Sport
Treneru, tko si? Golman koji igra, rukometni Katalonac i čovjek koji voli pritisak!
Ivan Dragić, 43-godišnji Zagrepčanin, vodit će rukometaše Gorice u razdoblju pred nama. Inzistira na radu, obožava voditi mlade igrače, razvijati domaće dečke, a prije svega toga ponešto je i ispričao o sebi…
Nepune četiri sezone Andrija Nikolić u svojim je rukama držao seniorsku momčad HRK Gorice, pomicao granice i podizao kriterije, radio posao koji će njegovi igrači opisati ovako nekako:
– To je sigurno najbolji trener u Premijer ligi!
Kasno proljeće 2023. donijelo je kraj Andrijine ere, raskidom ugovora s PPD Zagrebom, odakle je bio “na posudbi”, a odmah potom uslijedio je i rastanak s Goricom. I okretanje nekim novim izazovima. Pa je na njegovo mjesto na klupi goričkog premijerligaša zasjeo novi čovjek.
Ivan Dragić je 43-godišnji Zagrepčanin, stručnjak s 20 trenerskih godina iza sebe, s karijerom koja nosi nekoliko živopisnih epizoda. I u ovom je trenutku došla do Velike Gorice.
– Da, iz Zagreba sam, dijete PPD Zagreba, kluba u kojem sam prošao sve omladinske kategorije, došao i do Zagreba II, pa onda otišao u Medveščak. Igrao sam do 23. godine i odlučio okrenuti se trenerskom pozivu – počinje svoju priču novi trener HRK Gorice.
Igračka karijera, dakle, nije otišla tamo gdje je želio, ali ostala je iz nje jedna neobična crtica.
– Koju sam poziciju igrao? U prvoj ligi sam bio golman, a kad sam poslije igrao niželigaški rukomet, prebacio sam se na lijevog vanjskog – iznenadio je odgovorom Dragić, pa nastavio:
– Nije to baš uobičajno u rukometu, ali ima sličnih primjera. Evo, igrač Nexea Mario Tomić bio je golman, pa se kasnije prebacio na pivota, čak i igrao za reprezentaciju Katara, a i dalje igra na visokoj razini. Moj je slučaj bio sličan i drago mi je da jest, jer treba čovjek biti raznovrstan…
Kao trener je krenuo u Medveščaku, u ulozi pomoćnika Josipa Ćosa Milkovića, nekadašnjeg izbornika, ali ubrzo se otisnuo u inozemstvo.
– Otišao sam u Španjolsku, u jednog niželigaša, i postao tamo trener. Iako, igrao sam i dalje povremeno, koliko je trebalo. Ukupno sam se u Španjolskoj zadržao devet godina, promijenio nekoliko klubova, odlazio u više rangove, radio i sa seniorima i sa djecom, i s muškima i sa ženama… Između ostaloga, bio sam i izbornik ženske juniorske reprezentacije Katalonije, što je nevjerojatna čast, budući da sam jedini stranac u povijesti koji je vodio neku katalonsku selekciju. Uz to, vodio sam i jedan centar za razvijanje ženskog rukometa u Kataloniji, jer bilo je to vrijeme ekspanzije… – nabraja Dragić sekvence iz svog nepunog desetljeća na Pirinejima.
Trener Dragić za početak je dobio četiri pojačanja, povratnike Cekovića i Laljeka, te golmana Sorića i pivota Starčevića… Foto: David Jolić/cityportal.hr
Kući se vratio 2012. godine.
– U Španjolskoj je kriza bila velika, a poklopili su se i neki privatni razlozi, pa sam odlučio vratiti se u Hrvatsku. Kratko sam opet bio u Medveščaku, zatim prešao u Trnje, a posljednjih sedam sezona radio sam u omladinskoj školi PPD Zagreba. Vodio sam sve kategorije, zaključno s drugom momčadi, s kojom smo u sezoni iza nas bili prvaci treće lige – zaključuje svoje uvodno predstavljanje trener Dragić.
Uz sve to, aktivno je uključen i u HRS-ov sustav rada s mladima, a trenutačno je izbornik kadetske reprezentacije, s kojom je lani osvojio mediteransko zlato, prvo nakon 17 godina. I nabrajajući sve te rezultate, nije čudno što su i u PPD Zagrebu prepoznali njegov potencijal. I pogurali ga prema Gorici.
– Da, mogu reći da već dugo čelni ljudi PPD Zagreba u meni vide potencijal i nekakav dogovor je i bio da se čeka prilika slična ovoj. Ona se sad i otvorila, a to što su mene predložili za nasljednika kolege Nikolića za mene je dokaz da ulažu u mene, da me žele razvijati kao trenera. Gorica je izvrsna stepenica za ovu fazu moje karijere, dobra je to prilika za moj razvoj, ali i za razvoj mladih igrača, s kojima u prvom redu želim ovdje raditi – govori Dragić, koji nije previše razmišljao kad se pojavila ova opcija.
