Povežite se s nama

Vijesti

Velimir Šandor: ‘Živim život punim plućima’

Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su usredotočene na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju

Objavljeno

na

Našeg sugovornika pronašli smo na novouređenom atletskom bacalištu pokraj gradskog stadiona. Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su fokusirane na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju. Prve četiri pozicije u Dubaiju sigurna su karta za Japan. Kako bi to ostvario naš brončani paraolimpijac iz Rio de Janeira odlučio je dati otkaz na poslu i potpuno se usredotočiti na treninge. Kako kaže, trenira triput dnevno.

– Potpuno sam se posvetio Tokiju i pripremama za paraolimpijadu. Svjesno sam odlučio na tu žrtvu. Moj cilj kad sam se počeo baviti atletikom 2014. godine bio je upravo nastup na tom natjecanju. Trener Ivan Čengić i ja zacrtali smo si taj cilj. Rio se dogodio pomalo nenadano, bio je to bum. Ja sam u godini dana s nekakvih 12 metara došao na daljine od 16, 17 metara. Danas bacam daljine oko 19 metara, a bilo bi to i jače da nije bilo ozljeda. Od lipnja prošle godine do unazad mjesec dana hodao sam na neke terapije. Sve je to povezano s ozljedom moje vratne kralježnice. Sada sam napokon spreman. U Tokiju želim dati 100 posto sebe, kako si kasnije ne bih mogao prebacivati da sam mogao uraditi više. Vjerujem da ću biti u borbi za medalje, ali i ako to i ne bude slučaj bar ću znati da sam učinio sve što sam mogao – rekao nam je Velimir Šandor.

Pripreme su važan dio spremanja sportaša za velika natjecanja. Sportska infrastruktura u našoj zemlji u potpunosti je prilagođena osobama s invaliditetom jedino u Medulinu i Makarskoj. Iako će Hrvatski paraolimpijski savez osigurati tri tjedna priprema Velimiru, to nije dovoljno.

– Savez pokriva tri tjedna mojih priprema, a ja bih volio odraditi barem tri do četiri puta više. Idealno bi bilo između 12 do 15 tjedana, jer se na pripremama totalno drugačije radi i mogu se totalno posvetiti treningu. Sve to dosta košta i zamolio bih sve koji mogu da mi pomognu da se maksimalno pripremim i donesem još jednu medalju za našu zemlju – zamolio je naš paraolimpijac.

Kad se s olimpijskom broncom vratio iz Rio de Janeira, mnogi su pohitali da ga dočekaju i čestitaju mu te iskoriste priliku da se fotografiraju s njim. Nakon što se što se ‘zlatna prašina’ slegla, mnogima od njih je ovaj vrijedan i uspješan mladi sportaš postao nezanimljiv.

– Ne obazirem se previše na to, pa ipak ti nije lako kad pročitaš u novinama da se ovog potiče s ovim, onoga s onim, da sad ne imenujem. Iza puno pojedinaca se stoji više nego iza mene. Od prosinca prošle godine odlučio sam promijeniti ploču jer su me zasmetale neke stvari. Više ne želim trošiti svoje vrijeme i živce na ništa drugo osim na jedan cilj, odlazak na Paraolimpijske igre u Tokiju – iskreno nam je rekao Velimir.

Foto: cityportal.hr

S KOŠARKAŠKIH 207 CENTIMETARA VISINE, VELIMIR JE VIŠE VOLIO MALI NOGOMET NEGO KOŠARKU

Vedre naravi i čvrstog karaktera naš sugovornik ogledni je primjerak Brežana. Rođen je i odrastao u jednom pitoresknom breškom mjestu, koje svoje ime dijeli s puno poznatijim gradom u našem primorju, Opatiji.

– 1992. godine krenuo sam u Područnu školu u Opatiji. Bilo nas je 28 u razredu i imali smo predivnog učitelja Jadranka Horvata koji nas je uspio posložiti. Voljeli smo ići u školu. Tamo smo igrali nogomet, graničara, tko se boji vuka još i kojekakve druge igre. Bilo smo društvo i u školi i izvan nje. Već u prvom i drugom razredu počeli smo voziti traktore, bavili smo se poljoprivredom i pomagali roditeljima koliko smo mogli – otkrio nam je naš uspješni sportaš.

