Povežite se s nama

Vijesti

Velimir Šandor: ‘Živim život punim plućima’

Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su usredotočene na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju

Objavljeno

na

Našeg sugovornika pronašli smo na novouređenom atletskom bacalištu pokraj gradskog stadiona. Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su fokusirane na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju. Prve četiri pozicije u Dubaiju sigurna su karta za Japan. Kako bi to ostvario naš brončani paraolimpijac iz Rio de Janeira odlučio je dati otkaz na poslu i potpuno se usredotočiti na treninge. Kako kaže, trenira triput dnevno.

– Potpuno sam se posvetio Tokiju i pripremama za paraolimpijadu. Svjesno sam odlučio na tu žrtvu. Moj cilj kad sam se počeo baviti atletikom 2014. godine bio je upravo nastup na tom natjecanju. Trener Ivan Čengić i ja zacrtali smo si taj cilj. Rio se dogodio pomalo nenadano, bio je to bum. Ja sam u godini dana s nekakvih 12 metara došao na daljine od 16, 17 metara. Danas bacam daljine oko 19 metara, a bilo bi to i jače da nije bilo ozljeda. Od lipnja prošle godine do unazad mjesec dana hodao sam na neke terapije. Sve je to povezano s ozljedom moje vratne kralježnice. Sada sam napokon spreman. U Tokiju želim dati 100 posto sebe, kako si kasnije ne bih mogao prebacivati da sam mogao uraditi više. Vjerujem da ću biti u borbi za medalje, ali i ako to i ne bude slučaj bar ću znati da sam učinio sve što sam mogao – rekao nam je Velimir Šandor.

Pripreme su važan dio spremanja sportaša za velika natjecanja. Sportska infrastruktura u našoj zemlji u potpunosti je prilagođena osobama s invaliditetom jedino u Medulinu i Makarskoj. Iako će Hrvatski paraolimpijski savez osigurati tri tjedna priprema Velimiru, to nije dovoljno.

– Savez pokriva tri tjedna mojih priprema, a ja bih volio odraditi barem tri do četiri puta više. Idealno bi bilo između 12 do 15 tjedana, jer se na pripremama totalno drugačije radi i mogu se totalno posvetiti treningu. Sve to dosta košta i zamolio bih sve koji mogu da mi pomognu da se maksimalno pripremim i donesem još jednu medalju za našu zemlju – zamolio je naš paraolimpijac.

Kad se s olimpijskom broncom vratio iz Rio de Janeira, mnogi su pohitali da ga dočekaju i čestitaju mu te iskoriste priliku da se fotografiraju s njim. Nakon što se što se ‘zlatna prašina’ slegla, mnogima od njih je ovaj vrijedan i uspješan mladi sportaš postao nezanimljiv.

– Ne obazirem se previše na to, pa ipak ti nije lako kad pročitaš u novinama da se ovog potiče s ovim, onoga s onim, da sad ne imenujem. Iza puno pojedinaca se stoji više nego iza mene. Od prosinca prošle godine odlučio sam promijeniti ploču jer su me zasmetale neke stvari. Više ne želim trošiti svoje vrijeme i živce na ništa drugo osim na jedan cilj, odlazak na Paraolimpijske igre u Tokiju – iskreno nam je rekao Velimir.

Foto: cityportal.hr

S KOŠARKAŠKIH 207 CENTIMETARA VISINE, VELIMIR JE VIŠE VOLIO MALI NOGOMET NEGO KOŠARKU

Vedre naravi i čvrstog karaktera naš sugovornik ogledni je primjerak Brežana. Rođen je i odrastao u jednom pitoresknom breškom mjestu, koje svoje ime dijeli s puno poznatijim gradom u našem primorju, Opatiji.

– 1992. godine krenuo sam u Područnu školu u Opatiji. Bilo nas je 28 u razredu i imali smo predivnog učitelja Jadranka Horvata koji nas je uspio posložiti. Voljeli smo ići u školu. Tamo smo igrali nogomet, graničara, tko se boji vuka još i kojekakve druge igre. Bilo smo društvo i u školi i izvan nje. Već u prvom i drugom razredu počeli smo voziti traktore, bavili smo se poljoprivredom i pomagali roditeljima koliko smo mogli – otkrio nam je naš uspješni sportaš.

