Priča iz kvarta
‘Uspješan grad je onaj u kojem su potpuno zadovoljni bake, djedovi i njihovi unuci’
Doktor sociologije Renato Matić na polovici procesa popisivanja stanovništva govori o demografskoj i društvenoj slici Hrvatske, ali i Velike Gorice, u kojoj živi posljednjih 27 godina
Vrijeme je u kojem je potpuno normalno postalo opraštati se od prijatelja ili članova obitelji koji odlaze u Irsku ili Njemačku, s kartom u jednom smjeru u džepu. Vrijeme je, također, i u kojem jedna obična šetnja našim gradom nedvosmisleno govori da Velika Gorica udara snažnu kontru takvim trendovima na nacionalnoj razini i raste, buja, širi se. A vrijeme je, zanimljiv je trenutak za to, i za popis stanovništva!
Koji će, kao i uvijek, ponuditi odgovore na cijeli niz zanimljivih društvenih, socioloških pitanja. Koliko nas ima, smanjuje li se ili raste broj stanovnika u našoj državi, odnosno gradu, koliko se promijenio sastav stanovništva, jesmo li ostarjeli kao nacija, kakva nam je budućnost… Sve će to biti kudikamo jasnije nakon što se jednog dana dovrši projekt koji je započeo 13. rujna, i to na način na koji dosad nismo navikli, u tehnološki nikad naprednijem izdanju.
Čuveno samopopisivanje, koje je privuklo puno pozornosti, izazivalo je svih ovih dana podijeljene komentare, što i nije posebno čudno za naciju koja se voli i hoće dijeliti kad god se ukaže i najmanja prilika. Ta su dva tjedna samopopisivanja, iskoristimo li terminologiju aktualnog trenutka, bila ključna za jedan veliki iskorak društva u cjelini, jer ovdje je riječ o nečemu nama sasvim novome, ali u mnogim državama odavno prihvaćenome.
Tek će tjedni pred nama pokazati koliko je ta priča uspješno završila, na konačne rezultate morat ćemo pričekati još neko vrijeme, pa je možda najpametnije sjesti na kavu s čovjekom koji zna o čemu priča kad je ova tema u pitanju. I slušati…
Ako imamo tehnologiju, čemu provjera “pješke”?!
Renato Matić je 58-godišnji rođenjem Vinkovčanin koji već 27 godina ima velikogoričku adresu, a u radnoj knjižici stoji mu – doktor sociologije. Nije se tijekom znanstvene karijere uže bavio demografijom, u fokusu su mu bile neke druge teme, no naravno da osmatra svijet oko sebe, da promišlja, da pri tome koristi nagomilano znanje.
Renato Matić predavač je na više fakulteta Zagrebačkog sveučilišta… Foto: Marko Lukunić/PIXSELL
I nekako je logično u cijelu tu priču krenuti upravo sa samopopisivanjem.
– Kao prvo, to je sjajna ideja, nešto što je u uređenim demokracijama, koje paze na svoje resurse i gledaju prema budućnosti, itekako dobro prihvaćeno. I sjajno funkcionira u državama kao što je, recimo, Švicarska. Dobro, sad će netko reći ‘gdje smo mi od Švicarske’, ali ovo je nešto što možemo i mi. E sad, koliko je to dobro iskomunicirano, koliko je sve to skupa ljudima jasno… Loše je ako se događalo da netko ima dobru volju, krene u proces, a onda nešto zastane, zakomplicira se… Po meni, to je trebalo biti vrlo jednostavno, nimalo komplicirano, što općenito vrijedi i za sustav e-Građani. Umjesto da ljude uključuje i osvaja, zato što je to dobro, moderno, potrebno, zato što ubrzava stvari, opet imate osjećaj da time upravlja nekakva birokratska struktura. Ili barem birokratska logika, po kojoj nije bitno ništa osim da se ispoštuje protokol. Hoće li taj protokol donijeti dobro, hoće li rezultirati time da ćemo se bez ikakvih problema ulogirati i sve na brzinu ispuniti, to nema veze. I to je jedan od naših ključnih problema kao društva. Iskreno, očekujem da će nakon svega ovoga ostati dosta upitnika – već na samom startu kreće u analizu stanja hrvatskog društva sociolog Matić.
I stalno se upravo to provlačilo kroz razgovor, koliko god sami popis stanovništva bio centralna tema, oko koje se ovih dana puno toga vrti. Pa se tako raspravlja i čemu dolazak popisivača koji će provjeravati one koji su se samopopisali?!
– To je samo po sebi, oprostite na izrazu, bezveze. Ako se uredno prijaviš, sa svojim podacima, valjda se negdje vidi da je to negdje ‘sjelo’. Ako se od nas očekuje da se priključimo digitalizaciji, a onda nas se ide provjeravati ‘pješice’, na najprimitivniji način, tu nešto ne štima. To je signal da nemamo puno razloga za optimizam što se tiče popisa – tvrdi Matić.
