Sport
VIDEO Rajko izbliza: ‘Nemoguć sam kad gubim. Srećom, to se ne događa često…’
Novi trener Gorice Rajko Vidović predstavio se javnosti kroz gostovanje na klupskom YouTube kanalu, a tom je prilikom ispričao cijeli niz detalja o svojoj igračkoj i trenerskoj karijeri, ali i privatnom životu…
Usporedno s prvim informacijama koje su se probile u eter i ponudile njegovo ime kao novu opciju za novog trenera Gorice, pojavilo se i pitanje koje nekako i pripada našem folkloru: “Tko je sad taj?” Budući da je čovjek o kojem pričamo Rajko Vidović, takvo pitanje postavljali su svi osim okorjelih nogometnih zaljubljenika, ali i ljubitelja HNL-a iz nekih ranijih vremena.
Za sve osim njih, evo tko je Rajko Vidović, deveti trener u prvoligaškoj povijesti HNK Gorice…
Rajko Vidović krenuo je iz rodnih Zavidovića, u središnjoj Bosni, put ga je preko izbjeglištva i nogometnog odrastanja vodio prvo do Njemačke, pa onda i čakovečkog Međimurja, natrag u BiH, odnosno u Kiseljak. Tu su ga negdje vidjeli i ljudi iz Rijeke, koja je 2002. ponudila 27-godišnjem Rajku šansu u HNL-u.
– Nakon dobre sezone u Premijer ligi imao sam ponude Sarajeva i Željezničara, ali tad se javila Rijeka i odabrao sam taj put. Prva godina na kultnoj Kantridi nije bila osobita, pa sam otišao u Kamen Ingrad, zatim se vratio u Rijeku, a 2004. potpisao za NK Zagreb. Bio sam tamo dvije i pol godine, pamtim to razdoblje samo po lijepome, iako nije završilo lijepo – ukratko prepričava prvi dio svoje igračke priče Vidović, kojeg HNL romantici smatraju i ikonom, igračem koji se pamti, jer nije spadao u velike igrače, a opet se nekako izdvajao borbenošću, željom…
– Nisam bio neki veliki strijelac, više sam bio radni napadač, tako da sam sezone završavao s nekih sedam-osam golova, ali pomagao sam momčadima na druge načine. Osim prve godine u Rijeci i u Kamen Ingradu, gdje su uz mene bili Joško Popović, Zoran Zekić i takvi igrači, svugdje sam bio standardan, svugdje sam igrao – ističe Rajko.
U vrijeme kad je došao u Kamen Ingrad, još jednu romantičnu HNL postaju, Vidović je upoznao i Sergeja Jakirovića, s kojim je igrao i u Zagrebu, a nekoliko godina nakon upoznavanja bio mu je i kum na vjenčanju!
– Pitaj ga u čemu je spavao na pripremama u Medulinu kod Mile Petkovića… – glasila je Jakirova instrukcija kad je zamoljen da pomogne sa zajedničkim anegdotama.
– Da, pamtim to, kako ne – sa smiješkom odgovara Rajko.
– Kod Mile u Zagrebu imali smo četiri treninga na dan na pripremama! Prvi dan-dva još nekako i izdržiš, ali poslije toga smo promijenili metodu. Nakon treninga bih se otuširao, odmah obukao za sljedeći trening i tako se bacio u krevet, da uspijem barem malo odspavati… I kad sat zazvoni, dižeš se i ideš ravno na trening! Tad smo mislili da čovjek nije normalan, ali te sezone smo doslovno letjeli terenom, pet puta smo dobili Dinamo, triput Hajduk…
Epizoda u Zagrebu završila je neslavno, a i to je imalo veze s kumom Jakirom. Došlo je do problema između njega i predsjednika Medića, Vidović je stao na prijateljevu stranu i završio u – juniorima. Trenirao je tako s 32 godine sa Zagrebovim nadama i čekao bolje dane, koji su stigli nakon poziva iz Kine.
