Sjećanja

Umro je naš dobri Francek…

U srijedu je prestalo kucati srce Franje Vujnovića, Goričanima omiljenog Franceka, dugogodišnjega konobara u kultnim gradskim ugostiteljskim objektima, ali i čovjeka koji je bio aktivno uključen u vjerski život grada

Objavljeno

prije 10 mjeseci

29. veljače 2024.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Vijest koja je se pojavila u poslijepodnevnim satima ove srijede, tužna i šokantna vijest, rastužila je ogroman dio Velikogoričana. Preminuo je Franjo Vujnović, mnogima omiljeni Francek, u 69. godini iznenada je prestalo kucati veliko srce čovjeka kojeg su mnogi u ovome gradu poznavali, voljeli, cijenili i poštivali. I zato je tuga tolika, zato je ovu vijest jako teško prihvatiti, jer došla je iznenada, nenadano, nimalo u skladu s onim što je Francek nudio u svakom susretu…

Franjo nije bio javna ličnost, ali svejedno je malo onih koji ga nisu znali barem iz viđenja. Godinama je radio u kultnom goričkom restoranu Park, bio je jedan od onih konobara stare škole, majstor posla, uvijek sa osmijehom na licu, ma koliko teško bilo, ma koliko noge boljele. U kasnijim godinama radio je u Starom gradu, još jednom kultnom komadiću goričke ugostiteljske ponude, i ponovno je radio na isti način, s jednako širokim osmijehom, s maksimalnom profesionalnošću. Jednako kao što je nastavio i kod Babrige kao mladi penzioner.

Bio je i vrlo aktivan u vjerskom životu grada, što se posebno dalo shvatiti kroz posljednja tri i nešto desetljeća hodočašća u Mariju Bistricu. Osim prve godine, Francek je svake godine bio tu, a budući da je i predvodio kolonu noseći križ, početkom prošle jeseni odlučili smo okrenuti njegov broj, pozvati ga na kavu, sjesti s ovim posebnim čovjekom i doznati nešto više o njegovoj priči vezanoj uz hodočašće goričkih vjernika.

Pojavio se, naravno, sa širokim osmijehom, pa blagim glasom, gotovo “svećeničkim”, priuštio jednom novinaru iskustvo koje će se pamtiti. Bio je to iskren razgovor, pun emocija, protkan vjerom i ljubavlju u praktički svakoj rečenici. Ljubavlju prema Bogu, kao i prema obitelji, o kojoj je govorio s posebnim žarom, s izrazitom emocijom, s gomilom ponosa…

Nažalost, njegovi najbliži, supruga Manda te kćeri Manuela i Melanija, danas tuguju za svoj Francekom, kao i njegova Velika Gorica. Otišao je prerano, u godinama u kojima mu je bilo sasvim logično gledati prema naprijed, prema svakom sljedećem radnom danu, prema prvoj sljedećoj misi, prema prvom sljedećem hodočašću…

A mi ćemo ovim povodom ponoviti tekst objavljen početkom listopada, njegovu priču o Mariji Bistrici.

Počivajte u miru, gospon Francek…

(tekst je objavljen 10. listopada prošle godine…)

Moja 31 godina hodočašća: ‘Svatko ima svoj križ, a ja nosim i onaj na čelu kolone…’

Tih ratnih godina, kad su razarani naši gradovi i sela, mnoštvo izbjeglica dolazilo je u Veliku Goricu. Župnik Frkin organizirao je smještaj i psihološku pomoć, a krunice su se molile kod doslovno svakog križnog drveta. Pretežno žene, jer muškarci su bili na ratištu… Tu se molilo za spas naše Hrvatske, ali i naše Velike Gorice. Od tud je i potekla inicijativa da mi koji nismo razoreni damo zavjet Majci Božjoj i krenemo pješke na Bistricu, da se molimo za te ljude koji su u svojoj tuzi došli kod nas…

Nakon što su se noge do kraja odmorile od već 32. zavjetnog hodočašća velikogoričkih vjernika u Mariju Bistricu, ovim riječima svoju priču počinje Franjo Vujnović (66), legendarni gorički konobar poznatiji kao – Francek.

