Vijesti
Velimir Šandor: ‘Živim život punim plućima’
Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su usredotočene na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju
Našeg sugovornika pronašli smo na novouređenom atletskom bacalištu pokraj gradskog stadiona. Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su fokusirane na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju. Prve četiri pozicije u Dubaiju sigurna su karta za Japan. Kako bi to ostvario naš brončani paraolimpijac iz Rio de Janeira odlučio je dati otkaz na poslu i potpuno se usredotočiti na treninge. Kako kaže, trenira triput dnevno.
– Potpuno sam se posvetio Tokiju i pripremama za paraolimpijadu. Svjesno sam odlučio na tu žrtvu. Moj cilj kad sam se počeo baviti atletikom 2014. godine bio je upravo nastup na tom natjecanju. Trener Ivan Čengić i ja zacrtali smo si taj cilj. Rio se dogodio pomalo nenadano, bio je to bum. Ja sam u godini dana s nekakvih 12 metara došao na daljine od 16, 17 metara. Danas bacam daljine oko 19 metara, a bilo bi to i jače da nije bilo ozljeda. Od lipnja prošle godine do unazad mjesec dana hodao sam na neke terapije. Sve je to povezano s ozljedom moje vratne kralježnice. Sada sam napokon spreman. U Tokiju želim dati 100 posto sebe, kako si kasnije ne bih mogao prebacivati da sam mogao uraditi više. Vjerujem da ću biti u borbi za medalje, ali i ako to i ne bude slučaj bar ću znati da sam učinio sve što sam mogao – rekao nam je Velimir Šandor.
Pripreme su važan dio spremanja sportaša za velika natjecanja. Sportska infrastruktura u našoj zemlji u potpunosti je prilagođena osobama s invaliditetom jedino u Medulinu i Makarskoj. Iako će Hrvatski paraolimpijski savez osigurati tri tjedna priprema Velimiru, to nije dovoljno.
– Savez pokriva tri tjedna mojih priprema, a ja bih volio odraditi barem tri do četiri puta više. Idealno bi bilo između 12 do 15 tjedana, jer se na pripremama totalno drugačije radi i mogu se totalno posvetiti treningu. Sve to dosta košta i zamolio bih sve koji mogu da mi pomognu da se maksimalno pripremim i donesem još jednu medalju za našu zemlju – zamolio je naš paraolimpijac.
Kad se s olimpijskom broncom vratio iz Rio de Janeira, mnogi su pohitali da ga dočekaju i čestitaju mu te iskoriste priliku da se fotografiraju s njim. Nakon što se što se ‘zlatna prašina’ slegla, mnogima od njih je ovaj vrijedan i uspješan mladi sportaš postao nezanimljiv.
– Ne obazirem se previše na to, pa ipak ti nije lako kad pročitaš u novinama da se ovog potiče s ovim, onoga s onim, da sad ne imenujem. Iza puno pojedinaca se stoji više nego iza mene. Od prosinca prošle godine odlučio sam promijeniti ploču jer su me zasmetale neke stvari. Više ne želim trošiti svoje vrijeme i živce na ništa drugo osim na jedan cilj, odlazak na Paraolimpijske igre u Tokiju – iskreno nam je rekao Velimir.
Foto: cityportal.hr
S KOŠARKAŠKIH 207 CENTIMETARA VISINE, VELIMIR JE VIŠE VOLIO MALI NOGOMET NEGO KOŠARKU
Vedre naravi i čvrstog karaktera naš sugovornik ogledni je primjerak Brežana. Rođen je i odrastao u jednom pitoresknom breškom mjestu, koje svoje ime dijeli s puno poznatijim gradom u našem primorju, Opatiji.
– 1992. godine krenuo sam u Područnu školu u Opatiji. Bilo nas je 28 u razredu i imali smo predivnog učitelja Jadranka Horvata koji nas je uspio posložiti. Voljeli smo ići u školu. Tamo smo igrali nogomet, graničara, tko se boji vuka još i kojekakve druge igre. Bilo smo društvo i u školi i izvan nje. Već u prvom i drugom razredu počeli smo voziti traktore, bavili smo se poljoprivredom i pomagali roditeljima koliko smo mogli – otkrio nam je naš uspješni sportaš.
