Sport

Turopoljska samba: ‘Ovdje, 10.000 kilometara od kuće, pronašao sam novi dom’

Caio da Cruz Oliveira Queiroz je 18-godišnji brazilski napadač, prvi Brazilac u novijoj eri HNK Gorice. Blista u dresu juniorske momčadi u 1. HNL i čeka svoju šansu u prvoj momčadi našeg prvoligaša…

Objavljeno

prije 5 godina

6. listopada 2021.

Objavio/la

Marko Vidalina

Iz svih kutaka planete stizali su posljednjih godina igrači u redove rastuće HNK Gorice. I Uganda i Gruzija, i Armenija i Irana, i Gabon, i Estonija, i Liberija, imale su, između ostalih, svoje ljude u goričkoj svlačionici, a jedna nogometna nacija poput Brazila – nikad! Sve dok u grad nije stigao Caio da Cruz Oliveira Queiroz…

– Dolazim iz grada Serra, grada na jugoistoku Brazila, na obali Atlantika, kojeg bih mogao usporediti sa Splitom. Imamo jako puno pješčanih plaža, klima je vrlo ugodna… Tamo su mi majka, otac, dva brata i sestra od tri godine. Svi mi nedostaju, ali ona najviše, ona je moja bebica – priča nam 18-godišnji mladić s frizurom koju je nemoguće ne primjetiti.

U tu kategoriju spada i njegova nogometna vještina, ni nju ne možeš ne primjetiti, pogotovo kad dojam pojača statistika; za juniore Gorice je u 1. HNL u prvih pet utakmica zabio sedam golova, uz tri asistencije. Onako na prvu, čini se da je riječ o igraču koji je za nivo-dva iznad te lige…

– Dobro, ne bih baš rekao da je ta liga prelagana za mene, , ali zasad baš ide jako dobro. Međutim, uvijek može bolje. Želim zabijati i po tri gola po utakmici, zašto ne?! I spreman sam naporno raditi da do toga i dođem – priča nam Caio Cruz u klupskom kafiću, na “klimavom” engleskom.

– Sad je još i dobro kako je bilo u početku. Kad sam došao, nisam znao ni riječi engleskog, ali pokušavam što brže i što više napredovati, učim ga i na internetu… Nije lako, jer u Brazilu rijetki govore engleski, pa sam i ja krenuo od nule. Hrvatski? O ne, to je preteško za mene, ha, ha… Kad slušam dečke u svlačionici, čini mi se ludo i zamisliti da se to može naučiti…

Prvi gorički Brazilac došao je u naš grad na mala vrata, u zimu ove godine, i to kao potpuna nepoznanica, ali s kvalitetom koja je odmah upadala u oko. I s pričom koja je tražila svoje mjesto radnje.

– Nisam prerano počeo s nogomet, s devet ili deset godina. Kao dijete nisam ni volio nogomet, ali kad je brat Thales krenuo trenirati, morao sam i ja, jer stariji brat uvijek je idol… A kad sam krenuo, nisam stao – smije se Caio i nastavlja svoju štoriju:

– Počeo sam igrati u lokalnoj nogometnoj akademiji, pa otišao u FC Porto Vitoria, iz koje sam se prvi put okušao u Europi. Bio sam u Red Bull Salzburgu, igrao prijateljske utakmice i trenirao, ali kao maloljetnik nisam mogao dobiti papire i vratio sam se u Brazil, ovoga puta u Vasco da Gamu, da bi se nakon devet mjeseci vratio u Porto Vitoriju. U zimu 2020. otišao sam u španjolski Cadiz, no tad je krenulo ono ludilo s koronom i opet sam se vratio kući. Pokušao sam zatim i u francuskom Dijonu, tamo su me željeli zadržati, no opet je zapelo na administraciji. I tad se moj agent javio s novom opcijom, s HNK Goricom.

Glavni klupski skaut Filip Šelendić procijenio je da mladić zaslužuje šansu i sve je vrlo brzo bilo jasno. Cruz je potpisao ugovor do 2023. godine i otišao na posudbu u Kurilovec, odigrati proljeće u 3. HNL. Krenuo je brutalno, zabio pet komada u pet utakmica i držao Kurilovčane u vrhu. No tad se ozlijedio, propustio je ostatak polusezone, a Kurilovčani su bez njega potonuli… Ovu sezonu zasad odrađuje u juniorima Gorice, i to odlično.

