Evo, danas bi mi bio tek sedmi radni dan da nisam otišao u mirovinu, tako da mi još ne stigne biti čudno, ali vjerujem da će s vremenom biti. Iako, lijep je osjećaj buditi se ujutro bez onih misli da moraš ovo, moraš ono…, počinje svoju priču Zvonko Kunić, dok sjedimo kod prijatelja i kolege Rojca, koji se “odjavio” taman prije nego što je diktafon uključen.

Bilo je, naravno, unaprijed jasno da će ovdje voditi razgovor koji će donijeti političko-društvena priču o posljednja tri desetljeća ovoga grada, s gomilom sočnih detalja. Jer, s druge strane stola, nasmiješen, raspoložen i pun neke pozitivne energije, sjedio je čovjek koji je bio akter apsolutno svih političkih, ali i društvenih promjena od 1990. pa naovamo.

Zvonko Kunić odlazi u mirovinu s 42 godine radnog staža, od toga 26 u gradskoj upravi, uključen u vođenje grada još od 1990. Bio je tajnik gradske uprave u vrijeme kad se Velika Gorica odvojila od Zagreba i postala samostalan grad, bio je i zamjenik gradonačelnika, potpredsjednik Gradskog vijeća, ali Zvonka Kunića pamtit ćemo – kao “vječnog pročelnika”.

Za neupućene, pročelnik je u gradskoj upravi isto što i ministar u Vladi, a Zvonko Kunić je pročelnik za društvene djelatnosti bio 24 od svojih 26 godina u gradskoj upravi. Dvaput je imao pauzu, ispričat će nam i zašto i kako, ali uvijek se vraćao, da bi bio…

– Pročelnik, naravno! – sa širokim osmijehom nadovezuje se Zvonko.

I doista, jedna vrsta fenomena je taj Kunićev slučaj. Pročelničko mjesto je u najvećoj mjeri politička funkcija, a junak naše priče ostajao je tu, na istoj funkciji, kod devet od ukupno deset velikogoričkih gradonačelnika, bez obzira na to iz kojih su opcija dolazile.

Nema nikakve dvojbe, posebna je to vrsta političke snalažljivosti, taktike, spremnosti na kompromise, jer sve te godine Kunić je ostajao pročelnik iako je promijenio tri političke stranke, iako je jednom prilikom čak i izgubio izbore od HDZ-ova kandidata, pa nakon izbora sačuvao svoje mjesto…

– Naravno da je moja radna karijera usko vezana uz politiku. Crpio sam određenu snagu iz politike, jer ne bih baš mogao ostati pročelnik 25 godina bez asistencije politike – svjestan je Kunić.

Od pripravnika do šefa prodaje u Modnoj konfekciji Goričanka…

Posljednjeg dana 2021. i ta je priča, eto, došla svome kraju. Zvonko je otišao u mirovinu, “vječni pročelnik” više nije pročelnik, svima nama koji smo u gradskom điru bit će neobično imati nekog drugog na mjestu pročelnika za društvene djelatnosti, jer cijeli to jedan vijek, ali sad će barem imati više vremena za obrađivanje okućnice, za vrt uz koji je odrastao…

– Rođen sam u Gorici, odrastao u Velikoj Mlaki, gdje i danas živim, praktički u istoj kući. Prvih desetak mojih godina živjeli smo u jednoj staroj kući iz 1912. godine, a onda preselili u kuću u kojoj sad živimo. Na istoj sam adresi, 50 metara od ulaza u kapelu Svete Barbare – počinje svoju životno-radno-političku priču svježi penzić Zvonko.

Kunići nisu plemenitaši, ali prezime je velikomlačko, ovdje su živjeli i djedovi Zvonkovih pradjedova. Mama je iz Hrašća, što će reći da je Turopolje u krvi. I Velika Mlaka pogotovo.

– Odrastao sam u Velikoj Mlaki, koja je bila pravo selo, s kapelicom i školom. U to je vrijeme nismo imali asfalt, sjećam se kako su postavljali prvu javnu rasvjetu, pa vodovod… Ukratko, svjedočio sam rastu Velike Mlake iz pravog sela u jedno naselje kakvo je danas, sa svim gradskim sadržajima. Imamo dječji vrtić s oko 220 djece, novu školu, ambulantu i ljekarnu, poštu… Imamo sve što jedno naselje takvog tipa mora imati. A sredinom 50-ih, kad sam se ja rodio, bili smo seoce sa 600-700 stanovnika.

Bio je učenik prve generacije Eksperimentalne škole 10. lipanj, završio 13. gimnaziju, zatim i Fakultet za vanjsku trgovinu, pa dobio posao pripravnika u Modnoj konfekciji Goričanka.

– Od te 1983. do 1990. godine prošao sam sve stepenice, od pripravnika do šefa prodaje. Bilo je to jedno dobro, propulzivno, izvozno orijentirano poduzeće, u kojem se radilo po zapadnim kriterijima. Nažalost, to je branša u kojoj su plaće bile niske, iako smo jako puno izvozili. Njemačke firme su nam dostavljale kompletan materijal, a mi smo prodavali samo uslugu, što nije bilo posebno unosno, ali firma je dobro funkcionirala, pokojni direktor Pavao Hanzir vodio je to manirom iskusnog stručnjaka. U privatizaciji je 1993. firmu kupio Josip Gucić – pamti Kunić.

