Priča iz kvarta
‘Uspješan grad je onaj u kojem su potpuno zadovoljni bake, djedovi i njihovi unuci’
Doktor sociologije Renato Matić na polovici procesa popisivanja stanovništva govori o demografskoj i društvenoj slici Hrvatske, ali i Velike Gorice, u kojoj živi posljednjih 27 godina
Vrijeme je u kojem je potpuno normalno postalo opraštati se od prijatelja ili članova obitelji koji odlaze u Irsku ili Njemačku, s kartom u jednom smjeru u džepu. Vrijeme je, također, i u kojem jedna obična šetnja našim gradom nedvosmisleno govori da Velika Gorica udara snažnu kontru takvim trendovima na nacionalnoj razini i raste, buja, širi se. A vrijeme je, zanimljiv je trenutak za to, i za popis stanovništva!
Koji će, kao i uvijek, ponuditi odgovore na cijeli niz zanimljivih društvenih, socioloških pitanja. Koliko nas ima, smanjuje li se ili raste broj stanovnika u našoj državi, odnosno gradu, koliko se promijenio sastav stanovništva, jesmo li ostarjeli kao nacija, kakva nam je budućnost… Sve će to biti kudikamo jasnije nakon što se jednog dana dovrši projekt koji je započeo 13. rujna, i to na način na koji dosad nismo navikli, u tehnološki nikad naprednijem izdanju.
Čuveno samopopisivanje, koje je privuklo puno pozornosti, izazivalo je svih ovih dana podijeljene komentare, što i nije posebno čudno za naciju koja se voli i hoće dijeliti kad god se ukaže i najmanja prilika. Ta su dva tjedna samopopisivanja, iskoristimo li terminologiju aktualnog trenutka, bila ključna za jedan veliki iskorak društva u cjelini, jer ovdje je riječ o nečemu nama sasvim novome, ali u mnogim državama odavno prihvaćenome.
Tek će tjedni pred nama pokazati koliko je ta priča uspješno završila, na konačne rezultate morat ćemo pričekati još neko vrijeme, pa je možda najpametnije sjesti na kavu s čovjekom koji zna o čemu priča kad je ova tema u pitanju. I slušati…
Ako imamo tehnologiju, čemu provjera “pješke”?!
Renato Matić je 58-godišnji rođenjem Vinkovčanin koji već 27 godina ima velikogoričku adresu, a u radnoj knjižici stoji mu – doktor sociologije. Nije se tijekom znanstvene karijere uže bavio demografijom, u fokusu su mu bile neke druge teme, no naravno da osmatra svijet oko sebe, da promišlja, da pri tome koristi nagomilano znanje.
Renato Matić predavač je na više fakulteta Zagrebačkog sveučilišta… Foto: Marko Lukunić/PIXSELL
I nekako je logično u cijelu tu priču krenuti upravo sa samopopisivanjem.
– Kao prvo, to je sjajna ideja, nešto što je u uređenim demokracijama, koje paze na svoje resurse i gledaju prema budućnosti, itekako dobro prihvaćeno. I sjajno funkcionira u državama kao što je, recimo, Švicarska. Dobro, sad će netko reći ‘gdje smo mi od Švicarske’, ali ovo je nešto što možemo i mi. E sad, koliko je to dobro iskomunicirano, koliko je sve to skupa ljudima jasno… Loše je ako se događalo da netko ima dobru volju, krene u proces, a onda nešto zastane, zakomplicira se… Po meni, to je trebalo biti vrlo jednostavno, nimalo komplicirano, što općenito vrijedi i za sustav e-Građani. Umjesto da ljude uključuje i osvaja, zato što je to dobro, moderno, potrebno, zato što ubrzava stvari, opet imate osjećaj da time upravlja nekakva birokratska struktura. Ili barem birokratska logika, po kojoj nije bitno ništa osim da se ispoštuje protokol. Hoće li taj protokol donijeti dobro, hoće li rezultirati time da ćemo se bez ikakvih problema ulogirati i sve na brzinu ispuniti, to nema veze. I to je jedan od naših ključnih problema kao društva. Iskreno, očekujem da će nakon svega ovoga ostati dosta upitnika – već na samom startu kreće u analizu stanja hrvatskog društva sociolog Matić.
I stalno se upravo to provlačilo kroz razgovor, koliko god sami popis stanovništva bio centralna tema, oko koje se ovih dana puno toga vrti. Pa se tako raspravlja i čemu dolazak popisivača koji će provjeravati one koji su se samopopisali?!
– To je samo po sebi, oprostite na izrazu, bezveze. Ako se uredno prijaviš, sa svojim podacima, valjda se negdje vidi da je to negdje ‘sjelo’. Ako se od nas očekuje da se priključimo digitalizaciji, a onda nas se ide provjeravati ‘pješice’, na najprimitivniji način, tu nešto ne štima. To je signal da nemamo puno razloga za optimizam što se tiče popisa – tvrdi Matić.
Popisivanje na “starinski”, klasični način provodit će se dva tjedna nakon završetka samopopisivanja, zakonski je moguće taj rok produžiti za još 12 dana, a to će se po svoj prilici i dogoditi. I na kraju ćemo dobiti popis stanovništva koji će nam otkriti, primjerice, ima li Hrvatska i dalje više od četiri milijuna stanovnika.
– Teško je nagađati koja bi to mogla biti brojka, pogotovo jer tu je riječ o onima koji su ovdje prijavljeni s prebivalištem. Taj sustav trebao bi pronaći način da dobijemo što bolju sliku, umjesto da se bavimo sa situacijama u kojima političkom voljom netko negdje ne živi, ali se prijavi i popisuje… To definitivno nije put prema spoznaji jasnog činjeničnog stanja, što bi trebao biti prvi cilj popisa građana. Tko od ‘friziranja’ činjeničnog stanja ima koristi, možemo samo nagađati – kreće opet Renato Matić u neke druge vode, pa nastavlja:
– Kad se pitamo zašto se stvari događaju, odgovor je ‘zato, što nekome odgovaraju’. Kome? Onome tko u rukama ima moć da promjeni ono što nije dobro. A kod nas je politika i dalje ključni mehanizam, putem kojeg se stvari itekako mogu popraviti, samo da postoji vizija i dobra volja, no to izgleda često izostaje.’
Koliko stanovnika danas ima Velika Gorica?
