Sport

VIDEO Rajko izbliza: ‘Nemoguć sam kad gubim. Srećom, to se ne događa često…’

Novi trener Gorice Rajko Vidović predstavio se javnosti kroz gostovanje na klupskom YouTube kanalu, a tom je prilikom ispričao cijeli niz detalja o svojoj igračkoj i trenerskoj karijeri, ali i privatnom životu…

Objavljeno

prije 2 godine

28. ožujka 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Usporedno s prvim informacijama koje su se probile u eter i ponudile njegovo ime kao novu opciju za novog trenera Gorice, pojavilo se i pitanje koje nekako i pripada našem folkloru: “Tko je sad taj?” Budući da je čovjek o kojem pričamo Rajko Vidović, takvo pitanje postavljali su svi osim okorjelih nogometnih zaljubljenika, ali i ljubitelja HNL-a iz nekih ranijih vremena.

Za sve osim njih, evo tko je Rajko Vidović, deveti trener u prvoligaškoj povijesti HNK Gorice…

Rajko Vidović krenuo je iz rodnih Zavidovića, u središnjoj Bosni, put ga je preko izbjeglištva i nogometnog odrastanja vodio prvo do Njemačke, pa onda i čakovečkog Međimurja, natrag u BiH, odnosno u Kiseljak. Tu su ga negdje vidjeli i ljudi iz Rijeke, koja je 2002. ponudila 27-godišnjem Rajku šansu u HNL-u.

– Nakon dobre sezone u Premijer ligi imao sam ponude Sarajeva i Željezničara, ali tad se javila Rijeka i odabrao sam taj put. Prva godina na kultnoj Kantridi nije bila osobita, pa sam otišao u Kamen Ingrad, zatim se vratio u Rijeku, a 2004. potpisao za NK Zagreb. Bio sam tamo dvije i pol godine, pamtim to razdoblje samo po lijepome, iako nije završilo lijepo – ukratko prepričava prvi dio svoje igračke priče Vidović, kojeg HNL romantici smatraju i ikonom, igračem koji se pamti, jer nije spadao u velike igrače, a opet se nekako izdvajao borbenošću, željom…

– Nisam bio neki veliki strijelac, više sam bio radni napadač, tako da sam sezone završavao s nekih sedam-osam golova, ali pomagao sam momčadima na druge načine. Osim prve godine u Rijeci i u Kamen Ingradu, gdje su uz mene bili Joško Popović, Zoran Zekić i takvi igrači, svugdje sam bio standardan, svugdje sam igrao – ističe Rajko.

U vrijeme kad je došao u Kamen Ingrad, još jednu romantičnu HNL postaju, Vidović je upoznao i Sergeja Jakirovića, s kojim je igrao i u Zagrebu, a nekoliko godina nakon upoznavanja bio mu je i kum na vjenčanju!

– Pitaj ga u čemu je spavao na pripremama u Medulinu kod Mile Petkovića… – glasila je Jakirova instrukcija kad je zamoljen da pomogne sa zajedničkim anegdotama.

– Da, pamtim to, kako ne – sa smiješkom odgovara Rajko.

– Kod Mile u Zagrebu imali smo četiri treninga na dan na pripremama! Prvi dan-dva još nekako i izdržiš, ali poslije toga smo promijenili metodu. Nakon treninga bih se otuširao, odmah obukao za sljedeći trening i tako se bacio u krevet, da uspijem barem malo odspavati… I kad sat zazvoni, dižeš se i ideš ravno na trening! Tad smo mislili da čovjek nije normalan, ali te sezone smo doslovno letjeli terenom, pet puta smo dobili Dinamo, triput Hajduk…

Epizoda u Zagrebu završila je neslavno, a i to je imalo veze s kumom Jakirom. Došlo je do problema između njega i predsjednika Medića, Vidović je stao na prijateljevu stranu i završio u – juniorima. Trenirao je tako s 32 godine sa Zagrebovim nadama i čekao bolje dane, koji su stigli nakon poziva iz Kine.

