Iz svih kutaka planete stizali su posljednjih godina igrači u redove rastuće HNK Gorice. I Uganda i Gruzija, i Armenija i Irana, i Gabon, i Estonija, i Liberija, imale su, između ostalih, svoje ljude u goričkoj svlačionici, a jedna nogometna nacija poput Brazila – nikad! Sve dok u grad nije stigao Caio da Cruz Oliveira Queiroz…

– Dolazim iz grada Serra, grada na jugoistoku Brazila, na obali Atlantika, kojeg bih mogao usporediti sa Splitom. Imamo jako puno pješčanih plaža, klima je vrlo ugodna… Tamo su mi majka, otac, dva brata i sestra od tri godine. Svi mi nedostaju, ali ona najviše, ona je moja bebica – priča nam 18-godišnji mladić s frizurom koju je nemoguće ne primjetiti.

U tu kategoriju spada i njegova nogometna vještina, ni nju ne možeš ne primjetiti, pogotovo kad dojam pojača statistika; za juniore Gorice je u 1. HNL u prvih pet utakmica zabio sedam golova, uz tri asistencije. Onako na prvu, čini se da je riječ o igraču koji je za nivo-dva iznad te lige…

– Dobro, ne bih baš rekao da je ta liga prelagana za mene, , ali zasad baš ide jako dobro. Međutim, uvijek može bolje. Želim zabijati i po tri gola po utakmici, zašto ne?! I spreman sam naporno raditi da do toga i dođem – priča nam Caio Cruz u klupskom kafiću, na “klimavom” engleskom.

– Sad je još i dobro kako je bilo u početku. Kad sam došao, nisam znao ni riječi engleskog, ali pokušavam što brže i što više napredovati, učim ga i na internetu… Nije lako, jer u Brazilu rijetki govore engleski, pa sam i ja krenuo od nule. Hrvatski? O ne, to je preteško za mene, ha, ha… Kad slušam dečke u svlačionici, čini mi se ludo i zamisliti da se to može naučiti…

Prvi gorički Brazilac došao je u naš grad na mala vrata, u zimu ove godine, i to kao potpuna nepoznanica, ali s kvalitetom koja je odmah upadala u oko. I s pričom koja je tražila svoje mjesto radnje.

– Nisam prerano počeo s nogomet, s devet ili deset godina. Kao dijete nisam ni volio nogomet, ali kad je brat Thales krenuo trenirati, morao sam i ja, jer stariji brat uvijek je idol… A kad sam krenuo, nisam stao – smije se Caio i nastavlja svoju štoriju:

– Počeo sam igrati u lokalnoj nogometnoj akademiji, pa otišao u FC Porto Vitoria, iz koje sam se prvi put okušao u Europi. Bio sam u Red Bull Salzburgu, igrao prijateljske utakmice i trenirao, ali kao maloljetnik nisam mogao dobiti papire i vratio sam se u Brazil, ovoga puta u Vasco da Gamu, da bi se nakon devet mjeseci vratio u Porto Vitoriju. U zimu 2020. otišao sam u španjolski Cadiz, no tad je krenulo ono ludilo s koronom i opet sam se vratio kući. Pokušao sam zatim i u francuskom Dijonu, tamo su me željeli zadržati, no opet je zapelo na administraciji. I tad se moj agent javio s novom opcijom, s HNK Goricom.

Glavni klupski skaut Filip Šelendić procijenio je da mladić zaslužuje šansu i sve je vrlo brzo bilo jasno. Cruz je potpisao ugovor do 2023. godine i otišao na posudbu u Kurilovec, odigrati proljeće u 3. HNL. Krenuo je brutalno, zabio pet komada u pet utakmica i držao Kurilovčane u vrhu. No tad se ozlijedio, propustio je ostatak polusezone, a Kurilovčani su bez njega potonuli… Ovu sezonu zasad odrađuje u juniorima Gorice, i to odlično.

