Vijesti
Velimir Šandor: ‘Živim život punim plućima’
Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su usredotočene na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju
Našeg sugovornika pronašli smo na novouređenom atletskom bacalištu pokraj gradskog stadiona. Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su fokusirane na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju. Prve četiri pozicije u Dubaiju sigurna su karta za Japan. Kako bi to ostvario naš brončani paraolimpijac iz Rio de Janeira odlučio je dati otkaz na poslu i potpuno se usredotočiti na treninge. Kako kaže, trenira triput dnevno.
– Potpuno sam se posvetio Tokiju i pripremama za paraolimpijadu. Svjesno sam odlučio na tu žrtvu. Moj cilj kad sam se počeo baviti atletikom 2014. godine bio je upravo nastup na tom natjecanju. Trener Ivan Čengić i ja zacrtali smo si taj cilj. Rio se dogodio pomalo nenadano, bio je to bum. Ja sam u godini dana s nekakvih 12 metara došao na daljine od 16, 17 metara. Danas bacam daljine oko 19 metara, a bilo bi to i jače da nije bilo ozljeda. Od lipnja prošle godine do unazad mjesec dana hodao sam na neke terapije. Sve je to povezano s ozljedom moje vratne kralježnice. Sada sam napokon spreman. U Tokiju želim dati 100 posto sebe, kako si kasnije ne bih mogao prebacivati da sam mogao uraditi više. Vjerujem da ću biti u borbi za medalje, ali i ako to i ne bude slučaj bar ću znati da sam učinio sve što sam mogao – rekao nam je Velimir Šandor.
Pripreme su važan dio spremanja sportaša za velika natjecanja. Sportska infrastruktura u našoj zemlji u potpunosti je prilagođena osobama s invaliditetom jedino u Medulinu i Makarskoj. Iako će Hrvatski paraolimpijski savez osigurati tri tjedna priprema Velimiru, to nije dovoljno.
– Savez pokriva tri tjedna mojih priprema, a ja bih volio odraditi barem tri do četiri puta više. Idealno bi bilo između 12 do 15 tjedana, jer se na pripremama totalno drugačije radi i mogu se totalno posvetiti treningu. Sve to dosta košta i zamolio bih sve koji mogu da mi pomognu da se maksimalno pripremim i donesem još jednu medalju za našu zemlju – zamolio je naš paraolimpijac.
Kad se s olimpijskom broncom vratio iz Rio de Janeira, mnogi su pohitali da ga dočekaju i čestitaju mu te iskoriste priliku da se fotografiraju s njim. Nakon što se što se ‘zlatna prašina’ slegla, mnogima od njih je ovaj vrijedan i uspješan mladi sportaš postao nezanimljiv.
– Ne obazirem se previše na to, pa ipak ti nije lako kad pročitaš u novinama da se ovog potiče s ovim, onoga s onim, da sad ne imenujem. Iza puno pojedinaca se stoji više nego iza mene. Od prosinca prošle godine odlučio sam promijeniti ploču jer su me zasmetale neke stvari. Više ne želim trošiti svoje vrijeme i živce na ništa drugo osim na jedan cilj, odlazak na Paraolimpijske igre u Tokiju – iskreno nam je rekao Velimir.
Foto: cityportal.hr
S KOŠARKAŠKIH 207 CENTIMETARA VISINE, VELIMIR JE VIŠE VOLIO MALI NOGOMET NEGO KOŠARKU
Vedre naravi i čvrstog karaktera naš sugovornik ogledni je primjerak Brežana. Rođen je i odrastao u jednom pitoresknom breškom mjestu, koje svoje ime dijeli s puno poznatijim gradom u našem primorju, Opatiji.
– 1992. godine krenuo sam u Područnu školu u Opatiji. Bilo nas je 28 u razredu i imali smo predivnog učitelja Jadranka Horvata koji nas je uspio posložiti. Voljeli smo ići u školu. Tamo smo igrali nogomet, graničara, tko se boji vuka još i kojekakve druge igre. Bilo smo društvo i u školi i izvan nje. Već u prvom i drugom razredu počeli smo voziti traktore, bavili smo se poljoprivredom i pomagali roditeljima koliko smo mogli – otkrio nam je naš uspješni sportaš.
