Povežite se s nama

Vijesti

Uoči Svjetskog dana bolesti štitnjače: Evo što sve morate znati o ovoj žlijezdi

Karcinom štitnjače najčešća je zloćudna bolest endokrinog sustava.

Objavljeno

na

Štitnjača je žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem smještena u sredini donjeg dijela vrata. Sastoji se od dva režnja, desnog i lijevog, pri čemu oba režnja zajedno podsjećaju na leptira. Štitnjača proizvodi i luči u krvotok hormone tiroksin (T4) i trijodtironin (T3) koji djeluju u svim tkivima i organima, upravljaju svim metaboličkim procesima u tijelu, a osobito su važni u pretvorbi hrane u energiju i toplinu. Regulacija lučenja hormona štitnjače odvija se mehanizmom povratne sprege putem hipotalamusa i hipofize u mozgu. Tireotropin oslobađajući hormon (TRH) iz hipotalamusa potiče lučenje hormona tireotropina (TSH ) iz hipofize koji stimulira proizvodnju i lučenje hormona štitnjače vežući se na receptore u štitnjači.

Svjetski dan bolesti štitnjače obilježava se 25.svibnja, ujedno kada i Međunarodni dan svjesnosti o bolestima štitnjače s ciljem podizanja svijesti o potrebama preventivnog pregleda i ranog otkrivanja bolesti štitnjače.

Dva najčešća poremećaja funkcije štitnjače su HIPERTIREOZA i HIPOTIREOZA.

HIPOTIREOZA je stanje smanjenog stvaranja, izlučivanja i djelovanja hormona štitnjače. Najčešći uzrok hipotireoze je kronična autoimuna upala štitnjače HASHIMOTOV TIREOIDITIS. Hipotireoza se može javiti u bilo kojoj životnoj dobi, a posebno je česta u starijih osoba. Javlja se u 10% žena i 6% muškaraca starijih od 65 godina.

HIPERTIREOZA je stanje povećane aktivnosti štitnjače, a posljedica je prekomjerno lučenje njezinih hormona. Može se javiti u bilo kojoj životnoj dobi, a posebno je česta u žena između 20. i 50. godine života.

Prema preporukama stručnjaka, odrasle osobe, prije svega žene, trebale bi početi s pregledima hormona štitnjače u 35.godini života i ponavljati ih svakih 5 godina. Žene češće obolijevaju od bolesti štitnjače, svaka treća žena ima čvor na štitnjači, a svaka deseta ima neki od poremećaja funkcije štitnjače. Karcinom štitnjače je češći oko četiri puta u žena nego u muškaraca, a najčešće se otkriva kod žena u srednjoj životnoj dobi.

Karcinom štitnjače najčešća je zloćudna bolest endokrinog sustava.

Prema zadnjim procjenama Međunarodne agencije za istraživanje raka, 2020.g u svijetu od raka štitnjače oboljele su 586 202 osobe, a umrlo je 43 646 osoba. Žene čine gotovo 80% svih novih slučajeva i 63% smrti zbog raka štitnjače.

Rak štitnjače ima vrlo visoko petogodišnje preživljenje, oko 85% kod muškaraca i 90% kod žena. Tipovi karcinoma štitnjače su papilarni, folikularni, medularni, te anaplastični i nediferencirani,a obično se otkrije čvor na vratu koji nema nikakvih drugih simptoma. Papilarni karcinom čini 60 do 70% svih karcinoma štitnjače, žene obolijevaju 2 do 3 puta češće nego muškarci, a češći je u mlađoj dobi, no u starijoj dobi je maligniji. Folikularni karcinom čini otprilike 15 % karcinoma štitnjače, češći je u starijih osoba i u muškaraca, a maligniji je od papilarnog, te se širi krvnim putem i stvara udaljene metastaze. Anaplastični karcinom čini 10% ili manje svih karcinoma štitnjače, uglavnom se javlja kod starijih i nešto češće u muškaraca. Njega karakterizira nagli porast štitnjače i bolna osjetljivost. 80% bolesnika umire unutar godine dana od postavljanja dijagnoze.

Ako štitnjača ne radi kako treba, to utječe na gotovo sve tjelesne funkcije; disanje, srčanu i živčanu funkciju, metabolizam, tjelesnu temperaturu, tjelesnu masu, mišićnu snagu, kosti, kožu, menstruacijski ciklus, plodnost, razinu kolesterola.

Pozornost bismo svakako trebali obratiti na simptome kao što su umor, bezvoljnost, nesanica, temperaturna osjetljivost, bol/slabost u mišićima i zglobovima, otečenost u licu i području vrata, pojačano ispadanje i lomljenje kose, poremećaj menstrualnog ciklusa, anksioznost, loša koncentracija, ubrzani rad srca, neobjašnjive promjene tjelesne mase, konstipacija, osjetljivost i ispupčenost očiju.

