VIDEO Rajko izbliza: ‘Nemoguć sam kad gubim. Srećom, to se ne događa često…’
Novi trener Gorice Rajko Vidović predstavio se javnosti kroz gostovanje na klupskom YouTube kanalu, a tom je prilikom ispričao cijeli niz detalja o svojoj igračkoj i trenerskoj karijeri, ali i privatnom životu…
Usporedno s prvim informacijama koje su se probile u eter i ponudile njegovo ime kao novu opciju za novog trenera Gorice, pojavilo se i pitanje koje nekako i pripada našem folkloru: “Tko je sad taj?” Budući da je čovjek o kojem pričamo Rajko Vidović, takvo pitanje postavljali su svi osim okorjelih nogometnih zaljubljenika, ali i ljubitelja HNL-a iz nekih ranijih vremena.
Za sve osim njih, evo tko je Rajko Vidović, deveti trener u prvoligaškoj povijesti HNK Gorice…
Rajko Vidović krenuo je iz rodnih Zavidovića, u središnjoj Bosni, put ga je preko izbjeglištva i nogometnog odrastanja vodio prvo do Njemačke, pa onda i čakovečkog Međimurja, natrag u BiH, odnosno u Kiseljak. Tu su ga negdje vidjeli i ljudi iz Rijeke, koja je 2002. ponudila 27-godišnjem Rajku šansu u HNL-u.
– Nakon dobre sezone u Premijer ligi imao sam ponude Sarajeva i Željezničara, ali tad se javila Rijeka i odabrao sam taj put. Prva godina na kultnoj Kantridi nije bila osobita, pa sam otišao u Kamen Ingrad, zatim se vratio u Rijeku, a 2004. potpisao za NK Zagreb. Bio sam tamo dvije i pol godine, pamtim to razdoblje samo po lijepome, iako nije završilo lijepo – ukratko prepričava prvi dio svoje igračke priče Vidović, kojeg HNL romantici smatraju i ikonom, igračem koji se pamti, jer nije spadao u velike igrače, a opet se nekako izdvajao borbenošću, željom…
– Nisam bio neki veliki strijelac, više sam bio radni napadač, tako da sam sezone završavao s nekih sedam-osam golova, ali pomagao sam momčadima na druge načine. Osim prve godine u Rijeci i u Kamen Ingradu, gdje su uz mene bili Joško Popović, Zoran Zekić i takvi igrači, svugdje sam bio standardan, svugdje sam igrao – ističe Rajko.
U vrijeme kad je došao u Kamen Ingrad, još jednu romantičnu HNL postaju, Vidović je upoznao i Sergeja Jakirovića, s kojim je igrao i u Zagrebu, a nekoliko godina nakon upoznavanja bio mu je i kum na vjenčanju!
– Pitaj ga u čemu je spavao na pripremama u Medulinu kod Mile Petkovića… – glasila je Jakirova instrukcija kad je zamoljen da pomogne sa zajedničkim anegdotama.
– Da, pamtim to, kako ne – sa smiješkom odgovara Rajko.
– Kod Mile u Zagrebu imali smo četiri treninga na dan na pripremama! Prvi dan-dva još nekako i izdržiš, ali poslije toga smo promijenili metodu. Nakon treninga bih se otuširao, odmah obukao za sljedeći trening i tako se bacio u krevet, da uspijem barem malo odspavati… I kad sat zazvoni, dižeš se i ideš ravno na trening! Tad smo mislili da čovjek nije normalan, ali te sezone smo doslovno letjeli terenom, pet puta smo dobili Dinamo, triput Hajduk…
Epizoda u Zagrebu završila je neslavno, a i to je imalo veze s kumom Jakirom. Došlo je do problema između njega i predsjednika Medića, Vidović je stao na prijateljevu stranu i završio u – juniorima. Trenirao je tako s 32 godine sa Zagrebovim nadama i čekao bolje dane, koji su stigli nakon poziva iz Kine.
– Zove me menadžer i kaže: “Slušaj, ovi kažu da im se sviđaš, da ćeš biti kapetan!” Ja mu odgovaram da me nije briga za nikakvog kapetana, daj samo da potpišem, da se maknem iz Zagreba… I potpišem, dođem tamo, dobijem traku i odradim jako dobru sezonu, ali tad sam se odlučio vratiti kući – pamti Vidović.
