Povežite se s nama

Sjećanja

Vatromet golova u Metkoviću: Gorica praznih ruku, Ceki brojao do 14?!

Rukometaši Gorice doživjeli su poraz 41-37 na gostovanju kod Metkovića, uz fenomenalnu partiju prvog strijelca lige Hrvoja Cekovića. Njegov suigrač Ivan Laljek, s druge strane, u ovom je porazu došao do jubilarne asistencije…

Objavljeno

na

Spektakularnu utakmicu, u kojoj je palo gotovo 80 golova, što je debelo iznad prosjeka od gola po minuti, odigrali su rukometaši Gorice u Metkoviću. Na obje strane sve je prštalo od brzine i energije, bio je to rukomet u svom najboljem izdanju, a nakon 60 minuta rukometnog vatrometa bodovi su ostali u dolini Neretve.

Brzo, okomito i efikasno krenulo se već od prve minute, pri čemu se Gorica u početnih 25 minuta bolje snalazila. Nekoliko puta imali su Goričani tri gola prednosti, djelovalo je da drže ovu neobično efikasnu utakmicu pod kontrolom, ali u posljednjih pet minuta prvog dijela dogodio se “sindrom prolivenog mlijeka”. Domaćin je odradio seriju 5-1 i na odmor otišao s dva gola viška, uz scenu na semaforu kakva se češće viđa na krajevima utakmica: Metković-Mehanika – Gorica 24-22.

Fantastičnu utakmicu u tih je prvih 30 minuta odigrao kapetan Gorice Hrvoje Ceković, koji je čak osam puta parao domaću mrežu i nastavio u stilu u kojem igra najveći dio ove sezone – fantastično! Golmani su se u toj jurnjavi mučili, strijelci uživali, a pravi problem se ukazao kad je početkom nastavka uživanje u rukometu u najvećoj mjeri preuzeo domaći sastav.

Goričani se u cijelom drugom poluvremenu nisu uspjeli vratiti čak ni u egal, a kamoli ponovno povesti, iako prednost domaćina niti u jednom trenutku nije otišla na više od četiri gola razlike. Gorica je lovila protivnika, Metković je uporno bježao za korak, dva ili tri, a tamo negdje kod 38-34 u 55. minuti postalo je jasno da će Metković na kraju i pobjeći Gorici, uzeti oba boda i nanijeti treneru Gorice Mateju Miškoviću prvi prvenstveni poraz otkad je sjeo na klupu.

Dugogodišnji kapetan Hrvoje Ceković u 34. godini igra možda i najbolji rukomet u karijeri… Foto: HRK Gorica

Goricu je i u nastavku susreta vukao kapetan Ceković, koji je utakmicu završio na rijetko viđenim brojkama. Zabio je 14 golova iz 15 pokušaja, što će reći da je imao gotovo 95 posto uspješnosti… I da nije nimalo slučajno što upravo Ceki drži prvo mjesto na ljestvici strijelaca u Paket24 Premijer ligi. Ukupno je već na 152 gola, što je gotovo sedam po utakmici u prosjeku, a lijepo je vidjeti i da je na trećemu mjestu te ljestvice još jedan igrač Gorice – Ivan Laljek.

Laki je ovoga puta ponovno bio prvi do Cekija, zabio je sedam komada iz osam pokušaja, podijelio i tri asistencije, što ga je dovelo do jubilarnog stotog dodavanja za gol ove sezone. S tih stotinu asistencija, naravno, prvi je asistent lige…

Po pet golova u Metkoviću su dodali i Jakov Dujić te Kajo Cikatić, a golmani su zajedničkim snagama zaustavili devet lopti – Sorić jednu, Jozepović njih šest. Sve skupa premalo za nastavak pobjedničkog niza u prvenstvu, ali “jedinica” u Ligi za ostanak i dalje je u goričkim rukama, iako 19 bodova ima i Trogir. Na 18 je Metković, na 17 praktički svi ostali, zaključno s osmim Karlovcem. Do kraja su još dva kola, Gorica će se od svojih navijača sljedećeg vikenda oprostiti ogled s već otpisanom Kaštelom, a sezonu zaključiti protiv KTC-a u Križevcima.

Sjećanja

FOTO Caffe bar DM Kuče pobjednik 9. Memorijala Nikole Gmižića u Poljani Čičkoj

Objavljeno

na

Objavio/la

Caffe bar DM Kuče pobjednik je 9.memorijalnog malonogometnog turnira Nikole Gmižića 2024, koji je organizirala Udruga mladih Frajer iz Poljane Čičke. Na turniru je sudjelovalo 12 ekipa, koje su prvo igrale u tri eliminacijske skupine po 4 ekipe.