I zato su se ljudi velikim dijelom iseljavali, zato se danas pitamo koliko će nas biti deset godina nakon što nas je bilo 4,3 milijuna.
– Iskreno, očekujem da će biti nešto iznad četiri milijuna, ali što sad i da bude ispod te brojke? Svijet se mijenja, vrlo je česta pojava da jedna grupa ljudi u svom izvornom, tradicionalnom smislu, ne ostaje točno onakva kakva je nekad bila. Prema podacima koje sam čuo od stručnjaka za to područje, za demografsku održivost trebalo bi imati nešto iznad dvoje djece po obitelji u prosjeku. Naša je slika trenutačno takva da je taj prosjek ispod dva, a tu se radi o čistoj matematici. Nastavi li se s takvim trendom, logično je da će nas za 20, 30 ili 40 godina biti puno manje. Ako su perspektive zaista takve, aktualna demografska politika treba znatne promjene. Ako se ne čini ništa specifično u tom smislu, dugoročno i održivo, neće biti ni pomaka – ističe Renato Matić.
Prema očekivanja, Velika Gorica trebala bi imati nešto više stanovnika nego 2011. godine… Foto: David Jolić/cityportal.hr
I dok na nacionalnoj razini brinemo brigu oko negativnih demografskih trendova, sa zanimanjem ćemo iščekivati i podatke vezane za Veliku Goricu. Na popisu iz 2011. godine bilo nas je 63.517 na cijelom gradskom području, a 31.533 u samome gradu. Sudeći po elementarnoj logici, koja kaže da se u ovome gradu u posljednjih deset godina izgradilo na desetke zgrada, da se grad raširio i popunio u svim smjerovima, ta bi brojka morala biti veća, barem kad je u pitanju grad.
– Velika Gorica je jedno od mjesta u koje puno ljudi dolazi, puno ljudi gravitira, puno je prostora, puno se gradi… U svakoj generaciji još netko dođe, sigurno je došao i sad, ali bilo bi čaranje da sad idemo pogađati hoće li i koliko će narasti. Tih 63.517 je sasvim OK brojka, no zapravo nije bitno koliko se stanovništvo povećalo u kvantitativnom smislu. Svakako je bitnija kvaliteta življenja, a za kvalitativan pomak još se uvijek ključne odluke nalaze u rukama političkih aktera – priča Matić i pojašnjava:
– Zašto stalno spominjem političko vodstvo? Zato što kod nas još uvijek politika ima glavne poluge moći. Ništa se ne događa bez politike. Sve dok se stvari u tom smislu ne relaksiraju, dok ne dođe do raspodjele društvene moći, odgovor na svako pitanje ‘zašto’ bit će ‘pitaj onoga tko može mijenjati stvari, a ne želi ili ne zna’…
Dobri smo, ali možemo i moramo još bolje
I tu se zaustavio, ali samo na trenutak, jer kad priča ode na lokalnu tematiku, u prvi plan dolaze i lokalni političari.
– Jako lijepo mi je živjeti u Velikoj Gorici, i ne bih se nikad mijenjao. Međutim, duboko vjerujem jer je itekako vidljivo da u smislu razvoja našeg grada postoje izvanredni a još netaknuti potencijali. Evo, jedan možda i banalan primjer… Mi smo kao studenti još osamdesetih prošlog stoljeća, predlagali da se, istina prvo za grad Zagreb a potom i za šire područje izgradi mreža biciklističkih staza, jer tad je Europa to sve više prihvaćala, no mi ni danas tome nismo ni blizu. Velika Gorica bi, konkretno, baš po tom pitanju relativno brzo, bila u stanju učiniti veliki korak u budućnost. Primijenimo samo nizozemsko iskustvo, zaokružene mreže, sa posebnom signalizacijom, opremeljnim stajalištima, i uz visoki stupanj sigurnosti za sve korisnike… Toliko je prostora, toliko mogućnosti, deseci pa i stotine iskoristivih kilometara za ne samo vožnju biciklom, nego i za šetnice, te uopće za sigurno rekreativno, edukativno sportsko ili turističko kretanje po prirodi … Za sada recimo postoje biciklističke staze kojih je istina više nego prije, ali nigdje konkretno ne vode, bez signalizacije, s upitnom sigurnošću, a nažalost i sa najgorim ishodima. A to je samo jedan primjer – govori Matić i dodaje:
– Imamo recimo jednu izvrsnu stvar, da je Velika Gorica, realno gledajući, sigurno u vrhu po mogućnosti cestovne povezanosti sa širim hrvatskim ali i europskim prostorom. Ti ovdje možeš u pet minuta, gdje god stanuješ, doći do neke obilaznice i za trenutak si a nekoj autocesti. Šteta što se još nije realiziralo ono obećanje o jednoj pravoj šetnici u centru grada. Ovako se zatvori jedan trak i umjesto šetnice dobiješ gužvu. Pa recimo, zamislimo što sve možemo imati pametnim i održivom pristupom jezeru Čiče … Naprosto ne mogu shvatiti ljude koji ne vide taj potencijal, a koji još uvijek iz ovih ili onih razloga dopuštaju to bjesomučno iscrpljivanje. Čiče može biti goričko more, sa sadržajima i ponudom, a pitanje je hoćemo li doživjeti da se to i dogodi.
Renato Matić tijekom znanstvene karijere bavio se najviše problem korupcije… Foto: Žarko Bašić/PIXSELL
Ima ugledni sociolog i neku vrstu formule procjene uspješnosti gradova.
– Ako se pitamo kako ocijeniti razvoj nekoga grada, odgovor je vrlo jednostavan; treba vidjeti kakve su u tom gradu mogućnosti za one koji su zaslužni za sve to što imamo, odnosno za naše starije, umirovljenike, te kakve su mogućnosti za one koji još ne mogu mijenjati stvari ali im pripada budućnost, a to su djeca. Ukratko, grad u kojem djedovi i bake sa svojim unucima mogu šetati slobodno, bez straha od prometa, u kojemu se građani mogu osjećati opušteno, znajući da mogu birati sadržaje, to je humani grad, grad po mjeri čovjeka. Nasuprot tome, u gradu gdje se sve prilagođava automobilima, pronalazimo odgovor na pitanje ‘što je to dehumanizacija?’ Zaključno, Velika Gorica je u nekim izdvojenim dijelovima dobro uređena u tom smislu, ali može i treba biti još puno više – vjeruje Renato Matić.
