Povežite se s nama

CityTV

VIDEO KUD “Dučec” na amaterskoj kulturnoj sceni već 100 godina

Ovogodišnji “Vidovi dani” bili su posvećeni proslavi stote obljetnice…

Objavljeno

na

Završili su još jedni “Vidovi dani” u Mraclinu, a koji su ove godine bili zaista posebni. Sve je bilo u znaku proslave stote obljetnice kulturnog amaterizma u Mraclinu i rođendana kulturno-umjetničkog društva Dučec. Sve je počelo prije sto godina u lipnju, osnivanjem ženskog crkvenog zbora. Mještani koji se sjećaju, ističu kako se i prije sviralo i pjevalo u Mraclinu, no 1922.godina uzima se kao godina organiziranog djelovanja i začetka KUD-a Dučec.

Ovogodišnja proslava bila je u znaku dječjih folklornih susreta, izložbe „Od Vjenčića do Dučeca“, promocije novog nosača zvuka i dokumentarnog filma o sto godina kulturnog amaterizma do tamburaške večeri, svečane sjednice i velikog folklornog koncerta. Članovi Dučeca, bili su godinama nositelji kulturnog i društvenog života svog Mraclina, a nastavit će tako i dalje.

Bili smo na velikom folklornom koncertu gdje su se predstavile sve sekcije društva, a kroz video prilog pogledajte kako je bilo.

Foto: Mario Žilec

 

CityTV

VIDEO Trenirao Šandora, došao kao tajnik, preko noći postao trener i – oživio VG košarku!

Miron Češkić je 34-godišnjak iz Đakova, ne tako davno prvoligaški košarkaš, a posljednjih 15-ak godina i trener. U KK Goricu došao je kao tajnik, podmetnuo leđa i postao trener, pa kreirao jednu lijepu priču u skromnim uvjetima…

Objavljeno

na

Objavio/la

Kad je prošlog ljeta velikogorička košarka napravila korak unatrag, kad je došao trenutak da se možemo prestati hvaliti kako smo “uz Zagreb, jedini grad u Hrvatskoj s prvoligašima u muškom nogometu, košarci i rukometu”, došlo je vrijeme za novi početak. S istim predsjednikom kluba, ali sa značajno izmijenjenim igračkim rosterom te s novim trenerom, sportskim direktorom i tajnikom. Momčad je tako preuzeo Neven Nikolić, povratnik na klupu Gorice, sportski sektor preuzeo Tonći Mašina, relativno poznato ime u košarkaškim krugovima, a tajnik je postao dečko o kojem smo dotad, realno, jako malo znali…

Miron Češkić (34) preuzeo je ulogu prvoga klupskog operativca, ideja je bila da radi sve ono što spada pod poslove tajnika jednoga kluba, u prvom redu u organizacijskom smislu, a ujedno je i želio pomoći treneru Nikoliću kao njegov asistent. A onda je, samo par dana prije starta sezone, prije prve utakmice u Prvoj ligi, odnosno drugom rangu, Nikolić odlučio da to nije projekt za njega. I otišao. Klub koji je ionako bio u problemima, na teškom novom početku, našao se u teškoj gabuli.

– Ako treba, tu sam!

Tim se riječima tajnik Miron stavio na raspolaganje upravi kluba, a kako za neko drugo rješenje nije bilo ni vremena ni pretjeranih mogućnosti, odabir je bio upravo on. Tajnik i pomoćni trener podmetnuo je leđa i postao – tajnik i trener! Nastavio je raditi u organizacijskom dijelu kluba, i dalje je bio zadužen za sve detalje vezane uz svakodnevni život kluba, organizaciju utakmicu, kontaktiranje redara, liječnika, službenog spikera, fotografa… I, uz sve to, još i poveo momčad s klupe.

– S trenerskim poslom počeo sam se baviti s 19 godina. Gdje god sam bio kao igrač, istovremeno sam radio i kao trener u mlađim kategorijama – kaže Miron na početku svoje košarkaške priče.

Momak iz Đakova bio je vrlo dobar košarkaš, dogurao je i do najvišeg ranga hrvatske košarke, pri čemu nikad nije odustao od ideje da se bavi košarkom u punom smislu te fraze. U hrvatskoj košarci, znamo to jako dobro, nije lako funkcionirati, tu nema ni velikog novca ni bilo kakvoga glamura, pa se taj svijet pretvorio u mjesto u kojem opstaju samo fanatici.

Fanatici poput Mirona Češkića. Bilo je u toj njegovoj priči i jako teških trenutaka, uključivalo je to i borbu za golu egzistenciju, pa je u svemu tome tražio svoje mjesto pod suncem čak i u nekim drugim sportovima, u potpuno drukčijim okruženjima.

– U Velikoj Gorici sam radio i prije dolaska u klub, i to kao jedan od trenera našeg paraolimpijca Velimira Šandora. Nisam do tad imao praktički nikakav doticaj s paraatletikom, ali uživao sam u tom iskustvu. Velimir je sjajan tip, čovjek od kojeg možeš puno toga naučiti – govori danas Češkić, koji uživa u pobjedničkom razdoblju svoje mlade trenerske seniorske karijere.

Momčad Gorice, sastavljena od tek nekolicine igrača iz lanjskoga kadra, mnogi su unaprijed otpisali, računali da će ova sezona biti gola borba za preživljavanje, kroz pokušaje da ne dođe do novog poniranja. Nekoliko mjeseci poslije, s Mironom Češkićem na čelu, Gorica je treća momčad lige, odmah uz nedodirljive Vrijednosnice Osijek i Kvarner, a u 2024. godini u savršenom je nizu od pet pobjeda. I zato je ovo bio idealan trenutak da se naoružamo kamerama i mikrofonima pa odemo košarkašima u goste.

