Učenicima završnih razreda Srednje strukovne škole Velika Gorica (SSŠVG) svečano su uručene svjedodžbe o uspješno završenom srednjoškolskom obrazovanju jučer (četvrtak, 04. srpnja 2024.) u holu srednjoškolske zgrade.

Velika Gorica, 04.07.2024.  Podjela svjedodžbi učenicima završnih razreda SSŠVG-a. Foto: SSŠVG

Uvodnu riječ imao je Miroslav Antolčić, ravnatelj SSŠVG-a, koji je čestitao učenicima, njihovim roditeljima i nastavnicima na predanom radu i postignutim uspjesima. Maturantima je poručio da slijede svoje snove i želje te da se radom i trudom mogu postići veliki rezultati.

Velika Gorica, 04.07.2024.  Podjela svjedodžbi učenicima završnih razreda SSŠVG-a. Foto: SSŠVG

Velika Gorica, 04.07.2024.  Podjela svjedodžbi učenicima završnih razreda SSŠVG-a. Foto: SSŠVG

Razredne i završne svjedodžbe podijelili su ravnatelj, školska psihologinja Sanja Šipušić-Komar  i razrednici, a najbolji učenici su nagrađeni vrijednim knjigama.

Velika Gorica, 04.07.2024.  Podjela svjedodžbi učenicima završnih razreda SSŠVG-a. Foto: SSŠVG

Velika Gorica, 04.07.2024.  Podjela svjedodžbi učenicima završnih razreda SSŠVG-a. Foto: SSŠVG

Učeniku 4.B razreda Sebastijanu Eldiću, tehničaru za vozila i vozna sredstva, odlukom Školskog odbora dodijeljena je posebna nagrada – pametni sat,  za iznimno zalaganje u svim aktivnostima škole i Regionalnog centra kompetentnosti.

 

Velika Gorica, 04.07.2024.  Podjela svjedodžbi učenicima završnih razreda SSŠVG-a. Foto: SSŠVG

Velika Gorica, 04.07.2024.  Podjela svjedodžbi učenicima završnih razreda SSŠVG-a. Foto: SSŠVG

Razredi i razrednici: 3A – automehatroničar – Helena Šipušić, 3C – automehaničar i instalater grijanja i klimatizacije – Ivan Barać, 3D – pomoćni kuhar i slastičar – Maja Hrustić, 3E – frizer i pediker – Mirna Belošević, 3G – elektromehaničar, elektroinstalater i autoelektričar – Andrija Klarić Kukuz, 3H – kuhar i konobar – Sanja Pavišić, 4B – tehničar za vozila i vozna sredstva – Jasminka Jurčić, 4F – tehničar za električne strojeve s primijenjenim računalstvom – Siniša Rajšić, 4I – tehničar za mehatroniku – Tomislav Škrinjarić.

Velika Gorica, 04.07.2024.  Podjela svjedodžbi učenicima završnih razreda SSŠVG-a. Foto: SSŠVG

Velika Gorica, 04.07.2024.  Podjela svjedodžbi učenicima završnih razreda SSŠVG-a. Foto: SSŠVG

Nagrađeni učenici za odličan uspjeh i uzorno vladanje: 3E – Helena Bakran, frizer, 3G – Leo Žužić, elektromehačar, 4B – Lovro Smrečki, tehničar za vozila i vozna sredstva, 4F – Eli Puljiz, Samuel Puljiz i Borna Rožanković, tehničari za mehatroniku, 4I – Matej Jankeš i Matija Antolić, tehničari za mehatroniku.

Velika Gorica, 04.07.2024.  Podjela svjedodžbi učenicima završnih razreda SSŠVG-a. Foto: SSŠVG

Posebna nagrada Školskog odbora: 4B – Sebastijan Eldić.

Velika Gorica, 04.07.2024.  Podjela svjedodžbi učenicima završnih razreda SSŠVG-a. Foto: SSŠVG

Cityportal.hr zahvaljuje se nastavnicama Jasminki Jurčić i Ljljiljani Vidaković za izvješće sa svečane podjele te nastavniku Nikici Repaču za fotografije.

Galerija fotografija

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, poznatija po akronimu HAZU, ima 163 godine tradicije, 160 redovnih i 160 dopisnih članova, kao i stotinu članova suradnika. HAZU uz sve to, naravno, ima i svoju službenu stranicu, a na njoj se ovih dana može pronaći put i do Cityportala, odnosno naših novina Reportera.

