Vijesti
Velimir Šandor: ‘Živim život punim plućima’
Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su usredotočene na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju
Našeg sugovornika pronašli smo na novouređenom atletskom bacalištu pokraj gradskog stadiona. Pripreme za WPA Svjetsko prvenstvo u Dubaiju u punom su jeku, a misli su fokusirane na Paraolimpijske igre koje će se iduće godine održati u japanskom Tokiju. Prve četiri pozicije u Dubaiju sigurna su karta za Japan. Kako bi to ostvario naš brončani paraolimpijac iz Rio de Janeira odlučio je dati otkaz na poslu i potpuno se usredotočiti na treninge. Kako kaže, trenira triput dnevno.
– Potpuno sam se posvetio Tokiju i pripremama za paraolimpijadu. Svjesno sam odlučio na tu žrtvu. Moj cilj kad sam se počeo baviti atletikom 2014. godine bio je upravo nastup na tom natjecanju. Trener Ivan Čengić i ja zacrtali smo si taj cilj. Rio se dogodio pomalo nenadano, bio je to bum. Ja sam u godini dana s nekakvih 12 metara došao na daljine od 16, 17 metara. Danas bacam daljine oko 19 metara, a bilo bi to i jače da nije bilo ozljeda. Od lipnja prošle godine do unazad mjesec dana hodao sam na neke terapije. Sve je to povezano s ozljedom moje vratne kralježnice. Sada sam napokon spreman. U Tokiju želim dati 100 posto sebe, kako si kasnije ne bih mogao prebacivati da sam mogao uraditi više. Vjerujem da ću biti u borbi za medalje, ali i ako to i ne bude slučaj bar ću znati da sam učinio sve što sam mogao – rekao nam je Velimir Šandor.
Pripreme su važan dio spremanja sportaša za velika natjecanja. Sportska infrastruktura u našoj zemlji u potpunosti je prilagođena osobama s invaliditetom jedino u Medulinu i Makarskoj. Iako će Hrvatski paraolimpijski savez osigurati tri tjedna priprema Velimiru, to nije dovoljno.
– Savez pokriva tri tjedna mojih priprema, a ja bih volio odraditi barem tri do četiri puta više. Idealno bi bilo između 12 do 15 tjedana, jer se na pripremama totalno drugačije radi i mogu se totalno posvetiti treningu. Sve to dosta košta i zamolio bih sve koji mogu da mi pomognu da se maksimalno pripremim i donesem još jednu medalju za našu zemlju – zamolio je naš paraolimpijac.
Kad se s olimpijskom broncom vratio iz Rio de Janeira, mnogi su pohitali da ga dočekaju i čestitaju mu te iskoriste priliku da se fotografiraju s njim. Nakon što se što se ‘zlatna prašina’ slegla, mnogima od njih je ovaj vrijedan i uspješan mladi sportaš postao nezanimljiv.
– Ne obazirem se previše na to, pa ipak ti nije lako kad pročitaš u novinama da se ovog potiče s ovim, onoga s onim, da sad ne imenujem. Iza puno pojedinaca se stoji više nego iza mene. Od prosinca prošle godine odlučio sam promijeniti ploču jer su me zasmetale neke stvari. Više ne želim trošiti svoje vrijeme i živce na ništa drugo osim na jedan cilj, odlazak na Paraolimpijske igre u Tokiju – iskreno nam je rekao Velimir.
Foto: cityportal.hr
S KOŠARKAŠKIH 207 CENTIMETARA VISINE, VELIMIR JE VIŠE VOLIO MALI NOGOMET NEGO KOŠARKU
Vedre naravi i čvrstog karaktera naš sugovornik ogledni je primjerak Brežana. Rođen je i odrastao u jednom pitoresknom breškom mjestu, koje svoje ime dijeli s puno poznatijim gradom u našem primorju, Opatiji.
– 1992. godine krenuo sam u Područnu školu u Opatiji. Bilo nas je 28 u razredu i imali smo predivnog učitelja Jadranka Horvata koji nas je uspio posložiti. Voljeli smo ići u školu. Tamo smo igrali nogomet, graničara, tko se boji vuka još i kojekakve druge igre. Bilo smo društvo i u školi i izvan nje. Već u prvom i drugom razredu počeli smo voziti traktore, bavili smo se poljoprivredom i pomagali roditeljima koliko smo mogli – otkrio nam je naš uspješni sportaš.
