Vijesti
Vedrana Janjić, prva gorička Iron Woman: Triatlon je moja meditacija!
Kako se uopće dolazi do titule ‘željezne lady’, koliko je potrebno trenirati, kako usklađuje privatni i poslovni život, jer ova je Goričanka i majka dvoje djece, a ‘rastura’ i na poslovnom planu, sve to i puno više otkrila je prilikom gostovanja na City radiju kod voditeljice jutarnjeg programa, Gianne Kotroman.
Nakon što je Maraton klub Velika Gorica objavio vijest kako je naš grad dobio svoju prvu Iron Woman, Vedranu Janjić, ista se proširila brzinom ljetnog požara, jer riječ je o doista vanserijskom sportskom pothvatu. Za manje od 11 sati (10:59:40h) ta je istaknuta članica ovog goričkog kluba, završila svoj prvi Ironman triatlon u Austriji, koji se sastoji od 3,8 kilometara plivanja, 180 kilometara bicikliranja i trkačkog maratona od 42,2 kilometara! Ujedno je ostvarila i prvo mjesto u ženskoj kategoriji za dob od 40 do 44 godine.
Foto: Vedrana Janjić, prva gorička Iron Woman, gošća jutarnjeg programa City radija/Gianna Kotroman
Kako se uopće dolazi do titule ‘željezne lady’, koliko je potrebno trenirati, kako usklađuje privatni i poslovni život, jer ova je Goričanka i majka dvoje djece, a ‘rastura’ i na poslovnom planu, sve to i puno više otkrila je prilikom gostovanja na City radiju kod voditeljice jutarnjeg programa, Gianne Kotroman.
– Počela sam s trčanjem prije nekih osam godina, kad sam imala 36 godina, kad su klinci malo odrasli, završila sam fakultete, izgradila karijeru. Krenulo je ‘pitomo’, malo trčkaranje, a onda me malo više zainteresiralo, uključila sam se u Maraton klub Velika Gorica, počela ozbiljnije trčati i natjecati se. Prije par godina sam krenula biciklirati, prvo lagano nekih 30-40 kilometara, isto sam se zaljubila u taj sport, pa nabavila bolji bicikl i opremu, jer bez toga nema boljih rezultata, pa sam i to počela ozbiljnije trenirati. Tek kad sam krenula na biciklističke utrke krenula je ta ljubav i prema triatlonu. Plivanje je, priznajem, bilo najteže. Plivam muškom disciplinom, free style, možete vi i lagano, ali nećete stići rezultate. Krenula sam trenirati zadnje dvije godine tu na goričkom bazenu, pomogao mi je i moj partner koji je triatlonac, bila sam uporna, rekla sam – nema šanse da odustanem! I na kraju sam se evo okušala i u Ironmanu – ispričala je Vedrana.
Foto: Vedrana Janjić članica je Maraton kluba Velika Gorica/FB Vedrana Janjić
Nije to ni bez opasnosti, bilo je triatlonaca koji su se znali i utopiti, jer vi ne plivate u bazenima!
– Tako je, pliva se recimo i tamo gdje su oceani, zaista veliki valovi, tu se događaju takve opasnije situacije, znaju se nažalost triatlonci i utopiti. Ja sam sad bila na pitomijem jezeru, s jedne strane je lakše, jer je mala mogućnost utapljanja, ali s druge strane je teže plivati u jezerskoj vodi. Zna biti opasno, a možda čak i najteže na kraju dana je trčanje na kraju triatlona, često i po najjačem suncu, jer ne možete birati vremenske uvjete. Zato i treniram po svim uvjetima, ne možemo očekivati idealno vrijeme. Često me tako znaju vidjeti i Goričani kako trčim u podne, po najjačem suncu, pa me gledaju malo čudno, ali evo sad znaju zašto, hahaha – otkrila je Gianni.
Iako je u kategoriji od 40 do 44 godine osvojila prvo mjesto, a u ukupnom je poretku bila peta, kaže kako je svima njima manje bitan poredak, koji ovisi o puno faktora, koliko u tom trenutku ima natjecatelja, kakva je trka.
