Povežite se s nama

Vijesti

Velimir Šandor: ‘Živim život punim plućima’

Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su usredotočene na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju

Objavljeno

na

Našeg sugovornika pronašli smo na novouređenom atletskom bacalištu pokraj gradskog stadiona. Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su fokusirane na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju. Prve četiri pozicije u Dubaiju sigurna su karta za Japan. Kako bi to ostvario naš brončani paraolimpijac iz Rio de Janeira odlučio je dati otkaz na poslu i potpuno se usredotočiti na treninge. Kako kaže, trenira triput dnevno.

– Potpuno sam se posvetio Tokiju i pripremama za paraolimpijadu. Svjesno sam odlučio na tu žrtvu. Moj cilj kad sam se počeo baviti atletikom 2014. godine bio je upravo nastup na tom natjecanju. Trener Ivan Čengić i ja zacrtali smo si taj cilj. Rio se dogodio pomalo nenadano, bio je to bum. Ja sam u godini dana s nekakvih 12 metara došao na daljine od 16, 17 metara. Danas bacam daljine oko 19 metara, a bilo bi to i jače da nije bilo ozljeda. Od lipnja prošle godine do unazad mjesec dana hodao sam na neke terapije. Sve je to povezano s ozljedom moje vratne kralježnice. Sada sam napokon spreman. U Tokiju želim dati 100 posto sebe, kako si kasnije ne bih mogao prebacivati da sam mogao uraditi više. Vjerujem da ću biti u borbi za medalje, ali i ako to i ne bude slučaj bar ću znati da sam učinio sve što sam mogao – rekao nam je Velimir Šandor.

Pripreme su važan dio spremanja sportaša za velika natjecanja. Sportska infrastruktura u našoj zemlji u potpunosti je prilagođena osobama s invaliditetom jedino u Medulinu i Makarskoj. Iako će Hrvatski paraolimpijski savez osigurati tri tjedna priprema Velimiru, to nije dovoljno.

– Savez pokriva tri tjedna mojih priprema, a ja bih volio odraditi barem tri do četiri puta više. Idealno bi bilo između 12 do 15 tjedana, jer se na pripremama totalno drugačije radi i mogu se totalno posvetiti treningu. Sve to dosta košta i zamolio bih sve koji mogu da mi pomognu da se maksimalno pripremim i donesem još jednu medalju za našu zemlju – zamolio je naš paraolimpijac.

Kad se s olimpijskom broncom vratio iz Rio de Janeira, mnogi su pohitali da ga dočekaju i čestitaju mu te iskoriste priliku da se fotografiraju s njim. Nakon što se što se ‘zlatna prašina’ slegla, mnogima od njih je ovaj vrijedan i uspješan mladi sportaš postao nezanimljiv.

– Ne obazirem se previše na to, pa ipak ti nije lako kad pročitaš u novinama da se ovog potiče s ovim, onoga s onim, da sad ne imenujem. Iza puno pojedinaca se stoji više nego iza mene. Od prosinca prošle godine odlučio sam promijeniti ploču jer su me zasmetale neke stvari. Više ne želim trošiti svoje vrijeme i živce na ništa drugo osim na jedan cilj, odlazak na Paraolimpijske igre u Tokiju – iskreno nam je rekao Velimir.

Foto: cityportal.hr

S KOŠARKAŠKIH 207 CENTIMETARA VISINE, VELIMIR JE VIŠE VOLIO MALI NOGOMET NEGO KOŠARKU

Vedre naravi i čvrstog karaktera naš sugovornik ogledni je primjerak Brežana. Rođen je i odrastao u jednom pitoresknom breškom mjestu, koje svoje ime dijeli s puno poznatijim gradom u našem primorju, Opatiji.

– 1992. godine krenuo sam u Područnu školu u Opatiji. Bilo nas je 28 u razredu i imali smo predivnog učitelja Jadranka Horvata koji nas je uspio posložiti. Voljeli smo ići u školu. Tamo smo igrali nogomet, graničara, tko se boji vuka još i kojekakve druge igre. Bilo smo društvo i u školi i izvan nje. Već u prvom i drugom razredu počeli smo voziti traktore, bavili smo se poljoprivredom i pomagali roditeljima koliko smo mogli – otkrio nam je naš uspješni sportaš.

Onda je došlo vrijeme adolescencije. Nogomet je na Vukomeričkim goricama bio i ostao pokretač društvenog života. Iako visok 207 centimetara i rabijatne konstitucije, Velimir je više volio mali nogomet nego košarku.

