Povežite se s nama

Priča iz kvarta

Utakmica života Filipa Župetića: ‘Uspio sam! Pobijedio sam rak i vratio se nogometu…’

Filip Župetić (32) sa suigračima iz NK Kurilovca čeka početak proljetnog dijela sezone u 3. HNL Središte, ali on je – već pobijedio! Nakon teške i mučne borbe s Hodgkinkovim limfomom pakleni strijelac Žups opet je u akciji…

Objavljeno

na

Godina je 2008., tadašnji Radnik je u trećoj ligi, na izdisaju, s nagomilanim dugovima, ali i s nekoliko vrlo zanimljivih klinaca. Tog proljeća juniori su izborili plasman u 1. HNL, a dobri su bili i kadeti, koji će godinu poslije tu 1. HNL igrati.

Trener Senad Harambašić igrao je s dvojicom napadača. Jedan od njih zvao se Ante Budimir. Drugi, godinu stariji, bio je Filip Župetić, junak naše priče. I hodajući dokaz koliko život nogometaša može biti raznolik. Nekome bajkovit, nekome posut trnjem, čak i okrutan.

Prošlo je 14 godina, Ante Budimir zabija golove na najvećim pozornicama, nosi dres hrvatske reprezentacije, a njegov nekadašnji partner iz napada blista od sreće je nakon teške drame zabija za svoj Kurilovec.

– Evo, baš smo nekidan igrali prijateljsku utakmicu, zabio sam dva gola i uživao u doslovno svakoj sekundi. Nakon svega opet igram nogomet i to mi je najvažnije. Nisam želio da mi bolest završi karijeru – započinje svoju priču Filip Župetić, danas 32-godišnji napadač Kurilovca.

I on je sanjao karijeru poput Budimirove, i on je bio silno talentiran, no za Filipa su nebesa imala drukčiji plan. On je danas, s 32 godine, na novom početku. Prebolio je rak limfnih čvorova, kao pobjednik je izašao iz najteže utakmice, i sad u punom smislu uživa u svom klubu, u svom dvorištu. Kuća mu je, naime, možda malo više od 20 metara od igrališta na Udarniku…

– Kad se na kraju moje zadnje juniorske sezone Radnik ugasio, kad je krenula HNK Gorica, ja sam otišao doma, u Kurilovec, igrati za seniore. Međutim, tu su krenuli problemi… Prvo sa zdjelicom, to sam dugo vukao, a onda su mi pukli i ligamenti u koljenu. Pune tri godine sam se pokušavao vratiti, stalno bio u nekom obliku treninga, nekoliko puta i odigrao utakmicu, dvije, ali problemi bi se vraćali. I nogometu sam se zapravo vratio tek s 23 godine, kad sam otišao u Gradiće – prepričava Filip.

Za to vrijeme se njegov partner iz napada preko Intera iz Zaprešića i Lokomotive probijao prema inozemstvu, a Filip se borio za mjesto pod suncem kroz četvrtu ligu.

– Iskreno, već tad sam odustao od snova o nekoj ozbiljnoj, profesionalnoj karijeri – priznaje danas.

Unatoč tome, ljubav prema nogometu ostala je jednako snažna. U dresu Gradića je blistao, zabijao kao na traci, dokazivao da su problemi s ozljedama iza njega, pa već sljedećeg ljeta dobio poziv da se vrati kući, na Udarnik. Zabijao je i ispred svoje kuće, potvrdio se kao ozbiljan trećeligaški napadač, ali usput se i zaposlio, pa je ideja o nekakvoj velikoj karijeri i definitivno ugašena.

Vratio se koju godinu poslije u Gradiće, na godinu dana otišao i u Austriju, i treći put u Gradiće onda i u Lukavec. Koje će, ispalo je, pamtiti po svemu prije nego po treninzima, utakmicama, golovima…

– Borili su se za treću ligu, a trener Slaven Batovanja me zapamtio još kad sam bio u Udarniku, a on u Kustošiji. I inzistirao je da dođem, uvjeren da ću im donijeti golove. Bilo je to u listopadu 2020. godine…

I bio je to početak najteže utakmicu koje je Filip Župetić ikad odigrao.

– Još dok sam bio u Gradićima događalo mi se da me svrbi koža, no kako sam dobio mačku u to vrijeme, mislio sam da je riječ o alergiji. Krenuo sam na pretrage u tom smjeru, ali u međuvremenu mi je izbila i kvrga na vratu. Kad je doktorica na Zaraznoj to vidjela, odmah me poslala na Rebro. Napravili su mi biopsiju i odmah je bilo jasno da se radi o Hodgkinovu limfomu – prepričava Filip.

Hodgkinov limfom definira se kao zloćudno bujanje stanica koje pogađa tkiva limfnih čvorova, slezene, jetre i koštane srži. Statistike kažu da su šanse za preživljavanjem ove bolesti od 50 do 80 posto, pa su i Filip i liječnici bili optimistični.

– Doktor Dujmović, mladi doktor na Rebru, od prvog je trenutka bio jako pozitivan. Rekao je: ‘Da, bolest je zloćudna, ali je izlječiva, pogotovo s tvojim godinama i stanjem. Moraš je preboljeti i to je to. Bit će teško, ali će proći.’ Iako, nije rekao koliko će točno biti teško, samo da ću dobiti najjaču moguću terapiju, za koju kažu da je opasnija i od bolesti…

I ono što je slijedilo u Filipovu životu najlakše je opisati kao – čisti užas. Četiri ciklusa kemoterapija i dani, tjedni i mjeseci u neizdrživim bolovima.

