseljenju bila teška. Iako, puno je lakše donositi takve odluke kad si tako mlad. Da se danas nađem u toj situaciji, naravno da bih puno bolje razmislila i pitanje je što bih odlučila – priznaje Ivana Marie.

U prvo vrijeme se tražila, usavršavala hrvatski i krčila neki svoj put, upoznavala se s čuvenom hrvatskom birokracijom u neuspješnim pokušajima da prevede američke diplome, a onda su došla djeca.

– To je zapravo ispalo jako dobro, posvetila sam se djeci, svojoj trojici sinova. Matija sad ima 20, Luka 17, a Ivan 13 godina, a ja sam doma bila dok najmlađe dijete nije krenulo u školu. Tad smo odlučili otvoriti trgovinu u Sisku, no nakon nekog vremena shvatili smo da to ne ide po planu – prisjeća se Ivana Marie svojih prvi hrvatskih radnih dana na simpatičnoj američkoj verziji hrvatskog jezika.

Sa svojom djecom pričala je na engleskom od prvog dana, ali nije to moglo potrajati.

– Dok su bili bebe, to je bilo super. Međutim, malo nakon što su progovorili, počeli su mi prigovarati što pričam na engleskom, ha, ha. I morala sam odustati od tog koncepta, ali naravno da smo koristili i engleski. I da su ga oni vrlo brzo govorili. Nakon što smo jedne godine bili kod mojih na šest mjeseci, u razdoblju kad se najmlađi sin rodio, ova dvojica starijih do kraja su usavršila engleski. Danas ga sva trojica govore perfektno, bez naglaska, a moja mama i dalje s njima priča isključivo na engleskom.

I tu je negdje, u odrastanju svojih prvih “učenika”, Ivana Marie pronašla svoj put. I odlučila – želim učiti djecu engleski jezik!

– Prvo sam se zaposlila u privatnoj školi engleskog u Zagrebu, na Trešnjevci, ali jako su me umarala svakodnevna putovanja u Zagreb. I zato sam bila presretna kad mi je prijateljica javila da se u Velikoj Gorici otvara franšiza čuvene škole engleskog Helen Doron. Prijavila sam se i dobila posao, između ostaloga i zato što sam “native speaker”, izvorni govornik, što se posebno cijeni u ovom poslu – objašnjava nam Ivana Marie.

I tu je, u velikogoričkom Helen Doronu, već osam godina. Radi s djecom od najranije dobi, pa sve do srednjoškolskog uzrasta.

– Imamo u školi i djecu nešto stariju od dvije godine, što je mnogima na prvu možda čudno, ali ja iz iskustva mogu reći: što se ranije krene, to je bolje! Možda ni sami roditelji neće isprva biti svjesni koliko njihova djeca zapravo uče, ali vrlo brzo će shvatiti da se djeca igraju na engleskom, da znaju prepoznati strani jezik, da puno brže povezuju stvari… Velika je razlika između takve djece, koja su krenula s dvije ili tri godine, i onih koji dođu kad već krenu u školu. Naravno, nikad nije kasno, ali puno je lakše onima koji krenu mlađi. Primjerice, u tim slučajevima nema nikakvih problema s naglaskom – priča nam Ivana Marie, usput pojasnivši u čemu je to razlika između Helen Dorona i ostalih škola.

– Helen Doron je drukčiji zato što postoji točno razrađeni program, koji se kroz pjesmice i crtiće prati tijekom cijele godine. A tako se najbolje uči jezik u toj dobi. Druge škole imaju više ‘školski’ program. Mi smo stalno na podu, stalno smo aktivni, krećemo se, trčimo, s puno igračaka, zabavnog sadržaja za djecu. I, posebno važno, ovdje se engleski uči kao materinji jezik. Ne bavimo se gramatikom, jer ni mene nitko nije previše učio gramatiku, princip je da se kroz igru i što više razgovora jezik od rane dobi uči doslovno kao materinji. Grupe su do osmero djece, tako male su da bismo se mogli svakom djetetu dovoljno posvetiti.

Upisi su upravo u tijeku, puno je još bilo posla pred ovom Turopoljkom iz Pasadene ove užurbane srijede, pa smo krenuli razgovor privoditi kraju. I zaključiti s onim što je, zapravo, i poanta cijele ove njezine priče. Dakle, je li ljepše živjeti u Hrvatskoj ili u Americi?

– Ovdje je ljepše podizati obitelj, ljepše je i kad si mlad… Nedostaju mi i dalje neke stvari iz Amerike, neki detalji, ali generalno mogu reći da je ovdje život ljepši. Tamo je život puno užurbaniji, svodi se praktički samo na posao, a ovdje je ipak više uživanja, druženja, ‘muvinga’ s dragim ljudima. Toga u Americi nema ni izbliza ovoliko – kaže Ivana Marie, uz dodatak:

– A opet, s druge strane, velika je šteta što mi ovdje ne možemo imati onakav standard. Naravno, jedno i drugo teško mogu ići zajedno, baš zato ne vjerujem da ćemo ikad ovdje imati tu razinu standarda. Unatoč tome, uživam u Hrvatskoj, uživam u Velikoj Gorici!