– Sve je krenulo kroz nogomet. I prije nego što je nastala Breška liga, igrali su se nogometni turniri po Bregima. Svako selo imalo je svoj malonogometni turnir. Već u sedmom, osmom razredu sa  starijom ekipom kreneš po nogometnim turnirima. Netko bude na golu, netko zaigra koju minutu pa se veseliš tome. Glavna nagrada za prvo mjesto često je znala biti gajba pive ili odojak pa feštaš do jutra. Na Bregima smo svi jače građeni, osim možda ovih mlađih generacija. U mojoj generaciji svi smo bili iznadprosječno jaki, od Pokupskog do Bune i Šiljakovine to je bio skup najrazličitijih karaktera koji su imali potrebu pokazati svoj stav. Fešte su bile odlične, a ako bi i izbila kakva kavga sutradan bi se sve ‘ispeglalo’ uz piće i razgovor – pojasnio je.

U 21. GODINI ŽIVOTA SUOČIO SE S ČINJENICOM DA VIŠE NIKADA NEĆE PROHODATI

Negdje u lipnju 2006. godine, točnije 11. lipnja u nedjelju se igralo zadnje kolo treće županijske lige između Turopolja i Pokupskog, Hrvatska je igrala utakmicu na Svjetskom prvenstvu te se igralo prvo kolo Breške lige. Velimir je odigrao obje utakmice i krenuo kući.

– Ispod Kravarskog auto je sletio u jarak. Bio sam pri svijesti, ali nisam mogao izaći iz automobila. Nezgodno sam udario glavom ili vratom, ni sam ne znam što se točno dogodilo. Nisam osjećao noge, zacrnilo mi se pred očima. U bolnici su mi rekli da mije pukao šesti vratni kralježak – prisjetio se Velimir.

U 21 godini života suočio se s činjenicom da više nikada neće prohodati.

– Nije život tada stao. Nadao sam se da će sve proći za par mjeseci ili godina. S vremenom sam prihvatio ovu činjenicu, ali nikad se nisam pomirio s njom. Kad bi se pomirio, to bi značilo da sam odustao. Upravo ta borba me gura u sportu te poslovnom i privatnom životu. Imam milijun želja i želim svoj život proživjeti na najbolji mogući način. Sport mi puno pomaže. Rasterećuje me psihički i zahvaljujući njemu puno putujem i vidio sam svijeta, on me ustvari pokreće. Nisam se začahurio u svoju sobu, ima me svuda – otkrio nam je naš uspješni paraolimpijac.

‘INVALIDITET NE SMIJE BITI IZGOVOR, UVIJEK SE MOŽE VIŠE I BOLJE’

Velimir nije dopustio da ga invaliditet spriječi u tome da život živi punim plućima.

– Ne treba me sažalijevati. To mi je najgora stvar. Znalo mi se dogoditi da čujem komentare ljudi, kao ono vidi ga jadan. Ne tražim sažaljenje, nisam jadan, zakaj bi bio jadan. Moj jedini problem je što se ne mogu popeti uz deset stuba i to je to. Sam sebi uvijek želim dokazati da mogu ostvariti ono što si zacrtam, a onda i svima drugima. Ja sam najbolji primjer da se i u kolicima može puno toga napraviti. Često susrećem osobe u kolicima i kažem im neka se prime nekog sporta. Kažu mi da se ne mogu dići s poda, je im kažem ne mogu ni ja. Milijun puta sam pao na pod pa se opet uz veliki napor dignuo u kolica. Nije bilo lako, ali moraš se boriti. Invaliditet ne smije biti izgovor, uvijek se može više i bolje. Mene to gura naprijed – dodao je.

Foto: Facebook/Velimir Šandor

Upravo mobilnost je ono što značajno utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom. Mogućnost samostalnog obavljanja poslova. Naš sugovornika već 11 godina vozi automobil prilagođen svojim potrebama. Iako s vozilom može doći gdje god želi, ipak mu je za izlazak potrebna pomoć drugih. Kako to izgleda i jesu li ljudi spremni pomoći osobi s invaliditetom upitali smo našeg sugovornika.