I sve je, sjećamo se, brzo otišlo kvragu. Tvornica koja je imala oko 400 zaposlenih, pretežito žena, 80 posto izvoza, zatvorena je kao i mnoge slične po cijeloj Hrvatskoj.

– Realno gledajući, takva sudbina Goričanke bila je i logična. U to je vrijeme svaki manji grad imao tekstilnu industriji, od Krapine, Varaždina, Gline, Otočca, Siska… Za zaposliti krojača nema velikog ulaganja, zato se to i forsiralo, kako bi se podignula zaposlenost, ali kad je došla konkurencija, kad se tržište otvorilo, nije bilo moguće opstati.

Kako je Velika Gorica od predgrađa postala grad…

I tu počinje novo poglavlje u karijeri Zvonka Kunića. U tom trenutku, 1990. godina je u pitanju, imao je 34 godine, bez doticaja s politikom do tad, ali uvjeren da je ovo pravi trenutak.

– Bili smo u najboljim godinama i nismo mogli ostati neutralni u svemu tome što se događalo. Događaju se velike promjene u Europi, pa tako i u Hrvatskoj, i nisam želio sjediti skrštenih ruku – prisjeća se prvih političkih dana Zvonko Kunić.

Tadašnjom općinom je upravljalo Izvršno vijeće, u Skupštinu općine su poduzeća davala svoje odbornike, a u Goričanki je odabran Kunić. Krajem 1990. Velika Gorica ulazi pod Grad Zagreb i zapravo postaje zagrebačka ispostava, sa svojim voditeljem/tajnikom, koji nije imao nikakve važne ovlasti.

Tih godina sve goričke političke stranke su se zalagale da Velika Gorica dobije status grada.

– Da, sve opcije bile su za to, postojao je i Odbor za povratak lokalne samouprave, razne inicijative, ali to smo na kraju realizirali mi, odnosno HDZ, koji je bio na vlasti. Osobno sam se bavio obilaskom terena, razgovarao s ljudima, nakon čega smo ovo područje podijelili na grad Veliku Goricu i tri općine, Pokupsko, Kravarsko i Orle. Postojala je opcija da svoju općinu dobije i Dubranec, ali na kraju smo od toga odustali – pamti sve detalje Kunić.

Bio je prisutan, naravno, i na prvoj, konstituirajućoj sjednici prvog velikogoričkog Gradskog vijeća.

– Kolegica Ksenija Keleminčić bila je tajnica Gradske uprave, ja sam joj bio pomoćnik, a kad je ona 1993. otišla, i tajnik. Odluka da dobivamo status grada donesena je u travnju 1995., u listopadu su bili izbori, da bi 29. studenog 1995. bilo konstituirano prvo Gradsko vijeće Grada Velike Gorice. Izabran je prvi gradonačelnik Josip Bobesić, a ja sam bio potpredsjednik Vijeća. I paralelno sam radio u Gradskoj upravi – vrti film svoje karijere i funkcija “vječni pročelnik” u nastajanju.

Prvi gradonačelnik Bobesić bio je iz HSS-a, nakon godinu i pol dana mandata naslijedio ga je Zoran Pišl iz HSLS-a, a HDZ je bio u oporbi, sa šest vijećnika.

– Ivan Šuker, Milan Krilić, Ljiljana Granić, Zvonko Pušić, Ivan Jurkin i ja, nas šestero smo bili baš aktivna oporba – smješka se Kunić.

No, ta je situacija donosila i probleme s funkcijama u Gradu pa je Kunić neko vrijeme bio neraspoređen, prije nego što je u lipnju 1996. otišao u Ured za gospodarstvo Grada Zagreba.

– Bile su to stvari izvan političke logike, nisam se mogao dogovoriti s tim temperamentima, no vratio sam se iz Zagreba već u lipnju 1997. Na redovnim izborima HDZ je imao relativnu većinu, a uz pomoć tri HSS-ova disidenta, Buševčana Bobesića, Kosa i Katulića, gradonačelnik je postao Milan Krilić, a zamjenici Branko Jelekovac i ja. On za komunalni dio, ja za društveni.

Međutim, nije to bila je i jedina njegova funkcija, jer bio je i…

– Pročelnik, naravno! – opet će istaknuti sa širokim smiješkom, pa nastaviti priču:

– Zašto trošiti novac na dva čovjeka?! Mene su vam, zbog tih mojih sklonosti štednji, u Mlaki zvali Židov. Kao, taj špara na svemu… Tu svoju ćud sam pokazao i na ovom primjeru, no treba reći i da je tad gradska uprava imala puno manje ovlasti. Sve do 2002. na nama nije bilo ni osnovnoškolstvo ni vatrogastvo, samo dva vrtića, Pučko otvoreno učilište i Muzej Turopolja. I da, pročelnik sam od tad, od svibnja 1997. pa sve do kraja prošle godine, ali imao sam još jednu pauzu…

I ova je stigla vrlo brzo, i ova je stigla, naravno, iz političkih razloga.

– Nakon izbora 2000. godine gradonačelnik je postao Zvonimir Šimičić iz SDP-a, a za mene je to značilo frku! Razriješili su me i poslali na burzu, od studenog 2000. do početka 2002. bio sam nezaposlen i vodio sudski proces s Gradom, u kojem smo dokazali smo da smo nezakonito dobili otkaze. A onda su opet došli novi izbori…

Kako sam doveo Vesnu Škare Ožbolt u VG politiku…

A na njima je Kunić bio na pobjedničkoj strani, iako više ne kao član HDZ-a.

