Peti dan rujna polako se budio, sunce se tek podiglo iznad obzora, a tužna vijest već je stigla:

“Umro je Ivan Šuker.”

Znalo se već neko vrijeme da se bori s opakom bolešću, a trag kemoterapija dao se primjetiti i kad smo ga posljednji put sreli. Otkrivanje spomenika Sportskom društvu Radnik, na nekoliko koraka od njegove dugogodišnje baze, terase kafića na rubu parkinga, bilo je događaj koji nije želio propustiti. Bio je radnikovac, košarkaš, i bio je, činilo se, u dobrom stanju. Bolova, kažu, nije bilo, funkcionirao je kao svaki drugi 66-godišnjak, i zato je tužna vijest iz prvih sekundi tog utorka bila šokantna.

Velika Gorica tog je 5. rujna 2023. godine ostala bez čovjeka koji će ostati upisan u povijest ovoga grada. Osim što je mnogima od nas bio prijatelj, poznanik ili susjed, Ivan Šuker bio je i gradonačelnik, zamjenik župana, prvi velikogorički saborski zastupnik, ministar financija, dopredsjednik Vlade… Bio je, ukratko, političar s uspješnom karijerom, ali i sa svim stigmama ta uloga nosi. I kroz tu će ga prizmu, logično, najveći dio ljudi i pamtiti.

A mi smo, s druge strane, ovom tužnom prilikom naumili predstaviti nekog drugog Ivana Šukera. Tatu, supruga, frenda s kartanja, kave ili s hakla, zaljubljenika u janjetinu i NBA ligu. Čovjeka koji je stajao iza fasade načinjene od odijela i kravate.

– Izvan posla, on je imao tri svoja kruga: obitelj, ekipu za kartanje i košarkaško društvo! – predstavljaju nam Ivana Šukera ljudi iz njegova okruženja.

Slagalicu smo slagali uz pomoć više sugovornika iz raznih sfera njegova života. I dobili priču o čovjeku sa svojim manama i vrlinama, strastima i hobijima… Priču koja se dijeli na četiri dijela: politika, obitelj, košarka i kartanje.

POLITIKA: STRAHOPOŠTOVANJE

Gdje se točno rodila odluka da se krene baviti politikom, nikad nije ispričao. Tako znamo tek da se nakon završetka osnovne škole otisnuo iz Velike Gorice u metropolu i upisao strojarsku školu. Svjedoci kažu da nije bio među najboljim učenicima, ali i da je uvijek bio neobično bistar, snalažljiv, s osjećajem za ljude… Po završetku srednje, upisao je prvo strojarski fakultet, no ubrzo se predomislio, pokupio papire i otišao na – ekomoniju. Uz koju će ostati vezan i uvijek kasnije, bez obzira na vrste funkcija na kojima se nalazio u datom trenutku.

Prvi stupanj dovršio je 1983., kad mu je bilo 26, i s tom razinom obrazovanja krenuo graditi poslovnu karijeru. Već godinu poslije zaposlio se kao glavni knjigovođa u Odsjeku za budžet općine Velika Gorica, da bi 1986. prešao u Gradsku konferenciju Saveza socijalističke omladine Hrvatske, gdje je do 1990. bio šef računovodstva.
Tu je i definitivno počela njegova politička priča. Vratio se u svoj grad uoči početka rata i preuzeo ulogu voditelja velikogoričke ispostave Porezne uprave. Istovremeno, ušao je i u Izvršno vijeće općinske Skupštine, a u ratim godinama jedno je vrijeme bio i šef velikogoričkog Kriznog štaba.

Kad je rat završio, odlučio je nastaviti školovanje i titulu diplomiranog ekonomista stekao je 1997. Iste te godine postao je i zamjenik župana, što je bio jasan znak da povratka više nema. U tom trenutku 40-godišnji Ivan Šuker odabrao je politiku, a sposobnosti, znanja i probitačnost koju je imao vodili su ga dalje. Tri godine ostao je dožupan, sve do 2000. godine, jedne od najvažnijih u njegovu političkom životu.