– Imali smo problema s ozljedama i bolestima u prvom dijelu sezone, trebalo je vremena da se sve skupa uigra, ali mi smo radili čak i tijekom božićnih i novogodišnjih blagdana, želeći napraviti sve da što spremniji dočekamo drugi dio prvenstva. Trenutačno sve ide baš kako treba, imamo tih pet pobjeda zaredom, izgradili smo i kemiju unutar momčad… I došli do toga da se čak i jedan Ante Mašić, sa svojih 38 godina, baca za svakom loptom, da želi igrati čak i s posjekotinom na laktu – ponosan je Miron.

I ima zašto biti ponosan. U uvjetima koji su milijun kilometara daleko od idealnih, u situaciji kad je njegov dio posla čak i otići kupiti bandaže i drugu osnovnu opremu, pa onda i organizirati utakmicu, uspije još i pripremiti momčadi, povesti je do niza pobjeda… Gorička košarka “oživjela” je velikim dijelom njegovom zaslugom, a sljedeći korak bio bi da sve te napore i žrtve njega i njegovih igrača prepoznaju i Velikogoričani. Košarkaška publika u ovom gradu nije brojna, daleko od toga, ali ovo je momčad koja zaslužuje pažnju.

– Da, volio bih da nas ljudi malo bolje poprate. Prva sljedeća prilika je već u subotu od 16 sati, kad dočekujemo Vrijednosnice Osijek, jedan od dva vodeća sastava. Pokazali smo već u prvom dijelu sezone da možemo igrati s njima, u Osijeku smo nesretno izgubili nakon produžetka, tako da vjerujem da nas čeka dobra utakmica, u kojoj ćemo imati svoju šansu – kaže Miron pa zaključuje:

– Pozivam sve Velikogoričani da dođu u dvoranu ove subote, da nas podrže i da vide što i koliko možemo. Mi im možemo obećati da ćemo dati sve od sebe!

I nije to nikakva floskula. Ova momčad uvijek daje maksimum, utakmice u ovoj ligi su dobre, zanimljive, često i vrlo napete, s velikim brojem koševa, atraktivnih poteza… Isplati se dati im šansu.

Nastavite čitati

CityTV

VIDEO Brkljača: Gorica budućnosti je mlađa, potentnija i još više na tablici!

Mario Brkljača, sportski direktor HNK Gorice, u razgovoru za klupsku televiziju progovorio je o učinjenom u posljednjih godinu dana, o aktualnom trenutku i planovima, ali i o željama i vizijama za budućnost kluba

Objavljeno

na

Objavio/la

Predvorjem hotela u Medulinu ovih je desetak dana iza nas defiliralo cijeli niz igrača iz velikog broja klubova, svatko je bio u nekom svom filmu, pa su se svi ti filmovi spajali u jedan tijekom druženja između ili nakon treninga. Viđali su se i družili i treneri, a tamo negdje sa strane svoj su dio posla odrađivali i ljudi iz drugih klupskih struktura.

Sportski direktori, primjerice. Jedan od njih, u trenirci HNK Gorice, bio je i Mario Brkljača, 38-godišnjak koji posljednjih nešto više od godinu dana vodi brigu o sportskoj politici kluba.

– Bilo nam je jako ugodno u Medulinu, osjećali smo se kao kod kuće i pokušali smo najbolje moguće iskoristiti ovo vrijeme. Pauza u prvenstvu je relativno kratka, samim time su i pripreme maksimalno skraćene, ali svakako nam je dobro došlo ovih desetak dana zajedno. Kako u smislu kondicijske pripreme, tako i tehničko-taktičke, ali i zbog toga da se u ovim danima još malo povežemo, stvorimo još veće zajedništvo kroz druženja – govorio je Brkljača u kamere klupske televizije u posljednjoj fazi ovog dijela priprema.

Telefon je često zvonio, takvo je doba godine, vrijeme kad su i transferi u fokusu.

– Posao sportskog direktora je više operativan, veže se i za urede i za teren, za sinkronizaciju procesa koji se događaju na svim klupskim razinama. Volim biti uz dečke, u rutini igrača, to mi odgovara, budući da sam donedavno i sam bio igrač. Uz to, naravno da svaki slobodan trenutak koristim za sastanke, za gledanje treninga i utakmica… Kroz sve to dobije se i neka šira slika momčadi, koja je ovo prilikom prilično mlada. Od 30 igrača na pripremama, njih 16 je mlađe od 23 godine, čime šaljemo dobru poruku i pokazujemo u kojem smjeru idemo – kazao je Brkljača, pa otkrio i koji su mladi igrači u prvom planu.

– Ante Matej Jurić je jedan od tih mlađih na kojima je fokus ove sezone. Skrenuo je pažnju na sebe s golovima Dinamu i Hajduku, od njega nekako i najviše očekujemo. Tu je i Luka Kapulica, koji je tek navršio 19 godina, ali svojim talentom je već pokazao da može tu participirati i nadamo se da će se nastaviti razvijati, da ćemo mu moći omogućiti još više minuta na terenu.

Zanimljivi su i Senegalci Sekou Sagna i Arona Fall, koji su i definitivno postali članovi prve momčadi.

