Tata Josip počeo se rekreativno baviti badmintonom, pa je sa sobom odlučio voditi i svoju djecu. Nešto stariji Lucija i Vito brzo su se zaljubili u badminton, željeli su i oni probati, ali posebna “vatra” gorjela je u najmlađem djetetu, kćerkici Jeleni.

– Imala sam tad šest ili sedam godina, tu negdje, i mogu vam reći da mi se badminton na prvu i nije baš svidio. Bila sam najmlađa u toj mojoj grupi i moram priznati da sam bila pravi mali vrag, ha, ha… Nije nikome tamo bilo lako sa mnom, ali malo po malo sam se i ja “navukla” na badminton. Uvijek sam igrala protiv starijih od sebe, a danas mislim da je to bilo ključno na putu do ovoga gdje sam u ovom trenutku – ispričala je Jelena Buchberger gostujući u serijalu “Sport Zagrebačke županije”.

Danas Jelena ima 19 godina, a već je peterostruka prvakinja Hrvatske. Posljednje dvije godine pripala joj je i nagrada za najbolju sportašicu Velike Gorice, a u međuvremenu je završio i juniorski staž, pa je djevojka s Galženice ušla u novu fazu svoje karijere.

– Prijelaz iz juniora u seniore nije jednostavan, protivnici su neusporedivo teži i zahtjevniji, ali u osnovi je sve ostalo isto. Radim, treniram, dajem sve od sebe, a krenuli smo i na međunarodne turnire, na kojima se skupljaju bodovi koji omogućuju da se ode na višu razinu turnira – govori simpatična, uvijek nasmijana Jelena.

Prije nekoliko dana vratila se iz Portugala, sudjelovala je na jako turniru na kojem je trebalo proći četiri kola kvalifikacija da bi se uopće došlo do glavnog turnira.

– Izgubila sam u drugom kolu kvalifikacija, što je s obzirom na protivnicu koja me dopala bilo i očekivano u ovoj fazi, ali u svakom slučaju sam stekla novo iskustvo. Puno će mi to pomoći na svakom sljedećem turniru – uvjerena je najbolja hrvatska badmintonašica.

Svoju prvu medalju, priznaje, više ni ne pamti, ali zna da je kolekcija iznimno bogata. Bila je drugi razred srednje škole kad je prvi put postala prvakinja države.

– To je stvarno bilo šokantno za sve, pa tako i za mene. Sjećam se da sam u to finale ušla potpuno rasterećeno, jer igrala sam protiv djevojke koja je u tom trenutku šest puta bila prvakinja Hrvatske, ali u jednom trenutku shvatila sam da ja to mogu. Posebno pamtim posljednja dva poena iz tog finala, kao i osjećaj koji me preplavio kad je sve završilo. To su stvari koje ostaju u sjećanju – pamti te lijepe trenutke Jelena.

U godinama koje su slijedile njezina dominacija samo se pojačavala, postajala sve izraženija, što samu Jelenu ni najmanje ne veseli.

– Iskreno, konkurencija u Hrvatskoj nije osobita. Na tim državnim prvenstvima bude desetak cura, treba se i tu potruditi da bi se došlo do pobjeda, ali to je, realno, kvalitetom daleko čak i od najslabijih međunarodnih turnira. Ne znam racionalno objasniti zašto je to tako, zašto nema više interesa za sport za koji kažu da je jedan od najbržih na svijetu, kojim se bave milijuni ljudi u cijelome svijetu, ali definitivno bi to moglo biti puno bolje – vjeruje Jelena.

Ispada tako da su državna prvenstva, kao i titule prvakinje države, zapravo samo odrađivanje posla. Ono pravo događa se izvan naših granica, u njezinu slučaju diljem Europe.

– U Aziji još nisam bila, ali proputovala sam gotovo cijelu Europu s badmintonom, a bili smo i u Maroku na jednom turniru. Želja mi je otići i na neki od turnira u Aziji, jer to je zapravo sami vrh. Jako dobar badminton igra se i u Kini, i u Japanu, i u Koreji, i u Indiji… Azijati su genetski idealni za badminton, rekla bih da je u tome tajna njihove uspješnosti, ali naravno da ima nešto i do rada, treniranja. Ja treniram dvaput dnevno, jako puno sam u dvorani, ali njihovi treninzi još su duži, jači, intenzivniji… – objašnjava Jelena.

Bilo je pokušaja da se treneri iz Azije dovedu u Hrvatsku, da pomognu našim natjecateljima napraviti dodatan iskorak, ali sve to treba i platiti. A u svijetu badmintona novca nema previše, koliko god se trudili i u savezu i u Hrvatskom olimpijskom odboru. I zato Jeleni preostaje samo raditi još jače i ozbiljnije, pod vodstvom svog prvog i jedinog trenera Nevena Rihtara.

– Da nije bilo Nevena, sasvim sigurno ne bi bilo ni mene na ovoj razini. Rekla bih da imamo odnos kao tata i kćer, jer ipak smo zajedno od kad sam bila dijete, doslovno od prvog dana kad sam ušla u dvoranu. Znali smo, naravno, imati i teške trenutke, bude dana kad ni on ni ja nismo u najboljoj formi, ali uvijek nađemo način kako odraditi zamišljeno na najbolji mogući način. I on se dodatno educira, radi na sebi, što pomaže i meni, a ja mu na svemu mogu biti samo zahvalna.

U individualnom sportu ponekad se nije lako nositi sa samim sobom, ali Jelena Buchberger pronašla je način.

– Nisam tip koji bi funkcionirao u ekipnom sportu, puno više odgovara mi biti sama, voditi brigu isključivo o sebi, ali to ponekad i nije lako. Međutim, uvijek kad mi je teško, razmišljam o nastupu na Olimpijskim igrama! To mi je san, velika želja i cilj, budući da hrvatski badminton nikad nije imao predstavnika na Igrama. Osobno vjerujem da je moguće to ostvariti već u Los Angelesu 2028., iako sam svjesna da je put do tamo jako težak. Treba skupljati bodove, igrati i vjerovati, a ja o tome razmišljam doslovno svaki dan – kaže Jelena.

I što čovjek drugo može nego poželjeti joj da uspije. Da put koji je počeo na našoj Galženici dobije i postaju zvanu LA…