Onda je došlo vrijeme adolescencije. Nogomet je na Vukomeričkim goricama bio i ostao pokretač društvenog života. Iako visok 207 centimetara i rabijatne konstitucije, Velimir je više volio mali nogomet nego košarku.

– Sve je krenulo kroz nogomet. I prije nego što je nastala Breška liga, igrali su se nogometni turniri po Bregima. Svako selo imalo je svoj malonogometni turnir. Već u sedmom, osmom razredu sa  starijom ekipom kreneš po nogometnim turnirima. Netko bude na golu, netko zaigra koju minutu pa se veseliš tome. Glavna nagrada za prvo mjesto često je znala biti gajba pive ili odojak pa feštaš do jutra. Na Bregima smo svi jače građeni, osim možda ovih mlađih generacija. U mojoj generaciji svi smo bili iznadprosječno jaki, od Pokupskog do Bune i Šiljakovine to je bio skup najrazličitijih karaktera koji su imali potrebu pokazati svoj stav. Fešte su bile odlične, a ako bi i izbila kakva kavga sutradan bi se sve ‘ispeglalo’ uz piće i razgovor – pojasnio je.

U 21. GODINI ŽIVOTA SUOČIO SE S ČINJENICOM DA VIŠE NIKADA NEĆE PROHODATI

Negdje u lipnju 2006. godine, točnije 11. lipnja u nedjelju se igralo zadnje kolo treće županijske lige između Turopolja i Pokupskog, Hrvatska je igrala utakmicu na Svjetskom prvenstvu te se igralo prvo kolo Breške lige. Velimir je odigrao obje utakmice i krenuo kući.

– Ispod Kravarskog auto je sletio u jarak. Bio sam pri svijesti, ali nisam mogao izaći iz automobila. Nezgodno sam udario glavom ili vratom, ni sam ne znam što se točno dogodilo. Nisam osjećao noge, zacrnilo mi se pred očima. U bolnici su mi rekli da mije pukao šesti vratni kralježak – prisjetio se Velimir.

U 21 godini života suočio se s činjenicom da više nikada neće prohodati.

– Nije život tada stao. Nadao sam se da će sve proći za par mjeseci ili godina. S vremenom sam prihvatio ovu činjenicu, ali nikad se nisam pomirio s njom. Kad bi se pomirio, to bi značilo da sam odustao. Upravo ta borba me gura u sportu te poslovnom i privatnom životu. Imam milijun želja i želim svoj život proživjeti na najbolji mogući način. Sport mi puno pomaže. Rasterećuje me psihički i zahvaljujući njemu puno putujem i vidio sam svijeta, on me ustvari pokreće. Nisam se začahurio u svoju sobu, ima me svuda – otkrio nam je naš uspješni paraolimpijac.

‘INVALIDITET NE SMIJE BITI IZGOVOR, UVIJEK SE MOŽE VIŠE I BOLJE’

Velimir nije dopustio da ga invaliditet spriječi u tome da život živi punim plućima.

– Ne treba me sažalijevati. To mi je najgora stvar. Znalo mi se dogoditi da čujem komentare ljudi, kao ono vidi ga jadan. Ne tražim sažaljenje, nisam jadan, zakaj bi bio jadan. Moj jedini problem je što se ne mogu popeti uz deset stuba i to je to. Sam sebi uvijek želim dokazati da mogu ostvariti ono što si zacrtam, a onda i svima drugima. Ja sam najbolji primjer da se i u kolicima može puno toga napraviti. Često susrećem osobe u kolicima i kažem im neka se prime nekog sporta. Kažu mi da se ne mogu dići s poda, je im kažem ne mogu ni ja. Milijun puta sam pao na pod pa se opet uz veliki napor dignuo u kolica. Nije bilo lako, ali moraš se boriti. Invaliditet ne smije biti izgovor, uvijek se može više i bolje. Mene to gura naprijed – dodao je.