– To je jedna zanimljiva priča. Njih dvojica prošli su akademiju jedne nizozemske agencije, koja radi u Senegalu već nekoliko godina, a oni su neka vrsta “pilot projekta” što se odlazaka u Europu tiče. To su dečki koji su nam ponuđeni, koji su došli na probu, pa vrlo brzo pokazali dobre stvari, zbog kojih smo ih odlučili zadržati. Kroz utakmice za juniore su potvrdili svoju vrijednost i priključili smo ih prvoj momčadi. Sekou Sagna je jedan odgovoran zadnji vezni, pokazuje zavidnu zrelost za svoje godine, a Arona Fall je atraktivno krilo izvanserijske brzine. Treba biti strpljiv s njima, kao i sa svim mladim igračima, u tijeku je period adaptacije na seniorski nogomet, na intenzitet i zahtjeve, a njihov odgovor na sve to odredit će kad će njih dvojica postati i kandidati za prvih 11. U svakom slučaju, skrenuli su pažnju na sebe – pojasnio je Brkljača, pred kojim je još jako puno posla, sve tamo do 15. veljače, kad se zatvara prijelazni rok.

– Prijelazni rok otvoren je jučer, a kad pričamo o odlascima, zna se koja su imena u opticaju. Pršir i Krizmanić su tu u prvom redu, postoje upiti za Ndockyta, koji je do ozljede igrao sjajno, pa i za Mitrovića, koji je proljetos nosio Goricu, pa Banića, ponajboljega golmana lige… Nije još došlo ono što nas zadovoljava, ali razmišljamo u tom smjeru, ako i o alternativama na njihovim pozicijama. Osobno bih volio i da dovedemo još jednog krilnog igrača koji će tražiti dubinu, što je tip igrača koje baš i nemamo. Volio bih tu pronaći mlađeg igrača koji bi mogao donijeti energiju, ali i ostati ovdje nešto duže razdoblje. Razmišljamo i o alternativi za Ndockyta, s obzirom na njegovo zdravstveno stanje… Ciljano želimo dovoditi igrače, ovisno o tim eventualnim odlascima – istaknuo je sportski direktor Gorice pa nastavio:

– Ne znam koliko transferi na najvišoj razini utječu na transfera klubova kao što je Gorica, ali ima to poveznica. Dok najbogatiji ne pokrenu taj kotač plaćanjem odšteta klubovima iz srednjeg razreda, mi u ovom donjem teško dolazimo do financijskih sredstava. To je neka vrsta domino efekta. Imamo neke želje za naše igrače, ali vrijeme će pokazati jesmo li u pravu. S druge strane, imamo ambiciju i ostati u toj borbi za Europu, pa ne bismo imali ništa protiv ni da ih zadržimo i pokušamo izgurati tu priču do kraja. To je i njima motivacija, stalno im to i ponavljam, da čak i u slučaju da ne odu imaju zašto ostati ovdje, da se imaju za što boriti.

Situacija na nogometnom tržištu je kompleksna, puno na nju utječu i saudijske intervencije, a uz nešto bliži istok vežu se i najveće aktivnosti u ovom trenutku.

– Prijelazni rok u određenoj situaciji definira tko će biti aktivniji, tako da je teško tu generalizirati. Za naše igrače u ovom trenutku najviše je upita s istoka, to nije tajna, tu je najrealnija šansa da profitiramo financijski, iako bih ja njima želio da idu prema zapadu, budući da smatram da imaju kvalitetu. Prilično su aktivni, primjerice, Turci, ali u svemu tome važno je reći da interes i konkretna ponuda nisu ista stvar, već dvije prilično udaljene kategorije.

U budućnosti je želja pojačanja tražiti u vlastitim redovima, u svojoj omladinskoj školi.

– Da, to je naša želja i cilj. Igrači koje sam odgajaš i usmjeravaš imaju i najveću šansu da donesu ono što ti je potrebno. Naglasak je apsolutno na akademiji i tu smo se digli po pitanju kvalitete. U ranijim godinama veći je fokus bio na kvantitetu, odnosno na članarine, ali to se u zadnje vrijeme promijenilo, prije svega dolaskom Slavka Perkovića na mjesto direktora Škole. Kad se na to nadovezao i kvalitetan rad trenera, došli smo do situacije da su nam pioniri vodeći u HNL-u, da su kadeti jako dobri i stabilni, dok se jedino juniori malo muče, ali tu je i manji fokus na rezultat, a veći na rast i razvoj. Uvijek kažem, razvoj će ti dugoročno donijeti rezultat, a rezultat ti neće nužno donijeti i razvoj. Potrebno je tu puno balansirati, a vjerujem da mi to i radimo. Nadam se samo da ćemo u budućnosti dobiti i nešto bolje uvjete, pri čemu mislim na barem još jedan dodatni teren, na fitness centar… Time bismo osigurali još veću šansu ovim klincima da jednog dana dođu do prve momčadi – vjeruje Brkljača, koji sa suradnicima aktivno radi na dodatnom podizanju škole.

– Važna je ta motivacija za dolazak u Goricu, zatim i motivacija za ostanak u Gorici. Dobar imidž koji gradimo omogućava nas da dovedemo najtalentiranije klince, koje žele i zagrebački klubovi poput Dinama i Lokomotive, drago mi je što smo do toga uspjeli doći, a to je plod rada cijele Akademije. Ponekad će rezultati određene generacije biti bolji ili lošiji, ali dugoročno je ideja stvarati igrače. Rezultat je bitan do trenutka dok ne počnemo ugrožavati razvoj igrača.

