Povežite se s nama

Vijesti

Velimir Šandor: ‘Živim život punim plućima’

Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su usredotočene na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju

Objavljeno

na

Našeg sugovornika pronašli smo na novouređenom atletskom bacalištu pokraj gradskog stadiona. Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su fokusirane na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju. Prve četiri pozicije u Dubaiju sigurna su karta za Japan. Kako bi to ostvario naš brončani paraolimpijac iz Rio de Janeira odlučio je dati otkaz na poslu i potpuno se usredotočiti na treninge. Kako kaže, trenira triput dnevno.

– Potpuno sam se posvetio Tokiju i pripremama za paraolimpijadu. Svjesno sam odlučio na tu žrtvu. Moj cilj kad sam se počeo baviti atletikom 2014. godine bio je upravo nastup na tom natjecanju. Trener Ivan Čengić i ja zacrtali smo si taj cilj. Rio se dogodio pomalo nenadano, bio je to bum. Ja sam u godini dana s nekakvih 12 metara došao na daljine od 16, 17 metara. Danas bacam daljine oko 19 metara, a bilo bi to i jače da nije bilo ozljeda. Od lipnja prošle godine do unazad mjesec dana hodao sam na neke terapije. Sve je to povezano s ozljedom moje vratne kralježnice. Sada sam napokon spreman. U Tokiju želim dati 100 posto sebe, kako si kasnije ne bih mogao prebacivati da sam mogao uraditi više. Vjerujem da ću biti u borbi za medalje, ali i ako to i ne bude slučaj bar ću znati da sam učinio sve što sam mogao – rekao nam je Velimir Šandor.

Pripreme su važan dio spremanja sportaša za velika natjecanja. Sportska infrastruktura u našoj zemlji u potpunosti je prilagođena osobama s invaliditetom jedino u Medulinu i Makarskoj. Iako će Hrvatski paraolimpijski savez osigurati tri tjedna priprema Velimiru, to nije dovoljno.

– Savez pokriva tri tjedna mojih priprema, a ja bih volio odraditi barem tri do četiri puta više. Idealno bi bilo između 12 do 15 tjedana, jer se na pripremama totalno drugačije radi i mogu se totalno posvetiti treningu. Sve to dosta košta i zamolio bih sve koji mogu da mi pomognu da se maksimalno pripremim i donesem još jednu medalju za našu zemlju – zamolio je naš paraolimpijac.

Kad se s olimpijskom broncom vratio iz Rio de Janeira, mnogi su pohitali da ga dočekaju i čestitaju mu te iskoriste priliku da se fotografiraju s njim. Nakon što se što se ‘zlatna prašina’ slegla, mnogima od njih je ovaj vrijedan i uspješan mladi sportaš postao nezanimljiv.

– Ne obazirem se previše na to, pa ipak ti nije lako kad pročitaš u novinama da se ovog potiče s ovim, onoga s onim, da sad ne imenujem. Iza puno pojedinaca se stoji više nego iza mene. Od prosinca prošle godine odlučio sam promijeniti ploču jer su me zasmetale neke stvari. Više ne želim trošiti svoje vrijeme i živce na ništa drugo osim na jedan cilj, odlazak na Paraolimpijske igre u Tokiju – iskreno nam je rekao Velimir.

Foto: cityportal.hr

S KOŠARKAŠKIH 207 CENTIMETARA VISINE, VELIMIR JE VIŠE VOLIO MALI NOGOMET NEGO KOŠARKU

Vedre naravi i čvrstog karaktera naš sugovornik ogledni je primjerak Brežana. Rođen je i odrastao u jednom pitoresknom breškom mjestu, koje svoje ime dijeli s puno poznatijim gradom u našem primorju, Opatiji.

