Na Uskrsni ponedjeljak, 21. travnja održava se tradicionalno paljenje Jurjevskog krijesa u organizaciji Plemenite sučije Mraclin i KUD-a Dučec.

„Ovo leto nam se tak potrefilo da bumo kres vužgali na sami Vuzmeni pondelek, 21. travnja. Počeli bumo v Šabariću, oko 6 vure, a prvi nam nastupaju naši dvakratni prvaki, najmlajši folkloraši i tamburaši Dučeca, med terimi bu se našel i Jura zeleni”, poručuju organizatori.

Kao i svake godine, bit će uprizorena pogodba gospodara i sluge na Jurjevskom sajmu, nakon čega će, oko 19 sati, banderijalci zapaliti Jurjevski kres. Uz vatru slijedi i tradicionalno preskakanje manjeg ognja ispred žirija, za koje su svi zainteresirani pozvani da se prethodno dobro razgibaju.

Organizatori pozivaju sve članove Sučije Mraclin, članove Dučeca i sve mještane da sa sobom donesu nešto za prigristi, bilo da je riječ o kolačima, kobasicama, slanim ili slatkim zalogajima, kako bi se druženje nastavilo u duhu zajedništva i gostoljubivosti. Posebno se naglašava važnost dobre hrane uz piće, kako gosti ne bi ostali gladni.

„Obzirom da i ovo leto očekujemo goste z bližega i dalšega pozivamo sve članove naše plemenite sučije, sve članove Dučeca i druge preštimane mještane da slobodno donesu nekaj za prigristi – mraclinske prigrizke, kolače, kobase, slano, slatko… – kak nas gosti ne bi posle tračali da su morali piti na prazen želudec (vu tom smislu se ufamo i vu naše Jureke).. Dojdete, pozovete i prijatele, pak se na Vuzmeni pondelek si vidimo pri kresu”, dodaju organizatori.

Okruženi zvižducima, uvredama, ljutnjom, čak i bijesom, nogometaši Gorice na Opus Areni su – slavili! Sa širokim osmijesima na licima jedan drugima su letjeli u zagrljaj, uživali u trenutku, jer sve to što se događalo na tribinama ionako nije bilo upućeno njima. Goričani su svoj dio posla odradili koji trenutak ranije, onog momenta kad je sudac Duje Strukan označio da je kraj, da je Gorica pobijedila u Osijeku!

Brojali smo ranije dana i nabrojali čak 2401 dan od posljednjeg puta kad se to dogodilo, cijelih 12 utakmica zaredom Gorica nije znala pronaći recept za pobjedu u gradu na Dravi, ali ove Velike subote uspjela je u tome. Trenutak odluke dogodio se u 30. minuti, Adrion Pajaziti prometnuo se u junaka susreta, baš kao što je tog 19. rujna 2018. učinio Lukasz Zwolinski.

Znala je Gorica uzimati mjeru Osijeku na svome terenu, frustriralo je to Slavonce u tolikoj mjeri da je u Glasu Slavonije svojevremeno na naslovnici stajalo da je “Gorica nepotreban, menadžerski klub”, a ne tako davno u istome listu mogli smo pročitati da se u Velikoj Gorici igra na “krumpirištu”. Nema to izravne veze s igračima, stožerom ni vodstvom Osijeka, ali i zbog tih je nekoliko detalja bilo posebno slatko proslaviti ovu veliku pobjedu, drugu zaredom, kojom je Gorica preskočila Osječane i postavila ih na deveto mjesto prvenstvene tablice.

Iako se, eto, nije igralo na “krumpirištu”, nego na tepihu Opus Arene. Stadiona neusporedivo boljeg od onoga što Osijek nudi u posljednje vrijeme…

Ali dobro, to su osječke brige, neka se njima bave Osječani, a za to vrijeme Velikogoričani će uživati u trenutku. Lijepi će ovo biti blagdani, jer nakon što su prvi put ove sezone povezane dvije pobjede, posljednji Šibenik je ostao na sedam bodova minusa. Do kraja je ostalo još šest kola, u kojima će, barem kako sad stvari stoje, Rajko Vidović i njegovi igrači pokušati uloviti – Osijek.

Lišena pomoći trenera Marija Carevića, koji je i treći put ovoga proljeća utakmicu započeo na klupi, Gorica nije odigrala utakmicu za anale, ali odigrala je pragmatičnu, ozbiljnu, kvalitetnu utakmicu. I, kad se sve zbroji i oduzme, zasluženo došla do pobjede. Taj ključni trenutak u 30. minuti kreiran je momčadski, zaslugom velike želje i borbenosti, ali i zahvaljujući asistenciji Martina Šlogara i egzekuciji Adriona Pajazitija.