Onda je došlo vrijeme adolescencije. Nogomet je na Vukomeričkim goricama bio i ostao pokretač društvenog života. Iako visok 207 centimetara i rabijatne konstitucije, Velimir je više volio mali nogomet nego košarku.
– Sve je krenulo kroz nogomet. I prije nego što je nastala Breška liga, igrali su se nogometni turniri po Bregima. Svako selo imalo je svoj malonogometni turnir. Već u sedmom, osmom razredu sa starijom ekipom kreneš po nogometnim turnirima. Netko bude na golu, netko zaigra koju minutu pa se veseliš tome. Glavna nagrada za prvo mjesto često je znala biti gajba pive ili odojak pa feštaš do jutra. Na Bregima smo svi jače građeni, osim možda ovih mlađih generacija. U mojoj generaciji svi smo bili iznadprosječno jaki, od Pokupskog do Bune i Šiljakovine to je bio skup najrazličitijih karaktera koji su imali potrebu pokazati svoj stav. Fešte su bile odlične, a ako bi i izbila kakva kavga sutradan bi se sve ‘ispeglalo’ uz piće i razgovor – pojasnio je.
U 21. GODINI ŽIVOTA SUOČIO SE S ČINJENICOM DA VIŠE NIKADA NEĆE PROHODATI
Negdje u lipnju 2006. godine, točnije 11. lipnja u nedjelju se igralo zadnje kolo treće županijske lige između Turopolja i Pokupskog, Hrvatska je igrala utakmicu na Svjetskom prvenstvu te se igralo prvo kolo Breške lige. Velimir je odigrao obje utakmice i krenuo kući.
– Ispod Kravarskog auto je sletio u jarak. Bio sam pri svijesti, ali nisam mogao izaći iz automobila. Nezgodno sam udario glavom ili vratom, ni sam ne znam što se točno dogodilo. Nisam osjećao noge, zacrnilo mi se pred očima. U bolnici su mi rekli da mije pukao šesti vratni kralježak – prisjetio se Velimir.
U 21 godini života suočio se s činjenicom da više nikada neće prohodati.
– Nije život tada stao. Nadao sam se da će sve proći za par mjeseci ili godina. S vremenom sam prihvatio ovu činjenicu, ali nikad se nisam pomirio s njom. Kad bi se pomirio, to bi značilo da sam odustao. Upravo ta borba me gura u sportu te poslovnom i privatnom životu. Imam milijun želja i želim svoj život proživjeti na najbolji mogući način. Sport mi puno pomaže. Rasterećuje me psihički i zahvaljujući njemu puno putujem i vidio sam svijeta, on me ustvari pokreće. Nisam se začahurio u svoju sobu, ima me svuda – otkrio nam je naš uspješni paraolimpijac.
‘INVALIDITET NE SMIJE BITI IZGOVOR, UVIJEK SE MOŽE VIŠE I BOLJE’
Velimir nije dopustio da ga invaliditet spriječi u tome da život živi punim plućima.
– Ne treba me sažalijevati. To mi je najgora stvar. Znalo mi se dogoditi da čujem komentare ljudi, kao ono vidi ga jadan. Ne tražim sažaljenje, nisam jadan, zakaj bi bio jadan. Moj jedini problem je što se ne mogu popeti uz deset stuba i to je to. Sam sebi uvijek želim dokazati da mogu ostvariti ono što si zacrtam, a onda i svima drugima. Ja sam najbolji primjer da se i u kolicima može puno toga napraviti. Često susrećem osobe u kolicima i kažem im neka se prime nekog sporta. Kažu mi da se ne mogu dići s poda, je im kažem ne mogu ni ja. Milijun puta sam pao na pod pa se opet uz veliki napor dignuo u kolica. Nije bilo lako, ali moraš se boriti. Invaliditet ne smije biti izgovor, uvijek se može više i bolje. Mene to gura naprijed – dodao je.
Foto: Facebook/Velimir Šandor
Upravo mobilnost je ono što značajno utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom. Mogućnost samostalnog obavljanja poslova. Naš sugovornika već 11 godina vozi automobil prilagođen svojim potrebama. Iako s vozilom može doći gdje god želi, ipak mu je za izlazak potrebna pomoć drugih. Kako to izgleda i jesu li ljudi spremni pomoći osobi s invaliditetom upitali smo našeg sugovornika.