Vratio se u zaprešićki Inker, a zatim i u tada drugoligašku Lokomotivu, u kojoj se okupila hrpa talentiranih klinaca poput Pivarića, Antolića, Barbarića, Tomečaka i ostalih, a vodila su ih dva “starca” na kraju karijere. Rajko Vidović i – Željko Sopić!
– Već tad smo bili sigurni da će ti dečki napraviti velike karijere i jako mi je drago što je tako ispalo, što smo im nas dvojica mogli barem malo pomoći. Jedini je problem što su nas ljudi znali često zamijeniti, ali samo zbog frizure, ne zbog igračkih kvaliteta, jer Željko je bio puno ozbiljniji igrač od mene – sa smiješkom priča trener Gorice.
Godinu dana, u poznim igračkim godinama, odradio je čak i u dalekom Vijetnamu, u nogometnoj egzotici, ali i u državi koju bi, kaže, svakom igraču preporučio. Vratio se zbog puknuća križnih ligamenata, ali i željan obitelji, djece…
Igračka karijera završila je, opet na poziv kuma Jakira, u trećeligašu iz Dugog Sela. Tamo je i preuzeo juniore, i to nakon što je Jakir otišao u Sesvete, bio je i pomoćnik Milivoju Bračunu, a zatim i samostalno vodio prvu momčad. Put ga je nakon toga vodio u Lučko, Trnje, Sesvete i na kraju u Kustošiju, s kojom je baš planirao povratak u drugi rang.
– Nakon utakmice protiv Hajduka nazvao me Mario Brkljača i moram priznati da na prvu nisam toliko ozbiljno shvatio cijelu tu priču. Imao sam ugovor s Kustošijom, imao sam dogovor s Andyjem Barom i Vladom Babićem, i zato je moj odgovor bio da se u slučaju da dođe to toga svakako prvo jave njima. Dan poslije nazvao me Bara i rekao da je sve na meni, da razumije ako želim napredovati i da mi neće stajati na putu. Hvala ljudima iz Kustošije na tome, jer bila je ovo prilika koja se ne ukazuje baš svaki dan – opisuje Rajko dane velike promjene u svom životu.
Goricu je, naravno, gledao redovito, često je i dolazio na utakmice, sjedio na tribinama, ne znajući da će dobiti priliku voditi te dečke. I jako je dobro znao gdje dolazi.
– Imao sam ove sezone dva poziv iz prvoligaša, ali promijenio sam da u tom klubu ne bih mogao napraviti pomake. Kad se otvorila opcije u Gorici, to ni u jednom trenutku nije bilo tako. Da ne vjerujem da ne mogu napraviti dobre stvari ovdje, da ne vjerujem u sebe i svoj rad, ne bih ni ovo prihvaćao, bez obzira što se radi o prvoj ligi – tvrdi Vidović.
Odmah je krenuo raditi jako, već drugog dana svog mandata zakazao je dva treninga, vrlo brzo odradio i neslužbeni debi u prijateljskom ogledu s Mariborom, a kroz sve to provlačio i puno razgovora.
– Oni koji me poznaju da sam jako zahtjevan kao trener, da mi je jako bitno kako igrači rade na treningu i na utakmici, kakav im je pristup. Kakav si na treningu, takav ćeš biti i na utakmici, zato nema i ne smije biti šparanja, a dečki to jako dobro odrađuju i zadovoljan sam – govori trener Vidović.
Njegovi bivši igrači odreda ga jako cijene i poštuju, a to će reći da uspijeva pronaći balans između “prijateljstva”, odnosno prisnog odnosa s igračima i onoga što se radi na terenu.
– Ja sam za svog igrača na raspolaganju 24 sata. Ako mogu pomoći i s privatnim problemom, tu sam, ali kad je teren u pitanju… Prvo meni leti glava! I zato jasno postavljam zahtjeve i ciljeve pred igrača, a tu nema popusta. Kad izađemo s terena, to je druga priča. Moramo biti svjesni da ovisimo jedni o drugima, da svatko mora nositi svoj dio odgovornosti, a ne da smo si mi dobri, a ti mi se šetaš po terenu… E, toga nema. Ako daješ sve od sebe na terenu, lave ti igraš, ako ne… – zastao je Vidović, jer nastavak i nije bio potreban.