Poljana Čička, 30.06.2024.  9.Memorijal Nikole Gmižića. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Poljana Čička, 30.06.2024.  9.Memorijal Nikole Gmižića. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Susreti po kup sustavu (na ispadanje) bili su siromašni golovima, izuzetak je bila pobjeda CB DM Kuče protiv Šankera (4:0). Sudili su i događanja na terenu držali pod kontrolom mladi i ozbiljni suci Luka Kelihar i Stjepan Sučić.

Poljana Čička, 30.06.2024.  9.Memorijal Nikole Gmižića. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Poljana Čička, 30.06.2024.  9.Memorijal Nikole Gmižića. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Najboljim igračem turnira proglašen je Adrian Perić, najbolji vratar je Patrik Crnolatec (obadva Caffe bar DM Kuče), najbolji strijelac (5 pogodaka) je Luka Sandelj (MNK Čehi). Nagrade su uručivali gospođa Ljubica Gmižić te organizatori Mladen Matanović i Miroslav Bogović.

Poljana Čička, 30.06.2024.  9.Memorijal Nikole Gmižića. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Odziv posjetitelja i gostiju na memorijal vrlo dobar, veći broj mladih pokazatelj je opravdanosti organiziranja ovakvog turnira.

Poljana Čička, 30.06.2024.  9.Memorijal Nikole Gmižića. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Poljana Čička, 30.06.2024.  9.Memorijal Nikole Gmižića. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Exotic band je svirkom i pjesmom (od 17 sati) dodatno podigao raspoloženje posjetitelja i sudionika turnira.

Galerija fotografija

9.malonogometni memorijalni turnir Nikole Gmižića 2024

REZULTATI (Poljana Čička, 30.06.2024.)  Četvrtfinale: Caffe bar DM Kuče – Šankeri 4:0, Caffe bar Stari Rim – Dukarić Gradnja 0:1, MNK Čehi – Pekara Novo Čiče 2:1, Jagodno – Ilba Graditeljstvo 0:2. Polufinale: Caffe bar DM Kuče – Dukarić Gradnja 0:0 (4:3-7m), MNK Čehi – Ilba Graditeljstvo 1:1 (4:5-7m). Za 3. mjesto (7m): Dukarić Gradnja – MNK Čehi 1:3. Finale: Caffe bar DM Kuče – Ilba Graditeljstvo 1:0 (Perić).

Nastavite čitati

Sjećanja

Umro je naš dobri Francek…

U srijedu je prestalo kucati srce Franje Vujnovića, Goričanima omiljenog Franceka, dugogodišnjega konobara u kultnim gradskim ugostiteljskim objektima, ali i čovjeka koji je bio aktivno uključen u vjerski život grada

Objavljeno

na

Vijest koja je se pojavila u poslijepodnevnim satima ove srijede, tužna i šokantna vijest, rastužila je ogroman dio Velikogoričana. Preminuo je Franjo Vujnović, mnogima omiljeni Francek, u 69. godini iznenada je prestalo kucati veliko srce čovjeka kojeg su mnogi u ovome gradu poznavali, voljeli, cijenili i poštivali. I zato je tuga tolika, zato je ovu vijest jako teško prihvatiti, jer došla je iznenada, nenadano, nimalo u skladu s onim što je Francek nudio u svakom susretu…

Franjo nije bio javna ličnost, ali svejedno je malo onih koji ga nisu znali barem iz viđenja. Godinama je radio u kultnom goričkom restoranu Park, bio je jedan od onih konobara stare škole, majstor posla, uvijek sa osmijehom na licu, ma koliko teško bilo, ma koliko noge boljele. U kasnijim godinama radio je u Starom gradu, još jednom kultnom komadiću goričke ugostiteljske ponude, i ponovno je radio na isti način, s jednako širokim osmijehom, s maksimalnom profesionalnošću. Jednako kao što je nastavio i kod Babrige kao mladi penzioner.

Bio je i vrlo aktivan u vjerskom životu grada, što se posebno dalo shvatiti kroz posljednja tri i nešto desetljeća hodočašća u Mariju Bistricu. Osim prve godine, Francek je svake godine bio tu, a budući da je i predvodio kolonu noseći križ, početkom prošle jeseni odlučili smo okrenuti njegov broj, pozvati ga na kavu, sjesti s ovim posebnim čovjekom i doznati nešto više o njegovoj priči vezanoj uz hodočašće goričkih vjernika.

Pojavio se, naravno, sa širokim osmijehom, pa blagim glasom, gotovo “svećeničkim”, priuštio jednom novinaru iskustvo koje će se pamtiti. Bio je to iskren razgovor, pun emocija, protkan vjerom i ljubavlju u praktički svakoj rečenici. Ljubavlju prema Bogu, kao i prema obitelji, o kojoj je govorio s posebnim žarom, s izrazitom emocijom, s gomilom ponosa…

Nažalost, njegovi najbliži, supruga Manda te kćeri Manuela i Melanija, danas tuguju za svoj Francekom, kao i njegova Velika Gorica. Otišao je prerano, u godinama u kojima mu je bilo sasvim logično gledati prema naprijed, prema svakom sljedećem radnom danu, prema prvoj sljedećoj misi, prema prvom sljedećem hodočašću…

A mi ćemo ovim povodom ponoviti tekst objavljen početkom listopada, njegovu priču o Mariji Bistrici.