Onda je došlo vrijeme adolescencije. Nogomet je na Vukomeričkim goricama bio i ostao pokretač društvenog života. Iako visok 207 centimetara i rabijatne konstitucije, Velimir je više volio mali nogomet nego košarku.

– Sve je krenulo kroz nogomet. I prije nego što je nastala Breška liga, igrali su se nogometni turniri po Bregima. Svako selo imalo je svoj malonogometni turnir. Već u sedmom, osmom razredu sa  starijom ekipom kreneš po nogometnim turnirima. Netko bude na golu, netko zaigra koju minutu pa se veseliš tome. Glavna nagrada za prvo mjesto često je znala biti gajba pive ili odojak pa feštaš do jutra. Na Bregima smo svi jače građeni, osim možda ovih mlađih generacija. U mojoj generaciji svi smo bili iznadprosječno jaki, od Pokupskog do Bune i Šiljakovine to je bio skup najrazličitijih karaktera koji su imali potrebu pokazati svoj stav. Fešte su bile odlične, a ako bi i izbila kakva kavga sutradan bi se sve ‘ispeglalo’ uz piće i razgovor – pojasnio je.

U 21. GODINI ŽIVOTA SUOČIO SE S ČINJENICOM DA VIŠE NIKADA NEĆE PROHODATI

Negdje u lipnju 2006. godine, točnije 11. lipnja u nedjelju se igralo zadnje kolo treće županijske lige između Turopolja i Pokupskog, Hrvatska je igrala utakmicu na Svjetskom prvenstvu te se igralo prvo kolo Breške lige. Velimir je odigrao obje utakmice i krenuo kući.

– Ispod Kravarskog auto je sletio u jarak. Bio sam pri svijesti, ali nisam mogao izaći iz automobila. Nezgodno sam udario glavom ili vratom, ni sam ne znam što se točno dogodilo. Nisam osjećao noge, zacrnilo mi se pred očima. U bolnici su mi rekli da mije pukao šesti vratni kralježak – prisjetio se Velimir.

U 21 godini života suočio se s činjenicom da više nikada neće prohodati.

– Nije život tada stao. Nadao sam se da će sve proći za par mjeseci ili godina. S vremenom sam prihvatio ovu činjenicu, ali nikad se nisam pomirio s njom. Kad bi se pomirio, to bi značilo da sam odustao. Upravo ta borba me gura u sportu te poslovnom i privatnom životu. Imam milijun želja i želim svoj život proživjeti na najbolji mogući način. Sport mi puno pomaže. Rasterećuje me psihički i zahvaljujući njemu puno putujem i vidio sam svijeta, on me ustvari pokreće. Nisam se začahurio u svoju sobu, ima me svuda – otkrio nam je naš uspješni paraolimpijac.

‘INVALIDITET NE SMIJE BITI IZGOVOR, UVIJEK SE MOŽE VIŠE I BOLJE’

Velimir nije dopustio da ga invaliditet spriječi u tome da život živi punim plućima.

– Ne treba me sažalijevati. To mi je najgora stvar. Znalo mi se dogoditi da čujem komentare ljudi, kao ono vidi ga jadan. Ne tražim sažaljenje, nisam jadan, zakaj bi bio jadan. Moj jedini problem je što se ne mogu popeti uz deset stuba i to je to. Sam sebi uvijek želim dokazati da mogu ostvariti ono što si zacrtam, a onda i svima drugima. Ja sam najbolji primjer da se i u kolicima može puno toga napraviti. Često susrećem osobe u kolicima i kažem im neka se prime nekog sporta. Kažu mi da se ne mogu dići s poda, je im kažem ne mogu ni ja. Milijun puta sam pao na pod pa se opet uz veliki napor dignuo u kolica. Nije bilo lako, ali moraš se boriti. Invaliditet ne smije biti izgovor, uvijek se može više i bolje. Mene to gura naprijed – dodao je.

