Sport

VIDEO Rajko izbliza: ‘Nemoguć sam kad gubim. Srećom, to se ne događa često…’

Novi trener Gorice Rajko Vidović predstavio se javnosti kroz gostovanje na klupskom YouTube kanalu, a tom je prilikom ispričao cijeli niz detalja o svojoj igračkoj i trenerskoj karijeri, ali i privatnom životu…

Objavljeno

prije 2 godine

28. ožujka 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Usporedno s prvim informacijama koje su se probile u eter i ponudile njegovo ime kao novu opciju za novog trenera Gorice, pojavilo se i pitanje koje nekako i pripada našem folkloru: “Tko je sad taj?” Budući da je čovjek o kojem pričamo Rajko Vidović, takvo pitanje postavljali su svi osim okorjelih nogometnih zaljubljenika, ali i ljubitelja HNL-a iz nekih ranijih vremena.

Za sve osim njih, evo tko je Rajko Vidović, deveti trener u prvoligaškoj povijesti HNK Gorice…

Rajko Vidović krenuo je iz rodnih Zavidovića, u središnjoj Bosni, put ga je preko izbjeglištva i nogometnog odrastanja vodio prvo do Njemačke, pa onda i čakovečkog Međimurja, natrag u BiH, odnosno u Kiseljak. Tu su ga negdje vidjeli i ljudi iz Rijeke, koja je 2002. ponudila 27-godišnjem Rajku šansu u HNL-u.

– Nakon dobre sezone u Premijer ligi imao sam ponude Sarajeva i Željezničara, ali tad se javila Rijeka i odabrao sam taj put. Prva godina na kultnoj Kantridi nije bila osobita, pa sam otišao u Kamen Ingrad, zatim se vratio u Rijeku, a 2004. potpisao za NK Zagreb. Bio sam tamo dvije i pol godine, pamtim to razdoblje samo po lijepome, iako nije završilo lijepo – ukratko prepričava prvi dio svoje igračke priče Vidović, kojeg HNL romantici smatraju i ikonom, igračem koji se pamti, jer nije spadao u velike igrače, a opet se nekako izdvajao borbenošću, željom…

– Nisam bio neki veliki strijelac, više sam bio radni napadač, tako da sam sezone završavao s nekih sedam-osam golova, ali pomagao sam momčadima na druge načine. Osim prve godine u Rijeci i u Kamen Ingradu, gdje su uz mene bili Joško Popović, Zoran Zekić i takvi igrači, svugdje sam bio standardan, svugdje sam igrao – ističe Rajko.

U vrijeme kad je došao u Kamen Ingrad, još jednu romantičnu HNL postaju, Vidović je upoznao i Sergeja Jakirovića, s kojim je igrao i u Zagrebu, a nekoliko godina nakon upoznavanja bio mu je i kum na vjenčanju!

– Pitaj ga u čemu je spavao na pripremama u Medulinu kod Mile Petkovića… – glasila je Jakirova instrukcija kad je zamoljen da pomogne sa zajedničkim anegdotama.

– Da, pamtim to, kako ne – sa smiješkom odgovara Rajko.

– Kod Mile u Zagrebu imali smo četiri treninga na dan na pripremama! Prvi dan-dva još nekako i izdržiš, ali poslije toga smo promijenili metodu. Nakon treninga bih se otuširao, odmah obukao za sljedeći trening i tako se bacio u krevet, da uspijem barem malo odspavati… I kad sat zazvoni, dižeš se i ideš ravno na trening! Tad smo mislili da čovjek nije normalan, ali te sezone smo doslovno letjeli terenom, pet puta smo dobili Dinamo, triput Hajduk…

Epizoda u Zagrebu završila je neslavno, a i to je imalo veze s kumom Jakirom. Došlo je do problema između njega i predsjednika Medića, Vidović je stao na prijateljevu stranu i završio u – juniorima. Trenirao je tako s 32 godine sa Zagrebovim nadama i čekao bolje dane, koji su stigli nakon poziva iz Kine.

– Zove me menadžer i kaže: “Slušaj, ovi kažu da im se sviđaš, da ćeš biti kapetan!” Ja mu odgovaram da me nije briga za nikakvog kapetana, daj samo da potpišem, da se maknem iz Zagreba… I potpišem, dođem tamo, dobijem traku i odradim jako dobru sezonu, ali tad sam se odlučio vratiti kući – pamti Vidović.

