Kasne devedesete, sami počeci jednog novog sportskog projekta u našem gradu, dvorana Osnovne škole Eugena Kumičića, na okupu djevojčice od 12-13 godina, curice iz šestih, sedmih i osmih razreda na svojim sportskim počecima… Odbojkaški klub Azena, životno djelo legendarnog Dede Azenića, ali i njegove kćeri Snježane, koja je do tog trenutka vodila te djevojčice, došao je u novu fazu. I odlučio pozvati u pomoć majstora zanata…

Čim je Vladimir Janković, poznatiji kao Braco, ušao u dvoranu, kemija se rodila. Čovjek koji je već tad bio istinska legenda hrvatske odbojke, nekoć reprezentativac Jugoslavije, a zatim i osvajač Kupa prvaka s talijanskom Modenom, izbornik, profesor doktor odbojke, omiljeni profesor s Kineziološkog fakulteta, odlučio je krenuti od nule u “tamo nekoj” Velikoj Gorici. Nekoliko godina poslije, prof. dr. sc. Braco Janković potpisao se na uspjeh koji se u sportskim krugovima nazivao “Čudo iz Velike Gorice”.

S tim djevojčicama, iz jedne naše škole, radio je ozbiljan posao, predano i profesionalno, s toplinom i ogromnom stručnošću istovremeno, pa i ne čudi što je tu generaciju dogurao sve do samoga vrha. Ta je generacija, s Bracom na čelu, izborila ulazak u prvu ligu, u kojoj se jako brzo i jako dobro snašla, pa smo tih godina imali drugu najbolju odbojkašku ekipu u državi, finalista prvenstva i Kupa, hrvatskog predstavnika u Europi… Nije svih tih godina Braco bio tu, ali on je definitivno i neupitno najzaslužniji za odrastanje generacije u kojoj su bile Senna Ušić, Diana Reščić, Ines Rendulić, Bernarda Buđa, Una Bogović, Petra Burić, Katarina Brnada, Sandra Bašić, sestre Novosel…

Bilo je to vrijeme kad je ženska odbojka punila tribine “bakarića”, kad su te cure gotovo bile zvijezde u našem gradu, kad je Braco dirigirao uz teren, a Deda na tribinama.

Od ovog su tmurnog četvrtka, nažalost, ponovno zajedno, gore iznad oblaka. Braco Janković, čovjek koji je obilježio jednu eru u povijesti velikogoričkog sporta, preminuo je u 84. godini života…

Mi ćemo ga, dakle, pamtiti po onome što je radio u našem gradu, s našim curama, ali Braco Janković je zapravo u svakom smislu velikan hrvatske odbojke. O tome će najviše reći tekst objavljen na stranicama odbojkaškog saveza.

“U četvrtak, 25. rujna, prestalo je kucati srce najvećeg odbojkaškog erudita kojeg je Hrvatska ikada imala. Umro je Vladimir Braco Janković, odbojkaš, izv. prof. dr. sc., rođen 7. svibnja 1941. godine u Vukovaru. Nenadoknadiv je to gubitak koji naša odbojkaška obitelj nikada neće moći nadomjestiti, odlazak tako velikog stručnjaka ostavlja ogromnu prazninu. Generacijama i generacijama odbojkaša on je bio prijatelj, učitelj i mentor, zbog njega su zavoljeli ovaj sport, od njega crpili znanje. Koje je on nesebično očinski davao svima koji su se htjeli educirati. Blagi pedagog građanskih manira svima će ostati u neizbrisivom sjećanju…

Vladimir Braco Janković rođen je 7. svibnja 1941. godine u Vukovaru, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Visokoj školi za fizičku kulturu diplomirao je 1965. godine, a 1968. izabran za asistenta na predmetu odbojka. Poslijediplomski studij upisuje na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu 1972. godine, titulu magistra znanosti stječe 1976. a iste godine je izabran i u znanstveno zvanje znanstveni asistent.