– Zove me menadžer i kaže: “Slušaj, ovi kažu da im se sviđaš, da ćeš biti kapetan!” Ja mu odgovaram da me nije briga za nikakvog kapetana, daj samo da potpišem, da se maknem iz Zagreba… I potpišem, dođem tamo, dobijem traku i odradim jako dobru sezonu, ali tad sam se odlučio vratiti kući – pamti Vidović.
Vratio se u zaprešićki Inker, a zatim i u tada drugoligašku Lokomotivu, u kojoj se okupila hrpa talentiranih klinaca poput Pivarića, Antolića, Barbarića, Tomečaka i ostalih, a vodila su ih dva “starca” na kraju karijere. Rajko Vidović i – Željko Sopić!
– Već tad smo bili sigurni da će ti dečki napraviti velike karijere i jako mi je drago što je tako ispalo, što smo im nas dvojica mogli barem malo pomoći. Jedini je problem što su nas ljudi znali često zamijeniti, ali samo zbog frizure, ne zbog igračkih kvaliteta, jer Željko je bio puno ozbiljniji igrač od mene – sa smiješkom priča trener Gorice.
Godinu dana, u poznim igračkim godinama, odradio je čak i u dalekom Vijetnamu, u nogometnoj egzotici, ali i u državi koju bi, kaže, svakom igraču preporučio. Vratio se zbog puknuća križnih ligamenata, ali i željan obitelji, djece…
Igračka karijera završila je, opet na poziv kuma Jakira, u trećeligašu iz Dugog Sela. Tamo je i preuzeo juniore, i to nakon što je Jakir otišao u Sesvete, bio je i pomoćnik Milivoju Bračunu, a zatim i samostalno vodio prvu momčad. Put ga je nakon toga vodio u Lučko, Trnje, Sesvete i na kraju u Kustošiju, s kojom je baš planirao povratak u drugi rang.
– Nakon utakmice protiv Hajduka nazvao me Mario Brkljača i moram priznati da na prvu nisam toliko ozbiljno shvatio cijelu tu priču. Imao sam ugovor s Kustošijom, imao sam dogovor s Andyjem Barom i Vladom Babićem, i zato je moj odgovor bio da se u slučaju da dođe to toga svakako prvo jave njima. Dan poslije nazvao me Bara i rekao da je sve na meni, da razumije ako želim napredovati i da mi neće stajati na putu. Hvala ljudima iz Kustošije na tome, jer bila je ovo prilika koja se ne ukazuje baš svaki dan – opisuje Rajko dane velike promjene u svom životu.
Goricu je, naravno, gledao redovito, često je i dolazio na utakmice, sjedio na tribinama, ne znajući da će dobiti priliku voditi te dečke. I jako je dobro znao gdje dolazi.
– Imao sam ove sezone dva poziv iz prvoligaša, ali promijenio sam da u tom klubu ne bih mogao napraviti pomake. Kad se otvorila opcije u Gorici, to ni u jednom trenutku nije bilo tako. Da ne vjerujem da ne mogu napraviti dobre stvari ovdje, da ne vjerujem u sebe i svoj rad, ne bih ni ovo prihvaćao, bez obzira što se radi o prvoj ligi – tvrdi Vidović.
Odmah je krenuo raditi jako, već drugog dana svog mandata zakazao je dva treninga, vrlo brzo odradio i neslužbeni debi u prijateljskom ogledu s Mariborom, a kroz sve to provlačio i puno razgovora.
– Oni koji me poznaju da sam jako zahtjevan kao trener, da mi je jako bitno kako igrači rade na treningu i na utakmici, kakav im je pristup. Kakav si na treningu, takav ćeš biti i na utakmici, zato nema i ne smije biti šparanja, a dečki to jako dobro odrađuju i zadovoljan sam – govori trener Vidović.
Njegovi bivši igrači odreda ga jako cijene i poštuju, a to će reći da uspijeva pronaći balans između “prijateljstva”, odnosno prisnog odnosa s igračima i onoga što se radi na terenu.