Kako bismo očuvali zdravlje i dobru funkciju svoje štitnjače prvi korak kao i kod svih zdravstvenih poremećaja/bolesti svakako bi trebalo biti usvajanje zdravih životnih navika i po potrebi promjena životnog stila.

Zdrava i uravnotežena prehrana, dovoljno sna i smanjenje stresa te umjerena tjelesna aktivnost temelji su dobrih životnih navika. Sve teže psihičke i fizičke aktivnosti tijekom dana trebalo bi odraditi tijekom prijepodneva i u ranim popodnevnim satima, kada je tijelo u tzv. prirodnom stresu, i stvara više energije. Tijekom poslije podnevnih sati smanjite intenzitet aktivnostima. Usmjerite se na ljude i koji vas opuštaju i zabavljaju. Također, bilo bi dobro ranije krenuti na spavanje. Ne tjerajte tijelo preko granica izdržljivosti.

Korisno bi bilo i educirati se o samopregledu štitnjače. Pogled u ogledalo otkriva stanje štitnjače:

1. Držite ogledalo tako da vidite područje Adamove jabučice.
Pazite da određujući poziciju žlijezde ne pomiješate pomicanje Adamove jabučice s oteklinom.
2. Usredotočite se na navedeno područje i zabacite glavu.
Uzmite gutljaj vode i progutajte ga te promatrajte pojavljuje li se oteklina.
3. Ako niste sigurni, ponovite postupak s vodom.

Prije uzimanja bilo kakvih dodataka prehrani pa tako i onih za koje držimo da bi imali blagotvorni učinak na našu štitnjaču, potrebno je individualno savjetovanje sa zdravstvenim djelatnikom koji ima uvid u vaše lijekove propisane na liječnički recept kako bi se izbjegle moguće interakcije i neželjene nuspojave.
Budući da hrana smanjuje apsorpciju nekih lijekova, među njima i hormona štitnjače, preporuka za uzimanje te terapije je ujutro, na prazan želudac i to barem sat vremena prije prvog obroka te dva sata prije uzimanja bilo kakvog dodatka prehrani koji sadrži željezo.

Oni najčešći nutrijenti koji igraju ključnu ulogu u funkciji štitnjače i sintezi njezinih hormona, svakako su jod, željezo, cink, selen.

Glavni izvor joda kod nas je jodirana sol koja se počela jodirati u razdoblju iza 2.svjetskog rata čime smo iskorijenili onu tipičnu gušavost zbog manjka joda. Ostali bitni izvori su morski plodovi, alge, sojini proizvodi, mliječni proizvodi

Kod mjerenja razine željeza u krvi važno je obratiti pozornost i na feritin jer njegove niske razine također dovode do slabije funkcije štitnjače. Cink sudjeluje u imunološkom odgovoru, pomaže kod oksidativnog stresa te je bitan na svim razinama proizvodnje hormona štitnjače. Kod selena je uočeno da njegova snižena razina dovodi do pogoršanja efekta manjka joda te sniženih razina T3 i T4.

Uz nabrojane nutrijente svakako je važno voditi računa o zdravlju jetre i mikrobiomu crijeva također.

 

Sport

Baka, deda, tata pa – Niko! Rimac junior došao je odrastati u Goricu

Niko Rimac (19) novi je igrač KK Gorice, talentirani bek stigao je na posudbu iz prvoligaša Dubrave i u našem će klubu pokušati razviti svoj talent, koji je zapisan u genima ove košarkaške dinastije…

Objavljeno

na

Objavio/la

Neke bake najbolje kuhaju, neke kupuju najbolje poklone, neke čuvaju djecu i uspješnije od roditelja… A neke bake daju ime nacionalnim sportskim natjecanjima! Jedan od njih, jedan od rijetkih, zove se Niko Rimac.

Njegova je baka, naime, Ružica Meglaj Rimac, ponajbolja košarkašica u hrvatskoj povijesti, čije ime nosi ženski košarkaški kup. Njegov je djed čuveni trener Matan Rimac, u davnim vremenima sjajan igrač Lokomotive i kasnije Cibone. Njegov je stric Davor Rimac, NCAA prvak iz 1994. s Arkansasom, a njegov otac je Slaven Rimac, proslavljeni košarkaš, reprezentativac, a danas uspješan trener…

Iz te i takve loze, eto, stiže Niko Rimac, koji je od ovog četvrtka igrač KK Gorice! Tek mu je 19 godina, a u tijeku je već treća sezona u koju je ušao kao prvotimac KK Dubrave, člana elitnog ranga hrvatske košarke. Kako u svom klubu nije mogao pronaći dovoljno prostora i minuta, cijela ova košarkaška obitelj zajednički je donijela odluku da je najpametnije preseliti se upravo u Goricu. Niko dolazi na posudbu, bit će tu do kraja sezone, a plan je da svojim igrama pomogne našem klubu, ali i sebi.