Vratio se u zaprešićki Inker, a zatim i u tada drugoligašku Lokomotivu, u kojoj se okupila hrpa talentiranih klinaca poput Pivarića, Antolića, Barbarića, Tomečaka i ostalih, a vodila su ih dva “starca” na kraju karijere. Rajko Vidović i – Željko Sopić!

– Već tad smo bili sigurni da će ti dečki napraviti velike karijere i jako mi je drago što je tako ispalo, što smo im nas dvojica mogli barem malo pomoći. Jedini je problem što su nas ljudi znali često zamijeniti, ali samo zbog frizure, ne zbog igračkih kvaliteta, jer Željko je bio puno ozbiljniji igrač od mene – sa smiješkom priča trener Gorice.

Godinu dana, u poznim igračkim godinama, odradio je čak i u dalekom Vijetnamu, u nogometnoj egzotici, ali i u državi koju bi, kaže, svakom igraču preporučio. Vratio se zbog puknuća križnih ligamenata, ali i željan obitelji, djece…

Igračka karijera završila je, opet na poziv kuma Jakira, u trećeligašu iz Dugog Sela. Tamo je i preuzeo juniore, i to nakon što je Jakir otišao u Sesvete, bio je i pomoćnik Milivoju Bračunu, a zatim i samostalno vodio prvu momčad. Put ga je nakon toga vodio u Lučko, Trnje, Sesvete i na kraju u Kustošiju, s kojom je baš planirao povratak u drugi rang.

– Nakon utakmice protiv Hajduka nazvao me Mario Brkljača i moram priznati da na prvu nisam toliko ozbiljno shvatio cijelu tu priču. Imao sam ugovor s Kustošijom, imao sam dogovor s Andyjem Barom i Vladom Babićem, i zato je moj odgovor bio da se u slučaju da dođe to toga svakako prvo jave njima. Dan poslije nazvao me Bara i rekao da je sve na meni, da razumije ako želim napredovati i da mi neće stajati na putu. Hvala ljudima iz Kustošije na tome, jer bila je ovo prilika koja se ne ukazuje baš svaki dan – opisuje Rajko dane velike promjene u svom životu.

Goricu je, naravno, gledao redovito, često je i dolazio na utakmice, sjedio na tribinama, ne znajući da će dobiti priliku voditi te dečke. I jako je dobro znao gdje dolazi.

– Imao sam ove sezone dva poziv iz prvoligaša, ali promijenio sam da u tom klubu ne bih mogao napraviti pomake. Kad se otvorila opcije u Gorici, to ni u jednom trenutku nije bilo tako. Da ne vjerujem da ne mogu napraviti dobre stvari ovdje, da ne vjerujem u sebe i svoj rad, ne bih ni ovo prihvaćao, bez obzira što se radi o prvoj ligi – tvrdi Vidović.

Odmah je krenuo raditi jako, već drugog dana svog mandata zakazao je dva treninga, vrlo brzo odradio i neslužbeni debi u prijateljskom ogledu s Mariborom, a kroz sve to provlačio i puno razgovora.

– Oni koji me poznaju da sam jako zahtjevan kao trener, da mi je jako bitno kako igrači rade na treningu i na utakmici, kakav im je pristup. Kakav si na treningu, takav ćeš biti i na utakmici, zato nema i ne smije biti šparanja, a dečki to jako dobro odrađuju i zadovoljan sam – govori trener Vidović.

Njegovi bivši igrači odreda ga jako cijene i poštuju, a to će reći da uspijeva pronaći balans između “prijateljstva”, odnosno prisnog odnosa s igračima i onoga što se radi na terenu.

– Ja sam za svog igrača na raspolaganju 24 sata. Ako mogu pomoći i s privatnim problemom, tu sam, ali kad je teren u pitanju… Prvo meni leti glava! I zato jasno postavljam zahtjeve i ciljeve pred igrača, a tu nema popusta. Kad izađemo s terena, to je druga priča. Moramo biti svjesni da ovisimo jedni o drugima, da svatko mora nositi svoj dio odgovornosti, a ne da smo si mi dobri, a ti mi se šetaš po terenu… E, toga nema. Ako daješ sve od sebe na terenu, lave ti igraš, ako ne… – zastao je Vidović, jer nastavak i nije bio potreban.

I sve te misli, sve ideje i nacrte, Rajko Vidović sabire na svom posebnome mjestu. U sobici na katu dvoetažnog stana u Sesvetama ima svoj kutak, u koji ne zalazi ni supruga Josipa, ni kćerke Laura i Kjara, kao ni sin Luka, i sam nogometaš.