– U HDZ-u sam bio od prvih dana, ali razočarao sam se nakon što je stranka okrenula leđa Mati Graniću kao svom predsjedničkom kandidatu, a HDZ-om počeo drmati Ivić Pašalić. Priklonio sam se onoj drugoj opciji i 2000. godine osnovali smo Demokratski centar, s Matom Granićem i Vesnom Škare Ožbolt na čelu, s Miljenkom Rojcom kao predsjednikom u Velikoj Gorici.

Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Kao član DC-a ponovno je zasjeo u fotelju pročelnika za društvene djelatnosti, u timu gradonačelnika Ivana Šukera, zatim i njegova nasljednika Franje Severa, a pročelnička serija nastavljena je i nakon što je dotadašnji partner HDZ izgubio izbore.

– Uoči izbora 2005. godine Šuker nije želio koaliciju s nama, HDZ je na izbore izašao sam, i na kraju im je falio jedan vijećnik. A mi smo ostali na četiri posto. Vrlo netaktično. Nije želio podržati slabijeg partnera i mi smo mu odlučili pokazati kako se to radi. Uvozimo igrača koji ima popularnost, dobivamo tri vijećnika i rješavamo stvar kako je jedino bilo moguće. Niste nas trebali, ne trebamo ni mi vas. I izaberemo Piculu. A ja sam, normalno, bio pročelnik – najavio je Kunić dio priče o potezu koji je možda i obilježio njegovu političku karijeru.

– Dolazak Vesne Škare Ožbolt u velikogoričku politiku nije bila njezina ideja, nego moja! – ističe Kunić.

– Godinu prije dobili smo četiri posto sa mnom kao nositeljem liste, a tu pričamo o trenutku u kojem su nositelji lista HDZ-a i SDP-a tad aktualni ministar financija i bivši ministar vanjskih poslova! Kako da im se suprotstavi jedan Zvonko Kunić? I tu procjenjujemo da ne možemo proći. Nema šanse. Bili smo u “Bonusu” na kavi, razgovarali, i ja velim: “E, kad bi htjela Vesna Škare Ožbolt…” Jedan kolega je odmah nazove i kaže: “Pristala je!” Odmah se preselila u Veliku Goricu, promijenila prebivalište, što je zakon omogućavao, mi izađemo na izbore i dobijemo dest posto! I radimo tri godine jedan normalan posao u Gradu. Korektan i pošten, a koliko uspješan, o tome se može razgovarati.

Svi moji gradonačelnici…

Izbori 2009. godine donijeli su prve neposredne izbore za gradonačelnika i političku borbu Dražena Barišića i Tonina Picule, kojem je kandidat za zamjenika bio – Zvonko Kunić! Pobjedu je odnio Barišić, a kandidat za zamjenika njegova protukandidata ostao mu je pročelnik. I mit o “vječnom pročelniku” je rođen.

– Barišić je bio bistar, lukav gradonačelnik, koji si nije stvarao protivnike. Nije ih stvarao ni u nama, iako smo u tom trenutku bili u oporbi. Sjećam se i sporazuma, kojem je kumovao Šuker, na kojem smo dogovorili suradnju HDZ-a i DC-a na nacionalnoj razini, ali još najbitnije, i podršku Barišiću u Velikoj Gorici. A bio je vrlo operativan gradonačelnik. Imao sam osjećaj da uvijek zna što misliš, a s njim nikad nisi znao na čemu si i kad će te preveslati. Kopčao je jako brzo, bio je efikasan, a budući da je bio gradonačelnik u tri mandata, puno se toga i napravilo – započeo je Kunić analizu “svojih” gradonačelnika.

– Svi su naši gradonačelnici bili OK ljudi, s dobrim i lošim stranama, naravno, ali sa svakim od njih trebalo je samo pronaći prostor za suradnju. Krilić je iz Mlake, s njim sam se baš dobro razumio, čovjek velikog srca i prijatelj… Šuker je bio vrlo operativan i poduzetan gradonačelnik, bio je ‘živi vrag’ za posao, čvrst, jak, koji put i težak, šef koji puno daje, ali puno i traži… Kod Picule mi je bilo nekako najmirnije. Imao je jedan kulturan nastup, odnos, dijalog, uvažavao je partnera i bio je čovjek od riječi. Njemu je riječ zakon. Bio je pravi diplomat u komunikaciji… Sve u svemu, imao sam sreću što se s tim ljudima dalo komunicirati. Doduše, uz nešto snage u Gradskom vijeću, pa su neki i morali biti pristojni, htjeli-ne htjeli… Uvijek smo imali dva-tri vijećnika koja je trebalo respektirati, a u zadnjem mandatu i četiri.

Foto: Davor Višnjić/PIXSELL

Da, cijela priča bude bolja, posljednjih nepunih šest godina, Zvonko Kunić bio je pročelnik i suradnik naših gradonačelnika kao član svoje treće stranke u političkoj karijeri.