Društva organske i mehaničke odgovornosti
I tako se razgovor opet vratio na demografiju. I na specifičnost našega grada, kojeg će mnogi, gledajući sastav stanovništva, opisati kao “Hrvatsku u malom”. Kad znamo da je Velika Gorica 1971. godine imala nešto više od 28.000 stanovnika, a pet desetljeća poslije imat će ih gotovo 40.000 više, jasno je kako se grad “punio” doseljenicima. Turopoljci će sve takve nazvati dotepencima, ali nepobitna je činjenica da bi bez dotepenaca slika ovoga grada bila miljama daleko od ove aktualne, na kojoj je Velika Gorica šesti grad u Hrvatskoj.
– Iskustvo uči da je uvijek je dobro kad nema prijetnje ustajalosti. Protok građana je prisutan, a tu vrijedi ono što vrijedi i u ekonomiji: kapital mora biti aktivan i pokretljiv. Tu naravno govorimo o ljudima, o ,humanom kapitalu’, a on je nenadomjestiv. Nema tog zlata, tog bogatstva koje može zamijeniti humani kapital. Svijest o tome da je svaka osoba vrijednost, bez obzira na obrazovanje i sve druge okolnosti, ako se nađe na mjestu na kojem može dati najbolje od sebe, vrijednija je od bilo čega. Znati i usmjeriti razvoj koristeći humani kapital, to je uvijek igrač više na terenu, i to onaj izvanserijski, koji bez problema preokreće rezultat i rješava utakmice. Pitanje je u kolikoj ćemo mi mjeri uskočiti u taj vlak što se tiče budućnosti, jer glupo je, krajnje je glupo gledati odakle tko dolazi, i na toj osnovi donositi sudove o tome koliko može ponuditi, i što se od te osobe može očekivati. A kod nas to i dalje prevladava, ta tradicionalna svijest u negativnom smislu – objašnjava doktor Matić, pa zaključuje, uz još malo znanosti:
– Francuski sociolog Emile Durkheim govori o društvima mehaničke i organske solidarnosti. Tamo gdje je prisutna mehanička solidarnost, vlada plemenski mentalitet, nije bitno zna li netko nešto, nego se pita tko je, čiji je i odakle je. Ako je naš, sve mu je oprošteno! Nasuprot tome, svi koji nisu poznati izazivaju sumnju. U nekakvoj zajedničkoj svijesti ljudskog roda, ono nepoznato u prirodi, sumnjivo je i potencijalno opasno. Za lovca prije deset tisuća godina sumnjati u sve što ne poznaje bilo je životno važno, no u društvu organske solidarnosti, u modernom društvu, to ne može funkcionirati. Sumnjati u nekoga zbog podrijetla dovodi do strašno nefunkcionalnog društva, koje se ne zna i ne može razvijati. A kod nas je to u velikoj mjeri i dalje prisutno, koliko u etničkom, ali još i više svjetonazorskom smislu. I mnogi kao da ne žele to prevladati. Evo, našu tradicionalnu ideološku podjelu, koja je pitanje pretprošlosti i tamo bi trebala ostati, sad je sasvim slučajno zamijenio ovaj virus i podjele oko cjepiva. I ponovno slične emocije, nabrijane, s puno ljutnje. A to bi trebalo izgledati drukčije. Znate ono, idemo sjesti, razgovarati, i pronaći najbolje rješenje…
I tako je, riječ po riječ, došao kraj i ovom razgovoru. A iščekivanje rezultata popisa stanovništva postalo je još za nijansu zanimljivije. Iako, složit ćemo se s profesorom, kvaliteta je uvijek važnija od kvantitete. U životu, ali i na popisu stanovništva.
Kultura
Iz “osmog marta” otišao u Pokupsko i stvorio svoju bajku o Turopolju
Mirel Huskić rastao je u “osmom martu”, a mir, spokoj i nešto dobre inspiracije je pronašao u Pokupskom. U suradnji s rijekom, za klince iz našega kraja osmislio je i režirao lutkarsku predstavu ‘Klinček turopoljski’
Bio je to topao, ali ugodan petak navečer, pravi proljetno-ljetni, pa se na Galženici tražila karta više za stol u kafiću. A gore, iznad glava, na drugom katu Centra za kulturu Galženica – kultura!
Mirel Huskić, dečko iz “osmog marta” s prebivalištem u Pokupskom, na daskama šarmantne dvorane Galženica uprizorio je lutkarsku predstavu za djecu koja je na premijeri pokazala da će trajati. “Klinček turopoljski” je lutkarska predstava koja prati putovanje malog Jurice kroz turopoljski kraj i povijest.
– “Klinček turopoljski” je predstava nastala u produkciji Štoos teatra, čiji sam i osnivač, zajedno s Anom Katulić i Lukom Kuzmanovićem. Zamišljena je kao mobilna lutkarska predstava za djecu, koja kroz radnju na sceni upoznaju svoj zavičaj, kraj u kojem odrastaju, neke toponime za koje su možda već negdje usputno čuli, pa zaboravili. Prvenstveno, namijenjena je najmlađima, djeci od pet godina sve do nižih razreda, ali ako netko stariji želi saznati nešto novo, dapače – govori nam Mirel Huskić, glumac i redatelj koji je ovaj put bio redatelj.
– Osim povijesnog-edukativnog aspekta, važno je najmlađe upoznati i s lutkarskom umjetnošću i igrom lutkarstva i te vrste kazališne umjetnosti. Nadamo se da će kroz sljedeću sezonu predstava zaživjeti i igrati po svim mjestima u okolici Velike Gorice, po vrtićima, školama, pogotovo u udaljenijim mjestima koje gravitiraju Velikoj Gorici i dio su zavičaja, a iz kojih je roditeljima nekad uz ostale obveze teže odvesti djecu u kazalište gledati predstavu – dodaje Mirel.
Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar
Kao i cijeloj toj generaciji rođenoj u prvoj polovici 80-ih, i njegovo je djetinjstvo obilježio rat. Rođen je u Tesliću, a 1992. s obitelji je stigao u Veliku Goricu. U trećem razredu osnovne škole.