– 1992. godine krenuo sam u Područnu školu u Opatiji. Bilo nas je 28 u razredu i imali smo predivnog učitelja Jadranka Horvata koji nas je uspio posložiti. Voljeli smo ići u školu. Tamo smo igrali nogomet, graničara, tko se boji vuka još i kojekakve druge igre. Bilo smo društvo i u školi i izvan nje. Već u prvom i drugom razredu počeli smo voziti traktore, bavili smo se poljoprivredom i pomagali roditeljima koliko smo mogli – otkrio nam je naš uspješni sportaš.

Onda je došlo vrijeme adolescencije. Nogomet je na Vukomeričkim goricama bio i ostao pokretač društvenog života. Iako visok 207 centimetara i rabijatne konstitucije, Velimir je više volio mali nogomet nego košarku.

– Sve je krenulo kroz nogomet. I prije nego što je nastala Breška liga, igrali su se nogometni turniri po Bregima. Svako selo imalo je svoj malonogometni turnir. Već u sedmom, osmom razredu sa  starijom ekipom kreneš po nogometnim turnirima. Netko bude na golu, netko zaigra koju minutu pa se veseliš tome. Glavna nagrada za prvo mjesto često je znala biti gajba pive ili odojak pa feštaš do jutra. Na Bregima smo svi jače građeni, osim možda ovih mlađih generacija. U mojoj generaciji svi smo bili iznadprosječno jaki, od Pokupskog do Bune i Šiljakovine to je bio skup najrazličitijih karaktera koji su imali potrebu pokazati svoj stav. Fešte su bile odlične, a ako bi i izbila kakva kavga sutradan bi se sve ‘ispeglalo’ uz piće i razgovor – pojasnio je.

U 21. GODINI ŽIVOTA SUOČIO SE S ČINJENICOM DA VIŠE NIKADA NEĆE PROHODATI

Negdje u lipnju 2006. godine, točnije 11. lipnja u nedjelju se igralo zadnje kolo treće županijske lige između Turopolja i Pokupskog, Hrvatska je igrala utakmicu na Svjetskom prvenstvu te se igralo prvo kolo Breške lige. Velimir je odigrao obje utakmice i krenuo kući.

– Ispod Kravarskog auto je sletio u jarak. Bio sam pri svijesti, ali nisam mogao izaći iz automobila. Nezgodno sam udario glavom ili vratom, ni sam ne znam što se točno dogodilo. Nisam osjećao noge, zacrnilo mi se pred očima. U bolnici su mi rekli da mije pukao šesti vratni kralježak – prisjetio se Velimir.

U 21 godini života suočio se s činjenicom da više nikada neće prohodati.

– Nije život tada stao. Nadao sam se da će sve proći za par mjeseci ili godina. S vremenom sam prihvatio ovu činjenicu, ali nikad se nisam pomirio s njom. Kad bi se pomirio, to bi značilo da sam odustao. Upravo ta borba me gura u sportu te poslovnom i privatnom životu. Imam milijun želja i želim svoj život proživjeti na najbolji mogući način. Sport mi puno pomaže. Rasterećuje me psihički i zahvaljujući njemu puno putujem i vidio sam svijeta, on me ustvari pokreće. Nisam se začahurio u svoju sobu, ima me svuda – otkrio nam je naš uspješni paraolimpijac.

‘INVALIDITET NE SMIJE BITI IZGOVOR, UVIJEK SE MOŽE VIŠE I BOLJE’

Velimir nije dopustio da ga invaliditet spriječi u tome da život živi punim plućima.

– Ne treba me sažalijevati. To mi je najgora stvar. Znalo mi se dogoditi da čujem komentare ljudi, kao ono vidi ga jadan. Ne tražim sažaljenje, nisam jadan, zakaj bi bio jadan. Moj jedini problem je što se ne mogu popeti uz deset stuba i to je to. Sam sebi uvijek želim dokazati da mogu ostvariti ono što si zacrtam, a onda i svima drugima. Ja sam najbolji primjer da se i u kolicima može puno toga napraviti. Često susrećem osobe u kolicima i kažem im neka se prime nekog sporta. Kažu mi da se ne mogu dići s poda, je im kažem ne mogu ni ja. Milijun puta sam pao na pod pa se opet uz veliki napor dignuo u kolica. Nije bilo lako, ali moraš se boriti. Invaliditet ne smije biti izgovor, uvijek se može više i bolje. Mene to gura naprijed – dodao je.

