Sport

VIDEO Črnko: S obzirom na sve, pitanje je zaslužuje li ovaj grad prvoligaša…

Predsjednik HNK Gorice Nenad Črnko već gotovo 15 godina vodi našeg prvoligaša, a nakon jedne od najintenzivnije od svih tih godina pred kamerama je analizirao učinjeno te progovorio o poslovanju i budućnosti kluba

Objavljeno

prije 2 godine

14. siječnja 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Nepuna dva tjedna duboko u (n)ovoj godini, nepunih mjesec dana nakon što je odigrana posljednja utakmica u nezaboravnoj dvije tisuće dvadeset i trećoj, stiglo je vrijeme za analizu učinjenog u svijetu HNK Gorice. Najbolji sugovornik za takvo nešto, naravno, predsjednik je kluba Nenad Črnko, čovjek koji je na čelu ovog nogometnog projekta od samih početaka, već gotovo 15 godina. Pri čemu će ova iza nas definitivno spadati u jedne od najintenzivnijih, možda i najtežih, ali i najuspješnijih.

Razgovor je krenuo od jeseni iza nas, polusezone koju je Gorica okončala na diobi četvrtog, “europskog” mjesta.

– Kad ste sto posto unutra, kad znate karakter ove momčadi, sve skupa i nije toliko neočekivano. Prije godinu dana, s obzirom na igrački kadar i način funkcioniranja kluba, bili smo nezasluženo nisko. Dogodio se splet nesretnih okolnosti koji nas je stavio u poziciju praktičke “nemoguće misije”. Međutim, kad nemoguće pretvorite u moguće, kad imate atmosferu, momčad koja je vjerovala u sebe u svakom trenutku, kad s istim tim igračima uđete u novu sezonu, onda je ovakav rasplet realan. Činjenica je da su nam otišli važni igrači poput Suka, Steenvoordena, Fućaka, Bralića, Tomečaka… Međutim, istovremeno smo znali da Krizmanić može imati važnu ulogu, da će nam Maloča donijeti stabilnost, da će Soldo nadoknaditi agresivnost koja je otišla sa Sukom. I na taj način smo uspjeli napraviti neke iskorake – analizirao je Črnko pa dodao:

– Realno gledajući, sve što je one prethodne jeseni išlo u krivo, sva nesreća koja nam se događala, ove jeseni nam se to vraćalo. Tu prije svega mislim na utakmice s Dinamom i Hajdukom… Sve što je prošle godine išlo kontra, ovoga puta otišlo je na našu stranu, a mi smo to dobro kapitalizirali. Iako, moram priznati da mi je bilo drago kad je jesen završila, jer jako je teško držati tako visoku razinu toliko dugo.

Sljedeći korak u razgovoru opet je išao unatrag, prema proljeću za pamćenje.

– Ne bih rekao da mi je to proljeće bilo najintenzivnije u predsjedničkoj karijeri, puno je teža bila jesen koja je tome prethodila. Kad pričamo o proljeću, vraća mi se cijeli niz slika. Primjerice, onaj poraz 0-3 od Šibenika doma, nakon kojeg su nas svi otpisali, pa onda i ona utakmica s Lokomotivom. Nismo mogli zabiti gol nekoliko utakmica prije toga i već na poluvremenu sam primao sugestije da mijenjamo Sopića. To sam odmah odbacio kao opciju, ostavio bih ga i da smo izgubili, pa se na kraju dogodi da u finišu Fućak otrese Pivarića, zabije i pokrene lavinu. Pamtim i onih famoznih 5-4 protiv Istre, trenutak kad smo se sportski direktor Brkljača i ja nakon povratka s 1-3 na 3-3 pogledali i u glas rekli: ‘Ako ovo dobijemo, ostajemo u ligi!’ Tako se na kraju priča i razvila, iako ću ja i sad reći da nam je Šibenik itekako pomogao svojim lošim odlukama, potezima, nekim porazima koje si nisu smjeli dopustiti. Ključ su po meni bile dvije njihove pobjede protiv Dinama, nakon kojih su se oni ispuhali, a mi to iskoristili – vrti film predsjednik Gorice.

Ulazak u novu sezonu donio je neočekivano brz rastanak sa Željkom Sopićem, potpisnikom velikog proljetnog uspjeha, koji Črnka nije previše pogodio.