– Vesna Škare Ožbolt je 2015. flagrantno i na svoju ruku „utopila“ DC u HDZ. Nisam ni znao da se to sprema, pročitao sam u novinama naslov “DC prelazi u HDZ!” A ne možeš to napraviti. Ona je zapravo preko noći ugasila Stranku. Sazvali smo sjednicu, okupili članove DC-a i postavili si pitanje: “Ljudi, što ćemo?” Imali smo u to vrijeme Tajanu Amšel Zeleniku i Željka Tominčića u Gradskom vijeću, Zlatu Filipović i mene u Županijskoj skupštini, ukupno četiri vijećnika. Bilo nas je 30-ak, ljudi su razmišljali hoćemo li biti nezavisni, jer DC-a više nema… I tad smo se dogovorili da se priklonimo novoj, tek osnovanoj stranci Milana Bandića!

Dva viskija i suradnja u stranci s Milanom Banićem…

I tako je Zvonko Kunić, s onim “BM365” u zagradi uz svoje ime, djelovao u Vijeću, izlazio na izbore… I surađivao s Bandićem, čovjekom o kojem će svatko imati svoje mišljenje. Ima ga, naravno, i Kunić, prvi i zasad jedini predsjednik velikogoričke podružnice ove stranke.

– U trenutku kad smo se odlučili pridružiti njegovoj stranci, Bandića sam poznavao 22 godine. Upoznali smo se još 1993., kad je on kao tajnik zagrebačkog SDP-a došao na primopredaju prostorija goričkog SDP-a u Cvjetnom naselju. Potpisali smo zapisnik, popili po dva viskija i nakon toga se često sretali, pri suradnjama Zagreba i Gorice – priča Kunić i nastavlja:

– Odlučili smo se te 2015. za njegovu stranku jer nam je Bandić uvijek izazivao simpatiju zbog tog neposrednog komuniciranja, jednostavnosti, ali i uspješnosti u realizaciji projekata. Iako, to mu je bila i greška i prednost! Nije on imao živaca čekati da se riješe birokratske začkoljice, preskakao je prepreke, a to mu je često bio gaf. Ne možeš preskakati procedure, jer tako dolaziš na rub pravila, a lako je i prijeći taj rub. To je rizik, ali želio je tako raditi, nije želio voditi grad iz ureda, puštati da prilike prolaze.

Foto: Davor Višnjić/PIXSELL

I nije tu gospon Zvonko stao s pričom o liku i djelu Milana Bandića, jer njegov je pogled kudikamo drukčiji od onog koji prevladava u javnosti.

– Jedno je priča o Milanu Bandiću, ona koju pričaju novinari i ljudi koji misle da znaju. To je, rekao bih, voda duboka. Sva moja iskustva s Bandićem su jako pozitivna, vrlo korektna. Naravno da mi je smetalo sve što se vezalo uz njega, ali ne znate što je tu istina. I što je koji kontekst. Pripisivali su mu sve i svašta, govorili da je zapošljavao i konduktere i ravnatelje bolnica… Ma nemoj! Baš se imao vremena sa svim tim baviti. Nemoguće je što se sve pričalo, ali vaši kolege novinari ne mogu servirati nešto mlako, traži se žestoko. A Milan Bandić nije ni blizu bio ono što se priča. Što se događalo “ispod žita”, teško mi je reći, ne mogu znati s kim je popio piće, gdje je što radio, s njim nisam bio prečesto, no politička suradnja je funkcionirala. Dao mi je odriješene ruke i u vodstvu županijske i gradske organizacije, a mi smo svjesni da smo na izborima u županiji dobili 14, a u Gorici 11 posto prije svega na račun njegova imena. Je, imao je tisuću repova iza sebe, ali u toliko godina moraš ih imati, da si najispravniji na svijetu – uvjeren je Kunić.

Cijeli kvintal knjiga je na čekanju…

Sad, kad je u mirovini, imat će više vremena za političko djelovanje, bavit će se organizacijom ogranaka po cijeloj Županiji, ali bit će vremena i za sve ostale, klasične umirovljeničke stvari.

– Nemam nekih posebnih strasti, hobija kojima ću se sad posvetiti, ali dobra je okolnost što živim u kući, i to u svojoj Velikoj Mlaki. Imaš svoje dvorište, svoj vrt, svoju ulicu… Uvijek se ima što za raditi. Evo, trenutačno se bavim sušenjem mesa! Vrtom se volim baviti, pogotovo travnatim površinama. Održavamo i javni dio prostora izvan naših dvorišta, a to je zdrava fizička aktivnost koja meni baš godi. Uostalom, ima i sigurno kvintal knjiga koje čekaju da budu pročitane. Skupilo se toga kroz godine, puno je toga na čekanju…

Pogled na karijeru, kaže, danas će ga učiniti ispunjenim čovjekom, ponosan je na vrtiće, škole i dvorane, na ceste, nogostupe, vodovode i biciklističke staze koji su izgrađene u posljednja tri desetljeća, a posebno ga veseli i jedan projekt koji je u realizaciji. Riječ je o Interpretacijskom centru Muzeja Turopolja iza nekadašnjeg rodilišta, u kojem je na svijet došao i junak naše priče. No, najvažnije je da će umirovljeničke dane provesti u Gradu koji ima sve veću kvalitetu života.

– Gorica je dostigla razinu kvalitete življenja o kojoj smo mogli samo sanjati prije 15 ili 20 godina. To je činjenica. Koristimo prednosti blizine velikoga grada, a život u Gorici nešto je jeftiniji, s dovoljno sadržaja. Naravno, javljaju se problemi, postoji opasnost da se ovaj visoki standard života ne poremeti, zato, u prvom redu u kontekstu prometa, javnog prijevoza, školstva i predškolskog odgoja, treba održavati ovu razinu. A onda i, jasno, gledati kako biti još bolji – zaključio je Kunić.

