Povežite se s nama

Vijesti

Velimir Šandor: ‘Živim život punim plućima’

Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su usredotočene na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju

Objavljeno

na

Našeg sugovornika pronašli smo na novouređenom atletskom bacalištu pokraj gradskog stadiona. Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su fokusirane na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju. Prve četiri pozicije u Dubaiju sigurna su karta za Japan. Kako bi to ostvario naš brončani paraolimpijac iz Rio de Janeira odlučio je dati otkaz na poslu i potpuno se usredotočiti na treninge. Kako kaže, trenira triput dnevno.

– Potpuno sam se posvetio Tokiju i pripremama za paraolimpijadu. Svjesno sam odlučio na tu žrtvu. Moj cilj kad sam se počeo baviti atletikom 2014. godine bio je upravo nastup na tom natjecanju. Trener Ivan Čengić i ja zacrtali smo si taj cilj. Rio se dogodio pomalo nenadano, bio je to bum. Ja sam u godini dana s nekakvih 12 metara došao na daljine od 16, 17 metara. Danas bacam daljine oko 19 metara, a bilo bi to i jače da nije bilo ozljeda. Od lipnja prošle godine do unazad mjesec dana hodao sam na neke terapije. Sve je to povezano s ozljedom moje vratne kralježnice. Sada sam napokon spreman. U Tokiju želim dati 100 posto sebe, kako si kasnije ne bih mogao prebacivati da sam mogao uraditi više. Vjerujem da ću biti u borbi za medalje, ali i ako to i ne bude slučaj bar ću znati da sam učinio sve što sam mogao – rekao nam je Velimir Šandor.

Pripreme su važan dio spremanja sportaša za velika natjecanja. Sportska infrastruktura u našoj zemlji u potpunosti je prilagođena osobama s invaliditetom jedino u Medulinu i Makarskoj. Iako će Hrvatski paraolimpijski savez osigurati tri tjedna priprema Velimiru, to nije dovoljno.

– Savez pokriva tri tjedna mojih priprema, a ja bih volio odraditi barem tri do četiri puta više. Idealno bi bilo između 12 do 15 tjedana, jer se na pripremama totalno drugačije radi i mogu se totalno posvetiti treningu. Sve to dosta košta i zamolio bih sve koji mogu da mi pomognu da se maksimalno pripremim i donesem još jednu medalju za našu zemlju – zamolio je naš paraolimpijac.

Kad se s olimpijskom broncom vratio iz Rio de Janeira, mnogi su pohitali da ga dočekaju i čestitaju mu te iskoriste priliku da se fotografiraju s njim. Nakon što se što se ‘zlatna prašina’ slegla, mnogima od njih je ovaj vrijedan i uspješan mladi sportaš postao nezanimljiv.

– Ne obazirem se previše na to, pa ipak ti nije lako kad pročitaš u novinama da se ovog potiče s ovim, onoga s onim, da sad ne imenujem. Iza puno pojedinaca se stoji više nego iza mene. Od prosinca prošle godine odlučio sam promijeniti ploču jer su me zasmetale neke stvari. Više ne želim trošiti svoje vrijeme i živce na ništa drugo osim na jedan cilj, odlazak na Paraolimpijske igre u Tokiju – iskreno nam je rekao Velimir.

Foto: cityportal.hr

S KOŠARKAŠKIH 207 CENTIMETARA VISINE, VELIMIR JE VIŠE VOLIO MALI NOGOMET NEGO KOŠARKU

Vedre naravi i čvrstog karaktera naš sugovornik ogledni je primjerak Brežana. Rođen je i odrastao u jednom pitoresknom breškom mjestu, koje svoje ime dijeli s puno poznatijim gradom u našem primorju, Opatiji.

– 1992. godine krenuo sam u Područnu školu u Opatiji. Bilo nas je 28 u razredu i imali smo predivnog učitelja Jadranka Horvata koji nas je uspio posložiti. Voljeli smo ići u školu. Tamo smo igrali nogomet, graničara, tko se boji vuka još i kojekakve druge igre. Bilo smo društvo i u školi i izvan nje. Već u prvom i drugom razredu počeli smo voziti traktore, bavili smo se poljoprivredom i pomagali roditeljima koliko smo mogli – otkrio nam je naš uspješni sportaš.