– Definitivno mislim da je to puno više šokiralo navijače i ljude iz okruženja nego mene kao predsjednika. Mi smo specifičan klub, imamo obiteljsku atmosferu, prijatelji smo, ali i unutar toga su svi oni koji su u profesionalnom segmentu na neki način brojke. I ni za koga se ne treba pretjerano vezati. Mnogi se nasmiju na moju rečenicu da je Gorica malo seoski klub koji igra prvu ligu, pri čemu ne mislim ništa loše, nego želim reći da način na koji mi funkcioniramo u okvirima HNL-a spada u čarobnjaštvo. Niži smo prosjek HNL-a, ali dobrim radom i pametnom sportskom politikom probijamo vlastite limite – rekao je Črnko pa zahvalio ljudima iz izvršnog odbora i skupštine, svim ljudima iz kluba poimence, želeći reći sljedeće:

– Klub je iznad svakog od nas! Zvao se on Nenad Črnko ili Željko Sopić. A opet, svaki pojedinac unutar kolektiva donosi veliku energiju koja doprinosi tim našim iskoracima. Željko Sopić je baš u tom dijelu, sa svojom energijom, donio ono što je bilo potrebno, odnosno presudno u tom trenutku.

Priznao je Črnko i da angažman Sopića nije bio njegova ideja. Dapače…

– Bio sam u Dohi na SP-u kad me Mario Brkljača nazvao i rekao da je odabrao Sopića. Iskreno, u prvi trenutak nisam znao ni igra li on još nogomet, gdje je, što je, koga je trenirao… Pitao sam ga je li on baš siguran u taj izbor, a Mario mi je rekao da je uvjeren da samo takav trener može izvući onu situaciju. U jednom trenutku nazvao me i Sopić, pitao s kim će on potpisati ugovor ako mene nema, a ja sam mu rekao da ništa ne brine, da ću ga potpisati ja kad se vratim. Na to mi je Sopa, sa onim svojim “rudeškim” stilom, rekao da se raspitao kod nekih svojih kamatara i da su mu rekli da može vjerovati Črnku ako mu nešto takvo kaže – sa smiješkom priča predsjednik našeg prvoligaša.

Prepričao je ovom prilikom i kako je tekao rastanak sa Sopićem, praktički iz minute u minutu, pa se onda prebacio na njegova nasljednika Dinka Jeličića.

– Rijetkost je da neki trener tako brzo ispuni praktički sve ciljeve koji su pred njega postavljeni. Glupo bi sad bilo reći da smo znali da će biti tako, ali činjenica je da smo tražili trenera poput njega. I da, bio je naš jedini izbor, ni s kim drugim nismo ni razgovarali, ali sve se otegnulo zbog nekih objektivnih okolnosti, odnosno njegova ugovora u Saudijskoj Arabiji. U cijeloj priči zapravo mi je bilo puno teže sakriti njegovo ime od javnosti nego dogovoriti njegov angažman – kazao je Črnko, dodavši kako je pred Jeličićem i dalje jako težak zadatak.

– On sad mora pokušati izbalansirati homogenost u momčadi ostati u borbi za Europu, jer to je cilj kluba, ali i pronaći prostor da izguramo ponekog mladog igrača, budući da je svima jasno da klub poput našeg živi od transfera. U svemu tome treba znati pronaći balans, a nama će definitivno biti cilj od jednog Luke Kapulice kroz ovo proljeće napraviti nositelja momčadi za jesen. Nije to lako, lakši bi put bio gurnuti nekoga od još mlađih, dati im da puknu dva penala, staviti im kapetansku traku i pokušati nekoga “prevariti” prodajom. Međutim, to nije naš put.

Gorica je donji prosjek HNL-a, ali dobrim radom i pametnom politikom probijamo limite, kaže Črnko… Foto: Željko Hladika/PIXSELL

Sljedeća faza razgovora odmaknula nas je od travnjaka, došlo je do prebacivanja u urede, odnosno na načine funkcioniranja kluba.