Foto: Facebook/Velimir Šandor

Upravo mobilnost je ono što značajno utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom. Mogućnost samostalnog obavljanja poslova. Naš sugovornika već 11 godina vozi automobil prilagođen svojim potrebama. Iako s vozilom može doći gdje god želi, ipak mu je za izlazak potrebna pomoć drugih. Kako to izgleda i jesu li ljudi spremni pomoći osobi s invaliditetom upitali smo našeg sugovornika.

-Ja sam otvoren po tom pitanju. Kad stanem na parking, zamolim prvog prolaznika koji prolazi da mi izvadi kolica iz prtljažnika automobila. U 11 godina dva puta mi se dogodilo da mi netko nije pomogao. Ne vjerujem da je razlog tome bio to da mi nisu htjeli pomoći, već možda su ljudi bili u nekom svom filmu i nisu uopće doživjeli situaciju te što ih uopće molim. Tisuće ljudi do sada mi je pomoglo od Splita, Makarske, Pule, Rijeke, Slavonije, Zagreba pa do Njemačke. Gdjegod sam se našao s automobilom ljudi su mi pomogli. Upozorio bih na jedan drugi problem, a to su barijere koje se nalaze suda oko nas. Trebalo bi se poraditi na tome da ih je čim manje. Dvije stepenice na ulazu u trgovinu meni čine veliku razliku. Upravo te arhitektonske barijere treba riješiti – istaknuo je Šandor.

U Velikoj Gorici po tom pitanju već je dosta napravljeno. No, problemi još postoje. Pokazalo se da neka rješenja koja su primijenjena kako bi se olakšao život osobama i omogućio im se lakši pristup, zapravo uopće nemaju uporabnu vrijednost i služe više kao ukras.

– Moram priznati kako je Velika Gorica jedan od prilagođenijih gradova osobama s invaliditetom. Grad pokazuje da ima senzibilitet za ovu grupaciju, naročito za osobe u kolicima. U ostatku zemlje situacija je puno lošija. U 90 posto gradova nogostupi su još uvijek neprilagođeni osobama s invaliditetom. No, ono što je zbilja najveći problem je javni prijevoz. Na primjer, ja javnim prijevozom ne mogu otići od Gorice do Zagreba bez tuđe pomoći. Ne mogu samostalno ući u Policijsku postaju Velika Gorica, iako postoji lift. Moram dole doći i čekati pet minuta da netko dođe i omogući mi da uđem u lift te me zatim podigne gore. To je napravljeno po nekim standardima, ali problem je u tome što sam i dalje ovisan o nekome. Sve nas ispunjava pomisao da ne ovisimo o drugima – smatra naš sugovornik.

‘HOĆU LI NASTAVITI BAVITI SPORTOM ILI OKRENUTI MOŽDA POLJOPRIVREDI I UZGAJANJU SVINJA U OPATIJI JOŠ UVIJEK NE ZNAM’

Za kraj našeg druženja zamolili smo Velimira da nam otkrije svoje planove.  Upitali smo ga hoće li Tokio biti kruna njegove karijere.

– Ja ne znam je li Tokio kruna moje karijere. Moja najveća želja je dati sve od sebe u Tokiju i napraviti što bolji rezultat. Što će biti nakon toga ne znam. Hoću li nastaviti baviti sportom ili okrenuti možda poljoprivredi i uzgajanju svinja u Opatiji još uvijek ne znam – odgovorio nam je Velimir.

