Sport
VIDEO Rajko izbliza: ‘Nemoguć sam kad gubim. Srećom, to se ne događa često…’
Novi trener Gorice Rajko Vidović predstavio se javnosti kroz gostovanje na klupskom YouTube kanalu, a tom je prilikom ispričao cijeli niz detalja o svojoj igračkoj i trenerskoj karijeri, ali i privatnom životu…
Usporedno s prvim informacijama koje su se probile u eter i ponudile njegovo ime kao novu opciju za novog trenera Gorice, pojavilo se i pitanje koje nekako i pripada našem folkloru: “Tko je sad taj?” Budući da je čovjek o kojem pričamo Rajko Vidović, takvo pitanje postavljali su svi osim okorjelih nogometnih zaljubljenika, ali i ljubitelja HNL-a iz nekih ranijih vremena.
Za sve osim njih, evo tko je Rajko Vidović, deveti trener u prvoligaškoj povijesti HNK Gorice…
Rajko Vidović krenuo je iz rodnih Zavidovića, u središnjoj Bosni, put ga je preko izbjeglištva i nogometnog odrastanja vodio prvo do Njemačke, pa onda i čakovečkog Međimurja, natrag u BiH, odnosno u Kiseljak. Tu su ga negdje vidjeli i ljudi iz Rijeke, koja je 2002. ponudila 27-godišnjem Rajku šansu u HNL-u.
– Nakon dobre sezone u Premijer ligi imao sam ponude Sarajeva i Željezničara, ali tad se javila Rijeka i odabrao sam taj put. Prva godina na kultnoj Kantridi nije bila osobita, pa sam otišao u Kamen Ingrad, zatim se vratio u Rijeku, a 2004. potpisao za NK Zagreb. Bio sam tamo dvije i pol godine, pamtim to razdoblje samo po lijepome, iako nije završilo lijepo – ukratko prepričava prvi dio svoje igračke priče Vidović, kojeg HNL romantici smatraju i ikonom, igračem koji se pamti, jer nije spadao u velike igrače, a opet se nekako izdvajao borbenošću, željom…
– Nisam bio neki veliki strijelac, više sam bio radni napadač, tako da sam sezone završavao s nekih sedam-osam golova, ali pomagao sam momčadima na druge načine. Osim prve godine u Rijeci i u Kamen Ingradu, gdje su uz mene bili Joško Popović, Zoran Zekić i takvi igrači, svugdje sam bio standardan, svugdje sam igrao – ističe Rajko.
U vrijeme kad je došao u Kamen Ingrad, još jednu romantičnu HNL postaju, Vidović je upoznao i Sergeja Jakirovića, s kojim je igrao i u Zagrebu, a nekoliko godina nakon upoznavanja bio mu je i kum na vjenčanju!
– Pitaj ga u čemu je spavao na pripremama u Medulinu kod Mile Petkovića… – glasila je Jakirova instrukcija kad je zamoljen da pomogne sa zajedničkim anegdotama.
– Da, pamtim to, kako ne – sa smiješkom odgovara Rajko.
– Kod Mile u Zagrebu imali smo četiri treninga na dan na pripremama! Prvi dan-dva još nekako i izdržiš, ali poslije toga smo promijenili metodu. Nakon treninga bih se otuširao, odmah obukao za sljedeći trening i tako se bacio u krevet, da uspijem barem malo odspavati… I kad sat zazvoni, dižeš se i ideš ravno na trening! Tad smo mislili da čovjek nije normalan, ali te sezone smo doslovno letjeli terenom, pet puta smo dobili Dinamo, triput Hajduk…
Epizoda u Zagrebu završila je neslavno, a i to je imalo veze s kumom Jakirom. Došlo je do problema između njega i predsjednika Medića, Vidović je stao na prijateljevu stranu i završio u – juniorima. Trenirao je tako s 32 godine sa Zagrebovim nadama i čekao bolje dane, koji su stigli nakon poziva iz Kine.
– Zove me menadžer i kaže: “Slušaj, ovi kažu da im se sviđaš, da ćeš biti kapetan!” Ja mu odgovaram da me nije briga za nikakvog kapetana, daj samo da potpišem, da se maknem iz Zagreba… I potpišem, dođem tamo, dobijem traku i odradim jako dobru sezonu, ali tad sam se odlučio vratiti kući – pamti Vidović.
