Povežite se s nama

Vijesti

Velimir Šandor: ‘Živim život punim plućima’

Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su usredotočene na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju

Objavljeno

na

Našeg sugovornika pronašli smo na novouređenom atletskom bacalištu pokraj gradskog stadiona. Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su fokusirane na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju. Prve četiri pozicije u Dubaiju sigurna su karta za Japan. Kako bi to ostvario naš brončani paraolimpijac iz Rio de Janeira odlučio je dati otkaz na poslu i potpuno se usredotočiti na treninge. Kako kaže, trenira triput dnevno.

– Potpuno sam se posvetio Tokiju i pripremama za paraolimpijadu. Svjesno sam odlučio na tu žrtvu. Moj cilj kad sam se počeo baviti atletikom 2014. godine bio je upravo nastup na tom natjecanju. Trener Ivan Čengić i ja zacrtali smo si taj cilj. Rio se dogodio pomalo nenadano, bio je to bum. Ja sam u godini dana s nekakvih 12 metara došao na daljine od 16, 17 metara. Danas bacam daljine oko 19 metara, a bilo bi to i jače da nije bilo ozljeda. Od lipnja prošle godine do unazad mjesec dana hodao sam na neke terapije. Sve je to povezano s ozljedom moje vratne kralježnice. Sada sam napokon spreman. U Tokiju želim dati 100 posto sebe, kako si kasnije ne bih mogao prebacivati da sam mogao uraditi više. Vjerujem da ću biti u borbi za medalje, ali i ako to i ne bude slučaj bar ću znati da sam učinio sve što sam mogao – rekao nam je Velimir Šandor.

Pripreme su važan dio spremanja sportaša za velika natjecanja. Sportska infrastruktura u našoj zemlji u potpunosti je prilagođena osobama s invaliditetom jedino u Medulinu i Makarskoj. Iako će Hrvatski paraolimpijski savez osigurati tri tjedna priprema Velimiru, to nije dovoljno.

– Savez pokriva tri tjedna mojih priprema, a ja bih volio odraditi barem tri do četiri puta više. Idealno bi bilo između 12 do 15 tjedana, jer se na pripremama totalno drugačije radi i mogu se totalno posvetiti treningu. Sve to dosta košta i zamolio bih sve koji mogu da mi pomognu da se maksimalno pripremim i donesem još jednu medalju za našu zemlju – zamolio je naš paraolimpijac.

Kad se s olimpijskom broncom vratio iz Rio de Janeira, mnogi su pohitali da ga dočekaju i čestitaju mu te iskoriste priliku da se fotografiraju s njim. Nakon što se što se ‘zlatna prašina’ slegla, mnogima od njih je ovaj vrijedan i uspješan mladi sportaš postao nezanimljiv.

– Ne obazirem se previše na to, pa ipak ti nije lako kad pročitaš u novinama da se ovog potiče s ovim, onoga s onim, da sad ne imenujem. Iza puno pojedinaca se stoji više nego iza mene. Od prosinca prošle godine odlučio sam promijeniti ploču jer su me zasmetale neke stvari. Više ne želim trošiti svoje vrijeme i živce na ništa drugo osim na jedan cilj, odlazak na Paraolimpijske igre u Tokiju – iskreno nam je rekao Velimir.

Foto: cityportal.hr

S KOŠARKAŠKIH 207 CENTIMETARA VISINE, VELIMIR JE VIŠE VOLIO MALI NOGOMET NEGO KOŠARKU

Vedre naravi i čvrstog karaktera naš sugovornik ogledni je primjerak Brežana. Rođen je i odrastao u jednom pitoresknom breškom mjestu, koje svoje ime dijeli s puno poznatijim gradom u našem primorju, Opatiji.

– 1992. godine krenuo sam u Područnu školu u Opatiji. Bilo nas je 28 u razredu i imali smo predivnog učitelja Jadranka Horvata koji nas je uspio posložiti. Voljeli smo ići u školu. Tamo smo igrali nogomet, graničara, tko se boji vuka još i kojekakve druge igre. Bilo smo društvo i u školi i izvan nje. Već u prvom i drugom razredu počeli smo voziti traktore, bavili smo se poljoprivredom i pomagali roditeljima koliko smo mogli – otkrio nam je naš uspješni sportaš.

