Piše: Gianna Kotroman

Konji su moja ljubav od rane mladosti, otkad znam za sebe. Imao sam tri ili četiri godine kad sam prvi put sjeo na konja. To je tradicija u mojoj obitelji, mi smo uvijek bili u tome, i pokojni otac, i djed, kojeg ja ni ne pamtim. Od malih nogu bavio sam se konjima. Sve moje igračke bili su konji, meni je konj bio i autić, i motor… Eto, tako je izgledalo moje djetinjstvo…, počinje svoju priču Stjepan Slanec iz Hrašća.

Administrativno je to dio Zagreba, ali i sami puni naziv govori čiji je to kraj – Hrašće Turopoljsko. Malo istočno od Odre, na rubu Zagreba i Turopolja, Hrašće je preraslo nekadašnje seoske okvire, ali i dalje je to – selo. U mjestašcu s tisuću dvjesto i nešto stanovnika ljudi i dalje drže životinje, svatko po svome guštu i(li) potrebi, a junak naše priče, eto, drži konje! I ne samo da ih drži, jer on se konjima ozbiljno bavi, s njima radi, trenira, s kočijom se pojavljuje na raznim manifestacijama…

– Imam četiri grla. Kobile Vidra i Ruba, stare 12, odnosno sedam godina, utrenirane su za taj posao. S njima odrađujem sve manifestacije na koje me ljudi zovu, svadbene svečanosti, razne prigode… Ljudi iz različitih razloga žele da ih vozimo, a mi se rado odazivamo. Imam i dvije mlade ždrijebice, koje imaju po godinu dana i tek su u pripremi za taj posao – kaže Stjepan.

– Vidru sam kupio na poznatom sajmu u Gudovcu, kao ždrijebe od šest mjeseci, a Ruba se oždrijebila kod mene i na kraju ostala. Bila je mezimica od prvoga dana, a to je i ostala. Evo, već 12 godina je u mojoj štali – dodaje naš “konjanik”.

Nije slučajno da su svi njegovi konji cure, odnosno ženke.

– Ja uvijek preferiran ženke, jer one su mirnije, staloženije. Mužjaci su malo nabrijani, neću reći kao i ljudi, ali ima sličnosti… I oni stalno gledaju gdje su ženke, pogotovo one ljepše, a cure su većinom koncentrirane na vožnju. Zato uvijek gledam da izaberem ženke – otkriva “šaptač konjima” iz Hrašća.

Iako, nema tu neke velike priče…

– Ne bih baš rekao da s konjima razgovaram. Oni imaju svoju komunikaciju, na svoj način se dogovaraju, ali naravno da im se mora posvećivati pozornost. Moje kobile jako su mi dobre, sve odrađuju jako lijepo i volim ih povremeno nagraditi s kojom mrkvom, pohvaliti… Inače, najviše vole jesti zob i pogotovo tek pokošenu travu u rano proljeće. To im dođe kao nekakav desert, to su njihove palačinke, ha, ha… Vole dobiti i kocku šećera, to im je uvijek poslastica – priča Stjepan.

Recept za uspješan rad s konjima, kaže, leži u odnosu prema životinji.

– Prvo, konj mora steći povjerenje u čovjeka. Uvijek kažem da je svaka životinja ogledalo gazde. Ja sam kupio puno konja koji su bili otpisani, praktički spremni za Italiju, odnosno za klaonicu, što nije opcija koju preferiram… S konjem treba biti pažljiv, oni su plemenite životinje, oni prepoznaju što im želiš i možeš dati. Koliko daješ životinji, toliko ćeš od nje i dobiti. To mogu garantirati, jer cijeli život sam uz konje. Imam 40 godina, a najmanje 30 ozbiljno se bavim konjima. I nikad me konji nisu iznevjerili. A ljudi jesu, stotinu puta – poentira Slanec.

Rado će se pohvaliti da je već nekoliko puta u Gudovcu pobjeđivao u natjecanju u vožnji kočije kroz čunjeve, odlazi sa svojim kobilama i na izložbe, nerijetko osvaja nagrade, ali temelj priče je vožnja kočije.

– Najdraže mi je kad me netko pozove na neku manifestaciju, pa se malo provozamo s kočijom, jer tu vidiš da se trud isplati. Ljudi reagiraju vrlo pozitivno, pogotovo djeca, koja su željna druženja sa životinjama. Ljudi su nekad na selu radili s konjima, bili su im svakodnevnica, a danas je potpuno drugo vrijeme i djeca vole vidjeti konja. Znalo je biti i manifestacija na kojima djeca nisu znala o kojoj je životinji riječ! Nažalost, došli smo do toga da je rijetkost vidjeti konja i zato je lijepo pružiti tu priliku djeci – govori Stjepan.

Za njega je to pitanje emocije, načina života, ali čak i kad puno toga znaš i možeš sam, nije jeftino imati konje.