Vratio se u zaprešićki Inker, a zatim i u tada drugoligašku Lokomotivu, u kojoj se okupila hrpa talentiranih klinaca poput Pivarića, Antolića, Barbarića, Tomečaka i ostalih, a vodila su ih dva “starca” na kraju karijere. Rajko Vidović i – Željko Sopić!
– Već tad smo bili sigurni da će ti dečki napraviti velike karijere i jako mi je drago što je tako ispalo, što smo im nas dvojica mogli barem malo pomoći. Jedini je problem što su nas ljudi znali često zamijeniti, ali samo zbog frizure, ne zbog igračkih kvaliteta, jer Željko je bio puno ozbiljniji igrač od mene – sa smiješkom priča trener Gorice.
Godinu dana, u poznim igračkim godinama, odradio je čak i u dalekom Vijetnamu, u nogometnoj egzotici, ali i u državi koju bi, kaže, svakom igraču preporučio. Vratio se zbog puknuća križnih ligamenata, ali i željan obitelji, djece…
Igračka karijera završila je, opet na poziv kuma Jakira, u trećeligašu iz Dugog Sela. Tamo je i preuzeo juniore, i to nakon što je Jakir otišao u Sesvete, bio je i pomoćnik Milivoju Bračunu, a zatim i samostalno vodio prvu momčad. Put ga je nakon toga vodio u Lučko, Trnje, Sesvete i na kraju u Kustošiju, s kojom je baš planirao povratak u drugi rang.
– Nakon utakmice protiv Hajduka nazvao me Mario Brkljača i moram priznati da na prvu nisam toliko ozbiljno shvatio cijelu tu priču. Imao sam ugovor s Kustošijom, imao sam dogovor s Andyjem Barom i Vladom Babićem, i zato je moj odgovor bio da se u slučaju da dođe to toga svakako prvo jave njima. Dan poslije nazvao me Bara i rekao da je sve na meni, da razumije ako želim napredovati i da mi neće stajati na putu. Hvala ljudima iz Kustošije na tome, jer bila je ovo prilika koja se ne ukazuje baš svaki dan – opisuje Rajko dane velike promjene u svom životu.
Goricu je, naravno, gledao redovito, često je i dolazio na utakmice, sjedio na tribinama, ne znajući da će dobiti priliku voditi te dečke. I jako je dobro znao gdje dolazi.
– Imao sam ove sezone dva poziv iz prvoligaša, ali promijenio sam da u tom klubu ne bih mogao napraviti pomake. Kad se otvorila opcije u Gorici, to ni u jednom trenutku nije bilo tako. Da ne vjerujem da ne mogu napraviti dobre stvari ovdje, da ne vjerujem u sebe i svoj rad, ne bih ni ovo prihvaćao, bez obzira što se radi o prvoj ligi – tvrdi Vidović.
Odmah je krenuo raditi jako, već drugog dana svog mandata zakazao je dva treninga, vrlo brzo odradio i neslužbeni debi u prijateljskom ogledu s Mariborom, a kroz sve to provlačio i puno razgovora.
– Oni koji me poznaju da sam jako zahtjevan kao trener, da mi je jako bitno kako igrači rade na treningu i na utakmici, kakav im je pristup. Kakav si na treningu, takav ćeš biti i na utakmici, zato nema i ne smije biti šparanja, a dečki to jako dobro odrađuju i zadovoljan sam – govori trener Vidović.
Njegovi bivši igrači odreda ga jako cijene i poštuju, a to će reći da uspijeva pronaći balans između “prijateljstva”, odnosno prisnog odnosa s igračima i onoga što se radi na terenu.
– Ja sam za svog igrača na raspolaganju 24 sata. Ako mogu pomoći i s privatnim problemom, tu sam, ali kad je teren u pitanju… Prvo meni leti glava! I zato jasno postavljam zahtjeve i ciljeve pred igrača, a tu nema popusta. Kad izađemo s terena, to je druga priča. Moramo biti svjesni da ovisimo jedni o drugima, da svatko mora nositi svoj dio odgovornosti, a ne da smo si mi dobri, a ti mi se šetaš po terenu… E, toga nema. Ako daješ sve od sebe na terenu, lave ti igraš, ako ne… – zastao je Vidović, jer nastavak i nije bio potreban.
