Sport

VIDEO Rajko izbliza: ‘Nemoguć sam kad gubim. Srećom, to se ne događa često…’

Novi trener Gorice Rajko Vidović predstavio se javnosti kroz gostovanje na klupskom YouTube kanalu, a tom je prilikom ispričao cijeli niz detalja o svojoj igračkoj i trenerskoj karijeri, ali i privatnom životu…

Objavljeno

prije 2 godine

28. ožujka 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Usporedno s prvim informacijama koje su se probile u eter i ponudile njegovo ime kao novu opciju za novog trenera Gorice, pojavilo se i pitanje koje nekako i pripada našem folkloru: “Tko je sad taj?” Budući da je čovjek o kojem pričamo Rajko Vidović, takvo pitanje postavljali su svi osim okorjelih nogometnih zaljubljenika, ali i ljubitelja HNL-a iz nekih ranijih vremena.

Za sve osim njih, evo tko je Rajko Vidović, deveti trener u prvoligaškoj povijesti HNK Gorice…

Rajko Vidović krenuo je iz rodnih Zavidovića, u središnjoj Bosni, put ga je preko izbjeglištva i nogometnog odrastanja vodio prvo do Njemačke, pa onda i čakovečkog Međimurja, natrag u BiH, odnosno u Kiseljak. Tu su ga negdje vidjeli i ljudi iz Rijeke, koja je 2002. ponudila 27-godišnjem Rajku šansu u HNL-u.

– Nakon dobre sezone u Premijer ligi imao sam ponude Sarajeva i Željezničara, ali tad se javila Rijeka i odabrao sam taj put. Prva godina na kultnoj Kantridi nije bila osobita, pa sam otišao u Kamen Ingrad, zatim se vratio u Rijeku, a 2004. potpisao za NK Zagreb. Bio sam tamo dvije i pol godine, pamtim to razdoblje samo po lijepome, iako nije završilo lijepo – ukratko prepričava prvi dio svoje igračke priče Vidović, kojeg HNL romantici smatraju i ikonom, igračem koji se pamti, jer nije spadao u velike igrače, a opet se nekako izdvajao borbenošću, željom…

– Nisam bio neki veliki strijelac, više sam bio radni napadač, tako da sam sezone završavao s nekih sedam-osam golova, ali pomagao sam momčadima na druge načine. Osim prve godine u Rijeci i u Kamen Ingradu, gdje su uz mene bili Joško Popović, Zoran Zekić i takvi igrači, svugdje sam bio standardan, svugdje sam igrao – ističe Rajko.

U vrijeme kad je došao u Kamen Ingrad, još jednu romantičnu HNL postaju, Vidović je upoznao i Sergeja Jakirovića, s kojim je igrao i u Zagrebu, a nekoliko godina nakon upoznavanja bio mu je i kum na vjenčanju!

– Pitaj ga u čemu je spavao na pripremama u Medulinu kod Mile Petkovića… – glasila je Jakirova instrukcija kad je zamoljen da pomogne sa zajedničkim anegdotama.

– Da, pamtim to, kako ne – sa smiješkom odgovara Rajko.

– Kod Mile u Zagrebu imali smo četiri treninga na dan na pripremama! Prvi dan-dva još nekako i izdržiš, ali poslije toga smo promijenili metodu. Nakon treninga bih se otuširao, odmah obukao za sljedeći trening i tako se bacio u krevet, da uspijem barem malo odspavati… I kad sat zazvoni, dižeš se i ideš ravno na trening! Tad smo mislili da čovjek nije normalan, ali te sezone smo doslovno letjeli terenom, pet puta smo dobili Dinamo, triput Hajduk…

Epizoda u Zagrebu završila je neslavno, a i to je imalo veze s kumom Jakirom. Došlo je do problema između njega i predsjednika Medića, Vidović je stao na prijateljevu stranu i završio u – juniorima. Trenirao je tako s 32 godine sa Zagrebovim nadama i čekao bolje dane, koji su stigli nakon poziva iz Kine.

– Zove me menadžer i kaže: “Slušaj, ovi kažu da im se sviđaš, da ćeš biti kapetan!” Ja mu odgovaram da me nije briga za nikakvog kapetana, daj samo da potpišem, da se maknem iz Zagreba… I potpišem, dođem tamo, dobijem traku i odradim jako dobru sezonu, ali tad sam se odlučio vratiti kući – pamti Vidović.

Vratio se u zaprešićki Inker, a zatim i u tada drugoligašku Lokomotivu, u kojoj se okupila hrpa talentiranih klinaca poput Pivarića, Antolića, Barbarića, Tomečaka i ostalih, a vodila su ih dva “starca” na kraju karijere. Rajko Vidović i – Željko Sopić!

– Već tad smo bili sigurni da će ti dečki napraviti velike karijere i jako mi je drago što je tako ispalo, što smo im nas dvojica mogli barem malo pomoći. Jedini je problem što su nas ljudi znali često zamijeniti, ali samo zbog frizure, ne zbog igračkih kvaliteta, jer Željko je bio puno ozbiljniji igrač od mene – sa smiješkom priča trener Gorice.