– To su četiri mjeseca bolova, grčeva, takvih da ne možeš ni hodati, ni gledati televiziju, uopće normalno funkcionirati… Ležiš i trpiš bolove. Katastrofa. Nakon svakog ciklusa završio sam na Hitnoj, a jednom su me i ostavili u bolnici osam dana. Izgubio sam 25 kilograma u ta četiri mjeseca, pao na 60 kg. Uh, baš je bilo gadno… Netko malo labilniji u glavi lako poludi od svega toga – s knedlom u grlu prepričava te trenutke Filip.

– Kod ovakvih kemoterapija imunosustav potpuno se isključi i da sam slučajno pobrao koronu, umro bih odmah! Nitko nije mogao k meni, osim mojih doma, koji su se brinuli o meni kao o malom djetetu.

Korona ga je udaljila od svih i svega, iz kuće je izlazio jedino kad bi morao u bolnicu, no nogomet je stalno bio tu negdje, kao velika motivacija da izdrži, da se bori, da odnese i ovu, najvažniju pobjedu. I to je uspio u velikoj mjeri zahvaljujući jednom čovjeku…

– Posebno moram zahvaliti treneru Lukavca Slavenu Batovanji. Čovjek me praktički tek bio upoznao, vidjeli smo se svega nekoliko puta, ali bio je nevjerojatan u svemu tome. Doslovno svaki tjedan bi me nazvao jedanput ili dvaput, razgovarali bismo po dva-tri sata, prepričavao mi je svaki detalj utakmice, sve što se događa okolo… To mi je jako puno značilo. Stalno je naglašavao koliko me jedva čeka natrag u momčadi, ponašao se kao da sam ozlijedio gležanj pa me nema, a ne da se liječim od ovakve bolesti. I to me guralo naprijed. Sve i da je lagao, hvala mu na svemu tome, ha, ha… – govori Filip, pa još dodaje i ovo:

– Tu su i obitelj, i rodbina, i prijatelji, ali poseban je osjećaj kad je i trener ovako uz tebe, jer ipak sam ja nogometaš. Davao mi je nadu da se mogu vratiti i to mu kao čovjeku neću nikad zaboraviti! Iako, svi ljudi iz Lukavca bili su uz mene cijelo to vrijeme, hvala i njima svima.

Kad sam imao deset godina, majka mi je umrla od raka, a tata Božo sad je nešto slično morao proći i sa mnom. Bio je uz mene 24 sata na dan, jednako kao što je uvijek bio uz mene na utakmicama. Srećom, još će gledati mojih golova…, kaže Filip

Nogomet je, eto, spasio stvar. Iako niželigaški, daleko od razine koju je kao dječak sanjao, nogomet je nogomet. Velika ljubav.

– Je, nogomet me definitivno digao u velikoj mjeri. Čim sam završio s kemoterapijama i počeo normalnije jesti, krenuo sam u pripreme s Lukavcem! Da, znao sam izravno s treninga ići na zračenje!

Osim psihičkog segmenta, nogomet je bio značajan i za fizički oporavak.

– Bio je puno lakši kroz nogomet. Morao sam se početi kretati jer sam mjesecima doslovno samo ležao i grčio se, hodao pogrbljen, a to nije zdravo ni za ostale organe. Nastrada gušterača, jetra, probava ne radi normalno… Popio sam gomilu tableta protiv bolova, a sa svim tim sam trenirao i igrao neke pripremne utakmice.

I u završnici prošlog prvenstva, otprilike osam mjeseci nakon strašne dijagnoze, Filip Župetić ponovno se našao u zapisniku. Navukao je preveliki dres, jer kilaža je još bila daleko od nekadašnje, i za početak dobio minutu, dvije.

– Uh, te prve dvije minute su bile sjajne… Znam da sam stoperu rekao da me slučajno ne dira jer će me potrgati – smije se Župetić i dodaje:

– U predzadnjem kolu sam zabio i gol, odbila se nekakva lopta ispred mene i poslao sam je u mrežu… E, to je bio baš jako emotivan trenutak. I stari je bio na tribinama, naravno, kao i uvijek…

Prošao je s Lukavcem pripreme za novu sezonu, polako vraćao izgubljene kilograme, ali ne ide to baš samo tako. I bilo je miljama daleko od onoga što se od njega očekivalo.

– Te pripreme sam doslovno preživljavao. Sezona je počela, ja nisam bio ni izbliza spreman, a u Lukavcu su u meni vidjeli prvog napadača, igrača koji će im u trećoj ligi nositi napad, donositi golove. Nažalost, ja u tom trenutku za to nisam bio spreman. Osjećao sam da to jednostavno nije to, da smo u situaciji od koje nitko nema koristi i to sam odlučio reći treneru i ljudima iz uprave. U neku ruku mi je žao što je tako ispalo, ali shvatio sam da je najbolje otići iz Lukavca.

Trebao mu je, u prijevodu, klub kroz koji će se moći polako vratiti nogometu. Bez pritiska, bez prevelikih očekivanja, uz puno rada na treninzima. Sve to pronašao je, naravno, kod kuće.