– Dobar je, zanimljiv igrač, igra lijevog beka ili krila… I nije baš na tatu, čini mi se da je talent za nogomet povukao s mamine strane, jer ja tehnički baš i nisam bio nešto, a on je jako dobar. Iako, kad sam mu u onih par utakmica u Trnju bio trener, znao je biti i na klupi – sa smiješkom kaže Rajko i završava:

– Moja obitelj jako mi je važna, velika su mi potpora, a pogotovo sve to prati sin. Mali je znao više detalja o igračima Gorice nego ja… Ali obitelj me jako dobro poznaje kad je nogomet u pitanju. Već kad me vide na parkingu ispred zgrade znaju jesam li pobijedio ili izgubio. Kad pobijedim, sve može, sve je dozvoljeno. Kad izgubim, treba mi neko vrijeme da se posložim. Zatvorim se u svoju sobicu, pogledam utakmicu dvaput zaredom, analiziram, razmišljam… Srećom, moram reći da mi se dosad nije često događalo da gubim.

A ništa, neka se onda tako i nastavi…

Sport

Težak poraz, da li i koban?! Goričanin uništio Goričane u Čakovcu…

Rukometaši Gorice poraženi su 38-35 u gostima kod Čakovca, nakon čega više ne ovise samo o sebi u borbi za plasman u Ligu za prvaka. U posljednja dva kola imaju dva teška zadatka, a navijat će i za Rude, odnosno Umag…

Objavljeno

prije 3 sata

30. studenoga 2025.

Objavio/la

Marko Vidalina

U ovih 60 minuta stat će cijela sezona, i naša i njihova!

Tim je riječima, na prvu dramatičnim, ali sasvim logičnim, gostovanje u Čakovcu najavio trener rukometaša Gorice Matej Mišković. Znali smo da će biti teško, znali smo da će Gorica morati odigrati spektakulanu utakmicu, znali smo da će Gorica morati pobijediti ako želi u Ligu za prvaka. Teško je i bilo, utakmica koju je Gorica odigrala može se opisati kao dobra, ali pobijedila Gorica – nije.

I sve će, kako se čini, biti isto kao lani…

Da stvar bude još gora, u ključnoj utakmici sezone Goričane je “uneredio” Velikogoričanin Lucian Bura. Bivši igrač Gorice, ponajbolji “pjeskaš” svijeta, blistao je u ovoj utakmici, utrpao nevjerojatnih 15 golova iz 18 pokušaja i odgurnuo naše rukometaše iz zone koja vodi u Ligu za prvaka. Tamo gdje su Matej Mišković i njegovi igrači toliko silno željeli biti…

Iako,

Gorica je imala otvaranje utakmicie iz snova. Gosti iz Turopolja u prvih su sedam minuta susreta napravili niz od pomalo nevjerojatnih 7-1, a takvu su prednost držali sve do polovice prvog poluvremena, kad su Čakovčani “oživjeli”. U 20. minuti Čakovec tako prvi put dolazi na minus tri (11-14), a u 26. minuti stigli su na samo pogodak zaostatka (14-15). No, do isteka prvih 30 minuta Gorica uspijeva napraviti novi niz i na odmor naši rukometaši odlaze s prednošću 20-17.

Nažalost, kako je Gorica ušla u prvo, tako je Čakovec ušao u drugo poluvrijeme. Otvorili su domaćini nastavak sa četiri uzastopna gola i preuzeli vodstvo, nošeni glasnom podrškom s tribina, a nakon toga naši se rukometaši više nisu uspjeli iščupati iz minusa. Igrali su dobru utakmicu, pokazivali i hrabrost i odlučnost, ali jednostavno nije bilo rješenja za sve što je nudio Čakovec. Točnije, za sve što je nudio čudesni Lucian Bura. Tko će kome…

Bilo je nekoliko puta i “iks”, vraćali su se Goričani u egal, no na kraju su morali čestitati protivniku. I shvatiti da su propustili veliku, ogromnu priliku da ostvare cilj. Unatoč 11 golova Marka Grubišića iz 13 pokušaja, unatoč sedam golova Marka Karaule i šest Andre Lopca. Nije bilo dovoljno za više od poraza u utakmici koju će neutralni promatrači opisati kao odličnu, a mi kao frustrirajuću…

U posljednja dva kola Lige A Gorica će dočekati Bjelin Spačvu pa gostovati kod Trogira, koji ima tri boda više. Sad će Goričani morati svim silama navijati za Umag i Rudar, koji u sljedećem kolu dočekuju Čakovec i Trogir, nadati se da rivali tu mogu izgubiti bodove, ali još je važnije da sami odrade svoj dio posla.