Foto: Facebook/Velimir Šandor

Upravo mobilnost je ono što značajno utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom. Mogućnost samostalnog obavljanja poslova. Naš sugovornika već 11 godina vozi automobil prilagođen svojim potrebama. Iako s vozilom može doći gdje god želi, ipak mu je za izlazak potrebna pomoć drugih. Kako to izgleda i jesu li ljudi spremni pomoći osobi s invaliditetom upitali smo našeg sugovornika.

-Ja sam otvoren po tom pitanju. Kad stanem na parking, zamolim prvog prolaznika koji prolazi da mi izvadi kolica iz prtljažnika automobila. U 11 godina dva puta mi se dogodilo da mi netko nije pomogao. Ne vjerujem da je razlog tome bio to da mi nisu htjeli pomoći, već možda su ljudi bili u nekom svom filmu i nisu uopće doživjeli situaciju te što ih uopće molim. Tisuće ljudi do sada mi je pomoglo od Splita, Makarske, Pule, Rijeke, Slavonije, Zagreba pa do Njemačke. Gdjegod sam se našao s automobilom ljudi su mi pomogli. Upozorio bih na jedan drugi problem, a to su barijere koje se nalaze suda oko nas. Trebalo bi se poraditi na tome da ih je čim manje. Dvije stepenice na ulazu u trgovinu meni čine veliku razliku. Upravo te arhitektonske barijere treba riješiti – istaknuo je Šandor.

U Velikoj Gorici po tom pitanju već je dosta napravljeno. No, problemi još postoje. Pokazalo se da neka rješenja koja su primijenjena kako bi se olakšao život osobama i omogućio im se lakši pristup, zapravo uopće nemaju uporabnu vrijednost i služe više kao ukras.

– Moram priznati kako je Velika Gorica jedan od prilagođenijih gradova osobama s invaliditetom. Grad pokazuje da ima senzibilitet za ovu grupaciju, naročito za osobe u kolicima. U ostatku zemlje situacija je puno lošija. U 90 posto gradova nogostupi su još uvijek neprilagođeni osobama s invaliditetom. No, ono što je zbilja najveći problem je javni prijevoz. Na primjer, ja javnim prijevozom ne mogu otići od Gorice do Zagreba bez tuđe pomoći. Ne mogu samostalno ući u Policijsku postaju Velika Gorica, iako postoji lift. Moram dole doći i čekati pet minuta da netko dođe i omogući mi da uđem u lift te me zatim podigne gore. To je napravljeno po nekim standardima, ali problem je u tome što sam i dalje ovisan o nekome. Sve nas ispunjava pomisao da ne ovisimo o drugima – smatra naš sugovornik.

‘HOĆU LI NASTAVITI BAVITI SPORTOM ILI OKRENUTI MOŽDA POLJOPRIVREDI I UZGAJANJU SVINJA U OPATIJI JOŠ UVIJEK NE ZNAM’

Za kraj našeg druženja zamolili smo Velimira da nam otkrije svoje planove.  Upitali smo ga hoće li Tokio biti kruna njegove karijere.

– Ja ne znam je li Tokio kruna moje karijere. Moja najveća želja je dati sve od sebe u Tokiju i napraviti što bolji rezultat. Što će biti nakon toga ne znam. Hoću li nastaviti baviti sportom ili okrenuti možda poljoprivredi i uzgajanju svinja u Opatiji još uvijek ne znam – odgovorio nam je Velimir.

-To mi je želja. Sad je li budu svinje ili kokoši svejedno. Zanima me organska poljoprivreda, odnosno da ta svinja i kokoš živi u simbiozi s prirodom te nisu zatvorene unutra. Vukomeričke gorice su šumski kraj i veliki dio je zemljišta koji nije šumski već je zarastao. Ljudi su to nekad kosili kosama, jer traktor nije mogao uči. Sve je to zaraslo. Potencijal tih ‘bregov’ i ‘brežuljkov’ su brojni izvori vode i prirodni hlad, kao stvoreni za uzgoj turopoljske svinje, crne slavonske svinje ili mangulice. Želja mi je uzgajati svinje upravo na Vukomeričkim goricama. Da ujutro kad se probudim sjednem na kvad ili traktorčić i odnesem im hranu i uživam u prelijepoj prirodi – otkrio nam je ponosni Brežan.