I moglo bi ovo trajati još tko zna koliko, jer i sam će za sebe reći da voli pričati, doista i je jedan od onih kojima ne treba postavljati previše pitanja, ali za ovu priliku ćemo završiti ovu priču o Zvonku Kuniću, koja je ujedno i priča o posljednja tri desetljeća društvenog i političkog života Velike Gorice. I priča o vječnom pročelniku, o čovjeku s tri stranke, o “nervčiku” iz Velike Mlake.

Konačno se i to dogodilo. Konačno su, nakon nekoliko odgoda zbog žalbi, u posljednjem slučaju samo nekoliko minuta prije isteka roka, otvorene ponude u natječaju za gradnju novog pročistača otpadnih voda. Konkretno, stigle su tri ponude, a one iznose od 168 do 261 milijuna kuna.

Značajna je to razlika u odnosu na procjene stare nekoliko godina, kad je vrijednost natječaja procijenjena na 97 milijuna kuna, a iznosi su i bitno veći nego u natječaju koji je poništen u listopadu 2020. godine. Tad je Elektrocentar Petek nudio nešto manje od 119 milijuna kuna, što je bilo 20 milijuna manje od Strabagove ponude.

Na natječaj koji je otvoren 1. srpnja, a završio krajem prošle godine, ponovno su se javile ove dvije tvrtke, ali s bitno višim cijenama – Elektrocentar Petek, u suradnji s tvrtkom Magnum Supra, sad ima ponudu od 134,3 milijuna kuna, što se s PDV-om penje na 167,8 kuna. Ponuda Strabaga ovoga puta iznosi 163,3 milijuna kuna, a to će s PDV-om ispasti 204 milijuna.

Preostala, treća ponuda je ona slovensko-litavske tvrtke Riko i Arginta, čija ponuda s PDV-om iznosti 261,5 milijuna kuna.

Prema svemu sudeći, bližimo se rješenju cijele ove zavrzlame s nekoliko nastavaka, a to je u cijeloj priči i najbolja vijest. Pročistač je ključan, središnji dio projekta Aglomeracija Velike Gorice, najvećeg projekta u povijesti našega grada, vremena nema previše, i važno je da radovi što prije krenu prije.

Na čelu ste županije koja bilježi konstantan gospodarski rast, FINA je prema ukupnim prihodima poduzetnika u 2020. godini županiju svrstala na drugo mjesto u državi, a i u periodu pandemije uspjela je održati rast zaposlenosti i neto plaća. Što je ključno za ovakve dobre rezultate?

Dobri rezultati ne dolaze preko noći već su rezultat strategije i sinergije s investitorima poduzetnicima. S obzirom da županiju vodim više od 20 godina, dobro se sjećam razdoblja kada je Zagrebačke županija bila predgrađe Zagreba, a mnogi na strategiju razvoja poduzetničkih zona nisu gledali s odobravanjem. Danas, 20-tak godina poslije, pokazalo se da je to bio pravi put. Na vrijeme smo spoznali svoje komparativne prednosti kao što je blizina metropole, činjenica da je zračna luka na našem području, cestovna infrastruktura. Trebale su godine i godine ulaganja županije, gradova i općina i države. Danas je ta brojka premašila iznos od 50 milijuna kuna samo županijskog novca, ali svaka se kuna isplatila i multiplicirala. U Zagrebačkoj županiji investicije su kontinuitet, a s tim dolaze gospodarski rezultati, rast zaposlenosti i liderska pozicija naše županije na mnogim rang listama. Uistinu smo ponosni jer nas tvrtke prepoznaju, dolaze na naše područje, a mi se trudimo biti zajedno s gradovima i općinama učinkovita i proaktivna uprava.

Breme pandemije palo je na naš zdravstveni sustav. Na koji je način Županija pomogla zdravstvenim ustanovama?

Iskoristit ću i ovu priliku i zahvaliti se svim djelatnicima u zdravstvu koji svaki dan nose teret pandemije na svojim leđima i brinu o svojim sugrađanima. Najmanje što smo mogli napraviti jest pokriti dugove koji su nastali u našim zdravstvenim ustanovama radi koronavirusa. Za tu je namjenu Županija osigurala rebalansom proračuna 12 milijuna kuna. Zaštitne opreme troši se više nego ikad, organizirali smo više puta masovna cijepljenja, covid ambulante, punktove za cijepljenje. Sve to iziskuje sredstva. Mi uvijek možemo računati na zdravstvene djelatnike, a i oni mogu na svog osnivača, Zagrebačku županiju.

Župan Stjepan Kožić čest je gost u Velikoj Gorici, najvećem gradu Županije kojoj je na čelu… Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Činjenica je da Zagrebačka županija jedina u Hrvatskoj nema Opću bolnicu, da li taj nedostatak utječe na kvalitetu i dostupnost zdravstvene zaštite?