Popisivanje na “starinski”, klasični način provodit će se dva tjedna nakon završetka samopopisivanja, zakonski je moguće taj rok produžiti za još 12 dana, a to će se po svoj prilici i dogoditi. I na kraju ćemo dobiti popis stanovništva koji će nam otkriti, primjerice, ima li Hrvatska i dalje više od četiri milijuna stanovnika.
– Teško je nagađati koja bi to mogla biti brojka, pogotovo jer tu je riječ o onima koji su ovdje prijavljeni s prebivalištem. Taj sustav trebao bi pronaći način da dobijemo što bolju sliku, umjesto da se bavimo sa situacijama u kojima političkom voljom netko negdje ne živi, ali se prijavi i popisuje… To definitivno nije put prema spoznaji jasnog činjeničnog stanja, što bi trebao biti prvi cilj popisa građana. Tko od ‘friziranja’ činjeničnog stanja ima koristi, možemo samo nagađati – kreće opet Renato Matić u neke druge vode, pa nastavlja:
– Kad se pitamo zašto se stvari događaju, odgovor je ‘zato, što nekome odgovaraju’. Kome? Onome tko u rukama ima moć da promjeni ono što nije dobro. A kod nas je politika i dalje ključni mehanizam, putem kojeg se stvari itekako mogu popraviti, samo da postoji vizija i dobra volja, no to izgleda često izostaje.’
Koliko stanovnika danas ima Velika Gorica?
I zato su se ljudi velikim dijelom iseljavali, zato se danas pitamo koliko će nas biti deset godina nakon što nas je bilo 4,3 milijuna.
– Iskreno, očekujem da će biti nešto iznad četiri milijuna, ali što sad i da bude ispod te brojke? Svijet se mijenja, vrlo je česta pojava da jedna grupa ljudi u svom izvornom, tradicionalnom smislu, ne ostaje točno onakva kakva je nekad bila. Prema podacima koje sam čuo od stručnjaka za to područje, za demografsku održivost trebalo bi imati nešto iznad dvoje djece po obitelji u prosjeku. Naša je slika trenutačno takva da je taj prosjek ispod dva, a tu se radi o čistoj matematici. Nastavi li se s takvim trendom, logično je da će nas za 20, 30 ili 40 godina biti puno manje. Ako su perspektive zaista takve, aktualna demografska politika treba znatne promjene. Ako se ne čini ništa specifično u tom smislu, dugoročno i održivo, neće biti ni pomaka – ističe Renato Matić.
Prema očekivanja, Velika Gorica trebala bi imati nešto više stanovnika nego 2011. godine… Foto: David Jolić/cityportal.hr
I dok na nacionalnoj razini brinemo brigu oko negativnih demografskih trendova, sa zanimanjem ćemo iščekivati i podatke vezane za Veliku Goricu. Na popisu iz 2011. godine bilo nas je 63.517 na cijelom gradskom području, a 31.533 u samome gradu. Sudeći po elementarnoj logici, koja kaže da se u ovome gradu u posljednjih deset godina izgradilo na desetke zgrada, da se grad raširio i popunio u svim smjerovima, ta bi brojka morala biti veća, barem kad je u pitanju grad.
– Velika Gorica je jedno od mjesta u koje puno ljudi dolazi, puno ljudi gravitira, puno je prostora, puno se gradi… U svakoj generaciji još netko dođe, sigurno je došao i sad, ali bilo bi čaranje da sad idemo pogađati hoće li i koliko će narasti. Tih 63.517 je sasvim OK brojka, no zapravo nije bitno koliko se stanovništvo povećalo u kvantitativnom smislu. Svakako je bitnija kvaliteta življenja, a za kvalitativan pomak još se uvijek ključne odluke nalaze u rukama političkih aktera – priča Matić i pojašnjava:
– Zašto stalno spominjem političko vodstvo? Zato što kod nas još uvijek politika ima glavne poluge moći. Ništa se ne događa bez politike. Sve dok se stvari u tom smislu ne relaksiraju, dok ne dođe do raspodjele društvene moći, odgovor na svako pitanje ‘zašto’ bit će ‘pitaj onoga tko može mijenjati stvari, a ne želi ili ne zna’…
Dobri smo, ali možemo i moramo još bolje
I tu se zaustavio, ali samo na trenutak, jer kad priča ode na lokalnu tematiku, u prvi plan dolaze i lokalni političari.