Onda je došlo vrijeme adolescencije. Nogomet je na Vukomeričkim goricama bio i ostao pokretač društvenog života. Iako visok 207 centimetara i rabijatne konstitucije, Velimir je više volio mali nogomet nego košarku.

– Sve je krenulo kroz nogomet. I prije nego što je nastala Breška liga, igrali su se nogometni turniri po Bregima. Svako selo imalo je svoj malonogometni turnir. Već u sedmom, osmom razredu sa  starijom ekipom kreneš po nogometnim turnirima. Netko bude na golu, netko zaigra koju minutu pa se veseliš tome. Glavna nagrada za prvo mjesto često je znala biti gajba pive ili odojak pa feštaš do jutra. Na Bregima smo svi jače građeni, osim možda ovih mlađih generacija. U mojoj generaciji svi smo bili iznadprosječno jaki, od Pokupskog do Bune i Šiljakovine to je bio skup najrazličitijih karaktera koji su imali potrebu pokazati svoj stav. Fešte su bile odlične, a ako bi i izbila kakva kavga sutradan bi se sve ‘ispeglalo’ uz piće i razgovor – pojasnio je.

U 21. GODINI ŽIVOTA SUOČIO SE S ČINJENICOM DA VIŠE NIKADA NEĆE PROHODATI

Negdje u lipnju 2006. godine, točnije 11. lipnja u nedjelju se igralo zadnje kolo treće županijske lige između Turopolja i Pokupskog, Hrvatska je igrala utakmicu na Svjetskom prvenstvu te se igralo prvo kolo Breške lige. Velimir je odigrao obje utakmice i krenuo kući.

– Ispod Kravarskog auto je sletio u jarak. Bio sam pri svijesti, ali nisam mogao izaći iz automobila. Nezgodno sam udario glavom ili vratom, ni sam ne znam što se točno dogodilo. Nisam osjećao noge, zacrnilo mi se pred očima. U bolnici su mi rekli da mije pukao šesti vratni kralježak – prisjetio se Velimir.

U 21 godini života suočio se s činjenicom da više nikada neće prohodati.

– Nije život tada stao. Nadao sam se da će sve proći za par mjeseci ili godina. S vremenom sam prihvatio ovu činjenicu, ali nikad se nisam pomirio s njom. Kad bi se pomirio, to bi značilo da sam odustao. Upravo ta borba me gura u sportu te poslovnom i privatnom životu. Imam milijun želja i želim svoj život proživjeti na najbolji mogući način. Sport mi puno pomaže. Rasterećuje me psihički i zahvaljujući njemu puno putujem i vidio sam svijeta, on me ustvari pokreće. Nisam se začahurio u svoju sobu, ima me svuda – otkrio nam je naš uspješni paraolimpijac.

‘INVALIDITET NE SMIJE BITI IZGOVOR, UVIJEK SE MOŽE VIŠE I BOLJE’

Velimir nije dopustio da ga invaliditet spriječi u tome da život živi punim plućima.

– Ne treba me sažalijevati. To mi je najgora stvar. Znalo mi se dogoditi da čujem komentare ljudi, kao ono vidi ga jadan. Ne tražim sažaljenje, nisam jadan, zakaj bi bio jadan. Moj jedini problem je što se ne mogu popeti uz deset stuba i to je to. Sam sebi uvijek želim dokazati da mogu ostvariti ono što si zacrtam, a onda i svima drugima. Ja sam najbolji primjer da se i u kolicima može puno toga napraviti. Često susrećem osobe u kolicima i kažem im neka se prime nekog sporta. Kažu mi da se ne mogu dići s poda, je im kažem ne mogu ni ja. Milijun puta sam pao na pod pa se opet uz veliki napor dignuo u kolica. Nije bilo lako, ali moraš se boriti. Invaliditet ne smije biti izgovor, uvijek se može više i bolje. Mene to gura naprijed – dodao je.

Foto: Facebook/Velimir Šandor

Upravo mobilnost je ono što značajno utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom. Mogućnost samostalnog obavljanja poslova. Naš sugovornika već 11 godina vozi automobil prilagođen svojim potrebama. Iako s vozilom može doći gdje god želi, ipak mu je za izlazak potrebna pomoć drugih. Kako to izgleda i jesu li ljudi spremni pomoći osobi s invaliditetom upitali smo našeg sugovornika.

