Najstariji živući gorički brico, 83-godišnji Ladislav Berković zvani Lacko, dobio je želju ponovo uzeti škare u ruke i barem se nakratko vratiti u svoj stari salon na Zagrebačkoj ulici.
Ovo je nekada bilo kultno mjesto okupljanja. Institucija u kojoj se nije samo šišalo i brijalo, već dnevno raspravljalo o goričkoj i državnoj politici te o sportu. Lacko je u detalje znao što se oko njega događa.
„Kada su mušterije došle, ja sam im prepričao naslove novina, a onda su oni počeli čitati i debatirati pred sobom. Diskusija je bila takva da sam ja sve znao kao i oni. To je bilo svakodnevno. Svađe u salonu nije bilo nikada“, priča nam.
Imala je najboljeg učitelja
Nakon što je majstor Lacko prije 26 godina otišao u mirovinu, salon je preuzela njegova učenica Marjana Stanilović.
„Ja sam postala brico i zavoljela taj posao“. Nije niti čudno jer imala je najboljeg učitelja. Ali dobiti posao kod popularnog brice nije bilo lako. Međutim, ne i odvažnoj mladoj frizerki bez dana prakse.
„Super, uzimam te, veli meni on. Ja mu velim, čujte ja vam ne znam ništa raditi, niti britvu otvoriti. A on odgovara – nema veze, sad ću te ja naučiti delati kak treba. Ja sam mjesec dana lupala britvom i škarama na prazno, kako bi razgibavala zglobove“.
I tako je Marijana počela šišati samo muške glave. Malo po malo, stari je majstor shvatio da je napokon dobio to što je tražio – radnika po svojoj mjeri.
„Ja sam zadovoljan, da nisam bio zadovoljan ne bi radila kod mene“, odlučno će brico.
S radom u salonu zadovoljne su i mušterije. Karlo Robina iz Gorice se odselio u Zagreb, ali i dalje se vjerno vraća u Goricu – na šišanje.
„Nikom drugom ne vjerujem, već su me mnogi zeznuli. Niti njoj doduše ne dam rezati bradu, ali se šišati dolazim samo njoj. Idem tu dok sam bio kikić. Sada ovdje dolazim iz Zagreba gdje živim s curom“, kaže Karlo, a Manuel dodaje:
„Frizerki vjerujem zato što me uvijek dobro ošiša i zbog toga je ne bih mijenjao“, napomenuo je Manuel Pejak.
‘Mušterije nisu logoraši’
Lacko je od muškaraca nekada pravio prave manekene. Nerviraju ga današnje muške frizure, ali i mnogi kolege frizeri. Poručuje im da svoje mušterije ne smiju šišati kao da su logoraši.
„Za moj pojam to je sramoćenje struke. Tko je nekada bio ošišan kako se danas šiša, svuda okolo s mašinicom, mi smo rekli, tako se šišaju logoraši i vojska“.
Iz njegovog stolca nitko nije mogao ustati, dok mu svaka dlaka nije bila na svome mjestu.
„To je bilo ošišano u milimetar, simetrija frizure. Mušteriju sam narihtal, pogledal u špigl i tak dugo radil dok nije to bilo u redu, da je van izašao kao maneken“.
Propušio u šestoj godini
Svi su znali za Lackove manire i stil šišanja. Niti jedna frizura nije nastajala, a da u ruci nije bila – cigareta. Pušio je kaže, od svoje 6. do 55. godine života.
„I pušil sam i mušteriju sam šišal. Ako je mušterija odmaknula moju cigaretu, uzeo sam njegovu i popušio je do kraja. Takav sam bio pušač“.
Nakon što se preselio s lokacije današnjeg hotela ‘Bijela ruža’, salon u Zagrebačkoj ulici otvorio je 1968. godine, i prije nego što se u kuću doselio njegov vlasnik. Prisjeća se kako je na parceli salona do tada raslo povrće – salata i luk. Radnje ne bi niti bilo da tadašnje gradske vlasti prije izgradnje kuće nisu uvjetovale da ona mora imati dva poslovna prostora, priča nam sin vlasnika, Josip Knapić.