Foto: Facebook/Velimir Šandor

Upravo mobilnost je ono što značajno utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom. Mogućnost samostalnog obavljanja poslova. Naš sugovornika već 11 godina vozi automobil prilagođen svojim potrebama. Iako s vozilom može doći gdje god želi, ipak mu je za izlazak potrebna pomoć drugih. Kako to izgleda i jesu li ljudi spremni pomoći osobi s invaliditetom upitali smo našeg sugovornika.

-Ja sam otvoren po tom pitanju. Kad stanem na parking, zamolim prvog prolaznika koji prolazi da mi izvadi kolica iz prtljažnika automobila. U 11 godina dva puta mi se dogodilo da mi netko nije pomogao. Ne vjerujem da je razlog tome bio to da mi nisu htjeli pomoći, već možda su ljudi bili u nekom svom filmu i nisu uopće doživjeli situaciju te što ih uopće molim. Tisuće ljudi do sada mi je pomoglo od Splita, Makarske, Pule, Rijeke, Slavonije, Zagreba pa do Njemačke. Gdjegod sam se našao s automobilom ljudi su mi pomogli. Upozorio bih na jedan drugi problem, a to su barijere koje se nalaze suda oko nas. Trebalo bi se poraditi na tome da ih je čim manje. Dvije stepenice na ulazu u trgovinu meni čine veliku razliku. Upravo te arhitektonske barijere treba riješiti – istaknuo je Šandor.

U Velikoj Gorici po tom pitanju već je dosta napravljeno. No, problemi još postoje. Pokazalo se da neka rješenja koja su primijenjena kako bi se olakšao život osobama i omogućio im se lakši pristup, zapravo uopće nemaju uporabnu vrijednost i služe više kao ukras.

– Moram priznati kako je Velika Gorica jedan od prilagođenijih gradova osobama s invaliditetom. Grad pokazuje da ima senzibilitet za ovu grupaciju, naročito za osobe u kolicima. U ostatku zemlje situacija je puno lošija. U 90 posto gradova nogostupi su još uvijek neprilagođeni osobama s invaliditetom. No, ono što je zbilja najveći problem je javni prijevoz. Na primjer, ja javnim prijevozom ne mogu otići od Gorice do Zagreba bez tuđe pomoći. Ne mogu samostalno ući u Policijsku postaju Velika Gorica, iako postoji lift. Moram dole doći i čekati pet minuta da netko dođe i omogući mi da uđem u lift te me zatim podigne gore. To je napravljeno po nekim standardima, ali problem je u tome što sam i dalje ovisan o nekome. Sve nas ispunjava pomisao da ne ovisimo o drugima – smatra naš sugovornik.

‘HOĆU LI NASTAVITI BAVITI SPORTOM ILI OKRENUTI MOŽDA POLJOPRIVREDI I UZGAJANJU SVINJA U OPATIJI JOŠ UVIJEK NE ZNAM’

Za kraj našeg druženja zamolili smo Velimira da nam otkrije svoje planove.  Upitali smo ga hoće li Tokio biti kruna njegove karijere.

– Ja ne znam je li Tokio kruna moje karijere. Moja najveća želja je dati sve od sebe u Tokiju i napraviti što bolji rezultat. Što će biti nakon toga ne znam. Hoću li nastaviti baviti sportom ili okrenuti možda poljoprivredi i uzgajanju svinja u Opatiji još uvijek ne znam – odgovorio nam je Velimir.

-To mi je želja. Sad je li budu svinje ili kokoši svejedno. Zanima me organska poljoprivreda, odnosno da ta svinja i kokoš živi u simbiozi s prirodom te nisu zatvorene unutra. Vukomeričke gorice su šumski kraj i veliki dio je zemljišta koji nije šumski već je zarastao. Ljudi su to nekad kosili kosama, jer traktor nije mogao uči. Sve je to zaraslo. Potencijal tih ‘bregov’ i ‘brežuljkov’ su brojni izvori vode i prirodni hlad, kao stvoreni za uzgoj turopoljske svinje, crne slavonske svinje ili mangulice. Želja mi je uzgajati svinje upravo na Vukomeričkim goricama. Da ujutro kad se probudim sjednem na kvad ili traktorčić i odnesem im hranu i uživam u prelijepoj prirodi – otkrio nam je ponosni Brežan.