– Kad ljudi gledaju sa strane, u velikoj mjeri misle da nas financira Grad. Ovom prilikom ću se zahvaliti čelnim ljudima grada, na čelu s gradonačelnikom, ali reći ću vam i sljedeće… Svedemo li cifre na mjesečnu razinu, mi od grada dobijemo 30-ak tisuća eura, jednako toliko dođe od sponzora, a još 30-ak od TV prava. To je, dakle, ukupno 90.000 eura svakog mjeseca, a nama za osnovno funkcioniranje treba 400.000! I sad vas ja samo mogu pitati: kako?! A znate kako? Tako što smo sve transfere dogovarali u anuitetima, ni u jednoj od tih situacija nismo pristali na ispatu odmah, baš zato da bismo osigurali dotok novca i osigurali stabilnost funkcioniranja kluba. Da nismo išli tim putem, uvjeren sam da bismo još prije dvije godine bankrotirali! Tome svemu dodat ću i da imamo kredit koji nije mali, kojeg treba vraćati, ali već imam plan i način na koji ćemo to odraditi. Ukratko, već sad moramo gledati prema 1. srpnju, planirati što i kako dalje, pametno gospodariti – ističe Črnko, koji bi najsretniji bio da se pojavi partner koji bi investirao, ali ne pod svaku cijenu.

– Imali smo mi dogovora, razgovora, čak i ponuda da će nam se uplatiti novac, ali i da će cijela odgovornost biti naša, kao i da ćemo taj novac morati vratiti. Na takve varijante nismo pristajali, želimo podjelu ulaganja, ali i odgovornosti koja s time dolazi, pri čemu postoji nekoliko problema. Taj netko, ako bi ulazio u klub, morao bi razmišljati i o stadionu, infrastrukturi, ispunjavanju nekih potreba o kojima u mnogim drugim zemljama nema potreba ni razgovarati. Stadionska infrastruktura veliki je problem hrvatskog nogometa, a kad me pitaju postoji li šansa da Velika Gorica dobije stadion koji bi u nekom obliku nalikovao na Opus Arenu, ja odgovaram protupitanjima: tko će to napraviti, s kojim novcem, ali i tko će, ako se to dogodi, dolaziti na taj stadion? Pa mi ne možemo dovući dvije tisuće ljudi na stadion ako ne podijelimo tisuću i pol ulaznica… – logično rezonira Črnko, kojeg ljuti i odnos sugrađana prema svome klubu.

– Poludim kad vidim da na utakmicama protiv Dinama i Hajduka cijela zapadna tribina navija protiv Gorice. Poludim! Mi nudimo ulaznice po četiri puta nižoj cijeni našim partnerima, sponzorima i našim gradskim firmama, a onda vidim da ljudi iz Velike Gorice ispred stadiona te iste ulaznice preprodaju gostujućim navijačima. To me boli, to me smeta. Ako želiš doći na utakmicu, dođi. Ako ne želiš, nemoj. Ali nemoj raditi kontra kluba i na taj način omalovažavati Goricu i sve što radimo. Naravno da je teško očekivati da će grad koji ne postoji ni punih 30 godina imati svoju čvrstu bazu navijača, puno je tu okolnosti koje treba uzeti u obzir, no unatoč svemu tome ću reći da Velika Gorica kao grad ne zaslužuje prvoligaša. Pitanje je, naravno, i zaslužuju li ga u tom smislu i neke druge sredine, ali sve će o tome reći moja poruka na početku svakog razgovora s potencijalnim investitorima. Uvijek na početku kažem da me se ništa ne pita o prihodu od ulaznica ni o prihodu od marketinga koji je povezan s tim. Ako odgovorim na ta dva pitanja, nitko neće odlučiti ući u klub – govori Črnko.

Provukla se kroz ovaj razgovor i tema kampa HNS-a, za kojeg će Črnko reći kako “nema ni teoretske šanse da ta priča propadne”, ali i otkriti kako se početak radova očekuje u ranu jesen ove godine, možda i malo prije toga.

Zaključno na temu kluba i njegove budućnosti, odnosno u pogledu prema proljeću, istaknuo je još i ovo:

– Idemo polako, korak po korak. Nekakva naša ambicija je da sve minuse koje smo ustanovili tijekom jeseni pokušamo pretvoriti u pluseve. Nećemo puno mijenjati momčad, osim ako se dogodi neki transfer. Ovaj kadar kojeg imamo, plus nekoliko mlađih igrača i možda ponekom prinovom na pozicijama koje su nam deficitarne, bit će okvir u kojem ćemo djelovati. Postoje kontakti s agentom Brazilca iz MLS-a, mladog napadača koji nam je zanimljiv, ali daleko je još eventualna realizacija cijeloga posla.

Sport

Naš Jakir!