– Nisu konji toliko skupi koliko je skupo njihovo održavanje. Hrana, kovač, veterinari… Iako, mi koji imamo životinje većinom te stvari radimo sami, jer kad bi sve plaćali, bilo bi stvarno preskupo. Jedan prosječan konj, hrvatski hladnokrvnjak, odnosno hrvatski posavac, ima vrijednost između dvije i tri tisuće eura. Sve ovisi o tome što konj zna, je li “ujahan”, vozi li kočiju, služi li samo za ukras… Konj koji je dobro utreniran, koji zna voziti kočiju, koji je ujahan, možda čak i osposobljen za terapeutsko jahanje, može ići i do četiri tisuće eura – kaže Stjepan i nastavlja:

– Zato ja svoje kobile kupim kao ždrijebad, kad su mlađe od godinu dana, pa ih učim, pripremam… Pritom uvijek ide jedna mlada i jedna starija, uz koju se ova mlađa uči. Kao i kod ljudi, recimo kao u autoškoli. Evo, ove dvije mlađe sad su navršile godinu dana, polako ćemo ove godine početi raditi neke jednostavne stvari, a sljedeće već možemo ići za ozbiljno.

Bitno je, naravno, da se konj ne boji ljudi, ali ni automobila. Kao što je često bitno da se ljudi ne boje konja.

– Konja se nemamo zašto bojati. Dobro, uvijek mora postojati doza opreza, ali konji koje ljudi sreću su jako pametni i dobro utrenirani. Moraju biti takvi, jer uvijek je tu puno ljudi, djece, starijih… Ja nikad ne idem van s konjima prije nego što su potpuno uvježbani i spremni, prije nego što steknem potpuno povjerenje u njih.

Život uz konje zahtjeva, naravno, i jako puno prostora, kojega Stjepan Slanec ima.

– Dvorište mi je široko 30 metara, to najbolje shvatim kad idem kositi. Moram si uzeti mini godišnji, ha, ha… Ali ima to i svoje prednosti, možeš konje pustiti van, promatrati ih, a to je za mene kao dijete sa sela jako važno. Našao sam se u tome, posvetio sam se tome, imam lijepo dvorište i svi koji žele vožnju kočijom, mogu se slobodno obratiti, ja sam uvijek na raspolaganju – poručio je Stjepan, kojem su konji najveća ljubav, ali zapravo hobi.

– Radim u jednoj firmi u blizini, kao dostavljač u firmi za električne uređaje. I da, konji su mi hobi, ali kad spojiš ugodno s korisnim, to je jako dobra stvar – zaključio je Konjanik iz Hrašća.

Dugo ga već nije bilo tamo gdje smo navikli da bude, dugo je već na pitanje “kako je Zvone” slijedilo slijeganje ramenima, pogled u pod i odgovor u stilu “nije dobro”. Opaka bolest mučila je i izmučila Zvonimira Šimića, čovjeka koji je na svoj način obilježio posljednja desetljeća u životu našega grada. Zauvijek je zaspao 28. svibnja, a te je srijede ogroman broj Velikogoričana pustio i poneku suzu, jer tamo na placu, kod Zvone, više neće biti Zvone…

Njegova mala i šarmantna, nadaleko poznata radnja u našem Tržnom centru godinama je bila sinonim za vrhunski burek. I daleko šire od našega kraja znalo se za čuveni Zvonin burek, a svi mi koji smo dolazili malo češće znali smo da nije tajna samo u odličnom bureku. Tajna je bila u njemu, u njegovom pristupu i nastupu.

– Stvarno je bio duša od čovjeka, uvijek nasmijan i svakome bi izmamio osmijeh na lice – kaže nam jedna mušterija dok čeka u redu pogledavajući prema vrijednim djelatnicama.

– Nisam mogla vjerovati kad sam čula, njegov odlazak je veliki gubitak za Veliku Goricu, izgubili smo čovjeka koji je bio dobri duh našega grada, duša od čovjeka – nadovezala se druga mušterija, sublimirajući zapravo sve ono što misli i osjeća i najveći dio naših sugrađana.

Cijelih 11 dana radnja je bila zatvorena, rješavala su se birokratska pitanja, a onda je posao krenuo dalje. Burek je jednako dobar, ali nije to više isto bez gazde.

– Ma on i nije bio šef u punom smislu, nije tu bilo šefovskog autoritet… Zvone je svima nama prije svega bio prijatelj, uvijek smo se šalili, mogli reći što god želimo. Takvih ljudi nema puno – kaže nam jedna od njegovih zaposlenica.

Neobičan je bio taj šarm koji je Zvonimir Šimić nosio u sebi, valjda zato što ga je nosio i dijelio tako lako, jednostavno i neopterećeno. U svakoj komunikaciji bio je isti, svoj, pun duha i empatije.