Onda je došlo vrijeme adolescencije. Nogomet je na Vukomeričkim goricama bio i ostao pokretač društvenog života. Iako visok 207 centimetara i rabijatne konstitucije, Velimir je više volio mali nogomet nego košarku.
– Sve je krenulo kroz nogomet. I prije nego što je nastala Breška liga, igrali su se nogometni turniri po Bregima. Svako selo imalo je svoj malonogometni turnir. Već u sedmom, osmom razredu sa starijom ekipom kreneš po nogometnim turnirima. Netko bude na golu, netko zaigra koju minutu pa se veseliš tome. Glavna nagrada za prvo mjesto često je znala biti gajba pive ili odojak pa feštaš do jutra. Na Bregima smo svi jače građeni, osim možda ovih mlađih generacija. U mojoj generaciji svi smo bili iznadprosječno jaki, od Pokupskog do Bune i Šiljakovine to je bio skup najrazličitijih karaktera koji su imali potrebu pokazati svoj stav. Fešte su bile odlične, a ako bi i izbila kakva kavga sutradan bi se sve ‘ispeglalo’ uz piće i razgovor – pojasnio je.
U 21. GODINI ŽIVOTA SUOČIO SE S ČINJENICOM DA VIŠE NIKADA NEĆE PROHODATI
Negdje u lipnju 2006. godine, točnije 11. lipnja u nedjelju se igralo zadnje kolo treće županijske lige između Turopolja i Pokupskog, Hrvatska je igrala utakmicu na Svjetskom prvenstvu te se igralo prvo kolo Breške lige. Velimir je odigrao obje utakmice i krenuo kući.
– Ispod Kravarskog auto je sletio u jarak. Bio sam pri svijesti, ali nisam mogao izaći iz automobila. Nezgodno sam udario glavom ili vratom, ni sam ne znam što se točno dogodilo. Nisam osjećao noge, zacrnilo mi se pred očima. U bolnici su mi rekli da mije pukao šesti vratni kralježak – prisjetio se Velimir.
U 21 godini života suočio se s činjenicom da više nikada neće prohodati.
– Nije život tada stao. Nadao sam se da će sve proći za par mjeseci ili godina. S vremenom sam prihvatio ovu činjenicu, ali nikad se nisam pomirio s njom. Kad bi se pomirio, to bi značilo da sam odustao. Upravo ta borba me gura u sportu te poslovnom i privatnom životu. Imam milijun želja i želim svoj život proživjeti na najbolji mogući način. Sport mi puno pomaže. Rasterećuje me psihički i zahvaljujući njemu puno putujem i vidio sam svijeta, on me ustvari pokreće. Nisam se začahurio u svoju sobu, ima me svuda – otkrio nam je naš uspješni paraolimpijac.
‘INVALIDITET NE SMIJE BITI IZGOVOR, UVIJEK SE MOŽE VIŠE I BOLJE’
Velimir nije dopustio da ga invaliditet spriječi u tome da život živi punim plućima.
– Ne treba me sažalijevati. To mi je najgora stvar. Znalo mi se dogoditi da čujem komentare ljudi, kao ono vidi ga jadan. Ne tražim sažaljenje, nisam jadan, zakaj bi bio jadan. Moj jedini problem je što se ne mogu popeti uz deset stuba i to je to. Sam sebi uvijek želim dokazati da mogu ostvariti ono što si zacrtam, a onda i svima drugima. Ja sam najbolji primjer da se i u kolicima može puno toga napraviti. Često susrećem osobe u kolicima i kažem im neka se prime nekog sporta. Kažu mi da se ne mogu dići s poda, je im kažem ne mogu ni ja. Milijun puta sam pao na pod pa se opet uz veliki napor dignuo u kolica. Nije bilo lako, ali moraš se boriti. Invaliditet ne smije biti izgovor, uvijek se može više i bolje. Mene to gura naprijed – dodao je.