Godinu dana, u poznim igračkim godinama, odradio je čak i u dalekom Vijetnamu, u nogometnoj egzotici, ali i u državi koju bi, kaže, svakom igraču preporučio. Vratio se zbog puknuća križnih ligamenata, ali i željan obitelji, djece…

Igračka karijera završila je, opet na poziv kuma Jakira, u trećeligašu iz Dugog Sela. Tamo je i preuzeo juniore, i to nakon što je Jakir otišao u Sesvete, bio je i pomoćnik Milivoju Bračunu, a zatim i samostalno vodio prvu momčad. Put ga je nakon toga vodio u Lučko, Trnje, Sesvete i na kraju u Kustošiju, s kojom je baš planirao povratak u drugi rang.

– Nakon utakmice protiv Hajduka nazvao me Mario Brkljača i moram priznati da na prvu nisam toliko ozbiljno shvatio cijelu tu priču. Imao sam ugovor s Kustošijom, imao sam dogovor s Andyjem Barom i Vladom Babićem, i zato je moj odgovor bio da se u slučaju da dođe to toga svakako prvo jave njima. Dan poslije nazvao me Bara i rekao da je sve na meni, da razumije ako želim napredovati i da mi neće stajati na putu. Hvala ljudima iz Kustošije na tome, jer bila je ovo prilika koja se ne ukazuje baš svaki dan – opisuje Rajko dane velike promjene u svom životu.

Goricu je, naravno, gledao redovito, često je i dolazio na utakmice, sjedio na tribinama, ne znajući da će dobiti priliku voditi te dečke. I jako je dobro znao gdje dolazi.

– Imao sam ove sezone dva poziv iz prvoligaša, ali promijenio sam da u tom klubu ne bih mogao napraviti pomake. Kad se otvorila opcije u Gorici, to ni u jednom trenutku nije bilo tako. Da ne vjerujem da ne mogu napraviti dobre stvari ovdje, da ne vjerujem u sebe i svoj rad, ne bih ni ovo prihvaćao, bez obzira što se radi o prvoj ligi – tvrdi Vidović.

Odmah je krenuo raditi jako, već drugog dana svog mandata zakazao je dva treninga, vrlo brzo odradio i neslužbeni debi u prijateljskom ogledu s Mariborom, a kroz sve to provlačio i puno razgovora.

– Oni koji me poznaju da sam jako zahtjevan kao trener, da mi je jako bitno kako igrači rade na treningu i na utakmici, kakav im je pristup. Kakav si na treningu, takav ćeš biti i na utakmici, zato nema i ne smije biti šparanja, a dečki to jako dobro odrađuju i zadovoljan sam – govori trener Vidović.

Njegovi bivši igrači odreda ga jako cijene i poštuju, a to će reći da uspijeva pronaći balans između “prijateljstva”, odnosno prisnog odnosa s igračima i onoga što se radi na terenu.

– Ja sam za svog igrača na raspolaganju 24 sata. Ako mogu pomoći i s privatnim problemom, tu sam, ali kad je teren u pitanju… Prvo meni leti glava! I zato jasno postavljam zahtjeve i ciljeve pred igrača, a tu nema popusta. Kad izađemo s terena, to je druga priča. Moramo biti svjesni da ovisimo jedni o drugima, da svatko mora nositi svoj dio odgovornosti, a ne da smo si mi dobri, a ti mi se šetaš po terenu… E, toga nema. Ako daješ sve od sebe na terenu, lave ti igraš, ako ne… – zastao je Vidović, jer nastavak i nije bio potreban.

I sve te misli, sve ideje i nacrte, Rajko Vidović sabire na svom posebnome mjestu. U sobici na katu dvoetažnog stana u Sesvetama ima svoj kutak, u koji ne zalazi ni supruga Josipa, ni kćerke Laura i Kjara, kao ni sin Luka, i sam nogometaš.

– Dobar je, zanimljiv igrač, igra lijevog beka ili krila… I nije baš na tatu, čini mi se da je talent za nogomet povukao s mamine strane, jer ja tehnički baš i nisam bio nešto, a on je jako dobar. Iako, kad sam mu u onih par utakmica u Trnju bio trener, znao je biti i na klupi – sa smiješkom kaže Rajko i završava:

– Moja obitelj jako mi je važna, velika su mi potpora, a pogotovo sve to prati sin. Mali je znao više detalja o igračima Gorice nego ja… Ali obitelj me jako dobro poznaje kad je nogomet u pitanju. Već kad me vide na parkingu ispred zgrade znaju jesam li pobijedio ili izgubio. Kad pobijedim, sve može, sve je dozvoljeno. Kad izgubim, treba mi neko vrijeme da se posložim. Zatvorim se u svoju sobicu, pogledam utakmicu dvaput zaredom, analiziram, razmišljam… Srećom, moram reći da mi se dosad nije često događalo da gubim.

A ništa, neka se onda tako i nastavi…

Sport

Jesenski osvrt – Sezona Mraclina puna kontrasta

Objavljeno

prije 11 sati

6. prosinca 2025.