U sustavu trenera Damira Cicija Miljkovića dobit će puno više prostora za razvijanje svoga talenta, koji definitivno postoji. Stilom igre će na trenutke podsjetiti na tatu Slavena, tu je i mekana ruka, i osjećaj za igru, a u ovoj fazi košarkaškog razvoja najvažnije mu je da – igra. Kad to već nije moguće u prvom, bit će moguće u drugom rangu, u kojem Goričani gledaju isključivo prema vrhu. Početak sezone, unatoč tome, nije bio idealan, Gorica je nakon tri kola na omjeru 1-2, a upravo bi Niko Rimac mogao pomoći po pitanju boljih rezultata u budućnosti.

Svi detalji oko njegova dolaska u Turopolje su riješeni, Rimac junior već se priključio svojim novim suigračima, među kojima bi se ovih dana moglo naći i još jedno novo lice. Kako se može neslužbeno doznati, u finišu su pregovori s jednim igračem na centarskoj poziciji, koji također dolazi iz jednog prvoligaškoga kluba, a ta bi dva osvježenja zaista mogla donijeti jako puno Cicijevoj momčadi.

Niko Rimac debitirat će za Goricu već u petak, kad u našu dvoranu stižu Vrijednosnice Osijek. Pogađate, na dresu će biti broj 6, kojeg pamtimo i s leđa njegova tate Slavena…

Nastavite čitati

Sport

Čudesna priča iz Gorice: ‘Treniramo triput tjedno, a imamo 25 pobjeda zaredom!’

Odbojkašice HOK Gorice čudesan niz od maksimalne 22 pobjede u prošloj sezoni nadogradile su s nove tri na početku nove sezone, a o tajnama uspjeha priča nam dopredsjednica kluba Diana Breko. Ima tu i Azene, i infrastrukture, i planova…

Objavljeno

na

Objavio/la

Nekako u tišini, u zavjetrini, u sportskom životu našega grada događa se jedna gotovo nevjerojatna priča o uspjehu, odrastanju, strasti i – pobjedama. Priča je to koja dolazi iz odbojke, glavne role u njoj drže djevojke iz HOK Gorice, a radni naslov mogao bi biti “Naš savršeni niz”. Seniorke HOK Gorice, naime, u nizu su od 25 uzastopnih pobjeda u prvenstvenim utakmicama! Cijela prošla sezona prošla je u apsolutno pobjedničkom ritmu, bez ijednog pogrešnog koraka, a nastavilo se i ove sezone u istom tom ritmu.

I naravno da svaka takva priča u našem gradu vraća uspomene na neka prošla vremena, na doba kad je nikad prežaljena Azena žarila i palila hrvatskom odbojkom. Postoji najmanje nekoliko poveznica između tog romantičnog i ovog današnjeg, ponovno uspješnog odbojkaškog razdoblja, a jedna od najsnažnijih je Diana Breko. Nekoć Diana Reščić, ponajbolja tehničarka u državi, danas je pod novim prezimenom u novoj ulozi. Dopredsjednica je HOK Gorice, kluba kojeg je pokrenula zajedno s predsjednicom Katarinom Ćosić, i ima razloga uživati u trenutku.

– Prije tri godine, u vrijeme kad smo igrali 1. B ligu, ostali smo bez dvije-tri igračice iz seniorskog pogona, koje su otišle u Mladost. Budući da smo mi pogon koji isključivo radi sa svojom djecom, koju pokušavamo dovesti do seniorki, takav udarac bilo je teško podnijeti i ispali smo u niži rang. Tu godinu iskoristili smo za razvoj mlađih igračica, s planom da one dođu do razine na kojoj sad jesu – započela je Diana i dodala:

– Prošlu cijelu sezonu odigrali smo tako bez ijednog poraza, nisam sigurna jedino jesmo li izgubili jedan ili dva seta. Vratili smo se u rang više, u koji cijela ta naša generacija i pripada, a tu u prva tri kola imamo tri pobjede. I sve to s ekipom u kojoj samo dvije ili tri cure nisu iz Velike Gorice. To su djeca koja su kod nas odrastala, curice kojima smo prvi put vezale tenisice… A to je, kako mi gledamo na stvari, najveća vrijednost našega kluba.

Posljednja pobjeda u nizu bila je ona izborena u gradskom derbiju s OK Velikom Goricom, drugim goričkim klubom.