– Ja sam za svog igrača na raspolaganju 24 sata. Ako mogu pomoći i s privatnim problemom, tu sam, ali kad je teren u pitanju… Prvo meni leti glava! I zato jasno postavljam zahtjeve i ciljeve pred igrača, a tu nema popusta. Kad izađemo s terena, to je druga priča. Moramo biti svjesni da ovisimo jedni o drugima, da svatko mora nositi svoj dio odgovornosti, a ne da smo si mi dobri, a ti mi se šetaš po terenu… E, toga nema. Ako daješ sve od sebe na terenu, lave ti igraš, ako ne… – zastao je Vidović, jer nastavak i nije bio potreban.
I sve te misli, sve ideje i nacrte, Rajko Vidović sabire na svom posebnome mjestu. U sobici na katu dvoetažnog stana u Sesvetama ima svoj kutak, u koji ne zalazi ni supruga Josipa, ni kćerke Laura i Kjara, kao ni sin Luka, i sam nogometaš.
– Dobar je, zanimljiv igrač, igra lijevog beka ili krila… I nije baš na tatu, čini mi se da je talent za nogomet povukao s mamine strane, jer ja tehnički baš i nisam bio nešto, a on je jako dobar. Iako, kad sam mu u onih par utakmica u Trnju bio trener, znao je biti i na klupi – sa smiješkom kaže Rajko i završava:
– Moja obitelj jako mi je važna, velika su mi potpora, a pogotovo sve to prati sin. Mali je znao više detalja o igračima Gorice nego ja… Ali obitelj me jako dobro poznaje kad je nogomet u pitanju. Već kad me vide na parkingu ispred zgrade znaju jesam li pobijedio ili izgubio. Kad pobijedim, sve može, sve je dozvoljeno. Kad izgubim, treba mi neko vrijeme da se posložim. Zatvorim se u svoju sobicu, pogledam utakmicu dvaput zaredom, analiziram, razmišljam… Srećom, moram reći da mi se dosad nije često događalo da gubim.
A ništa, neka se onda tako i nastavi…
Sport
Novi termin, ali i mjesto radnje: Gorica i Varaždin igrat će u – Velikoj Gorici!
Uzimajući u obzir stanje travnjaka u Varaždinu, ali i vremensku prognozu, donesena je odluka kako će Varaždin i Gorica svoju utakmicu 19. kola odigrati u ponedjeljak u 16 sati na našem Gradskom stadionu
Sport
Malo drukčije pripreme: ‘Živimo za ono što nas čeka, bit ćemo spremni kao nikad!’
Nogometaši Kurilovca odradili su prvi od planiranih šest tjedana priprema za nastavak sezone, pri čemu je svakodnevno glavna tema ono što će se dogoditi 4. ožujka u Maksimiru. U pripremi su i posebni dresovi…
Okovani minusima u zraku, nogometaši Kurilovca krenuli su s pripremama za izazovno proljeće prvog dana druge polovice siječnja, ali već od prve sekunde okupljanja udarna tema na Udarniku je ono što će se dogoditi četvrtog dana ožujka.
– Slijedi nam šest tjedana rada, sigurno ćemo se pripremiti bolje nego ikad, a sve sa ciljem da odradimo što bolji nastavak sezone i da se približimo vrhu što je više moguće – kaže Luka Sedlaček, pa istaknuo ono što je i potpuno logično:
– Naravno, posebna motivacija je i ta utakmica s Dinamom, jer za to se živi, za to se radi…
Od razgovora o Dinamu, koliko god ta utakmica i dalje bila relativno daleko, nitko ne može niti želi pobjeći. Kroz šalu se često provlače imena kao što su Josip Mišić, Ismael Bennacer ili Dion Drena Beljo, služi to kao svakodnevna motivacija, pri čemu nitko neće ni na trenutak podcijeniti izazov koji donosi prvo kolo proljeća, odnosno gostovanje kod Gaj Mača.
Fokus na tu spektakularnu utakmicu četvrtfinala Kupa u Maksimiru teško je izbjeći s obzirom na sve pripreme koje su u tijeku. Akcija aktiviranja navijača za ovo povijesno gostovanje već je u tijeku, bit će na maksimirskim tribinama kompletna omladinska škola, a u pripremi je i izrada posebne edicije dresova.