– Da, odluka je u klubu bila da pomognem juniorima u 1. HNL, ali i da im budem tu, na oku. Dio tjedna treniram s prvom momčadi, a onda se vraćam u juniore, za koje vikendom i igram. I to mi savršeno odgovora, jer treba mi utakmica, želim što više prilika da pokažem koliko mogu, da pomognem klubu na svaki način.

Trenutak u Cruzovu životu je takav da može pucati od samopouzdanja.

– Ja želim osvojiti prvenstvo! Od tog cilja krećem, na taj način želim pomoći klubu. Bez obzira je li to s juniorima ili u prvoj momčadi, želim dati svoj doprinos u svakoj utakmici.Naporno radim svaki dan zato što želim otići daleko. Želim velike momčadi, velike lige, velika natjecanja, velike golove… I neka sve to bude s Goricom, ne bih se bunio – smije se mladi Brazilac.

Dok priča, rijetko Caio skida osmijeh s lica. Sretan je i zadovoljan u srcu Turopolja.

– Jako sam sretan ovdje. Volim ove ljude, ovaj grad, ovaj klub… Sve mi se sviđa, nemam niti jednu zamjerku. Volim otići u šetnju s prijateljima iz kluba, odemo na ručak ili večeru… Nas četvorica suigrača i živimo zajedno, što je jako dobro i za naše razumijevanje na terenu, za zbližavanje. No cijela je juniorska momčad takva, to je jako dobra grupa s velikim zajedništvom i užitak je biti dio svega toga – priča Caio.

Pronašao je, eto, svoj novi dom gotovo deset tisuća kilometara daleko od Serra, ali roditelji se ne moraju brinuti za njega…

– Znam da su često brazilski nogometaši sinonim za noćni život i tulumarenje, ali ja nisam jedan od tih. Ne pijem, ne pušim, pijem jedino vodu i sok… Sve podređujem tome da budem spreman i fokusiran na treningu i utakmici. I zato volim dobro odmoriti kad mogu, biti sam sa sobom, gledati filmove i serije… – govori Cruz.

A s vremena na vrijeme, onako za dušu, uključi i ritmove brazilske sambe.

– Da, plešem sambu, naravno! Ako si Brazilac, moraš plesati sambu, to je dio nacionalne kulture. Ja sam je naučio plesati valjda čim sam prohodao, budući da mi je otac glazbenik, svira bubnjeve i majstor je za sambu. Po cijele dane doma su nam svirali ti ritmovi, tako da mogu reći da mi je samba u krvi. Sviđa mi se i hrvatska glazba, nije loša. Naravno, ništa ne razmijem, ali svejedno ja plešem. I onda me suigrači čudno gledaju, ha, ha…

Protivnici ga za to vrijeme gledaju sad već i sa strahom, a on zabija, asistira, dribla… Pleše sambu na terenu. I čeka šansu da je zapleše i na prvoligaškim terenima.

– Naša prva momčad je jako, jako dobra, užitak je biti dio svega toga i jedva čekam da prilika dođe!

Četiri brazilska asa kao idoli, a najbolji je…
Nemam jednog idola, nego četvoricu, i svi su Brazilci: Ronaldinho Gaucho, Ronaldo Fenomeno, Romario i Neymar. Tko je najbolji od njih? Uh, teško pitanje… Ronaldinho je igrao drukčiji nogomet od svih ostalih, Ronaldo je bio kombinacija snage, brzine i vještine, ali gledao sam puno i Romarija na YouTubeu… Kakav je to igrač bio! Nemaš ga što vidjeti, onakvog sitnog, a zabija takvom lakoćom…

Eduardo da Silva kao poveznica…
Naravno da sam išao “guglati” kad se pojavila mogućnost da odem u Goricu, informirao sam se i o državi, i o gradu, i o klubu… No znao sam gdje idem, jer znam priču Eduarda da Silve, kako je došao ovdje i postao reprezentativac, otišao u veliki Arsenal…

Frend Junior iz seniora
Najbolji prijatelj u klubu mi je Junior Martinsson! Puno je stariji od mene, 11 godina, u šali ga zovem ‘tata’, ali na prvu smo nekako ‘kliknuli’ i postali baš dobri.