– Senad Harambašić je čovjek koji je velikim dijelom obilježio moju karijeru. Nogomet sam počeo igrati kod trenera Žitnika i Stepanića, a onda me preuzeo on, iz Kurilovca me odveo u Radnik i vodio praktički sve do seniora. Kad je ovog ljeta preuzeo momčad, razgovarali smo i dogovorili se da se vratim. Njegov način rada izuzetno mi odgovara, imao sam i dodatne treninge s Dinkom Livadom, a kroz sve to vraćao sam se na ovu razinu na kojoj sam sad. Neću reći da sam opet onaj stari, da sam na svom maksimumu, boli me sve od napornih treninga, ali sretan sam što sam opet tu, na terenu, što mogu normalno trenirati i igrati.

Proljetni dio sezone samo što nije krenuo, s Filipom u sve ozbiljnijoj ulozi, s Kurilovcem koji je na sigurnom odstojanju od dna i s jedinom ambicijom da što mirnije izgura prvenstvo do kraja.

– Otišao nam je Kristijan Popović, koji nam je bio doslovno pola momčadi, vratio se u Rudeš, ali super je što je došao Marin Matoš. Malo nas je starijih, trojica-četvorica troje, većina momčad je po deset godina mlađa od mene. Pa drugi golman mi je na prvom treningu govorio Vi, ha, ha… Ali dobro, brzo sam ga “preodgojio”, sad smo si super. Kao i sa svima, uostalom, dobra je ovo skupina ljudi, sve su to pristojni, vrijedni, ambiciozni dečki. Na ljeto je okupljena potpuno nova momčad i trebalo nam je vremena da se povežemo međusobno, ali mislim da smo sad konačno u tome u potpunosti uspjeli – govori Župetić, napadač jednog, a donedavno i drugog našeg trećeligaša.

– Lukavec je bitno promijenio momčad, otišlo im je nekoliko nositelja igre, došli su novi igrači i vidjet ćemo kako će se uspjeti posložiti bez Ezgete, Abazija, Metera… Ali dobro, vjerujem u Slavena Batovanju, on će to znati posložiti – zaključio je svoju priču punu prepreka Filip Župetić.

I zato je danas važno samo da je Filip nogometaš u punom pogonu, pakleni strijelac, ali i pobjednik u utakmici života. Jer i sama igra ponekad je – pobjeda.

CityLIGHTS

Pitali smo ChatGPT što misli o Velikoj Gorici, evo što je rekao!

Bogata povijest, odlična pozicija, ali i svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio/la

Premda umjetna inteligencija (AI) nije novost, još uvijek ostaje jedna od najaktualnijih tema. Alati poput popularnog ChatGPT-a, koriste se za savjete, pronalazak informacija, recepte, a mi smo ga pitali da nam opiše Veliku Goricu.

Njegov odgovor je:

„Velika Gorica je najveći grad Zagrebačke županije i šesti po veličini grad u Hrvatskoj. Nalazi se južno od Zagreba i administrativno pripada Turopolju, povijesnoj regiji poznatoj po drvenim kapelama, plemenitaškim obiteljima i bogatoj kulturnoj baštini. Grad ima oko 60.000 stanovnika i važan je prometni, gospodarski i obrazovni centar.

Zahvaljujući blizini glavnog grada i Zračne luke Franjo Tuđman, Velika Gorica ima strateški povoljan položaj. U njoj se nalaze brojne škole, Veleučilište Velika Gorica te razne kulturne ustanove poput Muzeja Turopolja. Grad je poznat po manifestacijama poput Turopoljskog fašnika i Gastro Turopolja.

Prirodne ljepote okružuju Veliku Goricu – šume Turopoljskog luga i rijeka Odra nude mogućnosti za rekreaciju. Nogometni klub Gorica uspješno nastupa u Prvoj HNL, a grad ulaže u sportske i infrastrukturne projekte.

Velika Gorica brzo se razvija i nudi kvalitetan život svojim stanovnicima, uz spoj tradicije i modernih sadržaja. Sve više privlači ljude zbog dobre prometne povezanosti, povoljnog stanovanja i mogućnosti zapošljavanja”.

Nadalje, zatražili smo njegovu procjenu o budućem razvoju Velike Gorice. Ovdje je također imao riječi hvale te je predvidio svjetlu budućnost našeg grada:

„Velika Gorica ima svijetlu budućnost zahvaljujući svojoj blizini Zagrebu, strateškom položaju i kontinuiranom razvoju infrastrukture. Očekuje se daljnji gospodarski rast, posebno u sektorima logistike, IT-a, proizvodnje i turizma. Blizina Zračne luke Franjo Tuđman čini je atraktivnom za ulaganja, a proširenje prometne mreže, poput planirane željezničke veze sa Zagrebom, dodatno će poboljšati povezanost i kvalitetu života.

Demografski, Velika Gorica bi mogla nastaviti rasti jer nudi povoljnije stanovanje od Zagreba uz istovremeno zadržavanje urbanih sadržaja. Povećanje broja stanovnika moglo bi potaknuti ulaganja u školstvo, zdravstvo i sportske objekte.

Ekološka održivost postaje važna tema, pa će grad morati ulagati u zelene površine, obnovljive izvore energije i modernizaciju komunalne infrastrukture. Očuvanje turopoljske kulturne baštine također će biti izazov uz urbanizaciju.

Uz pametno planiranje i privlačenje investicija, Velika Gorica ima potencijal postati jedan od najdinamičnijih gradova Hrvatske, s visokom kvalitetom života i uravnoteženim razvojem između tradicije i modernosti”.