-To mi je želja. Sad je li budu svinje ili kokoši svejedno. Zanima me organska poljoprivreda, odnosno da ta svinja i kokoš živi u simbiozi s prirodom te nisu zatvorene unutra. Vukomeričke gorice su šumski kraj i veliki dio je zemljišta koji nije šumski već je zarastao. Ljudi su to nekad kosili kosama, jer traktor nije mogao uči. Sve je to zaraslo. Potencijal tih ‘bregov’ i ‘brežuljkov’ su brojni izvori vode i prirodni hlad, kao stvoreni za uzgoj turopoljske svinje, crne slavonske svinje ili mangulice. Želja mi je uzgajati svinje upravo na Vukomeričkim goricama. Da ujutro kad se probudim sjednem na kvad ili traktorčić i odnesem im hranu i uživam u prelijepoj prirodi – otkrio nam je ponosni Brežan.

Obrazovanje

Klinci iz Kvaternika osvojili županiju: Nitko ne igra graničar bolje od njih!

Velikogorička škola prava je sila u graničaru za učenike četvrtih razreda. Dominacija uspostavljena prethodnih godina potvrđena je i ovoga puta, kad je OŠ Eugena Kvaternika još jedanput izborila državno natjecanje

Objavljeno

na

Ekipa OŠ Eugena Kvaternika u graničaru treći put u posljednje četiri godine, a drugi put uzastopno, osvojila je prvo mjesto na županijskom natjecanju Zagrebačke županije. Turnir za učenike osnovnih škola (za učenike do četvrtog razreda) održano je u OŠ Rude, koja je bila organizator natjecanja.

Uz školu domaćina sudjelovalo je još šest osnovnih škola: OŠ Marije Jurić Zagorke iz Vrbovca, OŠ Ljube Babića iz Jastrebarskog, OŠ Ljudevita Gaja iz Zaprešića, OŠ Sv. Martin pod Okićem, OŠ Ivana Benkovića iz Dugog Sela i OŠ Eugena Kvaternika iz Velike Gorice.

Ekipe su bile podijeljene u dvije skupine sa po četiri, odnosno tri ekipe. U skupini B natjecala se i OŠ Eugena Kvaternika, koja je s dvije pobjede po 2-0 pobijedila ekipe iz Dugog Sela i Vrbovca te se tako plasirala u finale, gdje je također 2-0 savladala ekipu OŠ Ljube Babića. Na taj način je ekipa iz Kvaternika obranila prošlogodišnji naslov i opet se plasirala na državno natjecanje!

U borbi za treće mjesto ekipa iz Dugog Sela bila je sa 2-0 uspješnija od ekipe iz Svetog Martina pod Okićem.

Za pobjedničku ekipu OŠ Eugena Kvaternika nastupili su: Grgur Zuanović 4.a, Dora Ćosić 4.a, Alan Mate Hadžić 4.b, Marko Budak 4.b, Matea Pavunčec 4.b, Katja Ćavar 4.b, Una Komosar, 4.a, Damjan Zrinski 4.a, Borna Piličić 4.a, Paula Jzranović 4.a i Maya Orozović 4.a.

Trener i voditelje ekipe je profesor Ivica Herceg.

Nastavite čitati

Obrazovanje

“Vrtko” krenuo uz podgutnicu: Udarnik dovodi rukomet u naše vrtiće

U ime Grada Velike Gorice sporazum o ulasku ŽRK Udarnika u projekt “Vrtko”, kojim će se rukomet približavati najmlađima, potpisao je prikladno odjeveni predsjednik Udarnika Josip Mučnjak

Objavljeno

na

Velika Gorica postala je dio projekta europske rukometne federacije (EHF) i nacionalnog saveza (HRS) pod nazivom “Rukomet u vrtićima – Vrtko”, kojim se rukomet približava djeci u dobi od pet do sedam godina kroz igru, kretanje i druženje.