– Ja te prve godine nisam išao, bio sam u to vrijeme na ratištu pa nisam stigao, ali već od sljedeće godine sam se priključio – govorio nam Francek, koji do danas nije propustio više niti jedno hodočašće.

Nekoliko je onih koji su prošli sva 32, uključujući i to prvo, ali mi smo za priču izbliza o velikogoričkom hodočašću odlučili ispričati kroz njega, čovjeka koji na svako od tih putovanja pješice kreće noseći križ u rukama.

– Da, svih ovih godina nosim križ, ali ne samo ja. Taj križ naš je zajednički simbol, rado ga predajem svakome tko ga želi ponijeti dio puta – govori Francek, koji je tu prvu godinu ipak nije u potpunosti propustio.

– Na prvo hodočašće išlo se u subotu, a ja sam u nedjelju došao na kraći odmor s fronta. Došao sam u crkvu dočekati sve te ljudi i pamtim da je, kad su ulazili u crkvu, osjećaj bio veličanstven. Kakva je to bila sreća, mir, zadovoljstvo… Unatoč tome što su u dva dana prepješačili toliki put, više od 80 kilometara… I svi mi u tim smo trenucima proživljavali cijeli taj njihov put – pamti gospon Vujnović.

Prvotni plan župnika Frkina bio je samo te prve godine otići na hodočašće, ali vjernici su inzistirali da se ide i sljedeće godine, pa onda i one iza…

– Prvih godina smo išli s monsinjorom Frkinom i ostajalo se dva dana. Prespavali bismo u Mariji Bistrici, pa se drugi dan autobusima vraćali kući, samo manji dio ljudi išao bi i natrag pješke. Pamtim posebno, čini mi se, treću godinu… Išlo se krajem rujna, bilo je već i dosta hladno, a kiša je padala doslovno cijelim putem! Svi smo, naravno, bili mokri do kože, a ja sam putem tri puta morao mijenjati obuću, koja se raspadala od toliko vode – vrti film Francek, dodajući kako nije uvijek lako pješačiti 42 kilometra do svetišta Majke Božje, ali i da je istovremeno iznimno lako, lijepo, uzvišeno.

– Svih ovih godina osjeća se takva ljubav, takvo zajedništvo, da je to teško i opisati. S tolikim ljudima putovati, s tolikim ljudima se susretati… Svi mi imamo svoje poteškoće, neke svoje križeve, sve to sudara se na tom našem zajedničkom putovanju. Veliki je to fizički napor, ali sve se zaboravi u trenutku kad dođemo pred crkvicu Sv. Ladislava, gdje se zaustavljamo i okupljamo pred ulazak u svetište. To je jedna neopisiva radost i ljepota… Nakon tih deset sati na putu, dočekati taj trenutak zajedništva, osjećaj je koji doslovno ne mogu opisati.

Pri dolasku na lokaciju gdje se tisuće ljudi okupljaju odrađuju se i posebne pripreme, Francek i društvo iz organizacije navlače na sebe i narodne nošnje, sve skupa praćeno je molitvom i pjesmom, zajedništvom…

– Kad bistrička crkvena zvona zazvone, u trenutku kad krenemo od crkvice Sv. Ladislava, događa se nešto posebno. To treba doživjeti… Svake godine je sve ljepša i svakome bih preporučio da se pridruži, da to osjeti – govori Franjo Vujnović, svjestan da je za mnoge sve to prenaporno, jer ima tu puno izazova.