Počivajte u miru, gospon Francek…

 

(tekst je objavljen 10. listopada prošle godine…)

Moja 31 godina hodočašća: ‘Svatko ima svoj križ, a ja nosim i onaj na čelu kolone…’

Tih ratnih godina, kad su razarani naši gradovi i sela, mnoštvo izbjeglica dolazilo je u Veliku Goricu. Župnik Frkin organizirao je smještaj i psihološku pomoć, a krunice su se molile kod doslovno svakog križnog drveta. Pretežno žene, jer muškarci su bili na ratištu… Tu se molilo za spas naše Hrvatske, ali i naše Velike Gorice. Od tud je i potekla inicijativa da mi koji nismo razoreni damo zavjet Majci Božjoj i krenemo pješke na Bistricu, da se molimo za te ljude koji su u svojoj tuzi došli kod nas…

Nakon što su se noge do kraja odmorile od već 32. zavjetnog hodočašća velikogoričkih vjernika u Mariju Bistricu, ovim riječima svoju priču počinje Franjo Vujnović (66), legendarni gorički konobar poznatiji kao – Francek.

– Ja te prve godine nisam išao, bio sam u to vrijeme na ratištu pa nisam stigao, ali već od sljedeće godine sam se priključio – govorio nam Francek, koji do danas nije propustio više niti jedno hodočašće.

Nekoliko je onih koji su prošli sva 32, uključujući i to prvo, ali mi smo za priču izbliza o velikogoričkom hodočašću odlučili ispričati kroz njega, čovjeka koji na svako od tih putovanja pješice kreće noseći križ u rukama.

– Da, svih ovih godina nosim križ, ali ne samo ja. Taj križ naš je zajednički simbol, rado ga predajem svakome tko ga želi ponijeti dio puta – govori Francek, koji je tu prvu godinu ipak nije u potpunosti propustio.

– Na prvo hodočašće išlo se u subotu, a ja sam u nedjelju došao na kraći odmor s fronta. Došao sam u crkvu dočekati sve te ljudi i pamtim da je, kad su ulazili u crkvu, osjećaj bio veličanstven. Kakva je to bila sreća, mir, zadovoljstvo… Unatoč tome što su u dva dana prepješačili toliki put, više od 80 kilometara… I svi mi u tim smo trenucima proživljavali cijeli taj njihov put – pamti gospon Vujnović.

Prvotni plan župnika Frkina bio je samo te prve godine otići na hodočašće, ali vjernici su inzistirali da se ide i sljedeće godine, pa onda i one iza…

– Prvih godina smo išli s monsinjorom Frkinom i ostajalo se dva dana. Prespavali bismo u Mariji Bistrici, pa se drugi dan autobusima vraćali kući, samo manji dio ljudi išao bi i natrag pješke. Pamtim posebno, čini mi se, treću godinu… Išlo se krajem rujna, bilo je već i dosta hladno, a kiša je padala doslovno cijelim putem! Svi smo, naravno, bili mokri do kože, a ja sam putem tri puta morao mijenjati obuću, koja se raspadala od toliko vode – vrti film Francek, dodajući kako nije uvijek lako pješačiti 42 kilometra do svetišta Majke Božje, ali i da je istovremeno iznimno lako, lijepo, uzvišeno.

– Svih ovih godina osjeća se takva ljubav, takvo zajedništvo, da je to teško i opisati. S tolikim ljudima putovati, s tolikim ljudima se susretati… Svi mi imamo svoje poteškoće, neke svoje križeve, sve to sudara se na tom našem zajedničkom putovanju. Veliki je to fizički napor, ali sve se zaboravi u trenutku kad dođemo pred crkvicu Sv. Ladislava, gdje se zaustavljamo i okupljamo pred ulazak u svetište. To je jedna neopisiva radost i ljepota… Nakon tih deset sati na putu, dočekati taj trenutak zajedništva, osjećaj je koji doslovno ne mogu opisati.

Pri dolasku na lokaciju gdje se tisuće ljudi okupljaju odrađuju se i posebne pripreme, Francek i društvo iz organizacije navlače na sebe i narodne nošnje, sve skupa praćeno je molitvom i pjesmom, zajedništvom…

– Kad bistrička crkvena zvona zazvone, u trenutku kad krenemo od crkvice Sv. Ladislava, događa se nešto posebno. To treba doživjeti… Svake godine je sve ljepša i svakome bih preporučio da se pridruži, da to osjeti – govori Franjo Vujnović, svjestan da je za mnoge sve to prenaporno, jer ima tu puno izazova.