– Zove me menadžer i kaže: “Slušaj, ovi kažu da im se sviđaš, da ćeš biti kapetan!” Ja mu odgovaram da me nije briga za nikakvog kapetana, daj samo da potpišem, da se maknem iz Zagreba… I potpišem, dođem tamo, dobijem traku i odradim jako dobru sezonu, ali tad sam se odlučio vratiti kući – pamti Vidović.

Vratio se u zaprešićki Inker, a zatim i u tada drugoligašku Lokomotivu, u kojoj se okupila hrpa talentiranih klinaca poput Pivarića, Antolića, Barbarića, Tomečaka i ostalih, a vodila su ih dva “starca” na kraju karijere. Rajko Vidović i – Željko Sopić!

– Već tad smo bili sigurni da će ti dečki napraviti velike karijere i jako mi je drago što je tako ispalo, što smo im nas dvojica mogli barem malo pomoći. Jedini je problem što su nas ljudi znali često zamijeniti, ali samo zbog frizure, ne zbog igračkih kvaliteta, jer Željko je bio puno ozbiljniji igrač od mene – sa smiješkom priča trener Gorice.

Godinu dana, u poznim igračkim godinama, odradio je čak i u dalekom Vijetnamu, u nogometnoj egzotici, ali i u državi koju bi, kaže, svakom igraču preporučio. Vratio se zbog puknuća križnih ligamenata, ali i željan obitelji, djece…

Igračka karijera završila je, opet na poziv kuma Jakira, u trećeligašu iz Dugog Sela. Tamo je i preuzeo juniore, i to nakon što je Jakir otišao u Sesvete, bio je i pomoćnik Milivoju Bračunu, a zatim i samostalno vodio prvu momčad. Put ga je nakon toga vodio u Lučko, Trnje, Sesvete i na kraju u Kustošiju, s kojom je baš planirao povratak u drugi rang.

– Nakon utakmice protiv Hajduka nazvao me Mario Brkljača i moram priznati da na prvu nisam toliko ozbiljno shvatio cijelu tu priču. Imao sam ugovor s Kustošijom, imao sam dogovor s Andyjem Barom i Vladom Babićem, i zato je moj odgovor bio da se u slučaju da dođe to toga svakako prvo jave njima. Dan poslije nazvao me Bara i rekao da je sve na meni, da razumije ako želim napredovati i da mi neće stajati na putu. Hvala ljudima iz Kustošije na tome, jer bila je ovo prilika koja se ne ukazuje baš svaki dan – opisuje Rajko dane velike promjene u svom životu.

Goricu je, naravno, gledao redovito, često je i dolazio na utakmice, sjedio na tribinama, ne znajući da će dobiti priliku voditi te dečke. I jako je dobro znao gdje dolazi.

– Imao sam ove sezone dva poziv iz prvoligaša, ali promijenio sam da u tom klubu ne bih mogao napraviti pomake. Kad se otvorila opcije u Gorici, to ni u jednom trenutku nije bilo tako. Da ne vjerujem da ne mogu napraviti dobre stvari ovdje, da ne vjerujem u sebe i svoj rad, ne bih ni ovo prihvaćao, bez obzira što se radi o prvoj ligi – tvrdi Vidović.

Odmah je krenuo raditi jako, već drugog dana svog mandata zakazao je dva treninga, vrlo brzo odradio i neslužbeni debi u prijateljskom ogledu s Mariborom, a kroz sve to provlačio i puno razgovora.

– Oni koji me poznaju da sam jako zahtjevan kao trener, da mi je jako bitno kako igrači rade na treningu i na utakmici, kakav im je pristup. Kakav si na treningu, takav ćeš biti i na utakmici, zato nema i ne smije biti šparanja, a dečki to jako dobro odrađuju i zadovoljan sam – govori trener Vidović.