Slažete li se s ovim predviđanjima? Što mislite, je li ChatGPT točno opisao Veliku Goricu ili ima nešto za dodati?

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Ponos grada!

Ante Budimir je golom protiv Francuske oduševio cijelu naciju, a sve nas iz njegova grada po tko zna koji put učinio ponosnima. Zbog onoga što radi na terenu, ali još više zbog onoga što radi izvan terena…

Objavljeno

na

Objavio/la

U trenutku kad je Ivan Perišić u 26. minuti poljudskog ogleda Hrvatske i moćne Francuske odradio dribling i dotaknuo loptu u namjeri da je centaršutem pošalje prema protivničkom petercu, Ante Budimir bio je, izračunali su, 12 metara od mjesta gdje će ta lopta pasti. Kulerski je u tom trenutku napao prvu stativu i u idealnom trenutku bio je na toj lopti. Završila je prvo na njegovu čelu, da bi se odmah potom “ušuljala” u francuski gol, a Poljud je – eksplodirao!

Ante Budimir raširio je ruke, raširio je i lice u prepoznatljivi osmijeh, a jedan petogodišnji dječačić u njegovoj Velikoj Gorici skakao je od sreće.

– Tata, tata, Budimir je zabio gol, on je iz Gorice! – vikao je uzbuđeno proslavljajući gol za vodstvo.

I nije taj velikogorički dom bio jedini u kojem se u tom trenutku osjetila posebna sreća i zadovoljstvo. I poseban ponos. Ante Budimir opet je oduševio, po tko zna koji put, kao što sve nas koji ga poznajemo ili srećemo na gradskim ulicama tijekom (pre)kratkih dolazaka kući, oduševljava to što je sve ovom posebnom dečku definitivno počelo dolaziti na naplatu.

Sport, kažu, uvijek vrati za sve što mu daš, a Ante je sportu godinama davao. I zaslužio je najmanje sve ovo što mu se događa. A događaju mu se velike stvari, jer Ante Budimir konačno je, sa 33 godine, došao do statusa zvijezde. Ne samo u Pamploni, gdje mu je privremeni dom, nego i u njegovoj domovini, u njegovu gradu. Dugo je bio nepravedno podcijenjen, sa svih mogućih strana, ali sad je konačno “na štihu”. I ima puno pravo uživati u svemu što mu se događa.

Iako, nije Ante tip koji će tražiti pozornost, koji će se osjećati potpuno komforno u ulozi zvijezde, pod svjetlima reflektora.

– Ne očekujem da će hodati iza mene u Velikoj Gorici i davati mi priznanje, tapšati me, to sigurno ne. Najbitnije mi je priznanje od trenera, suigrača, da sam prihvaćen u tom, da funkcioniram dobro s njima – rekao je Ante u nedavnom intervjuu, želeći reći kako mu neka velika pozornost nije potrebna.

Oduvijek je tako funkcionirao, oduvijek se bavio sobom i svojim nogometom, vjerujući da će se nekad negdje vratiti. I bio je u pravu, na vlastito zadovoljstvo, na zadovoljstvo svoje obitelji, prijatelja, poznanika, navijača, još više ne zadovoljstvo suigrača i trenera koji ga okružuju. I, to je bilo posebno lijepo vidjeti, na posebno zadovoljstvo tog najmanje jednog petogodišnjeg dječaka koji odrasta u gradu u kojem je i on odrastao…

Put Ante Budimira prema vrhu, prema trenutku u kojem ga cijeli stadion ispraća ovacijama, bio je sve prije nego lagan i jednostavan. Još od prvih dana, od prvih haklova na betoncu na Cibljanici, gdje se “tukao” sa starijima, od prvih treninga na Radniku.

– Nikad nije spadao među najtalentiranije klince u generacije, čak je bio i malo nespretan, nezgrapan, ali s tom svojom “lopatom”, neobično velikom nogom, uvijek bi nekako utrpao loptu u gol. Puno više od talenta izdvajalo ga je to što je uvijek radio više od drugih, što je vjerovao da može prebaciti svoje limite, što je bio maksimalno pošten prema nogometu. I zato je uspio – govorio je svojevremeno Senad Harambašić, njegov trener iz dječačkih dana.

Budem li se vraćao u HNL, neću ni u Dinamo ni u Hajduk, nego u Goricu, čuvena je Antina izjava… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

I on će priznati da ga je na trenutku možda i podcijenjivao, da ga je znao slati da niže krugove oko igrališta na kojem su igrali neki drugi klinci. Nije odustajao, tu se negdje počeo graditi karakter koji ga je oduvijek razlikovao od svih drugih. Tu, ali i u obitelji, kojoj nije bilo lako. Ante i njegove sestre rano su ostali bez oca, koji je poginuo u prometnoj nesreći, a nova nevolja stigla je početkom rata. Budimiri su morali pobjeći iz njihova sela Ozimica pokraj Žepča, a odabir je pao na Veliku Goricu.

Stigli su 1992. godine, Ante je u to vrijeme bio šestomjesečna beba, zbog čega nemamo nikakve dvojbe da ga imamo pravo smatrati potpuno našim. Ovdje je rastao, ovdje se gradio u impresivnog čovjeka kakav je danas, ovdje je, u Radniku, nedaleko od svoga obiteljskog doma, počeo svoj trnjem i teškom mukom popločeni nogometni put.