– Jako lijepo mi je živjeti u Velikoj Gorici, i ne bih se nikad mijenjao. Međutim, duboko vjerujem jer je itekako vidljivo da u smislu razvoja našeg grada postoje izvanredni a još netaknuti potencijali. Evo, jedan možda i banalan primjer… Mi smo kao studenti još osamdesetih prošlog stoljeća, predlagali da se, istina prvo za grad Zagreb a potom i za šire područje izgradi mreža biciklističkih staza, jer tad je Europa to sve više prihvaćala, no mi ni danas tome nismo ni blizu. Velika Gorica bi, konkretno, baš po tom pitanju relativno brzo, bila u stanju učiniti veliki korak u budućnost. Primijenimo samo nizozemsko iskustvo, zaokružene mreže, sa posebnom signalizacijom, opremeljnim stajalištima, i uz visoki stupanj sigurnosti za sve korisnike… Toliko je prostora, toliko mogućnosti, deseci pa i stotine iskoristivih kilometara za ne samo vožnju biciklom, nego i za šetnice, te uopće za sigurno rekreativno, edukativno sportsko ili turističko kretanje po prirodi … Za sada recimo postoje biciklističke staze kojih je istina više nego prije, ali nigdje konkretno ne vode, bez signalizacije, s upitnom sigurnošću, a nažalost i sa najgorim ishodima. A to je samo jedan primjer – govori Matić i dodaje:
– Imamo recimo jednu izvrsnu stvar, da je Velika Gorica, realno gledajući, sigurno u vrhu po mogućnosti cestovne povezanosti sa širim hrvatskim ali i europskim prostorom. Ti ovdje možeš u pet minuta, gdje god stanuješ, doći do neke obilaznice i za trenutak si a nekoj autocesti. Šteta što se još nije realiziralo ono obećanje o jednoj pravoj šetnici u centru grada. Ovako se zatvori jedan trak i umjesto šetnice dobiješ gužvu. Pa recimo, zamislimo što sve možemo imati pametnim i održivom pristupom jezeru Čiče … Naprosto ne mogu shvatiti ljude koji ne vide taj potencijal, a koji još uvijek iz ovih ili onih razloga dopuštaju to bjesomučno iscrpljivanje. Čiče može biti goričko more, sa sadržajima i ponudom, a pitanje je hoćemo li doživjeti da se to i dogodi.
Renato Matić tijekom znanstvene karijere bavio se najviše problem korupcije… Foto: Žarko Bašić/PIXSELL
Ima ugledni sociolog i neku vrstu formule procjene uspješnosti gradova.
– Ako se pitamo kako ocijeniti razvoj nekoga grada, odgovor je vrlo jednostavan; treba vidjeti kakve su u tom gradu mogućnosti za one koji su zaslužni za sve to što imamo, odnosno za naše starije, umirovljenike, te kakve su mogućnosti za one koji još ne mogu mijenjati stvari ali im pripada budućnost, a to su djeca. Ukratko, grad u kojem djedovi i bake sa svojim unucima mogu šetati slobodno, bez straha od prometa, u kojemu se građani mogu osjećati opušteno, znajući da mogu birati sadržaje, to je humani grad, grad po mjeri čovjeka. Nasuprot tome, u gradu gdje se sve prilagođava automobilima, pronalazimo odgovor na pitanje ‘što je to dehumanizacija?’ Zaključno, Velika Gorica je u nekim izdvojenim dijelovima dobro uređena u tom smislu, ali može i treba biti još puno više – vjeruje Renato Matić.
Društva organske i mehaničke odgovornosti
I tako se razgovor opet vratio na demografiju. I na specifičnost našega grada, kojeg će mnogi, gledajući sastav stanovništva, opisati kao “Hrvatsku u malom”. Kad znamo da je Velika Gorica 1971. godine imala nešto više od 28.000 stanovnika, a pet desetljeća poslije imat će ih gotovo 40.000 više, jasno je kako se grad “punio” doseljenicima. Turopoljci će sve takve nazvati dotepencima, ali nepobitna je činjenica da bi bez dotepenaca slika ovoga grada bila miljama daleko od ove aktualne, na kojoj je Velika Gorica šesti grad u Hrvatskoj.