Jedan od redovnih članova Akademije, naime, u onom najvišem razredu, i naš je čovjek, Željko Cvetnić. Jedan od dvojice mraclinskih akademika, uz svog rođaka Ratka, veterinar svjetskoga glasa, bivši ravnatelj Veterinarskog instituta, bio nam je tema još 2016., kad je i primljen u HAZU, a u fokus su on i njegova obitelj opet došli nedavno.

Povodom velikog trenutka za obitelj Cvetnić, promociju Marije Cvetnić u doktoricu znanosti, četiri godine nakon što je to postao i njezin suprug, a Željkov sin Luka, donijeli smo u posljednjem broju Reportera, a zatim i prenijeli na naš portal.

Priča je to o jednoj posebnoj obitelji, priča o složnosti, žrtvi, odricanju i uspjehu, priča koje je, eto, ispala i dovoljno vrijedna da je jedna znanstvena institucija poput HAZU-a prezentira na svojim službenim kanalima.

Želite li se podsjetiti što sve sadrži njihova priča, možete to učiniti OVDJE.

Mlada državljanka Indonezije ostala je bez svoje torbice koju je pospremila u ormarić u goričkom Kauflandu. Riječ je o 25-godišnjakinji koja radi kao čistačica trgovine, a sve se dogodilo 29. lipnja od 15 do 15:30 sati.

Iako je mislila da svoje stvari ostavlja na sigurnom na kraju je ispalo potpuno suprotno. Prilikom pospremanja ili je zaboravila zaključati ili to nije dobro napravila pa je ormarić ipak ostao otključan.

Nepoznati počinitelj iskoristio je situaciju i ukrao torbicu sa stvarima, no djevojka je ubrzo torbicu pronašla u toaletu trgovine bez novaca i dokumenata.
Iako je šteta tek stotinjak eura, zapravo je veća s obzirom da je strana državljanka ostala bez svojih dokumenta.

 

Bombastično i živahno ovih je dana u nogometnom Lukavcu. Pozivi sa svih strana se redaju, informacije izmijenjuju, odgovori traže, a sve to povodom promjena koje su se događale na bombončiću zvanom Lukavello. NK Lukavec po novome je HNK Lukavec, čeka se i konkretan odgovor radi li se ovdje o novom pravnom subjektu i kakve to sve veze ima s Inkerom iz Zaprešića, a na čelo nove uprave, koja je odlučila spustiti seniorsku momčad dva ranga niže, zasjeo je Dubravko Fučkala.

Na tome mjestu naslijedio je Gorana Gutešu (46), koji je vodio klub posljednjih pet i pol godina. Zajedno sa sportskim direktorom Tomislavom Gligorom, odlučio je završiti svoju predsjedničku eru, što izazvalo sve te promjene koje su slijedile. Dogovori za intervju trajali su neko vrijeme, a kad je cijeli proces definitivno i završen, rado je odgovorio na nekoliko novinarskih pitanja…

Za početak, kako je došlo do odluke da se maknete iz NK Lukavca?

– Pa treba otići na vrhuncu, tak se kaže, zar ne?! – počeo je Guteša i nastavio:

– Prije svega da zaključimo da se apsolutno nije raspalo ništa, da je “bivši zabrinuti igrač” širio paniku ipak bezveze. Mislim, možda i ne bezveze, možda s nekom agendom, ali nebitno. U svakom slučaju, ja sam ponosan na Lukavčane koji su se u relativno kratkom roku našli, donijeli neke odluke, organizirali se i klub ide dalje. Nekim svojim putem, u nekoj novoj eri. Možda ta i nadmaši ovu našu, koja se pokazala daleko najuspješnijom u klupskoj povijesti. Želim im uistinu sreću. Što se mene osobno tiče, imam svoje privatne i poslovne razloge, mislim da za mene, kao i za klub, dolazi jedna nova era, a možda će daljnji razgovor dati jednu cjelovitu sliku mojih razloga, motiva, povoda, uzroka.

Počnimo onda od kraja… Kako je izgledala “primopredaja vlasti”, jeste li zaista, kako kaže novi predsjednik Dubravko Fučkala, “samo nestali”?

– Pa ne bih rekao da smo baš nestali, ali dobro. Mnogi koji me poznaju ili su mi bliski znali su da već neko vrijeme nisam unutra. I da se to “kuha” u meni. Mislim da mnogi to nisu htjeli vidjeti i mislili su da su moje najave i priče uistinu samo to, prazne priče, da su pričali “evo njega, opet on s tom ostavkom, koji put je to?!”. No ovaj put bih ovako rekao, onaj tko sad to nije vidio, mogao je biti samo slijep ili ne biti dovoljno prisutan. Neka svatko procijeni što je vjerojatnije od tog dvoje. Čekao sam da završi sezona, da NK Lukavec osvoji Kup NSVG-a i odmah nakon toga poslao i službeno ostavku. Neslužbeno je i davno prije sve bilo jasno.

