Najluđa noć u godini, u kojoj dočekujemo početak 2026. za neke je profesije – radna. Primjerice, djelatnici hitne službe, policije ili vatrogasci noćas neće biti sa svojim obiteljima, jer njihovo radno mjesto ne poznaje neradni dan, “crveno” u kalendaru, blagdan ili praznik.

Tu su, zlu ne trebalo, spremni na svaki poziv u pomoć i čuvaju nas i ove silvestarske noći.

Kako bi zahvalio djelatnicima goričkih žurnih službi na predanom radu, dao do znanja da su važna karika u sigurnosti grada i oslonac svakog građanina, posjetio ih je večeras gradonačelnik Krešimir Ačkar sa svojim zamjenikom Nevenom Karasom i predsjednikom Gradskog vijeća Darkom Bekićem,  i poželio im mirnu noć.

Foto: Marija Vrbanus

-Dok većina građana večeras slavi u krugu svoje obitelji dolazak Nove godine, djelatnici policije, hitne pomoći i naši vatrogasci neumorno rade kako bismo svi bili sigurni. Njihova predanost i profesionalnost zaslužuje poštovanje i zahvalnost, na čemu sam im svima došao osobno zahvaliti. Također, svim našim sugrađanima i sugrađankama želim sretnu, blagoslovljenu i uspješnu Novu 2026. godinu – poručio je gradonačelnik.

Foto: Marija Vrbanus

U velikogoričkoj Hitnoj službi, iako je jedna ekipa izašla na teren, večeras je bilo mirno, no čim smo došli, stigao je poziv zabrinute sugrađanke kojoj je djelatnica hitne davala savjete vezane uz terapiju i njeno zdravstveno stanje.

-Odradili smo ove godine više od 6 tisuća intervencija na terenu a u ispostavi dodatno više od 10.000 pregleda. Mi smo tu uvijek, dostupni za svakoga kome je ugroženo zdravlje. Zdravlje je naše najveće bogatstvo, tako da dobro zdravlje želimo svim našim sugrađanima u Novoj godini – rekao je šef goričke Hitne medicine dr. Siniša Golub.

Načelnik goričke policijske postaje Perica Malić gradonačelnika je dočekao s kolegama, a večeras su, očekivano, imali pozive građana vezane uz pucnjavu pirotehničkim sredstvima, zbog čega su izašli na teren.

Foto: Marija Vrbanus

-Božićni blagdani koji su iza nas, protekli su zaista mirno i nismo imali puno intervencija, što je pohvalno jer su to blagdani mira i zajedništva, a nadamo se da će sugrađani biti savjesni i ove zadnje noći u 2025. godini – rekao je načelnik.

Za sve intervencije i tijekom najluđe noći u godini spremni su i djelatnici Javne vatrogasne postrojbe Velika Gorica. Zapovjednik Ivica Maceković sa svojom ekipom vatrogasaca budno će ispratiti Staru 2025. godinu.

Foto: Marija Vrbanus

Kroz brojne nastupe, manifestacije i radionice tijekom 2025. godine članovi Etno udruge Kurilovec nastavili su pokazivati koliko je važno čuvati našu kulturnu baštinu i prenositi je dalje – s osmijehom, pjesmom i zajedništvom.

Godina na izmaku za kurilovečku udrugu bila je ispunjena radom, druženjem, ponosom i ljubavlju prema tradiciji – poručila je predsjednica Snježana Dianežević. 

-Već početkom godine, 25. veljače, gostovali smo u Svetom Đurđu s dvije naše predstave, „Kak se tržiju jajca“ i „Kak i je“, koje su bile lijepo prihvaćene i nagrađene pljeskom publike. Taj nas je susret dodatno potaknuo da s još većim veseljem nastavimo naš rad, a posebno mjesto u godini zauzele su tradicionalne manifestacije u našem Kurilovcu koje organiziramo. Jurjevo u Kurilovcu još je jednom okupilo mještane i goste, a mi smo s ponosom bili nositelji programa, njegujući običaje i duh Turopolja. Aktivno smo sudjelovali i na manifestacijama „Petek na Gorice“, gdje smo kroz nastupe i druženje približili naš rad široj publici – ispričala je Snježana. 