Onda je došlo vrijeme adolescencije. Nogomet je na Vukomeričkim goricama bio i ostao pokretač društvenog života. Iako visok 207 centimetara i rabijatne konstitucije, Velimir je više volio mali nogomet nego košarku.
– Sve je krenulo kroz nogomet. I prije nego što je nastala Breška liga, igrali su se nogometni turniri po Bregima. Svako selo imalo je svoj malonogometni turnir. Već u sedmom, osmom razredu sa starijom ekipom kreneš po nogometnim turnirima. Netko bude na golu, netko zaigra koju minutu pa se veseliš tome. Glavna nagrada za prvo mjesto često je znala biti gajba pive ili odojak pa feštaš do jutra. Na Bregima smo svi jače građeni, osim možda ovih mlađih generacija. U mojoj generaciji svi smo bili iznadprosječno jaki, od Pokupskog do Bune i Šiljakovine to je bio skup najrazličitijih karaktera koji su imali potrebu pokazati svoj stav. Fešte su bile odlične, a ako bi i izbila kakva kavga sutradan bi se sve ‘ispeglalo’ uz piće i razgovor – pojasnio je.
U 21. GODINI ŽIVOTA SUOČIO SE S ČINJENICOM DA VIŠE NIKADA NEĆE PROHODATI
Negdje u lipnju 2006. godine, točnije 11. lipnja u nedjelju se igralo zadnje kolo treće županijske lige između Turopolja i Pokupskog, Hrvatska je igrala utakmicu na Svjetskom prvenstvu te se igralo prvo kolo Breške lige. Velimir je odigrao obje utakmice i krenuo kući.
– Ispod Kravarskog auto je sletio u jarak. Bio sam pri svijesti, ali nisam mogao izaći iz automobila. Nezgodno sam udario glavom ili vratom, ni sam ne znam što se točno dogodilo. Nisam osjećao noge, zacrnilo mi se pred očima. U bolnici su mi rekli da mije pukao šesti vratni kralježak – prisjetio se Velimir.
U 21 godini života suočio se s činjenicom da više nikada neće prohodati.
– Nije život tada stao. Nadao sam se da će sve proći za par mjeseci ili godina. S vremenom sam prihvatio ovu činjenicu, ali nikad se nisam pomirio s njom. Kad bi se pomirio, to bi značilo da sam odustao. Upravo ta borba me gura u sportu te poslovnom i privatnom životu. Imam milijun želja i želim svoj život proživjeti na najbolji mogući način. Sport mi puno pomaže. Rasterećuje me psihički i zahvaljujući njemu puno putujem i vidio sam svijeta, on me ustvari pokreće. Nisam se začahurio u svoju sobu, ima me svuda – otkrio nam je naš uspješni paraolimpijac.
‘INVALIDITET NE SMIJE BITI IZGOVOR, UVIJEK SE MOŽE VIŠE I BOLJE’
Velimir nije dopustio da ga invaliditet spriječi u tome da život živi punim plućima.
– Ne treba me sažalijevati. To mi je najgora stvar. Znalo mi se dogoditi da čujem komentare ljudi, kao ono vidi ga jadan. Ne tražim sažaljenje, nisam jadan, zakaj bi bio jadan. Moj jedini problem je što se ne mogu popeti uz deset stuba i to je to. Sam sebi uvijek želim dokazati da mogu ostvariti ono što si zacrtam, a onda i svima drugima. Ja sam najbolji primjer da se i u kolicima može puno toga napraviti. Često susrećem osobe u kolicima i kažem im neka se prime nekog sporta. Kažu mi da se ne mogu dići s poda, je im kažem ne mogu ni ja. Milijun puta sam pao na pod pa se opet uz veliki napor dignuo u kolica. Nije bilo lako, ali moraš se boriti. Invaliditet ne smije biti izgovor, uvijek se može više i bolje. Mene to gura naprijed – dodao je.
Foto: Facebook/Velimir Šandor
Upravo mobilnost je ono što značajno utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom. Mogućnost samostalnog obavljanja poslova. Naš sugovornika već 11 godina vozi automobil prilagođen svojim potrebama. Iako s vozilom može doći gdje god želi, ipak mu je za izlazak potrebna pomoć drugih. Kako to izgleda i jesu li ljudi spremni pomoći osobi s invaliditetom upitali smo našeg sugovornika.