Vijesti

Stop smeću! Mladi i vatrogasci iz Čičke Poljane pozivaju na akciju čišćenja mjesta

Potrebna vam je samo dobra volja, a pridružiti im se možete od 11 sati.

Objavljeno

na

Unatoč uz sve mogućnosti recikliranja otpada na kućnom pragu, odvoza istih, korištenje reciklažnih i mobilnih dvorišta tijekom cijele godine, neodgovorni pojedinci i dalje u prirodu odbacuju smeće.

Kako bi uzeli stvar u svoje ruke i očistili okruženje u kojem žive te poslali zajedničku poruku i bili primjer drugima, Udruga mladih Frajer iz Čičke Poljane i DVD Čička Poljana pozivaju sve mještane i prijatelje da im se sutra 23. studenog priključe akciji čišćenja.

Krenut će u 11 sati od ulaza u Poljanu od križanja za Veliku Goricu/Posavinu.

– Potrebna je samo dobra volja, zajedno smo jači – poručuju mladi i vatrogasci iz Čičke Poljane.

Provedbu zajedničkog projekta podupiru Grad Velika Gorica i VG Čistoća.

Nastavite čitati

Crna kronika

Jedna noć, tri šupe i kafić! Lopovi harali Gradićima, policija poziva mještane na suradnju

Ovdje je izrazito važna suradnja građana i policije, kako zbog njihove veće sigurnosti tako i rješavanju kaznenih djela.

Objavljeno

na

Gorička policija u ovom je tjednu zabilježila niz provala i krađa. Već smo ranije pisali i upozoravali mještane Gradića o provalama u njihovom naselju.

Bilo je to u noći sa 17. na 18. studenoga u Gradićkoj ulici provaljeno je u tri šupe koje se nalaze u stražnjem djelu dvorišta obiteljskih kuća. Provaljeno je na identičan način u sve šupe.
Polomili su lokote i obili vrata, a uglavnom se krao alat.

Prva šupa na meti provalnika bila je šupa 83-godišnjaka iz koje je ukraden sitni alat. Iz šupe 53-godišnje mještanke Gradića, lopov ipak nije ništa ukrao. Zaključila je to mještanka nakon što su krim inspektori obavili očevid.

Treća provala bila je na štetu 49-godišnkaka.

Lopovi su iz šupe ukrali razni alat, set gedora, bušilicu, flaksericu te veću količinu produžnih kablova raznih dužina.

Uz šupe, lopovi su odlučili provaliti u kafić Vuglec kraj nogometnog igrališta.

Obili su vrata kafića, ušetali u kafić i sa šanka ukrali stalak s Cedevitama na kojima je bilo oko sto vrećica, a zbog paljenja alarma odustali su od daljnje krađe.

– Pozivamo građane ukoliko imaju bilo kakvih saznanja o ovim događajima da podjele sa policijom. Jer ovdje jedino suradnja građana i policije dovodi do njihove veće sigurnosti i rješavanja navedenih kaznenih djela – poručili su iz goričke policije.

Nastavite čitati

Moja županija

‘Sretni smo što imamo tradiciju sporta u gradu. A i Kosteliće smo prisvojili…’

Igor Mužina je dopredsjednik županijske sportske zajednice, predsjednik županijskog košarkaškog saveza i trećeligaša KK Ivanića, a ujedno je i tajnik sportske zajednice u Ivanić Gradu. Gostovao je u novom izdanju serijala “Sport Zagrebačke županije”…

Objavljeno

na

Objavio/la

Iz kvantitativnih razloga, u strahu da nešto ne bismo propustili, na početku novog izdanja serijala “Sport Zagrebačke županije” prepustili smo Igoru Mužini da sam nabroji svoje funkcije.