Goričani su na Opus Areni pokazali i borbenost, i kvalitetu, i odlučnost, i pragmatičnost… Foto: Borna Jakšić/PIXSELL

Iako se Gorica nakon toga gola više branila nego napadala, daleko od toga da nije imala još prilika. Uostalom, završna statistika kaže da su Goričani na 19 osječkih pokušaja odgovorili sa 15 svojih udaraca, da je golman Malenica triput morao spašavati u ozbiljnim goričkim situacijama, a nešto od toga otišlo je i malo pokraj gola. Sve u svemu, nema ni slova prigovora prvoj gostujućoj pobjedi Gorice ove sezone! Bez obzira na neke jako dobre šanse Osijeka, bez obzira na pritisak domaćina u drugom poluvremenu…

Prvi među jednakima bio je ovom prilikom kapetan Ivan Banić, još jedanput izvrstan na golu, ali podjednake zasluge idu i strijelcu Pajazitiju, i asistentu Šlogaru, ali i svim ostalim starterima, Mikanoviću, Steenvoordenu, Krizmaniću, Sikošeku, Haliloviću, Eleziju, Ndokcytu i Kolaru, kao i Čaiću, Čuiću, Gurlici, Braliću i Bašiću, koji su ulazili s klupe. Naravno, isto vrijedi i za sve ostale članove goričke delegacije na ovom posebnom gostovanju, koje bi trebalo biti i presudno u borbi za ostanak.

Međutim, već na putu kući uputno je zaboraviti sve što se događalo na Opus Areni, barem načelno, jer novi izazov slijedi vrlo brzo, već u srijedu od 15 sati, kad na Gradski stadion dolazi probuđeni Dinamo. Bit će to ujedno i posljednja priprema za gostovanje u Šibeniku pet dana poslije, na kojem bi, vjerujemo, sve trebalo biti i definitivno riješeno.

Gorički nogometni puče, sretan ti Uskrs!

Turopoljsko Jurjevo  se nakon petogodišnje pauze vraća u Stari grad Lukavec, u nedjelju, 27. travnja 2025. godine, s početkom u 15 sati.

Proslava, koja se uvijek održava prve nedjelje nakon dana sv. Jurja, donosi bogat program za sve generacije. Najmlađe će posebno razveseliti srednjovjekovni tabor u kojem ih očekuju radionice starih obrta, od lončarstva i kovačnice do svjećarstva, pletenja košara i alkemičarskih eksperimenata. Bit će tu i dječje igre, vrtuljak, gađanje lukom i strijelom, viteška radionica mačevanja te izložba srednjovjekovnog oružja.

Posjetitelje će animirati i dvorski slikar, krznar, kožar, sitar, noćobdija, trgovkinje, a za one škakljive tu je i Đelatov kutak. Kreativci će uživati u radionicama posvećenima turopoljskoj podgutnici, a tijekom cijelog dana bit će moguće jahati konje i provozati se kočijom.

Folklorni program započinje u 16 sati nastupima kulturno-umjetničkih društava Turopolja, dok u 17 sati stižu i povijesne postrojbe iz cijele Hrvatske, koje će se pridružiti domaćem Turopoljskom banderiju. U 20 sati planirano je tradicionalno tjeranje zime pucnjevima i paljenje velikog jurjevskog krijesa, a uslijedit će i atraktivan vatreni program.

Večer završava koncertom Siniše Biška i Ethno orchestra, a posjetitelji će moći uživati i u sajmu rukotvorina, domaćih proizvoda i bogatoj ugostiteljskoj ponudi.

Jurjevski krijesovi palit će se i u brojnim mjestima od ponedjeljka do subote, uključujući Mraclin, Dubranec, Kobilić, Kurilovec, Donju Lomnicu, Hrašće, Veliku Mlaku, Lukavec, Pleso, Kuče i Rakitovec. Manifestaciju podržavaju mjesne udruge, kulturno-umjetnička društva i dobrovoljna vatrogasna društva uz Plemenitu opčinu turopoljsku.

Završna proslava je u nedjelju kod Starog grada Lukavca, a to je, kako ističu iz Plemenite opčine turopoljske, uvijek bio i cilj.