„Gospon Lacko je bio angažiran kod izgradnje kuće jer je njemu bilo u interesu da kuća što prije bude gotova. Pomagao je kod betoniranja deke i pokrivanja kuće. Čak je sam financirao uvođenje struje u kompletan objekt“, kazao je Knapić.
Lacko je u branši poznat kao prvi brico koji je u Gorici uveo takozvanu kare frizuru. Sada uživa u mirovini, prisjeća se starih majstorskih dana i bavi maketarstvom.
Laboratorij iz Velike Gorice koji pomiče granice i gradi budućnost Hrvatske
U prostoru gdje se svaki pucanj pretvara u podatak, a svaki podatak u odluku, nastaje nešto mnogo veće od laboratorija. Nastaje dokaz da ozbiljne stvari mogu nastati i ovdje. U Velikoj Gorici.
U Velikoj Gorici postoji prostor u kojem se tišina ne podrazumijeva, nego se mjeri. Tamo zvuk nije smetnja, nego dokaz. Tamo se ne gleda samo što nešto jest, nego koliko može izdržati. U tom prostoru, između metala, preciznosti, optike, računalnih sustava i strogo kontroliranih postupaka, počinje priča o tvrtki Kavur i o Proof House-u, Centru za namjenska ispitivanja i razvoj. Priča koja je istodobno lokalna i europska, obrtnička i institucionalna, tehnička i politička, praktična i simbolična.
Vođeni Miroslavom Kavurom i Krešimirom Grljevićem, Kavur je tvrtka kakvu bi mnogi opisali jednom rečenicom: servis, trgovina i održavanje oružja. No, u kontekstu Proof House-a stoji puno šira slika. Proizvodnja, istraživanje, certificirana obrada, razvoj i strpljivo građenje infrastrukture koje Hrvatskoj otvara vrata uCommission Internationale Permanente (C.I.P.) pour l’épreuve des armes à feu portatives. Odnosno, međunarodna komisija osnovana 1914. godine u gradu Liègeu u Belgiji, koja postavlja jedinstvena pravila za ispitivanje vatrenog oružja i streljiva te priznanje žigova među državama članicama. Za javnost, C.I.P. je možda samo kratica, ali za industriju to je cijeli okvir. Ono omogućuje da se ispitano oružje i streljivo priznaju preko granica, da proizvođači ne moraju dokazivati ono što je već dokazano i da država ima jasno uređenu institucionalnu osnovu za sigurnost i tržište. Upravo zato posjet veleposlanika Kraljevine Belgije, Williama De Baetsa, ima posebnu težinu. On nije protokolarni čin; on je znak da priča o Centru za namjenska ispitivanja i razvoj više nije samo lokalna ambicija, nego dio europske tehničke i institucionalne mreže. Prema službenoj C.I.P. proceduri, pristupanje nove države zahtijeva službenu notifikaciju preko Kraljevine Belgije, nacionalnu regulativu, pravni okvir i popis ispitnih ustanova i laboratorija. Posjet veleposlanika potvrđuje da Hrvatska nije samo promatrač u toj mreži i da Proof House više nije samo lokalna radionica ili tvrtka za servis oružja. On je temelj buduće nacionalne infrastrukture, odnosno, neovisnog i međunarodno priznatog ispitnog centra. To nije samo pitanje birokracije već pitanje industrijske suverenosti, brzine razvoja i sposobnosti da domaći proizvođači, istraživači i korisnici imaju infrastrukturu u vlastitoj zemlji. Kao što veleposlanik William De Baets naglašava: „Ne mogu sve zemlje imati obrambenu industriju, ali trebamo barem europsku obrambenu industriju bez da uvozimo čipove iz Kine i radare iz SAD-a. Dakle, trebamo imati barem europsku autonomiju“.