– Ja sam ponosna na svoj prvi Ironman triatlon, uspjela sam ispod 11 sati, to je vrlo solidan rezultat. Uvjeti u Austriji su odlični, organizacija i podrška su na top razini. Tamo se sportaši jako cijene, pogotovo biciklisti, svi vozači su bili jako obzirni, bilo je to predivno vidjeti. To je nešto što i ja želim za našu Veliku Goricu, puno mi znači kad su auti obzirni prema nama sportašima, ograničena sam prostorima gdje ću trenirati, to su naše goričke, pokupske, sisačke ceste, trebam po 6, 7, pa i više sati odraditi na biciklu tijekom vikenda. Puno mi znači kad su vozači obzirni prema nama sportašima – rekla je.
Foto: Vedrana vikendima biciklira i po 7 sati goričkim i pokupskim cestama/FB Vedrana Janjić
U utrci nema odmora? Ili je to k’o u Formuli 1, kad ono nabrzaka promijene gume?
– Je, je hahah, baš tako. Izađete iz vode, presvučete se, krenete na bicikl, pa opet presvlačenje i trčanje. Možete si napraviti pauzu ako se ne osjećate dobro. Osobno nisam radila pauze, jer postoji vremenski limit, pa sam od početka krenula konzervativno i čuvala snagu – ispričala je gorička Iron Women na City radiju.
Vedrana Janjić ostvaruje i sjajne uspjehe na poslovnom planu, kao direktorica INA-inog Projekta nadogradnje Rafinerije nafte Rijeka upravlja trenutačno najvećim i najvrjednijim industrijskim projektom u Hrvatskoj.
Takvi vrhunski sportski rezultati zasigurno zahtijevaju i dobru organizaciju cijelog života, kako sve to posložiti, pati li privatni, poslovni život?
– To je nama rekreativcima možda i najteže, jer kad ste profić onda sve ulažete u taj sport, a ja imam i izazovnu karijeru, vodim najveći projekt u Hrvatskoj koji se odvija u Rijeci, pa tamo putujem jednom do dvaput tjedno, djeca su mi već veća, kćer ima 14, sin već studira, puni su razumijevanja i podržavaju me. Priznajem, kad su djeca malena, teško se baviti ovim sportom. Ovo zahtjeva dva treninga dnevno, i nekoliko sati treninga preko vikenda, zahtjeva dosta angažmana – priznaje.
Kakav je odnos muško-ženskih snaga u Ironmanu, je li muškarcima lakše u toj disciplini?
– Pročitala sam i desetak triatlonskih knjiga i sve govori kako su muškarci odmah u startu bolji 30 posto, to se i vidi na utrkama. Zato mi imamo žensku konkurenciju, ne natječemo se s dečkima, oni nas jako motiviraju – ističe Vedrana.
Koliko je bitna psihička snaga, kako ‘puniš baterije’?
– Uvijek kažem teže je trenirati glavu nego tijelo i iza toga stojim. Iduća mi je brdska utrka koja će zahtijevati više od 11 sati i trenirati um da ostane pribran, strpljiv cijelo to vrijeme, meni je bilo najteže. Jako sam nestrpljiva osoba, ne volim baš čekati i to je borba sama sa sobom, a tako je i na treninzima. Osam mjeseci treniranja specifično za ovu utrku i svi ti sati, kad vam se ne da, imate problema..dosljednost je najvažnija i jedina može dovesti do uspjeha.
Pred svaku utrku mi rekreativci imamo i tremu, što je normalno. Ona malo i digne adrenalin i pripremi vas na napor koji vas čeka. Međutim, tog trenutka kad krene utrka, bilo to trčanje, bicikl ili triatlon, barem u mom slučaju – sve nestane. Svi problemi, ljudi, sav posao, sve, samo ste vi i ta utrka, samo pazite na disanje, na stav, korake i to je jedna vrsta meditacije, to je moja meditacija. Meni je to nešto prekrasno i zbog toga to i radim – otkrila je Vedrana Gianni.
Foto: Trenirati se mora po svim vremenskim uvjetima, savjetuje gorička Iron Woman/FB Vedrana Janjić
Imate li vremena za nešto pojesti tijekom Ironmana ili nema ni obroka?
– To je i najvažnije u sportu, prehrana je vrlo bitna, prilagodite je sebi i svom tijelu, bitno je i ne previše ni premalo. Najbolja je sportska prehrana, isplanirate, na ovoj utrci mi je pomagao moj partner koji mi je dodavao boce s energetskim napitkom, sportske gelove s pametnim omjerom ugljikohidrata i soli, i to pomaže da izdržimo utrku. Mnogi misle kako se ovime bavimo i zbog izgleda, pa evo zanimljiv podatak – kad sam krenula trčati imala sam 6 kila manje, pa sam se uz sport i ojačala. Trebate snagu da biste to odradili. Vrlo važno redovito jesti, jesti puno i jesti ugljikohidrate, čega se svi boje hahaha – poručila je.