Nakon što je prošao neuspješnu i traumatičnu epizodu u LASK-u iz Linza, gdje ga je odveo Andrej Panadić, Ante Budimir sudjelovao je u samim počecima HNK Gorice, bio je i prvi igrač koji je klubu donio novac od transfera, onih famoznih 20.000 eura, koliko je u zimu 2011. uplatio Inter iz Zaprešića. Ne Dinamo, ne Hajduk, ne Rijeka, ne Osijek… Ne, to bi bilo prejednostavno. Ante je preko Zaprešića zaslužio poziv u Lokomotivu, ali nitko iz “velike četvorke” i dalje nije reagirao. I opet je Ante morao ići okolnim putem.

Prva prilika u inozemstvu otvorila se daleko od naslovnih stranica, u drugoj njemačkoj ligi, u dresu St. Paulija. I opet nije išlo lako ni jednostavno, nije se tamo snašao, nije dobio povjerenje, pa je krenuo dalje. U drugu talijansku ligu, maleni Crotone, a tamo su stvari polako počele sjedati na svoje mjesto. Bio je najbolji igrač kluba koji je prvi put u povijesti izborio Serie A, a kad je stigla ponuda iz kultne Sampdorije, činilo se da će to biti – to!

Međutim, bilo bi prejednostavno… Opet nije dočekao pravu šansu, ni tu mu nisu do kraja vjerovali, pa se vratio u Crotone, na mjesto sreće. Od tamo se otvorila nova mogućnost, slijedio je odlazak u španjolsku Mallorcu, opet u drugu ligu. I opet je blistao, zabijao, zaslužio ljubav navijača i – izborio ulazak u Primeru. I tamo se potvrdio, u ekskluzivnom okruženju, pa je 2020. godine stigla ponuda Osasune. Prihvatio je izazov i malo po malo izrastao u apsolutnu klupsku legendu, najboljeg strijelca, ljubimca djece, navijača i bakica, jer igrao je sjajno, a ponašao se još bolje od toga…

U skladu s cijelom njegovom pričom, prožetom stalnim dokazivanjem i potvrđivanjem, prilika u reprezentaciji stigla je tek nekoliko mjeseci nakon 29. rođendana, u kolovozu 2020. godine. Stvari su i po tom pitanju sjele na svoje mjesto, bio je dio momčadi koja je u Kataru stigla do svjetske bronce, a onda… Opet osporavanje, opet nepravda, opet trnje pod nogama.

Izbornik Zlatko Dalić otpisao ga je nakon te bronce, odabrao je vjerovati nekim drugim igračima, a Ante je ostao Ante.

– Nema ljutnje, nema razloga za to. Izbornik ima svoj izbor, a ja ću uvijek biti tu ako me zatreba – govorio je u to doba i osvojio još nekoliko doza simpatije sa svih strana.

Usput, igrao je u klubu toliko dobro da ga Dalić više nije imao pravo ignorirati. Vratio ga je u kadar taman prije odlučujuće utakmice za odlazak na Europsko prvenstvo, koju je Hrvatska dobila 1-0. Strijelac jedinoga gola bio je, naravno, Ante Budimir.

Nije ni to pomoglo da opet završi u drugome planu, da čuva leđa Matanoviću i društvu, ali Ante je opet šutio i radio. Jedino tako i zna funkcionirati, jedino takav pristup od prvoga je dana smatrao ispravnim. Golom Francuskoj, njegovim četvrtim u dresu reprezentacije, još jedanput se potvrdio, dokazao svoju vrijednost i kvalitetu, još jedanput nas je učinio ponosnima svojim izvedbama na zelenom travnjaku.

Iako, još smo za nijansu ponosniji na našeg prijatelja i susjeda zbog svega što pokazuje izvan terena. Uvijek maksimalno normalan, pošten, prizeman, skroman, pristojan, pametan, promišljen… I potpuno isti kao što je bio onih prvih dana, kad je pod Senadovim vodstvom svojom “lopatom” zabijao prve golove.

Nikad nećemo zaboraviti da je dan nakon povratka iz Katara bez ikakvog razmišljanja pristao sljedećega jutra doći na City radio, podijeliti svoju priču sa svim nama, iako bi mnogi drugi u tim trenucima odgovorili: “Radije ne bih, umoran sam, iscrpljen, nemam vremena…” Za Antu to nije bila opcija.

Slično je reagirao i kad ga je trener Senad nazvao i zamolio da mu pomogne s praksom za dobivanje PRO licence.

– Možeš li mi srediti da dođem u Crotone i pratim treninge? – zamolio je Senad, a već iduće sekunde sve je bilo riješeno.

Ugostio ga je, napravio sve da se osjeća kao kod svoje kuće, bio mu je pri ruci u svakom trenutku njegova boravka u Italiji, pomogao koliko god je mogao. Jer Ante je, jednostavno, takav.

Pamtimo i onu nevjerojatnu priču iz Španjolske, kad je 78-godišnju baku, kojoj se nije pojavio taksi, odvezao u 70 kilometara udaljenu bolnicu na terapiju kojom se borila protiv raka.

“Hvala Osasuni što ne dovodi zvijezde nego dobre ljude”, javila se kći oduševljene bakice.