Mnogo je toga po čemu smo specifični, pa tako i da smo jedina županija bez opće bolnice, ali i da jedini nemamo središte u svojoj županiji već u Zagrebu. Tome je razlog specifični položaj prstena oko Zagreba. Kada govorimo o zdravstvenoj zaštiti, s jedne strane je dobro da imamo na raspolaganju i u blizini bolnice Zagreba koje nude najbolju uslugu u RH. S druge strane, problem je što nam je teško zadržati liječnike, posebice specijaliste, na našem području. Kako bi tome doskočili sufinanciramo specijalizacije i pokušavamo atraktivnim paketima koje uključuju korištenje automobila, sufinanciranje kamate na stambeni krediti i sl. privući specijaliste u svim našim gradovima. Znatna sredstva ulažemo u obnovu i opremanje naših domova zdravlja, sufinanciramo mrežu hitne medicine, rad ambulanta u ruralnim područjima, a krećemo s izradom projektne dokumentacije za izgradnju poliklinika u Samoboru i Velikoj Gorici. Želimo bolju i dostupniju zdravstvenu uslugu, trenutno izdvajamo veći dio proračuna upravo za tu namjenu, ali da bi ona bila onakva kako naši stanovnici zaslužuju, treba će još novca i vremena. Ja sam optimist i siguran sam da ćemo gradnjom ove dvije poliklinike i završetkom školovanja 25 specijalizanata osjetiti znatniju promjenu.

Osim udara na zdravstvo, period iza nas posljedično je imao utjecaj i na gospodarstvo. Što ste učinili kako bi poduzetnicima olakšali funkcioniranje i opstanak? Jesu li poduzetničke zone ostvarile planirane rezultate?

Vlada RH kroz potpore za očuvanje radnih mjesta odigrala je ključnu ulogu, a mi smo kao regionalna samouprava također dali svoj doprinos rekordnim iznosom bespovratnih potpora poduzetnicima u dvije pandemijske godine u iznosu od 24 milijuna kuna. Ono što me posebice veseli što u našim poslovnim zonama trenutno se odvija pravi investicijski boom. Svakako najzvučniji brend je Rimac Automobili koji najbrži električni automobil proizvodi upravo u Zagrebačkoj županiji, a trenutno grade 200 milijuna eura vrijedan kampus. U Klinča Selima Spar gradi 750 milijuna kuna vrijedan logistički centar, Lidlov u Križu se procjenjuje na 600 milijuna kuna, a onaj u Jaski na 230 milijuna kuna, Lagermax u Zaprešiću realizira 160 milijuna kuna vrijednu investiciju itd. Naravno, svi s nestrpljenjem čekamo kada će se u Jakovlju početi proizvoditi dijelovi za Airbus, Boeing, Bombardier i Rolls-Royce za što će trebati oko 450 novozaposlenih.

Kožić je župan već duže od dva desetljeća, pobijedio je na šest izbora uzastopno… Foto: Emica ElvedjiPIXSELL

Izazovno vrijeme dodatno su otežali potresi. Tijekom dva potresa stradale su i obiteljske kuće ali i javna dobra. U kojoj je fazi obnova?

Šteta od potresa na našem području procjenjuje se na više od milijardu kuna. S obzirom da je za područje županije proglašena katastrofa, obnovu će u cijelosti financirati država. Mi smo kao županija promptno reagirali kako bismo osposobili škole za rad. Oformili smo odsjek koji će se baviti isključivo sanacijom od potresa i na dnevnoj bazi surađujemo s resornim ministarstvom i Fondom. Donijeli smo i 40 milijuna kuna vrijedan program mjera za obnovu oštećenih objekata javne namjene i početkom iduće godine naši gradovi i općine mogu očekivati raspisivanje natječaja.

Nedavno je donesen županijski Proračun za iduću godinu. Na što će se utrošiti njegov najveći dio i što će se od ove godine financirati po prvi puta?

Izvorni proračun Zagrebačke županije za 2022. godinu iznosi nešto više od pola milijarde kuna i veći je za 4,26 posto u odnosu na Rebalans. Kao i prethodnih godina, najveći iznos Izvornog proračuna, gotovo 148 milijuna kn, namijenjen je Upravnom odjelu za odgoj i obrazovanje u kojem je za kapitalnu izgradnju u školstvu osigurano 53,6 milijuna kn. Dovršavaju se radovi na izgradnji osnovne škole u Luki, sportskih dvorana u Bedenici, Klinča Selima i Graberju Ivanićkom, školi i dvorani u Pušći, u tijeku su radovi na dogradnji radionica i praktikuma SŠ Dragutina Stražimira u Svetom Ivanu Zelini, a s 15 milijuna kuna sufinancirat će se izgradnja nove škole u Strmcu.

Čekaju nas nove energetske obnove, poduzetnici i poljoprivrednici i dalje mogu računati na izdašne bespovratne potpore, djeca na stipendije, roditelji na potpore za bebe. Ono što predstavlja veliku novost jest sufinanciranje javnog linijskog prijevoza na autobusnim linijama unutar Zagrebačke županije. Početkom prosinca potpisao sam sa šest prijevoznika gotovo 90 milijuna kuna vrijedne dvogodišnje ugovore. Na 60 definiranih linija u 6 zona naši će prijevoznici godišnje prelaziti gotovo 3,4 milijuna kilometara.

Građani mogu računati na veći broj linija i polazaka, bolju povezanost ruralnih područja, bolju usklađenost s ostalim oblicima prijevoza, prvenstveno s međužupanijskim linijama i vlakom te ujednačeniju cijena kartu u svakoj od šest definiranih zona. Ono što me veseli je da se upravo radi ovakve organizacije prijevoza nakon pet godina autobusom se može i na Žumberak. Koristim priliku da se zahvalim Vladi RH koja će osigurati 75 posto sredstava za ovu namjenu.