– Iskustvo uči da je uvijek je dobro kad nema prijetnje ustajalosti. Protok građana je prisutan, a tu vrijedi ono što vrijedi i u ekonomiji: kapital mora biti aktivan i pokretljiv. Tu naravno govorimo o ljudima, o ,humanom kapitalu’, a on je nenadomjestiv. Nema tog zlata, tog bogatstva koje može zamijeniti humani kapital. Svijest o tome da je svaka osoba vrijednost, bez obzira na obrazovanje i sve druge okolnosti, ako se nađe na mjestu na kojem može dati najbolje od sebe, vrijednija je od bilo čega. Znati i usmjeriti razvoj koristeći humani kapital, to je uvijek igrač više na terenu, i to onaj izvanserijski, koji bez problema preokreće rezultat i rješava utakmice. Pitanje je u kolikoj ćemo mi mjeri uskočiti u taj vlak što se tiče budućnosti, jer glupo je, krajnje je glupo gledati odakle tko dolazi, i na toj osnovi donositi sudove o tome koliko može ponuditi, i što se od te osobe može očekivati. A kod nas to i dalje prevladava, ta tradicionalna svijest u negativnom smislu – objašnjava doktor Matić, pa zaključuje, uz još malo znanosti:
– Francuski sociolog Emile Durkheim govori o društvima mehaničke i organske solidarnosti. Tamo gdje je prisutna mehanička solidarnost, vlada plemenski mentalitet, nije bitno zna li netko nešto, nego se pita tko je, čiji je i odakle je. Ako je naš, sve mu je oprošteno! Nasuprot tome, svi koji nisu poznati izazivaju sumnju. U nekakvoj zajedničkoj svijesti ljudskog roda, ono nepoznato u prirodi, sumnjivo je i potencijalno opasno. Za lovca prije deset tisuća godina sumnjati u sve što ne poznaje bilo je životno važno, no u društvu organske solidarnosti, u modernom društvu, to ne može funkcionirati. Sumnjati u nekoga zbog podrijetla dovodi do strašno nefunkcionalnog društva, koje se ne zna i ne može razvijati. A kod nas je to u velikoj mjeri i dalje prisutno, koliko u etničkom, ali još i više svjetonazorskom smislu. I mnogi kao da ne žele to prevladati. Evo, našu tradicionalnu ideološku podjelu, koja je pitanje pretprošlosti i tamo bi trebala ostati, sad je sasvim slučajno zamijenio ovaj virus i podjele oko cjepiva. I ponovno slične emocije, nabrijane, s puno ljutnje. A to bi trebalo izgledati drukčije. Znate ono, idemo sjesti, razgovarati, i pronaći najbolje rješenje…
I tako je, riječ po riječ, došao kraj i ovom razgovoru. A iščekivanje rezultata popisa stanovništva postalo je još za nijansu zanimljivije. Iako, složit ćemo se s profesorom, kvaliteta je uvijek važnija od kvantitete. U životu, ali i na popisu stanovništva.
Priča iz kvarta
Đaci 60-tih ponovo na okupu nakon više od 60 godina
Danas imaju unuke i praunuke, no uvijek su ZA zabavu i ples.
HOTNEWS
Susret trenera Ive Šuška i igrača Dubravka Hrkovca nakon 40 godina
U Primoštenu su obnovljene uspomene iz Dinama, Zagreba, sjećanja na Zvonu, Žutog, Komu, Župsa…
Nekadašnji nogometaš i golgeter s mnogih prvoligaških utakmica Dubravko Hrkovac Hrki za prvosvibanjski vikend boravio je u Primoštenu na jednoj svadbi iz kruga obitelji supruge. Nakon povratka u Novo Čiče u predgrađe Velike Gorice, Hrki je najprije spomenuo svojeg trenera iz Dinama Zagreb, Ivu Šuška.
–Za mene nevjerojatno, prošlo je već 40 godina kako me Ivo vodio kao trener u juniorima Dinama Zagreb. Nenadani susret u Primoštenu bio je vrlo emotivan pa je bilo i suznih očiju. Bila su to još ona romantična vremena kad se nije ubirala članarina, kad su treneri odlazili u škole mladih igrača i vodili brigu o budućnosti istih, kad su za primjer Ivo Šušak i pokojni Ivan Đalma Marković ishodili da na stadionu Dinama dobijem smještaj i prehranu a nakon odlaska mojeg oca koji je iznenada preminuo, dobio sam i stipendijski ugovor. Veliko hvala obojici ali i pokojnom Rudiju Cveku, Rudiju Belinu i ostalim trenerima koji su me trenirali – otkriva Hrkovac koji danas vodi ugostiteljski lokal Kavalir u rodnom mu Novom Čiču.
Hrki je kasnije igrao za ondašnje prvoligaše Radnik Velika Gorica, Zadar, Zagreb, Segestu i Inker.
–Šušak je između ostalih trenirao Zvonu Bobana, Roberta Prosinečkog, Dubravka Pavličića, Fabijana Komljenovića, i Odorjana…Dobro pamtim turnir u Beogradu 1985. godine na pomoćnom igralištu Zvezde, kad smo osvojili drugo mjesto nakon što smo u finalu izgubili 1:2. Svjedoči to i fotografija na kojoj stoje: Knapić, Pavličić, Komljenović, Prosinečki, Dominko, Šušak (trener), Vugrinčić, Pleša, Mioć, Crnogaj, Miletić. Čuče: Berišić, Odorjan, Zvonimir Boban, Nekret-Katić, Martinčić, Hrkovac, Vidak – prisjeća se davno minulih dana Hrkovac.