Onda je došlo vrijeme adolescencije. Nogomet je na Vukomeričkim goricama bio i ostao pokretač društvenog života. Iako visok 207 centimetara i rabijatne konstitucije, Velimir je više volio mali nogomet nego košarku.

– Sve je krenulo kroz nogomet. I prije nego što je nastala Breška liga, igrali su se nogometni turniri po Bregima. Svako selo imalo je svoj malonogometni turnir. Već u sedmom, osmom razredu sa  starijom ekipom kreneš po nogometnim turnirima. Netko bude na golu, netko zaigra koju minutu pa se veseliš tome. Glavna nagrada za prvo mjesto često je znala biti gajba pive ili odojak pa feštaš do jutra. Na Bregima smo svi jače građeni, osim možda ovih mlađih generacija. U mojoj generaciji svi smo bili iznadprosječno jaki, od Pokupskog do Bune i Šiljakovine to je bio skup najrazličitijih karaktera koji su imali potrebu pokazati svoj stav. Fešte su bile odlične, a ako bi i izbila kakva kavga sutradan bi se sve ‘ispeglalo’ uz piće i razgovor – pojasnio je.

U 21. GODINI ŽIVOTA SUOČIO SE S ČINJENICOM DA VIŠE NIKADA NEĆE PROHODATI

Negdje u lipnju 2006. godine, točnije 11. lipnja u nedjelju se igralo zadnje kolo treće županijske lige između Turopolja i Pokupskog, Hrvatska je igrala utakmicu na Svjetskom prvenstvu te se igralo prvo kolo Breške lige. Velimir je odigrao obje utakmice i krenuo kući.

– Ispod Kravarskog auto je sletio u jarak. Bio sam pri svijesti, ali nisam mogao izaći iz automobila. Nezgodno sam udario glavom ili vratom, ni sam ne znam što se točno dogodilo. Nisam osjećao noge, zacrnilo mi se pred očima. U bolnici su mi rekli da mije pukao šesti vratni kralježak – prisjetio se Velimir.

U 21 godini života suočio se s činjenicom da više nikada neće prohodati.

– Nije život tada stao. Nadao sam se da će sve proći za par mjeseci ili godina. S vremenom sam prihvatio ovu činjenicu, ali nikad se nisam pomirio s njom. Kad bi se pomirio, to bi značilo da sam odustao. Upravo ta borba me gura u sportu te poslovnom i privatnom životu. Imam milijun želja i želim svoj život proživjeti na najbolji mogući način. Sport mi puno pomaže. Rasterećuje me psihički i zahvaljujući njemu puno putujem i vidio sam svijeta, on me ustvari pokreće. Nisam se začahurio u svoju sobu, ima me svuda – otkrio nam je naš uspješni paraolimpijac.

‘INVALIDITET NE SMIJE BITI IZGOVOR, UVIJEK SE MOŽE VIŠE I BOLJE’

Velimir nije dopustio da ga invaliditet spriječi u tome da život živi punim plućima.

– Ne treba me sažalijevati. To mi je najgora stvar. Znalo mi se dogoditi da čujem komentare ljudi, kao ono vidi ga jadan. Ne tražim sažaljenje, nisam jadan, zakaj bi bio jadan. Moj jedini problem je što se ne mogu popeti uz deset stuba i to je to. Sam sebi uvijek želim dokazati da mogu ostvariti ono što si zacrtam, a onda i svima drugima. Ja sam najbolji primjer da se i u kolicima može puno toga napraviti. Često susrećem osobe u kolicima i kažem im neka se prime nekog sporta. Kažu mi da se ne mogu dići s poda, je im kažem ne mogu ni ja. Milijun puta sam pao na pod pa se opet uz veliki napor dignuo u kolica. Nije bilo lako, ali moraš se boriti. Invaliditet ne smije biti izgovor, uvijek se može više i bolje. Mene to gura naprijed – dodao je.