– Kad god bi se dogodilo da nekome fali novaca, da nema za platiti, to nije bilo problem. Uvijek bi dao burek, govorio ljudima da ne moraju ni platiti… Koliko puta se dogodilo da netko uzme pet bureka, a on mu stavi i šesti. Ili netko uzme deset kiflica, a on ih stavi 15… Ne znam, možda su ga i zato ljudi voljeli. Uvijek je tako radio, a govorio je o tome i u ovom posljednjem razdoblju. Puno puta je ponovio: “I kad mene ne bude, radite na isti ovaj način…” – prenosi nam jednu od posljednjih poruka njegova dugogodišnja kolegica.

Ispratila ga je cijela ekipa iz radnje na posljednji počinak, i gotovo mjesec dana poslije knedla je ostala u grlu kad krene priča o Zvoni, a tog se osjećaja još barem neko vrijeme neće riješiti.

– Dugo ga već fizički nije bilo, zbog bolesti nije mogao dolaziti, ali svako jutro bi obavezno zvao i raspitivao se ide li sve po planu. Pa još nekoliko puta tijekom dana. I stvarno je osjećaj kao da nam fali jedan dio svih nas. Kao da se nešto odlomilo… Ali to je tako, ideš dalje, nema druge.

Više od dva i pol desetljeća rado smo ga viđali, još radije častili nepce njegovim proizvodima, burekom koji je drukčiji.

– Nema tu neke tajne. Radimo sa istim sastojcima kao i svi drugi, jedina razlika je što nema nikakvih aditiva i što stavimo malo više mesa nego ostali. Ne postoji misterij, i mi koristimo sol, papar i luk, jaje koje poveže smjesu i to je to. Možda je stvar u tome da se osjeti kad netko radi s puno ljubavi, volje i truda. A mi oduvijek tako radimo. Dobro smo se osjećali uz njega, radili smo s guštom i rekla bih, ako postoji, da je u tome tajna – priča nam Zvonina djelatnica.

– Hoće li sve ostati isto? Iskreno, ne znam. On je bio duša cijele ove priče i teško je reći kako će to funkcionirati bez njega…

Zvone porijeklo vukao iz Bosne i Hercegovine, odnosno s Kupresa. Doduše, rodio se u Slavoniji, iz koje je početkom rata i stigao u Veliku Goricu, a od kuće je ponio ljubav prema pitama. Počeo je raditi već na izlasku iz tinejdžerskih godina, prvi posao dobio je na Trgu bana Jelačića, a ubrzo je otvorio radnju na placu zajedno s Jurom Grlićem, poznatijim kao Burek Jura. Ubrzo je ta suradnja prekinuta, a Zvone je nastavio raditi sam. Potrajalo je to više od 25 godina, sve do one tužne srijede kad je zauvijek otišao.

Mirno spavaj, dobri čovječe…

Naša Gianna Kotroman, koja vas radnim danom budi u programu City radija Velika Gorica, našla se u novoj TV ulozi. Ovoga puta ulozi matičarke.

Pridružila se velikom setu na snimanju hrvatske serije, koja svake večeri gledatelje “priljubi” uz male ekrane.

Odglumila je dio scene vjenčanja koju su gledatelji s nestrpljenjem i napetošću iščekivali jer se do zadnjeg trenutka nije znalo hoće li Toma Benčić (Filip) oženiti Niku Sriću, svoju ljubav u seriji “U dobru i zlu”, koja je nedavno prikazana na Novoj TV, a gledatelji su u utorak mogli pogledati posljednju epizodu ove serije prije ljetne stanke.

– Snimanje je bilo interesantno i izazovno sa puno glumaca i statista tzv. masovka. Da bi scena nakon ton/kamera/akcija bila snimljena, osim teksta i uživljavanja u ulogu, treba znati svoju poziciju ispred kamera, naučiti tekst svih koji glume, budući da nema ubacivanja “preko reda ” i na kraju odraditi posao najbolje moguće – opisala je Gianna.

Očito joj ova uloga leži, budući da je već jednom utjelovila matičarku.

–U “Larinom izboru” vjenčala sam Dinka i Lejlu a glumila sam i serijama “Ljubav u zaleđu”, “Kumovi”, “Sjene prošlosti”, “Blago nama”, a u seriji “Drugo ime ljubavi” pojavila sam se u ulozi medicinske sestre Mirjana Šikić, gdje sam morala savladati naglasak. Svaka uloga nosi svoje, nova ekipa, tekst, drugačiji karakter u koji se moraš uživiti, ali bez obriza na to, snimanje na setu je vrlo interesantno i dinamično, malo remek djelo u nastajanju – dodala je.

Spomenimo kako je upravo ulogom medicinske sestre Mirjane Šikić bila dio glumačke ekipe koja je osvojila nagradu za najbolju regionalnu seriju.

Kaže da se i dalje veseli novim projektima i novim ulogama, jer je to neprocjenjivo iskustvo, a mi se pitamo, nakon matičarke i medicinske sestre, u koju će sljedeću ulogu uskočiti?