– Najteža dionica je devet kilometara autoceste. Tu ipak prolaze kolone automobila, a nije uvijek lako iskontrolirati kolonu s više od dvije i pol tisuće ljudi. I hvala Bogu, svih ovih godina nikad se ništa loše nije dogodilo, nitko nije nastradao. Uostalom, cijelim tim dijelom hoda se po asfaltu i čim se dođe u Soblinac postaje lakše, tu svatko može ići svojim ritmom, kako može i želi – analizira put Francek pa onda spremno nudi savjete za sve buduće hodočasnike iz Velike Gorice u Mariju Bistricu.

– Nemojte ići na ovakav put u obući koja nije potpuno udobna, koja nije adekvatna. Nemojte obuvati nove tenisice, jer već do Kobilića imat ćete žuljeve. A gdje je Marija Bistrica… Naučio sam svih ovih godina kako se ponašati u putu, kakvu obuću koristiti, gdje se presvući…I nije mi problem. Zbog posla kojim se bavim cijeli život sam na nogama, u kondiciji sam, tako da mene već drugi dan u sedam ujutro možete vidjeti na misi. I često me pitaju ‘pa Francek, kaj tebi nije niš?’, a ja kažem ‘nije, hvala Bogu’, ha, ha. Sam na sebi sam sve naučio – s blaženim smiješkom govori nam gospon Franjo.

Pomaže hodočasnicima svake godine topao, vrlo koristan i tradicionalan doček u Šćitarjevu, negdje oko sedam sati.

– Posebno bih pozdravio i zahvalio svima koji nas dočekuju u Šćitarjevu. S kojom nas ljubavlju dočekuju, s kojom neopisivom radošću, teško je objasniti. A pazite, tu se ipak radi o više od dvije tisuće ljudi. Svake godine sve je spremno već oko 7 sati, ne znam ni kad ti ljudi dođu sve to pripremati, valjda u dva noću… Moramo, naravno, zahvaliti i župniku Stjepanu, uz čiji se blagoslov sve to događa. Hvala im na toj ljubavi i brizi – ponavlja Francek.

Mijenjali su se kroz posljednja tri i nešto desetljeća termini u kojima se išlo, mijenjaju se i vremenski uvjeti, ali okvirni plan uvijek ostaje isti.

– Kad se okupimo ispred crkve, prvo ide pozdrav našeg župnika i molitva, pa krećemo s pjesmom. Do Kobilića se moli krunica, nosi se i megafon, da što više ljudi to čuje. Poslije, kad dođemo do Soblinca i krenemo prema Lazu, stvaraju se grupice ljudi. Netko se moli, netko dijeli svoja iskustva, a tu se može čuti tako divnih misli, riječi, iskustava… Ljudi se jedni drugima pojadaju, i to ljudi koji se ne poznaju. Svih tih 2500 ljudi ponaša se kao jedno. Mnogi idu na hodočašće i zbog nekih svojih zavjeta, s jako čvrstim razlozima. Ima, doduše, uvijek i onih koji idu s nama samo da bi mogli reći da su bili u Mariji Bistrici, ali to neka ide njima na dušu. Sjećam se jedne godine, jedan mladi dečko ponio je pet litara vina sa sobom. I radio nam je probleme, ali uspjeli smo to brzo riješiti… – sjeća se svih detalja Francek.

Sjeća se i najtežih iskustava.

– Jedne godine, u vrijeme župnika Razuma, došli smo u crkvu u pet ujutro na molitvu, a spremalo se veliko nevrijeme. Počelo je tako grmjeti, sijevati i padati da je to bilo nešto stravično. Kako ja nosim križ, ruke su stalno u jednom položaju, podignute prema gore, i meni je voda doslovno ulazila u odjeću. Do Rakarja sam bio mokar od glave do pete. Ne samo ja, nego svi, ali nitko nije odustao. Taj dio puta bilo je zaista naporno prolaziti, ali kad smo došli u Soblinac, odjedanput je zasjalo sunce. I mislili smo da je cijeli svijet naš.

Dodaje Franjo i kako njegov brat kreće svake godine već oko ponoći od kuće u Novom Brdu, i to bos, kako bi do pet sati stigao pred crkvu.