Foto: Facebook/Velimir Šandor

Upravo mobilnost je ono što značajno utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom. Mogućnost samostalnog obavljanja poslova. Naš sugovornika već 11 godina vozi automobil prilagođen svojim potrebama. Iako s vozilom može doći gdje god želi, ipak mu je za izlazak potrebna pomoć drugih. Kako to izgleda i jesu li ljudi spremni pomoći osobi s invaliditetom upitali smo našeg sugovornika.

-Ja sam otvoren po tom pitanju. Kad stanem na parking, zamolim prvog prolaznika koji prolazi da mi izvadi kolica iz prtljažnika automobila. U 11 godina dva puta mi se dogodilo da mi netko nije pomogao. Ne vjerujem da je razlog tome bio to da mi nisu htjeli pomoći, već možda su ljudi bili u nekom svom filmu i nisu uopće doživjeli situaciju te što ih uopće molim. Tisuće ljudi do sada mi je pomoglo od Splita, Makarske, Pule, Rijeke, Slavonije, Zagreba pa do Njemačke. Gdjegod sam se našao s automobilom ljudi su mi pomogli. Upozorio bih na jedan drugi problem, a to su barijere koje se nalaze suda oko nas. Trebalo bi se poraditi na tome da ih je čim manje. Dvije stepenice na ulazu u trgovinu meni čine veliku razliku. Upravo te arhitektonske barijere treba riješiti – istaknuo je Šandor.

U Velikoj Gorici po tom pitanju već je dosta napravljeno. No, problemi još postoje. Pokazalo se da neka rješenja koja su primijenjena kako bi se olakšao život osobama i omogućio im se lakši pristup, zapravo uopće nemaju uporabnu vrijednost i služe više kao ukras.

– Moram priznati kako je Velika Gorica jedan od prilagođenijih gradova osobama s invaliditetom. Grad pokazuje da ima senzibilitet za ovu grupaciju, naročito za osobe u kolicima. U ostatku zemlje situacija je puno lošija. U 90 posto gradova nogostupi su još uvijek neprilagođeni osobama s invaliditetom. No, ono što je zbilja najveći problem je javni prijevoz. Na primjer, ja javnim prijevozom ne mogu otići od Gorice do Zagreba bez tuđe pomoći. Ne mogu samostalno ući u Policijsku postaju Velika Gorica, iako postoji lift. Moram dole doći i čekati pet minuta da netko dođe i omogući mi da uđem u lift te me zatim podigne gore. To je napravljeno po nekim standardima, ali problem je u tome što sam i dalje ovisan o nekome. Sve nas ispunjava pomisao da ne ovisimo o drugima – smatra naš sugovornik.

‘HOĆU LI NASTAVITI BAVITI SPORTOM ILI OKRENUTI MOŽDA POLJOPRIVREDI I UZGAJANJU SVINJA U OPATIJI JOŠ UVIJEK NE ZNAM’

Za kraj našeg druženja zamolili smo Velimira da nam otkrije svoje planove.  Upitali smo ga hoće li Tokio biti kruna njegove karijere.

– Ja ne znam je li Tokio kruna moje karijere. Moja najveća želja je dati sve od sebe u Tokiju i napraviti što bolji rezultat. Što će biti nakon toga ne znam. Hoću li nastaviti baviti sportom ili okrenuti možda poljoprivredi i uzgajanju svinja u Opatiji još uvijek ne znam – odgovorio nam je Velimir.

-To mi je želja. Sad je li budu svinje ili kokoši svejedno. Zanima me organska poljoprivreda, odnosno da ta svinja i kokoš živi u simbiozi s prirodom te nisu zatvorene unutra. Vukomeričke gorice su šumski kraj i veliki dio je zemljišta koji nije šumski već je zarastao. Ljudi su to nekad kosili kosama, jer traktor nije mogao uči. Sve je to zaraslo. Potencijal tih ‘bregov’ i ‘brežuljkov’ su brojni izvori vode i prirodni hlad, kao stvoreni za uzgoj turopoljske svinje, crne slavonske svinje ili mangulice. Želja mi je uzgajati svinje upravo na Vukomeričkim goricama. Da ujutro kad se probudim sjednem na kvad ili traktorčić i odnesem im hranu i uživam u prelijepoj prirodi – otkrio nam je ponosni Brežan.