Njegovi bivši igrači odreda ga jako cijene i poštuju, a to će reći da uspijeva pronaći balans između “prijateljstva”, odnosno prisnog odnosa s igračima i onoga što se radi na terenu.

– Ja sam za svog igrača na raspolaganju 24 sata. Ako mogu pomoći i s privatnim problemom, tu sam, ali kad je teren u pitanju… Prvo meni leti glava! I zato jasno postavljam zahtjeve i ciljeve pred igrača, a tu nema popusta. Kad izađemo s terena, to je druga priča. Moramo biti svjesni da ovisimo jedni o drugima, da svatko mora nositi svoj dio odgovornosti, a ne da smo si mi dobri, a ti mi se šetaš po terenu… E, toga nema. Ako daješ sve od sebe na terenu, lave ti igraš, ako ne… – zastao je Vidović, jer nastavak i nije bio potreban.

I sve te misli, sve ideje i nacrte, Rajko Vidović sabire na svom posebnome mjestu. U sobici na katu dvoetažnog stana u Sesvetama ima svoj kutak, u koji ne zalazi ni supruga Josipa, ni kćerke Laura i Kjara, kao ni sin Luka, i sam nogometaš.

– Dobar je, zanimljiv igrač, igra lijevog beka ili krila… I nije baš na tatu, čini mi se da je talent za nogomet povukao s mamine strane, jer ja tehnički baš i nisam bio nešto, a on je jako dobar. Iako, kad sam mu u onih par utakmica u Trnju bio trener, znao je biti i na klupi – sa smiješkom kaže Rajko i završava:

– Moja obitelj jako mi je važna, velika su mi potpora, a pogotovo sve to prati sin. Mali je znao više detalja o igračima Gorice nego ja… Ali obitelj me jako dobro poznaje kad je nogomet u pitanju. Već kad me vide na parkingu ispred zgrade znaju jesam li pobijedio ili izgubio. Kad pobijedim, sve može, sve je dozvoljeno. Kad izgubim, treba mi neko vrijeme da se posložim. Zatvorim se u svoju sobicu, pogledam utakmicu dvaput zaredom, analiziram, razmišljam… Srećom, moram reći da mi se dosad nije često događalo da gubim.

A ništa, neka se onda tako i nastavi…

Sport

Bravo za sve: Snijeg zajedno očistili klinci, direktori, bivši predsjednik i navijači!

Desetak sati prije utakmica sa Istrom 1961 travnjak našeg stadiona bio je prekriven snježnim pokrivačem, a već malo nakon podne vrijedna ga je ekipa dovela u izvrsno stanje. U akciju su krenuli svi koji su mogli…

Objavljeno

prije 17 sati

23. studenoga 2025.

Objavio/la

Marko Vidalina

Kad je u subotu ujutro krenuo padati snijeg, pa kad je kasnije u subotu nastavio padati, a sve to događalo se dan prije dolaska Istre 1961 na Gradski stadion, prva pomisao mnogima je bila: “Ok, sad ćemo vidjeti kako radi to novo grijanje terena!” Međutim, s obzirom da i dalje nisu osigurani svi uvjeti da grijanje terena krene u pogon, preostalo je jedino pouzdati se u “old school” način rješavanja snijega – lopate u ruke!

Situacija je bila takva da se treba organizirati brzo, jer nije jednostavno očistiti više od sedam tisuća kvadrata snijega. I zato su u akciju pozvani svi koji su bili na raspolaganju!

Lopatu u ruke uzeo je tako i dojučerašnji predsjednik kluba Nenad Črnko, jednako kao i aktualni sportski direktor Boštjan Blažinčič te njegov prvi suradnik Luka Perić i tehnički direktor kluba Darko Blažinčić, a vlasnik kluba Ilija Karamatić pobrinuo se za čaj, koji se kuhao u dvije ogromne posude. Bio je tu i direktor Škole nogometa Slavko Perković, voditelj Škole Marko Radanić i gotovo svi treneri iz omladinskog pogona, ali i dvije momčadi: snijeg su čistili juniori 1 i juniori 2, i oni su dijelili dobro i zlo zajedno sa svima nabrojenima, kao i sa ostalim zaposlenicima kluba, ali i ljudima iz Ustanove.