-Ja sam otvoren po tom pitanju. Kad stanem na parking, zamolim prvog prolaznika koji prolazi da mi izvadi kolica iz prtljažnika automobila. U 11 godina dva puta mi se dogodilo da mi netko nije pomogao. Ne vjerujem da je razlog tome bio to da mi nisu htjeli pomoći, već možda su ljudi bili u nekom svom filmu i nisu uopće doživjeli situaciju te što ih uopće molim. Tisuće ljudi do sada mi je pomoglo od Splita, Makarske, Pule, Rijeke, Slavonije, Zagreba pa do Njemačke. Gdjegod sam se našao s automobilom ljudi su mi pomogli. Upozorio bih na jedan drugi problem, a to su barijere koje se nalaze suda oko nas. Trebalo bi se poraditi na tome da ih je čim manje. Dvije stepenice na ulazu u trgovinu meni čine veliku razliku. Upravo te arhitektonske barijere treba riješiti – istaknuo je Šandor.

U Velikoj Gorici po tom pitanju već je dosta napravljeno. No, problemi još postoje. Pokazalo se da neka rješenja koja su primijenjena kako bi se olakšao život osobama i omogućio im se lakši pristup, zapravo uopće nemaju uporabnu vrijednost i služe više kao ukras.

– Moram priznati kako je Velika Gorica jedan od prilagođenijih gradova osobama s invaliditetom. Grad pokazuje da ima senzibilitet za ovu grupaciju, naročito za osobe u kolicima. U ostatku zemlje situacija je puno lošija. U 90 posto gradova nogostupi su još uvijek neprilagođeni osobama s invaliditetom. No, ono što je zbilja najveći problem je javni prijevoz. Na primjer, ja javnim prijevozom ne mogu otići od Gorice do Zagreba bez tuđe pomoći. Ne mogu samostalno ući u Policijsku postaju Velika Gorica, iako postoji lift. Moram dole doći i čekati pet minuta da netko dođe i omogući mi da uđem u lift te me zatim podigne gore. To je napravljeno po nekim standardima, ali problem je u tome što sam i dalje ovisan o nekome. Sve nas ispunjava pomisao da ne ovisimo o drugima – smatra naš sugovornik.

‘HOĆU LI NASTAVITI BAVITI SPORTOM ILI OKRENUTI MOŽDA POLJOPRIVREDI I UZGAJANJU SVINJA U OPATIJI JOŠ UVIJEK NE ZNAM’

Za kraj našeg druženja zamolili smo Velimira da nam otkrije svoje planove.  Upitali smo ga hoće li Tokio biti kruna njegove karijere.

– Ja ne znam je li Tokio kruna moje karijere. Moja najveća želja je dati sve od sebe u Tokiju i napraviti što bolji rezultat. Što će biti nakon toga ne znam. Hoću li nastaviti baviti sportom ili okrenuti možda poljoprivredi i uzgajanju svinja u Opatiji još uvijek ne znam – odgovorio nam je Velimir.

-To mi je želja. Sad je li budu svinje ili kokoši svejedno. Zanima me organska poljoprivreda, odnosno da ta svinja i kokoš živi u simbiozi s prirodom te nisu zatvorene unutra. Vukomeričke gorice su šumski kraj i veliki dio je zemljišta koji nije šumski već je zarastao. Ljudi su to nekad kosili kosama, jer traktor nije mogao uči. Sve je to zaraslo. Potencijal tih ‘bregov’ i ‘brežuljkov’ su brojni izvori vode i prirodni hlad, kao stvoreni za uzgoj turopoljske svinje, crne slavonske svinje ili mangulice. Želja mi je uzgajati svinje upravo na Vukomeričkim goricama. Da ujutro kad se probudim sjednem na kvad ili traktorčić i odnesem im hranu i uživam u prelijepoj prirodi – otkrio nam je ponosni Brežan.

Sport

Vratija se Šime! U zelenom dresu Jelačića opet je gospar Antoni…

Antoni Prizmić (26) nosio je dres Jelačića od 2018. do 2022. godine, nakon čega je tri godine proveo u austrijskim nižim ligama, a sad se vraća u Turopolje, u mjesto u kojem se osjeća kao kod svoje kuće…

Objavljeno

na

Objavio/la

Baš kao što je onomad radio Herr Otto Barić u svojim klubovima, danas u Vukovini radi Herr Tomislav Škrinjarić.

– Fale mi još dva igrača!

Tako je imao običaj govorio Otto, a kao da je tako nekako u zadnje vrijeme govorio Tomo, koji je očito imao i jedan dodatak:

– Samo, ako nije problem, da obojica dođu do Nove godine…

Budući da je trenerova želja ljudima iz Jelačića zapovijed, dva igrača došla su već prije Nove godine! Prvi je, doduše, više vezan za Svetog Nikolu, jer Antonija Ćosića “banovi” su dobili kao dar u čizmicu još početkom prosinca, da bi u posljednjim danima 2025. godine stigla i nova objava.