Doktorsku disertaciju obranio je 1985. godine a dvije godine kasnije na Fakultetu za fizičku kulturu Izabran je u znanstveno zvanje znanstveni suradnik iz područja kineziologije. Iste godine slijedi izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta na predmetu Odbojka. Na istoj ustanovi izabran je u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora 2003. godine. Na Kineziološkom fakultetu radi do odlaska u mirovinu, 2005. godine, iako njegov nemirni duh niti tada ne miruje. Odbojka je bila njegov život i posvetio joj se do posljednjih dana…

Autor je tri knjige, jednog poglavlja u knjizi te 25 znanstvenih i stručnih radova.

Pored znanstveno-nastavnog rada na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu imao je vrlo dugu i bogatu igračku i trenersku karijeru. Kao odbojkaš nastupao je za Borovo, Vukovar, Mladost, Spem Faenzu i Modriču, a za reprezentaciju bivše države igrao je 135 puta.

Bio je glavni trener u mnogim domaćim klubovima: Mladosti, Sisku, Novom Zagrebu, Azeni i Zagrebu, ali i u inozemstvu. Kao glavni trener vodio je uspješno Trieste, Novo Mesto, Padovu, Modenu s kojom je osvojio Kup europskih prvaka, Bresciu, Pančevo te Hot Volley Wien.

Na reprezentativnoj razini bio je trener reprezentacija SFRJ, Slovenije i Hrvatske.

Nesebičnim nastavničkim, predavačkim i organizacijskim angažmanom kroz edukaciju na Kineziološkom fakultetu, Višoj trenerskoj školi, brojnim seminarima i konferencijama sudjelovao je u formiranju generacija odbojkaških trenera koji svoj posao rade u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta. Titulom predavača najviše razine (docenta) počastio ga je FIPAV (Talijanski odbojkaški savez). Odlukom HOO-a proglašen je ambasadorom Hrvatskog olimpijskog odbora.

U Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta primio je državnu nagradu za sport Franjo Bučar… Foto: Igor Kralj/PIXSELL

U znak priznanja za dugogodišnji i uspješan rad Savez pedagoga fizičke kulture Hrvatske dodijelio mu je 1996. godine Zlatnu značku pedagoga fizičke kulture, a 2002. godine dobija i Trofej Sportskog saveza Grada Zagreba za životno djelo. Godine 2005. dobija priznanje HOO-a za životno djelo „Matija Ljubek“, a 2015. godine državnu nagradu za sport “Franjo Bučar”, najviše priznanje koje Republika Hrvatska dodjeljuje za iznimna postignuća i doprinos od osobitog značaja za razvoj sporta u RH. Tri godine potom prima i nagradu “Franjo Bučar” za životno djelo.

Prošle godine, 2024. predsjednik RH Zoran Milanović odlikovao ga je Redom Danice Hrvatske s likom Franje Bučara, ordenom koji se dodjeljuje za osobit doprinos razvoju hrvatskog sporta te ostvarene vrhunske sportske rezultate na nacionalnim i međunarodnim natjecanjima.

Dragi naš i dobri Braco, neka ti je laka hrvatska zemlja”, objavili su iz HOS-a.

Posljednji put u Velikoj Gorici susreli smo ga proljetos, na Gradskom stadionu, gdje je pratio unuka, malog nogometaša. Razgovor je i ovoga puta, kao i svakom ranijom prilikom, bio iznimno ugodan, srdačan, jer Braco drukčije nije ni znao. Uvijek se volio sjetiti dana provedenih u našem gradu, sa svojim curama iz tog vremena povremeno je bio i u kontaktu, pamtio je sve i jednu, od prve do zadnje…Uostalom, i viđali su se na Memorijalnom turniru Antun Azenić Deda, na koji je volio svraćati, jer poziv je od Diane i Katarine uvijek stizao.

Došlo je, eto, vrijeme da se Braco pridruži Dedi, Baki i Snježani, ljudima s kojima je u to doba dijelio dane i noći, sreće i tuge. Tamo gore, iznad oblaka, okupilo se ozbiljno odbojkaško društvo, nema već odavno ni Azene, ali ostale su uspomene. I djela, naravno…