Vrijeme kad je Mario Brkljača bio mladi igrač baš i nije antička prošlost, tu govorimo o početku ovog stoljeća, ali razlike su svejedno jako velike.

– Današnji klinci imaju puno više informacija od nas, možda i prerano ulaze u usku specijalizaciju. Mi smo nogomet više doživljavali kao igru, a ta ljubav prema nogometu te dovede do toga da ne osjećaš pritisak. Naš motiv je bio unutarnji, a njihov je više vanjski, kroz želju da budeš bogat, slavan i uspješan nego što ih vodi sama strast. Kad te ne vodi strast i ljubav prema igri, svaki problem koji se pojavljuje stvara ti frustraciju. Toga jako puno ima u svakom odrastanju nogometaša, s time se treba znati nositi, a mentalitet je tu krucijalan. Vještina nije dovoljno, jer sve je lako kad ide dobro. Kad je teško, najbolje se pokazuje tko je, a tko nije – tvrdi Brkljača.

Iza njega je nešto više od godinu dana goričkog mandata, pa smo se vratili i na dane kad je sve to počelo, krenulo…

– Budući da je moj sin igrao za Goricu, da sam ga praktički svaki dan čekao da završi s treningom, a situacija s prvom momčadi bila je takva da “kuća gori”, naravno da smo ulazili u razne nogometne priče. Kad je teško, naravno da svi pokušavaju dati svoje mišljenje, savjetovati, pa je tako predsjednik Črnko i mene jedan dan pozvao na stranu i pitao me što mislim o svemu. Počeo sam svoje izlaganje rečenicom “ne znam smijem li vam reći što mislim”, ali očito sam mu nečim privukao pozornost, budući da smo se nekoliko dana poslije našli i brzo dogovorili suradnju.

Brkljačin odabir bio je Željko Sopić, odabir koji se nekoliko mjeseci kasnije pokazao punim pogotkom.

– Igrao sam s njim i poznavali smo se jako dobro. Sopić je uvijek zanimljiv lik, pozitivan i energičan, s njim je uvijek gušt biti u društvu. A opet, veliki je profesionalac. Do tog trenutka nisam ga mogao procijeniti kao trenera, trebalo nam je vremena da se uigramo, ali bili smo svjesni svega, bili smo odgovorni, a imali smo i podršku predsjednika. Stao je iza mene, iza trenera, a na kraju se isplatilo. Vjerovali smo do kraja, svi smo sportaši i taj mentalitet nam nije dozvoljavao da odustanemo. Doveli smo igrače koji su donijeli pobjednički gard, uz te starije i iskusnije profitirali su i oni mlađi. Uvijek kažem da mladi cvijet bez starog štapa ne može izrasti pravilno. Neka se ljute ako hoće, ali oni su za mene ti stari štapovi. Pa neka cvjetovi rastu… – sa smiješkom kaže Brkljača, koji je imao ranija iskustva i sa Sopićevim nasljednikom.

– S Dinkom Jeličićem radio sam u Rudešu, u vrijeme kad sam skupljao prva iskustva kao sportski direktor. Iskreno, puno sam već tad naučio od njega, kliknuli smo od prve i vjerovao sam da je on idealan trener za Goricu u ovoj fazi. Na proljeće smo spašavali, a sad moramo stabilizirati. Poklopilo nam se sa Sopićevim odlaskom u Rijeku da možemo nadograditi neke stvari. Svaki trener ima svoju filozofiju, a ako ih moram uspoređivati, Jeličić je puno mirniji od Sopića, puno više zaljubljen u mlade igrače, što nam je donijelo te neke promjene. Mislim da smo svi profitirali, i momčad, i klub, i on kao trener. To je bila “win-win” situacija.

Godinu dana nakon “onog” proljeća, pred nama je proljeće potpuno drukčijih izazova. Gorica je na diobi četvrtog mjesta, a četvrto mjesto vodi u Europu.

– Tu leži zamka. Ovo proljeće dat će nam odgovor na pitanje da li jesmo ili nismo. Prihvaćanje pete ili šeste pozicije kao mjesta koje nam pripada je loše. Ne bih volio da upadnemo u tu zamku, komfort zona je najgora za sportaše i zato moramo sami sebi stvarati tenziju rezultata. Imamo ambiciju, ako smo peti, želimo biti četvrti. Ako smo četvrti, želimo biti treći. Pokušavamo to prenijeti na momčad, a kad završi zadnje kolo, vidjet ćemo što smo napravili. Ova sezona bila je predviđena za stabilizaciju, nismo očekivali da će do nje doći toliko brzo, ali rezultat nam daje za pravo da idemo probati uhvatiti to četvrto mjesto – govori Brkljača, koji vjeruje da Gorica može i dugoročno prijetiti “velikoj četvorci”.

– Dizanje kriterija je ključno. Postoje dva procesa, imamo selekciju i razvoj igrača. Ako ćemo se opredijeliti za razvoj igrača, pojačati rad, sistematizirati sve skupa i napraviti most od akademije do prve momčadi, što je zapravo i najteže, tu moramo napraviti iskorak. To je cilj broj jedan, a cilj broj dva je zadržati se ovdje gdje jesmo po pitanju ambicija i rezultata. To će nam osigurati bolji imidž, ali i bolji položaj kod prodaje igrača. Sve to iziskuje puno rada, puno znanja, a tu ću opet dodati i priču o uvjetima. Talenta imamo, znanja imamo, a uvjeti kao da ne prate sve to – apelirao je sportski direktor pa za kraj otkrio kako vidi Goricu budućnosti:

– Gorica budućnosti je mlađa, potentnija i još malo više na tablici!