– Gradski derbi bio je prava utakmica za pogledati! Jako lijepa utakmica, popunjene tribine, s nekih dvjestotinjak gledatelja, što je jako puno s obzirom na popularnost odbojke kod nas već dugi niz godine. A derbi je bio super. Igrala se lijepa odbojka, a mi smo pokazali zrelost i odlučnost, pa je nama pripala pobjedi i trenutačni status prve ekipe u gradu. A to je uvijek lijepo – sa smiješkom kaže Diana.

Riječ je o trećem rangu natjecanja, daleko je to još od razine na kojoj je nekoć bila Azena, ali cure idu polako, korak po korak.

– Krenule smo 2013. godine. Sjedile smo na kavi Zrinka Zuanović, Katarina i ja, i nešto smo pričale… Taman je Azena bila pred raspadom i kroz to naše ćakulanje došli smo do toga da ne bi bilo loše osnovati klub i krenuti raditi s mladima. U nekih pola sata odlučile smo da idemo u to i krenule smo. Katarina je odradila najveći dio oko papirologije i počeli smo okupljati djecu i trenirati. Taj broj brzo je rastao, ukazala se potreba i za novim trenerima, pa smo uključili naše cure iz Azene: Ines Rendulić, Sandru Bašić, Unu Bogović… Za njih smo znale što su učile, koje vrijednosti su usvojile u ono naše doba. Primarna nam je želja da treneri koji dolaze slijede ono što smo mi prepoznale kao važno, ono kako mi želimo da naš klub izgleda. A to je briga za svakog člana, za roditelje, pri čemu rezultat nije uvijek u fokusu. Ni nama u vrijeme Azene rezultat nije bio imperativ – govori Diana.

Velikogoričani su brzo prepoznali dobar i kvalitetan rad s djecom.

– Od početka je to lijepo krenulo, jer za djevojčice od prvog do četvrtog razreda u Velikoj Gorici tad nije bilo velikog izbora sportskih aktivnosti. Kao da su ljudi jedva dočekali da se pojavi neka nova opcija. OK Velika Gorica tad je već postojala, ali mlađe dobne kategorije nisu imale formirane kao što imaju danas, tako da mi s brojem djece nikad nismo imali problema. Stalno se krećemo oko brojke od 150 članova, a imamo i četiri zaposlenika na puno radno vrijeme. Kažu nam mnogi da smo zbog toga jako hrabre, budući da mi četiri mjesečne plaće isplaćujemo do 15. u mjesecu, jer to je primarni izvor prihoda za te ljude. I na to smo ponosne – ističe.

Klub je posložen na najbolji mogući način s obzirom na okolnosti u kojima živi i djeluje, koje utječu i na sve buduće ambicije.

– Svakom klubu u nekom periodu sportskog razvoja, ako pričamo o seniorima, potreban je netko koga ćeš dovesti sa strane. Nemamo mi toliki pogon ni mogućnosti proizvoditi igračice kao na traci, igračice koje će puniti sve rupe koje u nekom trenutku nastaju. To ne može ni Mladost, koja ima prekrasne uvjete za rad, a nama najveću prepreku po pitanju većih sportskih ambicija predstavlja sportska infrastruktura – otvoreno kaže Diana.

Jako je puno klubova u našem gradu, jako puno potreba, a prostora i vremena nikad dovoljno.

– I nama dvjema koje vodimo klub, koje smo bivše sportašice, trebalo je vremena da shvatimo da neke stvari nisu u našoj moći. I da ih moramo prihvatiti takve kakve jesu. Nama seniorke treniraju tri puta tjedno, jednako kao i djevojčice od sedam godina?! A sve zato što želimo u terminima koje smo dobili na raspolaganje svima dati podjednako za iznos članarine koju roditelji plaćaju. Mislim da je tužno i žalosno da seniorke treniraju tri puta tjedno, i to u Šćitarjevu, a rekla bih i da je nevjerojatno da u tim okolnostima imaju 25 pobjeda zaredom – priča Diana i nastavlja:

– Termine za trening imamo u Gradskoj dvorani, u Novom Čiču, u Velikoj Mlaki, u OŠ Eugena Kvaternika i u Šćitarjevu… Imamo i taj problem da se termini u raznim dvoranama preklapaju, zbog čega moramo u klubu imati 90 lopti, a svaka stoji između 80 i 90 eura. Zato kažem, infrastruktura nam čini najveći problem ako pričamo o nekim budućim ciljevima, koje bismo mi vrlo rado sebi postavile u sportskom smislu.

Barem dio tih i takvih problema trebala bi riješiti balon dvorana koja samo što nije gotova.