I sve te misli, sve ideje i nacrte, Rajko Vidović sabire na svom posebnome mjestu. U sobici na katu dvoetažnog stana u Sesvetama ima svoj kutak, u koji ne zalazi ni supruga Josipa, ni kćerke Laura i Kjara, kao ni sin Luka, i sam nogometaš.
– Dobar je, zanimljiv igrač, igra lijevog beka ili krila… I nije baš na tatu, čini mi se da je talent za nogomet povukao s mamine strane, jer ja tehnički baš i nisam bio nešto, a on je jako dobar. Iako, kad sam mu u onih par utakmica u Trnju bio trener, znao je biti i na klupi – sa smiješkom kaže Rajko i završava:
– Moja obitelj jako mi je važna, velika su mi potpora, a pogotovo sve to prati sin. Mali je znao više detalja o igračima Gorice nego ja… Ali obitelj me jako dobro poznaje kad je nogomet u pitanju. Već kad me vide na parkingu ispred zgrade znaju jesam li pobijedio ili izgubio. Kad pobijedim, sve može, sve je dozvoljeno. Kad izgubim, treba mi neko vrijeme da se posložim. Zatvorim se u svoju sobicu, pogledam utakmicu dvaput zaredom, analiziram, razmišljam… Srećom, moram reći da mi se dosad nije često događalo da gubim.
A ništa, neka se onda tako i nastavi…
Sport
Mladi članovi AK Maraton VG uspješno zaključili sezonu – “S veseljem gledamo prema novim izazovima”
Sport
Nogometna godina za povijest: Čudo na Udarniku, gazda u Gorici i fešta na Buni…
Kalendarska godina iza nas bila je posebna po nekoliko detalja; po onome što se dogodilo u Kupu na Udarniku, a posljedično i na ždrijebu, ali bilo je u nogometnoj 2025. i velikih uspjeha, velikih promjena, povijesnih dosega..
Pregledavajući nogometnu 2025. godinu u velikogoričkom kraju, polazište cijele priče mora biti jedan određen dan iz godine na izmaku. Tog 8. prosinca održava se ždrijeb četvrtfinala SuperSport Kupa Hrvatske, a među osam klubova u bubnju bila su i – dva velikogorička! Gotovo nestvarna činjenica, trenutak koji definitivno zaslužuje posebno mjesto u povijesti nogometa u ovom kraju. Nikad se ranije ništa takvo nije dogodilo, lako je moguće da se nikad više neće ni dogoditi…
Uz Goricu, koja je preko Rudeša došla do četvrtfinala, za ovaj je nevjerojatan detalj, jasno, zaslužan Kurilovec, koji je kreirao spektakl u ogledu s Istrom 1961. Za nagradu su kuglice u ždrijebu dečkima s Udarnika donijele – Dinamo! Najvažnija utakmica u 77 godina postojanja maloga kluba s dušom odigrat će se na Maksimiru 4. ožujka 2026. godine,
– Dinamo je za nas i klub i institucija zbog kojeg su puno puta ruke u Kurilovcu bile u zraku. Puno puta smo se zbog Dinama veselili, volimo i “brundati” ako nešto u Dinamu ne štima, jer znamo što je Dinamo, središte cijelog ovog dijela nogometne Hrvatske… I nije problem reći da je to klub koji nam je svima drag. A sad smo dobili priliku prvi put igrati službenu utakmicu protiv Dinama, u četvrtfinalu Kupa Hrvatske… Fenomenalno – kaže trener Kurilovca Senad Harambašić i u svom stilu dodaje:
– Odmah sam uzeo kalendar u ruke i išao vidjeti što im ide prije i poslije nas. Četiri dana poslije idu Hajduku na Poljud, nadamo se da će do tad trajati i u Europi, pa će možda i rotirati… A mi ćemo igrati finale Svjetskog prvenstva. I naravno da ćemo imati veliki motiv u smislu dokazivanja, ali i borbe za svoj klub, za svoj Kurilovec, za grad Veliku Goricu. Siguran sam da ćemo se prezentirati najbolje što budemo mogli u tom trenutku, na što ljepši i bolji način.
Uz ovakav se trenutak cijela velikogorička nogometna priča doima bitno glamuroznijom, a kad se tome doda da dva naša kluba u četvrtfinalu Kupa i nije jedino povijesno iz ove godine, logično je da i cijela nogometna godina postaje – povijesna.