Foto: Josip Škof/Grad Velika Gorica/privatna arhiva

Kad je početkom srpnja u eter stigla vijest da Turistička zajednica Grada Velike Gorice ima novu direktoricu, diplomiranu inženjerku grafičke tehnologije Maju Toth, upućenji u gradska zbivanja doživjeli su to kao kraj jedne ere. Naime, njezina prethodnica Milada Mesarić na ovoj je funkciji bila punih 15 godina, a na ovaj se natječaj nije niti prijavila.

– Rad u Turističkoj zajednici je izazov svakome tko se u poslovnom životu bavi marketingom jer promocija vlastitog grada i sudjelovanje u njegovom poslovnom, kulturnom i općenito društvenom razvoju je poseban izazov. Radila sam ovaj posao punih 15 godina i osjetila da je upravo ovo trenutak kada treba napraviti kvalitetnu tranziciju za daljnji razvoj Turističke zajednice grada Velike Gorice. U osobnom razvoju posebno me raduje mogućnost prenošenja znanja na nove generacije za što ću svakako imati više vremena na novom radnom mjestu – istaknula je gospođa Mesarić.

Nova direktorica Maja Toth funkciju je preuzela od 1. kolovoza, a jedan od prvih zadataka bio je intervju za Reporter. Poželjeli smo odmah na početku njezina mandata upoznati velikogoričku javnost s osobom koja će u predstojećem razdoblju pokušati podići kvalitetu turističke ponude našega kraja, promovirati Veliku Goricu i okolicu, donijeti i neke nove stvari u cijelu ovu priču.

U prvoj objavi o ishodu natječaja doznali smo kako je Maja Toth “poznata Velikogoričanima kao novinarka i urednica na RVG-u i HTV-u kasnih devedesetih godina, a kasnije je ostvarila uspješnu karijeru u marketingu te u velikogoričku Turističku zajednicu dolazi s pozicije menadžerice u prodaji Hrvatskog telekoma, ali i s iskustvom u turističkom sektoru”. I od toga se činilo najlogičnijim krenuti. Od predstavljanja, od poneke rečenice o tome tko je, što je i odakle je nova direktorica.

Gospođo Toth, neke detalje o Vašoj dosadašnjoj karijeri doznali smo prilikom imenovanja, ali kako biste se Vi sami predstavili Velikogoričanima? Gdje ste odrastali, išli u školu, kakvo je bilo djetinjstvo i formativne godine u našem gradu?

Odrasla sam u Velikoj Gorici, moja je mama Velikogoričanka, a tata je iz Zagreba doselio za mamom i sagradili su kuću nedaleko naše župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije. Tako da sam odrasla u centru Velike Gorice. Moja je osnovna škola bila tadašnja OŠ Antuna Cvetkovića, današnja OŠ Eugena Kvaternika, u kojoj sam uz moju dragu učiteljicu Ankicu Gusić naučila prva slova i prve pjesmice… U srednju školu krenula sam u Zagreb, završila sam Jezičnu gimnaziju u Križanićevoj ulici.

Nekako sam već u srednjoj školi osjetila potrebu za kreativnim izražavanjem i za brigu o našem zavičaju pa sam se kao maturantica prijavila na audiciju za mlade novinare na Radio Veliku Goricu. Odmah nakon mature, upisala sam se na Grafički fakultet i počela raditi na RVG-u.

Po čemu najviše pamtite razdoblje provedeno na čuvenom RVG-u? Kako gledate na te dane, koliko ste u godinama koje su slijedile ostali u kontaktu s tadašnjim kolegama?

Kroz te moje novinarske dane na RVG-u upoznala sam mnogo inspirativnih i zanimljivih ljudi, većinom naših sugrađana. Uređivala sam emisije o našem zavičaju i kulturnoj baštini, surađivala sam s Dragom Bukovcem, Stipom Bilićem, Katjom Matković, Vladom Horinom, Zlatom Cundeković, Mladenom Mikulinom, Radovanom Vukovićem, Matom Mihinicom, tadašnjim dekanom našeg odranskog dekanata, prečasnim Ladislavom Lojnom, našim dragim župnikom Josipom Frkinom, obitelji Kordić Stjepana i još mnogima.