Foto: Facebook/Velimir Šandor
Upravo mobilnost je ono što značajno utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom. Mogućnost samostalnog obavljanja poslova. Naš sugovornika već 11 godina vozi automobil prilagođen svojim potrebama. Iako s vozilom može doći gdje god želi, ipak mu je za izlazak potrebna pomoć drugih. Kako to izgleda i jesu li ljudi spremni pomoći osobi s invaliditetom upitali smo našeg sugovornika.
-Ja sam otvoren po tom pitanju. Kad stanem na parking, zamolim prvog prolaznika koji prolazi da mi izvadi kolica iz prtljažnika automobila. U 11 godina dva puta mi se dogodilo da mi netko nije pomogao. Ne vjerujem da je razlog tome bio to da mi nisu htjeli pomoći, već možda su ljudi bili u nekom svom filmu i nisu uopće doživjeli situaciju te što ih uopće molim. Tisuće ljudi do sada mi je pomoglo od Splita, Makarske, Pule, Rijeke, Slavonije, Zagreba pa do Njemačke. Gdjegod sam se našao s automobilom ljudi su mi pomogli. Upozorio bih na jedan drugi problem, a to su barijere koje se nalaze suda oko nas. Trebalo bi se poraditi na tome da ih je čim manje. Dvije stepenice na ulazu u trgovinu meni čine veliku razliku. Upravo te arhitektonske barijere treba riješiti – istaknuo je Šandor.
U Velikoj Gorici po tom pitanju već je dosta napravljeno. No, problemi još postoje. Pokazalo se da neka rješenja koja su primijenjena kako bi se olakšao život osobama i omogućio im se lakši pristup, zapravo uopće nemaju uporabnu vrijednost i služe više kao ukras.
– Moram priznati kako je Velika Gorica jedan od prilagođenijih gradova osobama s invaliditetom. Grad pokazuje da ima senzibilitet za ovu grupaciju, naročito za osobe u kolicima. U ostatku zemlje situacija je puno lošija. U 90 posto gradova nogostupi su još uvijek neprilagođeni osobama s invaliditetom. No, ono što je zbilja najveći problem je javni prijevoz. Na primjer, ja javnim prijevozom ne mogu otići od Gorice do Zagreba bez tuđe pomoći. Ne mogu samostalno ući u Policijsku postaju Velika Gorica, iako postoji lift. Moram dole doći i čekati pet minuta da netko dođe i omogući mi da uđem u lift te me zatim podigne gore. To je napravljeno po nekim standardima, ali problem je u tome što sam i dalje ovisan o nekome. Sve nas ispunjava pomisao da ne ovisimo o drugima – smatra naš sugovornik.
‘HOĆU LI NASTAVITI BAVITI SPORTOM ILI OKRENUTI MOŽDA POLJOPRIVREDI I UZGAJANJU SVINJA U OPATIJI JOŠ UVIJEK NE ZNAM’
Za kraj našeg druženja zamolili smo Velimira da nam otkrije svoje planove. Upitali smo ga hoće li Tokio biti kruna njegove karijere.
– Ja ne znam je li Tokio kruna moje karijere. Moja najveća želja je dati sve od sebe u Tokiju i napraviti što bolji rezultat. Što će biti nakon toga ne znam. Hoću li nastaviti baviti sportom ili okrenuti možda poljoprivredi i uzgajanju svinja u Opatiji još uvijek ne znam – odgovorio nam je Velimir.
-To mi je želja. Sad je li budu svinje ili kokoši svejedno. Zanima me organska poljoprivreda, odnosno da ta svinja i kokoš živi u simbiozi s prirodom te nisu zatvorene unutra. Vukomeričke gorice su šumski kraj i veliki dio je zemljišta koji nije šumski već je zarastao. Ljudi su to nekad kosili kosama, jer traktor nije mogao uči. Sve je to zaraslo. Potencijal tih ‘bregov’ i ‘brežuljkov’ su brojni izvori vode i prirodni hlad, kao stvoreni za uzgoj turopoljske svinje, crne slavonske svinje ili mangulice. Želja mi je uzgajati svinje upravo na Vukomeričkim goricama. Da ujutro kad se probudim sjednem na kvad ili traktorčić i odnesem im hranu i uživam u prelijepoj prirodi – otkrio nam je ponosni Brežan.