“Ima li boljeg načina za početak Nove godine od novog pojačanja? Ili bolje reći “starog”? S ponosom možemo reći – vratija se Šime! Naš Antoni Prizmić, koji se vraća iz Austrije u sjajnoj formi, kao drugi strijelac lige, ponovno se pridružuje našim redovima!”, pohvalili su se iz Vukovine.

Tonija, kako ga u Vukovini zovu, lokalni nogometni kibici jako dobro pamte iz razdoblja od 2018. do 2022. godine. Taj je četverogodišnji mandat Prizmić odradio upravo na igralištu pokraj groblja, i to u velikom stilu. Riječ je o Dubrovčaninu koji se uz isto to igralište osjećao kao da šeta svojim Stradunom, jer tu je zaista bio kao doma, pa i ne čudi što je na odlasku obećao ono što je sad i ispunio:

– Vratit ću se prije ili kasnije!

Vratio se nakon tri godine. Igrao je u međuvremenu za Austriju Rohbrunn i za Wolfau, vrlo uspješno, a sad je, s napunjenih 26 godina, odlučio da je vrijeme da se vrati u domovinu. Odabrao je poznato okruženje i nema dvojbe da će u svakom smislu biti vrijedan dodatak svlačionici pod ravnanjem trenera Škrinjarića. Koji će sad, baš kao i dobri stari Otto nekoć, imati nešto za dodati:

– E, super je ovo, ali… Sad mi trebaju još dva igrača.

Kako stvari stoje, želje će mu se vrlo brzo i ostvariti, budući da ekskluzivno doznajemo kako ovo ni slučajno nije posljednji čin u procesu osnaživanja kadra za proljetne izazove u “premijerki”…

Nastavite čitati

Sport

Bajka sa sjevera: Cure iz Udarnika stvarale uspomene i – osvojile zlato!

Mlade rukometašice Udarnika proteklih su dana uživale u sudjelovanju na turniru u švedskom Lundu, na kojem su bile čak 843 ekipe. Jedan od pehara na kraju ove priče ide upravo u Veliku Goricu!

Objavljeno

na

Dan nakon Božića, i dalje djelomično opterećene posljedicama blagdanske trpeze, mlade rukometašice Udarnika otputovale su u Švedsku, na jedan od najvećih turnira ovoga tipa u svijetu. Nevjerojatno 843 ekipe doputovale su na jug Švedske, u grad Lund, gdje su se tražili najboljih u svakoj od kategorija. Udarnik je u tu priču upao sa dvije svoje ekipe, na put su krenule U-12 i U-15 selekcija, a dan prije Nove godine cure će se kući vratiti s doživljajima koji će se prepričavati i sa – zlatnim medaljama!

Za nijansu uspješnija ove je godine bila selekcija U-15, koja je oduševljavala praktički tijekom cijelog turnira. Na kraju grupne faze nije bilo sreće, u krugu od tri ekipe s istim brojem bodova naše su cure izvukle najkraću slamku i završnice na trećemu mjestu. Otišle su tako u B turnir, kroz koji su suvereno gazila sve do finala. Pa nastavile u istom stilu! Norveški Storhamar pao je rezultatom 17-14 i pehar za pobjednika “utješnog” turnira putuje u Veliku Goricu.

“Ovakvi turniri donose puno više od same igre. Putovanja, zajedničko vrijeme, nova iskustva i utakmice protiv ekipa iz cijelog svijeta jačaju timski duh i dodatno grade ovu ekipu. Lundaspelen je prilika za rast, učenje i stvaranje uspomena koje ostaju za cijeli život”, ponosno su objavili iz ŽRK Udarnika.

Sličan put imala je i selekcija U-12, koja je također završila na trećemu mjestu u svojoj skupini, pa je i ovdje slijedila borba kroz B turnir. I mlađa Udarnikova ekipa pokazala je jako puno, ali nedostajalo je i malo sreće da bi se na kraju došlo do medalje. Unatoč tome što medalje nisu pronašle svoje mjesto u prtljagi, razloga za zadovoljstvo bilo je i više nego dovoljno.