Vijesti

Policija uhitila osumnjičene za dojave o bombama koje su danima dizale paniku

U Zagrebu i Dalmaciji privedene su najmanje tri mlađe osobe povezane sa slanjem oko 220 prijetećih mailova institucijama, školama i bolnicama, a istražitelji su kao zajedničku poveznicu otkrili komunikaciju u gamerskim chatovima.

Objavljeno

na

Objavio/la

Policija je u posljednjih 48 sati privela i uhitila najmanje tri mlađe osobe, među kojima su i maloljetnici, zbog sumnje da su slali prijeteće mailove o navodno postavljenim bombama na adrese niza institucija diljem Hrvatske.

Prema dostupnim informacijama koje prenosi Jutarnji.hr, tijekom kriminalističkog istraživanja u Zagrebu i Splitu slučaj je dobio ozbiljniju kvalifikaciju te se osumnjičenici sada dovode u vezu sa sumnjom na kazneno djelo terorizma, odnosno zastrašivanja stanovništva. Za to kazneno djelo predviđena je kazna od jedne do osam godina zatvora, a konačnu odluku o kvalifikaciji optužbi donijet će nadležna državna odvjetništva. Kako se navodi, u posljednjih desetak dana poslano je oko 220 prijetećih mailova na adrese policijskih postaja, bolnica, škola i vrtića, medija te trgovačkih centara.

U Dalmaciji su uhićene dvije osobe, od kojih je jedna srednjoškolac, dok je u Zagrebu priveden petnaestogodišnjak.

Iako se u početku činilo da se osumnjičenici međusobno ne poznaju, istražitelji su otkrili da su svi bili povezani kroz različite gamerske chatove, gdje su navodno i nastale ideje o slanju prijetnji. Sigurnosne službe pritom istražuju i mogućnost da su maloljetnici bili poticani ili iskorištavani od trećih osoba, s ciljem širenja panike.

Poruke koje su slane institucijama imale su određene sličnosti, no sadržaj je varirao ovisno o gradu. U mailovima poslanima zagrebačkim školama spominjala se “teroristička ćelija iz Splita” i uzvik “Allahu akbar”, dok su poruke poslane u Splitu imale drugačiji stil i upućivale na pisanje na ekavici.

Nastavite čitati

Najave

Velika akcija čišćenja Jezera Čiče! Poziv građanima da se pridruže uređenju obale

Objavljeno

na

Objavio/la

U petak, 1. svibnja u 12 sati na području jezera Čiče održat će se radna akcija čišćenja i uređenja obale i okolnog prostora, u organizaciji Udruge Čič Beach.

Okupljeni sudionici uklanjat će otpad, ponajviše opuške s obale i plažnih dijelova, te uređivati prostor poluotoka i okolne dijelove jezera. Cilj akcije je očistiti i urediti jedno od popularnih lokalnih izletišta te podići svijest o očuvanju okoliša.

Organizatori pozivaju građane da se priključe akciji i pritom ponesu osnovni pribor za rad, poput rukavica te alata kao što su grablje i vile.

Foto: Udruga Čič Beach

Nastavite čitati

Sport

Svjetski prvak u gostima: ‘Njegovo znanje za nas je odskočna daska’

Društvu iz Kluba obaranja ruku Viking VG u goste je došao Rino Mašić, institucija u svijetu njihova sporta. Oduševljen je bio Mašić, oduševljeni su bili i gorički obarači ruku…

Objavljeno

na

Gorički klub za obaranje ruke Viking VG posjetio je svjetski prvak u obaranju ruke Rino Mašić, koji je održao mali seminar o obaranju ruke, treningu i natjecanjima, kao i općenito o pristupu sportu i psihologiji sporta.

U prostorijama kluba okupilo se na desetke obarača koji su željno upijali znanje te, postavljajući pitanja i kroz lagani sparing sa svjetskim prvakom, puno naučili o obaranju ruke i treningu.