Gospodarstvo

HZZ objavio brojke, evo što se događa na tržištu rada u Velikoj Gorici

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Vojtech Okenka/pexels.com

Krajem travnja 2026. na području Velike Gorice u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje bilo je 815 nezaposlenih osoba, što predstavlja pad od 4,0 % u odnosu na ožujak te 14,6 % manje nego u istom razdoblju prošle godine.

Podaci HZZ-a pokazuju i da je tijekom travnja iz evidencije zaposleno 93 osobe. Najčešće su posao pronalazile u zanimanju čistača, gdje je zaposleno ukupno devet osoba.

Istodobno, poslodavci su u istom mjesecu prijavili 162 slobodna radna mjesta na području ispostave Velika Gorica. Među oglašenim poslovima najviše je traženih poštara, točnije njih 26.

Nastavite čitati

Sport

Naš Jakir!

Sergej Jakirović napravio je čudo s Hull Cityjem, s klubom kojem su predviđali ispadanje iz drugog ranga engleskog nogometa on je – ušao među elitu! A mi smo posebno ponosni, jer Jakir je bio i ostao naš čovjek…

Objavljeno

na

Objavio/la

Od Velike Gorice do Hulla, lučkoga grada na istočnoj engleskoj obali, udaljenosti je, kažu izračuni, točno 2001 kilometar. Ili, ako ćemo računati iz perspektive Sergeja Jakirovića, točno 1914 dana. U tu se razdaljinu, i kilometarsku i vremensku, smjestio cijeli koloplet zbivanja, a ono što se dogodilo ove subote poslijepodne na monumentalnom Wembleyu samo je završni čin jedne nogometne bajke. Zasad završni, jer novi izazovi, još luđi i još veći, tek slijede…

Sergej Jakirović stigao je u Veliku Goricu u ljeto 2018. godine, na početku priprema za prvu goričku prvoligašku sezonu. Stigao je u naš grad s nogometnim CV-jem koji je pričao uspješnu i zanimljivu igračku priču, dok je ona trenerska bila na samim počecima. Prije Gorice, Jakir je vodio juniore Dugog Sela i Sesveta, a prilika u Gorici stigla je u idealnom trenutku. Novi prvoligaš i mladi trener spojili su svoje interese, svoje želje za dokazivanjem, a neke stvari već su u tom trenutku postale jasne.

Prvo, Gorica je pokazala da misli ozbiljno, da nema namjeru biti prolaznik u elitnom društvu hrvatskog nogometa. A Sergej Jakirović pokazao da je ima trenerski gen, da znam izvući i više od onoga što je možda realno. U tom trenutku bila je to borba za Europu, koju bi Gorica već u toj prvoj sezoni i izborila da je tih godina bilo VAR-a u funkciji. U okolnostima koje su tad vladale Jakir i Gorica ipak nisu uspjeli, ali baš su te sezone udareni čvrsti temelji onoga što će slijediti – Gorica se pretvorila u stabilnog prvoligaša, a Sergej u trenerčinu.

Rastanak je uslijedio u veljači 2020. godine, nakon 616 zajedničkih dana, nakon razdoblja u kojem je Jakiri postao – naš. Voljen, cijenjen, prijatelj mnogima, najmanje iznimno korektan prema baš svima. I zato su veze ostale…

Jakir je rastao zajedno s Goricom, zavolio je ovaj grad i klub, ljudi su zavoljeli njega i on njih, a cijela priča zapravo je velikim dijelom bila obiteljska. Supruga Marina i godinama kasnije će reći da im je kao obitelji bilo najljepše baš u tim goričkim danima, a i svima nama koji smo bili oko klubova to su definitivno dani za pamćenje. Preplavljeni lijepim uspomenama, trenucima koji se pamte, bilo da je riječ o velikim pobjedama i uspjesima koji ostaju, bilo da je riječ o svakoj kavi kod Peveca. Jer, on je prije svega top čovjek, normalan, skroman, duhovit i srdačan, a tek onda top trener.