– Direktor Vlado Malbašić me nazvao, našli smo se nekoliko puta, razgovarali i brzo shvatili da nam se filozofije poklapaju. Vezano za rukomet općenito, ali i za roster, koji još uvijek slažemo. Želimo da tu bude što više domaćih, lokalnih igrača, da se oni razvijaju, a da igrače sa strane, pogotovo strance, dovodimo jedino ako je to baš nužno. Poznajem jako puno mladih igrača, pogotovo kroz izbornički posao, tu ima kvalitete i želja mi je razvijati te dečke. Time ćemo jačati Goricu, zatim i PPD Zagreb, a na koncu i hrvatski rukomet u cjelini – kaže trener Gorice, koji će aktualni kadar i pokušati nadopuniti na taj način.
Gorica je prošlu sezonu završila na petome mjestu, ali novi trener ima i nove ciljeve… Foto: David Jolić/cityportal.hr
– Imamo dobru momčad, dobro popunjenu, vratili su nam se i Ceković i Laljek, domaći dečki, stigli su i Sorić i Starčević, a nadamo se da ćemo dovesti i još jednog ili dvojicu igrača. Niko Franković nam je operiran, Matej Svržnjak vraća se iz ozljede, pa se tu želimo osigurati, na vanjskim pozicijama – kaže trener Gorice.
Prošlu sezonu Gorica je okončala kao peta momčad lige, uz ostvareni cilj plasmana u Ligu za prvaka, no novi trener pred sebe postavlja i nove ciljeve.
– U sezoni iza nas odlasci i ozljede su poremetili Andrijin plan, teško se bilo krpati tijekom jedne takve sezone, pa se nadam da u sljedećoj toga neće biti. Bude li tako, vjerujem da ćemo već od početka sezone početi dokazivati da imamo pravo napadati i treće mjesto, na kojem su se Sesvete u sezoni za nama ipak izdvojile. Moja je filozofija da nikome unaprijed ne priznajem da je bolji, Gorica sa svima može, odnosno mora moći igrati. Imamo šest tjedana priprema, imat ćemo i neke provjere kroz nekoliko turnira i uvjeren sam da ćemo početak sezone dočekati spremni.
Spomenuli smo negdje tijekom razgovora i da je dobra okolnost što se u Gorici može mirno raditi, jer nekog velikog pritiska nema kad je riječ o navijačima, javnosti…
– Nema pritiska? Ako ga nema, ja ću ga stvoriti! Bez toga se ne može naprijed, moraš biti pod pritiskom, uvijek težiti višem i boljem. Ne volim bilo kakvo opuštanje i to sigurno nećemo dopustiti. Poznajem gotovo sve ovo dečke, vidim i znam da su dobra klapa, da su željni rada, a to je meni kao treneru jako važno. Samo ako radiš više od ostalih, napravit ćeš razliku, time ću se i voditi. A sve to ne ide bez neke vrste pritiska – priča Dragić, stalno se vraćajući na mlade, na domaće igrače.
– Jedan od uvjeta u dogovorima bio je inzistiranje na podizanju kvalitete rada u školi rukometa. Ona funkcionira, ima stotinjak djece u klubu, ali moramo pokušati napraviti sve da i rezultati budu bolji. Nije normalno da Gorica nema niti jednu selekciju na državnoj završnici, jer ti dečki moraju igrati jače lige, u jačoj konkurenciji. Time bismo dobili i veću pozornost, više roditelja i prijatelja uz klub, što bi se prelilo i na prvu momčad. Uostalom, samo u takvim uvjetima mogu se razvijati igrači koji će se u nekom trenutku priključivati seniorskom pogonu, što je za ovakve sredine osobito važno – vjeruje Dragić.
Pripreme za novu sezonu kreću s posljednjim danom srpnja, možda poneki dan kasnije, a do tad će Ivan Dragić raditi sve prije nego odmarati.
– Prvo s reprezentacijom imam turnir u švedskom Göteborgu, a u drugoj polovici srpnja čekaju nas i Olimpijske igre mladih u Mariboru. Ne, definitivno se neću odmarati, čak je i pitanje hoću li uspjeti uloviti dva-tri dana mora… Ali dobro, bez ozbira na to bit ću itekako spreman za sve što nas čeka u sljedećoj sezoni – zaključio je trener goričkih rukometaša na početku svoga puta.