“Sam Rino Mašić bio je oduševljen prostorijama kluba i opremom te je u ugodnoj atmosferi održao odličan i poučan seminar, na kojem mu je klub Viking VG zahvalan, jer će znanje koje je podijelio s nama biti još jedna dobra odskočna daska za daljnji napredak našeg kluba.

Nadamo se i budućim posjetima našeg svjetskog prvaka, jer znamo da još puno toga imamo za naučiti, a on ima još puno toga za podučiti nas”, objavili su iz kluba.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

FOTO Besplatni pregledi i poruke podrške: Velika Gorica obilježila Dan hitne medicine

Nacionalni dan hitne medicinske službe obilježava se svake godine 30. travnja

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Morena Martinović/Cityportal.hr

U Velikoj Gorici danas je obilježen Nacionalni dan hitne medicinske službe, uz preventivnu akciju tijekom koje su građani mogli besplatno provjeriti osnovne zdravstvene pokazatelje i dobiti savjete liječnika.

Program se održavao od 9 do 13 sati ispred ispostave Zavoda za hitnu medicinu Zagrebačke županije u Ulici Matice hrvatske 5, gdje su zainteresirani imali priliku izmjeriti indeks tjelesne mase, krvni tlak, razinu šećera i lipida u krvi te zasićenost kisikom. Na temelju dobivenih rezultata, građanima su bili dostupni i individualni liječnički savjeti.

Velik odaziv građana na preventivnu akciju

Među onima koji su iskoristili priliku za pregled bila je i Mara koja kaže: „Došla sam, pročitala sam na portalu, da se danas može provjeriti tlak i šećer. Odlučila sam provjeriti svoje stanje. Podržavam djelatnike i sretan im njihov dan!“ Sličan razlog dolaska imala je i Marica: „Tu sam zato jer imam povišenu masnoću pa da si izmjerim. Djelatnicima sve najbolje i svaka im čast na njihovom radu.“

Iz Zavoda za hitnu medicinu Zagrebačke županije ističu kako je riječ o dijelu šireg ciklusa proljetnih preventivnih aktivnosti koje se provode u devet gradova s naglaskom na rano otkrivanje i prevenciju kardiovaskularnih bolesti, koje su i dalje vodeći uzrok smrtnosti u Hrvatskoj. Gradonačelnik Velike Gorice Krešimir Ačkar zahvalio je djelatnicima hitne službe na njihovom radu: „Jedno veliko hvala svim djelatnicima Hitne medicinske službe i u ime cijele zajednice naših sugrađanki i sugrađana, čestitamo im njihov dan! Želio bih istaknuti važnost i bitnost njihovog djelovanja, njihovih postupaka koji su onda kada nam je najpotrebnije, najbitniji. Njihova stručnost, njihov entuzijazam i njihovo djelovanje je spasilo toliko života na području našeg grada.“

Kontinuirana ulaganja i razvoj sustava

Zamjenik župana Zagrebačke županije Ervin Kolarec također je čestitao djelatnicima njihov dan, istaknuvši njihovu ulogu u sustavu: „Danas imamo Nacionalni dan Hitne medicinske službe na razini Republike Hrvatske. Svim našim vrijednim djelatnicima Zavoda za hitnu medicinu Zagrebačke županije, čestitam njihov dan. Zahvaljujem im se na doprinosu koji daju, na tome što su profesionalni, što su požrtvovani i što su uvijek tu kada naši žitelji i naši građani trebaju njihovu pomoć“

Govoreći o ulaganjima u sustav, Kolarec je naglasio: „Zagrebačka županija zna da je prijeko potrebno svake godine obnavljati vozni park. Prije svega, da imaju kvalitetna vozila, da imaju sigurna vozila, da imaju opremljena vozila. U tu svrhu smo ove godine osigurali 900 tisuća eura kako bi mogli kupiti jedanaest vozila.“