– Ukupno, dakle, pješači 60-ak kilometara i uvijek kaže da umor jednostavno ne osjeća, da bi mogao još…

I nije jedini koji ima taj osjećaj. I župnik Frkin, već duboko u šezdesetima, uvijek je hodao do Marije Bistrice, jednako kao i njegov nasljednik Vlado Razum, a onda i aktualni župnik Norbert Koprivec.

– Ja sam praktični vjernik, na misi sam gotovo svakodnevno, a pokušavam i pomoći svećenicima oko hodočašća, pogotovo onima koji tek dođu, kao primjerice našem Norbertu kad je došao. Ne mogu ljudi znati cijeli taj proces, zato smo mi tu, zajedno sa mnom i moja prijateljica Jelica, koja je medicinske struke, pa se brine o tabletama, flasterima za žuljeve… Ima u organizaciji i nekih mlađih ljudi, pogotovo u smislu prijevoza u slučaju potrebe, ako netko ne može dalje. I to se događa, naravno, čak češće mladima nego starijima – priča Francek dok u glavi već polako kuje planove za sljedeću godinu.

– Čim završi hodočašće, mi već pričamo da jedva čekamo sljedeće. Evo, meni je 66, ali nisam se umorio. Još mi se hoda…

HOTNEWS

Umro je Kova

Vjekoslav Kovačić, osnivač tvrtke Kova d.o.o iz Mraclina, čovjek koji je obilježio poduzetnički, ali i društveni i kulturni život svoga sela, ali i cijeloga kraja, preminuo je u 68. godini, nakon duge bitke s opakom bolešću

Objavljeno

prije 2 tjedna

7. prosinca 2024.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Posljednjih nekoliko godina trajala je njegova velika bitka s teškom bolešću, pokušao je sve kako bi odnio pobjedu i “utakmici života”, ali ovog je petka Vjekoslav Kovačić, diljem Turopolja poznat kao Kova, posljednji put sklopio oči… U svojoj 68. godini.

Bio je ugledni poduzetnik, bio je i sportaš i folkloraš, bio je suprug, otac i djed, ali Kova je bio – čuli smo i to više puta u prvim reakcijama na ovu tužnu – jedan od najboljih ljudi kojeg se u našem kraju moglo susresti. Ostavio je nevjerojatan, neizbrisiv trag u životu ovoga grada i cijeloga Turopolja, zato je i tuga koja se proširila svim mogućim krugovima i logična, i razumljiva, i očekivana.

Kova je Mraclinac od glave do pete, omiljen i u svome mjestu, u kojem se rodio 1956. godine. Osnovnu školu pohađao je u svome selu, kasnije i u obližnjoj Vukovini, da bi srednjoškolsko obrazovanje odradio u Zagrebu, gdje je završio strojarsko-tehničku školu. Obrazovanje je nastavio u velikogoričkoj Višoj zrakoplovnoj školi, a od 1980 bio je zaposlenik gradskog komunalnog poduzeća Velkom.

Gotovo cijelo jedno desetljeće proveo je na rukovodećim mjestima u Velkomu, ali usporedno je počeo graditi i vlastiti biznis. Počelo je 1983., otvaranjem obrta za proizvode od metala i plastike, a 1991. posao je narastao i mali obrt se pretvorio u ozbiljnu tvrtku Kova d.o.o., danas prepoznatu u cijeloj Hrvatskoj. Kova je u svojoj firmi proizvodio sprave za dječja igrališta, natpis “Kova d.o.o.” viđamo u svim našim dječjim parkovima, ali to je samo dio onoga što je radio Vjekoslav Kovačić i njegova tvrtka.