-Ja sam otvoren po tom pitanju. Kad stanem na parking, zamolim prvog prolaznika koji prolazi da mi izvadi kolica iz prtljažnika automobila. U 11 godina dva puta mi se dogodilo da mi netko nije pomogao. Ne vjerujem da je razlog tome bio to da mi nisu htjeli pomoći, već možda su ljudi bili u nekom svom filmu i nisu uopće doživjeli situaciju te što ih uopće molim. Tisuće ljudi do sada mi je pomoglo od Splita, Makarske, Pule, Rijeke, Slavonije, Zagreba pa do Njemačke. Gdjegod sam se našao s automobilom ljudi su mi pomogli. Upozorio bih na jedan drugi problem, a to su barijere koje se nalaze suda oko nas. Trebalo bi se poraditi na tome da ih je čim manje. Dvije stepenice na ulazu u trgovinu meni čine veliku razliku. Upravo te arhitektonske barijere treba riješiti – istaknuo je Šandor.

U Velikoj Gorici po tom pitanju već je dosta napravljeno. No, problemi još postoje. Pokazalo se da neka rješenja koja su primijenjena kako bi se olakšao život osobama i omogućio im se lakši pristup, zapravo uopće nemaju uporabnu vrijednost i služe više kao ukras.

– Moram priznati kako je Velika Gorica jedan od prilagođenijih gradova osobama s invaliditetom. Grad pokazuje da ima senzibilitet za ovu grupaciju, naročito za osobe u kolicima. U ostatku zemlje situacija je puno lošija. U 90 posto gradova nogostupi su još uvijek neprilagođeni osobama s invaliditetom. No, ono što je zbilja najveći problem je javni prijevoz. Na primjer, ja javnim prijevozom ne mogu otići od Gorice do Zagreba bez tuđe pomoći. Ne mogu samostalno ući u Policijsku postaju Velika Gorica, iako postoji lift. Moram dole doći i čekati pet minuta da netko dođe i omogući mi da uđem u lift te me zatim podigne gore. To je napravljeno po nekim standardima, ali problem je u tome što sam i dalje ovisan o nekome. Sve nas ispunjava pomisao da ne ovisimo o drugima – smatra naš sugovornik.

‘HOĆU LI NASTAVITI BAVITI SPORTOM ILI OKRENUTI MOŽDA POLJOPRIVREDI I UZGAJANJU SVINJA U OPATIJI JOŠ UVIJEK NE ZNAM’

Za kraj našeg druženja zamolili smo Velimira da nam otkrije svoje planove.  Upitali smo ga hoće li Tokio biti kruna njegove karijere.

– Ja ne znam je li Tokio kruna moje karijere. Moja najveća želja je dati sve od sebe u Tokiju i napraviti što bolji rezultat. Što će biti nakon toga ne znam. Hoću li nastaviti baviti sportom ili okrenuti možda poljoprivredi i uzgajanju svinja u Opatiji još uvijek ne znam – odgovorio nam je Velimir.

-To mi je želja. Sad je li budu svinje ili kokoši svejedno. Zanima me organska poljoprivreda, odnosno da ta svinja i kokoš živi u simbiozi s prirodom te nisu zatvorene unutra. Vukomeričke gorice su šumski kraj i veliki dio je zemljišta koji nije šumski već je zarastao. Ljudi su to nekad kosili kosama, jer traktor nije mogao uči. Sve je to zaraslo. Potencijal tih ‘bregov’ i ‘brežuljkov’ su brojni izvori vode i prirodni hlad, kao stvoreni za uzgoj turopoljske svinje, crne slavonske svinje ili mangulice. Želja mi je uzgajati svinje upravo na Vukomeričkim goricama. Da ujutro kad se probudim sjednem na kvad ili traktorčić i odnesem im hranu i uživam u prelijepoj prirodi – otkrio nam je ponosni Brežan.

Moja županija

Priča iz Ivanića: Prvo prabake, zatim Gips i Marica, a danas – “vječne druge”…

Povijest ženskog rukometa u Ivanić Gradu duža je od stotinu godina, kroz sva ta desetljeća događalo je jako puno važnih i lijepih stvari, a u posljednjih 15-ak godina u Ivaniću blistu kad je riječ o radu s mladima…

Objavljeno

na

U čemu je tajna? Dobar trenerski rad, puno volje i puno rada! Uz to, mi smo prilično mala sredina, drukčija od drugih po tome što mi nemamo opciju selekcioniranja. Ne možemo mi od 30 djevojčica probrati njih 15 najboljih. Ne, mi ih dobijemo 15 i svih 15 učimo rukometu, njegujemo i brinemo o njima. Kako o onima najboljima, tako i o onim malo lošijim…, objašnjavaju Krešimir Krnjenić i Irena Malec, glavni operativci u Ženskom rukometnom klubu Ivanić.