–Ivo Šušak u Primoštenu ima kuću gdje boravi ljeti a zimi je u Zagrebu. Supruga mu je umrla i to se osjeti u komunikaciji ali ipak je naglasio da se od igrača iz Turopolja najradije prisjeti uz moju malenkost još i Željka Župetića Župsa (na fotografiji gore Župetić sjedi drugi s lijeva a Šušak peti), kojeg pozdravljam ovom prilikom. Župetića je trenirao u seniorima Zagreba kad su iz trećeg ranga stigli do ondašnje 1. Lige koja 90.-tih nije ni startala zbog nadolazećeg Domovinskog rata. Koliko je Ivo bio cijenjeni trener govore i činjenice da je nakon zagrebačkog Kemičara (kasnije Cromos) radio u omladinskoj školi Dinama, vodio seniore Zagreba, Izole, Osijeka, Marsonije, mladu selekciju Hrvatske U-21, Maribor, Dinamo Tbilisi, reprezentaciju Gruzije, a sve je zaokružio kao voditelj škole nogometa u najdražem mu klubu Dinamu Zagreb – zaključio je Dubravko Hrkovac priču o svojem bivšem treneru.
Na fotografiji dolje Hrkovac kao kapetan juniora Dinama čuči u sredini a stoje prvi s lijeva trener Ivan Đalma Marković i legendarni igrač plavih Stjepan Lamza.
HOTNEWS
Ekologija, tradicija, poduzetništvo i ljubav prema zajednici! Ovo je priča o Vladimiru Štarkelju
„Želim da naš grad bude poznat kao mjesto u kojem žive dobri ljudi, velikog srca.”
Kada se govori o ljudima koji ostavljaju trag u svojoj zajednici, nezaobilazno je ime Vladimira Štarkelja. Ovaj svestrani Velikogoričanin već desetljećima neumorno djeluje na različitim poljima, od očuvanja tradicije i kulturne baštine, preko ekologije, pa sve do poduzetništva.
Više od tisuću čuvara tradicije i kulturne baštine prodefiliralo je kroz dva vikenda pozornicom Pučkog otvorenog učilišta u Velikoj Gorici, gdje su na jubilarnoj, 25. smotri folklora oživjeli duh prošlih vremena pričajući priče kroz glazbu, pjesmu, ples i narodne nošnje. Gradska smotra koreografiranog, izvornog i dječjeg folklora tradicionalno je organizirana od strane Zajednice kulturno-umjetničkih udruga Grada Velike Gorice, na čijem je čelu od samih početaka upravo Vladimir Štarkelj.
„Kulturni amaterizam je neizmjerno bogatstvo Velike Gorice, njime se ljudi bave iskreno i od srca i zbog tog iskrenog davanja njihov rad je plemenit. Zajednicu čine ljudi koji se već godinama, čak i desetljećima bave amaterskim i profesionalnim folklorom te diljem svijeta prenose ljepote naše kulturne baštine. Ponosni smo na naše članice koje djeluju već cijelo stoljeće, a okupljaju niz različitih generacija. Veliku pažnju posvećujemo najmlađim čuvarima kulturne baštine koji se redovito sastaju, pjevaju, plešu, uče o tradiciji i druže se u okruženju koje potiče razvoj pozitivnih osobina i vrijednosti”, istaknuo je predsjednik Štarkelj i naglasio kako se upravo zajedništvom i slogom jača kulturno-umjetnički amaterizam.
„Uz obnovu folklornog nasljeđa, pratimo i tijek umjetnosti u razvoju suvremenog plesa, pjesme, ali i dramske umjetnosti. Baština je sustav vrijednosti koji treba čuvati stalnim ponavljanjem i izvođenjem, a Zajednica marljivo i sustavno djeluje na tom polju, značajnom za razvoj društva u cjelini”, dodaje ovaj rođeni Velikogoričanin.
Inače, Štarkelj je odrastao u Mičevcu, a osim što je poznat po svom kulturno-umjetničkom angažmanu, osnivač je i član brojnih udruga poput ‘Zelene akcije Mičevec’ kroz koju se posvetio očuvanju okoliša te je voditelj nekoliko ekoloških projekata poput revitalizacije javnog prostora, postavljanje solarnih klupa u dvorište škole u Mičevcu te nabava električnog bicikla za zeleno redarstvo.
foto: Vladimir Štarkelj
„Kroz sve projekte koje provodimo, naš cilj je osnažiti lokalnu zajednicu i podići svijest o važnosti očuvanja okoliša. Vjerujem da svaka mala akcija, bilo da je riječ o edukaciji, sanaciji ekoloških problema, doprinosi stvaranju održivijeg i zdravijeg života za nas i buduće generacije”, kaže Štarkelj. Dodaje i kako smatra da je ekologija izuzetno važna te da bi se boljim sustavom gospodarenja otpadom postigao održivi razvoj.