Nastavite čitati

CityTV

VIDEO Črnko: S obzirom na sve, pitanje je zaslužuje li ovaj grad prvoligaša…

Predsjednik HNK Gorice Nenad Črnko već gotovo 15 godina vodi našeg prvoligaša, a nakon jedne od najintenzivnije od svih tih godina pred kamerama je analizirao učinjeno te progovorio o poslovanju i budućnosti kluba

Objavljeno

na

Objavio/la

Nepuna dva tjedna duboko u (n)ovoj godini, nepunih mjesec dana nakon što je odigrana posljednja utakmica u nezaboravnoj dvije tisuće dvadeset i trećoj, stiglo je vrijeme za analizu učinjenog u svijetu HNK Gorice. Najbolji sugovornik za takvo nešto, naravno, predsjednik je kluba Nenad Črnko, čovjek koji je na čelu ovog nogometnog projekta od samih početaka, već gotovo 15 godina. Pri čemu će ova iza nas definitivno spadati u jedne od najintenzivnijih, možda i najtežih, ali i najuspješnijih.

Razgovor je krenuo od jeseni iza nas, polusezone koju je Gorica okončala na diobi četvrtog, “europskog” mjesta.

– Kad ste sto posto unutra, kad znate karakter ove momčadi, sve skupa i nije toliko neočekivano. Prije godinu dana, s obzirom na igrački kadar i način funkcioniranja kluba, bili smo nezasluženo nisko. Dogodio se splet nesretnih okolnosti koji nas je stavio u poziciju praktičke “nemoguće misije”. Međutim, kad nemoguće pretvorite u moguće, kad imate atmosferu, momčad koja je vjerovala u sebe u svakom trenutku, kad s istim tim igračima uđete u novu sezonu, onda je ovakav rasplet realan. Činjenica je da su nam otišli važni igrači poput Suka, Steenvoordena, Fućaka, Bralića, Tomečaka… Međutim, istovremeno smo znali da Krizmanić može imati važnu ulogu, da će nam Maloča donijeti stabilnost, da će Soldo nadoknaditi agresivnost koja je otišla sa Sukom. I na taj način smo uspjeli napraviti neke iskorake – analizirao je Črnko pa dodao:

– Realno gledajući, sve što je one prethodne jeseni išlo u krivo, sva nesreća koja nam se događala, ove jeseni nam se to vraćalo. Tu prije svega mislim na utakmice s Dinamom i Hajdukom… Sve što je prošle godine išlo kontra, ovoga puta otišlo je na našu stranu, a mi smo to dobro kapitalizirali. Iako, moram priznati da mi je bilo drago kad je jesen završila, jer jako je teško držati tako visoku razinu toliko dugo.

Sljedeći korak u razgovoru opet je išao unatrag, prema proljeću za pamćenje.

– Ne bih rekao da mi je to proljeće bilo najintenzivnije u predsjedničkoj karijeri, puno je teža bila jesen koja je tome prethodila. Kad pričamo o proljeću, vraća mi se cijeli niz slika. Primjerice, onaj poraz 0-3 od Šibenika doma, nakon kojeg su nas svi otpisali, pa onda i ona utakmica s Lokomotivom. Nismo mogli zabiti gol nekoliko utakmica prije toga i već na poluvremenu sam primao sugestije da mijenjamo Sopića. To sam odmah odbacio kao opciju, ostavio bih ga i da smo izgubili, pa se na kraju dogodi da u finišu Fućak otrese Pivarića, zabije i pokrene lavinu. Pamtim i onih famoznih 5-4 protiv Istre, trenutak kad smo se sportski direktor Brkljača i ja nakon povratka s 1-3 na 3-3 pogledali i u glas rekli: ‘Ako ovo dobijemo, ostajemo u ligi!’ Tako se na kraju priča i razvila, iako ću ja i sad reći da nam je Šibenik itekako pomogao svojim lošim odlukama, potezima, nekim porazima koje si nisu smjeli dopustiti. Ključ su po meni bile dvije njihove pobjede protiv Dinama, nakon kojih su se oni ispuhali, a mi to iskoristili – vrti film predsjednik Gorice.

Ulazak u novu sezonu donio je neočekivano brz rastanak sa Željkom Sopićem, potpisnikom velikog proljetnog uspjeha, koji Črnka nije previše pogodio.

– Definitivno mislim da je to puno više šokiralo navijače i ljude iz okruženja nego mene kao predsjednika. Mi smo specifičan klub, imamo obiteljsku atmosferu, prijatelji smo, ali i unutar toga su svi oni koji su u profesionalnom segmentu na neki način brojke. I ni za koga se ne treba pretjerano vezati. Mnogi se nasmiju na moju rečenicu da je Gorica malo seoski klub koji igra prvu ligu, pri čemu ne mislim ništa loše, nego želim reći da način na koji mi funkcioniramo u okvirima HNL-a spada u čarobnjaštvo. Niži smo prosjek HNL-a, ali dobrim radom i pametnom sportskom politikom probijamo vlastite limite – rekao je Črnko pa zahvalio ljudima iz izvršnog odbora i skupštine, svim ljudima iz kluba poimence, želeći reći sljedeće:

– Klub je iznad svakog od nas! Zvao se on Nenad Črnko ili Željko Sopić. A opet, svaki pojedinac unutar kolektiva donosi veliku energiju koja doprinosi tim našim iskoracima. Željko Sopić je baš u tom dijelu, sa svojom energijom, donio ono što je bilo potrebno, odnosno presudno u tom trenutku.