Jedan od dvojice Kožićevih zamjenika je Velikogoričanin Ervin Kolarec… Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Strukovna zanimanja uskoro očekuju veliku promjenu nakon gradnje Centra kompetentnosti u tri županijska grada. Što će on omogućiti i u kojoj je fazi?

Proračun za 2022. godinu u sebi sadrži i planiranih 21,2 milijuna kn za Centar za kompetentnost. Radi se o 110 milijuna kuna vrijednom europskom projektu Regionalni centar kompetentnosti s 3 lokacije, a upravo je Srednja strukovna školi Velika Gorica nositeljica cjelokupnog projekta. Tu su još i škole u Dugom Selu i Samoboru. Iz dva europska fonda osigurat će se 80 milijuna kuna, dok će se za preostalih 30 milijuna kuna pobrinuti Zagrebačka županija. Uspostavom regionalnog centra kompetentnosti učenici će po završetku srednje škole biti sposobni odgovoriti suvremenim zahtjevima na tržištu rada. ‘Učiti radeći’ najbolje su riječi koje opisuju što to centri kompetencija donose, a kad se tome doda da će učenici raditi odnosno učiti na najsuvremenijim strojevima, uvjeren sam da će se uvelike i promijeniti stav prema strukovnim zanimanjima kao poželjnima i vrijednima. Pitali ste me za investicije, a ovaj centar je kvalitetan odgovor na radnu snagu u mnogim o tih investicija.

Energetskom obnovom uz pomoć EU sredstava i naše škole i zdravstvene ustanove dobile su i estetsku i energetsku dodanu vrijednost. Što je po tom pitanju u planu za iduću godinu?

Tako je, a jedna od većih investicija upravo je i zgrada srednjih škola u Velikoj Gorici vrijedna 31 milijuna kuna. U protekle četiri godine Zagrebačka županija je provela sedam projekata energetske obnove javnih zgrada ukupne vrijednosni oko 71 milijun kuna za što je gotovo 50% sredstava povučeno iz fondova EU. Obnovili smo 3 zgrade domova zdravlja u Jastrebarskom, Vrbovcu i Zaprešiću te srednje škole u Velikoj Gorici i Vrbovcu, Područnu školu Rakov potok i Osnovna škola Stjepana Basaričeka. Naravno, tu nećemo stati. Već je spremna projektna dokumentacija za provedbu devet novih projekata i to tri doma zdravlja (Ivanić-Grad, Velika Gorica i Samobor) i šest škola (Osnovna škola Đure Deželića, Srednja škola Dragutin Stražimir, Osnovna škola Dragutin Domjanić, Osnovna škola Jakovlje, Osnovna škola Posavski bregi i Područna škola Petrovina).

Župan Kožić u neformalnom druženju… Foto: Filip Kos/PIXSELL

Suradnja s gradovima i općinama omogućila je napredak u ruralnim dijelovima županije. Ako bi danas usporedili standard u našim selima i gradovima, da li je razlika osjetno manja nego li recimo prije pet ili deset godina. Koje bi zajedničke projekte istaknuli?

Kada sam 2001. godine preuzeo funkciju župana odlučio sam glavni fokus staviti na tri stvari. Zadržavanje stanovnika u Županiji, gradnju poduzetničkih zona radi gospodarskog razvoja i pitka voda za sve stanovnike. Za sva tri cilja bila je potrebna suradnja svih razina od općine do države. Gospodarske zone sam već pojasnio, a što se tiče zadržavanje stanovnika stava smo bili da je za to ključ gradnja škola. Volim spomenuti Gradec, malu općinu koja ima 30 milijuna kuna vrijednu školu i dvoranu. Danas mogu reći s velikim ponosom da sam stavio potpis na gradnju, rekonstrukciju više od 50-tak objekata u školstvu. Možda se neki čude cilju pitka voda svima jer je teško za povjerovati da u 21. stoljeću, svega 45 minuta vožnje od hrvatske metropole postoje mjesta, točnije 10 općina i 4 grada čija brojna kućanstva nemaju priključak na javnu vodoopskrbnu mrežu, a među njima je i općina koja nema ni metra javnog vodovoda. Ovoj nepravdi bliži se kraj te se intenzivno provode radovi na 800 milijuna kuna vrijednom europskom projektu.

Mehanizam oporavka i otpornosti Europske unije omogućit će nam realizaciju mnogih projekata. Zašto je važno iskoristiti ovaj trenutak i aplicirati?

Sredstava iz Europske unije što kroz nacionalni plan oporavka, što kroz financijsku omotnicu jedinstvena su prilika za Hrvatsku, a na svakome od nas je da damo maksimalne napore u pripremi i realizaciji projekata. Ono na što smo posebno ponosni jest činjenica da je milijardu i pol kuna iz nacionalnog plana oporavka odobreno upravo za investiciju u Zagrebačkoj županiji i to Mati Rimcu za istraživanje, razvoj i proizvodnju vozila nove mobilnosti i prateće infrastrukture. Mi kao županija itekako smo spremni i pripremili smo čitav niz projekata. Vodeća smo županija po mnogočemu, vjerujem da ćemo biti i po povlačenju sredstava koje nam stoje na raspolaganju.