Ovaj naš svestrani sugrađanin, 2017. godine osnovao je i Udrugu „Povijesna postrojba ban Gašpar Alapić” s ciljem očuvanja i promocije baštine slavne hrvatske plemićke obitelji Alapić. U sklopu Udruge djeluje povijesna postrojba s gardistima, topnikom i bubnjarom u povijesnim odorama iz 16. stoljeća i iza sebe ima stotine nastupa u Hrvatskoj, ali i šire.
No, tu ne staje. Kao veliki zaljubljenik u starodobna vozila, ali i kolekcionar, na radost brojnih entuzijasta, 2021. godine osnovao je Oldtimer klub Turopolje, čiji je ujedno i predsjednik. Bila je to dugogodišnja želja mnogih vlasnika starodobnih vozila, a o velikom uspjehu kratkog djelovanja kluba pokazuje broj članova, njih 216, dok je njihova manifestacija Oldtimer show Turopolje koja u centar grada dovodi najljepše i najstarije primjerke starodobnih vozila, postala prepoznatljiva i van granica Lijepe naše.
„Naši članovi su iskreni entuzijasti željni druženja i zaštitnici tehničke kulturne baštine. Kada je u pitanju sama restauracija ona može trajati mjesecima, pa sve do nekoliko godina. Za sve to je potrebno puno truda, financija i odricanja, ali zato je osjećaj uspjeha velik. To u vama pokreće motivaciju te s velikom strašću nastavljate dalje, pogotovo kad pronađete potpuno zapušteno vozilo kojeg imate želju obnoviti do razine potpuno novog”, priča nam ovaj strastveni kolekcionar.
„Uglavnom većina naših članova restauriraju sami svoja vozila koliko im to financijske mogućnosti dozvoljavaju te posjeduju ili razmjenjuju znanja. Pomažemo jedni drugima raznim savjetima oko nabavke dijelova i obnove, a neki su s godinama postali pravi stručnjaci. Sreća je da danas postoje interes i kod mlađih osoba, te im stariji prenose svoja znanja od autoelektrike, limarije, lakiranja i mehanike”, objašnjava Štarkelj te dodaje kako im nikad ne nedostaje entuzijazma.
Foto: Oldtimer show Turopolje, Vladimir Štarkelj, predsjednik OTK Turopolje u dogovorima/G.Kiš, cityportal.hr
Uz sve nabrojeno, uspješno vodi i obiteljski posao. Naime, suvlasnik je poznate goričke auto-kuće koju je osnovao 1990. godine s ocem Vladimirom i bratom Ratkom.
„Sve je počelo sredinom šezdesetih godina kada je otac otvorio svoju prvu auto električarsku radionicu. Početkom sedamdesetih je kupio staru kovačnicu na adresi Zagrebačka 28. Uskoro odustaje od autoelektrike i postaje ovlašteni serviser marke Citroen. Sredinom osamdesetih otvaramo i Renault servis te se s bratom Ratkom uključujem u rad radionice i osnivanje auto-kuće. Naša najveća snaga je da funkcioniramo kao obitelj, da smo svi podređeni istom cilju. Zapravo smo školski primjer kako se upornošću, odricanjem i vjerom u sebe i svoje sposobnosti može postići cilj”, govori nam Štarkelj kojemu je kako kaže, najveća podrška u svemu što radi supruga Sanja i njegovo troje djece.
Za sebe kaže da je radoholičar što se može vidjeti kroz brojne projekte koje ima pod svojim krilom. S time bi se složio i njegov blizak prijatelj koji smatra da Vladimir ili radi ili spava.
„Uvijek imam neke ideje, ambicije i tome jednostavno nema kraja. Koliko me umara toliko i veseli. Iz toga crpim i vrijeme, jer uvijek imaš vremena za ono što žarko želiš”, naglašava Štarkelj.
Za svoj rodni grad, Veliku Goricu, kaže da je njegov dom, ali i mjesto koje ga je oblikovalo i koje voli.
„Ovdje imam brojne prijatelje od djetinjstva što mi je najvažnije u životu, a povezuje nas poslovni, obiteljski i društveni život. Moj životni cilj uvijek je bio doprinositi zajednici, bilo kroz poduzetništvo ili angažman u društvenom životu. Kroz to iskustvo naučio sam kako povezivati ljude, ideje i resurse. Iako se naš grad već može pohvaliti sjajnim gradonačelnikom Ačkarom, koji svojim radom donosi konkretne promjene, važno je da i dalje radimo na tome da Velika Gorica bude prepoznata u svakom segmentu. Želim da naš grad bude poznat kao mjesto u kojem žive dobri ljudi, velikog srca. Nadam se da će se Velika Gorica i u budućnosti nastaviti ovako rasti i razvijati se”, zaključuje Štarkelj.
