VIDEO Trenirao Šandora, došao kao tajnik, preko noći postao trener i – oživio VG košarku!
Miron Češkić je 34-godišnjak iz Đakova, ne tako davno prvoligaški košarkaš, a posljednjih 15-ak godina i trener. U KK Goricu došao je kao tajnik, podmetnuo leđa i postao trener, pa kreirao jednu lijepu priču u skromnim uvjetima…
Kad je prošlog ljeta velikogorička košarka napravila korak unatrag, kad je došao trenutak da se možemo prestati hvaliti kako smo “uz Zagreb, jedini grad u Hrvatskoj s prvoligašima u muškom nogometu, košarci i rukometu”, došlo je vrijeme za novi početak. S istim predsjednikom kluba, ali sa značajno izmijenjenim igračkim rosterom te s novim trenerom, sportskim direktorom i tajnikom. Momčad je tako preuzeo Neven Nikolić, povratnik na klupu Gorice, sportski sektor preuzeo Tonći Mašina, relativno poznato ime u košarkaškim krugovima, a tajnik je postao dečko o kojem smo dotad, realno, jako malo znali…
Miron Češkić (34) preuzeo je ulogu prvoga klupskog operativca, ideja je bila da radi sve ono što spada pod poslove tajnika jednoga kluba, u prvom redu u organizacijskom smislu, a ujedno je i želio pomoći treneru Nikoliću kao njegov asistent. A onda je, samo par dana prije starta sezone, prije prve utakmice u Prvoj ligi, odnosno drugom rangu, Nikolić odlučio da to nije projekt za njega. I otišao. Klub koji je ionako bio u problemima, na teškom novom početku, našao se u teškoj gabuli.
– Ako treba, tu sam!
Tim se riječima tajnik Miron stavio na raspolaganje upravi kluba, a kako za neko drugo rješenje nije bilo ni vremena ni pretjeranih mogućnosti, odabir je bio upravo on. Tajnik i pomoćni trener podmetnuo je leđa i postao – tajnik i trener! Nastavio je raditi u organizacijskom dijelu kluba, i dalje je bio zadužen za sve detalje vezane uz svakodnevni život kluba, organizaciju utakmicu, kontaktiranje redara, liječnika, službenog spikera, fotografa… I, uz sve to, još i poveo momčad s klupe.
– S trenerskim poslom počeo sam se baviti s 19 godina. Gdje god sam bio kao igrač, istovremeno sam radio i kao trener u mlađim kategorijama – kaže Miron na početku svoje košarkaške priče.
Momak iz Đakova bio je vrlo dobar košarkaš, dogurao je i do najvišeg ranga hrvatske košarke, pri čemu nikad nije odustao od ideje da se bavi košarkom u punom smislu te fraze. U hrvatskoj košarci, znamo to jako dobro, nije lako funkcionirati, tu nema ni velikog novca ni bilo kakvoga glamura, pa se taj svijet pretvorio u mjesto u kojem opstaju samo fanatici.
Fanatici poput Mirona Češkića. Bilo je u toj njegovoj priči i jako teških trenutaka, uključivalo je to i borbu za golu egzistenciju, pa je u svemu tome tražio svoje mjesto pod suncem čak i u nekim drugim sportovima, u potpuno drukčijim okruženjima.
– U Velikoj Gorici sam radio i prije dolaska u klub, i to kao jedan od trenera našeg paraolimpijca Velimira Šandora. Nisam do tad imao praktički nikakav doticaj s paraatletikom, ali uživao sam u tom iskustvu. Velimir je sjajan tip, čovjek od kojeg možeš puno toga naučiti – govori danas Češkić, koji uživa u pobjedničkom razdoblju svoje mlade trenerske seniorske karijere.
Momčad Gorice, sastavljena od tek nekolicine igrača iz lanjskoga kadra, mnogi su unaprijed otpisali, računali da će ova sezona biti gola borba za preživljavanje, kroz pokušaje da ne dođe do novog poniranja. Nekoliko mjeseci poslije, s Mironom Češkićem na čelu, Gorica je treća momčad lige, odmah uz nedodirljive Vrijednosnice Osijek i Kvarner, a u 2024. godini u savršenom je nizu od pet pobjeda. I zato je ovo bio idealan trenutak da se naoružamo kamerama i mikrofonima pa odemo košarkašima u goste.