Iako gradonačelnik Velike Gorice Krešimir Ačkar zbog održavanja svečane sjednice povodom Dana Grada nije mogao prisustvovati potpisivanju sporazuma, Grad Veliku Goricu dostojno je predstavio Josip Mučnjak, predsjednik ŽRK Udarnik. Posebnu pažnju privukla je pogutnica s motivima Velike Gorice, dar gradonačelnika, kojom je predsjednik na simboličan način istaknuo pripadnost, tradiciju i identitet grada.

Na događanju su sudjelovale i Sandra Crnić, ravnateljica Dječjeg vrtića Žirek, te Martina Vugrinović, voditeljica projekta. Projekt “Rukomet u vrtićima – Vrtko” besplatan je za sve sudionike te ima za cilj razvoj zdravih navika, motoričkih vještina i ljubavi prema sportu od najranije dobi.

Uz naš Udarnik, u projektu sudjeluju još četiri kluba iz cijele Hrvatske: RK Nexe, RK Sisak, ŽRK Prelog i RK Vodice.

Nastavite čitati

Sport

Peti put za Jenkija: Sjećanje na prijatelja i promocija košarke u jednom

U subotu i nedjelju u Gradskoj dvorani će se igrati Memorijalni turnir Silvije Jenkač Jenki, u čast dugogodišnjeg trenera mladih velikogoričkih košarkaša. Turnir će imati i međunarodni karakter…

Objavljeno

na

Gradskom dvoranom ovog će vikenda odjekivati zvuk lopte koja udara u parket. Košarkaške lopte, jer upravo je košarkom cijelog svog života bio inficiran Silvije Jenkač Jenki. Gorički purger, sportski odgajatelj brojnih generacija mladih košarkaša u ovom gradu, nekoć trener Medije, a u posljednjem razdoblju ključni čovjek projekta Velgor, nije s nama već više od pet godina, ali sjećanje itekako živi.

Živjet će u punom smislu ovog vikenda, kad je na rasporedu peti Memorijalni turnir Silvije Jenkač Jenki. Nadmetat će se kadeti, mladi košarkaši rođeni 2011. godine i kasnije, a sudjelovat će šest momčadi. Uz domaćine Memorijala KK Goricu i KK Velgor, na popisu sudionika su još i KK Sisak, KK Varaždin i KK Đakovo, dok međunarodni karakter turniru donosi slovenska KK Ilirija iz Ljubljane.

Bogat košarkaški program razvući će se na dva prijepodneva, pa će se tako utakmice po skupinama igrati u subotu, a polufinala i razigravanje za konačni plasman u nedjelju. Ukupno će se odigrati deset utakmica, a pobjednika petog Jenkijevog memorijala dobit ćemo u nedjelju nešto prije 15 sati.

– Ovim turnirom čuvamo sjećanje na našeg prijatelja Jenkija, a ujedno promoviramo sport i košarku. Osim nagrada za najbolje ekipe, protokolom su predviđene aktivnosti kojima ćemo prigodnim darovima zahvaliti prijateljima i obitelji Jenkač. Pozivamo sve ljubitelje košarke da nam se pridruže i uveličaju ovaj događaj – kaže Hani Istanbuli, predsjednik KK Velgora i idejni začetnik memorijala posvećenog njegovu mentoru, ali i prijatelju.

Dubok trag ostavio je i na svoje igrače…

Nastavite čitati

Sport

Još Rijeka pa – kreće tržnica: Gorica bi mogla ostati bez cijelog veznog reda?!

Nakon što u nedjelju u 17.45 sati odigraju svoju posljednju utakmicu u ovoj godini, nogometaši Gorice otići će na odmor, a stvari će se zakuhati u uredima i na telefonskim linijama. Priče i pričice već su krenule…

Objavljeno

na

Objavio/la

Još samo 90 minuta nogometa ostalo je igračima Gorice u ovoj kalendarskoj godini, ali tih posljednjih 90 minuta bit će ozbiljan izazov. Goričani, naime, u nedjelju u 17.45 sati, gostuju kod prvaka Rijeke na Rujevici i bit će to ne samo posljednja utakmica godine za igrače obje momčadi, nego i u kompletnom svijetu HNL-a.