Sergej Jakirović napravio je čudo s Hull Cityjem, s klubom kojem su predviđali ispadanje iz drugog ranga engleskog nogometa on je – ušao među elitu! A mi smo posebno ponosni, jer Jakir je bio i ostao naš čovjek…

Objavljeno

prije 2 sata

24. svibnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Od Velike Gorice do Hulla, lučkoga grada na istočnoj engleskoj obali, udaljenosti je, kažu izračuni, točno 2001 kilometar. Ili, ako ćemo računati iz perspektive Sergeja Jakirovića, točno 1914 dana. U tu se razdaljinu, i kilometarsku i vremensku, smjestio cijeli koloplet zbivanja, a ono što se dogodilo ove subote poslijepodne na monumentalnom Wembleyu samo je završni čin jedne nogometne bajke. Zasad završni, jer novi izazovi, još luđi i još veći, tek slijede…

Sergej Jakirović stigao je u Veliku Goricu u ljeto 2018. godine, na početku priprema za prvu goričku prvoligašku sezonu. Stigao je u naš grad s nogometnim CV-jem koji je pričao uspješnu i zanimljivu igračku priču, dok je ona trenerska bila na samim počecima. Prije Gorice, Jakir je vodio juniore Dugog Sela i Sesveta, a prilika u Gorici stigla je u idealnom trenutku. Novi prvoligaš i mladi trener spojili su svoje interese, svoje želje za dokazivanjem, a neke stvari već su u tom trenutku postale jasne.

Prvo, Gorica je pokazala da misli ozbiljno, da nema namjeru biti prolaznik u elitnom društvu hrvatskog nogometa. A Sergej Jakirović pokazao da je ima trenerski gen, da znam izvući i više od onoga što je možda realno. U tom trenutku bila je to borba za Europu, koju bi Gorica već u toj prvoj sezoni i izborila da je tih godina bilo VAR-a u funkciji. U okolnostima koje su tad vladale Jakir i Gorica ipak nisu uspjeli, ali baš su te sezone udareni čvrsti temelji onoga što će slijediti – Gorica se pretvorila u stabilnog prvoligaša, a Sergej u trenerčinu.

Rastanak je uslijedio u veljači 2020. godine, nakon 616 zajedničkih dana, nakon razdoblja u kojem je Jakiri postao – naš. Voljen, cijenjen, prijatelj mnogima, najmanje iznimno korektan prema baš svima. I zato su veze ostale…

Jakir je rastao zajedno s Goricom, zavolio je ovaj grad i klub, ljudi su zavoljeli njega i on njih, a cijela priča zapravo je velikim dijelom bila obiteljska. Supruga Marina i godinama kasnije će reći da im je kao obitelji bilo najljepše baš u tim goričkim danima, a i svima nama koji smo bili oko klubova to su definitivno dani za pamćenje. Preplavljeni lijepim uspomenama, trenucima koji se pamte, bilo da je riječ o velikim pobjedama i uspjesima koji ostaju, bilo da je riječ o svakoj kavi kod Peveca. Jer, on je prije svega top čovjek, normalan, skroman, duhovit i srdačan, a tek onda top trener.

Naš i gotovo.

I zato su veze ostale čvrste i snažne, zato smo svaki njegov sljedeći korak pratili s posebnom pozornošću. U Mariboru nije sve išlo po planu, ali ta epizoda nije mogla zaustaviti ozbiljnu trenersku priču u nastajanju. Sa Zrinjskim je pokorio BiH, od kluba iz Mostara stvorio je tamošnju verziju Real Madrida, pa preselio u Rijeku, s kojom je odradio novu dozu briljantnog posla. Sjajan je bio i na klupi Dinama, na dotad najvišoj postaji njegove karijere, koliko god su ga pokušavali osporavati, koliko god mu nije bilo lako. Uzeo čovjek prvenstvo i Kup, pa nakon Bayerna krenuo dalje.

U HNL-u je time “prešao igricu” i bilo je jasno da je vrijeme za novi korak. Šansa se otvorila u Turskoj, u klubu koji je bio u ozbiljnim problemima, ali i klubu u kojem valjda i danas drže Jakirovu sliku iznad nekakvog njihovog nogometnog oltara. Bila je to epizoda koja je otvorila put prema Engleskoj, prema Championshipu, prema Hull Cityju, još jednom klubu u kojem je doživio sve ono što je doživljavao i ranije.

Sergeja Jakirovića, naime, tijekom gotovo cijele su njegove karijere bezrazložno podcijenjivali, tražili mu mane i izbjegavali glorificirati postignuća koja su zaslužila glorifikaciju. Sve dok im, gdje god da bio, više nije ostavljao izbora. Bilo je tako, da se ne lažemo, i u danima dok je bio u Gorici, ali već tad je pokazao da ga za takve stvari nije briga. I da zna kako dokazati da vrijedi. Kroz rad, kroz rezultat, kroz odnose koji su ostajali iza njega.