-Ja sam otvoren po tom pitanju. Kad stanem na parking, zamolim prvog prolaznika koji prolazi da mi izvadi kolica iz prtljažnika automobila. U 11 godina dva puta mi se dogodilo da mi netko nije pomogao. Ne vjerujem da je razlog tome bio to da mi nisu htjeli pomoći, već možda su ljudi bili u nekom svom filmu i nisu uopće doživjeli situaciju te što ih uopće molim. Tisuće ljudi do sada mi je pomoglo od Splita, Makarske, Pule, Rijeke, Slavonije, Zagreba pa do Njemačke. Gdjegod sam se našao s automobilom ljudi su mi pomogli. Upozorio bih na jedan drugi problem, a to su barijere koje se nalaze suda oko nas. Trebalo bi se poraditi na tome da ih je čim manje. Dvije stepenice na ulazu u trgovinu meni čine veliku razliku. Upravo te arhitektonske barijere treba riješiti – istaknuo je Šandor.
U Velikoj Gorici po tom pitanju već je dosta napravljeno. No, problemi još postoje. Pokazalo se da neka rješenja koja su primijenjena kako bi se olakšao život osobama i omogućio im se lakši pristup, zapravo uopće nemaju uporabnu vrijednost i služe više kao ukras.
– Moram priznati kako je Velika Gorica jedan od prilagođenijih gradova osobama s invaliditetom. Grad pokazuje da ima senzibilitet za ovu grupaciju, naročito za osobe u kolicima. U ostatku zemlje situacija je puno lošija. U 90 posto gradova nogostupi su još uvijek neprilagođeni osobama s invaliditetom. No, ono što je zbilja najveći problem je javni prijevoz. Na primjer, ja javnim prijevozom ne mogu otići od Gorice do Zagreba bez tuđe pomoći. Ne mogu samostalno ući u Policijsku postaju Velika Gorica, iako postoji lift. Moram dole doći i čekati pet minuta da netko dođe i omogući mi da uđem u lift te me zatim podigne gore. To je napravljeno po nekim standardima, ali problem je u tome što sam i dalje ovisan o nekome. Sve nas ispunjava pomisao da ne ovisimo o drugima – smatra naš sugovornik.
‘HOĆU LI NASTAVITI BAVITI SPORTOM ILI OKRENUTI MOŽDA POLJOPRIVREDI I UZGAJANJU SVINJA U OPATIJI JOŠ UVIJEK NE ZNAM’
Za kraj našeg druženja zamolili smo Velimira da nam otkrije svoje planove. Upitali smo ga hoće li Tokio biti kruna njegove karijere.
– Ja ne znam je li Tokio kruna moje karijere. Moja najveća želja je dati sve od sebe u Tokiju i napraviti što bolji rezultat. Što će biti nakon toga ne znam. Hoću li nastaviti baviti sportom ili okrenuti možda poljoprivredi i uzgajanju svinja u Opatiji još uvijek ne znam – odgovorio nam je Velimir.
-To mi je želja. Sad je li budu svinje ili kokoši svejedno. Zanima me organska poljoprivreda, odnosno da ta svinja i kokoš živi u simbiozi s prirodom te nisu zatvorene unutra. Vukomeričke gorice su šumski kraj i veliki dio je zemljišta koji nije šumski već je zarastao. Ljudi su to nekad kosili kosama, jer traktor nije mogao uči. Sve je to zaraslo. Potencijal tih ‘bregov’ i ‘brežuljkov’ su brojni izvori vode i prirodni hlad, kao stvoreni za uzgoj turopoljske svinje, crne slavonske svinje ili mangulice. Želja mi je uzgajati svinje upravo na Vukomeričkim goricama. Da ujutro kad se probudim sjednem na kvad ili traktorčić i odnesem im hranu i uživam u prelijepoj prirodi – otkrio nam je ponosni Brežan.
Vijesti
Vozač s 1,90 promila izazvao sudar u Drnku – policija zabilježila 41 prekršaj i najavljuje novu akciju
Tijekom pojačanog nadzora policija je uhitila dvojicu vozača, zabilježila pet prometnih nesreća i najavila novu akciju.