Krnjević je predsjednik, a Malec tajnica i voditeljica omladinskog pogona kluba koji se doista ima čime pohvaliti. Serija uspjeha traje već više od desetljeća, a novi nastavak stigao je i ove godine, kad su na završnici državnog prvenstva dvije generacije bile sjajne: selekcija 2007-08 bila je treća u državi, a cure rođene 2009. i 2010. godine su prvakinje Hrvatske!

– Naša serija krenula je 2012., pod vodstvom Javora Bojana Leša, današnjega gradonačelnika. On je potpisao prvi veliki uspjeh, prvi je donio zlato u Ivanić. Nakon njega je došao Goran Bobić, pa onda Dora Krnjević Dokuzović, a sad su tu Igor Gajski i Lovro Malec – kaže Irena, dodajući kako je u međuvremenu u njihov mali grad stiglo 20-ak medalja s državnih završnica.

– Najvažniji je rad s djecom. To nam se uvijek nekako i vrati, kroz te medalje koje osvajamo na državnim završnicama, no problem je što je jako teško tu djecu zadržati kasnije i u seniorskom rukometu. Postoji stotinu drugih interesa kod tih mladih cura, u ovom svijetu kakav je danas teško je bez novca. Nemamo mogućnost platiti toliko da bi te cure bile spremne odreći se nečega. U takvim okvirima izvlačimo najviše što možemo, pri čemu smo se već pretvorili u “vječne druge” u 2. HRL. Nedostaje nam možda i malo sportske sreće, sigurno i novca, ali stalno nas vuče ambicija da budemo bolji. Mučimo se, ali ne žalimo se – nadovezao se predsjednik Krnjević.

Nerijetko u Ivanić Gradu odrastaju rukometašice koje svoje sportske priče nastavljaju graditi u drugim, prvoligaškim sredinama, ali često se događa i da mlade rukometašice iz drugih sredina biraju upravo ŽRK Ivanić. Jedna od njih je i Luna Gojak, djevojka koja je do kraja prošle sezone bila igračica ŽRK Udarnika, a ovoga ljeta je osvojila srebrnu medalju na Europskom prvenstvu s hrvatskom reprezentacijom.
– Nema tu ni vrbovanja ni nemoralnih ponuda, stvari su zapravo jednostavno. Ako bilo koja djevojka želi sredinu u kojoj ima uspjeha, koja se može pohvaliti medaljama, doći će ovdje. Luna je s roditeljima odlučila prihvatiti naš poziv i drago nam je što je postala naša igračica. Radit ćemo na tome da i mi i ona postanemo bolji – ističe Krnjević.

Ženski rukomet u Ivaniću živi i djeluje već duže od jednog stoljeća, u pitanju je ozbiljna tradicija.

– Da, ovo je definitivno rukometna sredina duge tradicije, budući da smo prije tri godine proslavili stotinu godina igranja ženskog rukometa u Ivaniću. Imamo pisane dokumente u kojima stoji da su 1922. godine naše prabake odigrale prvu utakmicu hazene, preteče današnjeg rukometa. Igrale su sa zagrebačkom Concordijom i to je u to vrijeme bio veliki spektakl, a ostalo je zapisano i da su ljudi bili šokirani kratkim šosevima koje su cure nosile. Odmah je zavladalo veliko zanimanje, rukomet je zaživio i po tome smo sigurno posebna sredina, po toj ljubavi prema rukometu, koji teče u krvi svih naših građana – kaže Irena.

Kad smo već kod prošlosti, vrijedi se vratiti i na sedamdesete godine, kad je u ŽRK Ivanić došao mladi trener Ante Kostelić, koji je preuzeo ekipu u kojoj je bila i Marica, njegova supruga.