“Rezultat je važan, ali ono što naše djevojke ovdje dobivaju daleko nadilazi konačan ishod,uče kako s ponosom nositi boje svoga kluba, grada i države te kako sport gradi karakter, prijateljstva i snove. Lundaspelen za njih nije samo turnir, već dio jednog posebnog sportskog puta koji ostavlja uspomene i iskustva za cijeli život”, poruka je iz kluba za ovu generaciju.

Djevojke su se družile po cijele dane, natjecale se u sportu kojeg najviše vole, a stigle su i otići na izlet do obližnjeg Malmöa… Kad se na sve to nadodaju i zlatne medalje za kraj, ispada da stvarno nije slučajno da se cijeli ovaj projekt čiji je Udarnik dio zove – uspomene za cijeli život!

Nastavite čitati

HOTNEWS

VLADA RH Duhan “ide gore” – Nove cijene cigareta u maloprodaji od 6. siječnja

Novim dizanjem trošarina državni proračun u idućoj godini uprihodit će 129 milijuna eura.

Objavljeno

na

Vlada Republike Hrvatske na današnjoj je sjednici donijela Uredbu o visini trošarine na duhanske prerađevine i duhanske proizvode koja od 1. siječnja 2026. godine mijenja visinu trošarine.  

Kako navode na službenoj internet stranici Vlade, na cigarete će specifična trošarina biti 59,10 eura za 1000  komada cigareta, proporcionalna trošarina 34 % od maloprodajne cijene cigareta, te minimalna trošarina na cigarete 130,60 eura za 1000 komada cigareta.  

Prema tome će cijena kutije cigareta u prosjeku porasti za 20 centi. 

Gore ide i trošarina na sitno rezani duhan za savijanje cigareta i to 126,90 eura za jedan kilogram, a ostali duhan za pušenje 126,90 eura za 1 kilogram. 

Također, nova Uredba odnosi se i na ostale “pušilice”. Cigare i cigarilosi bit će 126,90 eura za 1000 komada, e-tekućine 0,25 eura za jedan mililitar, grijani duhanski proizvodi 211,30 eura za jedan kilogram, a novi duhanski proizvodi 126,90 eura za jedan kilogram.  

Procedura s prvim danom Nove godine jest da su trošarinski obveznici koji imaju pravo utvrđivanja maloprodajne cijene cigareta u mogućnosti podnijeti Prijavu povećanja maloprodajne cijene cigareta u razdoblju od  2. do 5. siječnja 2026. godine, zaključno do 15.30 sati. 

Datum važenja povećanih maloprodajnih cijena cigareta je 6. siječnja 2026. Godine. 

Podsjetimo, Vlada je odluku o porastu trošarina na duhanske proizvode donijela i prije točno šest mjeseci, kada je također kutija cigareta u prosjeku “skočila za 20 centi gore”, a novim dizanjem trošarina, državni proračun u idućoj godini uprihodit će 129 milijuna eura, piše Dnevnik.hr. 

Nastavite čitati

Vijesti

Donosimo radno vrijeme trgovina u Velikoj Gorici za Staru i Novu godinu! Zatvaraju se ranije nego inače…

Pripremite se na vrijeme.

Objavljeno

na

Objavio/la

Ako ste među onima koji kupnju za doček Nove godine ostavljaju za zadnji tren, dobro je znati gdje i do kada možete obaviti posljednje pripreme. Zato smo mi pretražili najveće goričke trgovine i njihovo radno vrijeme u nadolazeća dva dana.

Na Staru godinu većina trgovina otvara vrata u jutarnjim satima, ali zatvara ranije nego inače. Lidl na lokaciji u Ulici kneza Ljudevita Posavskog radit će od 7 do 16 sati, dok će Lidl u Sisačkoj ulici kupcima biti na raspolaganju od 8 do 16 sati. Obje trgovine na Novu godinu neće raditi.

Kaufland na Staru godinu radi od 7 do 18 sati, no 1. siječnja bit će zatvoren. Isti raspored vrijedi i za Eurospin, koji će u srijedu raditi od 7 do 18 sati, dok će u četvrtak ostati zatvoren.

Interspar hipermarket u Rakarskoj ulici na Staru godinu radi od 7 do 17 sati, a na Novu godinu također neće otvarati. SPAR supermarketi u gradu također imaju skraćeno radno vrijeme, poslovnica na Trgu kralja Petra Krešimira IV. te ona u Ulici Matice Hrvatske radit će u srijedu od 8 do 16 sati, dok će u četvrtak biti zatvorene.