– S obzirom na okolnosti, do tad sam promijenio par škola, a konačno sam se smjestio u OŠ Eugena Kvaternika. To je moja škola, iz tih dana imam i prijatelje, i puno poznanika – priča Huskić, koji je odrastao u centru grada, pa u jednom trenutku shvatio da to nije njegov đir.
Preselio se u Pokupsko i pronašao mir.
– Odrastao sam u zgradi, u stanu, i vrlo rano sam zaključio da je vlastito dvorište zahvalna stvar. A uz njega polako nikne i mali vrt… Uspio sam kupiti kuću u Pokupskom, prošlo je sad već sedam godina, i za sad uživam. Ispunjujuće je živjeti u manjem urbanom mjestu, i još k tome uz rijeku. Djeluje umirujuće, balansira taj životni ritam koji često teško kontroliramo. Evo, trenutačni plan mi je kupiti čamac… – govori Mirel.
Mirel Huskić završio je glumu na Akademiji u Osijeku, a režiju na Akademiji u Zagrebu… Foto: Zvonimir Ferina
U suživotu s rijekom čovjek lakše dođe i do prostora za razmišljanje, za kreaciju, a tu je negdje rođena i priča o “Klinčeku turopoljskom”. Ideje koje se krenu rojiti po glavi i treba ih prebaciti na papir.
– Otprilike tako taj proces se razvija. Kazalište je društveno odgovorna djelatnost u svakoj svojoj pori. Prepoznaješ u sebi što bi htio raditi i onda se pitaš kako to može komunicirati s publikom, koristi li publici to što nudiš. Može biti korelacije, dodira, u trokutu između ideje, mene kao autora i najvažnije, publike. Tako sam i odlučio napraviti za klince, za kraj u kojem rastu, u kojem sam i sam rastao. Kroz istraživanje, povijesnih činjenica, kulturnih običaja, nardnih priča i legendi, kolažirao sam jedan koherentan sinopsis, ideju. Potom sam pozvao u tim mladu i već izvođenu spisateljicu, Ivonu Marciuš, koja je ispisala dramski tekst ideje, donoseći dodatne zaplete i događaje među likovima koji nastaju i koje onda treba uprizoriti kroz proces proba – kaže Huskić i nastavlja:
– Ideja je rođena tamo negdje prošle jeseni, ali zaživjela je tek nakon što smo uspjeli proći na gradskom natječaju. Bez financijske potpore te vrste ovo ne bi bilo moguće, Klinček bi ostao samo na papiru, u obliku brodića, i otplovio Kupom. Srećom, grad je imao sluha i prepoznao je ovaj projekt našeg Štoos teatra, priključila se i Plemenita opčina turopoljska, pa smo mogli početi s radom. Radili smo intenzivno nekih mjesec i pol dana, uglavnom u kazališnom prostoru dvorane Galženica – dodaje prvi čovjek projekta u kojem su sudjelovali još neki naši sugrađani.
– Ansambl predstave je iznio snažan i vrlo zaigran odgovor. To je sad u jednu ruku njihova predstava.
Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar
Uz višestruko nadarenu Hanu Kunić, koja je uz glumu djelovala i s dramaturškim zahvatima, tu je Karlo Bernik, koji tumači lik Klinčeka, inače vrlo mladi i izvrsni glumac koji igra u kazalištima u Zagrebu, te Franjo Đaković, glumac lutkarskog kazališta, vješt i iskusni praktičar, koji je odnedavno i stanovnik Velike Gorice, u koju se doselio s obitelji.
Međutim, ima tu još domaćih…
– Kreativni suradnici koji su autorski uobličili predstavu su Marta Crnobrnja s Podbrežnice, etablirano ime u scenografiji i radu hrvatskog kazališta. Glazbu i songove je radio divni Matija Antolić, također glazbeni suradnik mnogih produkcija Zagrebačkih kazališta, i vrlo važno, dizjan i izradu lutaka predstavio nam je Dražen Matijašević, lutkarski tehnolog. To je jedan uži kreativni tim koji uvezuje svoje vještine u ovu ideju da bi postala predstavom.
Uz glumačku izvedbu, kostimografiju i scenografiju, cijeli taj tim razmišljao je i o govoru. “Klinček turopoljski”, naime, veže se i uz turopoljsko narječje. Točnije, turopoljska narječja.
– Odmah smo željeli, uz sve ono o čemu govorimo, u predstavu implementirati i turopoljsko narječje. Usput smo doznali da u Turopolju postoje tri narječja; brežani imaju svoj govor, posavci svoju, a postoji i treća vrsta, koju koriste starosjedioci, uglavnom Kurilovčani. Sinteza koja će to objediniti ne postoji, ali postoje izolirani mali rječnici. Prvi je napisao Juraj Habdelić iz Kuča. To je prvi dokument koji pokušava objasniti turopoljski dijalekt. Ono što je Gaj radio za kajkavski, to je radio Habdelić za turopoljsko narječje kao varijaciju kajkavskog – upućen je u temu gospon režiser.
Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar
I ispalo je odlično. Tako kažu mjerodavni, sudeći po vrisku.
– Dobili smo puno pozitivnih reakcija. Posebno se ljudima sviđa pozadina priče, tako da mislim da smo dobro odredili ideju i cilj.
Već idućeg jutra nakon premijere predstava je izvedena opet, a bit će još prilika za upoznati Juricu i Žireka…
– Sljedeća izvedba je u sklopu priredbe “Ljeto u Vukovini”, a na jesen planiramo obilaziti škole i vrtiće u okolici Velike Gorice. Neka gostovanja već smo dogovorili, a cilj i plan jest obići što više škola, vrtića, domova u okolici i u gradu… Da svi upoznaju “Klinčeka”.
Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar
Mirel Huskić jedan je od osnivača Štoos teatra, čiji dio je “Klinček”, novo ostvarenje u produkciji malog teatra.
– Tu je monodrama Ane Katulić “Roža, cura s greškom”, komediju Luke Kuzmanovića “Zlo-Čist-Oća”, a s “Uzbunomu plastičnom carstvu” već smo obišli više-manje sve osnovne škole u Velikoj Gorici i okolici. Postoji i jesenji Oglede festival koji djeluje pod Štoos teatrom. A evo, sad imamo i “Klinčeka”. Očigledno rezoniramo sadržajno s gradom i publikom. Samo, bez potpore u vidu trajnog prostora, ostane se lako bez daha – završio je Huskić.