Radio Velika Gorica u to je doba bila vrlo moćan inkubator mladih talenata – moji su kolege i kolegice kasnije redom postali medijske zvijezde od Elizabete Gojan, do Trpimira Vickovića, Zlatka Turkalja…

Maja Toth kao mlada novinarka RVG-a na početku karijere

S nekima sam i danas u kontaktu, tamo sam npr. upoznala moju vjenčanu kumu, Ivanu Dubovečak s kojom sam eto nerazdvojna od tih mladenačkih dana. Bilo je to izuzetno kreativno razdoblje u mojem životu, pisala sam za naše lokalne novine, snimala emisije za radio i surađivala sa Galerijom Kordić, pratila KUD-ove, lovačka društva, mlade umjetnike…

Nakon toga, put me odveo na Hrvatsku televiziju. Tamo sam radila u informativnom programu, šef mi je bio Obrad Kosovac, kojeg sam se uvijek malo bojala, nekako je odavao dojam izuzetno strogog šefa. To je bio još jedan stupanj više u mojem novinarskom iskustvu, imala sam opet veliku sreću surađivati s divnim ljudima npr. i s Jasminom Nikić i sa Sašom Kopljarom.

Koliko Vas je iskustvo iz Hrvatskog Telekoma moglo pripremiti za sve izazove koji Vas čekaju na novoj etapi Vašega puta?

U HT-u provela sam osam godina, prije dolaska na poziciju direktorice Turističke zajednice Grada Velike Gorice ovog ljeta. Izuzetno intenzivno poslovno razdoblje, rekla bih totalni zaokret u karijeri. Radila sam u prodaji i u početku je bilo jako teško, trebalo je savladati sve te nove tehnologije i prodajne vještine i alate. Moram istaknuti da je u Hrvatskom telekomu izuzetno borbena atmosfera, u pozitivnom smislu riječi: uvijek se borite za bolji rezultat, još više prodajnih prilika, nove klijente.

Imala sam sreću i u tom dijelu karijere surađivati s kolegama koji su me u velikoj mjeri motivirali i, koliko god mi je to razdoblje bilo teško iz osobnih razloga, jer sam prošla kroz rastavu braka uz troje djece u pubertetu, nekako sam uvijek imala u svom timu i podršku i razumijevanje kolega. Izašla sam, čini mi se, i mudrija i staloženija iz tog životnog i poslovnog vrtloga.

Koliko ste u godinama iza nas pratili rad Turističke zajednice i općenito razvoj turizma u našem kraju?

Poslovno sam bila uvijek vezana na neki način uz turizam, nakon novinarske karijere i rođenja djece radila sam u agenciji koja je organizirala festivale i događaje i tu sam također stekla mnoga poznanstva i susretala se sa izazovima industrije.

S kakvim ciljevima, ambicijama i željama dolazite na čelnu poziciju TZ-a, odnosno koja je Vaša osnovna ideja za vrijeme pred nama?

Želja mi je da naša Velika Gorica i cijeli ovaj kraj kroz zajedništvo svih dionika turističke ponude dobije sasvim nove inovativne i urbane manifestacije i evente, a postojeće tradicionalne manifestacije da obogati novim sadržajima i ponudom. Imamo prekrasnu destinaciju, šume, rijeke, jezera… I moramo potencijale koje nudi naš kraj približiti našim susjedima, Zagrepčanima i svima iz našeg šireg prstena. Posla ima jako, jako puno, ali uz pomoć mojih sugrađana, kolega i Grada složit ćemo lijepu priču.

Možemo li doznati nešto više o projektima koji se pripremaju na početku Vašega mandata?

Mandat otvaram dolaskom prestižnog eventa – Supercar Owners Circle – karavanom ultra rijetkih automobila, koju ćemo ugostiti na stazi Zrakoplovno-tehničkog zavoda u Velikoj Gorici ove subote. Do kraja godine, uz postojeće projekte, kao što su Gastro Turopolje i Advent u Velikoj Gorici, bavit ću se planiranjem kalendara događaja za 2023. godinu, a o tome ću više moći reći krajem godine.

Što vidite kao najveće prednosti, a što kao najveće mane turističke ponude našega kraja?

Naš je kraj zaista prekrasan i nudi jako puno istinskih turističkih “dragulja”. I te dragulje treba izbrusiti da postanu sjajni ponos našeg kraja. Treba ispričati priče o najslavnijem velikogoričkom paru, Slavi i Augustu Šenoi, o prekrasnim drvenim kapelicama, ponosim spomenicima drvenog graditeljstva u našem kraju, gastro ponudi, tartufima, specijalitetima od turopoljske svinje, turopoljskim štruklima, o našoj kulturnoj baštini, koju čuvaju vrlo aktivna i živa kulturnoumjetnička društva. U našoj šumi Turopoljski lug skrivaju se hrastovi stari 300 godina, oko kojih su prema starim legendama i vile plesale…

S druge strane, u Velikoj Gorici je puno novih stanovnika, tu su i nove generacije, mladi naraštaji koje trebamo naučiti da imaju zašto i zbog čega ostati tijekom vikenda u našem gradu, ali i da uvijek mogu pozvati goste, pokazati im sve ljepote ovog kraja. Naravno, i mi moramo graditi i širiti ponudu. Ako i imamo mana, trebamo raditi na tome da mane ili slabosti popravimo i pretvorimo u prednosti.