– Najteža dionica je devet kilometara autoceste. Tu ipak prolaze kolone automobila, a nije uvijek lako iskontrolirati kolonu s više od dvije i pol tisuće ljudi. I hvala Bogu, svih ovih godina nikad se ništa loše nije dogodilo, nitko nije nastradao. Uostalom, cijelim tim dijelom hoda se po asfaltu i čim se dođe u Soblinac postaje lakše, tu svatko može ići svojim ritmom, kako može i želi – analizira put Francek pa onda spremno nudi savjete za sve buduće hodočasnike iz Velike Gorice u Mariju Bistricu.

– Nemojte ići na ovakav put u obući koja nije potpuno udobna, koja nije adekvatna. Nemojte obuvati nove tenisice, jer već do Kobilića imat ćete žuljeve. A gdje je Marija Bistrica… Naučio sam svih ovih godina kako se ponašati u putu, kakvu obuću koristiti, gdje se presvući…I nije mi problem. Zbog posla kojim se bavim cijeli život sam na nogama, u kondiciji sam, tako da mene već drugi dan u sedam ujutro možete vidjeti na misi. I često me pitaju ‘pa Francek, kaj tebi nije niš?’, a ja kažem ‘nije, hvala Bogu’, ha, ha. Sam na sebi sam sve naučio – s blaženim smiješkom govori nam gospon Franjo.

Pomaže hodočasnicima svake godine topao, vrlo koristan i tradicionalan doček u Šćitarjevu, negdje oko sedam sati.

– Posebno bih pozdravio i zahvalio svima koji nas dočekuju u Šćitarjevu. S kojom nas ljubavlju dočekuju, s kojom neopisivom radošću, teško je objasniti. A pazite, tu se ipak radi o više od dvije tisuće ljudi. Svake godine sve je spremno već oko 7 sati, ne znam ni kad ti ljudi dođu sve to pripremati, valjda u dva noću… Moramo, naravno, zahvaliti i župniku Stjepanu, uz čiji se blagoslov sve to događa. Hvala im na toj ljubavi i brizi – ponavlja Francek.

Mijenjali su se kroz posljednja tri i nešto desetljeća termini u kojima se išlo, mijenjaju se i vremenski uvjeti, ali okvirni plan uvijek ostaje isti.

– Kad se okupimo ispred crkve, prvo ide pozdrav našeg župnika i molitva, pa krećemo s pjesmom. Do Kobilića se moli krunica, nosi se i megafon, da što više ljudi to čuje. Poslije, kad dođemo do Soblinca i krenemo prema Lazu, stvaraju se grupice ljudi. Netko se moli, netko dijeli svoja iskustva, a tu se može čuti tako divnih misli, riječi, iskustava… Ljudi se jedni drugima pojadaju, i to ljudi koji se ne poznaju. Svih tih 2500 ljudi ponaša se kao jedno. Mnogi idu na hodočašće i zbog nekih svojih zavjeta, s jako čvrstim razlozima. Ima, doduše, uvijek i onih koji idu s nama samo da bi mogli reći da su bili u Mariji Bistrici, ali to neka ide njima na dušu. Sjećam se jedne godine, jedan mladi dečko ponio je pet litara vina sa sobom. I radio nam je probleme, ali uspjeli smo to brzo riješiti… – sjeća se svih detalja Francek.

Sjeća se i najtežih iskustava.

– Jedne godine, u vrijeme župnika Razuma, došli smo u crkvu u pet ujutro na molitvu, a spremalo se veliko nevrijeme. Počelo je tako grmjeti, sijevati i padati da je to bilo nešto stravično. Kako ja nosim križ, ruke su stalno u jednom položaju, podignute prema gore, i meni je voda doslovno ulazila u odjeću. Do Rakarja sam bio mokar od glave do pete. Ne samo ja, nego svi, ali nitko nije odustao. Taj dio puta bilo je zaista naporno prolaziti, ali kad smo došli u Soblinac, odjedanput je zasjalo sunce. I mislili smo da je cijeli svijet naš.

Dodaje Franjo i kako njegov brat kreće svake godine već oko ponoći od kuće u Novom Brdu, i to bos, kako bi do pet sati stigao pred crkvu.

– Ukupno, dakle, pješači 60-ak kilometara i uvijek kaže da umor jednostavno ne osjeća, da bi mogao još…

I nije jedini koji ima taj osjećaj. I župnik Frkin, već duboko u šezdesetima, uvijek je hodao do Marije Bistrice, jednako kao i njegov nasljednik Vlado Razum, a onda i aktualni župnik Norbert Koprivec.

– Ja sam praktični vjernik, na misi sam gotovo svakodnevno, a pokušavam i pomoći svećenicima oko hodočašća, pogotovo onima koji tek dođu, kao primjerice našem Norbertu kad je došao. Ne mogu ljudi znati cijeli taj proces, zato smo mi tu, zajedno sa mnom i moja prijateljica Jelica, koja je medicinske struke, pa se brine o tabletama, flasterima za žuljeve… Ima u organizaciji i nekih mlađih ljudi, pogotovo u smislu prijevoza u slučaju potrebe, ako netko ne može dalje. I to se događa, naravno, čak češće mladima nego starijima – priča Francek dok u glavi već polako kuje planove za sljedeću godinu.