Na kraju razgovora prva gorička Iron Woman, Vedrana Janjić, pozvala je sve koji se žele upustiti u taj iznimno zahtjevan sportski pothvat da joj se slobodno jave preko društvenih mreža.
– Pozivam svakoga kome je potreban savjet ili bi nešto dodatno pitali oko triatlona da me kontaktiraju preko moje Facebook stranice, drago mi je kad vidim da motiviram ljude, a i mene je motivirao naš poznati gorički triatlonac Bruno. To je jedan lijepi krug, što nas je više pozitivno orijentiranih ljudi na sport bit ćemo i sretniji kao nacija, pogotovo mladi, najbolje je od malena početi sa sportskim treninzima – rekla je prva gorička Iron Woman, Vedrana Janjiić, u razgovoru s voditeljicom Giannom Kotroman prilikom gostovanja u programu City radija.
Foto: Vedrana Janjić, prva gorička Iron Woman i voditeljica jutarnjeg programa City radija, Gianna Kotroman/City radio
Fotografije u članku: Gianna Kotroman/City radio
Tekst pripremila: Goga Kiš/Cityportal.hr
Sport
Bajka završila s ponosom! Kurilovec ispao pred “pola Gorice” na jugu
Nogometaši Kurilovca poraženi su 2-0 od Dinama na Maksimiru u četvrtfinalu Kupa Hrvatske, ali ostavili su jako dobar dojam, jednako kao i više od tisuću ljudi okupljenih na južnoj maksimirskoj tribini
Eto, i to je ostalo iza nas… Utakmica svih utakmica u svijetu NK Kurilovca, utakmica koja je intrigirala velikogoričku, ali i hrvatsku javnost, utakmica koja će ući u povijesne knjige. Iščekivanje je trajalo mjesecima, još od trenutka kad su kuglice ždrijeba četvrtfinala Kupa Hrvatske spojile Dinamo i Kurilovec, svoj vrhunac to je iščekivanje dosegnulo u posljednjih nekoliko dana, a nakon što je utakmica konačno i odigrana, Kurilovčani imaju sve moguće razloge da budu ponosni.
Ispali su od Dinama, izgubili 2-0 i tako okončali bajku koja je počela u Zemuniku, a nastavljena domaćim pobjedoma protiv Oriolika i protiv prvoligaša Istre 1961, ali Kurilovčani su ostvarili svoj cilj.
– Želim da svi zajedno, kad utakmica završi, možemo pogledati jedni druge u oči – rekao je trener Senad Harambašić uoči utakmice, a to je na koncu i dobio.
Dinamo je svoje golove zabio iz prve dvije prilike koje je uspio stvoriti, pogađali su Monsef Bakrar u 24. i mladi Patrik Horvat u 30. minuti, a na tome je i stalo. Ako je netko strahovao od rezultatske katastrofe, od nekakvog potopa s velikom razlikom, Kurilovčani su dokazali da za strahovanje nije bilo povoda. I na ovakvom stadionu, protiv ovakvog protivnika, bili su u stanju igrati nogomet, parirati moćnom Dinamu i na kraju upisati vrlo prihvatljiv poraz.
Kurilovčani su se prezentirali na jako lijep način, no čudesni prolaz dalje ostao je samo san… Foto: Josip Mikačić/PIXSELL
Imao je i Kurilovec jednu lijepu kombinaciju, u 50. minuti maksimirske tribine zapljeskale su akciji koja je počela od golmana Leona Išeka, pa preko nekoliko igrača stigla do protivničke polovice, a šteta je jedino što završnica Matea Pršira nije bila samo za nijansu bolja. Ne bi se ništa bitno promijenilo ni da je taj udarac ušao, jer Dinamo je prolazak u polufinale osigurao rutinski, igrajući koliko je potrebno, i to s velikim brojem juniora u kadru, ali opet je šteta…
Iako, razočaranih na kraju nije bilo. Ni na terenu, ali ni na tribinama. Kadrovi koji su kreirani na maksimirskom jugu ostat će također zapisani za povijest, jer ove se srijede poslijepodne “Gorica preselila na Maksimir”. Debelo iznad tisuću ljudi došlo je pogledati svoje miljenike iz kvarta, dečke koji su na ovu utakmicu došli nakon što su odradili posao u banci, na baušteli ili gdje već, a to je svakako događaj vrijedan zapisivanja u povijesne knjige.