Cijela ta poslovna priča krenula je nakon što je okončana ona nogometna, u kojoj stoji da je Vjeko zvani Kova bio – paklen igrač! Počeo je u svom NK Mraclinu, pa vrlo rano otišao u zagrebački Dinamo, gdje je ostao sve do isteka juniorskog staža. Nakon toga je igrao za NK Zagreb, kasnije i za sisački Metalac, a svjedoci vremena kažu kako je riječ o jednom od najboljih nogometaša koje je Turopolje ikad dalo. Nije bio vezan za Radnik ili druge goričke klubove, put ga je vodio nekim drugim smjerovima, ali da će ostati zapamćen i po nogometu, to je potpuno sigurno.

Ostao je lud za nogometom praktički do posljednjeg trenutka. Pratio je i Dinamo i reprezentaciju, ali posebno mjesto u njegovu srcu imala je HNK Gorica, klub kojem je pomagao i uz kojega je bio praktički od prvoga dana. Tu je Kova i ostao svih ovih godina, kao jedan od važnih sponzora, ali i kao jedan od najvećih navijača, veliki prijatelj kluba. Pratio je i seniore, ali znao je i svaki rezultat, juniora, kadeta, pionira… Uostalom, dedinim putem krenuli su i unuci nogometaši, koji treniraju u podmlatku HNK Gorice.

Uz biznis i nogomet, Kova je uživao provoditi vrijeme i uz folklor. Član KUD-a Dučec bio je dugi niz godina, a gotovo 20 godina, od 1999. do 2018., bio je i predsjednik Društva. I to vrlo važan predsjednik, jer Mraclinci će i sami istaknuti da je “u velikoj mjeri dao Dučecu današnji programski oblik”. U njegovu predsjedničkom mandatu KUD Dučec je pokrenuo manifestacije kao što su Dani Sv. Vida, Dučecove spelancije, ali i brojne druge projekte koji su unaprijedili kulturni i društveni život Mraclina.

Uz sve to, još od malena bio je član mraclinskog DVD-a, što će dodatno zaokružiti jedan ionako zaokružen, ispunjen, sadržajem i ostavštinom iznimno bogat život. Najvrijednije od svega toga ipak je oduvijek bila obitelj, za dobrim Kovom tuguju supruga, njihovih četvero djece i brojna unučad… Kao, uostalom, i cijeli njegov Mraclin, kao i cijeli naš kraj, koji će još dugo pamtiti jednog od svojih velikana.

Kova, hvala na svemu i počivajte u miru…

Naslovna fotografija: mraclin.hr

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Tuga u Šćitarjevu traje i dalje: ‘Takvog župnika samo nam je dragi Bog mogao poslati…’

Župnik Stjepan Tenšek posljednjih je 11 godina svećeničke službe proveo u Šćitarjevu, u kojem sad čekaju novog župnika, uz tužni vapaj: “Eh, da nam je dobiti nekoga poput njega, čovjeka široka srca i s toliko duha…”

Objavljeno

prije 4 tjedna

25. studenoga 2024.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Nakon jutarnje mise u nedjelju, 10. studenoga, u 52. godini života i 27. godini svećeništva, preminuo je velečasni Stjepan Tenšek, župnik Župe sv. Martina biskupa u Šćitarjevu. Dvije su nedjelje prošle od tad, a tuga koja vlada među vjernicima nije ništa manja.

– Znali smo mi u selu da je velečasni jako bolestan, da je na lijekovima, pod svojim terapijama, ali svejedno smo se šokirali kad smo čuli da je preminuo. To jutro je služio misu, poslije se i družio s vjernicima, ali na misi u 11 sati nije se pojavio… – kaže nam predsjednik Mjesnog odbora Šćitarjevo Josip Tominčić.

Bez obzira na spoznaju o bolesti, šok je bio ogroman zbog pozitive koju je velečasni isključivo širio oko sebe.

– I kad bismo ga pitali kako je, kako se bori s bolešću, odmahivao bi rukom i govorio da se ništa ne brinemo, da će sve biti u redu… Čuli smo se dva dana ranije, za tu nedjelju dogovarali smo i proslavu Martinja, a na kraju smo, nažalost, morali sve otkazati – dodao je Tominčić.