Također, ova je godina za udrugu bila posebna i po obljetnici. 15. svibnja proslavili su 15. godina postojanja – trenutak prisjećanja na početke, ali i zahvala svim članovima koji su kroz godine ugradili dio sebe u rad udruge. 

-Sudjelovali smo i na manifestaciji Gastro Turopolja te organizirali već poznatu manifestaciju Jesen u Kurilovcu, gdje su se tradicija, domaća kuhinja, pjesma i običaji ponovno isprepleli u jedno lijepo iskustvo. Godinu smo zaokružili čarobnom Božićnom bajkom u Kurilovcu, donoseći blagdanski duh, toplinu i radost svima koji su nam se pridružili – prisjetila se predsjednica i dodala kako su tijekom cijele godine provodili i razne radionice. 

-Posebno zahvaljujemo Gradu Velikoj Gorici koji zaista prepoznaje naš kulturni doprinos, a koji nam je, među ostalim, omogućio i kupnju trenirki, kao i Zagrebačkoj županiji koja je novčanom potporom podržala naše projekte. Tako da smo mogli uspješno provesti radionice šivanja u listopadu i studenom, kao i trenutno aktualnu radionicu zlatoveza, na koju se zainteresirani još uvijek mogu prijaviti. Uz pomoć Županije nabavili smo i tkalački stan, na što smo iznimno ponosni te s velikim veseljem i nestrpljenjem iščekujemo početak tkalačkih radionica – dodala je i zahvalila svim donatorima, članovima, prijateljima i svima koji cijene, prate i podržavaju rad udruge.  

-Bez vas sve ovo ne bi bilo moguće. Zato svima želimo svima zdravu, sretnu i uspješnu novu 2026. godinu, ispunjenu još većim druženjima, zajedništvom, razumijevanjem i podrškom. Upravo to je snaga Etno udruge Kurilovec! – poručila je Snježana. 

Dok apstiniramo od HNL-a i uživamo u dvoranskom nogometu, stignemo ispratiti i sve druge aktualne sekvence iz svijeta nogometa, a poveznice s Goricom iskaču svako malo. Dođe do toga čak i na Afričkom kupu nacija, gdje briljira Cherif Ndiaye. U dresu Senegala bivši napadač Gorice se specijalizirao za točke na i, pa je tako zabio za konačnih 3-0 protiv Bocvane u prvoj i za konačnih 3-0 protiv Benina u zadnjoj utakmici skupine.

Zanimljivo je s vremena na vrijeme baciti pogled na karijere bivših igrača Gorice nakon odlaska iz Turopolja, ima tu različitih priča i sudbina, pri čemu je dobar dio karijera i završen. Nogomet tako više ne igra Joey Suk, u stožeru Radomira Đalovića je Igor Čagalj, na funkciji u klubu Matija Dvorneković… A tom se društvu nogometnih penzionera po novome pridružio i Dino Štiglec!

Zagrepčanin koji je u Goricu došao one “Sopićeve zime”, usred potrage za frajerima koji će izvući najtežu sezonu u klupskoj prvoligaškoj povijesti, a pomalo je i čuvena postala ona priča kako su direktor Brkljača i trener Sopić sreli Štigleca u jednom Shopping centru i odmah reagirali…

Iz Gorice je Štiglec otišao u ljeto ove godine, nakon šest mjeseci bez ijedne odigrane sekunde, pa je proljeće u većoj mjeri koristio za odrađivanje prakse u omladinskoj školi Gorice, budući da je upisao trenersku akademiju. Nogomet mu se, međutim, i dalje igrao, pa je prihvatio poziv ambicioznog trećeligaša Mladosti iz Ždralova. Odradio je dobru jesen, iako je njezin finiš propustio zbog ozljede, da bi u danima prije Božića objavio da je kraj.