– Da, odluka je u klubu bila da pomognem juniorima u 1. HNL, ali i da im budem tu, na oku. Dio tjedna treniram s prvom momčadi, a onda se vraćam u juniore, za koje vikendom i igram. I to mi savršeno odgovora, jer treba mi utakmica, želim što više prilika da pokažem koliko mogu, da pomognem klubu na svaki način.

Trenutak u Cruzovu životu je takav da može pucati od samopouzdanja.

– Ja želim osvojiti prvenstvo! Od tog cilja krećem, na taj način želim pomoći klubu. Bez obzira je li to s juniorima ili u prvoj momčadi, želim dati svoj doprinos u svakoj utakmici.Naporno radim svaki dan zato što želim otići daleko. Želim velike momčadi, velike lige, velika natjecanja, velike golove… I neka sve to bude s Goricom, ne bih se bunio – smije se mladi Brazilac.

Dok priča, rijetko Caio skida osmijeh s lica. Sretan je i zadovoljan u srcu Turopolja.

– Jako sam sretan ovdje. Volim ove ljude, ovaj grad, ovaj klub… Sve mi se sviđa, nemam niti jednu zamjerku. Volim otići u šetnju s prijateljima iz kluba, odemo na ručak ili večeru… Nas četvorica suigrača i živimo zajedno, što je jako dobro i za naše razumijevanje na terenu, za zbližavanje. No cijela je juniorska momčad takva, to je jako dobra grupa s velikim zajedništvom i užitak je biti dio svega toga – priča Caio.

Pronašao je, eto, svoj novi dom gotovo deset tisuća kilometara daleko od Serra, ali roditelji se ne moraju brinuti za njega…

– Znam da su često brazilski nogometaši sinonim za noćni život i tulumarenje, ali ja nisam jedan od tih. Ne pijem, ne pušim, pijem jedino vodu i sok… Sve podređujem tome da budem spreman i fokusiran na treningu i utakmici. I zato volim dobro odmoriti kad mogu, biti sam sa sobom, gledati filmove i serije… – govori Cruz.

A s vremena na vrijeme, onako za dušu, uključi i ritmove brazilske sambe.

– Da, plešem sambu, naravno! Ako si Brazilac, moraš plesati sambu, to je dio nacionalne kulture. Ja sam je naučio plesati valjda čim sam prohodao, budući da mi je otac glazbenik, svira bubnjeve i majstor je za sambu. Po cijele dane doma su nam svirali ti ritmovi, tako da mogu reći da mi je samba u krvi. Sviđa mi se i hrvatska glazba, nije loša. Naravno, ništa ne razmijem, ali svejedno ja plešem. I onda me suigrači čudno gledaju, ha, ha…

Protivnici ga za to vrijeme gledaju sad već i sa strahom, a on zabija, asistira, dribla… Pleše sambu na terenu. I čeka šansu da je zapleše i na prvoligaškim terenima.

– Naša prva momčad je jako, jako dobra, užitak je biti dio svega toga i jedva čekam da prilika dođe!

Četiri brazilska asa kao idoli, a najbolji je…
Nemam jednog idola, nego četvoricu, i svi su Brazilci: Ronaldinho Gaucho, Ronaldo Fenomeno, Romario i Neymar. Tko je najbolji od njih? Uh, teško pitanje… Ronaldinho je igrao drukčiji nogomet od svih ostalih, Ronaldo je bio kombinacija snage, brzine i vještine, ali gledao sam puno i Romarija na YouTubeu… Kakav je to igrač bio! Nemaš ga što vidjeti, onakvog sitnog, a zabija takvom lakoćom…

Eduardo da Silva kao poveznica…
Naravno da sam išao “guglati” kad se pojavila mogućnost da odem u Goricu, informirao sam se i o državi, i o gradu, i o klubu… No znao sam gdje idem, jer znam priču Eduarda da Silve, kako je došao ovdje i postao reprezentativac, otišao u veliki Arsenal…

Frend Junior iz seniora
Najbolji prijatelj u klubu mi je Junior Martinsson! Puno je stariji od mene, 11 godina, u šali ga zovem ‘tata’, ali na prvu smo nekako ‘kliknuli’ i postali baš dobri.