I to je konačna istina. Vidjelo se to i nedavno, kad je Ante, kako bi obilježio rušenje rekorda po broju golova u dresu Osasune u La Ligi, ručkom počastio kompletan klub, od predsjednika do čistačice. Odveo ih je u svoj omiljeni restoran u kojem ga, pogađate, obožavaju.

– Ante je legenda Osasune, velik igrač, ali još je bolji čovjek – komentirala je vlasnica restorana.

Mogli bismo tako nabrajati unedogled, postoji otprilike milijun razloga da budemo ponosni na dečka sa Cibljanice, ali tu se više zapravo i nema što objašnjavati.

Ante Budimir je nogometna i ljudska veličina. On je, u punom smislu te semantičke konstrukcije, ponos grada.

– Tata, tata, on je iz Gorice…

Je, sine, naš je. I čudesan je.

Nastavite čitati

Kultura

Roža (Bir böcek olan kız)! ‘Kako sam predstavu na kajkavskom odvela u Istanbul…’

Predstava “Roža (cura s greškom”, koju su Ana Katulić i Žak Valenta osmislili na temelju pripovjetke “Svoga tela gospodar” gostovala je u Turskoj. Ana je glumila na kajkavskom, išli su i turski titlovi, a o svemu tome doznajemo iz prvog lica…

Objavljeno

na

U prvom licu: Ana Katulić

Kad si samostalni umjetnik, obrtnik, samozaposlen, na nezavisnoj sceni, kad vodiš umjetničku organizaciju te si u njoj i glumac/glumica i autor, producent, i vozač i računovođa i tajnik i marketing i novinar, najkraće rečeno – katica za sve – onda znaj da, uz brojne velike i male radosti koje ovaj poziv ostavlja na kraju dana, on ujedno otvara i Pandorinu kutiju svih sila koje nisu uvijek ugodne i često su egzistencijalno upitne.

Ljudi nam se dive jer smo kreativni, inovativni, hrabri, probitačni, radimo ono što volimo i želimo, no druga strana medalje je ta da od umjetnosti često izazovno živimo i da se rijetko posvećujemo samo umjetničkom procesu (eh, da je barem tako!). Većina našeg posla, ili bar dobrih 60 posto, uvijek je administracija, dan na kompjuteru, mejlovi, natječaji, tiskara, komunikacija i tako u krug. Kamo sreće kad ostane moment za kreativu.

No, na dnu Pandorine kutije je nada, a ja sam po prirodi optimist, pa ovo nije tekst o tome kako umjetnici teško žive već potvrda da se svaki trud, upornost i rad isplate. Uvijek. Osim toga, jedan moj poznanik mi je lani za Božić poželio da “od svog rada živim, a ne preživljavam”, pa sam tu njegovu rečenicu uzela kao mantru ili lajtmotiv ove godine, koja je krenula poprilično dobro i uspješno.

Tu, naravno, prvenstveno mislim na Rožu (curu s greškom), moj prvijenac, cjelovečernju autorsku predstavu našeg goričkog Štoos teatra koju smo na scenu lani postavili Branko Žak Valenta, moj dobar prijatelj, koreograf i umjetnik, i ja, prema motivima Kolareve pripovijetke “Svoga tela gospodar”.

Kvalitetna se ekipa okupila u radu; Ivan Grobenski, koji je fantastično odradio glazbu, mladi kipar Matej Vuković, s kojim je suradnja počela 2023. na Ogledima, koji je napravio masku Pisave, multimedijalna umjetnica Mia Štark, koja je složila vizual i radila sa mnom na pokretu. Roža se rađala u prostoru FA Turopolja i nakon što je premijerno odigrana lani u Gorici i Zagrebu, to je bilo to.

Za nezavisni Štoos teatar, koji nema svoju kazališnu dvoranu, postavljaju se vječna pitanje: Gdje ćemo igrati? Za koga? I kada? Neka gostovanja smo dogovorili; bit će još koje u Gorici (vjerojatno oko Goričkih večeri), u KNAP-u, mogli bismo igrati kao lektira za osnovne ili srednje škole, zovu nas u Buševec, u Koprivnicu i Krapinu…

Treba opet sjesti za laptop; “Poštovani, mi smo Štoos teatar iz Velike Gorice…” i nuditi predstavu. Sreća je htjela da mi je kolegica poslala link za festival u Bursi, u Turskoj. Bio je to Balkan festival, na koji stižu razne izvedbe iz cijelog svijeta. Prijavnicu sam ispunila, priložila sve materijale; fotografije, video snimku predstave, plakate, tehnički rider… I drži fige.

Koncem 2024., međutim, stiže pozivnica na International Women Playwrights Theater Festival u Istanbulu. Istanbulu?! Istanbulu??! Čekaj malo, pa ja nisam prijavljivala Istanbul. Zovem Žaka: “Jesi li nas ti možda prijavio?”, malo sam zbunjena. Žak odmahuje, prvi glas.

Ono što je ostao moj zaključak do danas (jer drugog nema) jest da je ekipa iz Burse prepoznala našu predstavu i proslijedila prijavnicu Istanbulskom nacionalnom kazalištu. Oni su pogledali snimku predstave, odlučili je uvrstiti u program i poslali nam pozivnicu za Festival. I tad kreće jedan fini miks sreće, uzbuđenja, pozitivne treme, panike i brige, pa malo zabrinutosti , pa opet uzbuđenja i tako u krug do veljače.