U Šćitarjevo je velečasni Tenšek došao još 2013. godine, zadržao se zaista značajno razdoblje, a trag koji je ostavio iza sebe u najmanju se ruku može nazvati dubokim, vrlo upečatljivim.

– Sve nas je jako pogodio njegov odlazak, jer on je bio župnik koji je doslovno živio sa svojim župljanima. Napravio je jako puno za župu, puno je toga pokrenuo i inicirao, a ljudima je pomagao na sve moguće načine, i financijski, i duhovno… On je inicirao i obilježavanje Martinja u našem kraju, pokrenuo puno toga u smislu obnove crkve nakon potresa, ali i što se tiče radova na fasadi, na krovištu, na župnom dvoru, pa sve do vitraja u crkvi i skulptura ispred nje… Jako je aktivan bio i oko hodočasničkog doručka u Šćitarjevu, tu se svake godine jako davao. U jednoj riječi, velečani Tenšek bio je nezamjenjiv – opisuje ga Tominčić.

Nedostaje svojim župljanima, nedostajat će još dugo, a od njega su se posljednji put mogli oprostiti u crkvi Uzviđenja Svetog Križa u Svetom Križu Začretju.

– Nadamo se da ćemo nakon njega dobiti župnika sličnoga njemu, bili bismo jako sretni da bude tako. Bio je predivna, jako osjećajna osoba, puna duha, vrlo duhovit čovjek… Obožavao je glazbu i ples, jako je volio folkor, druženja s ljudima. Brinuo se o gotovo četiri tisuće vjernika u deset sela, bio uvijek tu za sve njih… Takvog župnika samo dragi Bog može poslati! – zaključio je svoja iskustva Josip Tominčić.

Zagrebački pomoćni biskup Mijo Gorski predvodio je sprovodnu misu i obrede za preminulog svećenika. U zajedništvu sa stotinjak svećenika i u nazočnosti članova obitelji, rodbine, prijatelja i mnogobrojnih vjernika, biskup Gorski je u homiliji naglasio da nakon nedavnog susreta s vlč. Tenšekom “nije niti slutio iznenadni gubitak brata svećenika koji je volio svoj poziv i sve ljude oko sebe.”

Poručio je da se službu svećenika u župi, evanđelje, propovijedanje, sakramente i slavljenje otajstva može razumjeti samo pod perspektivom vječnosti “jer bi u suprotnom oni bili tek pusti obred bez ikakva značenja za nas i za naše spasenje”.

– Naš brat svećenik Tenšek pričestio se Tijelom i Krvi Kristovom, hranom koja nam je izvor vječnoga života i spasenja i tako se je okrijepljen otajstvom života i ljubavi preselio u vječnost. Djelovao je na devet župa Zagrebačke nadbiskupije te je stekao različita iskustva koja su mu pomogla da bude čovjek, svećenik koji će duhovno obogatiti zajednicu kojoj je poslan da bude navjestitelj Božje Riječi – istaknuo je mons. Gorski.

Na kraju misnoga slavlja izrazio je sućut uime zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše i kardinala Josipa Bozanića svim ožalošćenim župljanima i bližnjima velečasnog Tenšeka.

Prije ophoda prema groblju od tijela vlč. Tenšeka sjećanjima i zahvalama oprostio se, uime generacije, vlč. Dragutin Šengula. Prisjetio se dolaska u sjemenište koji im je protekao u povezanosti jedni s drugima, a koje se nastavilo i tijekom svećeničkog služenja.

– Posebno su nam bili dragi odlasci s ocima isusovcima u Savski Nart, gdje smo kao djeca sa sela pomagali u poljoprivrednim poslovima da bi se mi sjemeništarci prehranili. Nakon dolaska u Bogosloviju, na osobit način Štef je gajio osobitu ljubav prema glazbi i pjesmi te smo proputovali puno toga promovirajući crkvenu glazbu, ali i duhovno zvanje kao poziv. U svome svećeničkom pozivu puno toga smo organizirali na našim župama, a posebno ističem hodočašća na kojima se uz pjesmu, druženje naš Štef isticao humorom, smiješkom i lijepom riječju za svakog čovjeka s kojim se susreo – rekao je.