„Ono što ove godine konačno imamo, to je povratak u Stari grad Lukavec. Uvijek je bilo zamišljeno da nakon samog Jurjeva, da je završno okupljanje i velika Jurjevska proslava u Starom gradu Lukavcu. Pozivamo sve u svojim mjestima da se odazovu”, rekao je Juraj plemeniti Odrčić, župan Plemenite opčine turopoljske.

Cijeli plan i program možete pogledati ovdje:

„Ono što je na našem plakatu, to nisu svi Jurjevski krijesovi, ima ih i po drugim naseljima, samo mi u tim naseljima ne sudjelujemo u organizaciji već se organiziraju lokalno”, napomenuo je župan Plemenite opčine Turopoljske.

Bio je to lijep dan, drugi dan kalendarske jeseni, kad je Sergej Jakirović prvi put u prvoligaškoj povijesti kluba doveo Goricu u Osijek. Kahlina je počeo na golu, ispred njega zadnja linija u sastavu Mtchedlishvili, Oboabona, Jovičić, Musa, ispred njih postavili su se Suk i Marina, a iza leđa najisturenijeg Lukasza Zwolinskog smjestili su se Lovrić, Miya i Atiemwen. Trenutak odluke dogodio se u 57. minuti, Zwolinski je zabio prekrasan gol i donio Gorici prvu pobjedu u Osijeku.

Prvu i – posljednju!

Od tad je prošao točno 2401 dan, cijela jedna vječnost u životu nogometaša, više od šest i pol godina, a Gorica nikad više nije uspjela ponoviti takvo nešto. Nikad više nije pobijedila u Osijeku. Promijenili su Osječani u međuvremenu i stadion, i vlasnika, i stotinjak igrača, a Gorica je u cijelom tom procesu najbliže prvoj sljedećoj pobjedi bila iste te sezone, ali u njezinom proljetnom dijelu. Pamtimo i dalje gol Muzafera Ejupija za konačnih 2-2 iz zaleđa od najmanje metra, koje nije označeno. Zbog toga gola, zbog tog nedosuđenog zaleđa, Gorica te sezone nije završila u Europi, četvrto mjesto uzeo je upravo Osijek.

Ukupno je 13 puta Gorica gostovala kod Osijeka, uz tu jednu pobjedu još je tri puta uspjela remizirati, a doživjela je i čak devet poraza. I ne ide to nabolje u zadnje vrijeme, jer posljednji put neki je igrač Gorice u Osijeku zabio gol još u rujnu 2021. (?!), prije 1308 dana. Fran Brodić glavom je pogodio u 81. minuti za 2-1, ali do kraja su Daku i Lončar zabijali za preokret i konačnih 3-2.

U sljedećih šest odlazaka u Osijek jedini gol Gorice bio je djelo domaćeg braniča Lončara, nakon čega je Gorica doživjela četiri poraza uz gol-razliku 0-8. Ni boda, ni gola…

Sve te crne serije, svi ti loši nizovi, nadaju se u Gorici, mogli bi pasti baš ove subote. Velike subote, u blagdanskom kolu, jer kad će ako ne sad, u trenutku kad Osijek igra očajno, kad je bez pobjede gotovo dva mjeseca…

– Osijek nije u najboljoj formi, nemaju rezultat u zadnje vrijeme, ali unatioč ome, naravno da očekujem tešku utakmicu. Znamo da imaju zbilja veliku koncentraciju kvalitete u momčadi i sigurno neće biti lako. Međutim, mislim da možemo ponuditi dobru igru i na kraju ostvariti dobar rezultat – optimističan je trener Mario Carević uoči novog odlaska na Opus Arenu.

Iza Goričana je tjedna s jednim velikim preokretom, dva raskida ugovora, nekoliko dobrih treninga i jednim teambuildingom.

– Bilo je nužno da se malo opustimo. Sezona je stvarno stresna i ovakva pobjeda nam puno znači. Mislim da smo dobili dozu samopouzdanja nakon Istre i idemo u Osijek puni vjere u sebe – poručuje Carević.

Gorica već četiri utakmice nije osvojila ni bod ni postigla gol u Osijeku… Foto: Davor Javorović/PIXSELL

Dobra je vijest što se kartonirani vraćaju, vraća se i dio ozlijeđenih, pa ovoga puta neće biti cijelo proljeće odsutnoga kapetana Pršira i ozlijeđenog braniča Krešića. Upitni su i Mikanović te Majstorović, no i bez svih njih Gorica ima dovoljno kvalitete za ozbiljnu borbu. I za pokušaj napada na osmo mjesto, jer u posljednje vrijeme očajni Osijek ima samo dva boda više.