Trebalo je napraviti predprodukciju, dogovoriti tko od ekipe ide, što ćemo nositi od scenografije, a što nam mogu osigurati organizatori, gdje ćemo biti smješteni, što možemo nositi sa sobom u avionu i kako pakirati opremu i tehniku. Trebalo je masku Pisave dobro zapakirati za avion da se ne bi u transportu oštetila jer je rađena od kaširanog papira i lako je lomljiva.

Osim toga, trebalo je osigurati i riješiti financije za put i još puno tehnikalija. Jedna od njih bio je i prijevod predstave. Na turski. Odmah zovem predsjednika Hrvatsko-turske udruge prijateljstva, Gorana Beusa Richembergha, i pitam za preporuku. On me spaja s turkologinjom Leom Kizilkayom i iza Nove Godine prijevod je već u Istanbulu. Ja sam sretna jer organizacija dobro protječe, rokovi se poštuju, nema nepoznanica i sve ide prema planu.

U Istanbul stižemo 8. veljače, Domagoj Klasić (tehnička podrška), Ivan Grobenski (glazba, ali u ulozi tehničara za titlove) i ja. Žak je ostao u Rijeci, slomila ga gripa, bodri nas porukama. Subota je, let je kratak, ugodan, a i Pisava je stigla u jednom komadu.

Ana i Žak Valenta, koji zbog bolesti nije putovao u Istanbul

Na aerodromu nas dočekuje domaćin iz kazališta, glumac Emir Üstündağ koji nas s kolegom, u kombiju, sa svim našim osobnim stvarima i kazališnom rekvizitom vozi do hotela i do kazališta. Vožnja od aerodroma traje kao da ideš od Zagreba do Ljubljane, sva sreća da su hotel i kazalište na pet minuta pješice.

Gostoprimstvo koje su nam ukazali domaćini rijetko se viđa. Smješteni smo u drevnoj četvrti Üsküdar, na azijskoj strani kopna. Ova strana puno je tradicionalnija i tiša, a tu se može vidjeti Istanbul kakav je bio nekad; netaknute malene četvrti i kućice, domaće radnje bez velike izgradnje i užurbanog ritma ovog milijunskog velegrada, koji je velik kao četiri Hrvatske.

Kazalište u kojem igramo jedna je od pet zgrada, koliko ih Nacionalni teatar ima po Istanbulu. Ova je zgrada nekad davno bila tvornica piva i cigareta, ima jednu veću i jednu manju kazališnu dvoranu, pet dvorana za probe ansambla, prostorije muzeja u kojem se čuvaju artefakti iz nekadašnje tvornice, prostorije za kostimografe, scenografe i umjetničke voditelje, administraciju, kafić za publiku i kuhinju za glumce i zaposlenike.

Organizatori festivala uvijek su nam na usluzi; nose čaj, kuhaju kavu, donose perece, pitaju kako smo, je l’ sve u redu, što nam treba… Turci slabo govore engleski, sreća pa je tu Google prevoditelj. Pričamo u mobitel, on prevodi, domaćini čitaju, smijemo se. Razumijemo se.

Festival traje sedam dana, upoznajemo trupu iz Makedonije, oni izvode dan prije nas. Tu su još ansambli iz Bugarske, Grčke, Rusije, Srbije, Španjolske, Njemačke i Italije, te domaćini iz Turske. Sve je odlično organizirano, uređeno, nema nepoznanica, poštuje se raspored i organizacija.

U Istanbulu provodimo četiri dana, pa imamo vremena za sve. Prvi dan odlazimo preko Bospora do Europskog kopna, do Aya Sofie, Plave Džamije, do Bazara. Kad smo tu, prilika je da sve posjetimo. Ne sprečava nas ni kiša koja nas neumoljivo prati sve dane. Pijemo tursku kavu, jedemo baklave i tradicionalna turske jela nalik na raviole (i kebab, naravno), opuštamo se i prepuštamo zavodljivosti istoka. A onda idući dan – izvedba.

Do podne i popodne provodimo u kazalištu, slažemo scenu, isprobavamo titlove. U tim trenutcima razmišljam kako će publika reagirati, hoće li razumjeti predstavu i kako će je razumjeti. Ovo je prvi put da Roža i ja gostujemo izvan Hrvatske, to je publika koja nikad nije čula za Slavka Kolara, predstava je na kajkavskom, prati li to i prijevod i što je sve izgubljeno u prijevodu u odnosu na original?

Ipak, jednom kad je publika ušla, kad su se svjetla ugasila i scena zasvijetlila tom magičnom svjetlošću, bilo je jasno da jedinstven jezik kazališta svi razumiju. Na početku sam ih “pridobila” s nekoliko turskih izraza i pozdrava; dobra večer, dobro došli (İyi akşamlar, hoş geldiniz, tur.) i do samog kraja nisam izgubila njihovu pažnju.

Pljesak i dijalog s publikom koji je nakon završetka predstave potrajao pa skoro kao i predstava sama, odgovorili su na sva moja pitanja i sumnje. Bilo je zaista neponovljivo. Na međunarodnoj sceni, u drugoj državi ( i kontinentu!) primiti pohvale, pljesak i čestitke iz publike među kojom je bila i hrvatska konzulica u Istanbulu, Ivana Zerec.