-Ja sam otvoren po tom pitanju. Kad stanem na parking, zamolim prvog prolaznika koji prolazi da mi izvadi kolica iz prtljažnika automobila. U 11 godina dva puta mi se dogodilo da mi netko nije pomogao. Ne vjerujem da je razlog tome bio to da mi nisu htjeli pomoći, već možda su ljudi bili u nekom svom filmu i nisu uopće doživjeli situaciju te što ih uopće molim. Tisuće ljudi do sada mi je pomoglo od Splita, Makarske, Pule, Rijeke, Slavonije, Zagreba pa do Njemačke. Gdjegod sam se našao s automobilom ljudi su mi pomogli. Upozorio bih na jedan drugi problem, a to su barijere koje se nalaze suda oko nas. Trebalo bi se poraditi na tome da ih je čim manje. Dvije stepenice na ulazu u trgovinu meni čine veliku razliku. Upravo te arhitektonske barijere treba riješiti – istaknuo je Šandor.
U Velikoj Gorici po tom pitanju već je dosta napravljeno. No, problemi još postoje. Pokazalo se da neka rješenja koja su primijenjena kako bi se olakšao život osobama i omogućio im se lakši pristup, zapravo uopće nemaju uporabnu vrijednost i služe više kao ukras.
– Moram priznati kako je Velika Gorica jedan od prilagođenijih gradova osobama s invaliditetom. Grad pokazuje da ima senzibilitet za ovu grupaciju, naročito za osobe u kolicima. U ostatku zemlje situacija je puno lošija. U 90 posto gradova nogostupi su još uvijek neprilagođeni osobama s invaliditetom. No, ono što je zbilja najveći problem je javni prijevoz. Na primjer, ja javnim prijevozom ne mogu otići od Gorice do Zagreba bez tuđe pomoći. Ne mogu samostalno ući u Policijsku postaju Velika Gorica, iako postoji lift. Moram dole doći i čekati pet minuta da netko dođe i omogući mi da uđem u lift te me zatim podigne gore. To je napravljeno po nekim standardima, ali problem je u tome što sam i dalje ovisan o nekome. Sve nas ispunjava pomisao da ne ovisimo o drugima – smatra naš sugovornik.
‘HOĆU LI NASTAVITI BAVITI SPORTOM ILI OKRENUTI MOŽDA POLJOPRIVREDI I UZGAJANJU SVINJA U OPATIJI JOŠ UVIJEK NE ZNAM’
Za kraj našeg druženja zamolili smo Velimira da nam otkrije svoje planove. Upitali smo ga hoće li Tokio biti kruna njegove karijere.
– Ja ne znam je li Tokio kruna moje karijere. Moja najveća želja je dati sve od sebe u Tokiju i napraviti što bolji rezultat. Što će biti nakon toga ne znam. Hoću li nastaviti baviti sportom ili okrenuti možda poljoprivredi i uzgajanju svinja u Opatiji još uvijek ne znam – odgovorio nam je Velimir.
-To mi je želja. Sad je li budu svinje ili kokoši svejedno. Zanima me organska poljoprivreda, odnosno da ta svinja i kokoš živi u simbiozi s prirodom te nisu zatvorene unutra. Vukomeričke gorice su šumski kraj i veliki dio je zemljišta koji nije šumski već je zarastao. Ljudi su to nekad kosili kosama, jer traktor nije mogao uči. Sve je to zaraslo. Potencijal tih ‘bregov’ i ‘brežuljkov’ su brojni izvori vode i prirodni hlad, kao stvoreni za uzgoj turopoljske svinje, crne slavonske svinje ili mangulice. Želja mi je uzgajati svinje upravo na Vukomeričkim goricama. Da ujutro kad se probudim sjednem na kvad ili traktorčić i odnesem im hranu i uživam u prelijepoj prirodi – otkrio nam je ponosni Brežan.
Sport
Mali Klaf kreirao senzaciju! ‘Od tate sam naučio sve, a sad idem preko Trnja do zvijezda…’
Marko Klafurić, najstariji Deanov sin, sa 26 godina postao je trener šestoligaša NK Kralj Tomislav, s kojim je iz zagrebačkog kupa u srijedu izbacio trećeligaša Trnje! U tome su mu pomogla i braća Ivan i Luka…
Tata Dean gura jako dobro sa svojim Širokim Brijegom, drži četvrto mjesto u Premijer ligi BiH, baš je nekidan remizirao s Posušjem u gostima, ali ovoga puta u imeniku je valjalo odabrati drugoga Klafurića.