“Dragi moji… Kad sam razmišljao o ovom trenutku, nisam mislio da će tako brzo doći. Stara garda bi uvijek govorila da karijera prođe u trenu. Rekli bi šuti, radi, uživaj i sve će doći na svoje. Naravno, nisam vjerovao, ali svemu dođe kraj, pa tako i moj. Vrijeme je za druge momke”, objavio je Štiglec na društvenim mrežama.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Dino Štiglec (@dinostiglec)

“Uvijek se postavlja pitanje što najviše ostaje iza nas? Rekao bih lijepi i oni manje lijepi trenuci. Jer, što je nogomet? Puno rada, odricanja, padova, ozljeda, stresova, razočaranja, a onda opet to isto, i onda – boom! U trenutku zaboraviš na sve loše i shvatiš da je to ono što si želio kao klinac. Ono na čemu sam neizmjerno zahvalan je nezaboravno iskustvo i putovanje koje sam dobio kroz svoju karijeru i klubove u kojima sam igrao: Zagreb, Vrapče, Lučko, Slaven Belupo, Olimpija, Slask Wroclaw, Hapoel Haifa, Gorica i Mladost Ždralovi.

Hvala svim mojim bivšim trenerima i sportskim djelatnicima, a posebno mojim bivšim suigračima, s kojima imam uspomene za cijeli život. Oni koji su najviše trpjeli su naravno moji najmiliji, moja obitelj!! Bez njih ne bi bilo ni mene. Sad konačno mogu gledati utakmice u miru svaki vikend. Mislim da je na kraju svake priče najbitnije da je čovjek zadovoljan i miran, a ja to definitivno jesam! Vjerujem i siguran sam da se vidimo u nekoj drugoj priči jer život ovime ne završava, nego tek počinje…”, poručio je 35-godišnji Štiglec, kojeg je u Ždralovima “naslijedio” Dario Čanađija, povratnik u klub u kojem je i krenuo.

Novo poglavlje otvorio je i njegov prijatelj i dojučerašnji suigrač Valentino Majstorović. Nakon velikog egzodusa iz svlačionice Gorice ovog ljeta nove su klubove pronašli svi igrači koji su napustili Goricu, svi osim dobrog dečka Majstora. Prilike koje su se otvarale nisu zadovoljavale njegove ambicije i čekao je sve do ove zime, kad je stigao poziv iz Posušja. Pojačat će tako BiH premijerligaša, zajedno s dojučerašnjim golmanom Lokomotive Zvonimirom Šubarićem.

U svome dvorištu, u srcu svoga Buševca, dočekao nas je s jednom molbom:

– Ispričat ću vam sve što vas zanima, ali ne bih volio da se od ovoga radi veći cirkus nego što bi trebalo.

Ivan Rožić (83), dobitnik gradske Nagrade za životno djelo, već je u prvome kontaktu puno toga objasnio. Skroman je to čovjek, iznimno vitalan, mudar u skladu s godinama, ali kad je u pitanju njegov kraj i pisanje o njemu, s energijom kakva se ne viđa često kod ljudi u devetom desetljeću života.

– Naravno da sam ponosan, da mi je drago što ljudi očito vide i priznaju ono što sam radio. Ali iskreno, koliko god sam ponosan i zadovoljan, nisam bio sklon tome da budem nagrađen, jer ipak sam u godinama kad mi odgovara mir. Tu je moja obitelj, djeca, unuci i praunuci, a iz takvog komfora teško je izaći. Znao sam se u danima prije dodjele i probuditi noću i pitati se je li mi sve to trebalo, sva ta strka oko nagrade… Ali dobro, i to je prošlo – kaže gospon Rožić sa smiješkom.

Nekoliko puta se i ranijih godina spominjalo Ivana Rožića kao potencijalnog dobitnika najprestižnije gradske nagrade, sad se to i dogodilo, pa je ostalo jedino doznati zašto je i kako, čemu zahvaljujući, do toga došlo. Korak po korak…

– Apsolutno sam zadovoljan svojim životom! I više nego što sam možda mogao očekivati. Napisao sam neke knjige zbog kojih sam stvarno sretan što postoje – kaže Rožić uvodno.

Dok razgovaramo, na stolu ispred nas su knjige s velikom važnošću za povijest našega kraja. Naslovi sve govore o tematici, o interesima: Povijest Plemenite općine turopoljske, Rječnik buševskoga govora, Ogranak seljačke sloge Buševec, Rodoslovlja buševskih obitelji, Buševec…

– Pišem otkad sam otišao u mirovinu, a “klik” se dogodio nakon što sam pročitao knjigu povjesničarke Nade Klaić “Medvedgrad i njegovi gospodari”. Shvativši koliko tu postoji neistina, koliko je povijest našega kraja zapravo nepoznata i neistražena, odlučio sam se pozabaviti tom tematikom. I danas sam, moram to reći, jako sretan zbog svega što sam stvorio – priča gospon Ivan.