Dubravku Fučkali želim sve najbolje, čuli smo se već telefonski i ponudio sam mu svu pomoć koja mu je eventualno potrebna. Komunicirao sam u proteklo vrijeme s drugim ljudima koji su bili kandidati za predsjednika, pa je možda i to donekle razlog toj izjavi. Jer, očito se dogodio nekakav obrat, no to više nije moja stvar, niti me zanima. Bez obzira na to, moje mišljenje je da je izbor novog predsjednika dobar, jer Dubravko je kvalitetna, radišna, pomirljiva i sposobna osoba, te će biti u stanju nositi se sa svim situacijama.

Kako to da niste bili na Skupštini?

– Gledajte, ja sam čovjek koji ima ugled u poslovnom svijetu, a vjerujem sad i u sportskom. I kad na skupštini u nekom dijelu slovo drži osoba koja ima doživotnu zabranu obavljanja ikakve djelatnosti u nogometu i insinuira nešto ili proziva nekog, a odmah pored stoji osoba, jedna od glavnih u novoj Upravi, koja mi dva tjedna prije toga priča da moram ostati te “da nam spomenik treba podići, jer smo napokon iskorijenili tu ‘kaubojštinu’ po kojoj je klub bio poznat”, a koja na to sve sad ništa ne kaže… Shvatiš da to nije više mjesto za tebe i da to nije tvoj habitat. I bez obzira što mi ništa nije bilo teško napraviti za NK Lukavec, negdje treba ipak podvući crtu i ne prelaziti granicu dobrog ukusa.

OK, vratimo se onda na primopredaju…

– Što se primopredaje tiče, ovisi što netko smatra primopredajom i kako misli da ta primopredaja treba izgledati. Jer, bez lažne skromnosti, reći ću da je takva primopredaja na ovoj razini, a vjerojatno i višoj, rijetko ili nikad viđena. Predani su brojni dokumenti vezani uz klub; statuti i pravilnici mijenjani tijekom godina u brojnim verzijama, iznimno velik broj slika, svi dokumenti vezani uz licenciranje za 3. HNL, njih više od 80, dokumentacija vezana uz klupski kafić koji smo iznajmili, marketinški i promo materijali, izvješća i prezentacije sa svih godišnjih skupština koje sam vodio, dakle od 2019. godine, kao i svi zapisnici sastanaka sa sjednica Upravnog odbora u mom mandatu, njih točno 34.

Posebno bih želio naglasiti da je, uz to sve, predano i izvješće za tekuću godinu i plan za prijelazno razdoblje koji sadrži detaljni “cash-flow”, s prikazanim svim priljevima i odljevima sredstava do kraja srpnja. Sve kako bi klub u tom nekom vremenu normalno funkcionirao. Naravno, ovaj plan opcionalan, ovisi o novoj Upravi, hoće li ga uvažiti ili neće, ali smatrao sam da mi je, kao ipak trenutačno najboljem poznavatelju stvari, to i dužnost. Uglavnom, jedna cijela hrpa dokumenata i bitnih stvari kako bi sve prošlo čisto i transparentno, bez ikakvih repova i nejasnoća.

Sad ću se vratiti na prethodno pitanje i samo reći da i dalje mislim da je to jedino ispravno i da primopredaja treba biti jedino tako izvedena, bez obzira na to što netko možda smatra da je adekvatniji višesatni govor, uz nezaobilazno iće i piće. Sorry, nisam taj.

Kako komentirate odluku o promjeni imena kluba, koju je nova uprava obrazložila kao “osiguravanje od nekih eventualnih zaostataka”? Ima li klub dugova i, ako ima, o kojem se iznosu radi?

– Imam 46 godina, ozbiljan sam čovjek, a nešto sam u životu postao i napravio. Opravdavat se ne moram nikom, niti mislim. Ljudi koji me poznaju poslovno, a mislim da sad i kroz sport, razumjet će i bez moga objašnjenja. Ako žele i imaju dobre namjere. Ali, da ipak malo dodamo začina, komentirao bih to jednom informatičko-programerskom sintaksom “IF-THEN-ELSE”. Ili, na hrvatskom jeziku, “ako-dakle-drukčije”… “IF” – ako si pročitao prethodno pitanje i odgovor, “THEN” – dakle sve je jasno, “ELSE” – drukčije, ili ne znaš čitati s razumijevanjem ili imaš skrivene namjere! Pametnome dosta!