– Mi gledamo isključivo svaku utakmicu za sebe. I uvijek pokušavamo pobijediti. Nekad je to moguće, nekad nije, ali i prošli tjedan smo rekli da ne gledamo ni Osijek ispred sebe ni Šibenik iza sebe. Moramo biti fokusirani na svaku sljedeću utakmicu, jer nema ih još puno pred nama, svaka će nam do kraja biti kao finale. Tri boda iz prošle utakmice puno nam znače, ali nema gledanja unatrag. Prebrzo se događaju promjene na tablici, iz kola u kolo, toga smo svjesni i idemo pokušati izvući najviše što se može – zaključio je Carević.

U sudaru s Istrom uspio je i proširiti kadar, nametnuli su se i Šlogar, i Steenvoorden, i Leš, i Kolar, prve minute upisao je Bašić, novi nastup upisao je Jojić, možda se steknu uvjeti i za doprinos Ante Ercega… Prvih 11 moglo bi izgledati ovako nekako:

Banić – Majstorović, Steenvoorden, Krizmanić, Sikošek – Halilović, Pajaziti – Šlogar, Elezi, Ndockyt – Čuić

U prestižnom ugostiteljskom lokalu Pivnica u Velikoj Gorici, u utorak 15. travnja poslijepodne, okupilo se vrlo zanimljivo društvo dama u zrelim i takozvanim zlatnim godinama života te njihovi muški vršnjaci. Skup su organizirali Ivan i Stjepan Mikulčić.

– Svi okupljeni smo generacija koja je prije 60 godina u Velikoj Gorici završila osmogodišnje osnovno školovanje i tako stekla ondašnju malu maturu. Uglavnom smo rođeni 1950. godine i domicilni smo stanovnici Velike Gorice i susjednih mjesta; Plesa, Rakarja, Kurilovca, Novog Čiča, Okuja, Velike Mlake i još nekih. Red je da druženjem malo proslavimo zaista veliki jubilej rastanka od vjerojatno najljepšeg razdoblja života i prisjetimo se tih lijepih dana – uvodno je kazao Ivan Mikulčić Mika.

Dobro je zapamtio kako je izgledala Gorica tih davnih dana.

– Velika Gorica je tad još bila na početku svojeg razvoja pa smo prvi razred odradili na početku Zagrebačke ulice, s desne strane, nedaleko parka u samom centru grada, u jednoj tada prigodnoj zgradi, u kojoj je kasnije bila trgovina Ve-go. Učiteljica je bila Stanka Matijašec. Kasnije smo se selili na suprotnu stranu ulice, u prostorije današnjeg Veleučilišta, pa u takozvanu Kulu, u blizini zgrade DVD-a, sad Udruženje obrtnika, a na kraju u potpuno novu školu, danas OŠ Eugena Kvaternika – otkriva Mika i dodaje:

– U novoj školi dobili smo i malu dvoranu za tjelovježbu, pa nismo više morali kroz kukuruze prema Kolarevoj, nedaleko tadašnjeg legendarnog igrališta NK Radnika, gdje smo vježbali u jednoj prizemnici koja još i danas postoji, odmah iza glavne pošte i HEP-a, a zvali smo je “sokolana”. U novoj školi razrednica nam je bila Josipa Čeranić.

Generacija učenika koji su pohađali 8. A, njih 22, okupila se i prije dvije godine na istom mjestu, u Pivnici, pa Mikulčić ima vjerodostojne podatke o broju učenika koji su u osam godina prodefilirali razredom.

– Na popisu imam oko 60 učenika. Neki su zajedno odradili svih osam godina, neki su se odselili, neki stigli iz susjednih mjesta od petog razreda nadalje, neki promijenili razred ili školu, a kasnije je, nažalost, dosta njih i preminulo. Ovom novom okupljanju odazvali su se Ankica Kranjčina (rođena Črnjak), Đurđica Dolački, Đurđa Nemet (Đuksi), Ankica Kadabec (Mirenić), Višnja Pavša (Peternac), Nada Gršetić (Stanković), Đurđa Plepelić (Šapković), Marija Pupić (Vugrinović), Franjo Bartolić, Miro Brigljević, Kazimir Fabečić, Ivica Jancetić, Zlatko Katulić, Stjepan Kliček, Marko Krilić, Ivan Mikulčić, Stjepan Mikulčić, Mato Paviša, Ratko Radić, Stjepan Zagorec, Josip Zubec i Božidar Župetić. Prije dvije godine odazvali su se i Ivan Godinić te Zvonko Mučnjak, koji su ovaj put bili spriječeni zbog bolesti.