Njegov životni put vodi od školskih klupa u Dubaiju do operacijskih dvorana u KBC-u Dubrava i Rijadu, isprepleten kulturološkim izazovima, profesionalnim usponima i dubokom empatijom prema pacijentima. Ovo je priča o dr. Fadiju Almahariqu, čovjeku dviju domovina i jedne strasti – neurokirurgije

Susret dviju kultura

Životni put dr. Almahariqa započeo je u Dubaiju, gdje je rođen kao dijete Jordanca i Zagorke. Ovaj neobičan spoj kultura, kako sam kaže, smatra velikim bogatstvom. “To je ovako malo neobično, ali meni sad kad gledam retrogradno, jako veselo i jako vedro zato što sam imao priliku upoznati dvije kulture, hrvatsku tj. europsku i istočnjačku tj. arapsku. Mi smo zapravo bili privilegirani jer smo slavili Božić i Bajram. Gledali smo različite ljude, različite boje kože. Imali smo priliku naučiti najbolje iz ove, one i treće kulture”, prisjeća se dr. Almahariq. Odrastanje u multikulturalnom okruženju Dubaija, gdje je većinom bilo strano stanovništvo, pružilo mu je priliku za stjecanje prijatelja iz cijelog svijeta, iskustvo koje bi želio prenijeti i na svoju djecu.

Veza s Hrvatskom uspostavljena je preko njegovog oca, veterinara po struci, koji je davnih godina došao studirati u Zagreb. “Moj tata je došao negdje 1968./9. Onda je godinu dana učio Hrvatski jezik i onda je nakon godine dana upisao veterinu koju je završio 1976. godine”, objašnjava dr. Almahariq. Iako je otac nakratko radio u Jugoslaviji i tamo upoznao njegovu majku, dobio je poslovnu priliku u tada još uvijek pustinjskom Dubaiju. Obitelj se u Hrvatsku vraćala svake dvije do tri godine, a ti su posjeti malom Fadiju bili posebno iskustvo. “Bilo nam je fantastično, praktički godišnji, vidite nešto novo, zelenilo, kiša, šume, hladnoća, to je bilo nešto što nema tamo i naravno, nama je to bilo jako zanimljivo”, ističe nostalgično.

Povratak u Hrvatsku – novi izazovi i prve prepreke

Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja, prije 25 godina, dr. Almahariq se odlučio vratiti u Hrvatsku, prvenstveno zahvaljujući želji njegove majke. “Naravno, tu je moja mama igrala veliku ulogu jer kako smo završili srednju školu, mama je imala veliku želju te dugoročni plan da svi tu dođemo studirati. Kad studirate tu onda praktički pustite sidro i korijene u Hrvatskoj. Tu je nekako vidjela svoju starost, da se vrati u domovinu.” Za osamnaestogodišnjeg mladića, dolazak u novu sredinu bio je značajan izazov. Iako je govorio hrvatski, stručni medicinski nazivi predstavljali su pravu prepreku. “Ja sam bio super đak, sve petice i mi smo znali Hrvatski, ali nije to bilo savršeno, pogotovo stručni nazivi. Ja nisam znao što je kisik jer smo mi govorili oxygen.”

Upis na Medicinski fakultet i suočavanje s jezičnom barijerom te zahtjevnim gradivom bili su formativno iskustvo. “Uz te nekakve stepenice upišete najteži fakultet, natječete se s najboljim studentima u Hrvatskoj koji imaju prosjek 5.0. Ja nisam nikad dobio ocjenu manju od 5, a ovdje sam prvi put pao ispit, što mi je bilo katastrofa i šok. Ja nikad ni četvorku nisam vidio, a sad sam pao. No, tu vas život nauči da kad padnete, morate se dići. To je nešto što ja sad svaki dan radim u operacijskoj dvorani”, iskreno priznaje dr. Almahariq. Prelazak s arapskog pisma na latinicu također je bio izazov, no srećom, prisutnost engleskog jezika u Dubaiju olakšalo mu je taj proces. Najveću poteškoću predstavljali su padeži i stručna medicinska terminologija, s obzirom na to da u to vrijeme nije bilo interneta ni alata za prevođenje.

Odabir neurokirurgije

Odluka za medicinu, a potom i za neurokirurgiju, proizašla je iz spoja obiteljskog utjecaja i osobne fascinacije. “Naravno, tu je utjecaj roditelja jer tata je kao veterinar htio da idem više prema medicini, a ne veterini, ali odmalena sam imao priliku gledati kako liječe te životinje i u principu da je teže liječiti njih jer pacijent vam ne može reći simptome. Medicina mi je bila jako zanimljiva jer je kompleksna, ljudsko tijelo je jako kompleksno, a kad sam već izabrao tu medicinu, htio sam ono najteže, a to je ljudski mozak.”