To je publika koja je angažirana, koju zanima kazalište, koja pita. Predstava je komunicirala i na mnoge je načine dotaknula i progovorila. Negdje smo se osjetili, pronašli i povezali. I to ne samo na razini žena, nego na razini naroda i ljudi, kolektivne svijesti i izazova koji su sveprisutni i svima nam slični. Bilo je to jedno neponovljivo gostovanje koje nam je dalo adrenalina i krila za dalje. Na nezavisnoj sceni. Dan po dan. Može se. Isplati se!

“You have home in Türkiye now”, poručili su nam domaćini na odlasku.

I vjerujte nam, znamo da je to istinski tako.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Ivan Šćepina opet kod svoje kuće! Odmah je otišao svojim dečkima na Udarnik…

Nakon što je odradio ovu fazu rehabilitacije u Krapinskim toplicama, Ivan Šćepina vratio se kući i odmah poželio otići na Udarnik i pogledati utakmicu svojih prijatelja i suigrača, koji su mu dobrodošlicu kući poželjeli – pobjedom!

Objavljeno

na

Petak iza nas bio je velik i važan, poseban dan za obitelj Šćepina iz Gradića. Sin Ivan vratio se kući s rehabilitacije u Krapinskim toplicama, završio je s tom fazom svoga oporavka nakon teške nesreće prošloga ljeta i započeo novu. U kojoj će i dalje biti potrebno jako puno borbe, kako njegove, tako i njegovih roditelja Ružice i Darija, ali u ovom trenutku važno je samo da je obitelj ponovno na okupu, da je Filip dočekao svog starijeg brata…

Puno se toga događalo oko Ivana Šćepine u mjesecima iza nas, njegova nesreća ujedinila je Hrvatsku, ali u prvom redu njegov grad, iz kojeg je i krenula akcija skupljanja sredstava za skupu rehabilitaciju. Uz njega su, kao velika potpora u najtežim trenucima, bili i obitelj, i susjedi, i prijatelji iz škole, i suigrači iz NK Kurilovca, čiji je Ivan bio član do kobnog pada u lipnju prošle godine. Unatoč svemu što je prošao, Ivan je ostao zaljubljen u nogomet, što je pokazao već u nekoliko navrata.

Došao je tako ispratiti utakmicu između Zagorca i Kurilovca u Krapini, utakmicu organiziranu s ciljem da se dodatno pomogne njemu i njegovoj obitelji, a ove je subote, samo dan nakon što je stigao kući, prvi put otišao na Udarnik. Igrali su njegovi dečki, njegova generacija, kadeti Kurilovca, a s druge strane bio je Samobor. Ivanov dolazak na utakmicu, koju je pratio uz rub terena, dodatno je motivirala njegove prijatelje iz kluba, koji su pobijedili Samoborce s visokih 3-0, uz dva gola Gabriela Čolića i jedan Mihaela Blaževića. Istog protivnika rezultatom 1-0 pobijedili su i juniori, a sve skupa imalo je posebnu posvetu.

“Današnji trijumfi kadeta i juniora posvećeni su posebnom gostu, Ivanu Šćepini, koji je pratio utakmicu svojih suigrača. Ivane, prekrasno te vidjeti opet na našem Udarniku, na terenu, s loptom, s tvojim suigračima i frendovima! A vama dečki kapa do poda za trud, te što ste Ivanu omogućili da zajedno sa vama proslavi pobjedu!”, oglasili su se iz Kurilovca.

Pred Ivanom je i dalje teško razdoblje, dug je put do potpunog oporavka, ali uz ovakvu podršku sa svih strana sve će to ići barem za nijansu lakše…

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Pevecovih 60: Jedno posebno prijateljstvo, dva dima cigarete i poneka suza…

Povodom 60. rođendana omiljenog klupskog oružara Franje Kovačića Peveca, HNK Gorica predstavila video u kojem mladić s Kozjače otkriva tajne rituale, ali i odgovara na pitanje je li buncek bolji u Hrvatskoj ili Rumunjskoj

Objavljeno

na

U subotu poslijepodne igrači Gorice morali su čestitati boljem, ovoga puta kolegama iz Dinama, ali u subotu navečer igrači Gorice su – slavili! Ne, nije došlo do toga da se slavi porazi, već se poklopilo da je ta subota navečer termin za doček jednog posebnog rođendana. Okruglog rođendana, jer Franjo Kovačić zvani Pevec u kafiću na stadionu je slavio šezdeseti, očekivano veselog rođendana, baš onakvog kakav Pevi i zaslužuje…

Pevec je, za one koji možda ne znaju, ekonom u HNK Gorici, a u ulozi koja se naziva i oružar već je više od 15 godina. Praktički otkad je krenula priča s HNK Goricom. Franc, kako ga zovu i sinovi Marko, Jurica i Luka, jedan je od onih tipova koje svi znaju, koji su uvijek tu negdje, u điru. Brojno je zato bilo društvo koje se okupilo na rođendanskoj fešti, a naravno da su se po povratku s utakmice priključili i igrači, stručni stožer…

U svijetu HNK Gorice Franjo Kovačić Pevec je sveprisutan, gotovo jedan od simbola kluba. A kad je već tako, u klubu su se potrudili snimiti i jedan posebni rođendanski video, u kojem je Pevi pričao o svom životnom putu, o rastu kluba u svim ovim godinama, o posebnim prijateljstvima s igračima, o tajnim ritualima, o pjesmi i kafani.

Sretan rođendan, Franc!

Nastavite čitati

Reporter 446 - 20.03.2025.

Facebook

Izdvojeno

Sva prava pridržana © 2022 e-Radio d.o.o.