– Nije Gips hofirao samo s Maricom, ha, ha… Kao klinac sam bio svjedokom tih događaja, jer i moja sestra je igrala, i znam da su sve cure bile lude za Gipsom. A Mica je tu bila najuspješnija – sa smiješkom priča Krnjević i dodaje:

– Kad je Gips došao kako bi se predstavio curama, rekao im je: “Cure, život se sastoji od sedam slova: r, u, k, o, m, e i t. Jel jasno?” Uozbiljio je rad u klubu, a onda otišao dalje. Navrate i danas kad je neki povod, a Ivica tu i živi, barem kad ne landra okolo, ha, ha…

Nastavite čitati

Vijesti

Velikogoričke mažoretkinje ulaze u 29. sezonu i traže nove članove

S novim projektima i ciljevima, tim sada traži nove članove kako bi nastavio graditi sportske i osobne uspjehe.

Objavljeno

na

Objavio/la

Velikogoričke mažoretkinje otvorile su upise za djecu i mlade. Treninzi će se održavati u Osnovnoj školi Eugena Kvaternika i Društvenom domu Rakarje.

Ove godine mažoretkinje ulaze u 29. sezonu djelovanja, tijekom koje su Veliku Goricu predstavljale na brojnim manifestacijama u Hrvatskoj i inozemstvu. Članice su Saveza mažoretkinja i pom pon timova Hrvatske te Svjetske mažoret-sport federacije.

Prošla sezona 2024./25. bila je posebno uspješna, a rezultirala je nizom nagrada i priznanja. S novim projektima i ciljevima, tim sada traži nove članove kako bi nastavio graditi sportske i osobne uspjehe.

Svi zainteresirani mogu se prijaviti putem kontakata trenericama:

  • Lucija – 095/9011537
  • Ana Lea – 091/5707709

Za više detalje, zainteresirani se mogu javiti na [email protected] ili putem društvenih mreža.

Nastavite čitati

Najave

Vani je novi Reporter: “Čič beach” u nastajanju, pjesnikinja, vatrogasci i trener…

Potražite svoj besplatan primjerak na poznatim lokacijama po gradu i okolici

Objavljeno

na

Od ovog četvrtka na dobro poznatim lokacijama po gradu i okolici potražite svoj primjerak novog izdanja, ukupno 452., vaših omiljenih lokalnih novina. Reporter i u ovom broju donosi vijesti, izvještaje, reportaže, intervjue i teme među kojima bi svatko trebao pronaći nešto po svome ukusu.

Na gradskim stranicama donosimo izvještaj s polaganja vijenaca povodom Oluje, kao i s dodjele priznanja našoj 153. brigadi. Veseli početak gradnje dječjeg vrtića u Pokupskoj ulici, kao i najava da će uskoro krenuti gradnja objekta u Kolarevoj, a veseli i pokretanje priče oko uređenja jezera Čiče. Nacrti postoje, ideja postoji, a sad je i proces pokrenut…

Nakon dvije nagrade u kratkom periodu razgovarali smo s goričkom pjesnikinjom sa zagrebačkom adresom Zdenkom Mlinar, a opraštamo se i od miljenika Donje Lomnice, Josipa Šafrana zvanoga Gumeni. Duplerica pripada DVD-u Kravarsko, dobitnicima županijske nagrade za ovu godinu, čiji čelni ljudi su nam ispričali njihovu priču.

Predstavljamo i Moniku Antolović, vlasnicu brenda “Aromarica”, donosimo savjete iz ljekarni, ali i novosti iz gradskih tvrtki. Na sportskim stranicama prostor je dobio Damir Milanović Milka, mladi trener na novom početku, jer ikona turopoljskog nogometa okončala je suradnju s drugom ikonom turopoljskog nogometa, Deanom Klafurićem…

Potražite svoj primjerak.

Nastavite čitati

Sport

Na stanici u Puli: ‘Oni će jurnuti, ali ja volim ovu momčad i način na koji igra…’

Na otvaranju petoga kola SuperSport HNL-a, u petak od 20 sati, snage će odmjeriti nogometaši Istre 1961 i Gorice. Domaćin ima dva remija i dva poraza, a Gorica dolazi s pet bodova iz prva četiri kola

Objavljeno

na

Objavio/la

Došli smo do petoga kola SuperSport HNL-a, a to znači i do petoga gostovanja nogometaša Gorice. Nakon Varaždina, Splita, Zagreba i Vinkovaca, nova destinacija je – Pula. A protivnik, naravno, Istra 1961.