Priznao je Črnko i da angažman Sopića nije bio njegova ideja. Dapače…

– Bio sam u Dohi na SP-u kad me Mario Brkljača nazvao i rekao da je odabrao Sopića. Iskreno, u prvi trenutak nisam znao ni igra li on još nogomet, gdje je, što je, koga je trenirao… Pitao sam ga je li on baš siguran u taj izbor, a Mario mi je rekao da je uvjeren da samo takav trener može izvući onu situaciju. U jednom trenutku nazvao me i Sopić, pitao s kim će on potpisati ugovor ako mene nema, a ja sam mu rekao da ništa ne brine, da ću ga potpisati ja kad se vratim. Na to mi je Sopa, sa onim svojim “rudeškim” stilom, rekao da se raspitao kod nekih svojih kamatara i da su mu rekli da može vjerovati Črnku ako mu nešto takvo kaže – sa smiješkom priča predsjednik našeg prvoligaša.

Prepričao je ovom prilikom i kako je tekao rastanak sa Sopićem, praktički iz minute u minutu, pa se onda prebacio na njegova nasljednika Dinka Jeličića.

– Rijetkost je da neki trener tako brzo ispuni praktički sve ciljeve koji su pred njega postavljeni. Glupo bi sad bilo reći da smo znali da će biti tako, ali činjenica je da smo tražili trenera poput njega. I da, bio je naš jedini izbor, ni s kim drugim nismo ni razgovarali, ali sve se otegnulo zbog nekih objektivnih okolnosti, odnosno njegova ugovora u Saudijskoj Arabiji. U cijeloj priči zapravo mi je bilo puno teže sakriti njegovo ime od javnosti nego dogovoriti njegov angažman – kazao je Črnko, dodavši kako je pred Jeličićem i dalje jako težak zadatak.

– On sad mora pokušati izbalansirati homogenost u momčadi ostati u borbi za Europu, jer to je cilj kluba, ali i pronaći prostor da izguramo ponekog mladog igrača, budući da je svima jasno da klub poput našeg živi od transfera. U svemu tome treba znati pronaći balans, a nama će definitivno biti cilj od jednog Luke Kapulice kroz ovo proljeće napraviti nositelja momčadi za jesen. Nije to lako, lakši bi put bio gurnuti nekoga od još mlađih, dati im da puknu dva penala, staviti im kapetansku traku i pokušati nekoga “prevariti” prodajom. Međutim, to nije naš put.

Gorica je donji prosjek HNL-a, ali dobrim radom i pametnom politikom probijamo limite, kaže Črnko… Foto: Željko Hladika/PIXSELL

Sljedeća faza razgovora odmaknula nas je od travnjaka, došlo je do prebacivanja u urede, odnosno na načine funkcioniranja kluba.

– Kad ljudi gledaju sa strane, u velikoj mjeri misle da nas financira Grad. Ovom prilikom ću se zahvaliti čelnim ljudima grada, na čelu s gradonačelnikom, ali reći ću vam i sljedeće… Svedemo li cifre na mjesečnu razinu, mi od grada dobijemo 30-ak tisuća eura, jednako toliko dođe od sponzora, a još 30-ak od TV prava. To je, dakle, ukupno 90.000 eura svakog mjeseca, a nama za osnovno funkcioniranje treba 400.000! I sad vas ja samo mogu pitati: kako?! A znate kako? Tako što smo sve transfere dogovarali u anuitetima, ni u jednoj od tih situacija nismo pristali na ispatu odmah, baš zato da bismo osigurali dotok novca i osigurali stabilnost funkcioniranja kluba. Da nismo išli tim putem, uvjeren sam da bismo još prije dvije godine bankrotirali! Tome svemu dodat ću i da imamo kredit koji nije mali, kojeg treba vraćati, ali već imam plan i način na koji ćemo to odraditi. Ukratko, već sad moramo gledati prema 1. srpnju, planirati što i kako dalje, pametno gospodariti – ističe Črnko, koji bi najsretniji bio da se pojavi partner koji bi investirao, ali ne pod svaku cijenu.

– Imali smo mi dogovora, razgovora, čak i ponuda da će nam se uplatiti novac, ali i da će cijela odgovornost biti naša, kao i da ćemo taj novac morati vratiti. Na takve varijante nismo pristajali, želimo podjelu ulaganja, ali i odgovornosti koja s time dolazi, pri čemu postoji nekoliko problema. Taj netko, ako bi ulazio u klub, morao bi razmišljati i o stadionu, infrastrukturi, ispunjavanju nekih potreba o kojima u mnogim drugim zemljama nema potreba ni razgovarati. Stadionska infrastruktura veliki je problem hrvatskog nogometa, a kad me pitaju postoji li šansa da Velika Gorica dobije stadion koji bi u nekom obliku nalikovao na Opus Arenu, ja odgovaram protupitanjima: tko će to napraviti, s kojim novcem, ali i tko će, ako se to dogodi, dolaziti na taj stadion? Pa mi ne možemo dovući dvije tisuće ljudi na stadion ako ne podijelimo tisuću i pol ulaznica… – logično rezonira Črnko, kojeg ljuti i odnos sugrađana prema svome klubu.