I sve te misli, sve ideje i nacrte, Rajko Vidović sabire na svom posebnome mjestu. U sobici na katu dvoetažnog stana u Sesvetama ima svoj kutak, u koji ne zalazi ni supruga Josipa, ni kćerke Laura i Kjara, kao ni sin Luka, i sam nogometaš.
– Dobar je, zanimljiv igrač, igra lijevog beka ili krila… I nije baš na tatu, čini mi se da je talent za nogomet povukao s mamine strane, jer ja tehnički baš i nisam bio nešto, a on je jako dobar. Iako, kad sam mu u onih par utakmica u Trnju bio trener, znao je biti i na klupi – sa smiješkom kaže Rajko i završava:
– Moja obitelj jako mi je važna, velika su mi potpora, a pogotovo sve to prati sin. Mali je znao više detalja o igračima Gorice nego ja… Ali obitelj me jako dobro poznaje kad je nogomet u pitanju. Već kad me vide na parkingu ispred zgrade znaju jesam li pobijedio ili izgubio. Kad pobijedim, sve može, sve je dozvoljeno. Kad izgubim, treba mi neko vrijeme da se posložim. Zatvorim se u svoju sobicu, pogledam utakmicu dvaput zaredom, analiziram, razmišljam… Srećom, moram reći da mi se dosad nije često događalo da gubim.
Nogometaši Mraclina su, nakon pobjede u Zelini prije tjedan dana (1:3), došli na drugo uzastopno gostovanje, ovaj put u Rugvicu. Sraz između trećeplasiranog Mraclina i četvrtoplasirane Rugvica Save na tablici obećavao je napetu utakmicu, a prema onome što se vidjelo na terenu, neriješen rezultat činilo se kao najrealniji ishod nakon 90 minuta igre. Obje momčadi su pružile fer i korektnu predstavu, bez previše grubosti, ali s dosta borbenosti.
Rugvica Sava povela je u 26. minuti nakon kornera, Filip Brdarić je odlično iskoristio ubačaj, nadvisio konkurenciju i glavom poslao loptu iza leđa mraclinskog vratara Zagorca.
U drugom poluvremenu, gosti iz Mraclina nisu dugo čekali na odgovor. Samo nekoliko minuta nakon početka drugog dijela, već u 53. minuti, briljirao je Jurica Brdek. Njegova asistencija prema Toniju Borovcu bila je savršena — Brdek je uočio prostor i uposlio Borovca na lijevoj strani. Borovac je zatim, izlaskom pred domaćeg golmana Vujinovića, mirno završio akciju i izjednačio rezultat na 1:1.
Uzbuđenje za gostujuće naviječe nije stalo tamo. U 82. minuti, Mraclin je mogao doći do pune prednosti. Na veliku žalost gostiju, Brdek je imao fantastičnu priliku. Odradio je sve odlično i gotovo već svladao Vujinovića, no lopta je, nakon udarca, pogodila vratnicu. Srećom za domaće, lopta se odbila paralelno s gol-crtom uz suprotnu vratnicu i nije ušla u gol. To je bila i posljednja velika prilika za pobjedu, koja je na kraju završila bez pobjednika.
Obje momčadi pokazale su solidnu igru, u korektnoj i fer-plej utakmici. Rugvica Sava je povela, ali Mraclin se brzo vratio u igru, iako su gosti u završnici mogli i do potpune preokreta. Na kraju, remi je najrealniji ishod, iako su obje momčadi imale šansu za puni plijen.
RUGVICA: Vujinović, Franjčić (od 46. Pavlić), Brdarić, Mihaljević (od 46. Pavlović), Cetina, Mikulić, Žilić (od 68. Lović), Munić, Bosiljevac, Kesić (od 86. Herljević), Agatić. Trener: Igor Kovačević.
MRACLIN: Zagorac, Marjanović, J. Domitrović, Rajić, B. Dandić, Đurašić (od 75. Kaurin), Brdek, Ivanković, Rakas (od 68. Strunje), Borovac, Matić (od 89. Grižić). Trener: Marko Biljan.
Hrabro pali u Poreču: Ništa od senzacije, Zagreb u finalu na Dugo Selo!