Doista je na trenutke čovjek imao osjećaj da je na južnoj tribini pola Gorice, toliko se poznatih lica moglo vidjeti, susresti, razmijeniti dojmove… I mlado i staro, i žene i muškarci, i košarkaši i rukometaši, i roditelji s djecom i dečki s djevojkama, svi su željeli biti dio ovoga događaja. I svi su uživali. Bez obzira na rezultat, bez obzira na hladnoću i vjetar u završnici utakmice, čak i nekoliko kapi kiše, nikome nije palo napamet otići prije nego što su igrači i stožer Kurilovca došli pod tribinu i zahvalili na podršci.
Sutra će se još prepričavati doživljaji i dojmovi, mentalne slike ostat će negdje zapisane, a Kurilovčani će – krenuti dalje. Maksimir se smjestio između Mača i Bistre, koja slijedi već za vikend, kad će ova nogometna bajka i službeno završiti.
Bravo, Kurilovčani!
Četvrtfinalna utakmica Hrvatskog nogometnog kupa između Dinama i Kurilovca na stadionu Maksimir započela je emotivnim trenutkom kada je početni udarac izveo naš Ivan Šćepina, nekadašnji igrač juniorske momčadi Kurilovca.
4.3.2026. – Stadion Maksimir, Zagreb, Hrvatska – SuperSport Hrvatski nogometni kup 2025/2026, cetvrtfinale, GNK Dinamo – NK Kurilovec. Photo: Josip Mikacic/PIXSELL
Publika je Šćepov udarac ispratila pljeskom, nakon čega je krenula utakmica.
Moja županija
Zagrebačka županija dijeli gotovo 318 tisuća eura za poljoprivredu, lovstvo i ribarstvo – rok za prijavu uskoro završava
Mogu se prijaviti udruge i savezi s područja Zagrebačke županije
Kultura
Priča iz Čiča: Župnik u blagoslov kuća čamcem, selo hranila tvornica metli…
Đuro Mesić je Slavonac iz Požege, u naš kraj doselio se prije 19 godina, ali toliko ga je brzo i lako zavolio da je odlučio napisati knjigu o selu u kojem pronašao svoj novi dom – Novom Čiču. Povijesna vrijednost te knjige je ogromna…
Iskreno, ponosan sam na ovu knjigu i na povijesni doprinos koji mogu dati kao amater. Ljudski sam zadovoljan što sam dao svoj doprinos selu i i cijelome kraju, pogotovo zato što brojna mjesta u okolici nemaju svoje povjesnice. Kroz knjigu sam pokušao zapisati povijest mjesta kroz više stoljeća, a zbog oskudnog izvora informacija zapravo se najviše odnosi na posljednjih 200 godina…, priča nam Đuro Mesić dok u rukama drži tvrdo ukoričenu ediciju pod nazivom “Novo Čiče”.
Slavonac je, iz Požege, ali Đuro je u rekordnom roku postao Turopoljac. S obzirom na način na koji se uključio u društveni život sela, ali i Velike Gorice, s obzirom na knjigu koju drži u rukama, teško je shvatiti da ovdje nije ni puna dva desetljeća.
– Da, prije 19 godina život me doveo u ovaj kraj. Budući da su u to vrijeme djeca bila u Zagrebu, supruga i ja željeli smo im biti bliže, pa smo iz Požege doselili u Turopolje, točnije u Novo Čiče. Zašto baš Čiče? Zato što je ta kuća, od svih koje smo gledali, jedina imala čiste papire… Eto, zapravo slučajno – govori Đuro.
– Brzo sam se uklopio u zajednicu, stariji ljudi, moji novi susjedi, prihvatili su me jako lijepo. Uključio sam se u nogomet, kojeg sam nekoć i igrao, ali bio i u drugim ulogama u Požeštini, a završio sam u rukometnom klubu. Želio sam pomoći koliko mogu, kroz poznanstva iz cijelog mog životnog puta. Kroz tvornicu Zvečevo, a kasnije i kroz rad na razminiranju, taj me moj životni put vodio po cijeloj Hrvatskoj, upoznao sam jako puno ljudi…
I gdje god je došao, gdje god se predstavio, svrstavali su ga među Ličane, što se pokazalo kao ključan “okidač”.