– Dobar dan, trebao bih najboljeg trenera u obitelji Klafurić? – glasio je pokušaj duhovitosti nakon što se javio Marko Klafurić, sin i kolega Deanov.
– Evo, sad ću ti poslati tatin broj… – spreman je bio Marko, jako dobro upoznat s razlog privremenog denunciranja vlastitoga oca.
Dan ranije, naime, 26-godišnji Marko, trener NK Kralja Tomislava, kluba iz 1. zagrebačke lige, šestog ranga natjecanja, iz zagrebačkoga kupa senzacionalno je izbacio Trnje! Šestoligaš je sredio trećeligaša, što je samo po sebi senzacija, a u mladoj trenerskoj karijeri Klafova sina ovo je sasvim sigurno najveća i najvažnija pobjeda. Izborena na penale, dramatično, idealno da se pamti još dugo, dugo…
– Kakav je osjećaj? Fenomenalan, kakav će biti – govori Marko dok sa smiješkom sjeda na kavu sazvanu povodom analize uzroka, povoda i posljedica ovog lijepog trijumfa.
– U pripremi utakmice svojim sam dečkima rekao da možemo puno dobiti, a ništa ne možemo izgubiti. I da moramo ići na pobjedu. Inače uvijek na papiriće zapisujem neke bitne detalje, pripremu prekida i takve stvari, pa to igračima dam prije utakmice, a ovoga puta na jednom sam papiriću napisao “Preko Trnja do zvijezda”. Trebala je to biti šala, da malo opusti dečke prije utakmice, a ispalo je da su me shvatili ozbiljno – kaže prestolonasljednik u nogometnoj dinastiji Klafurić.
Dan poslije, naravno, pamti svaki detalj velike pobjede.
– Bili smo svjesni da smo autsajderi, da će utakmica biti takva da ćemo moramo biti strpljivi, požrtvovni i borbeni, da ćemo morati “giljati” za svaku loptu. A to nije naš stil, jer inače smo, u našem rangu, mi ti koji drže loptu… Ali evo, uspjeli smo. Na taj spoj neopterećenosti, požrtvovnosti i timskog duha nadovezao se i jako dobar početak. Zabili smo gol nakon 35 sekundi, naš Pero Račić zabio je za 1-0, a već u devetoj minuti vodili smo 2-0! Njihova obrana digla se visoko, išla je duga lopta, moj brat Luka nekako se za nju izborio, opalio i ušlo je golmanu ispod ruke… Idealan start! – vrti film Marko.
Međutim, nije se baš i nastavilo u istom ritmu. Trnje je uspjelo zabiti za 1-2 u 32. minuti, a onda i izjednačiti netom prije odlaska na poluvrijeme.
– Vidio sam već na putu prema klupi da su igrači klonuli, ali rekao sam im u tom trenutku: “Čekajte, vama su glave dolje, mi smo razočarani s 2-2 protiv Trnja, a niste ni svjesni koliko je to zapravo dobro. I možemo ovo dobiti!” Ispalo je da je utakmica u drugom poluvremenu bila u egalu puno više nego u prvom, imali smo mi čak i neke prilike, imali su i oni svoje, ali na kraju je završilo 2-2 i išli smo u penale. Kapetan se odmah javio da prvi puca, još trojica za njim… I onda krene najgore moguće, oni zabiju, a nama kapetan promaši prvi penal! U trećoj seriji su oni fulali, a u sedmoj naš golman obranio, da bi Bruno Leskovec, rekorder kluba po broju nastupa, dečko koji je tu od prvog dana, zabio za konačnih 7-6. I to je to, pobjeda, klopa na gazdin račun i idemo dalje – s neskrivenim zadovoljstvom prepričava Marko.