Naš i gotovo.

I zato su veze ostale čvrste i snažne, zato smo svaki njegov sljedeći korak pratili s posebnom pozornošću. U Mariboru nije sve išlo po planu, ali ta epizoda nije mogla zaustaviti ozbiljnu trenersku priču u nastajanju. Sa Zrinjskim je pokorio BiH, od kluba iz Mostara stvorio je tamošnju verziju Real Madrida, pa preselio u Rijeku, s kojom je odradio novu dozu briljantnog posla. Sjajan je bio i na klupi Dinama, na dotad najvišoj postaji njegove karijere, koliko god su ga pokušavali osporavati, koliko god mu nije bilo lako. Uzeo čovjek prvenstvo i Kup, pa nakon Bayerna krenuo dalje.

U HNL-u je time “prešao igricu” i bilo je jasno da je vrijeme za novi korak. Šansa se otvorila u Turskoj, u klubu koji je bio u ozbiljnim problemima, ali i klubu u kojem valjda i danas drže Jakirovu sliku iznad nekakvog njihovog nogometnog oltara. Bila je to epizoda koja je otvorila put prema Engleskoj, prema Championshipu, prema Hull Cityju, još jednom klubu u kojem je doživio sve ono što je doživljavao i ranije.

Sergeja Jakirovića, naime, tijekom gotovo cijele su njegove karijere bezrazložno podcijenjivali, tražili mu mane i izbjegavali glorificirati postignuća koja su zaslužila glorifikaciju. Sve dok im, gdje god da bio, više nije ostavljao izbora. Bilo je tako, da se ne lažemo, i u danima dok je bio u Gorici, ali već tad je pokazao da ga za takve stvari nije briga. I da zna kako dokazati da vrijedi. Kroz rad, kroz rezultat, kroz odnose koji su ostajali iza njega.

I baš zato je ove subote na Wembleyu, u trenucima koje Jakir nikad u životu neće zaboraviti, uz njega bila i jedna ozbiljna gorička ekipa. Prijatelji iz goričkih dana su se javili, Jakir je odgovorio onako kako on odgovara, i dvije priče na taj su se način spojile. Ona iz Gorice, sa samih početaka, i ova iz Hulla, sa njegovog trenutačnog nogometnog Olimpa.

Goričani su u ozbiljnom broju ove subote bili uz finale doigravanja u Championshipu, i na tribinama i uz televizijske ekrane, pratili su tvrdi sudar Hulla i Middlesbrougha s posebnom emocijom. I na kraju uživali s posebnim ponosom. Jer, Jakir je naš. Bio i ostao.

Bravo, majstore, svaka čast, trenerčino!

Marin Ivančić i Sergej Jakirović rade zajedno još od Sesveta, zajedno su potpisali i ovaj posljednji mega uspjeh… Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

P. S. Naš Marin!

Još od goričkih dana Sergej Jakirović ima uz sebe prijatelja, suradnika i desnu ruku Marina Ivančića. Sve što vrijedi za Jakira, vrijedi i za Marina. Briljantan kondicijski trener, ali i bivši nogometaš, u Goricu je stigao kao 25-godišnji klinac na početku trenerske karijere, ali vidjelo se već tad koliko je Sergeju važan. I koliko mu Sergej vjeruje.

Nudili su mu iz kluba, nakon Jakirova odlaska, da ostane i nastavi raditi svoj posao, ali to nije dolazilo u obzir.

– Hvala, ali ne hvala. Ostajem s njim.

Ostao je, radio, gradio se i napredovao uz šefa i prijatelja sve do današnjih dana. Na svim postajama, u svim okolnosima, u lijepim i manje lijepim trenucima. Nije nikakva tajna da je Marin velika pomoć i podrška Jakiru, a što se njegovih goričkih dana tiče, priča je vrlo slična Jakirovoj… I Marin je ovdje ostavio fenomenalan dojam, i u ljudskom i u stručnom smislu, i zato je definitivno zaslužio barem jedan odlomak nakon njihova zajedničkog uspjeha.