Iako, nije tu bilo zla, vladalo je samo dobro. Klupski zaposlenik Filip Pazman s razglasa je puštao domoljubne pjesme, koje su se miješale s klupskim hitovima, a u svemu tome uživali su i – navijači! Neizostavni Bobi, naravno, ovo nije propustio, ali nije bio i jedini, jer uključilo se još nekoliko njegovih kolega s tribina. Ukupno je tu bilo nešto više od 50 ljudi, odreda mali heroji ove nogometne nedjelje…

– Malo iza devet sati počeli smo se skupljati na stadionu, prvo smo teren podijelili na četiri dijela, dali svakome njegova zaduženja i krenuli na posao. Snijeg smo prvo skupljali na cerade, pa ih izvlačili van, da bi ga na kraju Mario iz Ustanove ralicom odgurao dalje od ruba. Sve skupa ispalo je jako lijepo, baš pravo zajedništvo, dobro druženje, a mislim da smo i napravili dobar posao – zadovoljan je Slavko Perković, za kojeg kažu da je prvi stigao na snijegom prekriveni teren.

Sve skupa bilo je gotovo oko 12.20 sati, preostalo je nakon toga još samo popiti malo toplog čaja, dobro se ugrijati pa krenuti na odmor. Već od 18.15 sati, naime, kreće utakmica protiv Istre, koja će se igrati u gotovo idealnim uvjetima. Svaka čast svima, ovo je događaj za svaku pohvalu!

Nastavite čitati

Sport

Niz ide dalje: Dominirali, upali u probleme, izvukli se i – pobijedili!

Košarkaši Gorice do četvrte uzastopne pobjede došli su na gostovanju u Đakovu, momčad koju vodi bivši trener Gorice Miron Češkić pobijedili su 88-74 uz 26 koševa Nike Rimca i double-double učinak Filipa Kalajžića

Objavljeno

prije 20 sati

23. studenoga 2025.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Pobjednički niz košarkaša Gorice nastavljen je i u Đakovu! Na izuzetno vrućem i neugodnom gostovanju, gdje se ove sezone već poskliznulo Škrljevo, naši su košarkaši potvrdili uzlaznu rezultatsku putanju, ostvarivši četvrtu uzastopnu pobjedu, kojom su došli do trećeg mjesta na prvenstvenoj ljestvici. Na isteku četrdeset minuta semafor je pokazao 88-74 u korist naše momčadi.

Izuzev nekoliko početnih vodstava domaće momčadi, ostatak susreta rezultatska prednost bila je na goričkoj strani. Nakon prve četvrtine imao je sastav trenera Miljkovića šest poena viška (24-18), da bi na odmor otišli s lijepih +13 (45-32).

U nastavak susreta domaći igrači ulaze agresivnije, no bez previše učinka, jer nakon dvije minute igre po drugi puta je +16 (52-36) za Goricu. Mala dekoncentracija u posljednjim trenucima treće četvrtine, kad domaći igrač Hajduković sa zvukom sirene pogađa tricu za -8 (60-52), donijela je Đakovčanima slamku spasa, koju su objeručke prihvatili te s tri uzastopne trice bivšeg igrača Gorice Ivana Oštrića dolaze na samo minus četiri (65-61). Nešto kasnije Oštrić i Šustić smanjuju u dva navrata na samo minus dva, i to šest i pol minuta prije kraja.

Probudila se u tim trenucima i publika, koju je najprije tricom za 71-66 utišao Niko Rimac, a nakon toga je uslijedila serija 14-4 goričkih košarkaša igrača, kojom su na dvije minute prije kraja došli do novih plus 15 (85-70) i time riješili pitanje pobjednika.