Od nogometa, realno, on nije mogao pobjeći sve i da je želio. Igrao je kao klinac u HNK Gorici, zaključno s uzrastom starijih pionira, zatim se prebacio na stolni tenis, pokušao se odmaknuti od “bubamare”. Nije išlo. Prvo je igrao futsal, nosio dres Nacional Gimke sve do isteka juniorskog staža, a velikom nogometu vratio se 2020. u dresu Poleta iz Buševca, za koji je igrao i dvije godine mlađi brat Ivan. No zajedno su vrlo brzo i promijenili destinaciju…
– Krešo Kundić, naš Velikogoričanin, koji je svojevremeno igrao za Radnik i Udarnik, a u međuvremenu napravio ozbiljnu poslovnu karijeru, veliki je zaljubljenik u nogomet i odlučio je osnovati klub. Znali smo se preko tate pa nas je prvo zvao na termine nogometa, a onda i pitao da se priključimo NK Kralju Tomislavu. Krenuli smo u ljeto 2021. iz zadnjeg, sedmog ranga, iz 2. zagrebačke lige, a nas dvojica od prvog smo dana tu. Iako sam imao samo 22 godine, bio sam jedan od najstarijih, a i volio sam klafrati, pa me trener odabrao za kapetana, prvog u povijesti kluba – priča Klafurić junior.
Klub je to koji je postavljen na zdrave temelje, projekt u kojem postoji jasan plan, a jedino mu nedostaje – dom. NK Kralj Tomislav tako je nomadski klub koji s djecom radi u Sesvetama, u Kelekovoj ulici, pokraj stare tvornice Sljeme, dok seniori treniraju na igralištu NK Nura na Borovju, a domaće utakmice igraju na Savici, na starom Chromosovom igralištu. Pravi nogometni nomadi…
– Odmah prve sezone otišli smo u viši rang, u kojem smo i sad, a od druge sezone priključio nam se i Marija Špičić, bivši igrač, a danas kondicijski trener Gorice, a skupa s njim i bivši igrač Kurilovca Ivan Horvat… Iako, nisu nam to jedine veze s velikogoričkim nogometom, jer kod nas je već treću sezonu Antonio Bakula, također bivši igrač Gorice, a već četvrtu Ladislav Roginić, koji je ranije igrao za Mraclin. Prošle sezone za nas je igrao i Martin Maloča, koji je igrao prvu ligu za Goricu, a pomoćnik trenera Dina Kluka bio je Marin Matoš, bivši kapetan Gorice i Kurilovca – nabrojio je Marko sve te silne poveznice njegova grada i njegova kluba.
Na kraju prošle sezone trener Kluk i pomoćnik Matoš obznanili su gazdi Kreši da oni više ne bi vodili momčad, a potraga za novim rješenjem završila je vrlo brzo.
– Iskreno, ja sam se sam ponudio. Rekao sam Kreši da bih pokušao, da ćemo okupiti mladu momčad i uživati u nogometu bez pritiska. Svi ti iskusni i etablirani igrači puno su nam pomogli da klub postane važan faktor u 1. zagrebačkoj ligi, ali sad smo odlučili etablirati mlade igrače, krenuti malo drukčijim smjerom. Krešo je pristao i krenuli smo raditi… Nije mi bilo jednostavno iz uloge suigrača preko noći prebaciti se u ulogu trenera, ali odabrao sam pristup koji za sad jako dobro prolazi. S dečkima sam prijatelj, podrška sam im, a na taj način pokušavam i voditi utakmice, planirati treninge… – govori Marko.
Ideja je da NK Kralj Tomislav, kao klub u kojem se ozbiljno radi i trenira, bude svojevrsni most za mlade igrače koji na nešto višim razinama ne mogu dobiti minutažu, što se pokazalo vrlo uspješnim na dva primjera. Naime, uz 24-godišnjeg brata Ivana, trener Marko od ove sezone vodi i 18-godišnjeg Luku, najmlađeg brata, strijelca protiv Trnja. Zajedno s Kristijanom Dobrenićem stigao je iz Kurilovca, a ispalo je da obojica igraju puno, igraju dobro i uživaju u uredno posloženom i ambicioznom klubu.
– To je ideja i cilj, nuditi priliku mladim igračima za prve korake u seniorskom nogometu, i zato mi je posebno drago što su se obojica tako dobro snašli. Evo, i protiv Trnja su obojica igrala, Kristijan svih 90 minuta, a Luka do pred kraj – kaže trener, a ujedno i brat Marko.