Bravo, Marine, svaka čast, trenerčino!

Nastavite čitati

Gospodarstvo

Velika Gorica sve više ulaže u poduzetnike i obrtnike, grad među vodećima po rastu pomoći

Hrvatski gradovi prošle su godine za subvencije poduzetnicima i obrtnicima izdvojili više od 53 milijuna eura, a Velika Gorica našla se među deset gradova s najvećim rastom izdvajanja u odnosu na godinu ranije.

Objavljeno

na

Objavio/la

Velika Gorica povećala je izdvajanja za subvencije poduzetnicima i obrtnicima za 661 tisuću eura u odnosu na 2024. godinu, pokazuju podaci Ministarstva financija o izvršenju proračuna za 2025. godinu. Time se Gorica svrstala među gradove koji su najviše pojačali financijsku podršku gospodarstvu i obrtništvu, prenosi Gradonačelnik.hr.

Prema analizi proračunskih izdvajanja hrvatskih gradova, najveći nominalni rast subvencija ostvario je Bjelovar, a odmah iza njega slijede Split, Sveta Nedelja i Šibenik. Velika Gorica nalazi se u društvu 10 gradova s najvećim povećanjem izdvajanja, ispred Samobora, Varaždina, Pule i Rijeke.

Ukupno su hrvatski gradovi prošle godine za subvencije poduzetnicima i obrtnicima izdvojili 53,3 milijuna eura, što je oko 11,5 milijuna eura više nego godinu ranije. Rast izdvajanja zabilježio je 71 grad.

Analiza pokazuje i da interes za obrtništvo i dalje raste. Prema podacima Obrtnog registra Ministarstva gospodarstva, krajem 2025. godine u Hrvatskoj je poslovalo više od 133 tisuće obrta, odnosno više od deset tisuća više nego godinu prije.

Nastavite čitati

Sport

Mlada nada velikogoričke atletike! Nelli “Express” Komljenović protutnjala do naslova prvakinje Hrvatske

Atletičarka AK Maraton Velika Gorica iza sebe ima sjajan tjedan.

Objavljeno

na

Objavio/la

Nelli Komljenović, članica AK Maraton Velika Gorica, osvojila je naslov državne prvakinje Hrvatske u višeboju za limačice na Prvenstvu Hrvatske za mlađe uzraste održanom u Zagrebu.

Do zlata je stigla nakon tri discipline i ukupno osvojenih 1410 bodova. Natjecanje je otvorila utrkom na 200 metara, gdje je s vremenom 28,36 sekundi osvojila drugo mjesto i odmah se uključila u borbu za vrh. Najbolji rezultat ostvarila je u skoku u dalj, u kojem je s odličnih 4,83 metra bila najbolja među konkurencijom i preuzela vodstvo u ukupnom poretku.

Naslov prvakinje potvrdila je u završnoj disciplini, bacanju vortexa, gdje je hicem od 41,95 metara ponovno završila na drugom mjestu, što joj je bilo dovoljno za ukupnu pobjedu i državno zlato.

Sjajnu formu Nelli je pokazala i samo dva dana ranije na Erste plavoj ligi. Tamo je osvojila prvo mjesto na 60 metara s rezultatom 9,10 sekundi, a zatim slavila i u skoku u dalj s novim odličnim nastupom od 4,85 metara.

Nastavite čitati

Sport

Poraz za kraj: ‘Nogomet nikad ne laže, tamo smo gdje trebamo biti’

Nogometaši Gorice poraženi su 2-0 od Rijeke na Rujevici u posljednjem kolu SuperSport HNL-a. Goričani su na kraju završili na osmome mjestu, s dva boda manje od petoplasirane momčadi…

Objavljeno

na

Objavio/la

Pravih ljetnih 28 stupnjeva dočekalo je nogometaše Gorice na Rujevici, zajedno s igračima Rijeke, koji su se nadali i vjerovali da na kraju ipak nekako mogu do trećega mjesta. Gorica je, s druge strane, pobjedom mogla do petoga mjesta u prvenstvu, što bi bio uspjeh kakav nismo doživjeli od one sezone kad je Gorica porazom upravo na Rujevici skliznula na peto mjesto i ostala bez povijesnog plasmana u Europu.