– Dobra utakmica moje momčadi, na čemu čestitam igračima. Vodili smo cijelo vrijeme, bili smo kompletniji, držali smo se dogovora, a znali smo da imamo i prednost u visini, što smo maksimalno iskoristili – kazao je nakon susreta trener Gorice Damir Miljković.

Sa 26 poena najučinkovitiji igrač Gorice bio je Niko Rimac, Filip Kalajžić je uz 21 poen imao i 10 skokova, a dvocifren učinak imao je i Borna Dramalija, koji je ubacio 14 poena. Kod Đakova po 18 poena Ivana Oštrića i Blaža Vojedilova.

Standings provided by Sofascore

Nastavite čitati

Sport

Radnikovci u akciji: ‘Predlažemo da gorički stadion dobije ime NK Radnik!’

Bivši igrači, trener i klupski djelatnici NK Radnika okupili su se povodom 80 godina osnutka kluba. I ovoga puta evocirali su uspomene, prisjetili se brojnih dogodovština, ali ovoga puta krenuli i sa zanimljivom inicijativom

Objavljeno

prije 20 sati

23. studenoga 2025.

Objavio/la

Marko Vidalina

Točno na 80. rođendan svog nikad prežaljenoga kluba, nešto više do 16 godina otkad klub njihovih mladosti više ne postoji, okupili su se “radnikovci” svi generacija. Inicijator druženja i obilježavanja ove okrugle obljetnice bio je i ovoga puta Ivan Mikulčić, jedan od ljudi koje ne žele dozvoliti da povijest kultnog i uvijek nam dragog NK Radnika padne u zaborav.

– Nakon završetka drugog svjetskog rata velikogorička mladež pokrenula je snažnu inicijativu za obnovu sportskih aktivnosti na području Turopolja, a posebno nogometa, kao najpopularnijeg sporta. Tako je 21. studenog 1945. godine održana Glavna godišnja skupština Fiskulturnog društva Radnik Velika Gorica u prostorima stare pošte u Velikoj Gorici, na adresi Trg kralja Tomislava 41. Izabrana je Uprava Fiskulturnog društva, kao i kapetani sportskih sekcija, odnosno predsjednici sekcija-klubova. Tako je za prvog kapetana, odnosno predsjednika kluba NK Radnik izabran Vlado Sirovan, svestrani sportaš i poznati velikogorički krojački obrtnik – prepričao je Mikulčić.

Prisjetili smo se i da je prvi kapetan nogometne momčadi bio Kazimir Plepelić, rođen 1921. godine u Plesu. Igrao je desnog halfa, pričaju klupski kroničari, bio je temperamentan igrač i pravi vođa.

– Prvi trener momčadi bio je Dragutin Kršek, koji je stanovao u Zagrebu, a na treninge i utakmice u Veliku Goricu je putovao vlakom do željezničke stanice, a dalje do igrališta biciklom. Nikad nije propustio niti jedan trening niti utakmicu! – ističu “radnikovci”, dodajući kako je prvi nogometni sudac ponikao iz Radnika bio Vlado Kezić, poznati gorički brijač, u čijoj su se brijačnici okupljali brojni navijači i simpatizeri kluba.

Prvo igralište, možda je i nešto manje poznato, nalazilo se na tadašnjem sajmištu, odnosno na prostoru današnjeg Tržnog centra. Budući da su svlačionice bile u prostorima prizemlja tadašnjeg Doma kulture u Turopoljskom gradu, današnjem Muzeju Turopolja, trebalo je prošetati tih nekoliko stotina metara od svlačionice do igrališta… Međutim, nije to potrajalo predugo, jer već 1946. godine igralište se seli u Kolarevu ulicu, gdje su se gorički sportaši okupljali sve do 1987. godine, kad je došlo do selidbe na lokaciju današnjeg Gradskog stadiona.

