Sport

VIDEO ‘Nikome ne priznajemo da je bolji! A Sopiću poručujemo: nećeš dvaput…’

Filip Mrzljak i Dino Štiglec gostovali su na oproštaju od priprema u Medulinu na klupskom kanalu i osvrnuli se na uspješnu godinu iza nas, s naglaskom na ludo proljeće. S druge strane, na ovo proljeće gledaju s velikim optimizmom…

Objavljeno

prije 2 godine

23. siječnja 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Pripreme su bile kratke i neobične, prepune iznenađenja i trenutaka koji nisu išli u prilog planu trenera Dinka Jeličića, ali sad je i to iza nas. Još je nešto više od 24 sata ostalo do starta proljeća, do prve utakmice u 2024. godini, koja dolazi nakon one prošle, u kojoj se ispisivala povijest. Da bi se u tom ritmu i nastavilo, morat će se puno toga posložiti, ali u HNK Gorici imaju plan, imaju stav, imaju gard.

Imaju, između ostaloga, dovoljno mladosti i poleta, ali i dovoljno iskustva. Kapetan Filip Mrzljak i lijevi bek Dino Štiglec, kao jedni od nositelja tog iskustva, sjeli su na odlasku iz Medulina na kauč “Studija Gorica” i podijelili svoje misli uoči nastavka sezone.

– Pripreme su nam donijele neke poteškoće, ali zapravo su bile kao i svake druge. Krenuli smo malo jače, pred kraj se smanjivao intenzitete… Na dobrom smo putu, radi se, glavama smo već danima na Rijeci – kaže kapetan Mrzljak, a nadovezuje se Štiglec.

– Ne znam baš koliko igrača voli dugo biti na pripremama, ali dobro je što nisu bile preduge, brzo je došla ta utakmica s Rijekom… Mislim da smo spremni, a je li doista tako, vidjet ćemo kad prvenstvo krene.

Gorica je jesen okončala na diobi četvrtog mjesta, s jednako bodova i utakmicom manje od Osijeka, a to znači da je ova momčad sama sebi postavila ljestvicu prilično visoko.

– Što nam je cilj? Ući u svaku utakmicu sa željom da pobijedimo. I uopće me ne zanima s kim igram, jer nitko nije bolji od nas. Možeš ti biti i 40 bodova ispred mene, ali nisi bolji! To je stav koji želimo da svaki naš igrač ima. Možeš me predriblati 50 puta, ali ja ću zabiti gol iz kontre, ja ću pobijediti, ja sam bolji. Kad je takav stav, uopće te ne mora zanimati s kim igraš – govori Mrzljak, ne želeći ni razmišljati o seriji teških izazova koji čekaju Goričane u prvih mjesec dana nogometnog proljeća.

– Idemo jednu po jednu utakmicu. Imamo Rijeku, znamo tko je trener Rijeke… – kazao je Mrzljak, zastao, pa poručio:

– Samo ću mu reći: ‘Nećeš pobijediti dvaput zaredom!’ Možeš se nadati koliko hoćeš… Ako želiš biti prvi, za početak moraš pobijediti svoje!

Na sličnom je tragu i Štiglec.

– U ovoj ligi igrati četiri puta protiv svakoga i moraš imati stav da možeš pobijediti svakoga. Ako to nemaš, gotov si. Prvih pet kola je jako teško, možda će se i tu vidjeti gdje smo, ali ako ćemo razmišljati s kim igramo, o tome da je to vrh hrvatskog nogometa, nećemo ništa napraviti. Ideš, igraš, imaš teren… Ako je Rijeka bolja, neka pobijedi, ali da će im biti lako, neće – vjeruje Dino.

I tu negdje, u ovakvim stavovima tipova koji vode ovu momčad, može se tražiti i razloge svih goričkih uspjeha u posljednjih 12 mjeseci, kroz koje je Gorica bila četvrta momčad u državi po osvojenim bodovima. A sve je krenulo još tamo početkom prošle godine, kad je u klub došao trener Željko Sopić, ali i ešalon igrača među kojima su i Mrzli i Štigla. I to nakon turbulentnih nogometnih godina…

– Ja sam počeo u HAŠK-u, pa preko jedne selekcije završio u Dinamu, u kojem sam prošao sve kategorije, od zagića do juniora, u kojima mi je trener bio i Dinko Jeličić. Međutim, bio je to drugo vrijeme, nije bilo toliko prostora za mlađe igrače, pa sam išao na posudbu u Sesvete, a zatim i u Lokomotivu na dvije godine. Kako za mene tad više nije bilo mjesta u Hrvatskoj, otišao sam na šest godina u Rumunjsku, promijenio tamo tri kluba, a zatim na dvije godine u rusku Ufu. Nakon povratka iz Rusije, šest mjeseci bio sam bez kluba, a onda se prošle zime pojavila ta opcija s Goricom – prepričava Mrzljak i nastavlja:

– Nisam bio siguran želim li se vraćati u Hrvatsku u tom trenutku, ali nakon razgovora s Brkljačom i Sopićem odlučio sam prihvatiti ovu opciju. U tri prethodne sezone bio sam također u borbi za ostanak, znao sam što nas čeka, kako se ponašati u takvoj situaciji, a želio sam i dokazati da vrijedim, jer u Hrvatskoj prije odlaska nisam imao priliku pokazati kakav nogomet mogu igrati. Na kraju, pokazalo se da nisam pogriješio, dapače.