Ilija Karamatić preuzeo je klub kojeg je Nenad Črnko uspješno vodio 16 godina… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
Naime, dosad nezamislive promjene dogodile su se i u svijetu HNK Gorice, koja je baš tijekom ove godine, točnije njezine posljednje trećine, postala športsko dioničko društvo. Nema više u ulozi prvog čovjeka kluba Nenada Črnka, čovjeka koji je “tata i mama” kluba koji je pod njegovim vodstvom dogurao do nacionalne nogometne elite, a to je promjena na koju se i dalje nije lako naviknuti.
Novi gazda je Ilija Karamatić, poslovni čovjek kojeg se može opisati i tajanstvenim, i opreznim, i ambicioznim… Najvažnije je, naravno, da bude i uspješan, odnosno da “ponos grada” sutra bude bolji klub nego što je bio jučer. Metode funkcioniranja su se promijenile, promijenili su se i ljudi u klubu, a nije nemoguće da promjena u tom smislu bude i u budućnosti, jer ovo je proces koji je tek krenuo. Kako se može doznati, ideja je kroz desetogodišnji projekt pretvoriti HNK Goricu prvo u financijski stabilan i posložen klub, a zatim i klub koji će tražiti svoje mjesto u vrhu europskog nogometa, samim time i u europskim natjecanjima, u čemu bi trebao pomoći i planirani klupski kamp negdje u gradskoj okolici.
Uz dvojac iz Kupa, Goricu i Kurilovec, velikogorički nogomet u prvih pet rangova natjecanja ima još samo Mraclin, iza kojega je godina s dva lica. Proljeće je bilo jako dobro, uspješno i raspjevano, igralo se na Grabi i finale goričkoga kupa, u kojem je ipak slavio Kurilovec, u sjajnom ozračju, pred stotinama ljudi… Jesen je bila kudikamo sumornija i teža, Saša Sabljak zasjeo je na klupu da izvuče stvar, a to će se nastaviti događati na proljeće. Uz neke promjene u kadru, Mraclin će ići dalje svojim putem, s ljudima iz kluba koji su primjer svima u okruženju.
A u jednom rangu niže, ukupno šestom, nazvanom Premier liga Zagrebačke županije, kreće turopoljski nogometni show. U tom je rangu ukupno 18 klubova, a od toga ih je čak osam s goričkog područja. Polet iz Buševca tu je u najboljoj poziciji, jer prošlu je sezonu zaključio na drugome mjestu, a ovu jesen na – prvome! Sjajni Buševčani ne kriju da bi voljeli otići i u rang više… Jelačić iz Vukovine na slabo je proljeće nadovezao solidnu jesen, koja je okončana na osmome mjestu, s bodom manje od sedme Bune.
Brežani su posebna priča ove 2025. godine, jer pamtit će se povijesna promocija u najviši rang županijskog nogometa, u kojem Buna nikad ranije nije bila, a pamti se i svaka utakmica ovog posebnoga kluba. Navijači su uvijek tu, i doma i u gostima, raspjevani i naoružani bakljama i gajbama, a dečki na terenu rade jako dobar posao u debitantskoj sezoni u ovom rangu.
Nogometaši Poleta drže vrh u Premier ligi Zagrebačke županije, u kojoj je čak osam naših klubova… Foto: Vitomir Štuban
Zlatne sredine drže se Turopoljac i Lukavec, nijansu ispod toga su Klas i Lomnica, a najlošije stoje Gradići, koji su proljetos ispali iz višeg ranga.
– Mislim da je Premier liga pun pogodak. Gotovo pola lige su naši klubovi, puno je lokalnih derbija, a posebno smo zadovoljni kako rade u Buševcu. Malo nas brinu Gradići, nismo baš očekivali da će ovako loše stajati nakon ispadanja, ali sad se promijenilo vodstvo kluba, nadamo se da će se promijeniti i rezultati – kaže Željko Mihalj, predsjednik NS Velika Gorica.
Zadovoljan je i stanjem u jedinstvenoj prvoj županijskoj ligi, u kojoj je sedam naših klubova. I tu imamo lidera, Posavec drži vrh, a slijede ga Kupa, Turopolje, Velika Mlaka i Mladost Obrezina, dok su na samome dnu Dinamo Hidrel i Meštrica.