Po obrazovanju je germanist i anglist, za svoga radnog vijeka radio je kao nastavnik, prevoditelj, socijalni i konzularni radnik, ali ispalo je da je i vrlo talentiran povjesničar. Iako, bilo je tu i sreće…

– Naš sumještanin Ivan Kos je nakon odlaska u mirovinu valjda 30-ak godina sjedio u Državnom arhivu, Sveučilišnoj knjižnici i nadbiskupskom arhivu te popisivao knjige rođenih, ostavinske i diobene rasprave svih buševskih obitelji, kao i druge dokumente. Nakon što je umro, svi ti papiri ostali su u kutijama, nitko za njih nije ni znao, sve dok se njegovi nasljednici nisu selili. Nećak gospodina Kosa sve je to spremio u svoj podrum i tamo je stajalo sve dok ga nisam pitao, znajući povijest njegove obitelji, ima li možda kakvih zapisa ili papira. Kad je izvadio sve te kutije, odmah mi je bilo jasno koliko je to dragocjena građa! – prepričava Rožić.

Na temelju tih dokumenata nastalo je “Rodoslovlje buševskih obitelji”, povijesni zapis kakav nema vjerojatno niti jedno mjesto ili selo u Hrvatskoj. Nižu se tu obiteljska stabla, svatko može pronaći svoju obiteljsku liniju, a ne treba ni napominjati da dominiraju Rožići, Katulići, Robići, Detelići…

– Iz tih dokumenata nastala je i knjiga “Povijest Buševca”, a puno toga sam koristio i za “Povijest Plemenite općine turopoljske”. To je moje životno djelo. Sve drugo bilo je zabava, i dramska sekcija i sve ostalo. Ovo je ono što ostaje!

Na sličnom tragu neumorni Ivan Rožić juri i dalje, jer već u veljači ili ožujku izaći će njegov “Zbornik turopoljskog plemstva”, u kojem je obrađeno oko 900 obitelji iz našega kraja, a sve je krenulo iz zaključka da se o Plemenitoj općini turopoljskoj premalo zna.

– Postoji ogromna arhiva, najveća nakon dubrovačke, a dobar dio toga nitko nikad nije taknuo. Ne znam zašto, jer Plemenita općina turopoljska bila je jedna nevjerojatna pojava, samouprava i autonomija koja je trajala praktički od dolaska Hrvata na ova područja pa sve do 1947. godine. U početku su to bile župe, Turovo Polje i ostale, ali najstariji zapisi su iz 1225. godine, koji kažu da je jedan rod Turopoljaca bio uzdignut u rang plemića. Od tad postoji kontinuirana povijest, uz kraće prekide, sve do 1947., kad je ukinuta i kad joj je oduzeta imovina – u dahu govori Rožić, koji će sugovorniku sat povijesti priuštiti onako usput, s impresivnom lakoćom i užitkom.

– U turopoljskom plemstvu bili su Jelačići i Drašković, ali i Alapići, koje su izbacili nakon mjesec dana jer je Gašpar Alapić odmah krenuo u sječu šuma, a bez župana se to nije smjelo – počinje priča.

– Inače, Gašpar Alapić i Nikola Šubić Zrinski bili su vršnjaci i rođaci. Alapići su bili u Vukovini, a u Lukavcu je bio Nikola Šubić Zrinski, kojeg smo jedva izbacili iz dvorca. Želio je da svi Turopoljci budu njegovi kmetovi! Šubić Zrinski je u turopoljskoj povijesti pravi negativac, zna se i da je kod goričke crkve objesio desetoricu Turopoljaca koji mu nisu željeli predati svoje imanje! Doslovno se vodio rat, a na kraju je presuda bila u korist Turopoljaca. On je morao napustiti dvorac, što nije želio, a pristao je tek nakon dogovora s kraljem da će dobiti grad Čakovec. Ono što je ostalo iza njega u zapisima se naziva “ruševina grada Lukavca”. To znači da je taj bezobraznik je srušio grad prije nego što ga je napustio! – strastveno nas podučava Rožić.