Rukometaši Gorice poraženi su 31-25 od Zagreba u polufinalu Final Foura kupa hrvatske. Sve do same završnice Goričani su bili u utakmici i natjerali najbolju momčad u državi da se dobro pomuči za finale…
Duga dva desetljeća čekali su rukometaši Gorice na svoj drugi nastup na Final Fouru hrvatskoga Kupa, a taj su trenutak dočekali u petak navečer. Ždrijeb je odredio da s druge strane bude ipak prejaki Zagreb, odnosno da Gorica za ulazak u finale treba prvorazrednu sportsku senzaciju. Nažalost, nije se dogodilo…
Predvođeni povratnikom na svoju klupu, Andrijom Nikolićem, trenerom koji je svoj renome gradio i u četiri nezaboravne goričke sezone, Zagrebaši su krenuli maksimalno ozbiljno i odgovorno. Gotovo kao da je s druge strane protivnik iz Lige prvaka… U silovitom jurišu, za manje od deset minuta Zagreb je poveo 6-0, a Gorica je u tom otvaranju izgledala pomalo uplašeno i izgubljeno. Nakon samo sedam i pol minuta igre trener Matej Mišković morao je zvati minuti predaha, a prvi gol Gorica je zabila nakon točno deset i pol minuta igre.
Kad su Zagrebaši otišli na najveću prednost, od sedam golova viška, Goričane kao da je konačno “probio znoj”. Opustili su se, lijepo počeli kombinirati i malo po malo počeli stizati taj zaostatak. Proradio je i Marin Sorić na vratima i u 21. minuti već je Gorica prišla na minus tri (10-7).
Premda je Matej Mandić imao dobar dan (šest obrana u 21 minutu igre), Goričani su dosta lako uspijevali naći put do njegove mreže. Pet minuta prije predaha došli su na samo gol zaostatka (11-10). Obrana Zagreba kao da je bila na pola gasa, bez prave agresivnosti i čvrstine. Izgledalo ja kao da čekaju svojih pet minuta ili pad u igri Goričana. Nisu ga dočekali do kraja prvog poluvremena, ali su na predah ipak odnijeli tri gola zalihe (15-12).
U otvaranju drugog poluvremena, Zagrebova obrana podigla se za nekoliko razinu, Gorica je pokušala i sa sedam na šest, ali nije išlo. Nakon samo pet minuta u drugom poluvremenu Zagreb je opet imao ogromnih sedam razlike (20-13).
Međutim, odlazak u novi debeli minus nije previše uzdrmao hrabre Goričane. Imali su svoj ritam igre i dobro funkcionirali, u čekanju svakog, i najmanje propusta favoriziranog protivnika. Potpomognuti nekolicinom velikih obrana Marina Sorića, Goričani su u 46. minuti opet uspjeli spustiti zaostatak na samo tri gola (24-21).
Gorica je, drugim riječima, tvrdoglavo odbijala predati se. Osam minuta prije kraja došli su naši rukometaši na samo dva gola minusa (26-24), što je ozbiljno zabrinulo i protivničkog trenera Nikolića. U posebnu misiju poslao je Jakova Gojuna, koji je poveo obranu iz koje je utakmica riješena. Iz dobre obrane, naime, došla su tri uzastopna gola Zagreba, što je u tom trenutku potragu za senzacijom učinilo – nemogućom misijom.
Konačnih 31-25 odvelo je, naravno, Zagreb u finale, ali Goričani si nemaju apsolutno ništa za zamjeriti. Predstavili su sebe, klub i grad u jako dobrom izdanju, na velikoj sceni, pred televizijskim kamerama… Šteta što se ždrijeb nije drukčije posložio, bilo bi još ljepše da se ova utakmica dogodila u finalu, u kojem je na kraju završio drugoligaš Dugo Selo, ali ovo je bio završetak sezone sa stilom.
Marin Sorić kod Gorice sjajan s 12 obrana, šest golova zabio je Marko Grubišić, a jedan manje Ante Lasan. Kod Zagreba osam golova Filipa Glavaša i pet Ihara Bialiauskog.
Karate klub Centar iz Velike Gorice nastupio je u subotu, 10. svibnja 2025., na turniru Kup Vukovara, gdje je među 45 klubova iz cijele Hrvatske ostvario zapažen rezultat osvojivši ukupno šest medalja. Uz tri zlatne, dvije srebrne i jednu brončanu medalju, klub je u ukupnom poretku zauzeo visoko osmo mjesto.