– Kako je trenirati braću? Zasad sve ide kako treba, nema sukoba interesa, ali ako se tijekom sezone krenu javljati nezadovoljstva statusom, morat ćemo se razdvojiti u prijevozu doma, ha, ha…
Brat Ivan također je trener, obojica su prihvatila ponudu Kreše Kundića da ih pošalje na trenersku akademiju, pa u ovako mladim godinama već imaju B licenciju. Nije nemoguće da će njihovim putem jednog dana i najmlađi Luka, a lako je moguće da netko od njih jednoga dana dostigne i prestigne tatu.
– Od tate sam naučio gotovo sve što znam o nogometu. Kad me ljudi pitaju koliko često razgovaramo o nogometu, kažem da uglavnom pričamo o nogometu. S mojim tatom, uostalom, i ne možeš drukčije, kod njega je to posebna razina opsjednutosti nogometom. Puno sam naučio i pasivno, samim time što sam živio s njim, ali naravno da smo i jako puno razgovarali, da sam puno toga usvojio. Iako, uvijek kažem da nisam postao trener zbog toga što je tata trener, nego unatoč tome. Uz njega sam, naime, dobio cjelovitu sliku toga posla, a ne samo ono lijepo.
Nogomet je u obitelji Klafurić, shvatili ste već, i doručak i ručak i večera. Na “zadovoljstvo” mame Maje.
– A joj, nije njoj bilo lako… Znali smo satima igrati nogomet u dvorištu, na dva mala gola, to su bili teški klasici. Tata i jedan od nas protiv preostale dvojice, od jutra do mraka… Kako su blizu i vrata terase, koja vode u dnevni boravak, nastradalo je tu nekoliko vaza, a sve slike po zidovima i policama su bez stakla. Obično bi to zaboravili reći mami, pa bi nastradali kod prvog sljedećeg brisanja prašine, ha, ha.
Sin Marko i tata Dean već neko su vrijeme i kolege treneri
Uz nogomet, ostalo je nešto vremena i za školu, pa je Marko diplomirao psihologiju. Uskoro bi trebao i početi raditi u struci, a to će biti samo još jedan važan dio mozaika u kojem ključne uloge imaju supruga Alisa i sinčić Niko. Drugim riječima, ako netko nije znao, Dean Klafurić je deda.
– Da se nisam oženio i dobio dijete, mislim da se nikad ne bih predložio za trenera seniora. Moja Alisa velika mi je podrška, zahvaljujući njoj mogu biti posvećen nogometu, a Niko je naša najveća moguća sreća – emotivno govori Marko, koji u istom “modeu” ostaje i kad priča o roditeljima.
– Imam stvarno super roditelje i danas bih kao otac volio ponoviti sve što su oni uspjeli napraviti. Tu prije svega mislim na moj odnos s braćom, koju obožavam. Nas trojica smo ujedno i najbolji prijatelji, a to je u prvom redu zasluga mame i tate – svjestan je mali Klaf.
Prvo sljedeće okupljanje zakazano je već za ovaj vikend. Tata Dean stiže na kratki odmor u svoju Veliku Goricu, jer u tijeku je reprezentativna stanka, a možda to bude prilika da se odigra još jedna partija na dva mala u dvorištu…
Nogometna dinastija Klafurić ide jako!
Vijesti
Filmom i predavanjima obilježen Svjetski dan mentalnog zdravlja
Učenici osnovnih škola iz Velike Gorice i okolice kroz film “Nova igračka” učili su o emocijama, sreći i važnosti mentalnog zdravlja.
Povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja, koji se obilježava 10. listopada, Odjel za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti Zavoda za javno zdravstvo Zagrebačke županije organizirao je u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem Velika Gorica (POUVG) edukativno-filmski program za učenike šestih razreda osnovnih škola iz Velike Gorice i okolice. Okupilo se oko 200 učenika i djelatnika škola te stručnjaka iz sustava odgoja i obrazovanja.
Učenici su imali priliku pogledati francusku obiteljsku komediju “Nova igračka” redatelja Jamesa Hutha, film koji kroz humor i emociju progovara o obitelji, razumijevanju i osobnim vrijednostima.