Sport
Dominacija je bila plan! “Već sad imamo momčad spremnu za viši rang”
Nogometaši Posavca iz općine Orle odavno su osigurali, a nakon posljednjega kola i proslavili titulu prvaka u Jedinstvenoj 1. ŽNL. Fešta je potrajala do dugo u noć, a pripreme za novi iskorak već su krenule…
Općina Orle posljednjeg je vikenda niželigaške nogometne sezone slavila do dugo u noć! Nogometaši Posavca odavno su osigurali titulu prvaka Jedinstvene 1. ŽNL, doslovno su protutnjali ovim rangom, ali nakon “gostujuće” utakmice protiv Velike Mlake u posljednjem kolu stvar je postala i službena.
Pehar je podignut visoko u zrak, a zatim je uspjeh i burno proslavljen. Navodnici su se ovdje upleli zato što je Posavec u posljednjem kolu gostovao na domaćem terenu i pobijedio domaće goste 2-0.
“Utakmica u kojoj smo glavama već bili na proslavi koja je bila spremna nakon utakmice! Hvala NK Velika Mlaka 1947 što su prihvatili našu molbu da se utakmica odigra na našem terenu, da upotpunimo slavlje. Nakon utakmice je krenula zaslužena fešta do jutarnjih sati uz tamburaše”, objavili su iz NK Posavca, uz dodatak:
“Hvala navijačima koji su nas pratili cijelu sezonu i bili konstantno naš 12. igrač! I na kraju možemo samo reći da smo ostvarili najveći rezultat našeg kluba. Premier liga, dolazimo!!!”
Iza NK Posavca je sezona u kojoj je osvojeno 75 od mogućih 90 godina, u kojoj je upisan samo jedan poraz, šest remija i čak 23 pobjede.
– Fešta je bila jako lijepa, kao i uvijek kod nas, a sezona iza nas bila je sjajna! Baš tako smo je i zamišljali, na taj način smo je i planirali, jer od prvog dana smo jasno rekli da želimo u viši rang. U skladu s tim formirali smo i igrački kadar, koji je zaista pokazao kvalitetu, jer ne možeš bez ozbiljne kvalitete izgubiti samo jednu utakmicu u cijeloj sezoni, zabiti 85, primiti samo 14 golova… – kaže Ervin Vujica, predsjednik kluba i načelnik Općine Orle, koja čvrsto stoji iza svojih nogometaša.
– Morali smo puno toga proći ranije da bismo danas došli do ovoga. U prethodnim sezonama znali smo “pasti na nos”, učiti na nekim svojim pogreškama i krivim procjenama, ali kad se jednom ustabiliš, pa kad još i pogodiš s trenerom, stvore se svi uvjeti za jednu ovakvu sezonu – dodao je Vujica.
Trener s kojim su u NK Posavcu pogodili zove se Nino Matković, čovjek je to s ozbiljnim imenom i prezimenom u turopoljskim nogometnim krugovima, koji je još jednom pokazao koliko je dobar trener.
– On nije trener, to je trenerčina! – ispravit će nas spremno Vujica.
– Njega se mora slušati, ima svoje zahtjeve i granice, a dečki se toga drže. Jako su dobro trenirali, bili su redovni, a kad ti se dogodi da cijelu sezonu nemaš trening s manje od 18 igrača, sve se to vrati i na rezultatu. Kad dobro treniraš, kad si spreman, lakše je i slagati taktiku, a kod nas je sve to funkcioniralo.
S obzirom na kvalitetu momčadi, plan nije previše mijenjati, jer u klubu su uvjereni da im ne treba previše zahvata na kadru.
– Načelno, plan zaista nije puno mijenjati. Uvjereni smo da s ovim kadrom možemo biti u sredini tablice u višem rangu, ali nekih promjena će svakako biti. Jedan igrač nam je otišao, dogovorili smo dolazak Marka Đurašića iz Mraclina, a pregovaramo i s još jednim igračem – otkriva Vujica.
Igralište u Bukevju, originalni dom NK Posavca, u fenomenalnom je stanju, no i dalje se čeka izgradnja pratećeg objekta, odnosno svlačionica, pa će i u Premier ligi trener Matković i njegovi igrači domaćini biti u mjestu Lekneno-Trnje.