– Poludim kad vidim da na utakmicama protiv Dinama i Hajduka cijela zapadna tribina navija protiv Gorice. Poludim! Mi nudimo ulaznice po četiri puta nižoj cijeni našim partnerima, sponzorima i našim gradskim firmama, a onda vidim da ljudi iz Velike Gorice ispred stadiona te iste ulaznice preprodaju gostujućim navijačima. To me boli, to me smeta. Ako želiš doći na utakmicu, dođi. Ako ne želiš, nemoj. Ali nemoj raditi kontra kluba i na taj način omalovažavati Goricu i sve što radimo. Naravno da je teško očekivati da će grad koji ne postoji ni punih 30 godina imati svoju čvrstu bazu navijača, puno je tu okolnosti koje treba uzeti u obzir, no unatoč svemu tome ću reći da Velika Gorica kao grad ne zaslužuje prvoligaša. Pitanje je, naravno, i zaslužuju li ga u tom smislu i neke druge sredine, ali sve će o tome reći moja poruka na početku svakog razgovora s potencijalnim investitorima. Uvijek na početku kažem da me se ništa ne pita o prihodu od ulaznica ni o prihodu od marketinga koji je povezan s tim. Ako odgovorim na ta dva pitanja, nitko neće odlučiti ući u klub – govori Črnko.

Provukla se kroz ovaj razgovor i tema kampa HNS-a, za kojeg će Črnko reći kako “nema ni teoretske šanse da ta priča propadne”, ali i otkriti kako se početak radova očekuje u ranu jesen ove godine, možda i malo prije toga.

Zaključno na temu kluba i njegove budućnosti, odnosno u pogledu prema proljeću, istaknuo je još i ovo:

– Idemo polako, korak po korak. Nekakva naša ambicija je da sve minuse koje smo ustanovili tijekom jeseni pokušamo pretvoriti u pluseve. Nećemo puno mijenjati momčad, osim ako se dogodi neki transfer. Ovaj kadar kojeg imamo, plus nekoliko mlađih igrača i možda ponekom prinovom na pozicijama koje su nam deficitarne, bit će okvir u kojem ćemo djelovati. Postoje kontakti s agentom Brazilca iz MLS-a, mladog napadača koji nam je zanimljiv, ali daleko je još eventualna realizacija cijeloga posla.

Nastavite čitati

CityTV

VIDEO Šarena i uspješna priča Branka Kaurića: ‘Mojih pet desetljeća i sedam sportova’

Branko Kaurić dobio je nagradu za životno djelo gradske Zajednice sportskih udruga, a u njegovoj priči isprepleteni su elementi stolnog tenisa, nogometa, dizanja utega, kung fua, atletike, taekwondoa i, najnovije, triatlona…

Objavljeno

na

Objavio/la

Na izmaku prošle godine, u onom dijelu kad se dijele nagrade i priznanja, kad se odaju počasti za učinjeno, snažno je u velikogoričkim sportskim krugovima iskočilo ime Branka Kaurića. U ruke Branka iz Rakarja otišla je nagrada za životno djelo velikogoričke Zajednice sportskih udruga, čiji je važan dio već dugi niz godina, kao član izvršnog odbora. Međutim, bilo kakve vrste nepotizma ovdje nije bilo, jer iza Branka je impresivna sportska priča duga cijelih pola stoljeća.

Impresivna, ali i raznovrsna, raznolika, šarena, satkana od cijelog niza sportova, uloga, funkcija, medalja. Centralni dio njegov sportske biografije događao se u godinama u kojima se posvetio taekwondou, u kojima se prometnuo u jednog od najboljih boraca u bivšoj državi, ali i ostao za koračić kratak u lovu na Olimpijske igre u Seoulu 1988.

A sve je počelo na – stolnom tenisu.

– Da, na stolnom tenisu sam krenuo s organiziranim bavljenjem sportom. Bilo je to 1973., nakon što su Šurbek i Tova Stipančić osvojili nekakvu veliku medalju, pa su svi klinci htjeli igrati stolni tenis. Među takvima sam bio i ja, pa sam se priključio klubu na Starom Radniku. Velika Gorica u to je vrijeme imala jaku stolnotenisku ekipu, braću Radočaj, Jandriša i ostale, a mi klinci smo stol za natjecanja gledali kao oltar. Svi smo sanjali da jednom zaigramo na tom, glavnom stolu, ali na kraju se nisam predugo zadržao u stolnom tenisu – priča Branko Kaurić u svom osobnom pogledu unatrag.

Sljedeći odabir mladog Branka, nakon odustajanja od “pingića”, bio je nogomet.

– Neki moji prijatelji uključili su se u NK Radnik, pa sam s njima otišao i ja. Nije ni to previše potrajalo, nekih godinu dana, ali ostale su uspomene na to vrijeme. Posebno na onaj topli čaj koji nas je čekao nakon treninga, na tu atmosferu zajedništva, druženja kroz sport…

Nakon nogometa, okušao se vižljasti i žilavi klinac iz Rakarja u nečem potpuno drukčijem.

– Primjetio me Ljubomir Turčinov, gorička dizačka legenda, i odveo me u zagrebački Metalac na testiranja, na kojima sam zadovoljio. Budući da sam bio nizak, sitan, s malom kilažom, bili su oduševljeni što sam se priključio, ali meni se sport nije svidio. I nastavio sam tražiti.

Prvi doticaj s borilačkim sportom dogodio se tako na sljedećem koraku, kroz kung fu, vještinu koju je ludo popularnom učinio Bruce Lee, ali opet se nije “primilo”. Potraga za sportom u kojem će ostati nastavljena je s atletikom, i to u društvu još jedne legende VG sporta.