– Voljela bih reći da hoće, ali bojim se da neće. Ta dvorana bit će za mlađe dobne kategorije, u njoj se ništa od natjecanja ne može igrati, budući da nema odgovarajuće gabarite. Puno je nas klubova, opet će biti navala na termine… A nama termin u 18 sati ne znači ništa, jer djeca su poslijepodne u školi. I tu ne mislim samo na nas, isto vrijedi za sve klubove, i zato se bojim da će ovo biti čista improvizacija. S druge strane, veselimo se školi u Kurilovcu, to će donijeti puno više prostora za sve.

Ukratko, teško je objasniti kako je moguće da ekipa koja trenira triput tjedno niže pobjede jednu za drugom…

– Naša je sreća što sve cure koje su u seniorskoj ekipi, kao i mi ostali u klubu, žive odbojku. Većina njih svoje obaveze na fakultetima slaže po odbojci, slobodne aktivnosti podređuju odbojci… Dio njih su i licencirani suci, pa nakon svoje utakmice ostaju suditi mlađim kategorijama. Svi žive za to, zajedno s trenerom Lukom Bišćanom, koji je već dugi niz godina s nama. U drugom mjesecu je na prijedlog nas iz HOK Gorice postao tajnik Županijskog odbojkaškog saveza, svoj posao radi odgovorno, vrijedan je i marljiv, i s njim i s trenerom mlađih kategorija Davorom Labašom super komunikaciju i odnos, a to je recept za ovakav uspjeh – zaključila je Dinama Breko dio razgovora o 25 pobjeda u nizu.

A onda se prebacila na ono što se događalo prije 25 godina. Uvijek se lijepo sjetiti slavnih dana Azene, vremena kad je ženska odbojka u serijama punila tribine “bakarića”, kad je grad s užitkom pratio Sennu Ušić, Bernardu Buđu, Ines Rendulić, Sandru Bašić, Unu Bogović, sestre Marinu i Margaretu Novosel… I Dianu Reščić.

– Da, uvijek se lijepo sjetiti toga. Bili su to prekrasni dani s Azenom, ali i s reprezentacijom. Bile smo kadetske prvakinje Europe, Senna je bila najbolja igračica, a ja sam proglašena najboljom tehničarkom, a to smo bile i godinu kasnije na Svjetskom prvenstvu – prisjeća se Diana.

– Na samom početku oformila se školska ekipa koju je pokrenula Snježana Ušić. Kroz godinu dana osnovan je klub i sve te cure prešle su u Azenu. Tu se negdje Kumičićem proširio glas da je klub osnovan, da traže nove djevojčice. Ja sam u to vrijeme igrala nogomet, na kvartu sam znala igrati i s Antom Budimirom i Nindžom Dvornekovićem, a čak sam otišla i na Radnik. Igrala se prijateljska utakmica, ja sam ušla i zabila dva gola! Maca Maradona zvala me da idem u Dinamo, ali tad sam se već počela baviti i odbojkom. Došla sam u jednom trenutku do našeg Brace, trenera, s idejom da bi se ja ipak radije bavila nogometom. Samo me pogledao i rekao: “Diana, molim te nemoj”. I to je bilo gotovo. Braco je tako rekao i ja o nogometu više nikad nisam ni razmišljala – prepričala je Diana, prebacivši se tako na posebno emotivnu temu.

Vladimir Janković Braco, legendarni trener Azene iz tih samih početaka, doktor odbojke, nekoć i prvak Europe s talijanskom Modenom, preminuo je krajem rujna.

– Braco je sve godine našeg odrastanja bio s nama. Bilo to fizički, preko telefona ili bilo preko bilježnica koje nam je dao u početku našega rada u klubu… Uvijek je bio uz nas, i kad smo bile djeca i u ovoj posljednjoj fazi. Kad pričamo o tim prvim danima, teško mi je sve to uopće objasniti… Njegove odluke nikad se nisu preispitivale. Nemali broj puta ja sam zbog svog dragog Brace i plakala, bila tužna, ali nikad nisam preispitivala njegovu odluku, znala sam da postoji razlog zašto sam na klupi, zašto ne igram. Danas točno znam da je imao razlog da to bude tako – opisuje omiljenog trenera Diana.