– Da, ostajemo ovdje. Dimenzije igrališta su odgovarajuće, radovi na uređivanju travnjaka već su krenuli, a čekaju nas i još neke prilagodbe po pitanju uvjeta. Cijelo ljeto ćemo se time baviti i odradit ćemo sve kako bismo bili spremni za početak nove sezone – završio je načelnik i predsjednik.
Kao što su i sami rekli… Premier liga, oni stižu!
CityLIGHTS
Gorički Oskarovci: ovo su genijalci našega grada
Velika četvorka na koju smo i više nego ponosni!
Sport
Pančo u Rugvici, Mraclin traži trenera… I slaže potpuno novu momčad!
Dosadašnji trener NK Mraclina Marko Pancirov preuzeo je klupu NK Sava Rugvice, pa Mraclinci moraju tražiti novo rješenje na klupi. Uz novog trenera, imat će u sljedećoj sezoni i bitno renoviranu momčad…
Vijest je stigla kao iz vedra neba, i prije nego što je u javnost izašlo da se rastaje s NK Mraclinom, ali iz NK Rugvice Save s ponosom su požurili objaviti ime svog novog trenera:
“Kao što se već pročulo iz nekih novinarskih krugova, vrijeme je da i službeno potvrdimo informaciju! Marko Pancirov novi je trener prve ekipe Rugvice Save!
Gospodin Pancirov u nogometnim krugovima dobro je poznato ime, a u svojoj bogatoj trenerskoj karijeri dugoj više od 25 godina vodio je vrlo respektabilna imena i klubove, a sada je vrijeme došlo i na crno-žute iz predgrađa!Novom treneru želimo dobrodošlicu, puno rada i naravno – pobjeda!”, stoji u objavi iz Rugvice.
Riječ je o klubu koji se natječe u 3. NL Centar, vrlo ambicioznom i financijski stabilnom klubu, a ambiciozan je i dosadašnji trener Mraclina. Drugi mandat na Grabi potrajao je samo jednu polusezonu, a sad svatko kreće svojim putem. Trener Pancirov pokušat će izboriti viši rang s društvom iz Rugvice, dok je u Mraclinu potraga za novim trenerom već krenula.
Njegovo ime moglo bi biti otkriveno već početkom sljedećeg tjedna, a dotad će ljudi iz kluba raditi u tišini. Navodno se pregovara s trenerima iz našega kraja, novo rješenje traži se u turopoljskom bazenu, no na ime odabranog morat ćemo pričekati još koji dan.
Osim na klupi, promjena će biti i u svlačionici, odnosno u igračkom kadru. Igračku karijeru završio je Igor Hajduk, koji će možda i ostati uz klub u nekoj drugoj funkciji, a za Mraclin više neće igrati ni iskusni stoper Ivan Rajić, koji će u novoj sezoni nositi dres NK Gradića. Novi igrač NK Posavca je Marko Đurašić, a za Mraclin više neće igrati ni Matej Godinić i Ivan Jančić.
Ukupno je to pet odlazaka, a dolazaka će biti gotovo – triput više! Traumatična sezona iza nas, okončana na dvanaestome mjestu, bila je okidač za ozbiljan remont momčadi, koji će se i službeno krenuti događati u sljedećim danima. Plan je zadržati 11 igrača iz dosadašnjega kadra, a dostupne informacije kažu da su sedmorica novih već dogovoreni. Među njima su navodno i neka poprilično “jaka” imena za ovaj rang, neke se u kuloarima spominja imenom i prezimenom, ali potvrda iz kluba tek se očekuje.
Na tih sedmoricu dogovorenih, kažu dostupni izvori, doći će i još četvorica ili petorica, što znači da će Mraclin ukupno dovesti najmanje 11 novih igrača. Plan je imati 22 igrača i dva vratara u kadru, što će reći da će najmanje polovica te brojke biti nova lica. Među novim igračima su, kažu priče, i nekolicina iz viših rangova, iz čega se da zaključiti da u Mraclinu misle ozbiljno. Žele se, za razliku od ove sezone, veseliti pobjedama, uživati u nogometu, a takvu momčad očito i slažu.