Priča iz kvarta
‘Konji su najveća ljubav… Ljudi će te iznevjeriti sto puta, oni neće nikada!’
Stjepan Slanec iz Hrašća nastavio je obiteljsku tradiciju i svaki slobodan trenutak provodi uz svoje konje. S njima se pojavljuje na manifestacijama, izložbama, natjecanjima…
Piše: Gianna Kotroman
Konji su moja ljubav od rane mladosti, otkad znam za sebe. Imao sam tri ili četiri godine kad sam prvi put sjeo na konja. To je tradicija u mojoj obitelji, mi smo uvijek bili u tome, i pokojni otac, i djed, kojeg ja ni ne pamtim. Od malih nogu bavio sam se konjima. Sve moje igračke bili su konji, meni je konj bio i autić, i motor… Eto, tako je izgledalo moje djetinjstvo…, počinje svoju priču Stjepan Slanec iz Hrašća.
Administrativno je to dio Zagreba, ali i sami puni naziv govori čiji je to kraj – Hrašće Turopoljsko. Malo istočno od Odre, na rubu Zagreba i Turopolja, Hrašće je preraslo nekadašnje seoske okvire, ali i dalje je to – selo. U mjestašcu s tisuću dvjesto i nešto stanovnika ljudi i dalje drže životinje, svatko po svome guštu i(li) potrebi, a junak naše priče, eto, drži konje! I ne samo da ih drži, jer on se konjima ozbiljno bavi, s njima radi, trenira, s kočijom se pojavljuje na raznim manifestacijama…
– Imam četiri grla. Kobile Vidra i Ruba, stare 12, odnosno sedam godina, utrenirane su za taj posao. S njima odrađujem sve manifestacije na koje me ljudi zovu, svadbene svečanosti, razne prigode… Ljudi iz različitih razloga žele da ih vozimo, a mi se rado odazivamo. Imam i dvije mlade ždrijebice, koje imaju po godinu dana i tek su u pripremi za taj posao – kaže Stjepan.
– Vidru sam kupio na poznatom sajmu u Gudovcu, kao ždrijebe od šest mjeseci, a Ruba se oždrijebila kod mene i na kraju ostala. Bila je mezimica od prvoga dana, a to je i ostala. Evo, već 12 godina je u mojoj štali – dodaje naš “konjanik”.
Nije slučajno da su svi njegovi konji cure, odnosno ženke.
– Ja uvijek preferiran ženke, jer one su mirnije, staloženije. Mužjaci su malo nabrijani, neću reći kao i ljudi, ali ima sličnosti… I oni stalno gledaju gdje su ženke, pogotovo one ljepše, a cure su većinom koncentrirane na vožnju. Zato uvijek gledam da izaberem ženke – otkriva “šaptač konjima” iz Hrašća.
Iako, nema tu neke velike priče…
– Ne bih baš rekao da s konjima razgovaram. Oni imaju svoju komunikaciju, na svoj način se dogovaraju, ali naravno da im se mora posvećivati pozornost. Moje kobile jako su mi dobre, sve odrađuju jako lijepo i volim ih povremeno nagraditi s kojom mrkvom, pohvaliti… Inače, najviše vole jesti zob i pogotovo tek pokošenu travu u rano proljeće. To im dođe kao nekakav desert, to su njihove palačinke, ha, ha… Vole dobiti i kocku šećera, to im je uvijek poslastica – priča Stjepan.
Recept za uspješan rad s konjima, kaže, leži u odnosu prema životinji.
– Prvo, konj mora steći povjerenje u čovjeka. Uvijek kažem da je svaka životinja ogledalo gazde. Ja sam kupio puno konja koji su bili otpisani, praktički spremni za Italiju, odnosno za klaonicu, što nije opcija koju preferiram… S konjem treba biti pažljiv, oni su plemenite životinje, oni prepoznaju što im želiš i možeš dati. Koliko daješ životinji, toliko ćeš od nje i dobiti. To mogu garantirati, jer cijeli život sam uz konje. Imam 40 godina, a najmanje 30 ozbiljno se bavim konjima. I nikad me konji nisu iznevjerili. A ljudi jesu, stotinu puta – poentira Slanec.
Rado će se pohvaliti da je već nekoliko puta u Gudovcu pobjeđivao u natjecanju u vožnji kočije kroz čunjeve, odlazi sa svojim kobilama i na izložbe, nerijetko osvaja nagrade, ali temelj priče je vožnja kočije.
– Najdraže mi je kad me netko pozove na neku manifestaciju, pa se malo provozamo s kočijom, jer tu vidiš da se trud isplati. Ljudi reagiraju vrlo pozitivno, pogotovo djeca, koja su željna druženja sa životinjama. Ljudi su nekad na selu radili s konjima, bili su im svakodnevnica, a danas je potpuno drugo vrijeme i djeca vole vidjeti konja. Znalo je biti i manifestacija na kojima djeca nisu znala o kojoj je životinji riječ! Nažalost, došli smo do toga da je rijetkost vidjeti konja i zato je lijepo pružiti tu priliku djeci – govori Stjepan.
Za njega je to pitanje emocije, načina života, ali čak i kad puno toga znaš i možeš sam, nije jeftino imati konje.
– Nisu konji toliko skupi koliko je skupo njihovo održavanje. Hrana, kovač, veterinari… Iako, mi koji imamo životinje većinom te stvari radimo sami, jer kad bi sve plaćali, bilo bi stvarno preskupo. Jedan prosječan konj, hrvatski hladnokrvnjak, odnosno hrvatski posavac, ima vrijednost između dvije i tri tisuće eura. Sve ovisi o tome što konj zna, je li “ujahan”, vozi li kočiju, služi li samo za ukras… Konj koji je dobro utreniran, koji zna voziti kočiju, koji je ujahan, možda čak i osposobljen za terapeutsko jahanje, može ići i do četiri tisuće eura – kaže Stjepan i nastavlja:
– Zato ja svoje kobile kupim kao ždrijebad, kad su mlađe od godinu dana, pa ih učim, pripremam… Pritom uvijek ide jedna mlada i jedna starija, uz koju se ova mlađa uči. Kao i kod ljudi, recimo kao u autoškoli. Evo, ove dvije mlađe sad su navršile godinu dana, polako ćemo ove godine početi raditi neke jednostavne stvari, a sljedeće već možemo ići za ozbiljno.