Dino Štiglec, s druge strane, dijete je NK Zagreba, nakon kojega je prošao Slaven Belupo, Sloveniju, Poljsku i Izrael.

– Zagreb mi je dao šansu, bio sam tamo 18 godina i danas ću definitivno reći da sam pravi zagrebaš. Sramotno je da je klub danas na razini na kojoj jest, ali to više nema smisla ni komentirati… Na odlasku iz Zagreba pregovarao sam i s jednim od najvećih hrvatskih klubova, ali u toj varijanti bih bio druga opcija, pa sam odabrao Koprivnicu. Te sezone Slaven je igrao i finale Kupa, a ja sam otišao u Olimpiju, gdje sam osvojio dva kupa i prvenstvo, pod Bišćanom se sve posložilo… Sljedeći korak bila mi je Poljska, Slask iz Wroclawa, gdje sam ostao tri godine i danas mi je žao što nisam ostao i duže. To mi je najljepši dio moje karijere, tamo sam igrao najbolji nogomet, država je uređena, a liga na visokoj razini – vrtio je po uspomenama Štiglec, koji je u Goricu došao iz Hapoela iz Haife.

– U startu sam čak razmišljao da bih u Izraelu mogao i završiti karijeru, a na kraju je to ispalo dosta loše iskustvo. Rezultati nisu bili u skladu s očekivanjima, iz kluba su radili pritisak na nas strance, bio sam i odvojen od obitelji, taman smo supruga i ja dobili treće dijete… I odlučio sam raskinuti ugovor, u čemu sam uspio 31. siječnja prošle godine. Par dana poslije u jednom trgovačkom centru slučajno sam sreo trenera Sopića i direktora Brkljaču, tu je krenuo prvi kontakt, a pet dana poslije već sam potpisao ugovor. I danas sam siguran da je to bila jako dobra odluka – kaže Dino.

Mrzljakove Gajnice i Štiglecovo Špansko u nekim su mladim danima imali čak i određeno rivalstvo, animozitete, ali danas su dečki iz ta kvarta suigrači, ali i jako dobri prijatelji. Njih dvojicu, u društvu Radoševića, Maloče i Matavža, može se gotovo svakodnevno sresti u jednom goričkom kafiću.

– Koji su kriteriji za ulazak u to društvo? Moraš imati 30 plus godina, ali i težak nogometni put iza sebe… – smije se obojica, kao što se i svi skupa najčešće smiju.

I njih petorica, takvi kakvi jesu, s pobjedničkim gardom i ogromnim iskustvom, vode ovu momčad Gorice u sinergiji s mlađim igračima, kojima nisu samo suigrači, nego i savjetnici, mentori.

– Dobro je što nas petorica nismo opterećeni i nemamo svoje ambicije na prvome mjestu. Čak nam je i žao da ovi mlađi dečki ne iskoriste šansu koju imaju. Sve što mi njima govorimo za njihovo je dobro, a onda će to donijeti dobro klubu, ali i nama samima. Svaka ta galama, koje je znalo biti, svaki taj strogi glas, bratski, roditeljski i prijateljski, za njihovo je dobro. Ipak smo mi nešto vidjeli i prošli, želimo pomoći, a to nam se svima skupa vraća na terenu kroz rezultate – ističe kapetan Filip.

– Moramo stalno imati na umu da klub poput Gorice živi od tih mladih igrača, a ne od mene ili Mrzljaka. Oni moraju shvatiti da imaju šansu da se dokažu, idu dalje, a klub da ima benefite od toga. I tu je početak i kraj svake priče, zato se to radi, a ne zato što ti nekoga voliš ili ne voliš. Svima nam je cilj napraviti rezultat, ove godine možda i povijesni, sve što radimo, radimo s tom idejom – dodao je Štiglec.

U takvoj kombinaciji, u suživotu starih i mladih, bez pojačanja, bez ozlijeđenih Ndockyta i Majstorovića, Gorica će u srijedu od 17 sati krenuti u svoje nogometno proljeće. Ono prošlo bilo je za pamćenje, i o tome su dečki pričali u razgovoru za klupski kanal, a ovo koje slijedi trebalo bi donijeti novu dozu zadovoljstva.