Plodine u STOP SHOP-u na Staru godinu rade od 7 do 18 sati, a na Novu godinu neće raditi. Konzum u Ulici Marina Getaldića također će u srijedu biti otvoren od 7 do 18 sati, dok će 1. siječnja ostati zatvoren.

Stoga, svi koji planiraju kupnju hrane i potrepština za doček trebali bi to obaviti najkasnije do srijede poslijepodne.

Nastavite čitati

Sport

Tiha zimska pauza: Goričani kreću 3. siječnja, potraga za pojačanjima u tijeku

Nogometaši Gorice ulaze u posljednju fazu dvotjedne zimske stanke, odmah nakon Nove godine kreću na posao, a u prvim danima 2026. godine doznat ćemo i što će se mijenjati po pitanju kadra…

Objavljeno

na

Objavio/la

Dok svi mi ostali ovih dana ispraćamo godinu koja je, eto, stigla i do svog pretposljednjeg dana, nogometaši Gorice polako ispraćaju svoj kratki zimski odmor. Dočekat će novu godinu, drugog dana 2026. će se još moći i odmoriti od dočeka, a već 3. siječnja trener Mario Carević će prozvati imena igrača pozvanih na pripreme za proljetni dio sezone. I dalje neizvjesne sezone, u jesenskom dijelu prožete usponima i padovima, a samim time i zima dobiva drukčiji smisao.

Posljednji Osijek ima pet bodova manje, u leđa Gorici gledaju i Vukovar te Lokomotiva, ali situacija ne dozvoljava ni trenutak opuštanja. Svjestan je toga i Carević, nije bez razloga odlučio krenuti s radom odmah nakon Nove godine, bez ikakvoga gubljenja vremena, a svjesni su toga i u klubu. Aktivnosti na tržištu sasvim sigurno traju, iako bilo kakvih potvrda o tome ovih dana nema. Još od priča o navodnim interesima za Kavelja i Pršira ništa nije “procurilo” u javnost, što i ne čudi osobito s obzirom na stil koji su odabrali novi čelni ljudi kluba.

Znamo da će pripreme krenuti 3. siječnja, da će se prvih pet dana trenirati na Gradskom stadionu, a od 8. do 17. siječnja gorička će ekspedicija biti u Umagu, u miru i tišini. Kući će se vratiti tjedan dana prije prve utakmice u proljetnom dijelu prvenstva, gostovanja kod Varaždina, nakon čega slijedi i domaći okršaj s Hajdukom…

Kako će Gorica izgledati u tim prvim utakmicama nastavka prvenstva, zasad je velika nepoznanica. S obzirom na količinu dostupnih informacija moguća su samo nagađanja, a u tu kategoriju spadaju i priče kako se radi na dovođenju novih opcija u napadačkom dijelu momčadi. To je i logično, jer Gorica je vodeća u ligi po broju propuštenih velikih prilika, nedostajalo je tu i hitrine među kandidatima za napadačke pozicije, što će reći da u ovom segmentu postoji značajan prostor za napredak.

U sredini igrališta je gužva, ne bude li odlazaka, tu velike potrebe za popunama i nema, ne bi možda bilo loše potražiti pojačanje i u obrani, koja je u 18 utakmica jeseni samo jedanput uspjela završiti utakmicu bez primljenoga gola, što se izravno veže i na vratara Davora Matijaša, koji je polusezonu završio s tim jednim jedinim “clean sheetom”.

U tom smislu, nije nemoguće da traje potraga i za novim rješenjem među vratnicama, budući da je Matijaš tijekom jeseni pokazao da mu nije lako ni jednostavno pratiti kriterije koje su postavili tipovi kao što su Kristijan Kahlina, Dominik Kotarski i Ivan Banić. Uostalom, odlaskom Karla Žigera u Sesvete ostala je Gorica na dvojici vratara, pa potreba za reakcijom u ovom smislu svakako postoji. Hoće li taj eventualni novi golman biti prva ili druga opcija, zasad je otvoreno pitanje…

Očekuje se, kao i u svakom prijelaznom roku, da će biti i odlazaka, ali tu također konkretnih najava niti imena nema ni u kuloarima. Nema dvojbe da ima onih koji su nezadovoljni minutažom i statusom, i među mlađim i među starijim igračima, opcije su i “pravi” odlasci i pronalaženje rješenja kroz posudbe, no po tom pitanju ćemo biti pametniji tog 3. siječnja, kad se momčad okupi prvog dana priprema.

Nastavite čitati

Reporter 456 - 18.12.2025.

Facebook

Izdvojeno