Ivan Rožić počeo je pisati tek nakon odlaska u mirovinu, ali njegov opus brzo je rastao, a rast će i dalje…

Ponešto povijesti pamti i osobno, jer Ivan se rodio 1942. godine, u nekim potpuno drukčijim vremenima.

– Koliko se Buševec promijenio? Toliko da imam osjećaj da živim tisuću godina. U doba kad sam kretao u školu, nismo imali ni struje, po cijele dane radilo se na polju i sa stokom… Živjelo se na način na koji se valjda živjelo i prije 500 godina. Otac mi je bio krojač, tad je još funkcionirao i nekakav oblik naturalne privrede, pa su ljudi hlače ili kaput plaćali svinjetinom, jabukama ili nečim trećim. Kod nas je tako uvijek bilo svega..

Već pedesetih godina u selu je izgrađen Društveni dom, gledali su se i filmovi, a sve više je bilo i obrtnika.

– Bili smo relativno blizu i Velikoj Gorici i Zagrebu, bio je gust i promet prema Sisku, koji se tad razvijao kao veliki industrijski centar… Uvijek su tu bile gostionice, imali smo i četiri krojača, postolara, kovača, kolara, remenare, mlinare… Sve što je čovjeku trebalo, moglo se nabaviti u selu – pamti djetinjstvo Rožić.

Osnovnu školu dovršio je u Velikoj Gorici, a zatim upisao gimnaziju u Zagrebu. A tu se i definitivno zaljubio u kazalište.

– Škola je bila u Muzjeu Mimara, a preko puta je bio HNK. Nakon škole bismo redovno išli na predstave, gledali smo ih s galerije stajanje, i tih sam godina pogledao doslovno kompletan repretoar HNK – govori Rožić.

S kazalištem se susreo još kao dječak u svom selu, prvu ulogio dobio je kao desetogodišnjak, a po završetku studija preuzeo je režiju u Ogranku.

– Uvijek sam kao djeca gledali probe i predstave u selu, a imali smo što i vidjeti. Gotovo je nevjerojatno, primjerice, da je buševečko kazalište 1939., u samo jednoj godini, izvelo osam cjelovečernjih predstava?! Kako su uspjeli sve to uvježbati, pripremiti… E, to mi nije jasno.

Stvarale su se i u njegovoj režiji pamtljive i važne predstave, uključujući i “Hamleta” na kajkavskom, a sve to događalo se u slobodno vrijeme. Radni vijek Ivan Rožić je započeo kao nastavnik engleskog u Vukovini, sve do odlaska u – Njemačku.

– Pojavio se oglas kojim traže socijalne radnike za posao u Njemačkoj i odlučio sam se prijaviti. Dobio sam posao i počeo raditi u socijalnoj službi koja se brinula o stranim radnicima u Njemačkoj, a moj zadatak su bili jugoslavenski radnici. Preselili smo se u Düsseldorf, kći je tad imala godinu dana, tamo se rodio i sin, a ostali smo sljedeće četiri godine. Kako je kćer trebala krenuti u školu, morali smo odlučiti ostajemo li tamo ili se vraćamo. I vratili smo se. Napravili smo kuću na zemlji moga tasta, a ja sam pronašao novi posao. Savez sindikata bio je dužan pobrinuti se za nas koji se vraćamo iz Njemačke, a taman se otvorilo mjesto u mirovinskom osiguranju. Trebali su prevoditelja za naše radnike u Njemačkoj i komunikaciju s njemačkim službama.

Novi zaokret, ujedno i novi odlazak u inozemstvo, na red je došao 1992. godine, u ratno doba.

– Nakon što je Hrvatska postala samostalna, znao sam da će se ukazati potreba za ljudima u diplomatskim predstavništvima u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj i odlučio sam se raspitati postoji li potreba za nekim poput mene u Ministarstvu vanjskih poslova. Poslao sam otvorenu molbu, a tek naknadno sam saznao da je deset dana ranije raspisan natječaj baš za ta radna mjesta. Na kraju sam dobio posao i završio u Bonnu. Bili smo jedino konzularno predstavništvo za Njemačku, Švicarsku i Austriju, papiri su dolazili u vrećama i odlazili za Zagreb u kamionima…

U nastavku diplomatske karijere, koja je potrajala sve do mirovine, radio je Ivan Rožić i u konzularnim predstavništvima u Bonnu, Beču, Bernu, Los Angelesu, odrađivao važne poslove, proživio puno toga… A opet:

– Bio sam posvuda, ali Buševec je uvijek ostao centar mog svijeta. I ako me pitate kako je danas živjeti u Buševcu, reći ću da je super! Jako sam zadovoljan. Imamo svoj mir, imamo izvrsnu kazališnu dvoranu, redovne predstave, imamo i novi vatrogasni dom, imamo i šahovski klub, koji vode moja braća Zlatko i Marijan… – kaže za kraj gospon Rožić.