Foto: Vladimir Štarkelj na Oldtimer Showu Turopolje 2023/OTK Turopolje
Bilo da predvodi folklornu smotru, postavlja solarnu klupu, restaurira oldtimer ili razvija obiteljsku tvrtku, Štarkelj iza svakog projekta ostavlja trag ljudskosti i predanosti. Njegov primjer pokazuje da istinska promjena ne dolazi od velikih riječi, već od upornog, svakodnevnog rada na stvarima do kojih nam je istinski stalo.
Priča iz kvarta
Naših 60 godina male mature: Bilo je to vrijeme kina i sladoleda, Dingosa i sokolane…
U goričkoj Pivnici ove se srijede okupilo društvo koje je danas u srednjim sedamdesetim godinama, cure i dečki koji su 1965. završili svoje osnovnoškolsko obrazovanje. Velika Gorica tad je bila bitno drukčiji grad…
U prestižnom ugostiteljskom lokalu Pivnica u Velikoj Gorici, u utorak 15. travnja poslijepodne, okupilo se vrlo zanimljivo društvo dama u zrelim i takozvanim zlatnim godinama života te njihovi muški vršnjaci. Skup su organizirali Ivan i Stjepan Mikulčić.
– Svi okupljeni smo generacija koja je prije 60 godina u Velikoj Gorici završila osmogodišnje osnovno školovanje i tako stekla ondašnju malu maturu. Uglavnom smo rođeni 1950. godine i domicilni smo stanovnici Velike Gorice i susjednih mjesta; Plesa, Rakarja, Kurilovca, Novog Čiča, Okuja, Velike Mlake i još nekih. Red je da druženjem malo proslavimo zaista veliki jubilej rastanka od vjerojatno najljepšeg razdoblja života i prisjetimo se tih lijepih dana – uvodno je kazao Ivan Mikulčić Mika.
Dobro je zapamtio kako je izgledala Gorica tih davnih dana.
– Velika Gorica je tad još bila na početku svojeg razvoja pa smo prvi razred odradili na početku Zagrebačke ulice, s desne strane, nedaleko parka u samom centru grada, u jednoj tada prigodnoj zgradi, u kojoj je kasnije bila trgovina Ve-go. Učiteljica je bila Stanka Matijašec. Kasnije smo se selili na suprotnu stranu ulice, u prostorije današnjeg Veleučilišta, pa u takozvanu Kulu, u blizini zgrade DVD-a, sad Udruženje obrtnika, a na kraju u potpuno novu školu, danas OŠ Eugena Kvaternika – otkriva Mika i dodaje:
– U novoj školi dobili smo i malu dvoranu za tjelovježbu, pa nismo više morali kroz kukuruze prema Kolarevoj, nedaleko tadašnjeg legendarnog igrališta NK Radnika, gdje smo vježbali u jednoj prizemnici koja još i danas postoji, odmah iza glavne pošte i HEP-a, a zvali smo je “sokolana”. U novoj školi razrednica nam je bila Josipa Čeranić.
Generacija učenika koji su pohađali 8. A, njih 22, okupila se i prije dvije godine na istom mjestu, u Pivnici, pa Mikulčić ima vjerodostojne podatke o broju učenika koji su u osam godina prodefilirali razredom.
– Na popisu imam oko 60 učenika. Neki su zajedno odradili svih osam godina, neki su se odselili, neki stigli iz susjednih mjesta od petog razreda nadalje, neki promijenili razred ili školu, a kasnije je, nažalost, dosta njih i preminulo. Ovom novom okupljanju odazvali su se Ankica Kranjčina (rođena Črnjak), Đurđica Dolački, Đurđa Nemet (Đuksi), Ankica Kadabec (Mirenić), Višnja Pavša (Peternac), Nada Gršetić (Stanković), Đurđa Plepelić (Šapković), Marija Pupić (Vugrinović), Franjo Bartolić, Miro Brigljević, Kazimir Fabečić, Ivica Jancetić, Zlatko Katulić, Stjepan Kliček, Marko Krilić, Ivan Mikulčić, Stjepan Mikulčić, Mato Paviša, Ratko Radić, Stjepan Zagorec, Josip Zubec i Božidar Župetić. Prije dvije godine odazvali su se i Ivan Godinić te Zvonko Mučnjak, koji su ovaj put bili spriječeni zbog bolesti.
Ivan Mikulčić dodao je i kako je red da se spomenu oni koji su, nažalost, puno prerano preminuli.