– Imali smo problema s ozljedama i bolestima u prvom dijelu sezone, trebalo je vremena da se sve skupa uigra, ali mi smo radili čak i tijekom božićnih i novogodišnjih blagdana, želeći napraviti sve da što spremniji dočekamo drugi dio prvenstva. Trenutačno sve ide baš kako treba, imamo tih pet pobjeda zaredom, izgradili smo i kemiju unutar momčad… I došli do toga da se čak i jedan Ante Mašić, sa svojih 38 godina, baca za svakom loptom, da želi igrati čak i s posjekotinom na laktu – ponosan je Miron.
I ima zašto biti ponosan. U uvjetima koji su milijun kilometara daleko od idealnih, u situaciji kad je njegov dio posla čak i otići kupiti bandaže i drugu osnovnu opremu, pa onda i organizirati utakmicu, uspije još i pripremiti momčadi, povesti je do niza pobjeda… Gorička košarka “oživjela” je velikim dijelom njegovom zaslugom, a sljedeći korak bio bi da sve te napore i žrtve njega i njegovih igrača prepoznaju i Velikogoričani. Košarkaška publika u ovom gradu nije brojna, daleko od toga, ali ovo je momčad koja zaslužuje pažnju.
– Da, volio bih da nas ljudi malo bolje poprate. Prva sljedeća prilika je već u subotu od 16 sati, kad dočekujemo Vrijednosnice Osijek, jedan od dva vodeća sastava. Pokazali smo već u prvom dijelu sezone da možemo igrati s njima, u Osijeku smo nesretno izgubili nakon produžetka, tako da vjerujem da nas čeka dobra utakmica, u kojoj ćemo imati svoju šansu – kaže Miron pa zaključuje:
– Pozivam sve Velikogoričani da dođu u dvoranu ove subote, da nas podrže i da vide što i koliko možemo. Mi im možemo obećati da ćemo dati sve od sebe!
I nije to nikakva floskula. Ova momčad uvijek daje maksimum, utakmice u ovoj ligi su dobre, zanimljive, često i vrlo napete, s velikim brojem koševa, atraktivnih poteza… Isplati se dati im šansu.
Sve ono najvažnije na utakmici dogodilo se u završnici prvog poluvremena i odmah na početku drugog poluvremena. Pogotkom mladog Luke Kirinića domaći su došli u 37. minuti u vodstvo 1:0, a nedugo zatim dosuđen je i kazneni udarac za Vatrogasac. Kapetan Ivan Kontić nije bio uspješan izvođač, vratar Ivan Šimić obranio je plasirani udarac. Gosti su u 44. minuti golom Maria Pavlovića izjednačili na 1:1.
Dinamo je u prvoj minuti nastavka pogotkom kapetana Filipa Đuksija poentirao došao u vodstvo 1:2, au 48. minuti Pavlović je svojim drugim pogotkom povisio na 1:3. Minutu kasnije uzvratio je Patrik Matošević i smanjio na 2:3. Nakon toga igralo se obostrano otvoreno, bilo je nekoliko zrelih prigoda, ali rezultat se do kraja nije promijenio.
Legendo, hvala i sretno! Krizma ide dalje, ostaje gomila lijepih uspomena…
Krešimir Krizmanić, dijete HNK Gorica, napušta svoj klub nakon 13 godina provedenih na Gradskom stadionu, od toga cijelih sedam u prvoj momčadi. Nekoć talentirani klinac izrastao je u simbol onoga kako bi to trebalo izgledati…
E, tako ti to nekako trebalo izgledati u idealnom scenariju! Dobro, ne baš u potpunosti tako, jer postoji i detalj koji bi mogao biti i “idealniji”, ali… Krešo Krizmanić otišao je iz Gorice kao simbol onoga na što svaki navijač “ponosa grada”, svaki prijatelj kluba, pomisli kad razmišlja o idealnom igraču za našeg prvoligaša.