Bitno je, naravno, da se konj ne boji ljudi, ali ni automobila. Kao što je često bitno da se ljudi ne boje konja.
– Konja se nemamo zašto bojati. Dobro, uvijek mora postojati doza opreza, ali konji koje ljudi sreću su jako pametni i dobro utrenirani. Moraju biti takvi, jer uvijek je tu puno ljudi, djece, starijih… Ja nikad ne idem van s konjima prije nego što su potpuno uvježbani i spremni, prije nego što steknem potpuno povjerenje u njih.
Život uz konje zahtjeva, naravno, i jako puno prostora, kojega Stjepan Slanec ima.
– Dvorište mi je široko 30 metara, to najbolje shvatim kad idem kositi. Moram si uzeti mini godišnji, ha, ha… Ali ima to i svoje prednosti, možeš konje pustiti van, promatrati ih, a to je za mene kao dijete sa sela jako važno. Našao sam se u tome, posvetio sam se tome, imam lijepo dvorište i svi koji žele vožnju kočijom, mogu se slobodno obratiti, ja sam uvijek na raspolaganju – poručio je Stjepan, kojem su konji najveća ljubav, ali zapravo hobi.
– Radim u jednoj firmi u blizini, kao dostavljač u firmi za električne uređaje. I da, konji su mi hobi, ali kad spojiš ugodno s korisnim, to je jako dobra stvar – zaključio je Konjanik iz Hrašća.
Priča iz kvarta
Na bureku kod Zvone. Bez Zvone…
Prošlo je mjesec dana otkad nas je napustio Zvonimir Šimić, među Velikogoričanima omiljeni Zvone. Njegova radnja na placu, čuvena i izvan goričkih okvira, bila je zatvorena 11 dana, ali sad opet radi. Bez uobičajenih jutarnjih poziva…
CityLIGHTS
Tevenovela s turopoljskim snagama! Filip i Gianna zajedno u sceni vjenčanja
Goričke glumačke snage – poznati kazališni, televizijski i filmski glumac i televizijski voditelj Filip Detelić rodom iz Buševca i gorička radijska voditeljica City radija i glumica Gianna Kotroman, snimili zajedničku scenu u popularnoj seriji Nove TV ‘”U dobru i zlu”.
Naša Gianna Kotroman, koja vas radnim danom budi u programu City radija Velika Gorica, našla se u novoj TV ulozi. Ovoga puta ulozi matičarke.
Pridružila se velikom setu na snimanju hrvatske serije, koja svake večeri gledatelje “priljubi” uz male ekrane.
Odglumila je dio scene vjenčanja koju su gledatelji s nestrpljenjem i napetošću iščekivali jer se do zadnjeg trenutka nije znalo hoće li Toma Benčić (Filip) oženiti Niku Sriću, svoju ljubav u seriji “U dobru i zlu”, koja je nedavno prikazana na Novoj TV, a gledatelji su u utorak mogli pogledati posljednju epizodu ove serije prije ljetne stanke.
– Snimanje je bilo interesantno i izazovno sa puno glumaca i statista tzv. masovka. Da bi scena nakon ton/kamera/akcija bila snimljena, osim teksta i uživljavanja u ulogu, treba znati svoju poziciju ispred kamera, naučiti tekst svih koji glume, budući da nema ubacivanja “preko reda ” i na kraju odraditi posao najbolje moguće – opisala je Gianna.
Očito joj ova uloga leži, budući da je već jednom utjelovila matičarku.
–U “Larinom izboru” vjenčala sam Dinka i Lejlu a glumila sam i serijama “Ljubav u zaleđu”, “Kumovi”, “Sjene prošlosti”, “Blago nama”, a u seriji “Drugo ime ljubavi” pojavila sam se u ulozi medicinske sestre Mirjana Šikić, gdje sam morala savladati naglasak. Svaka uloga nosi svoje, nova ekipa, tekst, drugačiji karakter u koji se moraš uživiti, ali bez obriza na to, snimanje na setu je vrlo interesantno i dinamično, malo remek djelo u nastajanju – dodala je.
Spomenimo kako je upravo ulogom medicinske sestre Mirjane Šikić bila dio glumačke ekipe koja je osvojila nagradu za najbolju regionalnu seriju.
Kaže da se i dalje veseli novim projektima i novim ulogama, jer je to neprocjenjivo iskustvo, a mi se pitamo, nakon matičarke i medicinske sestre, u koju će sljedeću ulogu uskočiti?
Priča iz kvarta
Naš doktor Fadi s mozgom čuda radi
Jedan od najčešćih savjeta za uspjeh je izbjegavati liniju manjeg otpora. Međutim, ovaj doktor koji je za svoju adresu odabrao Cibljanicu, odlučio je napraviti još jedan korak dalje. Osim što je upisao fakultet medicine, na njemu tada ne tako savršenom Hrvatskom jeziku, odlučio se za neurokirurgiju.
Njegov životni put vodi od školskih klupa u Dubaiju do operacijskih dvorana u KBC-u Dubrava i Rijadu, isprepleten kulturološkim izazovima, profesionalnim usponima i dubokom empatijom prema pacijentima. Ovo je priča o dr. Fadiju Almahariqu, čovjeku dviju domovina i jedne strasti – neurokirurgije
Susret dviju kultura
Životni put dr. Almahariqa započeo je u Dubaiju, gdje je rođen kao dijete Jordanca i Zagorke. Ovaj neobičan spoj kultura, kako sam kaže, smatra velikim bogatstvom. “To je ovako malo neobično, ali meni sad kad gledam retrogradno, jako veselo i jako vedro zato što sam imao priliku upoznati dvije kulture, hrvatsku tj. europsku i istočnjačku tj. arapsku. Mi smo zapravo bili privilegirani jer smo slavili Božić i Bajram. Gledali smo različite ljude, različite boje kože. Imali smo priliku naučiti najbolje iz ove, one i treće kulture”, prisjeća se dr. Almahariq. Odrastanje u multikulturalnom okruženju Dubaija, gdje je većinom bilo strano stanovništvo, pružilo mu je priliku za stjecanje prijatelja iz cijelog svijeta, iskustvo koje bi želio prenijeti i na svoju djecu.