A kad nogomet utihne, kreće tržnica. Tako to ide u nogometu, pauze između dvije polusezonu u pravilu služe za pripremanje igrača i momčadi, ali i promjene u kadru. One su, jasno, uvijek dvosmjerne, nema tog prijelaznog roka i toga kluba koji će nekoga dovesti, a s nekima se rastati, pa će to vrijediti i za Goricu u prvim danima 2026. godine.

Pojačanja je realno očekivati, poneku prinovu još realnije, ali u tom smjeru zasad nema priča i najava. Sportski sektor kluba ne komunicira svoje planove prema javnosti, to je odabir koji vrijedi već neko vrijeme, pa ćemo morati pričekati da vidimo kakvi će se potezi povlačiti u ovom smjeru. Potreba za pojačanjima uvijek postoji, navijači i simpatizeri kluba, svi oni koji malo pažljivije prate Goricu, vjerojatno bi i sami mogli navesti poziciju ili dvije na kojima bi se stvari mogle unaprijeđivati, ali odlučivat će oni koji su za to zaduženi.

Pritom će, kao i uvijek, puno ovisiti i o prometu u suprotnom smjeru. Odlazaka će također neminovno biti i jedino je pitanje koliko će ih biti i kakvog će biti profila. Odlazit će oni koji su nezadovoljni minutažom i/li statusom, ali i oni koji su zanimljivi tržištu. U ovom prvoj skupini mogli bi biti neki mlađi igrači, koji će minute možda tražiti i na posudbama, a minutažom i ulogom teško mogu biti zadovoljni i igrači poput jako malo korištenog Ante Ercega, još manje korištenog Vanje Pelka, možda i Jakova Gurilice…

S druge strane, iz većih i moćnijih klubova postoji i ozbiljan interes za igrače Gorice, pogotovo one koji su nosili klupske ambicije tijekom ove jeseni. Pojavljuju se tako kuloarske priče koje spominju moguće odluke praktički cijelog veznog reda koji je iznio ovu polusezonu. Riječ je o trojici igrača koji su i zabijali, i gradili, i branili, a to su karakteristike koje se traže, pogotovo s obzirom na to da su sva trojica u prvoj polovici dvadesetih ili su u te godine tek ušli.

Kapetan Jurica Pršir, po mnogim procjenama najbolji igrač Gorice, jedan je od ozbiljnih kandidata za odlazak. Ne samo zato što je svojim igrama pokazao da apsolutno može funkcionirati i na višim razinama nogometa, nego i zbog – ugovora. Naime, Jura je s Goricom vezan do ljeta, što znači da će na kraju sezone moći birati klub kao slobodan igrač. Posljednja šansa da klub barem nešto uprihodi na svom najboljem igraču je ova zima, a interesa ima.

Priča se na sve strane o želji Hajduka da oplemeni svoj vezni red takvim igračem, ali iz drugih se izvora može doznati i da ta kombinacija nije jedina aktualna. Splićani su definitivno zainteresirani, trener Gonzalo Garcia ima jako dobro mišljenje o desetki “ponosa grada”, ali priliku ovdje vide i drugi klubovi iz HNL-a, kao i nekolicina njih iz inozemstva. Prema svemu sudeći, u ovom je trenutku izvjesno jedino da Pršir neće produžiti ugovor s Goricom i da će potražiti novi izazov. Ove zime ili na ljeto, doznat ćemo tijekom siječnja.