– Nemam uopće dvojbi da Gorica može i bolje, da vrijedimo i više od ovog četvrtog mjesta. Tako se namjeravamo i ponašati na proljeće – odlučan je kapetan Mrzljak.

A kad kapetan tako kaže…

Sport

Nek’ se zna: Rukometno evanđelje po Mateju u pobjedi za povijest…

Rukometaši Gorice ispisali su povijest pobjedom 38-31 protiv našičkog Nexea, a do nje su došli zahvaljujući ogromnoj borbenosti, vlastitoj kvaliteti, ali i zahvaljujući uspješnim vizijama svoga trenera…

Objavljeno

prije 2 sata

14. veljače 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Nakon što je neko vrijeme bio igračka, rukomet je ovog petka na parketu velikogoričke Gradske dvorane ponovno postao – igra! Predivna, prekrasna, najljepša…

Kretala je Liga za prvaka u našoj “premijerki”, a za početak je zakazan sudar Gorice i Nexea. Sudar u kojem je u svim dosadašnjim prilikama pobjednik bio isti, u kojem su Našičani više ili manje jednostavno dolazili do bodova protiv Goričana, pa i nije bilo neobično čuti kako jedan tata ispred svojim klincima uoči utakmice govori:

– Dečki, idemo navijati, ali samo da vam kažem… Gorica će nam danas vjerojatno izgubiti, nemojte se iznenaditi ako bude tako.

Međutim, društvo u crnom, koje je na parketu odrađivalo posljednje sekvence zagrijavanja, imalo je nešto drukčije planove. Oni su baš za ovaj petak 13. isplanirali ispisati povijest…

Dobro, nije baš tako izgledalo u samom početku. Zapravo, ni blizu. Našičani su nakon nepunih osam minuta imali vodstvo 6-0 i sve je upućivalo na to da ćemo i ovoga puta gledati “laganicu” u izvedbi gostujućih zvijezda. Tin Lučin vratio se u klub s europskom broncom oko vrata, legendarni Manuel Štrlek ni u 37. godini nije izgubio ništa od svoje čarolije, a čuli ste možda i za imena kao što su Krešimir Kozina, Leon Vučko, braća Moslavac, braća Cenić… I doista je u tim trenucima izgledalo da će cijelo to društvo imati još jedan običan dan u uredu.

A opet, dečki u crnom nisu odustajali…

Goričani su imali plan i ideju kako igrati protiv Nexea, a od tog plana nisu odstupali ni nakon tog očajnog početka. Trener Matej Mišković pripremao je igru sedam na šest, tu je vidio svoju šansu, a igrači su mu pružili ruku na sve moguće načine. I počeli prvo topiti našičku prednost, koja se vrlo brzo i definitivno istopila, pa smo na predah otišli s tijesnih 20-19 u korist favorita iz Našica.

I sa šansom koja se ukazala. Ceki i prijatelji ozbiljno su to shvatili, neke stvari dodatno im je trener Mišković pojasnio tijekom odmora, pri čemu je jedno nedvojbeno jasno: što god im je rekao, dobro im je rekao!

Grubišić je zabio osam golova, a Karaula, Lopac, Neralić i Ceković po šest… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Goričani su, naime, u nastavak utakmice istrčali u formi gladnih lavova. Svjesni da su primili previše golova u prvom poluvremenu, ali i s osjećajem da se na drugoj strani parketa može zabijati. Pogotovo u ovom formatu, kad tih sedam na šest toliko dobro funkcionira. I na tom valu gorički rukometaši su zajahali, odlučni u namjeri da ne bude kurs do samoga kraja.

Posljedično, par stotina ljudi okupljenih na tribinicama naše dvoranice dočekalo je i prvo vodstvo Gorice, dogodilo se to kod 25-24, nakon čega se naši rukometni junaci više nisu osvrtali. Nisu čak ni pogledali u retrovizor, jer plan je bio samo kako dovršiti senzacionalan posao na petak 13. A plan je, naravno, ostao isti. Sedam na šest, sedam na šest, sedam na šest… Guraj dokle ide, riskiraj koliko god treba, pritom daj i posljednji atom snage.

Energija koja se u tih posljednjih 20-ak minuta rodila među igračima u crnom kao epidemija se proširila i na tribine, na kojima je vladala nada, ali i strepnja. Domaći navijači, nenaviknuti na ovakve pobjede, bili su na rubu sjedalica sve do same završnice, a u gostujućem taboru nervozno su pogledavali u brojke na semaforu. Činio je to i Vedran Zrnić, sportski direktor Nexea, u šoku je razvoj događanja pratio i Goran Šprem, smješten odmah do njega, ali i oni su u nekom trenutku shvatili da ovdje više nema povratka.