Veza s Hrvatskom uspostavljena je preko njegovog oca, veterinara po struci, koji je davnih godina došao studirati u Zagreb. “Moj tata je došao negdje 1968./9. Onda je godinu dana učio Hrvatski jezik i onda je nakon godine dana upisao veterinu koju je završio 1976. godine”, objašnjava dr. Almahariq. Iako je otac nakratko radio u Jugoslaviji i tamo upoznao njegovu majku, dobio je poslovnu priliku u tada još uvijek pustinjskom Dubaiju. Obitelj se u Hrvatsku vraćala svake dvije do tri godine, a ti su posjeti malom Fadiju bili posebno iskustvo. “Bilo nam je fantastično, praktički godišnji, vidite nešto novo, zelenilo, kiša, šume, hladnoća, to je bilo nešto što nema tamo i naravno, nama je to bilo jako zanimljivo”, ističe nostalgično.
Povratak u Hrvatsku – novi izazovi i prve prepreke
Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja, prije 25 godina, dr. Almahariq se odlučio vratiti u Hrvatsku, prvenstveno zahvaljujući želji njegove majke. “Naravno, tu je moja mama igrala veliku ulogu jer kako smo završili srednju školu, mama je imala veliku želju te dugoročni plan da svi tu dođemo studirati. Kad studirate tu onda praktički pustite sidro i korijene u Hrvatskoj. Tu je nekako vidjela svoju starost, da se vrati u domovinu.” Za osamnaestogodišnjeg mladića, dolazak u novu sredinu bio je značajan izazov. Iako je govorio hrvatski, stručni medicinski nazivi predstavljali su pravu prepreku. “Ja sam bio super đak, sve petice i mi smo znali Hrvatski, ali nije to bilo savršeno, pogotovo stručni nazivi. Ja nisam znao što je kisik jer smo mi govorili oxygen.”
Upis na Medicinski fakultet i suočavanje s jezičnom barijerom te zahtjevnim gradivom bili su formativno iskustvo. “Uz te nekakve stepenice upišete najteži fakultet, natječete se s najboljim studentima u Hrvatskoj koji imaju prosjek 5.0. Ja nisam nikad dobio ocjenu manju od 5, a ovdje sam prvi put pao ispit, što mi je bilo katastrofa i šok. Ja nikad ni četvorku nisam vidio, a sad sam pao. No, tu vas život nauči da kad padnete, morate se dići. To je nešto što ja sad svaki dan radim u operacijskoj dvorani”, iskreno priznaje dr. Almahariq. Prelazak s arapskog pisma na latinicu također je bio izazov, no srećom, prisutnost engleskog jezika u Dubaiju olakšalo mu je taj proces. Najveću poteškoću predstavljali su padeži i stručna medicinska terminologija, s obzirom na to da u to vrijeme nije bilo interneta ni alata za prevođenje.
Odabir neurokirurgije
Odluka za medicinu, a potom i za neurokirurgiju, proizašla je iz spoja obiteljskog utjecaja i osobne fascinacije. “Naravno, tu je utjecaj roditelja jer tata je kao veterinar htio da idem više prema medicini, a ne veterini, ali odmalena sam imao priliku gledati kako liječe te životinje i u principu da je teže liječiti njih jer pacijent vam ne može reći simptome. Medicina mi je bila jako zanimljiva jer je kompleksna, ljudsko tijelo je jako kompleksno, a kad sam već izabrao tu medicinu, htio sam ono najteže, a to je ljudski mozak.”
Neurokirurgija, za koju se često kaže da je jedna od najzahtjevnijih medicinskih specijalizacija, za dr. Almahariqa predstavlja neiscrpan izvor interesa. “Mislim da je to organ koji je dosta kompleksan i imamo još puno stvari koje možemo još istražiti. Imamo puno prilika ga proučit s raznih strana. Anatomske i naravno funkcionalne.” Osvrćući se na popularnu teoriju o iskorištenosti samo 10% mozga, dr. Almahariq se s njom ne slaže, naglašavajući kompleksnost čak i najjednostavnijih radnji. Ipak, priznaje da je ljudski mozak još uvijek nedovoljno istražen.
U njegovom poslu najviše ga fascinira spoj znanosti i manualne vještine te neposrednost rezultata operacija. “Neurokirurgija je struka koja nagrađuje i isto tako vas može spustit. Zato što se rezultat vidi odmah nakon operacije. Ne možete reći da ste odstranili tumor u cijelosti jer kada napravite magnet nakon operacije, vidjet ćete jeste li vi to stvarno odstranili u cijelosti ili niste. Ima li komplikacija, ima li krvarenja, je li pacijent dobro, miče li ruke, noge. To je nešto što vas cijelo motivira da budete još bolji.” Empatija prema pacijentima, posebno onima kojima je iznenada dijagnosticiran tumor na mozgu, također je važan dio njegovog pristupa.
Neurokirurgija obuhvaća širok spektar stanja i subspecijalizacija, od neurovaskularne i funkcijske neurokirurgije do spinalne, onkološke, periferne, neurotraumatologije i pedijatrijske neurokirurgije. Dr. Almahariq radi u KBC-u Dubrava, referentnom centru za stereotaksijsku i funkcijsku neurokirurgiju, gdje se fokusira na modulaciju funkcija mozga s pomoću elektroda kod pacijenata s degenerativnim bolestima poput Parkinsonove bolesti ili tremora.
Najveći izazovi u njegovom poslu često su povezani s ishodom operacija kod zloćudnih tumora, gdje unatoč uspješno obavljenom zahvatu, prognoze mogu biti loše. S druge strane, uspješne operacije dobroćudnih tumora i spašavanje života pacijenata daju mu motivaciju za daljnji rad. Uspješan neurokirurg, prema njegovom mišljenju, mora znati odvojiti privatni život od posla, biti manualno spretan, posjedovati znanje i neprestano se educirati. Također, mora zadržati hladnu glavu i mirnu ruku, posebno u trenucima komplikacija tijekom operacije, kada preuzima ulogu voditelja tima.
Neurokirurgija je grana medicine koja izuzetno brzo napreduje. Dr. Almahariq ističe kako je ono što je nekada bilo nezamislivo, danas postalo rutina, zahvaljujući napretku tehnologije poput mikroskopa, neuronavigacije i intraoperacijskog magneta. Posebno je ponosan na suradnju s Fakultetom strojarstva i brodogradnje koja je rezultirala razvojem hrvatskog robota za neurokirurgiju, koji pomaže u postizanju veće preciznosti tijekom operacija. Ipak, naglašava da je ljudski mozak neurokirurga ključan u upravljanju tim tehnologijama.