Šuker je tad, naime postao gradonačelnik Velike Gorice, te godine postao je i predsjednik gradskog HDZ-a, član predsjedništva stranke i saborski zastupnik. Suradnici iz tog vremena reći će da je iz njega prštala ambicija i energija, da ga je nosio izražen temperament, pri čemu nije bježao ni od sukoba. Oni koji su radili uz njega znali su da voli kad je po njegovu, znao je i ozbiljno “zagrmjeti” ako sve ne bi išlo po njegovim zamislima, pa će se često u prisjećanjima spomenuti i riječ strahopoštovanje.

Ivan Šuker čak je šest puta biran za zastupnika u Hrvatskom saboru… Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Bio je moćan, sveprisutan, u naletu koji ga je tri godine poslije doveo do vrhunca karijere, do pozicije ministra financija. Ostao je tu sljedećih sedam godina, sve dok ga Jadranka Kosor nije smijenila. U specifičnim političkim vremenima Šuker je iz svega izašao kao jedini ministar iz Sanaderove ere uz kojeg se nisu vezale afere. A putem je pomogao mnogim suradnicima, otvarao im razne prilike. Svatko od njih to mu je vraćao na svoj način…

OBITELJ: PRVA LJUBAV

A čim bi se odmaknuo od posla, čim bi se skinuo iz odijela, Ivan Šuker posvećivao se obitelji. Rodio se 12. studenog 1957. u Gornjim Rujanima, selu u blizini Livna. Bilo mu je osam godina kad se s obitelji doselio u Veliku Goricu. Otac Cvitko godinama je radio kao gastarbajter u Njemačkoj, pa sa suprugom Mandom odlučio podići kuću u gradu koji je praktički tek nastajao, na Goričanima poznatoj lokaciji u Ulici Matice Hrvatske. Kuću u kojoj je Ivan Šuker živio do posljednjeg dana.

Teška tragedija pogodila je obitelj u vrijeme njegova velikogoričkog odrastanja, sestra mu je poginula u prometnoj nesreći u blizini obiteljske kuće i to je ostalo rana koja nikad nije do kraja zacijelila.

Supruga Andrea, pamte prijatelji, bila je njegova prva ljubav. Nikad nije slovio za “Casanovu”, a u Andreji je pronašao sve što je tražio. Oženili su se pa dobili djecu, kćer Katarinu i sina Marka, koje je odgajao relativno strogo, s jasnim pravilima, tako da su danas to skromni, normalni, uspješni, iznimno pristojni i svima iz njihova okruženja vrlo dragi mladi ljudi. I sve to događalo se u pravoj obiteljskoj atmosferi, jer cijelo to vrijeme dijelili su kućanstvo s njegovim roditeljima. Majka ga je na kraju, eto, i nadživjela…

I upravo to što je živio u dijelu obiteljske kuće, u suživotu s roditeljima, puno govori o njemu. Materijalno ga, kažu, nikad nije “palilo”, pa nikad nije ni želio ništa više od obiteljske kuće. Nije nikad odlučio ni kupiti vikendicu, jer sasvim dovoljna mu je bila kuća ženinih roditelja u Crikvenici, njegova omiljena ljetna baza.

Nije se nikad zamarao ni skupim automobilima, kakvih se nauživao kroz službene prilike, birao je neobično skromne aute za čovjeka na tim pozicijama.

KARTANJE: UVIJEK U PRAVU

Ivanu Šukeru, naprosto, bile su važnije neke druge stvari. Recimo, kako otići u omiljeni kafić, naći se s dugogodišnjim prijateljima, malo kartati. Igrao je belu i preferans, kažu da je bio i poprilično dobar, a on sam je uvijek tvrdio kako – nikad nije kriv! Znate kako to ide, u kartama uvijek mora netko zeznuti, a kod njega je specifično bilo, sa smiješkom pričaju naši sugovornici, to što nikad nije zeznuo on.