– Momčad je spremna. Dobro smo se odmorili, dobro smo kroz tjedan radili… Imamo neke ozljedice pojedinaca, ali nadam se da će sve biti u redu i da će svi biti spremni za utakmicu – kaže Mario Carević, trener Gorice, svjestan težine zadatka koji slijedi u petak od 20 sati na Aldo Drosini.

– Istra ima novog trenera, ali zadržala je gro igrača iz prošle sezone, kad su bili hit prvenstva. Imaju stvarno odlične pojedince, iako ih možda nije nagradio rezultat. Imali su i težak raspored, a zbog svega toga znamo da njima ova utakmica predstavlja i neku vrstu imperativa. Tako je najavljuju, to je činjenica. Očekujem protivnika koji će sigurno jurnuti od prve minute, a mi moramo biti dobri pod pritiskom – ističe Carević i nastavlja:

– Nadam se da ćemo u napadačkom dijelu opet demonstrirati stvari koje smo pokazali u prethodne četiri utakmice. Puno smo ofenzivniji nego prošle sezone i to me veseli. Naravno da neke stvari moramo popravljati, neke ćemo popravljati u hodu, ali volim ovu momčad i način na koji igra!

Okrenuo se trener Gorice još jedanput i prema prošloj utakmici, onih čudnovatih 2-2 u gostima kod Vukovara.

– Mi smo i u toj utakmici imali 22 udarca na gol. Naravno da, kad si ofenzivan, ostavljaš više prostora otraga i tu ćemo se morati stabilizirati, iako smo generalno bili dobri. Od šest primljenih golova, četiri smo primili iz prekida, odnosno tri iz penala, a jedan izravno iz slobodnjaka – zbrojio je Car.

Momčad koju voli nastupit će u Puli u dosadašnjem izdanju, ali u sljedećih tjedan dana mogla bi dobiti i neke nove opcije. Prijelazni rok završava 5. rujna, to tad bi moglo biti i novih lica, iako…

– Nama nužno ne treba ništa – kaže Carević, pa se ipak donekle korigira:

– Ili nam treba možda još jedan ili dva igrača, čisto da zatvorimo neke pozicije… Idemo u tom smjeru, ali nismo pod nekim imperativom, nije da nam gori. Neki igrači nam se i vraćaju, imamo puno rezerve i u našem kadru. Perić se vratio iz ozljede, Duraković nakon suspenzije, jedva čekam da Fiolić počne više igrati, Erceg je bio ozlijeđen, Bakić nije došao spreman, ali daje nam neku ludu energiju… Imamo dosta rezerve, a ja ni ne želim preveliku grupu, jer tu dobiješ i nezadovoljstvo dijela igrača. Vjerojatno ćemo dovesti još dvojicu, ili dvije-tri pozicije maksimalno.

Što se startnih 11 za Drosinu tiče, najveći dio toga je jasan i poznat, a upitno je jedino hoće li svoju poziciju nakon odrađenog crvenog kartona od prve minute imati Elvir Duraković, kao i hoće li prema naprijed startati Erceg ili Čuić. Sve ostalo trebalo bi biti vrlo slično varijanti iz prethodne dvije utakmice…

Matijaš – Filipović, Leš, Čabraja – Trontelj, Pozo, Kavelj, Vrzić – Pavičić, Pršir – Čuić

Nastavite čitati

Sport

Naši zapisi iz Zemunika: Pojačanja na jedan dan, 15 janjaca, 9 odojaka i – 12 golova…

Dragi domaćini, sretna vam “stota” i veliko hvala na sjajnom gostoprimstvu!, stoji na početku izvještaja s gostovanja nogometaša Kurilovca u Zemuniku. Pobjedu 12-2 i sve oko nje opisao je Vlado Stepanić iz kluba…

Objavljeno

na

Već je osvajanje naslova pobjednika kupa NS Zadarske županije i, upravo na bazi istog, plasman u pretkolo HR kupa, predstavljao najveći povijesni iskorak i uspjeh dugogodišnjeg županijskog ligaša, čije se igralište, sa jasnim obrisima budućeg lijepog stadiona, nalazi u neposrednoj blizini zemuničkog odnosno zadarskog aerodroma.