Za Karate klub Centar na turniru je nastupilo pet natjecatelja, a najuspješnija među njima bila je Lara Dugonjić. Nastupivši u dvije kategorije, Lara je osvojila dvije zlatne medalje – u kategoriji učenica do 12 godina (-39 kg) te među mlađim kadetkinjama do 14 godina (-37 kg). Na putu do zlata, ostvarila je svih sedam pobjeda.
Zlatnu medalju donijela je i Kim Kumic u kategoriji učenica U12 (-44 kg), dok je u starijem uzrastu (ml. kadetkinje U14, -42 kg) osvojila broncu.
Srebrne medalje osvojili su Mihaela Pavlečić u kategoriji učenica do 12 godina (-34 kg) te Patrik Jeromić među mlađim kadetima do 14 godina (-50 kg).
Dora Paić također je predstavljala klub u kategoriji učenica do 12 godina (-39 kg), pokazavši zavidnu borbenost, ali joj je za medalju nedostajalo malo sportske sreće.
Unatoč malom broju natjecatelja, Karate klub Centar ostvario je izniman uspjeh, što potvrđuje osmo mjesto u ukupnom poretku klubova. Ovaj rezultat svjedoči o kvalitetnom radu, talentu i predanosti mladih sportaša i njihovih trenera.
Sljedeći nastup članove kluba očekuje početkom lipnja na turniru u Sisku, koji će ujedno biti i posljednji nastup ove natjecateljske sezone.
Traži se senzacija svih senzacija! Neka bude živopisno, kao i prije 20 godina…
Rukometaši Gorice u petak od 19 sati igraju polufinale Kupa Hrvatske. Bit će to drugi nastup Goričana na završnom turniru Kupa, prvi nakon 20 godina, a s druge strane bit će Zagreb, kao dokaz da ždrijeb može biti “i majka i maćeha”…
Te 2005. godine, toliko davno da je tad i Hajduk osvajao naslove prvaka, rukometaši Gorice ispisali su povijest. Bila je to famozna, nezaboravna generacija čiji su dio bili Tomo Mesarov, Hrvoje Pekera, Mate Svalina, Kiki Lazić, Trpimir Petrač, Kruno Ercegovac i ostali, uz snažan domaći pečat u likovima Ive Nedića, Matka Jurinovića, Matije Černetića, Krunoslava Konjara, Josipa Dijanića, Gordana Šimunića…
Bila je to generacija koja se u povijest upisala prvim plasmanom na završni turnir Kupa Hrvatske. Igralo se u Osijeku, svjedoci vremena kažu da je bilo vrlo živopisno, da se utakmica za treće mjesto igrala u, recimo to tako, vinogradarskim uvjetima, a svakako je ostalo zapamćeno. Velikim dijelom i zbog pobjede u toj utakmici za treće mjesto, u kojoj je s druge strane bio Medveščak, ali u prvom redu zbog veličine tog dosega.
Bit će tako, vjerujemo – za pamćenje, a ne vinogradarski – i cijelih 20 godina poslije. Na kraju sezone koja je ispala lošija nego što smo se nadali, vjerovali i očekivali, jer Goričani su se prvim mjestom u Ligi za ostanak samo neznatno utješili za ispuštanje Lige za prvaka, rukometaši Gorice odradit će svoju drugu završnicu kupa. Ovoga puta igrat će se u Poreču, a prva prepreka odmah je i najveća moguća.
Budući da su uz njih na Final Fouru još i Zagreb, Osijek te drugoligaš Dugo Selo, nadali su se Goričani da će im ždrijeb dati priliku za još malo povijesti – za plasman u finale. Međutim, ždrijeb je odlučio da je dosta bilo poklona za jednu sezonu… Gorica je, naime, do završnice kupa stigla nakon dva dobra ždrijeba, nakon dva ogleda s drugoligašima, pa je možda bilo i očekivano da to tako neće ići dovijeka. I da će u polufinalu biti jedini protivnik kojeg su baš svi željeli izbjeći – baš Zagreb.