Neumorni gospon Rožić, jer uskoro mu, kaže, izlazi nova knjiga…

Hrvatska Vlada donijela je Uredbu o izmjenama Zakona o osobnoj asistenciji radi izvršenja odluke Ustavnog suda kojom su ukinute pojedine odredbe Zakona, a kojima će, uz ostalo, i djeca do 18 godina imati pravo na uslugu osobne asistencije.

Na sjednici Vlade, Premijer Andrej Plenković istaknuo je da se uredba sa zakonskom snagom donosi iz razloga što trenutačno Hrvatski sabor ne zasjeda pa Vlada, na temelju posebnog zakona i ovlasti, kompenzira tu činjenicu te će ovom uredbom biti uređene samo one odredbe koje su ukinute odlukom Ustavnog suda i koje su prestale važiti 19. prosinca.

Pri tome je naglasio da uredba nije instrument za rješavanje svih pitanja koja su vezane za osobnu asistenciju i da će sva druga povezana pitanja biti rješavana u redovitom zakonodavnom postupku i u skladu s demokratskim procedurama koje podrazumijevaju i javno savjetovanje, radne skupine i dva čitanja u Hrvatskom saboru.

Donošenjem uredbe, djeca do 18 godina imat će pravo na uslugu osobne asistencije, a uslugu osobne asistencije moći će koristiti i korisnici usluge pomoći u kući, osobe s invaliditetom čiji roditelj ili drugi članovi obitelji ostvaruju pravo na status roditelja njegovatelja ili njegovatelja, kao i svi korisnici čiji članovi obitelji imaju status njegovatelja na temelju drugih propisa, poput hrvatskih ratnih vojnih invalida, te korisnici usluge pomoćnika u nastavi.

Satnica usluge više nije ograničena, odnosno maksimalan broj sati korištenja usluge povećan je na 24 sata dnevno.

Također, odluka Ustavnog suda otvara i financijska pitanja s obzirom na to da se širi polje primjene ovih prava na veći broj korisnika, a za sada se još ne može procijeniti koliko će to koštati državni proračun, no bit će to značajna sredstva. 

Uz to, javlja se i pitanje realne raspoloživosti osobnih asistenata kojih će trebati biti puno više s obzirom na to da je usluga sada proširena na 24 sata i da će biti niz novih rješenja.

Premijer je najavio da su za 2026. za socijalna prava osoba s invaliditetom predvidjeli 1,5 milijarde eura, a na temelju ove odluke taj će se iznos morati povećati.

Prilikom donošenja rješenja o osobnom asistentu, stupanj težine invaliditeta i oštećenja funkcionalne sposobnosti korisnika neće biti jedini kriterij, nego će pri određivanju broja sati usluge, članovi komisije uzimati u obzir i materijalne i socijalne okolnosti korisnika, kao i njihove specifične individualne potrebe.

Ministarstvo će donijeti pravilnik u roku 60 dana, a pravo na uslugu počinje od izvršnosti rješenja, a ne prvog dana korištenja. 

Dodajmo kako punoljetni korisnici koji su koristili uslugu na dan 19. prosinca 2025. nastavljaju koristiti uslugu do donošenja novog izvršnog rješenja koje će po službenoj dužnosti pokrenuti Hrvatski zavod za socijalni rad. Ako se utvrdi veći broj sati od onoga koji je na snazi, razlika se nadoknađuje na zahtjev korisnika ili njegovog zakonskog zastupnika. Djeca i osobe s invaliditetom koje ranije nisu mogle podnijeti zahtjev zbog zakonskih ograničenja ostvaruju pravo od 19. prosinca 2025. ako zahtjev podnesu u roku od šest mjeseci od donošenja Uredbe.