– Čim završi hodočašće, mi već pričamo da jedva čekamo sljedeće. Evo, meni je 66, ali nisam se umorio. Još mi se hoda…

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Svi sveti na Gradskom groblju u Velikoj Gorici

Objavljeno

na

Objavio/la

01.11.2023. Velika Gorica. Svi sveti na Gradskom groblju. Foto: David Jolić/cityportal.hr

01.11.2023. Velika Gorica. Svi sveti na Gradskom groblju. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Svi sveti (također Sesvete, Sisveti, Sisvete ili Svisveti) je svetkovina u Rimokatoličkoj crkvi kojom se slave svi sveci, kako oni koji su već kanonizirani, tako i oni koji to još nisu. Prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću. Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike.

01.11.2023. Velika Gorica. Svi sveti na Gradskom groblju. Foto: David Jolić/cityportal.hr

01.11.2023. Velika Gorica. Svi sveti na Gradskom groblju. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva je mnoge razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan određenog datuma. Tu se, također, našla samo manjina svetaca te je zato uveden blagdan Svih svetih.

01.11.2023. Velika Gorica. Svi sveti na Gradskom groblju. Foto: David Jolić/cityportal.hr

01.11.2023. Velika Gorica. Svi sveti na Gradskom groblju. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Pod izrazom ‘svi sveti’ ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veći broj onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela dobrote prema Bogu i bližnjemu. Svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete i da im se zahvale. To je prvi smisao posjeta grobovima.

01.11.2023. Velika Gorica. Svi sveti na Gradskom groblju. Foto: David Jolić/cityportal.hr

01.11.2023. Velika Gorica. Svi sveti na Gradskom groblju. Foto: David Jolić/cityportal.hr

01.11.2023. Velika Gorica. Svi sveti na Gradskom groblju. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Mnogobrojni Goričani su u jutarnjim i u popodnevnim satima sa zahvalnošću, molitvom i pijetetom jučer (srijeda, 01. studenog 2023.) na svetkovinu Svih svetih na grobljima pohodili posljednja počivališta svojih najdražih. Sveta misa na Gradskom groblju u Velikoj Gorici održana je pred velikim brojem vjernika početkom u 15 sati. Mnogi Goričani su i u večernjim satima došli na Gradsko groblje i upalili svijeće za svoje najmilije.

Galerija fotografija

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Svi sveti – položeni vijenci kod Spomenika poginulim hrvatskim braniteljima i središnjeg križa unutar Gradskog groblja

Objavljeno

na

Objavio/la

01.11.2023. Velika Gorica. Svi sveti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

01.11.2023. Velika Gorica. Svi sveti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

01.11.2023. Velika Gorica. Svi sveti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Povodom blagdana Svih svetih članovi izaslanstva Grada Velike Gorice, gradonačelnik Krešimir Ačkar, zamjenik gradonačelnika Neven Karas i predsjednik Gradskog vijeća Darko Bekić, položili su danas (srijeda, 01. studeni 2023. godine) u 9 sati vijenac i zapalili svijeće kod Spomenika poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu, na platou ispred Gradskog groblja.

01.11.2023. Velika Gorica. Svi sveti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

01.11.2023. Velika Gorica. Svi sveti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

01.11.2023. Velika Gorica. Svi sveti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Vijence su položili i članovi obitelji poginulih hrvatskih branitelja, predstavnici braniteljskih udruga, policije, vatrogasaca te predstavnici političkih stranaka.

01.11.2023. Velika Gorica. Svi sveti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

01.11.2023. Velika Gorica. Svi sveti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

01.11.2023. Velika Gorica. Svi sveti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

01.11.2023. Velika Gorica. Svi sveti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

01.11.2023. Velika Gorica. Svi sveti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

01.11.2023. Velika Gorica. Svi sveti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

01.11.2023. Velika Gorica. Svi sveti. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Nakon toga su vijence položili i svijeće zapalili kod središnjeg križa unutar Gradskog groblja.

Galerija fotografija

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Frkinova priča: Župljani ga spasili od atentata, kradom išao Stepincu, zazidali mu crkvu…

Na 13. godišnjicu njegove smrti, legendarni župnik Josip Frkin dobio je park sa svojim imenom. Donosimo životnu priču svećenika koji je 26 godina proveo u našem gradu i iza sebe ostavio velike stvari. Parkom smo mu rekli – “Hvala!”