– Domovinski rat me osvijestio po pitanju moga porijekla, utjecao na mene kao čovjeka, ali i pisca. Moji preci su, naime, u Slavoniju došli prije 170 godina i tamo su smatrani starosjediocima. Tijekom rata kao pirotehničar sam radio na čišćenju oslobođenih područja i put me odveo prvo u Karlovac, a zatim i u zadarsko zaleđe, nakon akcije Maslenica. I na svim su me tim mjestima ljudi koje bih upoznao smještali među Ličane, odnosno na prostor Brinja. A ja sam bio uvjeren da s Likom nemam nikakve veze. I to me potaknulo da počnem istraživati moje prezime, odnosno rodoslovlje. Kako sam imao puno poznanstava, čak i u policiji, dao sam si truda i svojom upornošću sam uspio saznati odakle su moji preci – objašnjava Đuro.
Na posao se bacio vrlo ozbiljno.
– Skupljao sam građu i materijale, ali bio sam neuk u tom području. Obratio sam se profesoru Enveru Ljuboviću iz Senja, koji je dosta pisao o Mesićima i o Lici općenito, i kad je vidio sve što sam skupio, sva moja saznanja, rekao mi je da to ni slučajno ne smije ostati u ladici, morate napisati knjigu. Gledao sam ga u čudu, gdje ću ja napisati knjigu, no odmah mi je rekao da će mi pomoći, a uputio me i na doktora povijesti Željka Holjevca u Zagrebu. Obratio sam se profesoru Holjevcu, puno mi je pomogao, i ja sam složio rodoslovlje svoje obitelji – ističe Mesić i nastavlja:
– Došao sam do podataka da su moji porijeklom iz Brinjske Kamenice, te da su u Slavoniju doselili krajem 1853. godine, budući da sam našao dokumente u kojima stoji što su sve kupili po dolasku u Požegu. To klupko se odmotalo i ja sam odlučio napisati knjigu. Gospodin Holjevac tu je napravio ogroman posao, a nakon svega je i promovirao knjigu. I tako je krenulo…
A kad je krenulo, Đuro više nije znao stati.
– Drugu knjigu napisao sam povodom 50 godina mog nogometnoga kluba, NK Golobrdci. Nakon toga napisao sam i tri knjige o ličkoj župi i mjestu Podlapača, iz koje porijeklo vuče otac moje supruge. Kao dijete od šest godina ostao je bez oca, majka se udala u Slavoniju i on više nikad nije bio u tome mjestu. Nije poznavao ni svoju rodbinu, a kako sam baš tamo radio na razminiranju, počeo sam kopati i o tome. Mjesto je to koje je 1900. godine imao tri tisuće stanovnika, a danas ih ima manje od stotinu… Puno ljudi iz dijaspore, među kojima je i američki senator Mark Bebich, javljaju mi se i traže knjige, a pomogao sam mnogima i kod dobivanja hrvatske putovnice. Ja sam vam u Hrvatskoj postao sinonim za Podlapaču…
Pogađate, tek rođeni skriboman na tome nije stao.
– Sva podrška koja je dolazila ohrabrila me da napišem knjigu i o svom rodnom selu Golobrdci, kao i o selu Donji Emovci, rodnom selu moje majke. Nakon svega toga, na nagovor župnika u Požegi, napisao sam knjigu o mjestu značajnom po monsinjoru Jozi Devčiću, koji je svojevremeno bio u zatvoru zbog mozaika posvećenog kardinalu Stepincu.
Screenshot
Nakon svega, vrlo logičnom djelovala je ideja da napiše knjigu i o Novom Čiču.
– Nakon 19 godina života u Novom Čiču, smatrao sam da se i tome mjestu moram odužiti na neki način. Tim ljudima, mojim prijateljima, ali to je zapravo i doprinos Turopolju. Ovaj kraj ima svoje povjesnice još od starih vremena, ali o Novom Čiču u tim knjigama nema spomena zato što je neko vrijeme pripadalo prostoru koje se zvalo Zagrebačko polje – počinje Đuro opisivati svoje djelo.