Uime župljana Župe sv. Martina u Šćitarjevu oproštaj je izrekla Svjetlana Matić, koja je istaknula jednostavnost svećenika.

– Dragi Bog našem župniku dao je mnogobrojne talente koje on nije sebično zakopao, već ih dijelio sa svojim župljanima gradeći duhovno i materijalno sve ono za što se ukazala potreba u župnoj zajednici. U našu župu došao je kad je bio najpotrebniji, gdje se svima nama nesebično darovao, hrabrio nas i obnavljao naše sakralne objekte – podsjetila je te posebno istaknula Tenšekov neumoran rad s mladima.

Velečasni Stjepan Tenšek rođen je 7. siječnja 1972. godine u Krapini od, sada već pokojnih, oca Ivana i majke Vere. Djetinjstvo je proveo u mjestu Gornja Pačetina koje pripada župi Sveti Križ Začretje. Kršten je 16. siječnja 1972. godine u župnoj crkvi Uzvišenja Sv. Križa u Svetom Križu Začretju, gdje je i krizman 2. svibnja 1987. godine.

Nakon osnovne škole, koju je pohađao u Krapini, ulazi u Međubiskupijsko sjemenište u Zagrebu na Šalati, gdje je od 1987. do 1991. pohađao Interdijecensku srednju školu za spremanje svećenika (klasičnu gimnaziju), 1991. tu i maturira.

Po maturi, u jesen iste godine primljen je u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište te kao bogoslov – svećenički kandidat Zagrebačke nadbiskupije upisuje filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, na kojem je diplomirao 1996. godine.

Za đakona je zaređen 13. listopada 1996. u zagrebačkoj Prvostolnici, a svoj đakonski praktikum vršio je do prezbiterskog ređenja u Župi sv. Pavla Apostola u Zagrebu. Za svećenika ga je 29. lipnja 1997. zaredio zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić u zagrebačkoj Prvostolnici. Mladu misu slavio je 13. srpnja 1997. godine u zavičajnoj Župi Uzvišenja sv. Križa u Svetom Križu Začretju.

Svoje svećeničko služenje započeo je 31. kolovoza 1997. godine kao župni vikar u Župi Uzvišenja Sv. Križa u Kravarskom, gdje je ostao tri godine. Potom je premješten u Župu sv. Martina Biskupa u Dugom Selu, gdje je bio župni vikar sljedeće četiri godine, sve dok nije imenovan upraviteljem novoosnovane Župe Uzvišenja Sv. Križa u Dugom Selu – Ostrna, koja je osnovana 19. ožujka 2004. godine odvajanjem od Župe Dugo Selo – Sv. Martin. Nakon toga je dekretom od 10. srpnja 2004. imenovan upraviteljem Župe sv. Martina Biskupa u Velikoj Trnovitici i upraviteljem Župe sv. Tri kralja u Staroj Plošćici.

Bio je i upravitelja Župe sv. Tome Apostola u Tomašici, bio je svećenik i u Garešnici, a nakon toga je imenovan upraviteljem Župe sv. Roka u Luki, kojom je upravljao tri godine, od kolovoza 2007. do kolovoza 2010. godine.

U ljeto 2010. imenovan je upraviteljem Župe Presvetog Trojstva u Kraljevcu na Sutli i istovremeno upraviteljem Župe sv. Ane u Rozgi. U župi Rozga je službu vršio dvije godine, od kolovoza 2010. do rujna 2012., a u župi Kraljevec na Sutli službovao je kao župni upravitelj tri godine, od kolovoza 2010. do rujna 2013.

Godine 2013., dekretom od 3. srpnja, imenovan je župnikom u Župi sv. Martina Biskupa u Šćitarjevu, što je bila i njegova posljednja služba.