– Bio je toliko brižan prema nama… Pazi, to se događa u godinama kad se mi formiramo kao djevojčice, kad roditelji postaju manje važni u našem razvoju, kad čak i veći autoritet svima nama postaje trener. Kad bi on rekao da staviš kapu, nije bilo dileme hoćeš li je staviti. Ako kaže da banana mora biti u torbi za nakon treninga, uopće nije bilo priče o tome hoće li je biti ili ne. Ako pričamo o trenerskom dijelu, o znanju, mi smo mu apsolutno vjerovale. Čovjek je bio prvak Europe, a došao je u jedan mali klub, u jednu osnovnu školu, učiti sve nas osnovama. Koliko trebaš biti skroman da se spustiš na tu razinu, koliko moraš imati strpljenja za nas, curice koje traže puno, puno ponavljanja, odgajanja… A on je, zajedno sa Snježanom, Bakom i Dedom, odradio vrhunski. I tu ne mislim na znanje koje nam je prenio, puno više na vrijednosti koje nam je usadio. I koje mi danas pokušavamo prenijeti na nove generacije, djecu koja dolaze u naš klub.

Na posljednjem ispraćaju imala je i poseban zadatak.

– Držala sam govor na njegovu sprovodu, a kad sam ga pisala, poantu sam pronašla u sljedećem… Svi smo mi imali svoje obitelji kod kuće, ali mi u klubu bili smo jedna posebna zajednica, koja je živjela unutar onih zidova dvorane u Kumičiću. Živjeli smo kao jedna velika obitelj, pogotovo s obzirom na to da smo imali i Baku i Dedu, i Snježanu, i Bracu, i djecu… Prekrasna priča, obitelj po svim kriterijima.

Cure iz te generacije bliske su i danas.

– U kontaktu smo koliko nam dnevne obaveze dozvole. Većina nas ima djecu, uglavnom curice, tako da već slažemo ekipu za budućnost, ha, ha. Kad se uspijemo dogovoriti da se nađemo, ne treba nam puno vremena da se vrati energija iz 1999.! Nema tu puno uvodu, kao da samo nastavljamo ono što je počelo tada. Bili smo nedavno zajedno vani, to je bio show, a u klubu su nam djeca Ines Rendulić, Monike Jusup, Une Bogović, nećakinja Sandre Bašić… Ako se i ne vidimo privatno, srećemo se na utakmicama tih djevojčica – kaže Diana, sigurna da će se opet okupiti i na Memorijalu Antun Azenić Deda.

– Ove godine čeka nas osmo izdanje, planiramo opet napraviti turnir koji će trajati dva dana. Mogli bismo ga raditi i na tri dana, jer klubovi se već i sami pozivaju, javljaju da žele sudjelovati. Pitanje je samo termina u dvorani, nadam se da ćemo dobiti ta dva dana, da okupimo deset ekipa. Jedino o čemu razmišljamo je mjesto radnje. Za početak se nadamo da Gradska dvorana neće curiti, kao što je bilo prošle godine, pa smo se morali prebaciti u “bakarić”. I to nas je poljuljalo, jer atmosfera te dvorane ipak je drukčija, posebna. Svi koji su došli, koji su vezani za ondašnju Azenu, komentirali su da im je tamo ljepše, intimnije, da se bolje osjećaju. Tamo je Azena ostvarivala svoje pobjede, tamo je Sven predvodio navijače, tamo su se događali najveći uspjesi naše generacije.

Tamo su se zbližili i njihovi roditelji, koji su prijatelji i danas, toliko godina poslije.

Kako smo mi između sebe postale prava obitelj, povezali su se i naši roditelji, koji su sve to proživljavali s posebnom emocijom. Nažalost, danas su vremena drukčija, i što se tiče roditelja, ali i djece, koja ne provode vrijeme skupa kao mi nekad. Ines, Beba i ja bismo nakon treninga u “bakariću” prošetale do “ribice”, tamo bi kupile Tip-top i nakon nekih pola sata, kad bi ispričale sve što smo si imale za reći, otišle kući. I sutra sve ispočetka… Nažalost, toga danas fali – završila je svoju priču Diana.

Priču o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, u kojoj će te nove, drukčije generacije planirati kako ponoviti ono što su radile Didi, Senna, Ines, Beba, Una i ekipa. Za početak, bilo bi lijepo da što prije dobiju uvjete za uzlet. Dvoranu za odbojku, kakva je izgrađena u Zaprešiću, zasad možemo samo sanjati, ali pomacima prema naprijed treba se nadati. Pa će pomaka biti i u rezultatima…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Kamp raste iz dana u dan: Gradi se u petoj brzini, obrisi sve jasniji…

Radovi na kampu HNS-a napreduju jako dobro, radi se vrlo intenzivno, pa se uz Aveniju Pape Ivana Pavla II. već jasno vide kako će otprilike izgledati upravna zgrada, gdje će biti tribina malog stadiona…

Objavljeno

na

Već neko vrijeme znamo da ćemo u našem gradu dobiti kamp Hrvatskog nogometnog saveza, zahvaljujući projekcijama i vizualizacijama znamo otprilike i kako bi sve skupa trebalo izgledati, a sad konačno imamo i pravi, stvarni dojam o budućem kampu za najbolje mlade nogometaše u državi. Naime, na nekadašnjoj livadi smještenoj na sjecištu zaobilaznice i Avenije Pape Ivana Pavla II. svakog se dana sve ljepše i bolje mogu vidjeti obrisi budućeg objekta.