Objavio/la

Vitomir Štuban

Deseto mjesto nakon prvog dijela prvenstva uz učinak od 15 odigranih utakmica, 4 pobjede, 4 remija i 7 poraza te gol-razliku 23:23 za ukupno osvojenih 16 bodova najbolje oslikava jesensku sezonu Mraclina – punu oscilacija i neiskorištenih prilika. Ipak, treba istaknuti da je momčad u čak dva navrata ostvarila po dvije uzastopne pobjede, što pokazuje da je u određenim fazama prvenstva imala pozitivan ritam, no kontinuitet dobrih igara nije uspjela zadržati kroz dulje razdoblje.
Sezonu je započeo trener Milan Marinić, no nakon samo dva prvenstvena kola napustio je klupu Mraclina, a njegovo mjesto preuzeo je Saša Sabljak. Dolazak Sabljaka donio je novu energiju, profesionalniji pristup radu te vidljiv pomak u igri momčadi, što se posebno očitovalo u nekoliko vrlo dobrih prvenstvenih nastupa i pobjeda.
Najveće slavlje u jesenskom dijelu sezone zabilježeno je u domaćoj utakmici protiv Save Strmca, svladane rezultatom 7:0, čime je ostvarena najuvjerljivija pobjeda polusezone. S druge strane, najteži porazi doživljeni su u gostima kod Naftaša Ivanića 5:1 te u posljednjem kolu kod Rugvice 3:0, što su susreti koji su ostavili nešto lošiji dojam na završetku jeseni.

U prvenstvu je Mraclin ostvario sljedeće rezultate: poraz od Stupnika 1:2 uz pogodak Brune Dandića za vodstvo, zatim minimalni porazi kod Jaske Vinogradara 1:0 i od Zeline 0:1 te težak poraz kod Naftaša Ivanića 5:1 uz pogodak Davida Marjanovića. Nakon toga slijedi sjajna predstava i pobjeda nad Savom Strmec 7:0 golovima Josipa Domitrovića, Adriana Manuela Perića (2), Igora Hajduka (2), Domagoja Matića i Brune Dandića, a potom i trijumf protiv Topuskog 3:0, kada su strijelci bili Domagoj Matić, Karlo Strunje i Ivan Kaurin – prva serija od dvije uzastopne pobjede u sezoni. Uslijedio je remi s Moslavcem 1:1 uz gol Karla Strunja, domaći remi s TOP Kerestincem 2:2 u kojem je oba pogotka postigao Igor Hajduk, poraz kod Kobri Samobor 2:1 uz strijelca Ivana Jančića te remi bez pogodaka kod Libertasa 0:0. Slijedio je poraz u Vrbovcu 4:1 uz počasni pogodak Jurice Brdeka i domaći remi s Lekenikom 1:1 uz pogodak Adriana Manuela Perića. Potom su upisane nove dvije uzastopne pobjede – gostujućih 3:0 protiv Metalca iz Siska golovima Jurice Brdeka, Domagoja Matića i Marka Rakasa te domaćih 2:1 protiv Moslavine s dva pogotka Igora Hajduka. Jesen je zaključena porazom kod Rugvice 3:0.
Uz prvenstvo, Mraclin je nastupio i u dvije utakmice Kupa NS Zagrebačke županije. U šesnaestini finala 27. kolovoza svladana je Lonja 3:0 golovima Tonija Borovca i dvama pogodcima Igora Hajduka, dok je u osmini finala 10. rujna pobijeđena Sava iz Strmca Samoborskog 2:0 pogocima Tonija Borovca i Ivana Rajića. Nastup u Županijskom kupu nastavlja se na proljeće.

Najbolji strijelac momčadi u jesenskom dijelu bio je Igor Hajduk sa 6 pogodaka. Slijede Adrian Manuel Perić i Domagoj Matić s po 3 gola, Bruno Dandić, Karlo Strunje i Jurica Brdek postigli su po 2, dok su po jedan pogodak postigli Ivan Jančić, Marko Rakas, Josip Domitrović, Ivan Kaurin i David Marjanović.
Unatoč oscilacijama i promjenama na klupi, jesenski dio pokazao je da Mraclin ima kvalitetu, što potvrđuju dvije serije od po dvije uzastopne pobjede, ali i potencijal za bolji rezultat u proljetnom nastavku ako se pronađe potrebna stabilnost i kontinuitet dobre igre.
U klubu najavljuju rezove u igračkom kadru i osvježavanje momčadi za proljeće, uz zahvalu pojedincima koji ove sezone nisu pružili ono što se od njih očekivalo, a sve s ciljem jačanja konkurencije i boljih rezultata u nastavku prvenstva.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Startala 5. Super malonogometna liga VG 2025

Objavljeno

prije 12 sati

6. prosinca 2025.

Objavio/la

David Jolić

Peto izdanje Super malonogometne lige u kojoj se natječe 9 malonogometnih momčadi iz tri Ljetne malonogometne lige startala je danas (subota, 06. prosinca 2025., početak u 15 sati), utakmicama 01. kola u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole u Velikoj Gorici.