– Glavni tajnik sportske zajednice grada Ivanić Grada, predsjednik Košarkaškog saveza Zagrebačke županije, ujedno i predsjednik KK Ivanića, te dopredsjednik Zajednice sportskih udruga i saveza Zagrebačke županije – predstavio se sportu posvećeni Mužina, nastavljajući s predstavljanjem svoga Ivanić Grada.

– Ivanić je ugodno mjesto za život, a grad i gradska sportska priča razvijaju se zajedno. Blizu smo Zagrebu, a nudimo ležeran život pun sadržaja, pogotovo u sportskom smislu. Grad ulaže jako puno u sportsku infrastrukturu, počevši od našeg čuvenog Sportskog parka Zelenjak, koji iz godine u godinu raste u smislu ponude našim građanima. Obuhvaća nogometni stadion, teren s umjetnom travom, teniske terene, restorane i kafiće, dječji park… Imamo i dio koji zovemo Amfiteatrum, nastao na propalom pokušaju građenja bazena. Tu su tijekom ljeta kazališne predstave, stand up komedija, kino na otvorenom, koncerti… Puno toga se događa u Zelenjaku, uz koji prolazi i šetnica uz rijeku Lonju, tako da je to baš jedan ambijent koji svi koji dođu sa strane ističu kao ogromnu zelenu oazu usred grada – ističe Mužina.

U gradu s nešto više od 13.000 stanovnika imaju 17 klubova iz 17 sportova, vrijedi nepisano načelo “jedan sport, jedan klub”. I svi ti sportaši rade u jako dobrim uvjetima, jer infrastruktura postoji, a o raspolaganju njome odlučuju sami.

– Imamo specifičan način upravljanja sportskim objektima. Sportska zajednica, osim što se bavi sportom i sportskim klubovima, bavi se i upravljanjem objektima. Uz park Zelenjak imamo i veliku školsku dvoranu, koja je do 15 sati na raspolaganju školi, a nakon toga klubovima. Uz to, imamo manju dvoranu u školi na Posavskim Bregima, otvara se dvorana i u OŠ Graberje Ivanečko, a u nekom sljedećem periodu u planu je u Zelenjaku staviti balon na teren rukometnih dimenzija, da dobijemo još prostora u zimskim mjesecima. Tu ćemo dobiti puno više prostora za treninge rukometnih klubova, jer kod nas je rukomet jako popularan i jedna dvorana rukometnih dimenzija je premalo. Ostali sportovi imaju već sad dobre uvjete – zadovoljno konstatira Mužina.

Najbolja sportašica Ivanić Grada prošle godine dolazi iz streljaštva, najbolji sportaš iz kickboxinga, a to puno govori i o najvećim uspjesima sporta u Ivaniću.

– Imamo sreću što imamo tradiciju sporta. Tu su i obiteljske linije, od djedova i očeva sve do djece, na to se ponosimo i pokušavamo održati masovnost. Imamo konstantnu brojku sportaša, oko tisuću, od čega je 90 posto djece. Voljeli bismo da je ta brojka veća, ali u tom smislu imamo konstantu i očito na to ne možemo previše utjecati – svjestan je Mužina.

Šira sportska javnost na prvu će povezivat sport u Ivanić Gradu s onom famoznom pobjedom Naftaša protiv Dinama s Eduardom i ekipom, ali poveznica je snažna i s rukometom.

– U povijesnim knjigama stoji da se u našem gradu prvo počeo igrati nogomet, 1919. osnovan je prvi nogometni klub, a već dvadesetih godina igrao se i rukomet, u to doba na dimenzijama nogometnog terena. Prve su krenule cure, tako da smo već obilježili stotinu godina rukometa u gradu. Iako, prvi klubovi osnovani su tek pedesetih godina – kaže pa nastavlja nabrajati lokalne junake.

– Biciklist Stjepan Grgac je u doba prije drugog svjetskog rata osvajao etape na Tour de Franceu, a njemu u čast imamo i biciklistički memorijal Stjepana Grgca već više od 50 godina. Tradiciju ima i streljaštvo, imali smo u doba Jugoslavije i prvake države, što je bila velika stvar, a i sad imamo strijelce koji osvajaju državna prvenstva, koji su jako konkurentni i na međunarodnoj sceni.