Vijesti
Stiglo Betlehemsko svjetlo mira u Vukovinu, krštena i mala Lucija
Posebno svečano bilo je na današnjoj Svetoj misi u Crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini.
Na treću nedjelju Došašća izviđači Turopoljske udruge skauta Tur donijeli su Betlehemsko svjetlo mira na Svetu misu u Crkvu Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini, a koje su župljani mogli upaliti na svojim lampionima i ponijeti kućama.
Foto: Gianna Kotroman
A poseban dan imala je obitelj Pejić. Pod svetom misom sakrament svetoga krštenja primila je malena Lucija, kćerkica Maja i Ilije Pejić iz Starog Čiča.
Lucija je treće dijete u ovoj mladoj obitelji, a ime je dobila po zaštitnici Turopolja i Velike Gorice – Svetoj Luciji, čiji je spomandan bio jučer.
Foto: Katarina Ceković
-Zato smo danas i odabrali krštenje, s obzirom da je jučer bio blagdan Svete Lucije kojoj su krsni kumovi Katarina i Robert Lončar doputovali iz Zadra. Drago nam je da je naše krštenje uveličalo i dolazak Bethlehemskog svjetla. Tako da, eto, puni smo radosti – ispričala je mama Maja.
Dodajmo kako se treća nedjelja Došašća i naziva radosnom nedjeljom jer palimo treću adventsku svijeću – radosti, kao podsjetnik da je radost Božića bliže nego što mislimo.
Vijesti
Velika Gorica među gradovima koji najviše izdvajaju za božićnice! Pola milijuna eura za najugroženije građane
Dok božićnice ove godine isplaćuje rekordnih 113 hrvatskih gradova, Velika Gorica se izdvaja po ukupnom iznosu, povećanom cenzusu i širem krugu korisnika.
HOTNEWS
Go Grand Prix: Velika Gorica – kolijevka kraljevske misaone igre Go
Glavni operativni organizator je 17-godišnji Karlo Vlahović koji je samostalno kontaktirao igrače iz 17 zemalja
Nakon vrlo uspješnog prošlogodišnjeg međunarodnog Go turnira, u Osnovnoj školi Nikole Hribara održava se 9.turnir EGF Grand Prix Bonus C turnir povodom Dana grada Velike Gorice a okupio je 80-ak igrača iz čak 17 zemalja, čime je Velika Gorica potvrđena kao važno međunarodno središte misaonog sporta go.
Riječ je o najvećem i najjačem go turniru u regiji u posljednjih 20 godina, dok je u Hrvatskoj najveći i najjači ikada održan upravo u Velikoj Gorici.
Turnir je dio programa obilježavanja Dana grada te povezuje vrhunske profesionalne i amaterske igrače, potičući međunarodnu sportsku i kulturnu suradnju.
Foto: Hrvatski go savez
Organizator turnira je Go klub Velika Gorica, suorganizator Grad Velika Gorica, dok je glavni operativni organizator bio je 17-godišnji Karlo Vlahović koji je samostalno kontaktirao igrače iz 17 zemalja, osiguravao smještaj sudionicima, vodio kompletnu komunikaciju na engleskom jeziku te dizajnirao promotivne materijale, uključujući majice i objave na Instagramu – bravo!
Na taj način se Velika Gorica kao kolijevka razvoja Goa u Hrvatskoj uspješno probija na europsku i svjetsku Go pozornicu kao uzoran organizator i veliki popularizator ove “kraljevske igre” (“king of mindsports”).
Foto: Hrvatski go savez
Turnir je je uvršten u službeni kalendar Europske Go federacije kao Bonus C turnir.
-Zahvaljujemo Gradu Velikoj Gorici na pokroviteljstvu i velikoj pomoći Go klubu Velika Gorica oko organizacije ovog vrhunskog sportskog događaja, jedinstvenog Go natjecanja na kraju kojeg svi sudionici i gosti dijele ukusnu rođendansku tortu povodom Dana Grada Velike Gorice – poručili su iz Hrvatskog Go saveza.