Krešo je, naime, dečko s Galženice. “Born and raised” u ovome gradu, u ovome klubu. Počeo je kroz Udarnik, svoj talent zatim prošetao do Sigeta, nosio dres Hrvatskog dragovoljca, pa se na poziv trenera Perice Vidaka vratio kući. I došao u Goricu sa samo 11 godina.
U ovom klubu, koji u to doba baš i nije nalikovao klubu kakvog imamo danas, mali Krizma je rastao iz mjeseca u mjesec, iz sezone u sezonu, iz generacije u generaciju. Prvo kao desno krilo koje zabija ljevicom, zatim kao lijevi bek, pa na kraju kao stoper. Od limača, preko kadeta i juniora, sve do seniora. Uspio je u tome u uvjetima koji nisu bili idealni, iz niželigaškog juniorskog uskočio je u prvoligaški seniorski nogomet, a u takvim prijelaznima mnogi se izgube.
On se nije izgubio. Umjesto toga, mali Krešo stalno je napredovao. Iako, vidjelo se odmah da je u tom dečku nešto posebno…
– Protiv kojeg stopera mi je najteže igrati? Protiv Krizme na treningu!
Tako je svojevremeno govorio Lukasz Zwolinski, najbolji strijelac Gorice u prvoj prvoligaškoj sezoni. U to vrijeme Krizma je imao 18 godina, nije dobivao priliku u borbi za Europu, minute je skupljao u juniorskoj momčadi, ali odmah je bilo jasno da je pitanje vremena kad će i među velikim dečkima doći “na štih”. Ne samo zbog toga što je govorio Zwole, nego i zbog pametnog vođenja trenera Jakirovića, koji mu je prve prvoligaške minute dao u posljednjoj utakmici sezone.
U svakoj sljedećoj Krizmanić je pokazivao da vrijedi, da može, da ima i talent i kvalitetu, iako uvjeti i dalje nisu bili idealni. Gurali su ga na lijevi bok, štitili od eventualnih pogrešaka koje bi “ubile” mladog igrača, a i u godinama koje su slijedile pokazao je da može – sve! Ako treba na beka, može. Ako ima prostora na stoperu, super. Ako treba pokriti bilo koju drugu poziciju, nema frke… Pokrivao je tako i poziciju desnoga beka, ljevonogom stoperu to je daleko od idealnog okruženja, ali snašao se. I dokazao da je pravi “vojnik kluba”.
Spletom okolnosti, možda ponekad i nesreće, propuštao je prijelazne rokove jedan za drugim, ostajao u Gorici iz godine u godinu, pri čemu se iz klinca koji ima talent pretvarao u igrača koji je počeo nositi Goricu. Dogurao je na kraju do statusa ključnog igrača, jednog od onih bez kojeg niti jedan trener ne želi slagati svojih startnih 11, a u svemu tome nakupilo se čak 175 nastupa za najdraži klub.
Posljedično, Krešo Krizmanić postigao je ono što rijetki uspiju postići. Sa samo 24 godine Krešo je sedmu prvoligašku sezonu dovršio sa statusom – klupske legende. I simbola onoga što piše u idealnom scenariju: domaći klinac dođe u klub, ostane ovdje dovoljno dugo da postane prvotimac, na kraju i jedan od najvažnijih igrača, pa tek onda napusti klub.
Krešo napušta Goricu, dakle, u ljeto 2025. godine, punih 13 godina nakon što je prvi put ušao u svlačionicu Gradskog stadiona, s bogatim prvoligaškim iskustvom i iznimnom nogometnom kvalitetom. Zvuči idealno? I bilo bi, da nije jednoga detalja…
Krizma, naime, iz Gorice odlazi kao slobodan igrač. Da je scenarij baš potpuno idealan, klub bi ga transferirao u milijunskom nogometnom poslu, zaradio taj značajan novac i poželio mu svu sreću u nastavku karijere sa znakom eura ili dolara u očima. Ovako, u priči koja je prekrasna, iako ne i do kraja savršena, Krizma odlazi nakon isteka ugovora, uvjeren da je pravi trenutak za iskorak.