Nastavite čitati

Sjećanja

FOTO Grupno trčanje kroz grad za Vukovar

Objavljeno

prije 1 mjesec

19. studenoga 2024.

Objavio/la

David Jolić

Članovi Maraton kluba Velika Gorica organizirali su jučer (ponedjeljak, 18.11.2024.) grupno trčanje ulicama Velike Gorice i tako se priključili virtualnoj humanitarnoj utrci ‘Vukovaru sa srcem 5’ u organizaciji platforme ‘Trči sa srcem’.

Velika Gorica, 18.11.2024. Grupno trčanje kroz Grad za Vukovar. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 18.11.2024. Grupno trčanje kroz Grad za Vukovar. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Na taj način obilježavaju Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje te se tom prigodom prikupljaju i donacije za Udrugu Vukovarski leptirići.

Velika Gorica, 18.11.2024. Grupno trčanje kroz Grad za Vukovar. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 18.11.2024. Grupno trčanje kroz Grad za Vukovar. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 18.11.2024. Grupno trčanje kroz Grad za Vukovar. Foto: David Jolić/cityportal.hr

S članovima Maraton kluba trčali su i oni koji su sportsku aktivnost spojili s humanitarnom idejom. Trčanje je krenulo s Trga Grada Vukovara, okružili su okolo Tržnog centra i Zagrebačkom produžili do Lidla i Ulicom Ljudevita Posavskog vratili se na početni položaj (približno 5 km.).

Velika Gorica, 18.11.2024. Grupno trčanje kroz Grad za Vukovar. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 18.11.2024. Grupno trčanje kroz Grad za Vukovar. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 18.11.2024. Grupno trčanje kroz Grad za Vukovar. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Zapaljeni su i lampaši na Trgu Grada Vukovara te nastavljeno druženje zadovoljnih trkača.

Galerija fotografija

Nastavite čitati

Sjećanja

FOTO Učenici osnovnih škola obilježili Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje

Objavljeno

prije 1 mjesec

16. studenoga 2024.

Objavio/la

David Jolić

Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje obilježava se u Republici Hrvatskoj 18. studenog i od 2019. godine taj dan je državni blagdan.

Velika Gorica, 15.11.2024. Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i žrtvu Vukovara i kabrnje. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 15.11.2024. Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i žtvu Vukovara i kabrnje. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 15.11.2024. Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i žrtvu Vukovara i kabrnje. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Učenici velikogoričkih osnovnih škola (Eugena Kumičića, Eugena Kvaternika, Jurja Habdelića, Nikole Hribara, Novo Čiče, Šćitarjevo, Velika Mlaka i Vukovina) obilježili su ga jučer (petak, 15.11.2024.).

Velika Gorica, 15.11.2024. Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i žrtvu Vukovara i kabrnje. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 15.11.2024. Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i žrtvu Vukovara i kabrnje. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Velika Gorica, 15.11.2024. Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i žrtvu Vukovara i kabrnje. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Postavljanje i paljenje lampiona uz rub pločnika duž Zagrebačke ulice, od Tržnog centra do Spomenika poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu obavljeno je od 16:30 do 18 sati. Lampioni su poredani po bojama hrvatske zastave: crveni – bijeli – plavi.

Galerija fotografija

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Svi sveti – položeni vijenci kod Spomenika poginulim hrvatskim braniteljima i središnjeg križa unutar Gradskog groblja

Objavljeno

prije 2 mjeseca

1. studenoga 2024.

Objavio/la

David Jolić

Povodom blagdana Svih svetih članovi izaslanstva Grada Velike Gorice, gradonačelnik Krešimir Ačkar, zamjenik gradonačelnika Neven Karas i predsjednik Gradskog vijeća Darko Bekić, položili su danas (petak, 01. studeni 2024. godine) u 9 sati vijenac i zapalili svijeće kod Spomenika poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu, na platou ispred Gradskog groblja.