Ozbiljne opcije navodno ima i Ante Kavelj, 20-godišnji veznjak koji je od prve sekunde ove sezone čvrsto zgrabio svoje mjesto u prvih 11 i pokazao da dobre partije u dresu Šibenika prošle sezone definitivno nisu bile slučajnost. Štoviše, Kavelj je u ovoj sezoni dodatno iskoračio, nizao je kilometre, ulazio u duele, ali i zabijao golove, što ga je dovelo i do U-21 reprezentacije. Kako tvrde neki izvori, sve viđeno posebno je zapelo za oko jednom francuskom prvoligašu, pa nije nemoguće da i mladi Splićanin nakon samo pola sezone završi svoju goričku eru.

Ante Kavelj i Iker Pozo s Juricom Prširom čine standardni vezni red, a sva trojica su i zanimljiva tržištu… Foto: Igor Šoban/PIXSELL

Iz Šibenika je ovog ljeta u Goricu stigao i Iker Pozo, još jedan igrač koji bi se vrlo lako mogao naći u izlogu. Španjolcu je 25 godina, baš kao i Prširu, više ne spada među mlade igrače, ali iza njega je fenomenalna polusezona. O tome će najviše reći podatak da je po bodovanju SofaScore treći najbolji igrač HNL-a, odmah iza Adriana Jagušića i Tonija Fruka! Zanimljiv potencijal pokazivao je u svojim šibenskim godinama, a konačna potvrda vrijednosti stigla je ove jeseni u Turopolju, što skauti većih klubova jako dobro znaju.

Tko će od njih otići, hoće li itko, pitanje je od milijun dolara, ali čim priče krenu… Za Goricu bi, naravno, bilo jako loše da odu sva trojica, jer to bi značilo da treba graditi potpuno novi vezni red, koji je i temelj ove momčadi, no tu će važan detalj biti i cifre koje će se eventualno zavrtjeti. Bude li nula dovoljno, moglo bi biti i transfera…

Prije svega toga, naravno, idemo odraditi to gostovanje na Rujevici. I uzeti nešto, za još mirniji zimski san.

Nastavite čitati

Vijesti

Duh Božića u “IgraJonici”: Počastili svoje male slavljenike – Djedom Mrazom!

Rođendaonica IgraJonica oduševila je svoje male slavljenike na besplatno druženje s Djedom Mrazom, s kojeg su otišli sretni, zadovoljni i – s poklonom! Zadovoljni su, naravno, i roditelji…

Objavljeno

na

Blagdani se bliže, sve snažnije osjeća se i blagdanski duh, a tome u prilog ide i primjer kojeg nam je dojavila naša čitateljica.

“Voljela bih javno pohvaliti rođendaonicu IgraJonica u Velikoj Gorici! U vremenima kad ništa nije besplatno, jako su nas iznenadili s pozivom da dođemo sa svojim djetetom na druženje s Djedom Mrazom. Ne samo da ništa nismo morali platiti, nego su još i djeca dobila svatko svoj poklon od Djedice… Jako lijepa gesta”, poruka je s kojom nam se obratila zadovoljna mama.

Zadovoljni su i klinci, budući da kratki izvještaj sa druženje s Djedom Mrazom kažu da je sve skupa bilo dovoljno kratko i – jako slatko! Djedica je do IgraJonice došao sa svojim posebnim čarobnim vozilom i oduševio dječicu koja su ga nestrpljivo čekala. Poziv je vrijedio za sve djevojčice i dječake koji su svoje rođendane proslavili u ovom rođendaonici, a odazvalo ih se taman dovoljno da Djedica stigne sve odraditi prije nego što je otišao dalje, razveseljavati i drugu djecu.

A ova djeca, koja su se okupila u IgraJonici, uživala su u igri u neobično atraktivnom prostoru ove relativno nove goričke rođendanice, a s Djedom Mrazom su i razgovarali, i pjevali, i… Dočekali svoje šarene paketiće! Slatkiši, lizalice, božićne čarapice i – djeca sretna i zadovoljna! Kao i roditelji, koji su s nama podijelili i nekoliko fotografija s ovog lijepog i veselog božićnog druženja.

 

Nastavite čitati

Reporter 456 - 18.12.2025.

Facebook

Izdvojeno