– Damir Bošnjak bio je u to vrijeme reprezentativac, a ja sam krenuo trenirati s njim i ostao u atletici nešto manje od tri godine, sve do ozljede noge koja mi nije dozvoljavala da nastavim. Bila je to jedna od onih loših priča s kupanja na Čiču, porezao sam nogu i morao napraviti značajnu pauzu od sporta, odustati od atletike…

A kad je već tako ispalo, Branko Kaurić odlučio se vratiti na borilišta. Taekwondo je bio sljedeći izbor i konačan pogodak. Branko se ozbiljno “zakačio” i krenuo luđački trenirati, u nekim fazama i po tri puta dnevno. Napredak je bio strelovit.

– Ja sam u to vrijeme trenirao po nekim standardima koji danas vrijede, ulagao sam jako puno u sebe i zato sam napredovao jako brzo. Treba priznati da je u tim lakšim kategorijama bilo nešto manje konkurencije, ali ja sam uspješno sudjelovao i na svjetskim i europskim prvenstvima, pri čemu mi je najveći uspjeh peto mjesto na svjetskom prvenstvu 1987. Ukupno gledajući, bio sam jedan od najboljih boraca u Jugoslaviji – govori Kaurić.

Prijelomna točka smjestila se u prvi dio 1988. godine, u srce borbe za odlazak na Olimpijske igre na kojima je taekwondo bio pokazni sport, prvi put se pojavio na Igrama.

– Sve svoje uspjehe na svjetskim i europskim prvenstvima mijenjao bih za taj odlazak na Olimpijske igre. Nažalost, nije se dogodilo, valjda nije bilo suđeno, ali sve što se događalo u cijelom procesu dovelo je do neke vrste odbojnosti prema sportu. Nedugo nakon toga sam se i oprostio od taekwondoa i završio svoju priču kao sportaš.

Taekwondo reprezentacija Jugoslavije na pripremama za OI 1988., na koje Branko na kraju ipak nije otišao

Pokušao je ostati uz taekwondo pokretanjem TK Zrinski u našem gradu, funkcioniralo je to nešto manje od dvije godine, a onda je stiglo vrijeme za predah od sporta. Posvetio se Branko Kaurić poslovnoj karijeri, preuzimao menadžerske pozicije u velikim tvrtkama, pa 2005. odlučio da je vrijeme za povratak. Stari frend Damir Bošnjak bio je s druge strane linije, a prijedlog je glasio:

– Ajmo osnovati atletski klub u Gorici!

Kaurić je pristao, postao prvi predsjednik Atletskog kluba Velika Gorica i krenuo na posao.

– Imali smo dvojicu talentiranih atletičara, Dina Bošnjaka i Ivana Malića, i željeli smo im omogućiti uvjete u našem gradu. Prvo smo uspjeli dogovoriti da se napravi atletski poligon ispod zapadne tribine stadiona, što je bio prvi zahvat na sportskoj infrastrukturi u našem gradu još od Univerzijade 1987. Nakon toga, uspjeli smo napraviti i dvije staze oko glavnog igrališta, što je otvorilo mogućnost da klub normalno funkcionira. U ulozi predsjednika kluba ostao sam sljedećih 16 godina – govori Kaurić.

U međuvremenu je i postao član izvršnog odbora Zajednice, ali i okrenuo se novom sportu na svojoj dugoj listi.

– Sin Tin dugo se bavio plivanjem, a zatim prešao na triatlon i akvatlon, u kojem je i prvak Hrvatske. Nisam mu službeno trener, ali vodim cijeli proces treninga u dogovoru sa strukom. U svakom slučaju, triatlon je danas u obitelji Kaurić apsolutni prioritet – ističe Branko Kaurić u posljednjem činu sportske priče koja je dovela do lijepe i značajne nagrade.

– Nikad nisam živio od sporta, nego za sport. Tako se ponašam i danas, takvim sam ljudima i okružen… Gledajući unatrag, na ovih mojih 50 godina u sportu, mogu samo reći da se nadam da sam bio od koristi – završio je Branko sa smiješkom.

I, samo da se i to zna, unatoč nagradi za životno djelo, on i dalje ne misli stati. Tata Branko i sin Tin već su se okrenuli novim izazovima…

Nastavite čitati

CityTV

VIDEO Velečasni Koprivec: ‘Radnosna i zahvalna srca slavimo Isusovo rođenje’

Evo što je vjernicima povodom obilježavanja velikog kršćanskog blagdana poručio velečasni Ivan Norbert Koprivec, dekan Velikogoričko-odranskog dekanata.

Objavljeno

na

Objavio/la

Kršćani danas slave rođenje Kristovo. Većina njih ovaj blagdan provodi u krugu obitelji i najbližih. Evo što je vjernicima povodom obilježavanja velikog kršćanskog blagdana poručio velečasni Ivan Norbert Koprivec, dekan Velikogoričko-odranskog dekanata.

– Radnosno slavimo svoje otkupljenje te navješćujemo ljubav svakome čovjeku. Ljubav, koju nam je iskazao Isus Krist time što je postao čovjekom, u svemu jednak s nama, osim u grijehu. On je i dalje s nama, u otajstvu svetih sakramenata, ali i u svakom čovjeku kojemu trebamo pristupati s ljubavlju kao što nam pristupa i sam Bog, Isus Krist, koji se rodio za nas – poručio je velečasni Koprivec.

Nastavite čitati

Reporter 434 - 29.02.2024.

Facebook

Izdvojeno