Na točno 15 dana udaljenosti od jednog od najvećih uspjeha u njegovoj sportskoj karijeri, srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu u japanskom Kobeu, Velimir Šandor (38) ponovno je bio u poznatom okruženju. U prostorijama gradske uprave primio ga je gradonačelnik Krešimir Ačkar sa suradnicima, a sve skupa izgledalo je kao novo druženje starih prijatelja.

– Ne znam ni sam koliko sam puta već dolazio na ovakve prijeme od 2015. do danas, ali svaki put mi je jako drago doći, biti dio ovoga – rekao je Velimir, “naoružan” srebrnom medaljom, koju je rado prošetao po svome gradu.

Već su se polako slagali dogovori i za neki novi prijem, kojeg očekujemo nakon povratka s Olimpijskih igara u Parizu, ali prije svega je trebalo sažeti dojmove ovog, recentnog uspjeha.

– Velimire, uvijek iznova dokazuješ da pomičeš granice i da svim osobama s invaliditetom daješ dodatni životni poticaj, koji se ničime ne može kupiti, nadomjestiti, nadoknaditi. To što ti činiš je nešto nevjerojatno, nešto fenomenalno, toliko pozitivno, s utjecajem na sve ostale ljude. Mogu ti reći samo hvala na tome, izuzetno smo ponosni što si dio naše zajednice. Ti nas ne prezentiraš samo u nacionalnim i europskim, nego i svjetskim okvirima, i to na način kakav bi samo u najljepšim snovima jedan gradonačelnik u ovom segmentu mogao poželjeti – obratio se izravno Velimiru gradonačelnik Ačkar, pa dodao:

– Nastavit ćemo ti biti podrška u svemu što radiš koliko god možemo. I molim te, nemoj se umoriti. Drago mi je da što si s ovom srebrnom medaljom izborio i nove Olimpijske igre, ništa manje ne očekujemo ni u Parizu. Vjerujem da ćeš napasti i zlato, no sve što radiš vrijedi i više od bilo kojeg zlata. Ovo je kvaliteta koja nije slučajna, to nema veze sa srećom, nego samo s talentom, upornošću, radom i stručnošću. Mi smo se već navikli na ovakve stvari, smatramo da je nešto potpuno normalno kad Velimir Šandor donese medalju, ali istovremeno znamo da je to nešto vanserijski. I nešto toliko bitno za zajednicu, toliko važno i snažno, da mogu reći da ne znam imamo li i hoćemo li ikad opet imati svjetli primjera poput tebe. Hvala ti puno još jedanput!

Riječ je potom dobio još jedan važan lik u ovoj priči, Šandorov dugogodišnji trener i prijatelj Ivan Čengić.

– Baš sam jako ponosan na Velimira. Toliki niz godina biti u vrhu zaista nije lako. Dao se u potpunosti u sve ovo, spreman je na velika odricanja…. Emocije mi izbijaju, jer svašta smo prošli posljednjih godina, od ozljeda pa na dalje. Ne damo se, stalno radimo rezultate, pa tako i sad, u Parizu, očekujemo zlato. Međutim, naravno da to neće biti nimalo lagano. Dapače, bit će jako teško, no borit ćemo se kao uvijek i dati sve od sebe. Hvala Gradu i svima ostalima na podršci – kazao je Čengić.

Nakon što je odslušao sve te komplimente na svoj račun, sa zahvalama je mogao krenuti i sam Velimir.

– To što nam je Grad dao od početka ove naše priče, to je stvarno nemjerljivo. Kad bismo se vratili na ono što smo imali 2014. godine, kad smo Čenga i ja krenuli, rekao bih da nema šanse da se naprave svi ovi rezultati. Bili smo praktički bez opreme, imali smo jedan ili dva diska, a sad klub stalno raste, grad nas prati… Uvjete imamo možda i najbolje u Hrvatkoj, a jedini problem je što smo malo skučeni. Ali dobro, i to ćemo jednog dana proširiti – sa zaraznim smiješkom istaknuo je Šandor i nastavio:

– Zahvaljujem Gradu na svakoj potpori, puno mi znači što sam i zaposlen kao vanjski suradnik u Zajednici sportskih udruga, to mi puno olakšava. Prošle godine mi se dogodilo da smo ostali bez stipendije i da nije bilo Grada i ZŠU-a, teško bismo izgurali ovu godinu i došli do rezultata koje smo ostvarili, do medalje koja je direktan plasman na OI. Time smo skinuli veliki teret s leđa, olakšali svima cijeli proces.

Već tijekom bacanja na Svjetskom prvenstvu, kaže, okrenuo se prema Parizu.

– S prvim hicem u Kobeu znao sam da sam u zoni medalja, nakon toga je bilo važno ne ozljediti se, vratiti se doma i krenuti s pripremama za napad na medalju. Da, na medalju, jer ja ne bih govorio o zlatu. Dok god se vrtim u prva tri, to je top. U Tokiju je zlato pobjeglo za četiri centimetra, možda se ovoga puta okrene, ali bio bih zadovoljan da u Parizu bude i bronca za jedan centimetar – zaključio je Šandor.

Lijepi su dani iza njega, ali cijeli niz važnih životnih događaja je i ispred njega. Očekuju ga naporni treninzi kao priprema za Pariz, ponovno će tu biti odricanja i žrtvovanja, ali sve skupa prekinut će i jedan prekrasan dan. Posljednje subote u lipnju, naime, dogovorio je sastanak pred oltarom sa svojom Anom, koja će tog dana biti unaprijeđena iz zaručnice u suprugu…

A onda, u Parizu, neka to bude neka vrsta medenog mjeseca. Zaslužio je.