– Vesele dobri rezultati Posavca, dok svi drugi funkcioniraju u okviru svojih mogućnosti. Mi u Savezu ponosni smo što smo najjači i najveći savez u županiji, imamo velik broj registriranih igrača, oko 120 selekcija mlađih uzrasta, a to je posebno važno, da klubovi ne stagniraju u radu s mladima. Rezultati seniora su tu drugi dio priče – kaže Mihalj, koji se slaže s tezom da je premalo klubova u višim rangovima.
– Da, premalo je to što imamo samo tri kluba u prvih pet rangova, ali mislim da nam nedostaje samo još jedan klub u prva tri ranga. Žao mi je što to već nije postao Kurilovec, odnosno što se nikad nije realizirala suradnja s Goricom o kojoj se dugo pričalo. Kad bismo uspjeli još jedan naš klub podići u jedinstveni treći rang, bila bi to velika stvar, ali ovisi to o nizu faktora.
Prokomentirao je Mihalj i aktualne rasprave u Sv. Nedelji, u kojoj je gradonačelnik Zurovec naumio od šest manjih klubova stvoriti dva veća. Velika Gorica ih ima čak 18, od prvoligaša Gorice pa do najniže rangiranog Vatrogasca iz Kobilića.
– Mislim da naša vlast nije toliko blesava da bi tako nešto radila. Koliko god klubovi imaju djece, uvijek je sve bolje nego da djeca nisu na nogometnim terenima – stav je prvog čovjeka velikogoričkog nogometa.
Sretna nam bila nogometna 2026.!
Najave
Prijave za HVIDR-in turnir pri kraju: Kad se spoje tradicija i aplikacija…
Najpoznatiji i najdugovječniji malonogometni turnir u našem gradu došao je do svog 33. izdanja. Prijave traju do subote u 18 sati, a izvlačenje skupina bit će u prostorijama županijskog nogometnog saveza
Samostalna Hrvatska tek se rađala, borba za slobodu trajala je i dalje, kad je početkom devedesetih velikogorička HVIDR-a odlučila pokušati nogometom pomoći svima kojima je pomoć potrebna. Prvi koraci bili su komplicirani i zahtjevni, pogotovo s obzirom na okolnosti, ali HVIDR-in turnir vrlo brzo je narastao do statusa jednog od najpopularnijih na području Zagreba i okolice.
Tijekom godina rastao je i broj prijavljenih, i nagradni fond, i količina prestiža u lovu na titulu pobjednika, pa su parket “bakarića” gazila i neka od najvažnijih imena malog nogometa u Hrvata. Usporedno su dijelom turnira namijenjenom mlađim kategorijama prolazili praktički svi gorički klinci koji su voljeli naganjati loptu, a na tribinama se okupljalo “pola grada”, pogotovo na onim završnim danima.
Imao je turnir, dakle, i svoje uspone, ali i svoje padove, da bi posljednjih godina organizatori ponovno krenuli u ozbiljnu akciju povratka turnira na svoje najviše razine. Neće to biti laka borba, velikih turnira s bogatim nagradnim fondovima ima nekoliko u Zagrebu i okolici, ali i ova bi godina mogla biti korak u tom smjeru…
Turnir je, eto, došao do svog 33. izdanja, počet će 28. prosinca, a potrajati sve do 11. siječnja. Igrat će se u “bakariću” istovremeno i U-13 Winter Cup, u svome drugom izdanju, a sve skupa djeluje kao sportsko druženje koje vrijedi ispratiti. Ili se prijaviti, zaigrati, okušati se u ozbiljnom malom nogometu…
Prijave su otvorene do subote, 27. prosinca, u 18 sati. Nakon toga se “zaključavaju” i tog trenutka turnir će dobiti svoj konačni oblik. U prijevodu, i dalje je moguće prijaviti se za sudjelovanje, što se može učiniti putem online obrasca ili telefonskim pozivom na jedan od brojeva organizatora: 099 4260 505 (Branko) ili 098 8219 33 (Slavko). Kotizacija iznosi 150 eura za seniorski turnir, odnosno 100 eura za U-13 Winter Cup, a uplate se vrše na račun HR2823600001101278308.
Velika Gorica, 10.12.2025. Najava 33. Kup HVIDR-a. Foto: David Joliæ/cityportal.hr
U formatu 5+1 prijavljene momčadi borit će se za nagradni fond koji ukupno iznosi 10.000 eura. Pobjedniku će pripasti 5500 eura, drugoplasiranom će pripasti 3000 eura, trećeplasiranom 1000, a četvrtoplasiranom 500 eura. Uz to, i ove godine će se tradicionalno birati najbolji igrač i vratar turnira, kao i Dream Team, a nagrađen će biti i najbolji strijelac.