– Susreo sam se usput s puno nedoumica, ali bio sam uporan kao i obično, pa sam uspio otkriti puno toga što je do sad bilo nepoznato. Imao sam i sreće u nesreći, budući da se zbog potresa morao rušiti stari vatrogasni dom, u čijim je temeljima bila sačuvana spomenica koja je otvorila cijelu priču. Moje sve knjige bazirane su na temeljnim dokumentima, a ne na rekla-kazala varijanti. Imao sam i sreću što sam došao do gospođe koja je sačuvala spomenicu škole, dosad nepoznatu. Na osnovu te spomenice mogao sam pisati o školi od osnivanja, jer tu su imena svih nastavnika, zapisi o svim zidanjima objekata, popisi svih ljudi vezanih za vatrogastvo… Tu su značajne i crkvene knjige, kroz koje možemo pratiti prezimena koja su tu živjela, ljude koji su sve to i stvarali. Danas je u Novom Čiču, zahvaljujući svim tim migracijama, jako malo prezimena iz tih dokumenata. Kroz knjigu sam ih sve spomenuo, sve koji su bili značajni za društveni život mjesta.
Jedan dio posebno je impresivan.
– U knjizi je i popis svih župnika od 1501. godine do danas, a o većini njih tu je i kratki životopis!
Štošta je Đuro otkrio i dokumentima potkrijepio, što važnost ove knjige diže na ozbiljnu razinu.
– Dosad je bilo nepoznato i da je u Novom Čiču 1896. godine osnovano pjevačko društvo “Javor”. Bilo je aktivno do drugog svjetskog rata, a nakon rata je osnovano Kulturno-umjetničko društvo Antun Cvetković. Nakon dužeg prekida, prije 20 godina osnovano je KUD Čiče, a jedan sam i od autora knjige o tih prvih 20 godina Društva. Kulturni život u Novom Čiču, dakle, traje već 130 godine – priča Đuro i nastavlja:
– Prvi zapisi o Novom Čiču postoje još iz 1210. godine, a crkveni dokumentni Župu spominju od 1334. godine. To su najstariji zapisi o mjestu koje sam uspio pronaći.
Detalja je u cijeloj priči koliko ti srce želi…
– Puno toga vezano je uz industrijski razvoj, uz grofove koji su držali ove posjede i tvornici koja je bila u Želinu, izdvojenom grofovskome mjestu par kilometara sjevernije od Novog Čiča. Samo mjesto imalo je značaj zbog tvornice pjenice, metli i četki, koja je bila u Čiču od 1870-ih godina. Ta je tvornica bila značajna za cijeli kraj, budući da je tu bilo puno zaposlenih, koji su tu radili, živjeli i ostajali živjeti, stvarali obitelji. Razvojem tvornice počele su i migracije u Novo Čiče. Uz to, tvornica je bila značajna i za Veliku Goricu, jer konjski tramvaj kojnača i uveden je zbog radnika koji su putovali na posao u Novo Čiče. Kojnača je imala tri stanice u Velikoj Gorici i jednu, posljednju, ispred tvornice. Tramvaj je krenuo 1907. godine, a postoje i pisani tragovi koliko je tereta prevezeno, koliko je putnika prevezeno, tu su i financijski podaci, cijelo poslovanje… To je trajalo sve do pred drugi svjetski rat, kad je postao neisplativ.
Tu je i industrijski dodatak:
– Došao sam i do podatka da se u Čiču proizvodio šećer, ali nisam uspio pronaći nikakav dokument o tome. Uz to, u krugu tvornice bila je i najveća mljekara u kraju, koja je imala svoje trgovine i u Zagrebu.
Ukratko, u selu se dobro živjelo.
– Čiče je u to vrijeme imalo i svoje trgovine, a i danas imamo trgovinu u kući u kojoj je bila prva trgovina u mjestu, stara 120 godina. Bilo ih je više, što znači da je kraj bio dosta razvijen, zahvaljujući u prvom redu industriji. Poljoprivreda je bila beznačajna, jer ovo su bila naplavna područja i kopanjem kanala oko grada, ali i oko Čiča, isušivao se prostor, davala prilika za veću poljoprivredu i za veće naseljavanje.
Česte poplave bile su ozbiljan problem za cijeli kraj, ali ljudi su se snalazili.
– Kod izgradnje druge osnovne škole, ali prve građevine koja je građena s namjenom da bude škola, zbog čestih poplava su je izdigli za jedan metar, što je značajno poskupilo cijeli posao. Prva zgrada škole, otkupljena od grofa Erdödyja krajem 18. stoljeća, danas je obnovljeni dom KUD-a Čiče… Ali da, poplave su stvarale velike probleme, imamo i neke povijesne razine tih poplava, a imamo i zapise da je jedne godine župnik išao blagoslivljati kuće čamcem!