Povezane teme:caio cruz HNK GORICA hotnews

Sport

“Bitka za Turopolje” na Grabi: Finale goričkoga kupa za kraj sezone

U utorak u 18 sati kreće finale velikogoričkog nogometnoga kupa, ogled Mraclina i Kurilovca na mraclinskoj Grabi. Bit će to repriza lanjskog finala, koje je bilo sjajno, ali i još jedan korak prema završetku zahtjevnih sezona

Objavljeno

prije 22 minute

2. lipnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Kad se sve zbroji i oduzme, kad se sva uložena energija pomnoži s rezultatima, bit će i u Kurilovcu i u Mraclinu sretni i zadovoljni, i to u prvom redu zato što je – gotovo! Razlozi iz kojih će i jednima i drugima biti drago staviti točku na ovu sezonu nisu jednaki, svatko ima svoje, ali nema dvojbe da će u trećem poluvremenu uživati svi zajedno.

Bude li u nogometnom smislu imalo nalik onome što smo gledali prošle godine u ovo doba, u utakmici identičnog uloga, na istome mjestu, bit će razloga za uživanje i u prva dva poluvremena. I prošle godine, naime, u finalu Kupa Nogometnog središta Velika Gorica, u Mraclinu je domaćin dočekao goste s Udarnika, a završilo je 3-3! Odluka je tako pala s bijele točke, a u raspucavanju je bolji bio Kurilovec.

Gledajući rangove u kojima naši niželigaški klubovi igraju, logično je da su u finalu opet baš Kurilovec i Mraclin. Uz prvoligaša Goricu, koja ne ulazi u ovu vrstu priče, Kurilovec i Mraclin najbolje su što turopoljski nogomet u ovom trenutku ima. I jedina dva kluba koji se natječu pod ingerencijom HNS-a, odnosno drže izvan županijskog nogometa, Kurilovec u četvrtom (3. NL Centar), a Mraclin u petom rangu (4. NL Središte B).

Ništa se po tom pitanju neće mijenjati u sezoni koja dolazi, budući da u ovoj tek završenoj nitko od naših predstavnika u Premijer ligi Zagrebačke županije nije uspio izboriti iskorak, a sezona za nama ponudila je i zanimljive priče iz naših finalista… A tu se vraćamo na onu tezu iz uvoda.

Mraclinci, dakle, jedva čekaju da sezona završi zato što je cijela išla naopako. Krenulo se s gotovo istom momčadi kao prošle sezone, ali s novim trenerom, Milanom Marinićem na klupi. Nije išlo, zaredali su se porazi, pa je preuzeo Saša Sabljak, koji je uspio donekle stabiliirati igru i rezultate, da bi na zimu otišao i on. Pa je krenula potraga za novim trenerom, koja je na Grabu vratila Marka Pancirova, mijenjao se i kadar, ali rezultati su ostali – tu negdje.

Uoči posljednjega kola, po Mraclin rezultatski nevažnog okršaja s Rugvicom, momčad je na 11. mjestu prvenstvene ljestvice, što sigurno ne zadovoljava ambicioznu i vrijednu upravu kluba. Čeka se zato kraj sezone i prekrajanje rostera, pa novi početak u novoj sezoni, pri čemu će se pojačanja potražiti i u redovima današnjeg protivnika.

Kurilovec je, naime, ove sezone ispisao zlatne stranice svoje povijesti u Kupu, istovremeno u prvenstvu odigrao tek prosječnu sezonu, ali i – došao do ruba. Problemi s financijama dovode do toga da postoji ozbiljna mogućnost da najbolji igrači odu i u niži rang, za nešto boljim uvjetima… Kurilovčane čeka još i Alpas Cup, posla će biti i nakon ovoga finala, ali iste brige morit će ih i dalje, budući da nema naznaka da će se financijsko stanje popravljati, pa je pitanje i što nas čeka sljedeće sezone.