No, možda je jednako važno i to što se ovdje ne govori samo o oružju. Kada se priča o Kavuru zaokruži, postaje jasno da je njihova djelatnost mnogo šira. Riječ je o tvrtki koja se bavi i površinskim zaštitama, keramičkim premazima i tehnologijama koje imaju primjenu daleko izvan oružarskog svijeta. Cerakote nije samo estetski sloj. To je tehnologija zaštite. A zaštita je univerzalna potreba. I zato njihova ekspertiza ne završava na cijevima i mehanizmima. Ona se prelijeva u automobilsku industriju, moto-opremu, sanitarne elemente, računalne dijelove i druge tehničke proizvode u kojima je važna otpornost, trajnost i precizna obrada. Iz te perspektive, Kavur nije “tvrtka za oružje” u užem smislu, nego tehnička proizvodno-istraživačka sredina koja svoje znanje koristi u više sektora.
Istraživanje buke, primjerice, možda je najneočekivaniji dio ove priče, ali i on je još jedan primjer kako se resursi Proof House-a koriste višestruko. Ako imate iskustvo mjerenja brzine, tlaka i balističkih reakcija, onda nije veliko odstupanje ući i u mjerenje buke, frekvencija i utjecaja na okoliš. U jednoj fazi razvoja, oprema za mjerenje buke došla je kao posljedica europskog projekta usmjerenog na smanjenje buke u šumskim područjima, kako bi se štitila divljač i ljudi. I tako je oprema, nabavljena za jedan projekt, otvorila vrata novom području djelovanja. Na taj način nastaje prava laboratorijska kultura – ne kupujete uređaj samo za jedan projekt, nego stvarate bazu koja može služiti i drugim istraživanjima. Kako sami kažu: „Mi smo inovatori. Imamo čak i neke patente sada u čekanju. Istražujemo i razvijamo proizvodnju.“ Zato se za Proof House može reći da ima bazu u oružju, ali lepezu u istraživanju, ispitivanju i razvoju. To je možda najtočniji opis njihove pozicije. Oružje je polazište, ali ne i granica. Sigurnost je jezgra, ali ne i jedina tema. Tehnologija nije samo za internu uporabu, nego i za širu industrijsku primjenu.
Veliku ulogu u cijeloj priči ima i obrazovanje. Suradnja sa Strojarskim fakultetom nije formalnost nego sastavni dio projekta. U ovakvim pothvatima fakultet i industrija ne stoje jedan nasuprot drugome. Oni se nadopunjuju. Fakultet donosi metodologiju, teoriju, mjerljivost i znanstveni okvir. Tvrtka donosi praksu, probleme iz stvarnog svijeta, opremu i potrebu da rješenja budu primjenjiva odmah. Upravo iz takve simbioze može nastati laboratorij koji nije samo prostor za testiranje nego i centar znanja, suradnje i razvoja. To je važno i zbog toga što se priča o Proof House-u ne svodi na jednu osobu ili jedan proizvod. To je priča o generacijama iskustva, o ljudima koji su 30 godina u poslu, o stručnjacima koji znaju što znači precizna obrada, o dugotrajnom razumijevanju tržišta i o timu koji je iz male radionice uspio doći do razine na kojoj se razgovara s međunarodnim institucijama.
I zato je Proof House važan više nego što se na prvi pogled čini. U prostoru gdje se svaki pucanj pretvara u podatak, a svaki podatak u odluku, nastaje nešto mnogo veće od laboratorija. Nastaje dokaz da ozbiljne stvari mogu nastati i ovdje. U Velikoj Gorici.
U srcu Velike Gorice dogodila se zanimljiva novost u svijetu cvijeća. Cvjećarnica White Poppy predstavila je svoj prvi buketomat, odnosno, rješenje koje briše granice radnog vremena i donosi novu razinu dostupnosti cvjetnih aranžmana.