Klub se od Kreše Krizmanića prvi put oprostio uoči utakmice protiv Hajduka, njegove posljednje u dresu s brojem 25 i bikom na prsima, a drugi i posljednji put to je učinjeno objavom na društvenim mrežama.
U sklopu oproštaja stigao je i oproštajni intervju, jedan opširan pogled unatrag, na sve ove goričke godine dečka s Galženice. Krizma, hvala na svemu i sretno!
Članica Atletskog kluba Turopolje Vedrana Janjić jučer je u Hamburgu odradila svoju treću Ironman utrku, koja je dio Pro Serije i bodovana je kao Europsko Prvenstvo, a Vedrani je to treći nastup na punoj Ironman distanci. To podrazumijeva 3.800 metara plivanja, 180 kilometara bicikliranja i trčanje maratona dugog 42,2 kilometra.
Vedrana je plivačku dionicu riješila za točno sat i pol, na biciklu je provela 5 sati i 26 minuta, a na kraju je maraton istrčala za 3 sata, 46 minuta i 29 sekundi. Kroz cilj je prošla s ukupnim vremenom od 10 sati, 59 minuta i 48 sekundi, što je njen rekord na utrci.
–Jako sam zadovoljna. Jutro nije bilo obećavajuće jer su odgodili start za sat vremena zbog grmljavinskog nevremena i skratili vrijeme za tranziciju pa je sve bilo kaotično i naopako. Onda sam se pogubila u jezeru i napravila više nego je trebalo. I tranzicija je ogromna pa sam i tu puno izgubila jer se puno trči s plivanja do bajka i kasnije do trčanja. Ali na bajku i trčanju sam nadoknadila vrijeme. Na bajku su bili jaki naleti vjetra pa sam se pošteno namučila i malo je snage ostalo za trčanje. Ali već na prvom kilometru se nebo otvorilo ša smo trčali i po dubokim lokvama. Takvo mi je vrijeme pasalo pa sam ipak dobro otrčala. Sve u svemu, osim plivanja, sve je prošlo po planu. Ali to je Ironman, uvijek nešto iznenadi i treba biti snalažljiv – ispričala je Vedrana.
Ultramaratonac Bojan Šebrek, samo dva tjedna nakon istrčanih 70 kilometara od Zagreba do Siska, u nedjelju je gotovo istu udaljenost prošao na utrci u Sloveniji. U Kranju je održana utrka Slo12Run, jedna od najpoznatijih ultri u susjednoj državi, na koju redovno odlazi i ultraška elita iz Hrvatske.
Bojan je sudjelovao u šestosatnoj utrci, a uz iscrpljujuću vrućinu i temperaturu zraka od 30 stupnjeva, uspio je istrčati 65.445 metara, osvojivši ukupno sedmo mjesto od 41 trkača.
Lomnica je u 32. kolu Premier lige pobijedila Ban Jelačić rezultatom 5:1 golovima Nikole Antunovića (3), Hrvoja Skupnjaka i Tonija Kovačevića, za goste Stjepan Klenović.
Donja Lomnica, 01.06.2025. Premier liga-32.kolo: Lomnica-Ban Jelačić 5:1. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Donja Lomnica, 01.06.2025. Premier liga-32.kolo: Lomnica-Ban Jelačić 5:1. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Do polovice prvog poluvremena obje momčadi nisu realizirale po dvije izgledne šanse. Isključenje Drezge u 26. minuti za goste je bilo sporno, jer Skupnjak, prema njihovoj procjeni, nije izravno išao prema vratima kada je pao u duelu s Drezgom.
Donja Lomnica, 01.06.2025. Premier liga-32.kolo: Lomnica-Ban Jelačić 5:1. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Donja Lomnica, 01.06.2025. Premier liga-32.kolo: Lomnica-Ban Jelačić 5:1. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Domaći su brojčanu prednost iskoristili neposredno pred odlazak na odmor efektnim pogotkom Skupnjaka, koji je s ruba kaznenog prostora poslao loptu u rašlje za 1:0.