Neurokirurgija, za koju se često kaže da je jedna od najzahtjevnijih medicinskih specijalizacija, za dr. Almahariqa predstavlja neiscrpan izvor interesa. “Mislim da je to organ koji je dosta kompleksan i imamo još puno stvari koje možemo još istražiti. Imamo puno prilika ga proučit s raznih strana. Anatomske i naravno funkcionalne.” Osvrćući se na popularnu teoriju o iskorištenosti samo 10% mozga, dr. Almahariq se s njom ne slaže, naglašavajući kompleksnost čak i najjednostavnijih radnji. Ipak, priznaje da je ljudski mozak još uvijek nedovoljno istražen.

U njegovom poslu najviše ga fascinira spoj znanosti i manualne vještine te neposrednost rezultata operacija. “Neurokirurgija je struka koja nagrađuje i isto tako vas može spustit. Zato što se rezultat vidi odmah nakon operacije. Ne možete reći da ste odstranili tumor u cijelosti jer kada napravite magnet nakon operacije, vidjet ćete jeste li vi to stvarno odstranili u cijelosti ili niste. Ima li komplikacija, ima li krvarenja, je li pacijent dobro, miče li ruke, noge. To je nešto što vas cijelo motivira da budete još bolji.” Empatija prema pacijentima, posebno onima kojima je iznenada dijagnosticiran tumor na mozgu, također je važan dio njegovog pristupa.

Neurokirurgija obuhvaća širok spektar stanja i subspecijalizacija, od neurovaskularne i funkcijske neurokirurgije do spinalne, onkološke, periferne, neurotraumatologije i pedijatrijske neurokirurgije. Dr. Almahariq radi u KBC-u Dubrava, referentnom centru za stereotaksijsku i funkcijsku neurokirurgiju, gdje se fokusira na modulaciju funkcija mozga s pomoću elektroda kod pacijenata s degenerativnim bolestima poput Parkinsonove bolesti ili tremora.

Najveći izazovi u njegovom poslu često su povezani s ishodom operacija kod zloćudnih tumora, gdje unatoč uspješno obavljenom zahvatu, prognoze mogu biti loše. S druge strane, uspješne operacije dobroćudnih tumora i spašavanje života pacijenata daju mu motivaciju za daljnji rad. Uspješan neurokirurg, prema njegovom mišljenju, mora znati odvojiti privatni život od posla, biti manualno spretan, posjedovati znanje i neprestano se educirati. Također, mora zadržati hladnu glavu i mirnu ruku, posebno u trenucima komplikacija tijekom operacije, kada preuzima ulogu voditelja tima.

Neurokirurgija je grana medicine koja izuzetno brzo napreduje. Dr. Almahariq ističe kako je ono što je nekada bilo nezamislivo, danas postalo rutina, zahvaljujući napretku tehnologije poput mikroskopa, neuronavigacije i intraoperacijskog magneta. Posebno je ponosan na suradnju s Fakultetom strojarstva i brodogradnje koja je rezultirala razvojem hrvatskog robota za neurokirurgiju, koji pomaže u postizanju veće preciznosti tijekom operacija. Ipak, naglašava da je ljudski mozak neurokirurga ključan u upravljanju tim tehnologijama.

Nadalje, edukacija je za njega iznimno važna, s obzirom na brzi napredak u neurokirurgiji. Redovito putuje i usavršava se, prateći najnovije trendove i tehnike. Današnja neurokirurška sala opremljena je sofisticiranom i skupocjenom tehnologijom, što je čini različitom od drugih grana medicine koje su prisutne u svakoj bolnici. KBC Dubrava, prema njegovom mišljenju, prednjači u Hrvatskoj po opremljenosti i tradiciji u stereotaksijskoj i funkcijskoj neurokirurgiji.

Usporedba – Saudijska Arabija i Hrvatska

Posljednjih nekoliko mjeseci proveo je u Rijadu, u Saudijskoj Arabiji, gdje je imao priliku upoznati tamošnji zdravstveni sustav. Iako je bolnica u kojoj radi opremljena najmodernijom tehnologijom, ono što ga je posebno impresioniralo je organizacija sustava, koji je kopija naprednih američkih, kanadskih i britanskih modela. Digitalizacija i primjena umjetne inteligencije u naručivanju pacijenata i pristupu medicinskoj dokumentaciji značajno olakšavaju rad liječnicima.

U usporedbi s Hrvatskom, dr. Almahariq smatra da naša operacijska dvorana ne zaostaje značajno u opremi, iako kvantitativno možda imaju više uređaja. Izostanak intraoperacijskog magneta u Hrvatskoj ne smatra velikim nedostatkom u krajnjem ishodu operacija. Boravak u Saudijskoj Arabiji pruža mu priliku da vidi širi spektar patologija i slučajeva koji nisu uobičajeni u Hrvatskoj, što doprinosi njegovoj edukaciji.

Najveći izazov predstavljao je mentalitet pacijenata, koji su zahtjevniji i skloniji tužbama. Također, rad u novom okruženju s nepoznatim timom zahtijevao je prilagodbu i stjecanje povjerenja kolega. Ipak, uspješno obavljene kompleksne operacije donijele su mu poštovanje i olakšale daljnji rad.