Ovoga puta ulog nije bio toliko velik, ali očekivano je bilo vidjeti nogometaše koji su motivirani bez obzira na činjenicu da je riječ o zadnjih devedeset minuta u sezoni. Takvi su Riječani i Goričani i bili, no teško je ovu utakmicu u bilo kojem smislu svrstati među nogometne događaje koji će se pamtiti. Dapače, sve je riješeno u dva poteza, utakmica je bila lišena velikog broja prilika i uzbuđenja, a pogotovo se to odnosi na uzbuđenja pred riječkim vratima.

Gorica je bila bez Pršira, Čabraje i Filipovića, pa su ispred Matijaša startali Leš, Perić i Moustapha, na bokovima Trontelj i Bogojević, a u sredini Kavelj, Pozo, Pavičić i mladi Stjepan Kučiš u Prširovoj ulozi. U vrhu napada, s kapetanskom trakom oko ruke, i ovoga je puta startao Ante Erceg.

U prvom poluvremenu takva je Gorica limitirala Rijeku na jednu opasniju situaciju, u kojoj je sjajno reagirao Matijaš, dok s druge strane opasnosti nije bilo. Nije ih pred riječkim vratima bilo previše ni u nastavku, dok je Rijeka sve riješila – “američki”! Amer Gojak pogađao je u 66. i 84. minuti, golovi da ne znaš koji je ljepši, da li zakucavanje u rašlje za 1-0 ili bomba koja je od prečke ušla za konačnih 2-0…

Ukratko, utakmica nakon koje će navijačima Gorice dobro sjesti to što je sezona završila. A i treneru će odmor dobro doći.

– Bili smo dosta stabilni u prvom poluvremenu, dosta dobri defenzivno, međutim imali smo četiri-pet situacija za kontranapad kakve očito ne znamo rješavati – krenuo je u analizu Mario Carević, pa nastavio:

– To nam je nekako i ogledalo cijele sezone. Ponavljam se u ovim izjavama nakon utakmice, stalno pričam iste stvari, ali to je činjenica. Moraš takve situacije odraditi tako da uputiš udarac, da golman mora reagirati, da uđeš u highlightse… Tu smo nedorečeni i za sljedeću sezonu ćemo sigurno tražiti pojedince koji će nam pomoći. Moramo to i trenirati, iako je teško trenirati donošenje odluka.

Mario Carević ove je sezone postao najdugovječniji trener u prvoligaškoj povijesti Gorice… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Naravno da je Carević razmišljao i o tablici.

– Da smo pobijedili, završili bi peti, što bi trebalo biti ogroman motiv, a da smo uzeli i bod, bili bismo sedmi. Ovako smo završili na osmome mjestu – slegnuo je ramenima trener Gorice, koji je s takvim učinkom na kraju zadovoljan.

– Vratit ću se malo na početak sezone. Otišlo nam je 25 igrača, morali smo raditi totalno novu selekciju i ja sam na kraju mogu biti zadovoljan sa izvedbom i rezultatom. Moglo je to biti i bolje, jer kad vratim film, prosuli smo puno bodova zbog promašenih šansi, penala… A opet, najiskrenije rečeno, nogomet nikad ne laže. Nogomet je nakon tih 36 kola u pravu i to je nekakva naša realnost. Da, dojam je da smo igrali puno bolje nego što to govori broj bodova, ali očito nam nešto fali za nešto više.

Dotaknuo se za kraj i pitanja pobjedničkog mentaliteta…

– Taj mentalitet pobjednika gradi se kroz više prijelaznih rokova, moramo raditi doselekciju i točno znamo što nam treba. Nadam se da ćemo uspjeti dovesti neke nove igrače, da ćemo ući u pripreme kako treba i biti bolji u tim segmentima sljedeće godine – zaključio je Carević.

Nastavite čitati

Reporter 459 - 30.04.2026.

Facebook

Izdvojeno