Pročelnica za zdravstvo, socijalnu skrb i hrvatske branitelje Ksenija Čuljak pridružila se čestitkama: „Pridružujem se čestitkama svim hitnjacima koji 365 dana u godini 24 sata brinu o našim hitnim stanjima i spašavaju mnoge živote. Zahvaljujem se na njihovom radu i požrtvovnosti.“ Dodatno je istaknula i proračunska izdvajanja za zdravstveni sustav: „Kako je već i prije rekao zamjenik, gotovo 1,9 milijuna eura osigurano je u proračunu Zagrebačke županije. Prije svega vodimo jako računa o nabavi automobila za hitnu medicinu, ali i za dijalizu, za sanitet. I što reći, evo, puno hrabrosti i sreće, mi smo tu da osiguramo novce, mislim da Zavod radi stabilno. Možemo jedino pozvati na razumijevanje i jednu komunikaciju koju moramo ipak u današnje vrijeme malo na višu razinu dignuti. Rade vrlo stresan i odgovoran posao i moramo im biti podrška u tome.“

Osim preventivnih pregleda, događanje je imalo i edukativnu komponentu, s ciljem približavanja rada hitne medicinske službe građanima te jačanja suradnje s lokalnom zajednicom. Djelatnici su pritom predstavljeni kao ključna karika u sustavu zbrinjavanja hitnih pacijenata.

Nacionalni dan hitne medicinske službe obilježava se svake godine 30. travnja, a proglasio ga je Hrvatski sabor 2013. godine, čime se Hrvatska pridružila državama koje nastoje dodatno istaknuti važnost i ulogu hitne medicine u zdravstvenom sustavu.

*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom.

Fotogalerija: Morena Martinović/Cityportal.hr

Nastavite čitati

Moja županija

Maške, legendo: ‘Da mi je netko ovo pričao, rekao bih mu da je lud…’

Ante Mašić je s navršenih 40 godina odigrao svoju posljednju utakmicu, punih 11 godina nakon što je došao u Veliku Goricu i odjenuo dres KK Gorice. A do tad je u našem gradu bio ukupno – jedanput?!

Objavljeno

na

Objavio/la

Kad je te 2015. godina Ante Mašić na zaslonu mobitela ugledao “Josip Sesar zove…”, nije ni slutio da će si pritiskom na zelenu tipku promijeniti život.

– Dođi, treniraj s nama. Ako ti se svidi, možeš i ostati…

Došao je, probalo je, svidjelo mu se i – ostao je. Evo nas, 11 godina poslije, Ante Mašić otišao je u mirovinu kao legenda KK Gorice. Igrač koji je obilježio najuspješniju eru u povijesti velikogoričke košarke, čovjek kojega su duže od desetljeća u velikogoričkoj košarci voljeli i poštivali, kapetan koji nije morao puno govoriti da bi se čulo sve što ima za reći.

U posljednjoj utakmici ove sezone u Gradsku dvoranu stigao je Novi Zagreb, rezultatska važnost bila je minimalna, ali trenutak je bio poseban. Lopta je podbačena, otišla je i zadnji put u ruke igrača s brojem 8 u bijelom dresu, a onda je krenuo aplauz.

– Hvala ljudima iz kluba što su zaista lijepo sve to organizirali, bilo je baš jako lijepo. Doduše, u jednu je ruku bilo i čudno, emocije se miješaju u tom trenutku, ali prije svega je bilo lijepo. Je, priznajem, zastala je i suza u oku. Nije pobjegla niz lice, ali bila je tamo… – kaže Maške, kako ga zovu u svijetu košarke, nakon što je okačio visoke tenisice o klin.

I opet, tko bi te 2015. rekao da će se stvari rasplesti baš tako. Da će bivši igrač Cibone i onog euroligaškog Zagreba, košarkaš s ozbiljnim imenom i prezimenom, najveći dio svoje karijere vezati baš uz naš grad i klub.