Unatoč primamljivim ponudama za ostanak u Saudijskoj Arabiji, dr. Almahariq planira povratak u Hrvatsku. “Iako oni nude dobre ponude da se ja preselim i ostanem kod njih, a moram priznati da je lijepa atmosfera tamo, međutim ovdje sam iza sebe napravio puno i nije jednostavno sve to ostaviti jer tu sam neurokirurg 15 godina, doktorirao sam, docent sam i imam svojih pacijenata i jako mi je teško kad mi netko pošalje poruku doktore, kad se vraćate i ja kažem za 3-4 mjeseca i oni se već naručuju u moju ambulantu kad se ja vratim. To je jedno povjerenje koje mi je jako teško ostaviti i cilj ovog boravka je da budem još bolji kako bi naš pacijent ovdje dobio onu svjetsku neurokirurgiju koju nudi cijeli svijet.” Također, smatra da njegov rad u inozemstvu promovira hrvatsku medicinu i stručnost.

Njegova dosadašnja međunarodna iskustva uključuju suradnju i edukaciju u regiji (Bosna i Hercegovina, Srbija) te na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi (Saudijska Arabija, Egipat, Alžir, Maroko). Svako putovanje i susret s drugim stručnjacima pruža mu priliku za učenje novih vještina i trikova koji ga čine boljim kirurgom.

Dr. Almahariq s ponosom ističe da Velika Gorica ima još jednog vrhunskog neurokirurga, njegovog mentora i učitelja, dr. Darka Chudya, koji je čak i dobio nadimak “Doktor Čudo.” Baš kao i dr. Fadi, dr. Chudy je također veoma cijenjeno ime među neurokirurzima.

Foto: večernji.hr

Mladi i neurokirurgija

Nažalost, interes mladih za neurokirurgiju danas nije na visokoj razini. Dr. Almahariq objašnjava da neurokirurgija nije atraktivna za privatnu praksu, a radi se o izuzetno teškoj struci s emocionalno zahtjevnim ishodima. “Rezultati su jako teški i ljudske sudbine su jako tužne i morate puno dati za neurokirurgiju, a ne dobijete feedback. Na kraju dana, svi mi imamo ženu, djecu i obitelj i trebamo si priuštiti nešto za djecu. Zato su sve velike grane postale manje atraktivne našim studentima jer žele ići na nešto jednostavnije gdje je zarada brža.”

Ipak, oni koji se odluče za neurokirurgiju obično su izuzetno strastveni i posvećeni. Dr. Almahariq s ponosom ističe da nije upoznao lošeg specijalizanta neurokirurgije ili kardiokirurgije. Zdrava konkurencija među mladim kolegama potiče ih na daljnji napredak. Ohrabruje ga sve veći broj studenata koji pokazuju interes za neurokirurgiju, fascinirani kompleksnošću mozga i znanošću.

Pacijent na prvom mjestu

Na kraju razgovora, dr. Fadi Almahariq naglašava da je najveća nagrada u njegovom poslu dobrobit pacijenta. “Na kraju dana, mi smo svi sretni kada je naš pacijent sretan i ne smijemo to zaboraviti jer meni ništa ne znači da sam poznat i popularan ako moj pacijent nije zadovoljan. Najsretniji sam kada mi pacijent dođe i kaže hvala, vi ste mi spasili život. To je kruna koju bi svaki neurokirurg htio imati.” Njegova predanost, znanje i iskustvo, prožeti multikulturalnim razumijevanjem i neprestanim usavršavanjem, čine ga vrijednim članom hrvatske medicinske zajednice i nadom za mnoge pacijente. O njegovoj predanosti pacijentima govori i titula “Najdoktora” iz 2024.

Rani život i prvi koraci u karijeri

Rođen je 20. svibnja 1960. godine u Slavoniji, no već od svoje druge godine života počinje živjeti u Velikoj Gorici odakle i potiče. „Moji su podrijetlom iz Velike Gorice, tata se tamo priženio, a mi smo se kasnije vratili“, prisjetio se Laci početaka. Osnovnoškolske dane proveo je u tadašnjim školama Antuna Cvetkovića i 10. lipanj, a srednju školu započeo je u Velikoj Gorici, da bi treću i četvrtu godinu nastavio i završio u zagrebačkoj Selskoj, najprije na adresi 119, a zatim na broju 83.

Kako kaže, od malih nogu je znao čime će se baviti. „Doma sam znao tati u garaži pomagati, a stric mi je također bio električar i radio je u HEP-u. Jednostavno me to uvijek držalo“, govori nam Laci. Već u srednjoškolskim danima počinje njegov konkretni doticaj sa strukom koja će ga pratiti cijeli život. Praksu je obavljao u tada renomiranoj firmi „Vlado Četković“, gdje je radio na elektroinstalacijama, gromobraniji i, što je za njegov kasniji put posebno važno, postavljanju i održavanju javne rasvjete.