Nabrajajući uspjehe i postignuća kroz klupsku povijest, ističu se ulazak u Zagrebačku zonu 1968., zatim kvalifikacije za drugu jugoslavensku ligu 1971., pa ulazak u Međurepubličku ligu 1988… Uspostavom samostalne Hrvatske, Radnik je već u drugoj sezoni postao prvoligaš (1992.) i u najvišem rangu zadržao se dvije sezone. Spomenuti su u tom nizu i uspjesi mlađih klupskih kategorija, od pionira do juniora, a posebno su “radnikovci” ponosni na to što su čak šestorica igrača poniklih u Radniku oblačili dres hrvatske reprezentacije: Pavličić, Panadić, Cvitanović, Butina, Župetić i Budimir.

– Osim toga, brojni su “radnikovci” postali poznati treneri i funkcioneri, političari, ali i poznati obrtnici, poduzetnici, znanstvenici i ugledni građani. Velik doprinos brojni “radnikovci” dali su i u Domovinskom ratu – ističe Mikulčić, dodajući kako o svemu tome gomilu informacija nudi monografija “NK Radnik 1945. – 2009.” autora Ivana Mišerića, koja kao vrijedan i trajan dokument čuva uspomenu na postignuća svih generacija.

Naravno da i šesnaest godina poslije “radnikovci” žale što više nema Radnika.

– Unatoč tome što se klub od 2009. više ne natječe, na nama je da od zaborava očuvamo naš Radnik družeći se redovito svake godine i evocirajući brojne uspomene. Podigli smo isključivo donacijama prekrasni spomenik na prostoru bivšeg igrališta u Kolarevoj ulic,i čiji je okoliš nedavno i hortikulturno uređen. Višak doniranih sredstava dodijeljen je sportašima s posebnim potrebama, te mlađim uzrastima klubova u sportovima od posebnog interesa za Grad Veliku Goricu. Isto tako, u sportskom domu Gradskog stadiona obnovljena je i novopostavljena galerija fotografija “Povijest Radnika u 13 slika”, donacijom ŠRC-a Velika Gorica – kazao je Mikulčić i dodao:

– Nećemo stati na tome. Svjedoci smo da brojni stadioni u Hrvatskoj i šire nose imena svojih zaslužnika. Smatram da bi i našem stadionu trebalo dati ime. Cijelo ovo vrijeme svi ga inercijom zovemo Radnik, ali on u nazivu ima samo Gradski stadion. Predlažem da do idućeg našeg druženja, za godinu dana, obavimo međusobne konzultacije i dogovore o imenu, pa da ga kao zajednički prijedlog usvojimo i uputimo u daljnju proceduru nadležnom Odboru Gradskog vijeća za imenovanje ulica i trgova te samom Gradskom vijeću na usvajanje. Tako bi 2027. godine, na 40 godišnjicu gradnje stadiona, isti dobio i ime!

Ideja zvuči jako dobro, povezuje dvije važne ere turopoljskog nogometa, a ne treba smetnuti s uma ni to da je svaki naziv bolji od ovog bezličnog “Gradski stadion”. A pogotovo ovaj: stadion NK Radnik!

Nastavite čitati

Sport

Istra je opet u gradu: ‘Morat ćemo biti na najvišem mogućem nivou…’

Nogometaši Gorice u nedjelju u 18.15 sati na svom travnjaku dočekuju Istru 1961, koja je nedavno loše prošla u obližnjem Kurilovcu. Kakav će taj travnjak biti tek ćemo vidjeti, budući da grijanje terena zasad nije u funkciji

Objavljeno

prije 21 sat

23. studenoga 2025.

Objavio/la

Marko Vidalina

Punih 16 dana od posljednje prvenstvene utakmice, od domaćeg remija s Vukovarom (1-1) u jednoj ludoj utakmici, nogometaši Gorice na svom će stadionu dočekati Istru 1961. Bilo je dovoljno vremena za pripremiti se, analizirati Istru i postaviti zahtjeve koji bi trebali voditi do uspjeha, a upravo se recentnim uspjesima svojih igrača trener Mario Carević poželio posvetiti na početku najave sudara s Puljanima.