Objavljeno

na

Objavio/la

Dok budete ovo čitali, čvrsto se nadam da ću ja biti na drugoj strani obale, u kraljevstvu Božjem, i pratit ću vas svojim molitvama. Vi ste svi, kao zajednica vjere, bili moja jedina zemaljska ljubav, moja Crkva, moja “zaručnica”. Zato vas ni u Nebu neću zaboraviti…, zapisao je u svojoj oporuci monsinjor Josip Frkin, legendarni i nezaboravni župnik u velikogoričkoj župi Navještenja Blažene Djevice Marije.

U kraljevstvo Božje preselio je u 11. srpnja 2010., tri godine završio svoju 26 godina dugu eru na čelu naše najveće župe i otišao u mirovinu. Točno na 13. godišnjicu smrti, 11. srpnja 2023., Josip Frkin dobio je park koji nosi njegovo ime, čime su Velikogoričani omiljenom župniku rekli: “Hvala na svemu!”

Između svega ostaloga, hvala na tome što su u njegovo vrijeme, velikim dijelom njegovo zaslugom, u ovom gradu oformljene još dvije župe, Blaženog Alojzija Stepinca i Sv. Petra i Pavla, hvala na tome što danas imamo i te dvije crkve, a njegovom inicijativnom postavljen je i Milenijski križ. U parku koji je se, ima već gotovo 20 dana, zove “Park Josipa Frkina”.

– Okupili smo se kako bismo odali zahvalnost vlč. Josipu Frkinu imenovanjem ovog parka njegovim imenom. Park oko Milenijskog križa nosit će ime svećeniku koji je početkom trećeg tisućljeća inicirao gradnju Milenijskog križa, postavljenog u znak zahvale Isusu Kristu i Djevici Mariji što su očuvali Veliku Goricu od razaranja u Domovinskom ratu – govorio je župnik NBDM-a Norbert Koprivec tog 11. srpnja, na svečanosti koja je pokazala koliko ovaj grad cijeni ostavštinu monsinjora Frkina.

U društvu njegova brata Vatroslava, također svećenika, franjevca, bili su čelni ljudi grada, predvođeni gradonačelnikom, ali i velik broj sugrađana, vjernika koji itekako pamte i cijene legendarnog župnika. Bio je tu i Turopoljski banderij, i Kravat pukovnija, sve u skladu sa značajem svećenika koji je 26 od 53 aktivne godine u službi proveo u našem gradu.

Međutim, priča o svećeničkom putu Josipa Frkina imala je i gotovo tri desetljeća uvoda u goričke dane. Pa je možda najbolje još jednom podsjetiti, a mlađe generacije i upoznati s likom i djelom nezaboravnog župnika.

– Bio sam najstarije od petero djece majke Ane i oca Josipa. Kao najstarije dijete, već s pet godina morao sam voditi stoku na pašu, a već u tim godinama sam došao i u prvi dodir s Bogom, s vjerom. Kroz svoja promišljanja, kroz razgovore sa starijim pastirima, tražio sam odgovore na mnoga pitanja – prepričavao je velečasni Frkin u dokumentarnom filmu “Radostan svećenik – osobno svjedočenje mons. Josipa Frkina”.

Rođen je 22. srpnja u Domaslovcu, u samoborskom kraju. Za svećenika je zaređen u lipnju 1957. godine, u vrijeme kad su komunističke vlasti vodile brojne bitke s Crkvom i svećenicima, a Frkin je bio jedan od onih koje su u partiji posebno imali “na piku”.

Kardinal Franjo Šeper prvim ga je dekretom postavio za župnika župe u Okiću. Stigao je ondje na Veliku Gospu 1958., a već koji mjesec poslije krenuli su problemi s lokalnim komunistima.

– Jedan dan došao sam u Zadrugu, kupiti higijenske potrepštine, kad je za mnom došao sekretar partije i rekao: ‘Ne želimo da držiš vjeronauk i ovdje nam širiš vjeru! Ako te netko nešto traži, to učini, ali vjeronauka ovdje nema. Ovo je boračko mjesto, okićko tlo zaliveno je boračkom krvlju, ovdje te ne trebamo! I ako nastaviš s vjeronaukom… Mi smo u Lovru Galića pucali, ali nismo pogodili. A tebe ćemo po bijelom danu kao psa streljati na cesti. I dobro ćemo gađati, na to računaj!’ – prepričao je Frkin prvo ovakvo iskustvo, pa nastavio:

– Drugi dan otišao sam kardinalu i rekao mu da me poslao na vulkansko tlo! Prijete mi smrću ako budem držao vjeronauk, a zbog toga me tamo i poslao! Rekao sam mu da želim dvije časne sestre, da ne budem sam u toj župnoj kući, da imam određeni štit. One su i došle, a kako je jedna od njih znala davati injekcije, ljudi više nisu morali pješačiti dva sata do Jaske. Dolazile su nam na injekcije s vremenom i žene partijaca, jer ta je sestra ublažavala bolove ljudima. Prozvali su je Majkom Okića. A ja sam, zahvaljujući njoj, počeo otvarati vrata. I ljudi su nas prihvatili. Iako do tad mnogi nisu znali ni što je svećenik, ni tko je Isus Krist…

Unatoč tome, problemi se nisu prestali pojavljivati. Problemi s Partijom eskalirali su nakon uskršnje mise, a ali veza mladog svećenika s mještanima bila je toliko snažna da su mu župljani tom prilikom – spasili život!