Vijesti
Grad dobio 4,4 milijuna eura za zelenu mrežu škola, parkova i šetnica: Ačkar – “Stvaramo promjene koje građani vide i koriste svakoga dana”
Projekt “Dječja zelena mreža – plemeniti Pauković” povezat će školska dvorišta, parkove i pješačke koridore te donijeti nove zelene sadržaje u grad.
Grad Velika Gorica dobio je više od 4,4 milijuna eura bespovratnih sredstava za projekt zelene infrastrukture “Dječja zelena mreža – plemeniti Pauković”, koji će se provoditi kroz program “Konkurentnost i kohezija 2021. – 2027”. Odluka o financiranju gradonačelniku Krešimiru Ačkaru uručio je potpredsjednik Vlade i ministar prostornoga uređenja Branko Bačić, 10. lipnja u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
Projekt ukupne vrijednosti nešto više od 5,2 milijuna eura obuhvaća 72 projekta u 18 hrvatskih županija, a cilj mu je jačanje zelene infrastrukture i prilagodba klimatskim promjenama u urbanim sredinama. U Velikoj Gorici će se ulagati u školska dvorišta, urbane koridore, šetnice te urbanu šumu.
“Ovo nije projekt jedne lokacije ili jednog školskog dvorišta, već projekt koji povezuje različite dijelove našega grada, a koji je namijenjen djeci, mladima i svim građanima. Ulažemo u prostore u kojima djeca uče, igraju se i odrastaju, stvaramo nove zelene sadržaje za rekreaciju i druženje. Upravo ovakvi projekti pokazuju kako europska sredstva možemo pretvoriti u konkretne promjene koje građani vide i koriste svakoga dana”, rekao je gradonačelnik Krešimir Ačkar.
Foto: Grad Velika Gorica
U planu je sadnja stabala i grmlja, uređenje Urbane šume Kurilovec te izgradnja sportskih terena u zelenilu u goričkim osnovnim školama, Eugena Kvaternika, Jurja Habdelića, Eugena Kumičića i Nikole Hribara. Uz to, projekt predviđa i uređenje triju urbanih koridora u Ulici kneza Ljudevita Posavskog, Ulici Matice hrvatske te drugu fazu Kurilovečke šetnice.
Pročelnica za urbanizam i zaštitu okoliša Gordana Mikulčić Krnjaja istaknula je da projekt nastaje kao odgovor na suvremeni način života djece.
“Ovaj projekt je nastao kao odgovor na izazove kojima su djeca izložena. Svi su stalno na mobitelima, gledaju televiziju, nitko se ne druži vani. Cilj je omogućiti djeci da imaju nove prostore i parkove koji će biti unutar školskih dvorišta, ali nek i izvan njih, kao šetnica. Uređuju se 3 urbana koridora i 7 urbanih točaka od kojih su neki dječja igrališta”, istaknula je.
CityLIGHTS
Mladi kartingaš iz Vukovine s 14 godina već niže velike rezultate – “Želim u Formulu 1”
David Čonkaš, mladi vozač iz Vukovine, iza sebe već ima državne i međunarodne uspjehe, a u našem jutarnjem programu ispričao je kako to izgleda svijet kartinga.
Razgovarala: Gianna Kotroman
Četrnaestogodišnji David Čonkaš iz Vukovine, već ozbiljno gradi svoju kartingašku priču koja ga je odvela na domaće i međunarodne staze, uključujući i Svjetski kup u Maleziji. Kako je uopće ušao svijet kartinga, vozi li se stvarno bez pojasa i je li karting samo stiskanje gasa i kočnice? Sve je to jutros ispričao našoj Gianni.
Karting je kaže, bio logičan izbor s obzirom na dječačku fascinaciju Formule 1 koju je pratio s ocem Dominikom, koji ga je prvi put odveo u karting arenu što je bilo dovoljno da se zaljubi u ovaj sport.
Iako ima tek 14 godina, David iza sebe već bilježi velik broj uspjeha. Već prve godine profesionalnog kartinga bio je viceprvak Hrvatske i prvak Zagreba. Zatim je sljedeće godine uslijedilo treće mjesto na državnom, odnosno gradskom prvenstvu te četvrto mjesto na međunarodnom natjecanju. Prošle godine osvojio je i naslov prvaka Hrvatske i Zagreba te šesto mjesto na međunarodnom prvenstvu.