Nadalje, edukacija je za njega iznimno važna, s obzirom na brzi napredak u neurokirurgiji. Redovito putuje i usavršava se, prateći najnovije trendove i tehnike. Današnja neurokirurška sala opremljena je sofisticiranom i skupocjenom tehnologijom, što je čini različitom od drugih grana medicine koje su prisutne u svakoj bolnici. KBC Dubrava, prema njegovom mišljenju, prednjači u Hrvatskoj po opremljenosti i tradiciji u stereotaksijskoj i funkcijskoj neurokirurgiji.
Usporedba – Saudijska Arabija i Hrvatska
Posljednjih nekoliko mjeseci proveo je u Rijadu, u Saudijskoj Arabiji, gdje je imao priliku upoznati tamošnji zdravstveni sustav. Iako je bolnica u kojoj radi opremljena najmodernijom tehnologijom, ono što ga je posebno impresioniralo je organizacija sustava, koji je kopija naprednih američkih, kanadskih i britanskih modela. Digitalizacija i primjena umjetne inteligencije u naručivanju pacijenata i pristupu medicinskoj dokumentaciji značajno olakšavaju rad liječnicima.
U usporedbi s Hrvatskom, dr. Almahariq smatra da naša operacijska dvorana ne zaostaje značajno u opremi, iako kvantitativno možda imaju više uređaja. Izostanak intraoperacijskog magneta u Hrvatskoj ne smatra velikim nedostatkom u krajnjem ishodu operacija. Boravak u Saudijskoj Arabiji pruža mu priliku da vidi širi spektar patologija i slučajeva koji nisu uobičajeni u Hrvatskoj, što doprinosi njegovoj edukaciji.
Najveći izazov predstavljao je mentalitet pacijenata, koji su zahtjevniji i skloniji tužbama. Također, rad u novom okruženju s nepoznatim timom zahtijevao je prilagodbu i stjecanje povjerenja kolega. Ipak, uspješno obavljene kompleksne operacije donijele su mu poštovanje i olakšale daljnji rad.
Unatoč primamljivim ponudama za ostanak u Saudijskoj Arabiji, dr. Almahariq planira povratak u Hrvatsku. “Iako oni nude dobre ponude da se ja preselim i ostanem kod njih, a moram priznati da je lijepa atmosfera tamo, međutim ovdje sam iza sebe napravio puno i nije jednostavno sve to ostaviti jer tu sam neurokirurg 15 godina, doktorirao sam, docent sam i imam svojih pacijenata i jako mi je teško kad mi netko pošalje poruku doktore, kad se vraćate i ja kažem za 3-4 mjeseca i oni se već naručuju u moju ambulantu kad se ja vratim. To je jedno povjerenje koje mi je jako teško ostaviti i cilj ovog boravka je da budem još bolji kako bi naš pacijent ovdje dobio onu svjetsku neurokirurgiju koju nudi cijeli svijet.” Također, smatra da njegov rad u inozemstvu promovira hrvatsku medicinu i stručnost.
Njegova dosadašnja međunarodna iskustva uključuju suradnju i edukaciju u regiji (Bosna i Hercegovina, Srbija) te na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi (Saudijska Arabija, Egipat, Alžir, Maroko). Svako putovanje i susret s drugim stručnjacima pruža mu priliku za učenje novih vještina i trikova koji ga čine boljim kirurgom.
Dr. Almahariq s ponosom ističe da Velika Gorica ima još jednog vrhunskog neurokirurga, njegovog mentora i učitelja, dr. Darka Chudya, koji je čak i dobio nadimak “Doktor Čudo.” Baš kao i dr. Fadi, dr. Chudy je također veoma cijenjeno ime među neurokirurzima.
Foto: večernji.hr
Mladi i neurokirurgija
Nažalost, interes mladih za neurokirurgiju danas nije na visokoj razini. Dr. Almahariq objašnjava da neurokirurgija nije atraktivna za privatnu praksu, a radi se o izuzetno teškoj struci s emocionalno zahtjevnim ishodima. “Rezultati su jako teški i ljudske sudbine su jako tužne i morate puno dati za neurokirurgiju, a ne dobijete feedback. Na kraju dana, svi mi imamo ženu, djecu i obitelj i trebamo si priuštiti nešto za djecu. Zato su sve velike grane postale manje atraktivne našim studentima jer žele ići na nešto jednostavnije gdje je zarada brža.”
Ipak, oni koji se odluče za neurokirurgiju obično su izuzetno strastveni i posvećeni. Dr. Almahariq s ponosom ističe da nije upoznao lošeg specijalizanta neurokirurgije ili kardiokirurgije. Zdrava konkurencija među mladim kolegama potiče ih na daljnji napredak. Ohrabruje ga sve veći broj studenata koji pokazuju interes za neurokirurgiju, fascinirani kompleksnošću mozga i znanošću.
Pacijent na prvom mjestu
Na kraju razgovora, dr. Fadi Almahariq naglašava da je najveća nagrada u njegovom poslu dobrobit pacijenta. “Na kraju dana, mi smo svi sretni kada je naš pacijent sretan i ne smijemo to zaboraviti jer meni ništa ne znači da sam poznat i popularan ako moj pacijent nije zadovoljan. Najsretniji sam kada mi pacijent dođe i kaže hvala, vi ste mi spasili život. To je kruna koju bi svaki neurokirurg htio imati.” Njegova predanost, znanje i iskustvo, prožeti multikulturalnim razumijevanjem i neprestanim usavršavanjem, čine ga vrijednim članom hrvatske medicinske zajednice i nadom za mnoge pacijente. O njegovoj predanosti pacijentima govori i titula “Najdoktora” iz 2024.
-
prometprije 6 danaVelike izmjene u prometu zbog koncerta na Hipodromu! Pogledajte sve detalje
-
Vijestiprije 5 danaPojas oko “Goričkog mora” u pripremi za projekt uređenja
-
HOTNEWSprije 6 danaGodina dana Arrive u gradu! Vizual dobio nagradu, putnici puni hvale
-
Sportprije 3 danaZbogom, dotrajali starče! Još samo jednom na ovom travnjaku…