– Nakon mise na Uskrs kažu mi da su na ogradi dvorišta crkve dva naoružana muškarca. I da me čekaju. Nisam znao što ću i spasio me narod. Nekih dvadesetak župljana me okružilo, napravili su neku vrstu živog zida, i tako me pratili me sve do župnog dvora. Uvjeren sam da su time spriječili atentat, jer kad su ova dva razbojnika vidjela što se događa, povukli su se, nisu pucali…

Šest godina se zadržao u Okiću, biciklom je obilazio cijeli kraj, prostorno prilično zahtjevan, proširenjem zaduženja uspio dobiti i motocikl, a nakon toga i automobil, “fiću” koji je stigao direktno iz tvornice u Kragujevcu.

– Župa je terenski bila jako teško, sela su po brijegovima, u nizinama, sve skupa u rasponu od 16 kilometara. Kardinal mi je prvo platio motorić TMZ, ali komunisti su ga zaplijenili kad smo osnovali župu u Klinča Selu. I bilo je jeftinije kupiti mi “fiću” nego tražiti drugog svećenika za novu župu.

Nisu s prijetnjama i pokušajem atentata završili problemi mladog i probitačnog svećenika s komunističkim vlastima.

– Pozvali su me na sud i poveli postupak pod optužbom da sam ‘predbacivao partiji ubilačke namjere’. U prvom procesu sam se uspio obraniti, što je bilo pravo čudo, da jedan svećenik na sudu pobjedi partiju, pa su tražili ponavljanje postupka. Tu sam osuđen na 14 dana zatvora ili 30.000 dinara globe. Odlučio sam da ću ići u zatvor, kao i brojni svećenici u to vrijeme, jer nisam želio to plaćati. Međutim, tu su se vjernici okupili i mimo mog znanja skupili novac i platili globu.

Prepričao je Frkin i epizodu iz nešto ranijih godina, gotovo akcijsku, u kojoj se u tajnosti probio do Alojzija Stepinca.

– Bio je u kućnom pritvoru, a ja sam prespavao u blizini, kod prijatelja i kolege s teologije, pa se kroz voćnjake probio do kuće, ispred koje je bio stražar. Kad se on malo odmaknuo, uspio sam potajno ući u kuću i susresti se s blaženim Stepincem, koji me se sjetio i godinama poslije, nakon tog pokušaja atentata u Okiću, i poslao mi pismo podrške. Napisao mi je da oni ubijaju samo tijelo, da će me Bog čuvati…

Nakon šest godina služenja u jaskanskom kraju, Frkin je 1964. premješten je u Glinu, gdje je sljedećih pet godina upravljao dvjema župama.

– Bilo je to većinski srpsko, pravoslavno stanovništvo, i crkva je u početku često bila gotovo prazna. U toj sam fazi doživljavao i svećeničke krize, pitao se zašto sam tamo, koji je smisao… Ipak, uspio sam i ovdje dovesti ljude u crkvu, koja je u ratu srušena do temelja.

Nakon pet godina na Banovini, preuzeo je župu Bl. Marka Križevčanina u Selskoj u Zagrebu, da bi zatim bio prebačen u još jedno “osinje gnijezdo”, naselje Botinec. Koje su komunisti vodili čvrstom rukom, pa su dva dana prije predviđenog blagoslova crkve zazidali ulaz u crkvu i svećenički stan!

– Bilo je to 12. studenoga 1969. godine. Moj prethodnik, velečasni Tepeš, izgradio je crkvu bez odobrenja vlasti i oni su se osjećali prevareno. Nisu željeli ni komunicirati. Međutim, nisam odustajao. Borio sam se više od dvije godine, iako je protiv odzidavanja bio i dobar dio stanovništva. Na kraju smo se uspjeli dogovoriti da mi odzidaju svećenički stan, a zatim i crkvu. Zabranili su mi praktički sve, ali važno mi je bilo jedino to što mi nisu zabranili vjeronauk! Kroz vjeronauk sam, naime, gradio svaku svoju župu. Na kraju cijele priče, krenuli smo mise služiti u dvorištu crkve, pozvao sam i Glas koncila da slikaju kako se ljudi mole ispred crkve zazidanog ulaza i vlasti su morale reagirati. Odzidali smo crkvu 4. prosinca 1971., čime je počela povijest ove župe – pričao je Frkin, koji je deset godina poslije otišao na svoju posljednju službu prije mirovine.