Tijekom ljetnih mjeseci trajali su pripremni radovi, nakon njih i takozvani zemljani radovi, oni koji se ne mogu vidjeti sa ceste, okom prosječnog znatiželjnika, a činilo se da ni ritam radova nije baš u petoj brzini. S dolaskom jeseni to se promijenilo, gužva na gradilištu je ozbiljna i svakodnevna, a takav je i napredak. Uzdigle su se tako visoko iznad zemlje dvije građevine, prva bliže cesti, druga odmah do nje, a lijepo se može vidjeti i gdje će doći tereni…

Ta prva građevina, bliža cesti, zauzima impresivnih 1800 kvadrata, vidi se već i da će arhitektonsko rješenje biti prilično atraktivno, a u njoj će se smjestiti novo administrativno sjedište HNS-a. Bit će tu dovoljno prostora za ogroman broj ureda, poneku dvoranu za sastanke i još puno toga. Cijela unutrašnjost osmišljena je i isplanirana u dogovoru s djelatnicima, u skladu s njihovim potrebama, pa će biti jako zanimljivo vidjeti kako će sve to izgledati na kraju. Zasad je jasno da su gabariti zgrade zaista ozbiljni, da će upravna zgrada imati prizemlje i jedan kat, neće ići previše u visinu, pa su velike šanse da sve skupa bude – jako lijepo.

Usporedno s upravnom zgradom, gradi se i tribina malog stadiona u sklopu kampa, na kojem će svoje utakmice igrati razne selekcije. Na tribinama će se moći smjestiti 1500 gledatelja, u ispod nje bit će smještene svlačionice, kao i VAR soba, odnosno prostor koji će služiti za treniranje i pripremanje VAR sudaca.

U sljedećoj fazi gradit će se i veliki skladišni prostor, koji će biti lociran praktički u Rakarju, na krajnjem dijelu zemljišta predviđenog za kamp, a u međuvremenu će se raditi i na pripremi terena. U prvoj fazi u planu su tri terena, dok će prostor predviđen za četvrti biti iskorišten za nastavak radova, budući da su dio projekta i dvorana te medicinski centar. Sve to doći će na red kad se kraju privedu aktualni radovi, a dosadašnji ritam nudi veliku mogućnost da će rokovi biti ispoštivani.

Podsjetimo, plan je da kamp bude u funkciji sredinom 2027. godine, odnosno dvije godine nakon što su radovi krenuli.

Nastavite čitati

Sport

Rapsodija na Rudešu! Goričkih šest lakih komada za četvrtfinale Kupa

Nogometaši Gorice pobijedili su Rudeš 6-0 u osmini finala Kupa i tako došli do druge najuvjerljivije gostujuće pobjede u povijesti kluba. Zabijalo je šest različitih igrača, a svi zajedno sad se okreću Lokomotivi

Objavljeno

na

Objavio/la

Nije tajna, strepnja je postojala. Gorica je nakon četiri uzastopna poraza na domaćem terenu, u situaciji koju je lako nazvati kriznom, u utakmici osmine finala gostovala kod Rudeša. Kod vodeće momčadi druge lige, kod društva u kojem je i nekoliko ozbiljnih, iskusnih igrača, kao i cijeli niz zanimljivih mlađih igrača, i sve to u vrlo nezgodnom trenutku. Zbog svega toga imali smo se zašto bojati ove utakmice, a nije lako bilo ni treneru Careviću, jer eventualni novi posrtaj značajno bi produbio krizu…

Međutim, završilo je – fenomenalno! Prekrasno, raskošno, uspješno, raspucano…

Poput melema na ranu došlo je tih šest lopti u mreži Rudeša, protivnika kojeg će ovakav ishod učiniti i pomalo neozbiljnim, ali puno je točnije reći da je Gorica odigrala utakmicu za čistu peticu. Od početka ozbiljni, angažirani, agresivni, gladni dokazivanja da vrijede puno više nego što sugeriraju rezultati u posljednje vrijeme, Goričani su put prema pobjedi krenuli popločavati već od treće minute.

Trontelj je ubacio s desne strane, Čuić propustio, a Domagoj Pavičić pogodio je za 1-0 već u ranoj fazi i time usmjerio utakmicu u pravome smjeru. Nastavak je slijedio u 34. minuti, nakon nogometne bravure majstora zanata Jurice Pršira. Poigrao se Jura s obranom domaćina, povaljao travnjak na Rudešu nekolicinom igrača pa dao povratnu za strijelca Antu Kavelja. Već do poluvremena bilo je i 3-0, jer kooprodukcija Vrzića i Pavičića dovela je do lagane realizacije Ikera Poza u 43. minuti.