Donja Lomnica, 01.06.2025. Premier liga-32.kolo: Lomnica-Ban Jelačić 5:1. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Lomnica je u drugom poluvremenu ostvarila uvjerljivu pobjedu hattrickom Nikole Antunovića.
Donja Lomnica, 01.06.2025. Premier liga-32.kolo: Lomnica-Ban Jelačić 5:1. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Lomnica (32 13 6 13 70:57 45) je s 45 bodova na 10. mjestu u trenutačnom poretku, a Ban Jelačić (32 13 9 10 41:34 48) je s 48 bodova na 7. mjestu.
Galerija fotografija
Premier liga 2024./2025., 32. kolo
NK Lomnica – NK Ban Jelačić (Vukovina) 5:1 (1:0)
Donja Lomnica. Stadion: ŠRC Lomnica. Gledatelja: 120. Nedjelja, 01.06.2025., 18 sati. Glavni sudac: Ivan Marinčević (Mičevec). Pomoćni suci: Filip Krznarić (Velika Gorica) i Matej Mrkoci (Mraclin). Delegat: Zoran Smrekar (Turopolje). Strijelci: 1:0 – Skupnjak (44), 2:0 – Kovačević (48), 3:0 – Antunović (66), 4:0 – Antunović (68), 4:1 – Klenović (75), 5:1 – Antunović (88). Isključenje: Marko Drezga (26.min.- prekršaj u izglednoj prilici za postizanje zgoditka).
LOMNICA: Luter (od 78. Žugaj), Skupnjak (od 78. Homsi), Garvanović (od 59. Delić), Burazer, Dijanežević, Grdenić, Gudelj, Šoštarec, Čizmadija (od 78. Deverić), Kovačević (od 59. Antunović), Arbanas (cap.)(od 59. Kevrić). Trener: Zoran Tomčić.
BAN JELAČIĆ: Klepac, A.Nikić, Drezga, Markov, Pavlić (od 70. Softić), Pušić (od 46. Mankas), Harambašić (od 59. Klenović), Miletić, Grgić (od 46. Pedišić), Klasnić, Kotrman. Trener: Josip Mihanović.
U predposljednjem kolu Jedinstvene županijske lige došlo je do velike promjene na vrhu ljestvice! Lonja, dosadašnji lider, poražena je u gostima kod Pušće minimalnim rezultatom 1:0. Istovremeno, Buna je na domaćem terenu bila uvjerljiva protiv Jamnice te slavila s 3:1. U prvom poluvremenu Robert Zlodi – Šiki bio je u 23. minuti najprisebniji pred golom gostiju. U drugom poluvremenu je tamnoputi Justin u 56. minuti s bijele točke pogodio vratnicu. Odbila se lopta pravo pred njega, a on je nije prokockao, već je iz blizine povisio na 2:0. U samoj završnici utakmice, Nikola Šebek je nakon asistencije Škojca, mirno završio akciju i potvrdio pobjedu pogotkom iz neposredne blizine za 3:1.
Ovim raspletom Buna je preuzela prvo mjesto i sada ima dva boda prednosti ispred Lonje. Sve će se odlučiti u posljednjem kolu — upravo u Lonjici, gdje Buna gostuje kod Lonje. Nogometaši Bune u tom derbiju ne smiju izgubiti, dok im i remi donosi naslov prvaka i plasman u viši rang natjecanja — Premier ligu Nogometnog saveza Zagrebačke županije.
Najnapetije, zadnje kolo sezone je pred nama, a svi pogledi usmjereni su prema Lonjici gdje će pasti konačna odluka.
JEDINSTVENA I. ŽNL , 29. kolo
BUNA – JAMNICA 3:1
Mala Buna. Igralište Bune. Sudac: Cikojević (Novaki). Pomoćnici: Trstenjak i Rešetar.
BUNA: Vidović, Joel (od 86. Zlodi), Ruklić (od 69. Kalisar), Čumpek, Stipančić (od 89. S. Šebek), Đurašin, Vukašinec (od 46. Mrkonjić), Huđber, Forjan (od 46. Škojc), Justin (od 86. Rovišan), Zlodi (od 46. N. Šebek). Trener: Miroslav Lukinić.