11.07.2023. Velika Gorica. Imenovan Park župnika Josipa Frkina. Foto: David Joliæ/cityportal.hr

Najdužu i najvažniju. I njemu i Velikogoričanima. Iako, kad je tog 15. rujna 1981. stigao u Veliku Goricu, na mjesto župnika, vjerojatno nije mogao ni pomisliti da će se tu zadržati sljedećih 26 godina.

Već dvije godine nakon njegova dolaska osnovana je župa Ranjenog Isusa na Cibljanici, a 1995. godine počela je i gradnja crkve, koju je osam godina poslije posvetio kardinal Bozanić.

Još od 1971. godine postojala je i župa Sv. Petra i Pavla, no sve do 1983. bila je pod upravljanjem župe NBDM-a. Tek tad je velečasni Frkin donio odluku da dotadašnji kapetan Vjekoslav Pavlović postaje župnik. Godinu ranije krenula je i gradnja župnog dvora, a 1993. godine počela je i gradnja crkve, za što su Frkinove zasluge također velike i važne.

Prije svega toga, uspio je Frkin i pokrenuti časopis “Navještenje”, a početkom devedesetih krenula je i gradnja Pastoralnog centra Nazaret, odmah iza župnog ureda preko puta crkve.

– Bili smo prisiljeni zbog vjeronauka stvoriti prostor s više dvorana i tako se rodila ideja o Nazaretu. Iznenadio me pristup tadašnjih komunističkih vlasti u općini, koje su to odobrile, što je u drugim sredinama išlo vrlo teško. I tako smo 1990. počeli graditi ovaj pastoralni centar, ni ne sluteći da će se ta građevina pokazati spasonosnom za mnoge već jako brzo, za vrijeme Domovinskog rata. Cijela zgrada bila je pretvorena u Caritas, i podrum, i prizemlje, i kat. Na taj način smo spašavali tisuće prognanika, u gradu ih je bilo oko sedam tisuća iz svih krajeva. Caritas je prve godine radio praktički danonoćno, imao sam vrlo kvalitetne osobe koje su vodile sve to. Mi smo osjećali kao da je ta zgrada podignuta upravo zbog tog razloga – pričao je Frkin, uz dodatak:

– Ovo je biser naše župe, ovaj pastoralni centar puni crkvu, tu se stvara bliskost među ljudima!

Želio je, sanjao i planirao i crkvu u Kurilovcu, no nije uspio, pa je njegov zadnji duhovno-građevinski pothvat ostao upravo Milenijski križ, kojeg danas okružuje Park Josipa Frkina.

– Milenijski križ podigli smo, kao prvo, kako bismo čestitali Isusu dvijetisućiti rođendan, no problem je bila lokacija, pa smo kasnili dvije godine. Želio sam da to bude odmah preko puta, u trokutu cesta za Sisak i Zagreb, no nismo mogli dobiti dozvolu. Tad mi je gradonačelnik ponudio ovu parcelu, koja me nije oduševila na prvu, ali sad vidim da je to bila Božja providnost. Gospođa Maja Balenović napravila je nacrt, podignula brežuljak visok jedan metar, kao simbol kalvarije, i dobili smo ovo rješenje – pričao je Frkin nakon što je proslavio 50 godina u svećeničkoj službi.

– Djevicu Mariju dodali smo ovdje kao znak zahvalnosti za Domovinski rat. Velika Gorica trebala je biti razorena. Kad je bombardirano Pokupsko, s grupom vjernika molio sam se svake večeri kod raspela u Gajevoj ulici u Kurilovcu. I tamo smo se zavjetovali da ćemo, ako grad ne bude razoren, ići pješice na Mariju Bistricu. I tamo i natrag. Od tog trenutka niti jedna granata više nije pala na Goricu. Preko goričkog neba su letjele, i prema Odri, i prema Lučkom, i prema Samoboru, i na Zagreb, ali na Goricu više nisu padale. Pala je i na Pleso, i to 200 metara od rezervoara kerozina. Da je pala na rezervoar, grad bi vjerojatno nestao… Gospina ruka čuvala je grad – vjerovao je Frkin.

– Kad je 1992. došao Unprofor, kad smo bili sigurni da grad zaista neće biti razoren, krenuli smo na zavjetno hodočašće. Najavljivalo se stotinjak ljudi, a na kraju je bilo 430 hodočasnika! Pješačili smo 42 kilometra do tamo, prespavali pa se vratili također pješke, i mislio sam da sam time završio taj zavjet. Međutim, narod je tražio da idemo i sljedeće godine. I one sljedeće opet, i opet… I evo, to se zadržalo – s ponosom je govorio monsinjor Frkin.

Zadržalo se i godinama nakon njegove smrti, kao još jedan način na koji ćemo se sjećati karizmatičnog župnika, čovjeka koji je utjecao na brojne živote.

Park je, gledajući iz perspektive župljana i vjernika, najmanje što je zaslužio.

Nastavite čitati

Reporter 438 - 20.06.2024.

Facebook

Izdvojeno