Prije projekcije održano je predavanje “Umjetnost koja liječi: film kao prostor razumijevanja” koje je vodio filmski novinar i glavni urednik portala Kinofilm.hr, Josip Jurčić. U svom obraćanju učenicima, Jurčić je istaknuo kako film može biti način izražavanja emocija i razumijevanja drugih. Kroz jednostavne primjere pokazao je kako film govori slikom, bojom i glumom, te učenike potaknuo da prilikom gledanja obraćaju pažnju na vlastite osjećaje.
Nakon projekcije, razgovor s učenicima vodila je socijalna pedagoginja Sonja Jarebica, magistra s dugogodišnjim iskustvom u radu s djecom i mladima. Tema njezina predavanja bila je “Kako prepoznati sreću?”, u kojem je djecu potaknula na promišljanje o osobnom zadovoljstvu, osjećajima i važnosti međuljudskih odnosa. Posebno je istaknula kako današnja generacija mladih, odrastajući u digitalnom okruženju, često teže prepoznaje sreću kroz stvarne, a ne virtualne odnose.
U razgovoru nakon filma učenici su dijelili vlastite misli i iskustva o trenucima koji ih čine sretnima, a kroz raspravu su osvijestili koliko su emocije, bliskost i razumijevanje važni za mentalno zdravlje. U obilježavanje su se uključile i škole OŠ Novo Čiče, OŠ Juraj Habdelić, OŠ Eugen Kumičić i OŠ Eugen Kvaternik, uz potporu Obiteljskog centra te djelatnika Informativnog centra za prevenciju Policijske uprave zagrebačke, kao i službi Zavoda za javno zdravstvo.
Vijesti
Akcija “Sigurno u školu s HAK-om”! Edukaciju prošlo više od 700 goričkih prvašića
Autoklub Velika Gorica i ove se jeseni priključio nacionalnoj akciji “Sigurno u školu s HAK-om”, s ciljem povećanja prometne sigurnosti najmlađih sudionika u prometu.
Vijesti
Tihici u čast – Izviđači se ponovno okupljaju u Velikoj Mlaki
Memorijal organizira Turopoljska udruga skauta kao znak sjećanja na Tihomira Tomašića Tihicu.
Vijesti
Održana sjednica Dječjeg gradskog vijeća! Predstavljen projekt koji omogućuje pronalazak posla učenicima
Na sjednici Dječjeg gradskog vijeća učenici predstavili projekt kojim bi se mladi mogli povezivati s poslodavcima, a gradonačelnik Ačkar im dao punu podršku
Mladi vijećnici Velike Gorice pokazali su kako ozbiljno razmišljaju o svojoj budućnosti. Na sjednici Dječjeg gradskog vijeća predstavili su projekt “Džeparac plus”, platformu koja bi mladima omogućila da na siguran i zakonit način pronađu kratkoročne poslove. Gradonačelnik Krešimir Ačkar pohvalio je njihov angažman, najavio punu podršku Grada te obećao rješavanje pitanja učeničkog servisa u Velikoj Gorici.
Sjednica Dječjeg gradskog vijeća Velike Gorice započela je uvodnim obraćanjem gradonačelnika Krešimira Ačkara, koji je mladima poručio da su upravo oni budućnost grada. “Uz sve obaveze koje imam u javnome prostoru, jedna od najdražih su mi susreti s vama najmanjima, kojima pripada budućnost našega grada Velike Gorice. Već sam rekao i prošle godine na vašem malom gradskom vijeću, kako je naša budućnost blistava, sjajna i dobra zahvaljujući sjajnim mentorima, profesoricama i profesorima koji vas vode, mentoriraju i obučavaju da budete kvalitetni ljudi, da zdravo sazrijevate, vodeći računa o svakom aspektu koje mlada osoba treba imati da bi bila uspješna”, poručio je Ačkar.
Nakon pozdravnog govora uslijedila je prezentacija učenika koji su u sklopu projekta “Od deklaracije do participacije”, koji Grad provodi u suradnji s Centrom za djecu, mlade i obitelj te obrtom EDUroda, predstavili svoju ideju o digitalnoj platformi “Džeparac plus”.