No, da su vrijedni domaćini imali neskrivenu ambiciju učiniti i još jedan korak više plasmanom u 1. kolo HR kupa, što bi nema sumnje bio najljepši poklon za njihov stoti rođendan koji se upravo tog dana obilježavao na prigodan i njima svojstven način, potvrđuje činjenica da su upravo za utakmicu protiv trećeligaša iz turopoljske metropole posegnuli za petoricom novih igrača, sa statusom pojačanja, iz susjednih klubova. Ne uspiju li dohvatiti plasman u daljnje kup natjecanje, iste će igrače, navodno, vratiti u matične klubove, što je, opet navodno, u skladu s važećim propisima…

U okružju isijavanja dalmatinskog krša i kamena na 30 celzijevaca, dočekale su nas lijepo uređene i shodno potrebama županijskog ligaša skrojene prostorije u sjevero-zapadnom uglu budućeg sportskog centra Lužine, tribina sa 4 reda sjedalica duž cijele zapadne strane (za sada, na žalost, nenatkrivene) i prostrani teren sa nevjerojatno uređenim i održavanim travnjakom, doslovno zelenim tepihom, o kakvom mi u Kurilovcu trenutno možemo samo sanjati. Dočekalo nas je, po riječima samih domaćina, gotovo tisuću domaćin navijača, ispunjenih očekivanjima da im njihovi dečki mogu priuštiti još jednu nezaboravnu utakmicu pa bi potom i rođendanska proslava trebala i morala biti još ljepša i nezaboravnija.

Prvi tragovi zabrinutosti na njihovim licima pojavili su se kada je gostujući stručni štab svoju momčad poslao na zagrijavanje točno 50 minuta prije početka same utakmice, dok su se njihovi nogometni mezimci još uvijek držali hladovine svojih svlačionica. Zabrinutost je porasla već u 12. minuti poslije golova Sedlačeka i Banića, a nada se vratila u 14. kada je Gotal lijepim “škaricama” smanjio na 1:2 (doduše, poslije nepotrebnog previda glavnog suca i prekršaja na vrataru Išeku).

No, tu je ujedno bio početak i kraj svim nadama domaćina jer je na isteku 45. rezultat bio 1:6 (Sedlaček dva puta, Banić, Starčević, Novak). Bilo je i više nego jasno kako je prelijepi travnjak zapravo bio veliki argument u prilog Kurilovčanima, na čiji sitni vez na sredini i probijanje po bokovima, igrači trenera Nikole Matkovića nisu imali apsolutno nikakav odgovor.

Ipak evidentna „razlika u klasi“ potvrđena je i u drugom dijelu, koji je završen identičnim omjerom 1:6 (Jordan za domaće, a Raković 2, Novak, Selman, D. Pršir i Cindrić po 1), pri čemu su oba trenera iskoristila mogućnost svih izmjena. Sjenu na sjajnu predstavu Senadovih trupa bacila je ozljeda novopridošlog i vrlo zanimljivog napadača Dominika Furneka, a dežurna liječnička služba potvrdila je kako ipak nije riječ o ozbiljnijoj povredi, što se svi iskreno nadamo i simpatičnog Čazmanca ubrzo očekujemo na treningu.

Posebno poglavlje ove utakmice svakako je način na koji su nas domaćini dočekali odmah po izlasku iz autobusa, negdje oko 15,00 sati, a nadasve poslije odigrane utakmice, uz napomenu da je ponašanje domaćih igrača i navijača tijekom iste bilo iznimno korektno i tolerantno. Prateći sadržaji proslave 100-tog rođendana NŠK Zemunik, kako za sve brojne domaće kibice – više stotina njih, tako i za našu ekspediciju, bili su uistinu bogati i birani.

Cijenu za to “platilo” je 15 janjaca i devet odojaka, uz obilje neizbježnog dalmatinskog pršuta i sira, a sve to, dakako, ne ide bez mrzle pive i dobrog gemišta i bevande, sve po volji i želji, sve gratis i uz brzu podvorbu lipih Dalmatinki i kršnih Dalmatinaca (pretpostavljamo volontera). Na žalost, baš kad je prava dalmatinska fešta, uz prve taktove grupe Vista, krenula u svom prepoznatljivom smjeru i vrhuncu, bili smo prisiljeni mahnuti domaćinu na pozdrav i krenuti na put via Kurilovec.

Nastavite čitati

Reporter 451 - 31.07.2025.

Facebook

Izdvojeno