– To su Josip Bratković, Vlado Brigljević Šterna, Zlatko Brigljević Riba, Diana Daubachy, Stjepan Kavur, Nenad Kos, Stjepan Kovačić, Ivan Ljeljak, Ivan Lisec, Višnja Mikša, Ivan Munđer, Marica Plepelić, Branka Postić, Štefica Poturić, Milan Šipušić, Branko Trdić, Ivan Veselić, Marica Zubec i Mijo Gusić -pokazao je Ivan Mikulčić svoj precizan istraživački rad, pa i pamćenje.
Mika je bio ponajbolji učenik razreda, a kasnije je postao diplomirani inženjer prometa. Od 1977. do 1989. godine bio je djelatnik Gradske uprave grada Zagreba, u tadašnjem Sekretarijatu za promet. Godine 1981. autor je idejnog rješenja jednosmjernog prometa kroz Veliku Goricu, koje je i sprovedeno, a egzistira i danas. Bavio se i sportom, odlično igrao nogomet za velikogorički Radnik, a u bivšoj državi bio je prvoligaški sudac, kao i u hrvatskoj ligi. I drugi učenici iz ondašnjeg A razreda bili su kasnije zapaženi u društvenom i osobnom životu.
– Pokojni Neno Kos bio doktor radiolog, Višnja Peternac bila je dugogodišnja tajnica tad jedine škole u Velikoj Gorici, koju je i pohađala, Stjepan Mikulčić radio je kao sanitarni inspektor na tada državnoj razini, a bio je i branitelj u Domovinskom ratu, kao i Ratko Radić, Josip Zubec i Franjo Bartolić. Ivan Godinić imao je također diplomu sanitarnog inspektora, Marija Vugrinović ima svoj OPG, Stjepan Zagorac uspješni je obrtnik koji ima čak pet obrtničkih diploma, Vlado Odrčić radio je kao kontrolor leta u zračnoj luci na Plesu, gdje je 43 godine radio i Stjepan Kliček, Marko Krilić u Velikoj Gorici pokraj crkve Navještenja Blažene Djevice Marije ima svoju trgovinu uredskog materijala… I mnogi drugi bili su i jesu uspješni, čestiti pa i cijenjeni građani Velike Gorice i okolnih mjesta uz svoje obitelji – zaključio je Ivan Mikulčić.
Druženje je organizirano ciljano u Velikom tjednu, kako bi i oni koji možda žive van Lijepe naše bili prisutni, jer za Uskrs obavezno stižu u svoju Goricu. Zbog takvog termina nije bilo muzike i plesa, ali svečano, dostojanstveno i mirno svakako je bilo. Najprije je prisutne pozdravio jedan od organizatora Ivan Mikulčić te predstavio one koji nisu bili na druženju prije dvije godine. Razlog? Mnogi se možda ne bi međusobno ni prepoznali nakon 60 godina, što je i razumljivo.
Na samom domjenku opet su osvježene uspomene i sjećanja na prekrasne davno minule dane kad se za kino u Gorici vikendom tražila karta više, kad su dečki nedjeljom u deset jurili masovno na utakmicu NK Radnika u Kolarevu, a dame, one mlađe i starije, išle na misu. Kad se plesalo i slušao tadašnji odličan lokalni bend Dingosi, kad se išlo na kolače ili sladoled u jedinu slastičarnu, kad se šetalo Goricom i poznavalo gotovo sve koje se srelo. Danas baš i nije tako…
Sklopljena su tada mnoga prijateljstva, možda i simpatije. Svjedoče tome i poneka međusobna posjećivanja, a najsvježiji primjer je posjeta Juraju Šipušiću koji zbog bolesti nije mogao na druženje. Što ti je život, kao školarac bio je vjerojatno najbrži u Velikoj Gorici, pa i šire, štete je što se nije bavio atletikom.
Slavljenici i oni koji nisu mogli do Pivnice danas imaju oko 75 godina i svjedoci su zavidnog dijela povijesti svoje voljene Velike Gorice, pa i kultnog mjesta gdje su se okupili. Spomenimo na kraju da je jedan od prisutnih slavljenika svima poklonio primjerak svoje knjige o sportu, barem za uspomenu povodom prekrasnog druženja.
CityLIGHTS
Pitali smo ChatGPT što misli o Velikoj Gorici, evo što je rekao!
Bogata povijest, odlična pozicija, ali i svijetla budućnost?
-
Najaveprije 3 danaFOTO Sutra je Norijada 2025
-
HOTNEWSprije 2 danaKišna norijada: Gimnazijalci popili kavicu i trk na trg!
-
Moja županijaprije 5 danaFOTO Nenad Črnko ponovo izabran za predsjednika Nogometnog saveza Zagrebačke županije
-
HOTNEWSprije 3 danaNAJ POLJOPRIVREDNIK Žiri odabrao Maju Šulog, čitatelji Halugu iz Mičevca!