I da je Gorica ove večeri zaslužila napraviti nešto ovako veliko!

Ovoga puta, ni manje ni više, fenomenalni su bili – svi! Jakov Neralić sjajno je otvorio utakmicu, brzo su mu se pridružila i dva Marka, mladi Grubišić i iskusni Karaula, na obje strane terena svoje su dali vječni kapetan Hrvoje Ceković i borbeni Rok Malin, na crti su u paru radili Ante Lasan i Vid Starčević, a svima njima u nastavku su se pridružili opasni i efikasni Andro Lopac, čvrsti i zarazno borbeni Bruno Mlakar, da bi kapetana u završnici fantastično odmijenio Maksimilijan Jurić… Uz sve to, golman Marin Sorić imao je jedan od svojih dobrih dana, sa “samo” sedam obrana, ali sedam pravovremenih i silno važnih obrana.

A na čelu te kolone, ponosan i ispunjen nakon svega, trener Matej Mišković. Čovjek koji je imao ideju, koji je znao što želi, ali i kako svoje vizije prenijeti na igrače. Da, oni su ti koji su odradili posao na terenu, oni su jednom Nexeu utrpali nevjerojatnih 37 golova, oni su u posljednje 52 minuta bili bolji od takvog protivnika za suludih 13 razlike (?!), ali ovu pobjedu slobodno možemo označiti i kao – njegovu! Matej Mišković održao je ovom prilikom rukometno predavanje općem auditoriju, ispisao neku vrstu rukometnog evanđelja po Mateju i ostvario vjerojatno najveću, najdražu i najvažniju pobjedu u trenerskoj karijeri.

Prošla sezona i za njega i za klub bila je traumatična, Liga za prvaka pobjegla je u nevjerojatnom raspletu, ali Matej Mišković zadržao je mir. I vjeru u ono što radi. Jednako kao i ljudi iz kluba, koji nisu ni razmišljali o bilo kojoj drugoj opciji osim novog pokušaja. Ove sezone, ispalo je tako, sve se okrenulo na pravu stranu, gorički rukomet završio je tamo gdje mu je mjesto, tamo gdje je zaslužio biti, a otvaranje je prošlo kao iz najljepših snova.

Još jedna igra, još boda dva, prva je Gorica, ša-la-la-la, pjevali su na kraju naši rukometaši… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Završilo je tako zbog rada, zbog truda, zbog angažmana, zbog kvalitete koja je definitivno prisutna u ovom rosteru. I, možda i najviše zato, zbog zajedništva. Način na koji su dečki proslavljali svaki gol, svaku dobru obranu, način na koji su proslavili ovu pobjedu, zagrljeni i raspjevani, zapravo nudi odgovor na pitanje kako se dogodilo nešto ovakvo. Nešto što se nikad ranije nije dogodilo.

Važna je ovo pobjeda za građenje samopouzdanja, za rušenje barijera, ali i za sve što slijedi. Goričani žele biti u četiri najbolje momčadi u državi, žele izboriti novi plasman u europska natjecanja, a ova će dva boda potencijalno biti izuzetno važna u toj borbi. Dva boda osvojena protiv medaljaša i legendi, dva boda koja je malotko mogao očekivati. Pogotovo na ovakav način…

– Tata, što nisi ti rekao da će Gorica izgubiti? A mi ih pobijedili sedam razlike… – sletjelo je pitanje na izlasku iz dvorane, odmah nakon fotkanja s Tinom Lučinom.

Čovjek se pokušao izvući, tražio je objašnjenja, ali naprasno je prekinut…

– Znaš, sad kad dođemo doma, igrat ćemo rukomet. Ja ću biti Marin Sorić – odredio se stariji klinac.

– A ja ću biti Tin Luč… Ne, ne, bit ću onaj naš broj 2. E da, Hrvoje Ceković, taj ću biti – dodao je mlađi.

Odgovora na to više nije bilo. Samo smiješak od uha do uha. Jer, to je valjda i poanta…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Vatrogasac iz Kobilića odradio prvi tjedan priprema za proljetni dio sezone 2026.

Objavljeno

prije 8 sati

14. veljače 2026.

Objavio/la

David Jolić

Nogometni klub Vatrogasac iz Kobilića, član Druge županijske lige Istok, počeo je s pripremama za nastavak prvenstva, za proljetni dio natjecanja, u prošli ponedjeljak, 09. veljače 2026. Prema riječima trenera Kristijana Goluba, na prvom okupljanju pojavilo se 16 igrača, ostali su opravdano izostali zbog poslovnih odnosno privatnih obaveza. Planom priprema predviđena su tri treninga tjedno.