Smatrate li ispravnom, odnosno logičnom odluku da klub ode dva ranga niže?

– Ono što svakako smatram je to da u niti jednom slučaju nismo ostavili klub na cjedilu, kako je jedan vaš kolega napisao, a da pritom nije provjerio sve informacije. Jer, ostavilo se pravo izbora. Pod A, ako ima dovoljno volje, znanja, sredstava i mogućnosti, ostaneš u 3. NL Centar. Pod B, ako procijeniš da toga nemaš, prilagodiš se situaciji i odeš u nižu ligu. Nema tu velike filozofije. Znamo da za selo poput Lukavca nije nimalo lako voditi klub u ovoj ligi, to zaista ne može svatko i ja to u potpunosti razumijem. Zato ovakvu odluku podržavam i držim je, uslijed gore navedenog, odgovornom odlukom prije svega, koja korelira sa novonastalom situacijom. Dakle, i logično i ispravno.

Nakon svega kako gledate na svoje razdoblje na čelu kluba? Što bi istaknuli ili izdvojili, na što ste posebno ponosni?

– Najponosniji sam, zapravo, na svoju ekipu. Kako bi pokojni Massimo rekao, na taj “mali krug odabranih ljudi”. Zlatna medalja, bez ikakve dileme. Oni su ti koji su ovo sve omogućili, bez nekakve velike pomoći sa strane, samo radom, trudom, glavom, upornošću i fanatizmom. Oni su bili stup našeg kluba i dužnost mi je ovdje ih spomenuti. Dakle, Tomo, Zvonko, Cico, Đuro, Ivica, Dudo, Gale, Pepa i Silvia, kao šećer na kraju, svaka Vam čast, napravili smo čudo!

OK, sad kad smo malo stavili emocije po strani, da kažem što smatram našom najvećom pobjedom. Dakle, to nisu ni osvojene lige ili kupovi, niti tribina, reflektori, svlačionice i ostala fantastična infrastruktura koju klub ima, nije čak niti dolazak reprezentacija i sviranje hrvatske himne na našem centru. Ono što smatram našom najvećom pobjedom je percepcija i imidž. Način na koji nas sad i danas doživljavaju u odnosu na ono što smo nekad predstavljali. To je bez sumnje naš najveći uspjeh. Jer, to se gradi godinama i to je mukotrpan posao na toliko razina da je to nekome tko nije unutra teško i opisati. A još je teže odgovoriti na pitanje “pa zašto, pobogu, što vam to treba?“

Kako smo tu ipak najviše zbog sporta, a ja volim nekad neke stvari i plastično objasniti, uvijek se sjetim jedne situacije; Kup utakmica protiv NK Kurilovca 2018. godine. Oni su tada bili vrh 3. HNL, mi u petoj ligi, iz koje smo godinu prije trebali i ispasti. Finale Kupa, dakle, gdje smo vodili 2-1 do pred sam kraj, oni su izjednačili i na penale nas pobijedili. Normalno, veliko razočaranje, “krađa”, uz onda pripadajući folklor nakon tako izgubljenih tekmi, a ja se sjetim rečenice našeg kapetana Maca: “A kak je tak glup taj sudac, da je svirao kraj nitko mu ništa ne bi rekao, mi bi pobijedili i napokon osvojili taj Kup, a Kurilovcu to tak i tak ništa ne znači”. Od sljedeće godine, dakle od 2019. godine, mi smo do danas taj kup osvojili četiri puta, a od 2021. smo s istim tim Kurilovcem u ligi, gdje smo zadnje dvije godine i ispred njih na tablici. Svaka čast. Ponosan sam, naravno, i na brojne igrače koji su prošli kroz naš klub u cijelom tom razdoblju i dali obol svim tim našim uspjesima.

A čime niste zadovoljni, što je moglo biti bolje?

Pa definitivno mladež i škola nogometa. Nije da nismo pokušavali, nije da nemamo i neka objektivna opravdanja, ali svejedno, moralo je bolje. Žao mi je da taj segment nismo uspjeli unaprijediti, nego smo cijelo vrijeme, imam osjećaj, levitirali na toj nekoj istoj razini. Dok je sve drugo napredovalo. I nisam ovo sad prvi put rekao, više puta sam to ponovio kao neki svoj neuspjeh. Iako, evo, na kraju mog mandata, zadnje stvari koje sam napravio su donacija umjetne trave od jednog našeg prvoligaša i razgovori o spajanju mladeži s NN Klasom iz Mičevca. Nadam se da će se te neke stvari iskoristiti u budućnosti i da neće propasti, s obzirom na to da sam već ranije sa Gradom dogovorio određeni iznos za pripremu terena s umjetnom travom.