Sport
Bajka završila s ponosom! Kurilovec ispao pred “pola Gorice” na jugu
Nogometaši Kurilovca poraženi su 2-0 od Dinama na Maksimiru u četvrtfinalu Kupa Hrvatske, ali ostavili su jako dobar dojam, jednako kao i više od tisuću ljudi okupljenih na južnoj maksimirskoj tribini
Eto, i to je ostalo iza nas… Utakmica svih utakmica u svijetu NK Kurilovca, utakmica koja je intrigirala velikogoričku, ali i hrvatsku javnost, utakmica koja će ući u povijesne knjige. Iščekivanje je trajalo mjesecima, još od trenutka kad su kuglice ždrijeba četvrtfinala Kupa Hrvatske spojile Dinamo i Kurilovec, svoj vrhunac to je iščekivanje dosegnulo u posljednjih nekoliko dana, a nakon što je utakmica konačno i odigrana, Kurilovčani imaju sve moguće razloge da budu ponosni.
Ispali su od Dinama, izgubili 2-0 i tako okončali bajku koja je počela u Zemuniku, a nastavljena domaćim pobjedoma protiv Oriolika i protiv prvoligaša Istre 1961, ali Kurilovčani su ostvarili svoj cilj.
– Želim da svi zajedno, kad utakmica završi, možemo pogledati jedni druge u oči – rekao je trener Senad Harambašić uoči utakmice, a to je na koncu i dobio.
Dinamo je svoje golove zabio iz prve dvije prilike koje je uspio stvoriti, pogađali su Monsef Bakrar u 24. i mladi Patrik Horvat u 30. minuti, a na tome je i stalo. Ako je netko strahovao od rezultatske katastrofe, od nekakvog potopa s velikom razlikom, Kurilovčani su dokazali da za strahovanje nije bilo povoda. I na ovakvom stadionu, protiv ovakvog protivnika, bili su u stanju igrati nogomet, parirati moćnom Dinamu i na kraju upisati vrlo prihvatljiv poraz.
Kurilovčani su se prezentirali na jako lijep način, no čudesni prolaz dalje ostao je samo san… Foto: Josip Mikačić/PIXSELL
Imao je i Kurilovec jednu lijepu kombinaciju, u 50. minuti maksimirske tribine zapljeskale su akciji koja je počela od golmana Leona Išeka, pa preko nekoliko igrača stigla do protivničke polovice, a šteta je jedino što završnica Matea Pršira nije bila samo za nijansu bolja. Ne bi se ništa bitno promijenilo ni da je taj udarac ušao, jer Dinamo je prolazak u polufinale osigurao rutinski, igrajući koliko je potrebno, i to s velikim brojem juniora u kadru, ali opet je šteta…
Iako, razočaranih na kraju nije bilo. Ni na terenu, ali ni na tribinama. Kadrovi koji su kreirani na maksimirskom jugu ostat će također zapisani za povijest, jer ove se srijede poslijepodne “Gorica preselila na Maksimir”. Debelo iznad tisuću ljudi došlo je pogledati svoje miljenike iz kvarta, dečke koji su na ovu utakmicu došli nakon što su odradili posao u banci, na baušteli ili gdje već, a to je svakako događaj vrijedan zapisivanja u povijesne knjige.
Doista je na trenutke čovjek imao osjećaj da je na južnoj tribini pola Gorice, toliko se poznatih lica moglo vidjeti, susresti, razmijeniti dojmove… I mlado i staro, i žene i muškarci, i košarkaši i rukometaši, i roditelji s djecom i dečki s djevojkama, svi su željeli biti dio ovoga događaja. I svi su uživali. Bez obzira na rezultat, bez obzira na hladnoću i vjetar u završnici utakmice, čak i nekoliko kapi kiše, nikome nije palo napamet otići prije nego što su igrači i stožer Kurilovca došli pod tribinu i zahvalili na podršci.
Sutra će se još prepričavati doživljaji i dojmovi, mentalne slike ostat će negdje zapisane, a Kurilovčani će – krenuti dalje. Maksimir se smjestio između Mača i Bistre, koja slijedi već za vikend, kad će ova nogometna bajka i službeno završiti.
Bravo, Kurilovčani!
Četvrtfinalna utakmica Hrvatskog nogometnog kupa između Dinama i Kurilovca na stadionu Maksimir započela je emotivnim trenutkom kada je početni udarac izveo naš Ivan Šćepina, nekadašnji igrač juniorske momčadi Kurilovca.
4.3.2026. – Stadion Maksimir, Zagreb, Hrvatska – SuperSport Hrvatski nogometni kup 2025/2026, cetvrtfinale, GNK Dinamo – NK Kurilovec. Photo: Josip Mikacic/PIXSELL
Publika je Šćepov udarac ispratila pljeskom, nakon čega je krenula utakmica.
Sport
Gorica lovi novo polufinale: ‘Ključni igrači su načeti, ali želja je ogromna…’
Nogometaši Gorice u srijedu od 17 sati gostuju kod Varaždina u četvrtfinalu Kupa Hrvatske, a problem za trenera Carevića je umor i sitne ozljede nakupljeni u posljednjem razdoblju. Međutim, šansa je tu…