– Pred nama je velika utakmica i veliki izazov! U polufinalu ćemo snage odmjeriti s višestrukim prvakom Zagrebom, a naša momčad dolazi spremna, motivirana i bez respekta prema imenu protivnika. Svjesni smo kvalitete Zagreba, njihove širine kadra i iskustva u velikim utakmicama, ali vjerujemo u sebe, u našu borbenost, timski duh i energiju kojom smo došli do ove faze natjecanja. Pokušat ćemo odigrati kvalitetnu utakmicu i prezentirati sebe na najbolji način – rekao je trener Gorice Matej Mišković.
Uvijek tako razmišlja, svakom prilikom će ponoviti da mu nikad ne pada napamet unaprijed odustati, i nema dvojbe da je napravio sve da takav gard prenese i na svoje igrače. Pa kako bude…
– Nakon 20 godina izborili smo Final Four kupa Hrvatske, što je veliki uspjeh za naš klub. U polufinalu smo izvukli Zagreb, koji će sigurno biti favorit po kvaliteti, ali pripremili smo se najbolje što možemo i želimo pružiti što bolju utakmicu. Zbog nas i zbog gledatelja – rekao je Hrvoje Ceković, koji je u vrijeme prvoga goričkog FF-a bio klinac na ulasku u seniore, a danas je prekaljeni kapetan u ozbiljnim igračkim godinama.
I s ozbiljnim igračkim kvalitetama, koje Gorica ima i u ostatku momčadi. Pokazali su to Goričani više puta ove pomalo nesretne sezone, senzacija svih senzacija u polufinalu bila bi prekrasna eventualna nagrada.
Iako, pitat će se nešto i “zagrebaše”, koje je u Poreč doveo bivši trener Gorice Andrija Nikolić.
– Očekivanja su uvijek velika u rukometnom klubu kao šo je Zagreb. Gorica je dobar klub i dobra momčad. Sigurno ih nećemo podcijeniti. Pripremit ćemo se dobro. To je Kup, gdje nemate pravo na pogrešku, ali vjerujem da smo mi favoriti. Tako ćemo se i postaviti i obje utakmice odigrati maksimalno, da taj Kup i osvojimo – pogledao je Andrija već i prema finalu.
Uz izravni prijenos na Sportskoj televiziji, Goričani će u lov na čudo krenuti od 19 sati… Sretno!
Tko će biti kralj goričkog tenisa? Krenula nova sezona lige za rekreativce
Velikogorička teniska liga je rekreativno tenisko kružno natjecanje piramidalnog tipa koje okuplja teniske rekreativce od srednjoškolaca do penzića, a trenutno nas ima 50-ak, kažu organizatori iz TK iTeam VG
Na teniskim terenima u Cvjetnom naselju, smještenima između sad već legendarnog “betonce” i zgrade srednjih škola, na mjestu koje već generacijama vežemo baš uz tenis, Velika Gorica i živi svoj teniski dio života. Kroz rad s mladima u klubu iTeam VG, kroz natjecatelje, ali i kroz popularnu Velikogoričku tenisku ligu. Riječ je o natjecanju za tenisače rekreativce, o ligi koja je krajem travnja krenula u svoju novu sezonu.
– Velikogorička teniska liga je rekreativno tenisko kružno natjecanje piramidalnog tipa koje okuplja teniske rekreativce od srednjoškolaca do penzića, a trenutno nas ima 50-ak. Fora je u tome što se igrači uvijek nalaze u “redovima” s igračima svog nivoa teniskih vještina, tako da u svakom “redu” igramo top zanimljive mečeve – kažu iz TK iTeam VG, koji stoji iza cijele ove priče.
Nakon odigranog ciklusa, pojašnjavaju dalje, igrači se ovisno o plasmanu u svom redu penju u više, jače redove, padaju u niži, slabiji red ili ostaju u svom redu ako im je omjer pobjeda i poraza neutralan.
– Za ovu sezonu kvota sudionika je ispunjena, ali uvijek se stignete uključiti VGTL-PAROVI – poručuju iz kluba, u kojem detaljno prate svaki meč, sve uredno zapisuju i evidentiraju…
Pobjednik VGTL-a bit će onaj igrač koji kroz ligaški dio natjecanja, ali i mečeve iz Mastersa krajem rujna, skupi najviše bodova za rang listu.