„Radio sam u Velikoj Gorici na Galženici, od gromobranije, struje po stanovima, javna rasvjeta i tako dalje. Mnogo puta znam svojim radnicima reći ‘dečki, to sam ja postavljao još kao učenik’.“

Nakon završetka srednje škole, 1979. godine odlazi na odsluženje vojnog roka u Travnik. Tamo ne ostaje samo kao vojnik već postaje električar na održavanju Doma JNA, što mu donosi dodatno iskustvo i samostalnost u radu. Po izlasku iz vojske, ne gubi vrijeme, već tri dana kasnije dobiva posao u poznatoj privatnoj firmi u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, kod Manzina. „To je bila firma koja je radila na području grada Zagreba, još i danas postoji, samo što je vodi sin tadašnjeg vlasnika. Dobar sam si s njima i dan danas.“

Tamo je proveo nekoliko godina, radio na raznim elektroinstalaterskim poslovima i ujedno mentorirao brojne mlade učenike. Jedan od njih bio je i Ivan Grđan, poznatiji kao Pilek iz grupe Sjaj.

Početkom Domovinskog rata, Laci se priključuje rezervnom sastavu MUP-a, gdje ostaje do formiranja 10. brigade. Potom prelazi u 153. velikogoričku brigadu i sudjeluje u operaciji „Oluja“, ali i u borbenim djelovanjima kod Pokupskog i Dubrovnika.

U to vrijeme teret života postaje iznimno težak. Supruga mu je nezaposlena, a on ima troje male djece o kojima mora sam skrbiti. Tada odlučuje osnovati vlastitu firmu i okušati se kao privatnik, ali kako kaže, nije mu baš najbolje išlo. „To je bio dosta raspašoj. Naplata ovako i onako, sve me to koštalo nekoliko tisuća maraka”.

Kao da to nije bilo dovoljno, život mu zadaje još jedan težak udarac. Supruga mu obolijeva i, nažalost, umire. Nakon svega toga, Laci dolazi u VG Komunalac, gdje će započeti novo i, kako će se pokazati, najznačajnije poglavlje njegovog života. Također, oženio se i drugi put 2017.

Rad u Komunalcu

Dolazak u VG Komunalac Laci pamti po izazovnom početku. „Sama firma nije imala moju djelatnost registriranu jer je prije toga HEP bio zadužen za to“, objašnjava. No, nakon odluke da se javna rasvjeta prebaci u komunalni sustav, stvari su se promijenile. „Na početku je bilo jako teško, oko mene su sve bili mladi dečki. Nije bilo jednostavno, a moje dežurstvo je trajalo 24 sata.“ U njegov posao spadale su kompletne elektroinstalacije mreže, postavljanje svjetiljaka, trafostanice i ormari te semafori.

Lacijeva predanost poslu brzo je postala legendarna. Mnogi su znali kako je i sam s autom odlazio provjeriti je li sve u redu, bez obzira na doba dana ili noći.

„Sjećam se jednog dočeka Nove godine s jednim društvom. U 4 sata zove policija da semafor ne radi. Ja sam odmah sjeo u auto, riješio problem i otišao doma spavati. Meni to nikad nije bilo teško, ja sam jako volio taj posao“, prisjeća se Laci.

„Puno puta se znalo dogoditi da se dogodi saobraćajka po noći, moraš prvo isključiti struju i tako dalje, a onda se gleda koliko se može popraviti. Danas na sreću postoje i znakovi, ali znalo se dogoditi da se slomi i cijeli znak. I onda brzo to složi po noći oko 3 – 4. Nekad sam išao sam, a nekad sam zvao i druge dečke“.

Kaže, posebno pamti jedan slučaj u Vukovini, tijekom priprema za Veliku Gospu. „Uglavnom ja sam došao doma i tuširam se, a mobitel ludi. Ja se brzo obrišem i vidim 15 propuštenih poziva. Zvao me i tadašnji gradonačelnik Dražen Barišić i pita me zašto u Gorici nema struje. Ja sam primijetio da je i meni nestalo struje u kući, ali nisam u tom trenutku znao što se događa. Tada su govorili kako smo mi nešto krivo spojili, ali nije bilo do nas. Zvao sam tada Elektru i ustanovili smo da nije do nas. No tada se baš diglo sve na noge, od direktora, gradonačelnika, ali kažem nije stvarno bilo do nas“.

Najveći izazovi bili su, bez sumnje, noćni izlasci na teren. „Bilo je tu puno poziva stanara da nema struje u cijeloj ulici. Danas evo tu je ta nova tehnika, ali tad kad bi netko pogodio stup, cijela ulica ili cijelo naselje nema struje. Ništa, izađeš na teren i napraviš koliko možeš. Bilo je dosta takvih situacija. Uglavnom te noćne smjene su baš bile najproblematičnije. Jer gledajte, policija vas zove kad oni naprave uviđaj, a vi imate tek onda puno toga za odraditi. Zato sam im i znao reći da kad se takvo nešto dogodi da me zovu odmah da se stignem pripremiti. Ovako kad me zovu tek kad oni odrade, ja moram pronaći stup, znakove za postaviti i tako dalje, ali eto“.