- Posebnu draž natjecanju daje sudjelovanje trojice europskih profesionalnih igrača: Mateusz Surma, profesionalni igrač 3. dana je ovogodišnji prvak Europe i trener na 7. Ljetnom go kampu održanom u Zaostrogu u kolovozu ove godine, Ali Jabarin, profesionalni igrač 3. dana, je jedan od dva igrača koji su profesionalci postali još 2014. godine an 1. kvalifikacijskom turniru, Benjamin Drean-Guenaizia, je pobijedio na kvalifikacijskom turniru održanom ove godine u Beču. Uz njih treba još izdvojiti Lukaša Podperu, (vele)majstora 7. dana, koji je ove godine pobijedio na jako puno turnira i ima drugi najveći rejting na ovom natjecanju. Na turniru igra i Vsevolod Ovsieenko, 6. dan, višestruki juniorski prvak Europe, koji je svoju kadetsku titulu osvojio u jeku pandemije na 25. Europskom prvenstvu za kadete, mlađe juniore i juniore, održanom u Stubičkim Toplicama.
- Naravno, to je sjajna prigoda za mlade igrače iz Hrvatske: Stjepan Medak je u nedjelju postao prvi (vele)majstor 6. dana, a na ovom turniru ima prigodu plasirati se na Grand Prix Finale gdje će snage odmjeriti 16 igrača koji su na nizu turnira osvajali kvalifikacijske bodove. Stjepan trenutačno ima 4 boda osvojena na Grand Prix turniru u Pisi. U top grupi na turniru je i Roko Crvelin, odnedavno majstor 4. dana, standardna treća ploča hrvatske seniorske reprezentacije, u kojoj je – kao i Stjepan i prvak Hrvatske Matej Zakanj – postigao tri pobjede u tri kola. Prošlogodišnji izazivač u meču za prvaka Hrvatske Petar Tadej Tukara, majstor 3. dana je također spreman za borbu za visok plasman na ovom turniru. Tu su još i Teo Sladetić, Oliver Skočić i Karlo Vlahović, mladi majstori 2. dana, kojima će 5 partija na ovom turniru sigurno biti velika škola i prigoda za skok na rejting listi. Od ostalih mladih reprezentativaca treba istaknuti Velikogoričanina Jakova Sičića, 1kyu, koji je prije godinu dana baš na ovom turniru postigao pet pobjeda iz pet partija.
Foto: Hrvatski go savez
- Go je najstarija misaona igra koja se već 4000 godine igra prema jednostavnim nepromijenjenim pravilima. Go je nastao u Kini gdje se naziva “weiqi”, a u 6. stoljeću se proširio u Japan (gdje se još zove “igo”). U Japanu je Go stekao status dvorske vještine i prije 100 godina je utemeljeno prvo udruženje profesionalnih igrača Nihon ki-in. U Hrvatsku je Go donio časnik Austrougarske mornarice Artur Jonak von Freyenwald, koji je u Puli utemeljio tada najveći go klub u Europi, s oko 200 članova. Zoran Mutabžija je krajem 60-ih godina dominirao europskom go scenom i dva puta je bio prvak Europe: 1967. i 1971. godine. Godine 1997. utemeljio je Hrvatsku igo udrugu, koja i danas uspješno provodi edukacijske projekte u brojnim školama i knjižnicama, te na fakultetima. Zoran je bio i prvi predsjednik Hrvatskog go saveza, koji je 2020. primljen u privremeno članstvo Hrvatskog olimpijskog odbora. Predani rad u danas 6 go klubova rezultirao je činjenicom da Hrvatska ima najmlađu seniorsku reprezentaciju koja je nakon dugogodišnje borbe za opstanak u C-ligi postala favorit za ulazak u prestižnu A-ligu Europskog ekipnog prvenstva. Hrvatska mlada reprezentacija je osvojila brončanu medalju na 2. Europskom juniorskom ekipnom prvenstvu i već je dva puta predstavljala Europu na Svjetskom juniorskom ekipnom prvenstvu.
-
Vijestiprije 2 danaVatrogasci na intervenciji u Kolarevoj – izbavljaju dijete iz stana
-
Sportprije 6 dana‘Mi ćemo na Maksimiru igrati finale Svjetskog prvenstva. A oni će možda i rotirati…’
-
Vijestiprije 6 danaGajeva u blatu – komunalni redari izašli na teren
-
HOTNEWSprije 5 danaNOVA GODINA, NOVI BUSEVI Gorica uvodi 5 električnih autobusa