– Ovim putem bih čestitao na vrhunskim rezultatima i selekcijama U-19 i U-21, i našem Vrzi i Kavi. Vrza je bio učinkovit u nekim utakmicama, Kava je dobio neke minute, ali jako je bitno da su dio tih reprezentacija koje stvaraju vrhunske rezultate – rekao je uvodno Carević misleći, naravno, na Luku Vrzića i Antu Kavelja.

Njih dvojica, jasno, nisu sudjelovali u najvećem dijelu klupskog trenažnog procesa tijekom reprezentativne stanke, ali svi ostali vrijedno su radili.

– Odigrali smo tu prijateljsku utakmicu u Kopru, neki igrači bili su odsutni, neki su imali lakše ozljede, ali sad smo manje-više svi na okupu i treniramo stvarno dobro. U pozitivnom smo nizu i jedva čekamo utakmicu u nedjelju – ističe Carević.

Pitanje je u kakvom će sastavu istrčati Gorica, tko će sve biti spreman, ali alibija nema niti ih trener traži.

– Imamo neke upitnike, vidjet ćemo još uoči same utakmice hoće li svi biti spremni, no imamo dobru grupu, imamo polivalentne igrače, koji mogu odigrati i na nekim drugim pozicijama, tako da nećemo plakati – kaže trener Gorice.

Istra je u Turopolju, sudeći po statistici, rado viđen gosti. Samo dvaput Puljani su odnosili puni plijen iz Velike Gorice, u kojoj su gostovali 14 puta. Međutim, naravno da statistika neće igrati, da je ovo potpuno nova priča.

– Istra je u dobrom rezultatskom nizu, igraju stvarno dobar nogomet, čvrsti su i pragmatični, dobri u tranziciji, čak i odlični… Međutim, mislim da moji momci mogu tome parirati. Ako budemo na svojoj razini, a ja ne sumnjam da ćemo biti, vjerujem da možemo doći do pobjede – rekao je Carević i dodao:

– U pripremi utakmice i analizi, kroz cijeli tjedan, govorili smo o detaljima na koje treba obratiti pozornost, no ključno je da mi budemo pravi. Isključivo sam fokusiran na svoju momčad, koliko god imam puno poštovanje prema Istri, koja je u dobrom nizu i igra dobro. Pobijedili su Dinamo doma prije stanke i jasno je da ćemo morati uložiti maksimalan trud i biti na najvećem mogućem nivou da uzmemo bodove.

Uz odnose snaga između dvaju protivnika, bit će ovoga puta zanimljivo vidjeti i kako će se ponašati novi travnjak našega stadiona. Iz tehničkih razloga grijanje travnjaka zasad i dalje nije u funkciji, pa je mnogobrojno društvo iz kluba subotu i najveći dio nedjelje provelo uklanjajući snijeg s igrališta. Ogroman je to posao, koliko god bi se čovjek na prvu možda i prevario… Naime, samo peterac ima više od stotinu kvadrata, šesnaesterac se proteže na više od 600 kvadrata, pa sve to puta dva, pa kad to sve očistiš, i dalje nisi napravio ništa! Tek nakon toga ide se na čišćenje ostatka igrališta, koje ukupno ima više od sedam tisuća kvadrata.

U prijevodu, bilo bi sjajno da se cijevi ispod igrališta što prije budu stave u pogon… Zasad idemo po starom.

Standings provided by Sofascore

Nastavite čitati

CityLIGHTS

FOTO Svjetsko prvenstvo u akrobatskom rock’n’rollu u Velikoj Gorici

Objavljeno

prije 22 sata

23. studenoga 2025.

Objavio/la

David Jolić

Svjetsko prvenstvo i Svjetski kup u akrobatskom rock’n’rollu otvoreno je kvalifikacijskim nastupima jučer (subota, 22.11.2025., početak u 10 sati), a finalna natjecanja u pojedinim kategorijama započela su u 18 sati u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole u Velikoj Gorici.