Njegov se posao s vremenom znatno mijenjao, prvenstveno zahvaljujući tehnološkom napretku. „Pa tehnologija je danas, recimo LED tehnologija, to je daleko kvalitetnije nego ono što smo imali prije“, objašnjava Laci. „U početku smo imali žarulje pa čak i od žive, a onda smo sve prebacivali na natrij. Današnji LED ipak treba još usavršiti. Na nekim mjestima, trafostanicama, LED svjetiljke su postavljene, ali same uređaje još treba dotjerati jer zna se dogoditi da u cijelom kvartu nestane javne rasvjete zato što je tamo bacio automatski osigurač koji naravno netko mora doći popraviti ili promijeniti“.

Teških trenutaka također nije nedostajalo. „Iskreno, u zadnje vrijeme ima dosta izlazaka na teren i stvarno postaje posao bez radnog vremena, ali kao što sam rekao, meni nikad nije bilo problem u bilo koje doba dana ili noći, doći i otkloniti kvar“, priznaje Laci. Čak ni zdravstveni problemi nisu ga zaustavili. „Iskreno, ja sam se vratio na posao gotovo odmah po izlasku iz bolnice“, govori o borbi sa zloćudnim tumorom na gušterači. „Znao sam se javljati još i iz bolnice i dijeliti dečkima zadatke. Doktorica mi je čak rekla da će mi uzeti mobitel, a ja sam joj rekao sve samo to ne“, smije se Laci.

Nema mirovanja ni u mirovini

Nakon toliko godina predanog rada, odlazak u mirovinu za Darka Lackovića Lacija predstavlja velik izazov. „Da budem iskren, to mi jako teško pada. Ne znam kako i što. Dok smo imali feštu, baš sam pričao s direktorom i rekao mu da cijelu noć nisam mogao spavati. Malo me to pogađa i jako mi je teško“.

Ipak, mirovanje za Lacija ne dolazi u obzir. Planira nastaviti raditi sa sinom, koji je također u struci i završio je fakultet te otvara vlastitu firmu. „Bit ću mu savjetnik i desna ruka. Tako da mislim da ću nastaviti sa svojim poslom i dalje kako bi pomogao i njemu. Nema mirovanja. Evo baš danas popodne neki troškovnik radim za njega. Ne mogu bez ovog posla“.

Foto: Krešimir Ačkar/Instagram

Na Lacijev odlazak u mirovinu osvrnuo se i gradonačelnik Krešimir Ačkar. „Darko Lacković Laci godinama je brinuo o osvijetljenosti naših ulica, trgova i parkova kao voditelj održavanja javne rasvjete VG Komunalca. Svojim radom uvijek je pokazivao koliko voli ovaj grad. Danas smo ga ispratili u zasluženu mirovinu. Dragi prijatelju, želim ti sretne umirovljeničke dane! Veliko hvala na svemu“, napisao je Ačkar na svom Instagram profilu.

Lijepim riječima pridružio se i direktor VG Komunalca, Jurica Mihalj. „Laci će nam nedostajati, bio je vrlo važan kotačić u našem sustavu. Radio je u dosta osjetljivoj jedinici u kojoj nije lako sve „poloviti“. Puno je lampi, semafora u gradu i okolici, a samim time i dosta kvarova, a svatko naravno očekuje reakciju i popravak istog trenutka. Naravno da to nije uvijek moguće, ali Darko je bio uvijek u najkraćem roku na sanacijama u bilo kojem dobu dana ili noći i na tome mu hvala. Dečkima koji ostaju nakon njega sigurno neće biti lako, ali Laci je bio dobar mentor tako da ne sumnjam da će sve biti u redu i dalje.“

Poruku svojim kolegama koji će preuzeti posao Laci je jasno sročio. „Trebaju slijediti ono što sam ih naučio. Najvažnije je da budu uvijek dostupni i naravno da savjesno obavljaju svoj posao. Mislim da imaju dosta znanja za rad. Imamo i puno novih dečkiju. Danas je i teško naći električara da ima donekle znanja. Čak ih je i manje nego prije. Malo ih se i upisuje u ovu struku. Sad svi viču idi u keramičare, ali dobar električar je također tražen.“

Darko Lacković Laci je cijeli svoj radni vijek, od prakse do umirovljenja, posvetio Velikoj Gorici i njenoj infrastrukturi, ostavljajući iza sebe trag neizmjerne predanosti i ljubavi prema poslu i gradu. „Velika Gorica, volim ovaj grad i voljet ću ga dok sam živ“, zaključuje Laci.