Većina kulturnih i društvenih aktivnosti u selu vezana je uz župnike, koji su imali i svoj izvor financiranja.
– Došli smo i do spoznaja da je u Župi bio organiziran Caritas, da je postojao pjevački zbor, ali i da je Župa imala svoje veliko gospodarstvo. Na taj način župnik je i održavao objekte. Imali su vinograde na bregima, oranice, šume… Župljani su pomagali u tome, a Župa se tako financirala, tako su i građeni razni objekti, prije svega kapelice. Crkva je nekad, naravno, bila drvena, a 1905. izgrađena je kapelice Ranjenog Isusa, koja je bila proštenište za cijeli ovaj kraj. Tu su dolazili ljudi izdaleka – kaže Đuro pa nastavlja:
– Dvaput je u Novom Čiču bio i kardinal Stepinca, prvo 1938. godine, pa opet za vrijeme rata. Dolazio je zbog blagoslova obnovljene župne crkve, a zatim povodom krizme. Na ulazu u selo, na današnjem raskršću kod Konzuma, bio je slavoluk i tu se dočekivalo velike uzvanike poput njega. Pješke bi se išlo kroz selo u procesiji, sve do crkve. Ako bi biskupi dolazili s druge strane, slavoluk se radio na mostu u Jagodnom… Na odlasku se uzvanika pješke ispraćalo do izlaza iz sela.
Screenshot
Najstarije društvo u Novom Čiču je vatrogasno društvo.
– Osnovano je 1985. godine uz pomoć školskih i vjerskih struktura. Prvi predsjednik vatrogasnog društva bio je župnik, što govori o dobroj strukturi svih suradnji. Tvornica je imala svoje vatrogasce, no nakon nekih požara u mjestu pokazalo se da to nije dovoljno. Imamo i fotografiju prve pumpe, koja će biti izložena u novom vatrogasnom domu. U knjizi su popisani svi predsjednici, tajnici, komandiri, zamjenici…
Zapisao je Đuro Mesić u svojoj knjizi i sve važno za nogometni klub, osnovan 1948., kao i o tri godine starijem Lovačkom društvu Trčka, koje svoj dom ima u Bukevju. Tu su i fotografije narodnih nošnji stare i po stotinu godina, kao i zapisi o pjevačkom društvu “Javor”, KUD-u Antun Cvetković i današnjem KUD-u Čiče te nekadašnjoj udruzi žena i današnjem Društvu žena Novo Čiče, ali i sve važno o Čičkim novostima, seoskim novinama koje je početkom ovoga stoljeća izdavao mjesni odbor. Uz sve ostalo, tu je i popis poginulih iz Župe u posljednja tri rata.
– U prvom svjetskom ratu Župa je imala 38 poginulih, a u drugom 42. U Domovinskom ratu poginuo je jedan župljanin, Stjepan Zubek iz Ribnice – zaključuje Đuro svoju priču o skribomaniji, lokalpatriotizmu s više adresa i, prije svega, doprinosu povijesti našega kraja.
Hvala, gospon Đuro!
Legenda o jezeru: Od oranica do kupališta na koje svi dolaze
Naravno, priča o Novom Čiču ne može proći bez jezera Čiče, za mnoge prvu asocijaciju na ovo mjesto.
– Jezero je nastalo kopanjem šljunka za potrebe izgradnje Velike Gorice. Do sedamdesetih godina tamo su bile oranice, zna se i kad je i tko otkupljivao tu zemlju, a onda je krenulo kopanje… Na širem području Gorice u to je vrijeme bilo više jezera, to je poznata stvar, i sva ona bila su istovremeno i kupališta. Tako je bilo i u Novom Čiču, gdje se jezero širilo, pa je brzo niknuo i kafić, i kabine za presvlačenje… Na jezeru su se održavale i utrke čamaca, tako da su tu bile i tribine, mnogi i dalje pamte Čič Beach. Za to kupalište znali su i moji prijatelji iz Požege koji su studirali u Zagrebu, svi su dolazili.
Vijesti
Ačkar prije velikog izazova na Maksimiru – “Kurilovec je već pobjednik”
Podršku s tribina dat će brojni Goričani, kao i gradonačelnik Krešimir Ačkar.