Na tim lijepim dresovima bit će, usput rečeno, i nešto prostora za propagandne poruke, a Kurilovčani ne bi imali ništa protiv da se netko od gospodarstvenika poželi i oglasiti na dresu u izravnom televizijskom prijenosu, pred očima cijele nacije…
Međutim, sve su to detalji koji će tek doći na red. Za sad je ključno što bolje se pripremiti, a tu glavnu riječ vodi “Mourinho s Udarnika”, poznatiji kao Senad Harambašić.
– Počeli smo 45 dana uoči nastavka prvenstva, a cilj je odraditi nekih 30-ak treninga i pet pripremnih utakmica. Napravit ćemo i jedan dobar teambuilding, te se adekvatno pripremiti na svim razinama za ono što nas čeka – kaže Senad.
Pojačanja nije dobio, vjerojatno ih neće ni dobiti, ali ni na trenutak neće kukati i žaliti se. Zadovoljan je što se u puni pogon vraćaju ozlijeđeni, što će kadar moći ozbiljno proširiti i osnažiti bez ikakvih aktivnosti na tržištu, a još zadovoljniji bi bio da su vremenske prilike nešto povoljnije. U ovakvoj situaciji jedino je rješenje za treninge dotrajali teren s umjetnom travom, dimenzija 60×40 metara, što je daleko od idealnih uvjeta, a dobro u lošem je to što su Kurilovčani na takve stvari i pojave već i naviknuti…
U subotu će “Senad Boysi”, bude li barem elementarnih uvjeta za to, malo izaći i na travnjak te odigrati međusobnu utakmicu. Tri dana poslije, u utorak, protivnik će na umjetnoj travi terena Pongračevo u Zagrebu biti trećeligaš Hrvatski dragovoljac, a iz ranga više dolazi i Bjelovar, kojem Kurilovčani u goste idu posljednjega dana siječnja.
Nakon dva okršaja s protivnicima iz višeg ranga uslijedit će dva sudara s klubovima iz nižeg ranga, pa je 4. veljače u planu utakmica protiv Zelengaja, a tri dana poslije protiv TOP Kerestinca, kojeg vodi bivši trener Lukavca Slaven Batovanja.
Kao svojevrsna “generalka” poslužit će dvoboj s Dugim Selom na Valentinovo, a tjedan dana poslije na red bi trebao doći planirani teambuilding, koji zasad nije baš do kraja isplaniran. I dalje se traži prava lokacija i odgovarajući protivnik za posljednje opuštanje uoči starta nogometnog proljeća. Na Udarniku se nadaju da će Gaj Mače pristati utakmicu 18. kola prebaciti s nedjelje na subotu, kako bi imali još dan više za pripremu za Dinamo, no takva odluka zasad nije donesena.
A kad prođe i to gostovanje, Kurilovec kreće “gorjeti” zbog onoga što slijedi te srijede, 4. ožujka…
Sport
Malo mladosti, malo iskustva: Mraclin u proljeće jači za Kosa i Smolkovića
Novi igrači NK Mraclina i službeno su postala dva povratnika u klub – Dominik Smolković stigao je kao velika želja iz susjednog Buševca, a Nikola Kos vratio se nakon efikasne jeseni u Gradićima
Sport
Večer velikogoričkog sporta: Svi na istome mjestu, nagrade za najbolje
U dvorani Pučkog otvorenog učilišta u petak od 18 sati okupit će se sve najbolje što velikogorički sport ima, zajedno s gostima iz Grada, Županije, Ministarstva…
Sport
Lorena Rinčić ponovno proglašena mladom nadom hrvatskog paraolimpijskog sporta
Gorička stolnotenisačica, članica Parastolnoteniskog kluba USPON, osvojila je drugo priznanje Hrvatske paraolimpijskog odbora.
-
Sportprije 3 danaRaj za golmane: Najveći talent u državi iz Dinama došao u Goricu!
-
Vijestiprije 3 danaObitelj u Glini ostala bez doma u požaru – “Odrecite se jedne kave, jednog malog dnevnog troška i pomozimo zajedno ovim ljudima”
-
prometprije 4 danaFOTO Novi semafor na ulazu u grad!
-
HOTNEWSprije 6 danaIN MEMORIAM Ivica Potočnik – njegova tišina sada je glasnija od svake melodije