I baš zato je ove subote na Wembleyu, u trenucima koje Jakir nikad u životu neće zaboraviti, uz njega bila i jedna ozbiljna gorička ekipa. Prijatelji iz goričkih dana su se javili, Jakir je odgovorio onako kako on odgovara, i dvije priče na taj su se način spojile. Ona iz Gorice, sa samih početaka, i ova iz Hulla, sa njegovog trenutačnog nogometnog Olimpa.

Goričani su u ozbiljnom broju ove subote bili uz finale doigravanja u Championshipu, i na tribinama i uz televizijske ekrane, pratili su tvrdi sudar Hulla i Middlesbrougha s posebnom emocijom. I na kraju uživali s posebnim ponosom. Jer, Jakir je naš. Bio i ostao.

Bravo, majstore, svaka čast, trenerčino!

Marin Ivančić i Sergej Jakirović rade zajedno još od Sesveta, zajedno su potpisali i ovaj posljednji mega uspjeh… Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

P. S. Naš Marin!

Još od goričkih dana Sergej Jakirović ima uz sebe prijatelja, suradnika i desnu ruku Marina Ivančića. Sve što vrijedi za Jakira, vrijedi i za Marina. Briljantan kondicijski trener, ali i bivši nogometaš, u Goricu je stigao kao 25-godišnji klinac na početku trenerske karijere, ali vidjelo se već tad koliko je Sergeju važan. I koliko mu Sergej vjeruje.

Nudili su mu iz kluba, nakon Jakirova odlaska, da ostane i nastavi raditi svoj posao, ali to nije dolazilo u obzir.

– Hvala, ali ne hvala. Ostajem s njim.

Ostao je, radio, gradio se i napredovao uz šefa i prijatelja sve do današnjih dana. Na svim postajama, u svim okolnosima, u lijepim i manje lijepim trenucima. Nije nikakva tajna da je Marin velika pomoć i podrška Jakiru, a što se njegovih goričkih dana tiče, priča je vrlo slična Jakirovoj… I Marin je ovdje ostavio fenomenalan dojam, i u ljudskom i u stručnom smislu, i zato je definitivno zaslužio barem jedan odlomak nakon njihova zajedničkog uspjeha.

Bravo, Marine, svaka čast, trenerčino!

Nastavite čitati

Sport

Mlada nada velikogoričke atletike! Nelli “Express” Komljenović protutnjala do naslova prvakinje Hrvatske

Atletičarka AK Maraton Velika Gorica iza sebe ima sjajan tjedan.

Objavljeno

prije 5 sati

24. svibnja 2026.

Objavio/la

Franjo Kompes

Nelli Komljenović, članica AK Maraton Velika Gorica, osvojila je naslov državne prvakinje Hrvatske u višeboju za limačice na Prvenstvu Hrvatske za mlađe uzraste održanom u Zagrebu.

Do zlata je stigla nakon tri discipline i ukupno osvojenih 1410 bodova. Natjecanje je otvorila utrkom na 200 metara, gdje je s vremenom 28,36 sekundi osvojila drugo mjesto i odmah se uključila u borbu za vrh. Najbolji rezultat ostvarila je u skoku u dalj, u kojem je s odličnih 4,83 metra bila najbolja među konkurencijom i preuzela vodstvo u ukupnom poretku.

Naslov prvakinje potvrdila je u završnoj disciplini, bacanju vortexa, gdje je hicem od 41,95 metara ponovno završila na drugom mjestu, što joj je bilo dovoljno za ukupnu pobjedu i državno zlato.

Sjajnu formu Nelli je pokazala i samo dva dana ranije na Erste plavoj ligi. Tamo je osvojila prvo mjesto na 60 metara s rezultatom 9,10 sekundi, a zatim slavila i u skoku u dalj s novim odličnim nastupom od 4,85 metara.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Europski prvenstvo i Svjetski kup 2026 u akrobatskom rock’n’rollu

Objavljeno

prije 8 sati

24. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Europski prvenstvo i Svjetski kup 2026 u akrobatskom rock’n’rollu u organizaciji Sportskog plesnog kluba VEGA u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole u Velikoj Gorici otvoren je jučer (subota, 23.05.2026.) kvalifikacijama u 10 sati i finalnim nastupima od 18 sati.