Prošle godine najbolja je bila momčad pod nazivom Max autodijelovi, a koliko će dobro ići branitelju naslova, kao i svima ostalima, osim s tribina “bakarića” može se pratiti i na aplikaciji SofaScore.
Sport
Štefanje u avionu: Ekipa iz ŽRK Udarnika odletjela na mega turnir u Švedsku!
Dvije selekcije ŽRK Udarnika odletjele su prema Švedskoj, gdje će se u gradu Lundu, na jednom od najvećih turnira na svijetu, nadmetati u konkurenciji nevjerojatne 843 ekipe iz cijelog svijeta
Mladi rukometaši HRK Gorica u dobi od 11 do 17 godina uspješno su proveli program „Loptom preko granice“, u sklopu kojeg su od 19. do 21. prosinca nastupili na međunarodnom rukometnom turniru u Velenju (Republika Slovenija). Projekt je sufinanciran od Ministarstva turizma i sporta, a njegov cilj bio je omogućiti djeci i mladima međunarodno sportsko iskustvo, potaknuti razvoj socijalnih i timskih vještina te promicati vrijednosti sporta i fair playa.
Velenje (Slovenija), 19.-21.12.2025. Uspjeno završen program ”Loptom preko granice”. Foto: HRK Velika Gorica
Velenje (Slovenija), 19.-21.12.2025. Uspjeno završen program ”Loptom preko granice”. Foto: HRK Velika Gorica
Tijekom provedbe programa ostvareni su svi planirani ciljevi. Mladi sportaši sudjelovali su u pripremnim treninzima, prijateljskim utakmicama i edukativnim radionicama, s posebnim naglaskom na komunikaciju, poštovanje protivnika, fair play i sigurnost u sportu. Program je bio namijenjen djeci od 11 do 17 godina, uključujući i djecu s teškoćama u razvoju, čime je dodatno naglašena inkluzivna dimenzija sporta i jednakih prilika. Program je bio besplatan za sve sudionike.
Velenje (Slovenija), 19.-21.12.2025. Uspjeno završen program ”Loptom preko granice”. Foto: HRK Velika Gorica
Velenje (Slovenija), 19.-21.12.2025. Uspjeno završen program ”Loptom preko granice”. Foto: HRK Velika Gorica
Turnir u Velenju predstavljao je vrhunac programa. Dječaci HRK Gorice odigrali su ukupno devet utakmica u tri dobne kategorije, a uz sportske rezultate jednako su važne bile emocije, nova prijateljstva i iskustva stečena u međunarodnom okruženju. Turnir su obilježili timski duh, zajedništvo, puno smijeha, ali i pokoja suza te sitne ozljede o kojima je brinula dr. Zdenka Orlović, dugogodišnja liječnica kluba.
Velenje (Slovenija), 19.-21.12.2025. Uspjeno završen program ”Loptom preko granice”. Foto: HRK Velika Gorica
Velenje (Slovenija), 19.-21.12.2025. Uspjeno završen program ”Loptom preko granice”. Foto: HRK Velika Gorica
Pod vodstvom trenera Marinka Karavanića, Tomislava Mesarova i Patrika Varjačića te voditelja programa Hrvoja Pekere, djeca su se vratila u Veliku Goricu bogatija za jedno važno iskustvo – sportsko, odgojno i životno. Program „Loptom preko granice“ još je jednom potvrdio kako sport, uz pravilno vođenje i podršku zajednice, može biti snažan alat za osobni razvoj djece, promicanje fair playa i jačanje međunarodne suradnje te vidljivosti hrvatskog sporta izvan granica Republike Hrvatske. (Tekst: Hrvoje Pekera, voditelj programa)
Galerija fotografija
-
Vijestiprije 5 danaZadnja kupnja prije Božića – provjerili smo radno vrijeme trgovina
-
CityLIGHTSprije 2 danaGorička lovkinja Ana Bundalo: Obilazim čeke i hranilice u šumi, a pušku sam naslijedila od oca
-
CityLIGHTSprije 3 danaPolnoćka u župnoj crkvi Kravarsko
-
Vijestiprije 4 danaVažna obavijest za građane! Ovako VG Čistoća radi tijekom božićnih blagdana