Nakon tri mjeseca predanog rada i iščekivanja zasjao je uređaj koji omogućuje da buket za posebne trenutke bude dostupan u svakom trenutku – bilo u podne ili u ponoć.
Prve kupce, kao znak zahvale, očekuje i mali znak pažnje uz svaki kupljeni buket!
Jučer je u organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad Velika Gorica, održano predavanje “Zemlja Govori”.
U Središenjm odjelu Gradske knjižnice, s početkom u 18 sati, mr. Nives Opačić je održala predavanje o Toponimima u Turopolju i što nam oni ukazuju. Inače, Nives Opačić je hrvatska jezikoslovka, znanstvenica i filologinja te književnica. Predavanje je započela moderatorica i upraviteljica Zavoda – Katja Matković Mikulčić, pojašnjavajući zašto je odabran naslov Zemlja govori: ” Nismo ni svjesni koliko pojedini nazivi govore o nekim karakteristikama, o povijesti, o nekim osobinama terena. Mislim, cijela nauka se na tome bazira”.
Mr. Nives Opačić je na samome početku uvela publiku s pričom o zagrebačkom kvartu – Kajzerica:
“Dakle, već krećući iz Zagreba i prebacivši se na obalu Save, mogu početi govoriti o tome što mi zemlja govori. Mogu pratiti po riječima što bi zapravo pojedini predjeli značili. Jedan od njih je recimo Kajzerica. Čuli ste svi za taj predio Kajzerica. A isto tako hodate u pekaru pa kupite kajzericu. Kajzerica je pecivo, okruglo, ali ima određene nabore, zareze na sebi. A samo joj ime već nekako asocira na kajzera, na cara. E sad, u kakvoj su vezi Kajzerica – dio Zagreba i kajzerica pecivo”?
S takvim duhovitim i pronicljivim pristupom, uvela nas je i u značenje imena našeg grada koje uz malu goru čak može značiti i vinograd. Međutim, gorica po svom postavu, može značiti nešto što je nastalo gorenjem: “Mi znamo da su se tereni katkada dobivali tako da bi se zapalilo ono što je na njemu bilo i da su na taj način ljudi dolazili do zemlje koja bi bila plodnija”.
Godinu dana nakon otvaranja reciklažnog dvorišta u Velikoj Gorici vidljivi su konkretni rezultati koji potvrđuju sve veći angažman građana u pravilnom zbrinjavanju otpada.
Prema dostupnim podacima, u prvih 12 mjeseci zabilježeno je ukupno 70.212 ulazaka, dok je dvorište koristilo 9.223 korisnika. Kada se brojke prevedu na dnevnu razinu, riječ je o prosječno 235 dolazaka, što ukazuje na kontinuirano korištenje ove komunalne usluge.
U istom razdoblju prikupljeno je 3.945 tona različitih vrsta otpada. Ovi rezultati potvrđuju kako sustav odvojenog prikupljanja otpada u praksi daje značajne pomake prema smanjenju opterećenja okoliša.
U komunalnom poduzeću ističu kako dobiveni podaci jasno upućuju na sve veću potrebu za ovakvom infrastrukturom, zbog čega se već razmatraju i daljnji koraci.
„Upravo ove brojke potvrđuju kako potreba za ovakvom infrastrukturom kontinuirano raste. Zato ćemo u narednom razdoblju intenzivno raditi i razmatrati mogućnosti uspostave novog reciklažnog dvorišta, kako bismo još kvalitetnije odgovorili na potrebe naših građana“, poručuju.
Dodaju i kako su ostvareni rezultati zajednički uspjeh građana i zaposlenika.
„Ovaj uspjeh ne bi bio moguć bez vas – naših sugrađana koji svakodnevno biraju pravilno zbrinjavanje otpada – ali i bez naših vrijednih djelatnika koji predano rade kako bi sve funkcioniralo besprijekorno. Hvala vam što zajedno gradimo zeleniju Veliku Goricu.“