– U tom trenutku bio sam bez kluba i kad me trener Sesar nazvao, odlučio sam pokušati. Iskreno, do tad nisam znao baš ništa ni o klubu ni o velikogoričkoj košarci. Čak me ni put nije vodio prema ovdje, mislim da sam jedanput u životu bio u Velikoj Gorici. Doslovno nikakve veze s ovim krajem nisam imao. Da mi je netko tad rekao da ću ostati ovdje toliko dugo, rekao bih mu da je lud… A opet, sve se nekako slagalo jedno za drugim i danas mogu reći da je iza mene prelijepih 11 godina karijere. Bolje nisam mogao poželjeti – kreće Mašić u analizu svoje goričke ere gostujući u “Sportu zagrebačke županije”.

Prva njegova gorička sezona bila je dobra, uspješna, no već idućega ljeta mijenjaju se trener i dio momčadi, a s tim stižu i problemi. Gorica je ispala iz elitnog ranga, no Maške je, brojnim ponudama unatoč, odlučio ostati.

– Već u prvoj sezoni imao sam neke ponude da idem van, ali odlučio sam to odbiti i jednostavno ostati. Ljudi u klubu su me željeli, meni je odgovaralo biti doma, uz obitelj, a sve je to utjecalo. Kad smo ispali u drugu ligu, opet su me zvali neki iz prve lige, ali nešto me tjeralo da ostanem. Kao da je bilo suđeno – govori Mašić.

Vratio se tad na klupu Sesar, složena je momčad koja je drugu ligu osvojila s 22-0, pobjeđujući i po 50-60 razlike, pa se Gorica ekspresno vratila u elitu. Naravno, s Mašićem u sastavu. A zlatne godine su dolazile.

– Sve nakon toga je povijest. Igrali smo polufinala prvenstva, završnicu kupa, čak i ABA 2 ligu… Cijela ta petorka, u kojoj su uz mene bili Majcunić, Kapusta, Mazalin i Baković, danas igra na puno višem nivou, a svima je njima Gorica bila jako dobra odskočna daska.

Ni u tim godinama, kao ni danas, Velikogoričani nisu imali naviku dolaziti u dvoranu na košarku.

– Ta priča s gledateljima nekako nas uvijek prati… Svi bismo mi voljeli da bude barem malo više ljudi. Dvorana je mala, tu da dođe 300 ljudi, već bi se napravila ozbiljna gužva i dobar ambijent. Tad smo igrali na razini na kojoj gorička košarka možda više nikad neće biti, a bilo je otprilike jednako ljudi kao danas, kad smo u drugoj ligi. Zapravo, možda bih ih mogao većinu i nabrojati…

Gorica je, dakle, ponovno u drugoj ligi. Ispala je još jedanput, u proljeće 2023. godine, a Maške je opet ostao. Sad je situacija bila drukčija, ušao je u veteranske godine, ponuda više nije bilo, ali nije bilo ni dvojbi.

– Ma naravno, nisam ni razmišljao. Tu sam doma, želio sam ostati, ljudi iz kluba odmah su mi rekli da žele da ostanem, i krenuli smo dalje zajedno. Graditi neku bitno drukčiju priču, ali u pravom smjeru. Budući da sam završio i višu trenersku školu, da sam već krenuo u tom smjeru, jedino logično bilo je ostati.

Preuzeo je svoje prve omladinske kategorije kao trener, a usporedno je davao sve što je mogao kao igrač. U ograničenoj minutaži, u ulozi tihog i diskretnog mentora mlađim igračima, jednog od onih koji svojim ponašanjem nude primjer.

Košarkaši gledano, Mašić je sad već u potpunosti naš, ali zapravo je riječ o momku iz Tomislavgrada, koji se teškom mukom probijao do uspjeha. Danas je zadovoljan činjenicom što je uspio živjeti od košarke, a to ima najmjeru i dalje činiti. Od iduće sezone vodit će juniore u njihovoj ligi, ali i u trećoj seniorskoj ligi, gdje će gorički talenti igrati za KK Velgor.

– Uživam u radu s djecom, u njihovu napretku, i tu se zasad vidim. Vidim se u budućnosti i kao seniorski trener, ali idemo polako, korak po korak – zaključio je legendarni Maške.

Nastavite čitati

Reporter 458 - 31.03.2026.

Facebook

Izdvojeno