Snažnu poveznicu s vrhunskim sportom Ivanić Grad ima i kroz jednu obitelji…

– Mi u Ivaniću svojatamo Kosteliće! Ante je sedamdesetih godina bio trener ženske ekipe, koja je povijesno imala veće uspjehe nego muški klub, a tu je i upoznao suprugu Maricu. Uostalom, Ivica živi u Ivaniću, djeca mu kod nas idu u školu… Zasad su u karateu, ali s obzirom na roditelje i djeda, ne sumnjam da će oni naći svoj sportski put – kaže Mužina.

Nastave li sa sportom u Ivaniću, imat će ponudu iz koje mogu birati

– Konstantne rezultate imamo i u kickboxingu, i na državnim i međunarodnim natjecanjima, u karateu također, a posebno smo ponosni i na to što u mlađim kategorijama često osvajamo državna prvenstva. Pogotovo u ženskom rukometu, budući da smo nedavno imali dvije ekipe koje su postale prvaci Hrvatske, što je čudo za jednu malu sredinu poput Ivanića – zaključio je Igor Mužina.

S košarkašima Ivanića planira povratak u drugu ligu, a usput se neumorno bavi gradskim i županijskim sportom…

Nastavite čitati

Moja županija

Što je zima bez – sarme?

Ime smo u dalekoj prošlosti preuzeli od Turaka na čijem jeziku riječ sarmak znači oviti, poviti, saviti.

Objavljeno

na

Objavio/la

Sarma je, složit ćete se, nezaobilazni „gost“ za našim stolom tijekom zimskih mjeseci, tradicionalno oko Božića ili Nove Godine. Najvjerojatnije smo ideju pripremanja ovoga jela pokupili pod utjecajem turskih osvajanja na našim prostorima, budući da riječ sarmak na turskom znači oviti, poviti, saviti.

Modificirali smo sastojke u skladu s našim podnebljem, i još ako kupus ili zelje, koji obavija tradicionalno punjenje od mesa, raste u našem susjedstvu – tim je gurmanski doživljaj bolji i veći. To svakako znaju u Udruzi proizvođača marke kiselog zelja Laktec jer nam za ovu subotu pripremaju tradicionalnu manifestaciju Sarmijada u Laktecu.

Na 18. Sarmijadu u Vatrogasnom domu Laktec, u okolici Svetog Ivana Zeline, dođite u subotu s početkom u 18 sati, poziva predsjednik Udruge Mario Kelebuh.

–Imat ćemo natjecanje u kuhanju jela sa kiselim zeljem, s tim da prijavljene ekipe imaju tri člana a zadatak im je kao prvo jelo pripremiti sarmu, i još jedno jelo po izboru. Popis jela koje uključuje kiselo zelje je zaista dugačak, tijekom ovih svih godina održavanja manifestacije prikupili smo čak 60 recepata, s tim da su inovacije i dalje dobrodošle – kaže Kelebuh, uz napomenu da na ovaj festival kiselog zelja dolaze ekipe iz svih krajeva Zagrebačke županije.

Foto: TZ grada Sveti Ivan Zelina

Podsjetimo da je Zagrebačka županija još 1999. godine prva u Hrvatskoj krenula s brendiranjem prehrambenih proizvoda koji se proizvode na poljoprivrednim gospodarstvima, a jedan od proizvoda koji nosi oznaku zaštićene županijske robne marke je i zelje Laktec.

Na pitanje po čemu je ono posebno, Kelebuh odgovara kako i sa stručne strane drže sve pod kontrolom.

–Naš proizvod specifičan je po tome jer se nakon fermentacije radi analiza proizvoda. Ako nakon analize naše kiselo zelje zadovolji sve propisane parametre tek tada se može pakirati i prodavati pod markom kiselog zelja Laktec. Naše zelje je iz lokalnog uzgoja, a trenutačno Udruga proizvođača marke kiselog zelja Laktec broji 15 proizvođača – kaže nam sugovornik.