Jedna misao mi uz to isto tako ne izlazi iz glave, iako ne znam jesam li u pravu ili nisam. Kad imaš selo od 1200 ljudi, kad je oko tebe još 16 turopoljskih klubova, a ti igraš 3. HNL sa bivšim prvoligašima, klubovima sa tradicijom, klubovima iz gradova, klubovima iz velikih ZG kvartova, gdje si ti daleko najmanji i ljudstvom i financijama, možda je stvar u tome da se moraš odlučiti. Možda je nemoguće u jednom selu gurati uspješno i tu razinu nogometa i imati školu nogometa na željenoj razini.

Kakvi su vam budući planovi, jesu li vezani uz nogomet?

– Ne! Kratko i jasno. Odnosno, zasad sigurno ne. Osim ako Dinamo ne nazove, na njih sam “slab”, ali i tad bih ozbiljno razmislio, ha, ha… A što se tiče ostalih planova, posvetit ću se više privatnom životu, kvalitetnije i bolje provoditi vrijeme sa obitelji. U planu imam određene nove poslovne projekte, za koje se nadam i vjerujem da će biti uspješni. Nisam netko tko je u stanju previše mirovati, a sad ću na neki drugi način koristiti svoja brojna poznanstva i prijateljstva, koja su uistinu donijela NK Lukavcu puno dobroga u proteklih sedam godina. Hvala i tim svim ljudima na nesebičnoj pomoći, jer mnogi od njih i ne znaju gdje je Lukavec, a jako su puno pripomogli.

Uglavnom, ako se u sportskim planovima nešto i promijeni, znamo da papir podnese svašta i siguran sam da ćete mi oprostiti, jer znamo da se kod nas oprašta sve osim uspjeha, ha, ha.

Ovogodišnji 33. izbor Miss sporta Hrvatske održat će se u Velikoj Gorici u Pučkom učilištu. Za titulu najljepše sportašice natjecat će se 11 finalistica, a predstavljanje otvaraju atletičarka Nika Markić, sinkronizirana klizačica Lara Krilić i gimnastičarka Antea Jukić.

Nika Markić dolazi iz Vinkovaca i ima 21 godinu. Bavi se atletikom, odnosno trčanjem na duge staze, cestovnim i trail utrkama. Članica je Atletskog kluba iz Vinkovaca, a osim trčanjem bavi se i te studira na izvanrednom Upravom studiju na Veleučilištu u Vukovaru. Uz treninge i studij, Nika u teretani provodi i individualne treninge sa ženama, voli fotografirati, snimati, čitati, pisati i prenositi svoje znanje drugima.

Zagrepčanka Lara Krilić ima 21 godinu i studira Poslovnu ekonomiju na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Članica je Kluba sinkroniziranog klizanja Zagrebačke pahuljice i hrvatska reprezentativka. U dosadašnjoj karijeri nastupila je na čak tri svjetska prvenstva: u Austriji, SAD-u i ove godine pred domaćom publikom u Areni Zagreb. Za sebe će reći da joj je drugo ima “ambicija”, jer uz studij je i demonstratorica na Katedri za marketing i ekonomsku teoriju, pravobraniteljica na fakultetu i potpredsjednica u Studentskoj udruzi. Organizirala je puno projekata, a za jedan čak dobila i Posebnu dekanovu nagradu. U slobodno vrijeme baš kao i svi ostali studenti, radi razne poslove, a kao pravi sportski entuzijast, obožava sve sportove, no ipak je nogomet na prvome mjestu.

19-godišnja Antea Jukić, rođena je u Imotskom, a od ranog djetinjstva živi u Splitu. Bavi se sportskom gimnastikom u koju se zaljubila još kao djevojčica. Članica je Gimnastičkog kluba „Split, studira na Kineziološkom fakultetu, a uz sportske aktivnosti voli čitati, pisati i crtati. Slobodno vrijeme koristi za druženje s obitelji i prijateljima, koji su kako kaže, njezin mali svijet pun boja i pokreta.

Sportašice će se okupiti u ponedjeljak, 8. srpnja u hotelu Garden Hill u Velikoj Gorici gdje će se pripremati za finale 11. srpnja od 20 sati u Pučkom otvorenom učilištu Velika Gorica.

Na fotografiji Nika/Antea/Klara – foto: Renato Branđolica