Ivan Mikulčić dodao je i kako je red da se spomenu oni koji su, nažalost, puno prerano preminuli.

– To su Josip Bratković, Vlado Brigljević Šterna, Zlatko Brigljević Riba, Diana Daubachy, Stjepan Kavur, Nenad Kos, Stjepan Kovačić, Ivan Ljeljak, Ivan Lisec, Višnja Mikša, Ivan Munđer, Marica Plepelić, Branka Postić, Štefica Poturić, Milan Šipušić, Branko Trdić, Ivan Veselić, Marica Zubec i Mijo Gusić -pokazao je Ivan Mikulčić svoj precizan istraživački rad, pa i pamćenje.

Mika je bio ponajbolji učenik razreda, a kasnije je postao diplomirani inženjer prometa. Od 1977. do 1989. godine bio je djelatnik Gradske uprave grada Zagreba, u tadašnjem Sekretarijatu za promet. Godine 1981. autor je idejnog rješenja jednosmjernog prometa kroz Veliku Goricu, koje je i sprovedeno, a egzistira i danas. Bavio se i sportom, odlično igrao nogomet za velikogorički Radnik, a u bivšoj državi bio je prvoligaški sudac, kao i u hrvatskoj ligi. I drugi učenici iz ondašnjeg A razreda bili su kasnije zapaženi u društvenom i osobnom životu.

– Pokojni Neno Kos bio doktor radiolog, Višnja Peternac bila je dugogodišnja tajnica tad jedine škole u Velikoj Gorici, koju je i pohađala, Stjepan Mikulčić radio je kao sanitarni inspektor na tada državnoj razini, a bio je i branitelj u Domovinskom ratu, kao i Ratko Radić, Josip Zubec i Franjo Bartolić. Ivan Godinić imao je također diplomu sanitarnog inspektora, Marija Vugrinović ima svoj OPG, Stjepan Zagorac uspješni je obrtnik koji ima čak pet obrtničkih diploma, Vlado Odrčić radio je kao kontrolor leta u zračnoj luci na Plesu, gdje je 43 godine radio i Stjepan Kliček, Marko Krilić u Velikoj Gorici pokraj crkve Navještenja Blažene Djevice Marije ima svoju trgovinu uredskog materijala… I mnogi drugi bili su i jesu uspješni, čestiti pa i cijenjeni građani Velike Gorice i okolnih mjesta uz svoje obitelji – zaključio je Ivan Mikulčić.

Druženje je organizirano ciljano u Velikom tjednu, kako bi i oni koji možda žive van Lijepe naše bili prisutni, jer za Uskrs obavezno stižu u svoju Goricu. Zbog takvog termina nije bilo muzike i plesa, ali svečano, dostojanstveno i mirno svakako je bilo. Najprije je prisutne pozdravio jedan od organizatora Ivan Mikulčić te predstavio one koji nisu bili na druženju prije dvije godine. Razlog? Mnogi se možda ne bi međusobno ni prepoznali nakon 60 godina, što je i razumljivo.

Na samom domjenku opet su osvježene uspomene i sjećanja na prekrasne davno minule dane kad se za kino u Gorici vikendom tražila karta više, kad su dečki nedjeljom u deset jurili masovno na utakmicu NK Radnika u Kolarevu, a dame, one mlađe i starije, išle na misu. Kad se plesalo i slušao tadašnji odličan lokalni bend Dingosi, kad se išlo na kolače ili sladoled u jedinu slastičarnu, kad se šetalo Goricom i poznavalo gotovo sve koje se srelo. Danas baš i nije tako…

Sklopljena su tada mnoga prijateljstva, možda i simpatije. Svjedoče tome i poneka međusobna posjećivanja, a najsvježiji primjer je posjeta Juraju Šipušiću koji zbog bolesti nije mogao na druženje. Što ti je život, kao školarac bio je vjerojatno najbrži u Velikoj Gorici, pa i šire, štete je što se nije bavio atletikom.

Slavljenici i oni koji nisu mogli do Pivnice danas imaju oko 75 godina i svjedoci su zavidnog dijela povijesti svoje voljene Velike Gorice, pa i kultnog mjesta gdje su se okupili. Spomenimo na kraju da je jedan od prisutnih slavljenika svima poklonio primjerak svoje knjige o sportu, barem za uspomenu povodom prekrasnog druženja.