Dugi niz godina sve to se događalo u kafiću Bonus, kojeg je 1990. godine otvorila žena jednog od prijatelja iz društva. Automatski je to postalo stalno okupljalište, mjesto na kojem se najmanje razgovaralo o politici. Prva tema uvijek je bio sport, kartanje je dolazilo pod brojem dva, a onda je slijedilo podbadanje. Uvijek je netko bio na tapeti, uvijek se nekoga uzimalo na pik. Bio je, kažu, i vrlo duhovit čovjek, znao se šaliti i na svoj račun, i ljudi iz njegova okruženja su ga voljeli. Točnije, voljeli su biti u njegovu društvu.

Znalo je u svemu tome povremeno doći i do određenih trzavica, kažu svjedoci da je jedna takva situacija dovela i do toga da je u posljednje vrijeme promijenio lokaciju na kojoj je vodio bitke skrojene od pika, trefa, herca i kara. U toj zadnjoj fazi češće je kartao u Pleškoj, ali opet u društvu prijatelja s kojima se družio dugi niz godina, u kojima je mogao biti ono što doista jest.

I posebno je uživao u takvim trenucima, lišen briga iz svijeta politike…

KOŠARKA: ZAKUCAVANJE

Takvih briga pogotovo nije bilo u njegovom košarkaškom društvu. Na čelu te ekipe godinama je bio danas pokojni Željko Jotić, poznatiji kao Elfi. Šuker ga je iznimno cijenio i respektirao, pa priče s tih druženja govore kako je baš on znao i ušutkati ministra kad bi i pokušao krenuti u nekakve političke priče.

Puno draža tema svima je bila košarka. Sjećanje na stare dane prije svega, jer imalo se tu što ispričati, imali su se dečki čega sjetiti. Šukerova generacija prva je koja je zaigrala organiziranu košarku u Velikoj Gorici, krajem 60-ih. Do 194 cm izrasli Šuker u to je vrijeme mogao biti teški centar, a opisivali su ga kao velikog borca, ali i kao jednog od rijetkih koji su u to vrijeme mogli – zakucati!

Košarku je bacio u drugi plan zbog fakulteta, ali ostala je njegova ljubav do zadnjega dana. Sve je pratio, sve znao, a 1997. i spasio gorički košarkaški klub. Nakon gašenja Medije, preuzeo je ulogu predsjednika KK Gorice, i tu ostao 20 godina.

U dva mandata bio je i predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza. Nije mu to trebalo u životu, nije morao voditi te bitke, ali nosio ga je fanatizam. Bio je doslovno košarkaški fanatik, pa i ne treba previše iznenaditi priča da se često budio noću da bi uživo gledao utakmice NBA lige. Drukao je za Golden State Warriorse, koristio svaku priliku da s košarkaškim prijateljima to prokomentira…

A za takvo što nije bilo boljega mjesta od fešti na kojima su se okupljali njegovi košarkaši. To je bila još jedna ekipa u kojoj se osjećao sigurno, doma. Tu nije bio ni ministar ni gradonačelnik nego – Šuki. Njihov frend koji je jedine privilegije imao kad bi se janjac prestao vrtjeti na ražnju.

– Znalo se da je glava Šukerova! O tome nije ni bilo rasprave. Mi drugi nismo ni znali jesti janjeću glavu, a on bi je uvijek sredio. Nju i još pola janjeta, naravno – kroz smijeh pričaju njegovi košarkaši.

Da, korpulentnost koja ga je pratila nije bila slučajna, a neizravno je dovelo i do scene po kojoj će ga mnogi pamtiti. Gostovao je na HRT-u, u programu uživo, a stolica ispod njega u jednom je trenutku počela “tonuti”. Čak je i Ellen Degeneres u emisiju uvrstila hrvatskog ministra koji polako tone na stolcu, ali pravi se da se ništa ne događa i staloženo nastavlja govoriti svoje… Nitko ga zbog toga nije “maltretirao” više od njegovih košarkaša.

– Dečki, vi se smijete, ali ja ću vas pitati: koliko je Hrvata gostovalo kod Ellen?

Nije ih bilo puno, a on je uspio i u tome. Na svoj način, u svom stilu.

Počivali u miru, gospon Šuker…