No, vratimo se na početak! Festival koji slavi sarmu i ovog će vikenda zaintrigirati gurmane da dođu u zelinski kraj kušati najbolje primjerke, i možda doznati pokoju tajnu ili dodatak u pripremi, jer znamo da gastronomija otkriva majstore u nama.

–Za dobro pripremljenu sarmu osnovno je, po meni, imati vrhunsko zelje a naravno da ja preporučam naše iz Lakteca, jer garantiramo kvalitetu svojom oznakom. Punjenje varira ali je isto važno odabrati kvalitetno meso, i uz zamotanu sarmu ja volim da se krčka špek hamburger ili malo pancete, a dobro je i u samu „filu“ ubaciti sitno nasjeckane pancete ili špeka jer kad se okusi povežu dat će jedan poseban „šmek“! – otkrio je Kelebuh.

Preporuka je da na ovaj festival zelja dođete gladni, jer će na 18. Sarmijadi u Laktecu biti velik izbor delicija od ili sa zeljem, a možda vam vrsni majstori šapnu i pokoji tajni sastojak, kako biste i sami za nadolazeće blagdane, iznenadili svoje goste – vrhunskom sarmom.

*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom

Nastavite čitati

HOTNEWS

Farmer Zvonko zatvara turopoljski tjedan ‘Večere za 5’: „Jako se veselim mlincima, ovo će biti prvi put da ću ih probati“

Svoje protukandidate Branku, Leu, Karla i Ivana ugostit će u svom domu u Buzinu.

Objavljeno

na

Poljoprivrednik i inženjer agronomije po struci, Zvonko Šantalab, gledateljima poznat iz showa ‘Ljubav je na selu’, privest će kraju turopoljski tjedan ‘Večere za 5’. Svoje protukandidate Branku, Leu, Karla i Ivana ugostit će u svom domu u Buzinu.

„Živim u Buzinu već tridesetak godina – pokušao sam raditi u uredu, na kompjuteru, ali nisam ja za zatvorenu sobu i ekran cijeli dan. Ja moram biti vezan uz prirodu, uz zemlju, biljke, životinje, tada se osjećam ispunjen i to mi puni baterije. Koliko god se umorio, kad se naspavam, ujutro sam spreman za dalje“, kaže Zvonko koji, kad ne radi na svom imanju, voli planinariti i ići na koncerte, a na pitanje što ga je potaknulo da se prijavi u show, odgovara: „Htio sam se okušati u tom ‘Večeri za 5’ jer znam kuhati, nije mi to problem i hoću i to isprobati! Malo se družiti, malo upoznati nove ljude i malo se odmoriti, da nije uvijek samo rad, rad, rad.“

„Volimo ga zezati malo i Zvonko se ne ljuti, on to prihvati na svoj način“, kaže za Zvonka Branka, a Lea dodaje: „Jako je osebujan, ličnost jedna osebujna.“

Na Zvonkovom popisu sastojaka našli su se mrkva, kelj, mlinci, patka, rajčica, kore i jabuka.

„Kelj nije mi baš drag, ali pojede se“, za sastojke je rekla Branka.

„Ja mislim da će on poslužiti stvari iz svog vrta i da će sve biti domaće jer je jučer napomenuo da mu je baš bitno da bude domaće“, pretpostavlja Karlo, a Ivan iskreno priznaje: „Jako se veselim mlincima, ovo će biti prvi put da ću ih probati!“

Svih četvero kandidata koji su dosad kuhali imaju isti broj bodova! Hoće li Zvonko odnijeti pobjedu ili pak o njoj odlučiti – ne propustite u novoj epizodi ‘Večere za 5’ danas na RTL-u od 17.50! Epizoda je dostupna na platformi Voyo 24 sata prije prikazivanja na televiziji.

Nastavite čitati

Reporter 443 - 21.11.2024.

Facebook

Izdvojeno

Sva prava pridržana © 2022 e-Radio d.o.o.