Ovu će Kurilovčani, za razliku od domaćina, u utorak i definitivno završiti, i to sa gorko-slatkim uspomenama. Trofej za kraj, naravno, žele i jedni i drugi…

Nastavite čitati

Najave

U Novom Čiču memorijalni nogometni turnir Franjo Milanščak-Gira

Objavljeno

prije 2 sata

2. lipnja 2026.

Objavio/la

Mato Paviša

Na blagdan Tijelova, u četvrtak 4. lipnja, na igralištu NK Dinama Hidrel u Novom Čiču, igra se memorijalni nogometni turnir u spomen na jednu od legendi kluba Franju Milanščaka-Giru. Organizatori su obitelj Milanščak i Dinamo Hidrel. Igraju dječaci rođeni 2013. i mlađi (mlađi pioniri) a sudjeluju HAŠK 1903 iz Zagreba, Ban Jelačić Vukovina, Polet Buševec, Gradići, Velika Mlaka, Stupnik, Mladost Buzin i Vatrogasac Kobilić. Turnir starta u 9 sati a finale je na rasporedu u 19. Turnire su minule tri godine osvajali Jelačić Vukovina, Kurilovec i Jarun.

Foto: Mato Paviša

Foto: Mato Paviša

Tko je bio Franjo Milanščak-Gira? Pisali smo već o tome ali vrijedi ponoviti zbog novih mladih nogometaša koji su tu i još dolaze pa i nas starijih da ne zaboravimo. Rođen je 1955. godine, starosjedilac je Novog Čiča a iznenada je preminuo puno prerano 2017. kad je navršio samo 62. godine. Čitav život posvetio je Dinamu Novo Čiče kao igrač, trener, član Uprave, domar. Osim obitelji, najviše je volio nogomet a pamtimo ga i kao velikog navijača Radnika još u Kolarevoj U Velikoj Gorici.

Posebno se mora istaknuti da je Gira bio standardni igrač najbolje generacije Dinama Novo Čiče kroz povijest koja traje već 78 godina (osnovan 1948. godine). Danas zvuči gotovo nevjerojatno, tada 80-ih prošlog stoljeća igrali su uglavnom domaći dečki pojačani velikogoričkim legendama Željkom Plepelićem-Belim, Stjepanom Mesarićem-Čapom, kasnije i nogometnim gospodinom Krunom Zaloker… Ukratko, tri godine a tri ranga gore! Gira i ostali domaći boemi (vidi fotografiju, jedanaestorica više nije s nama)! Sve uz podršku supruge Dubravke (bila je i dopisnica Sportskih novosti) čiji je otac Ivan Palle također bio uspješan trener Dinama Novo Čiče.

Foto: Mato Paviša

Franjo je iza sebe ostavio sinove nogometaše Marijana i Miru koji su također ostavili dubok trag u Dinamu Čiče, danas je već i unuk Fran sa 16 godina standardni član prve momčadi. Unuka Marina igra u ženskoj HNK Gorici i planira upisati tečaj za trenericu a najmlađi Jan “špana” za “Prstiće” kluba iz Novog Čiča. Jedinstveno, zar nije?

8.6.2023. Novo Čiče – 1. memorijal Franjo Milanščak-Gira. Foto: Mato Paviša/Cityportal.hr

Nastavite čitati

Sport

Novi uspjeh velikogoričkih judaša – stiglo zlato iz Mađarske

Objavljeno

prije 21 sat

1. lipnja 2026.

Objavio/la

Franjo Kompes

Na međunarodnom judo turniru “Gyor HUN Judo Hopes Tournament 2026” u mađarskom Győru, nastupio je i velikogorički Judo klub Pinky.

Najbolji rezultat ostvario je Damjan Radmanić, koji je stigao do 1. mjesta u svojoj kategoriji.

Na turniru su nastupili i njegovi klupski kolege Ivan Pereković i Lucija Baković, međutim ovog puta su ostali bez plasmana.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Turopolje s igračem manje do vrijedne pobjede u Obrezini

Objavljeno

prije 1 dan

1. lipnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Derbi začelja između Mladosti i Turopolja riješili su gosti u svoju korist, iako su polovicu drugog poluvremena igrali s igračem manje. Turopolje je bolje otvorilo utakmicu, činilo se kao da igraju na domaćem terenu, a brzim akcijama su stavljali domaće pred velika iskušenja.