Na poluvremenu je Carević izvukao iz igre Pršira i Poza, uveo Bakića i mladog Stjepana Kučiša, a Gorica je nastavila po starome. U 55. minuti Filip Čuić realizirao je jedanaesterac kojeg je skrivio stoper Ljevar, koji je igrao rukom. Pomoglo je Gorici i što je domaći igrač Domagoj Đurković dobio crveni karton u 77. minuti, da bi već u 80. stigao i peti gol. Trontelj je ovoga puta asistent, a Ognjen Bakić glavom je loptu poslao u malu mrežicu. Još ljepši bio je šesti gol, kojeg je u posljednjim sekundama sudačke nadoknade zabio Medin Gashi. Izašao je sam na golmana i “šukerovski” ga prebacio za konačnih 6-0.

Na kratak put kući Goričani su tako krenuli sretni i zadovoljni, s velikom dozom olakšanja, ali i svjesni da vrlo brzo slijedi i novi, puno teži, a rekli bismo i puno važniji izazov. U ponedjeljak na Gradski stadion stiže Lokomotiva, bilo bi i jako lijepo i jako važno zaustaviti crni niz u prvenstvu. Rapsodija na Rudešu morala bi pomoći i po pitanju samopouzdanja, koje se potrošilo u ta četiri posljednja poraza, a to je možda i najveći dobitak iz svega ovoga.

RUDEŠ – GORICA 0-6
STRIJELCI: 0-1 Pavičić (3), 0-2 Kavelj (34), 0-3 Pozo (43), 0-4 Čuić (55-11m), 0-5 Bakić (80), 0-6 Gashi (90+2)
RUDEŠ: Barbić – Tomečak, Đorić (od 46. Đurković), Ljevar, Cvetko – Srbljinović (od 61. Xavi), Vukmanović (od 46. Krušlin) – Abdurahimi, Peroš, Orešković (od 71. Araujo) – Eriugo (od 46. Korač)
GORICA: Matijaš – Filipović (od 61. Josić), Leš, Čabraja – Trontelj, Pozo (od 46. Bakić), Pavičić, Vrzić (od 76. Duraković) – Pršir (od 46. Kučiš), Kavelj – Čuić (od 61. Gashi)

Nastavite čitati

Vijesti

Kojnača, brašno i dječji smijeh! Radionce u Čiču kroz koje se čuva duh Turopolja

Djeca iz raznih dijelova Hrvatske učila su o tradiciji, starim zanatima i putu “od zrna do kruha”.

Objavljeno

na

Objavio/la

Etno naselje Novo Čiče i ove je jeseni bilo domaćin edukativnim radionicama kroz koje je prošlo više od 800 djece vrtićke i osnovnoškolske dobi. Program, koji organizira KUD “Čiče”, ima cilj približiti djeci tradiciju i način života nekadašnjeg Turopolja.

Kroz šest različitih programa mali su sudionici upoznavali domaće životinje, tradicijsku kuhinju, ručni rad i važnost očuvanja prirode. Posebno zanimanje izazvali su Dani kruha, u sklopu kojih su djeca prolazila put “od zrna do kruha”, od branja i čišćenja kukuruza do mljevenja zrna i pečenja vlastitih peciva.

Ovogodišnja novost bila je i vožnja starom Kojnačom, tradicijskom zapregom koja posjetitelje provodi kroz samo Novo Čiče. Ta atrakcija, kažu organizatori, dodatno obogaćuje doživljaj i djeci približava jednostavniji ritam nekadašnjeg života na selu.

“Posebno nas veseli što su nas ove jeseni posjetili ne samo gosti iz Zagrebačke županije i grada Velike Gorice, nego i iz Hrvatske Kostajnice, Bjelovara, Petrinje, Varaždina i Krasna. Djeca, njihovi odgojitelji i učitelji dolaze već u 09:00 sati, a u Etno naselju ostaju sve do 15:00 sati, sudjelujući u bogatom programu radionica i aktivnosti na otvorenom”, poručuju iz KUD-a “Čiče”.

Uz KUD, u organizaciji sudjeluju volonteri i lokalni OPG-ovi koji djeci svakodnevno osiguravaju domaće obroke i napitke.

“Upravo kroz djecji osmjeh i radoznalost tradicija Turopolja živi i raste”, zaključuju iz KUD-a.

Nastavite čitati

Reporter 454 - 23.10.2025.

Facebook

Izdvojeno