Trenutačno vozi za Karting klub BOX707 iz Koprivnice, a paralelno se bavi Judom i slikanjem.
Foto: David Čonkaš (privatna galerija)
Treme prije utrke više nema, kao ni nesanice noć prije vožnje, ali tata odmah uskače da zato on ne može ni oka sklopiti.
“Brzina nam zna ići oko 120 km/h. Teško je objasniti onima koji nisu probali, skroz je drugačije od običnog auta. Također, vozimo bez pojasa jer bi to moglo stvoriti dodatnu težinu”, objašnjava David.
Oprema uključuje kacigu, odijelo potkapu, rukavice, rebrobran, ovratnik i specijalne tenisice, dok se treninzi odvijaju isključivo na stazama na kojima se održavaju i utrke.
“Naš trening se odvija na stazi na kojoj ćemo i imati prvenstvo. Nije uvijek ista destinacija, nema drugačijeg recepta za to. Tako treninzi nisu uvijek kao kod drugih sportova već su vikendom kada odemo na te staze”, rekao je mladi vozač.
Foto: David Čonkaš (privatna galerija)
Najviše mu je ostala u sjećanju staza u Maleziji, gdje je nastupio na Svjetskom kupu, a najteži dio svake utrke zapravo počinje prije sjedanja u bolid.
“Najteži dio mi je kad se raspremamo na stazi, dok sve složimo, ima tu dosta posla. Četvrtak i petak su nam slobodni treninzi na stazi, u subotu imamo kvalifikacije koje određuju startno mjesto i onda u nedjelju idu dvije utrke koje određuju konačan poredak”.
Osim sportskog dijela, karting donosi i logističke i financijske izazove.
“Nije ovo sve baš jeftina priča, ali snalazimo se. Recimo odijela koštaju oko 600 eura, imamo kombi na koji prikvačimo kamp prikolicu u kojoj spavamo na stazi”, objašnjava tata Dominik.
Među vozačima nema konkretan uzor, već kaže da je odan Ferrarijevom timu, za kojeg vjerno navija od malih nogu, a imao je i priliku susresti se s bivšim svjetskim prvakom Kimijem Räikkönenom.
Foto: David Čonkaš i Kimi Raikkonen (privatna galerija)
Svoje obrazovanje David planira nastaviti u Srednjoj Strukovnoj školi u Velikoj Gorici kao mehatroničar, no ne skriva ambiciju da bi jednog dana volio doći do Formule 1.
“Normalno da je to moja želja, kao i svakom, rado bi se volio probiti do najvišeg levela. Najčešće to ide od kartinga pa Formula 4, Formula 3, Formula 2 i na kraju Formula 1”,
Premda karting može djelovati jednostavno, ističe da ovaj sport zahtijeva tehniku, koncentraciju i psihičku pripremu koju je nedavno počeo ozbiljnije razvijati.
Tijekom posljednjeg nastupa imao je i incident u kojem mu je konkurent prošao preko koljena s bolidom.
Foto: David Čonkaš (privatna galerija)
“Oboje smo dobro, on je zapravo prešao preko mog bolida sa svojim. Bio je taman zadnji krug, borba za postolje. Htio me prestići, ali ja sam već ušao u zavoj i onda je prešao preko mene”.
Sljedeća utrka čega ga u Novom Marofu, gdje će pokušati nastavit svoj niz dobrih rezultata i tko zna, možda ćemo ga jednog dana i gledati u Formuli 1.
-
Priča iz kvartaprije 1 danOpet imamo RVG! ‘Glazbom ćemo se vratiti u osamdesete i devedesete’
-
Crna kronikaprije 3 danaUčenik se ugušio tijekom jela u školi, unatoč brzoj reakciji nije mu bilo spasa
-
Crna kronikaprije 2 danaFOTO Teška nesreća u Starom Čiču! Jedna vozačica završila na traumatologiji, promet prema Gorici usporen
-
Sportprije 6 danaFOTO – Petak kad je otiš’o Zigi