Projekt je, kako su objasnili učenici, nastao nakon radionice o financijskoj pismenosti pod nazivom “Što s lovom”. Tijekom četiri sata učenja i rasprave o novcu, štednji, proračunu i odgovornom trošenju, došli su do zaključka da bi najveći izazov za mlade bilo omogućiti im da sami zarade svoj prvi novac. Upravo iz te spoznaje rodila se ideja o stvaranju online platforme koja bi tinejdžerima omogućila pronalazak sigurnih i kratkoročnih poslova.
“U Hrvatskoj ne postoji specijalizirana platforma za zapošljavanje tinejdžera. Mladi žele raditi, ali često ne znaju gdje mogu potražiti posao ili se boje da će biti iskorišteni”, pojasnili su vijećnici.
Prema njihovoj ideji, “Džeparac plus” bi bio digitalni posrednik između učenika i poslodavaca. Mladi bi kreirali vlastite profile, navodili interese, vještine i raspoloživost, dok bi poslodavci mogli objavljivati oglase za kratkoročne poslove. Sustav bi uključivao i recenzije, mentorsku podršku te edukacije o pravima radnika i financijskoj pismenosti.
Učenici su pritom naglasili da platforma ne bi funkcionirala kao učenički servis, već bi posredovala između servisa i poslodavaca, omogućujući veću transparentnost i sigurnost. “Na početku bi projekt bio besplatan i financiran kroz Grad ili poduzetnički inkubator, a kasnije bi se mogao razvijati kroz EU fondove i model oglašavanja. Želimo da projekt bude društveno koristan i održiv”, objasnili su učenici.
Tijekom prezentacije prikazali su i svoj pristup financijskoj pismenosti, objašnjavajući pojmove poput složene kamate i oportunitetnog troška. Kao primjer naveli su usporedbu između svakodnevne potrošnje i štednje. Ako se dnevno potroši 2 eura na kavu, to znači 720 eura godišnje, a ulaganje te svote uz 5 posto godišnjeg prinosa tijekom deset godina donosi više od 7.700 eura.
Kroz kviz “Gospodari džeparca” učenici su provjerili koliko razumiju pojmove poput proračuna, štednje i impulzivne kupnje. Na pitanje “Što je proračun?” većina ih je točno odgovorila da je to plan koliko novca imaš i na što ga trošiš, dok su manji broj odgovora duhovito opisali kao “tajni kod za otključavanje roditeljskog novčanika”.
Posebnu pažnju učenici su posvetili činjenici da mladi iz Velike Gorice, koji žele raditi preko učeničkog servisa, moraju administrativno sve obavljati u Dugom Selu. “Iako većinom funkcionira slanjem online obrazaca, ipak se tamo mora otići i fizički, a i to može biti jedna od otežavajućih okolnosti za mlade iz Velike Gorice”, istaknuli su.
Njihova ideja nije ostala nezapažena. Gradonačelnik Ačkar izrazio je veliko zadovoljstvo razinom ozbiljnosti i stručnosti kojom su učenici pristupili projektu. “Moram priznati da sam ugodno iznenađen. Sve je vrlo profesionalno napravljeno, od koncepcije do detalja. Grad će vam pružiti punu podršku, a mi ćemo odmah pokrenuti razgovore s nadležnim institucijama kako bi se i u Velikoj Gorici otvorio učenički servis”, izjavio je gradonačelnik.
Ačkar je naglasio da u učenicima vidi ozbiljne buduće lidere te ih potaknuo da nastave razvijati projekt i razmišljati dugoročno. “Vaš pristup pokazuje zrelost i razumijevanje svijeta koji vas čeka. Nastavite ovim putem, a Grad će vas pratiti i pomagati”, poručio im je.
Na kraju sjednice učenici su zahvalili gradonačelniku i vijeću na podršci, naglasivši kako su inicijative poput “džeparca” i besplatnog javnog prijevoza dokaz da Grad Velika Gorica prepoznaje potrebe mladih.
-
Priča iz kvartaprije 6 dana‘Tek mi je 90! Iza mene ostale su i sreće i tuge, a najvažniji u životu su – red i rad!’
-
Vijestiprije 2 danaU 77. godini preminuo dr. Drago Rubala, poznati voditelj i liječnik
-
HOTNEWSprije 4 danaU Vinogradskoj bolnici u 76. godini života preminuo preč. Đuro Sabolek
-
Sportprije 2 danaFOTO Dinamo prekinuo pobjedničku seriju Kurilovca, 4 kandidata za prvaka