Trebalo je u 9 sati, u četvrtak ujutro, početi otvaranje ponuda pristiglih na Javni natječaj za rekonstrukciju i dogradnju pročistača otpadnih voda, kojim bi projekt nakon više odgoda konačno krenuo u realizaciju, ali od svega opet – ništa! Samo nekoliko minuta prije zakazanog početka, prenosi VG danas, stigla je žalba. I cijela stvar opet će se prolongirati…

Prvi pokušaj propao je nakon velike afere vezane uz Elektrocentar Petek, koji se na prvom natječaju za posao borio sa Strabagom, a novi natječaj čekali smo gotovo šest mjeseci. Raspisan je 1. srpnja, plan je bio da završi početkom rujna, ali rok se stalno produživao zbog pitanja i zahtjeva zainteresiranih strana. I išlo je tako sve do studenog, kad je također stigla žalba i opet sve pomaknula za mjesec dana.

Jutrošnja žalba dovela je do ponavljanja istog scenarija, sad ćemo još mjesec dana morati čekati na novu priliku da se ova priča konačno završi. Vrijeme prolazi, žalbe dolaze, a radovi cijela procedura nikako da dođe svome kraju i omogući da što prije krenu i radovi na projektu vrijednom 97 milijuna kuna.

Više detalja o cijelom slučaju trebali bismo doznati nakon Tri kralja, kad je najavljena konferencija za novinare vodećih ljudi Grada na ovu temu.

Tema ove konferencije za novinare je kakvu čestitku mogu očekivati građani Velike Gorice za sljedeću godinu, rekao je novi predsjednik velikogoričkog SDP-a Luka Tarle, pa prepustio riječ Ivi Jelušiću.

– Vrijeme je Adventa, vrijeme kad jedni drugima želimo sve najbolje i šaljemo čestitke, pa ćemo i mi čestitati svim građanima Velike Gorice. Međutim, ima jedna čestitka koja je za građane sačinjena, ali još im nije upućena, a nju je napisao gradonačelnik Velike Gorice i uputio Gradskom vijeću na usvajanje. HDZ-ova većina sa svojim partnerima tu je čestitku i usvojila na posljednjoj sjednici. Ta će čestitka uskoro doći u svaki dom u našem gradu, u svaki poslovni prostor. Po nama ona nije dobra… – kazao je Jelušić pa nastavio:

– Radi se o odluci Vijeća o povećanju komunalne naknade za 31 posto, sa 7,6 na 10 kuna po četvornom metru. To je usvojeno uz naše protivljenje, a na temelju toga resorni ured će poslati svim građanima novo rješenje. Ono stupa na snagu 1. siječnja. Dakle, od gradonačelnika i HDZ-ove većine s partnerima svima stiže čestitka s 31 posto povećanom komunalnom naknadom.

Onima manje upućenima Jelušić je i objasnio što je točno komunalna naknada.

– Komunalna naknada je namjenski prihod koji samostalno utvrđuju općine i gradove, a radi se o lokalnom porezu na nekretnine. Oporezuju se stanovi, kuće, garaže, poslovni prostori i građevinska zemljišta, ovisno u kojoj ste građevinskoj zoni. Ova vladajuća garnitura je odlučila to povećati za 31 posto – ponovio je vijećnik SDP-a, uz nastavak:

– Dozvolite mi da parafriziram jedan aforizam, koji kaže ovako: ‘Koliko god me rastuži poskupljenje, još me više nasmije obrazloženje’. To pogotovo vrijedi za ovu odluku. Evo samo jedne rečenice iz obrazloženja: ‘Od 2018. godine, od kad je ova cijena na snazi, uložena su znatna sredstva u izgradnji objekata i uređaja komunalne infrastrukture, i u tom smislu je dostignut zavidan nivo komunalnog uređenja i opremljenosti’. Ako je tako, ne bi trebalo dizati cijenu, trebalo bi je možda i smanjiti, a oni je povećavaju. I zato je ovo objašnjenje smiješno. Komunalna naknada je namjenski prihod i mora se trošiti isključivo za unaprijeđenje i izgradnju komunalne infrastrukture. Kažu da je u posljednje tri godine dobro i lijepo uređena, a mi pitamo zašto se onda povećava cijena?!

Nešto slično, tvrde iz SDP-a, dogodilo se i prije tri godine.

– Nije to ništa novo za HDZ i njihove partnere, sličnu čestitku imali smo i prije tri godine, od 1. siječnja 2019. na snazi je bilo poskupljenje s 4,96 na 7,60 kuna po četvornom metru. A sad to ide na 10,60 kuna. Pojednostavljeno, u ove tri godine povećanje komunalne naknade je za 201 posto! Hoće li to povećanje dovesti do toga da će grad biti bolje uređen? Ceste, parkovi, groblja, igrališta? Hoće li biti duplo bolje uređeni? To bi trebalo biti logično, a ja kažem da neće. Tvrdim to zato što ni u posljednje tri godine ništa nije bilo za 53 posto uređeno. Nema razloga da vjerujemo da će se nešto promijeniti. Očito se radi o krpanju proračuna, a onda je najlakše udariti po građanima, da oni snose taj trošak, misleći da se to neće čuti ni vidjeti kad se donese uz neke druge važne odluke – istaknuo je Jelušić pa zaključio:

– Postavljam pitanje građanima: je li i jedna uplatnica koju dobivaju duplo poskupjela u zadnje četiri godine? Nije, niti jedna osim one o kojoj odlučuje većina u Vijeću. Mi se toj čestitci nismo pridružili, glasovali smo protiv te odluke!