Nažalost, više ne ovise samo o sebi…

Standings provided by Sofascore

Nastavite čitati

Sport

Loš petak u Prečkom: Kurilovec ostao bez bodova pod reflektorima

Nogometaši Kurilovca poraženi su 2-0 na gostovanju kod Prečkog, u neobičnom terminu, a neobična je bila i napadačka sterilnost umorne i u velikoj mjeri istrošene momčadi s Udarnika. Za kraj slijedi jeseni još gostovanje kod Tigra

Objavljeno

prije 3 sata

30. studenoga 2025.

Objavio/la

Marko Vidalina

U neobičnom terminu, u petak od 19 sati, na terenu s umjetnom travom, sudarili su se nogometaši Prečkog i Kurilovca. Točno 17 Kurilovčana bilo je na raspolaganju treneru Senadu Harambašiću, ovoga puta nedovoljno raspoloženih 17 igrača… Domaći sastav objeručke je zgrabio ponuđeno i došao do svoje pete pobjede ove jeseni. Kurilovec je, s druge strane, doživio svoj peti poraz.

Bila je to utakmica ravnopravnih protivnika, u kojoj je svatko imao svoje situacije, pri čemu su nešto bolje i ozbiljnije bile one pred vratima kurilovečke “jedinice” Leona Išeka. Pogodio je u prvom poluvremenu domaćin jednu prečku, imao i još jednu veliku priliku, dok su gosti s Udarnika bili malo sramežljiviji nego inače, očito iscrpljeni od zahtjevne i sadržajne jeseni iza njih. Nije pomogla ni pauza od dva tjedna od prošle utakmice, ovo jednostavno nije bio taj dan.

Potvrdilo se to već na otvaranju nastavka, kad je Prečko došlo do prednosti. Dino Madunić izmaknuo je pozornosti obrane Kurilovca u toj 46. minuti, prvoj u nastavku, i drugo poluvrijeme počelo je po najgorem mogućem scenariju trenera Harambašića. Trebalo je nakon toga pronaći snage za povratak u utakmicu, no takvo nešto uporno se nije događalo.

S prvim promjenama Senad je čekao sve do 69. minute, kad je David Pršir zamijenio Dominika Furmeka, no samo tri minute poslije utakmica je riješena. Innocent Ezechukwu Ejiofor, 24-godišnji Nigerijac u domaćim redovima, postigao je svoj prvi gol ove jeseni i time otklonio sve dvojbe po pitanju pobjednika.

Odmah je reagirao trener Harambašić sa čak četiri promjene, uveo je Cindrića, Rakovića, Turkalja i Tomašića umjesto Novaka, Sedlačeka, Bolješića i Matea Pršira, iskoristivši time sve svoje raspoložive igrače s klupe, no pokazalo se uzaludnim. Nisu uspjeli Kurilovčani ni ublažiti poraz, odnosno zakomplicirati utakmicu, a kamoli nešto više i značajnije od toga.

Dobro je u svemu ovome to što su dečki kurilovečki imali slobodan vikend, subota i nedjelja bila je “prazna” od nogometa, a moglo bi to pomoći i da se glave malo isprazne. I da se skupi dovoljno energije za odraditi posljednju utakmicu jeseni na pravi način. Sljedećeg vikenda slijedi novo gostovanje, ovoga puta kod Cice Grlića i njegovog Tigra u Svetoj Nedelji, a nakon toga uslijedit će zimski rasput.

Dobro će im doći svima zajedno, jer proljeće će ponovno biti puno izazova…

Standings provided by Sofascore

Nastavite čitati

Moja županija

FOTO Održano 18. taekwondo županijsko prvenstvo u Velikoj Gorici

Objavljeno

prije 7 sati

30. studenoga 2025.

Objavio/la

David Jolić

Taekwondo klub Velika Gorica, predsjednik Igor Matić, bio je domaćin 18. prvenstva u taekwondu Zagrebačke županije, koje je održano jučer (subota, 29.11.2025.) u Gradskoj sportskoj dvorani u Velikoj Gorici.