Graničar je, kaže definicija, ekipni sport u kojem igrači dviju protivničkih momčadi pokušavaju bacati loptu i pogoditi protivnike, izbjegavajući da i sami budu pogođeni. Cilj svakog tima je eliminirati sve članove protivničkog tima tako što će ih pogoditi bačenim loptama, uhvatiti loptu koju je protivnik bacio ili navesti protivnika da počini prekršaj, kao što je izlaženje izvan terena.

Graničar je, kažu naša najranija sjećanja, igra kojom smo se zabavljali na satovima tjelesnog, a posljednjih godina u tom se sportu natječu i učenici velikogoričkih osnovnih škola. I u kojem dominira OŠ Eugena Kvaternika, koja je svih tih godina – nepobjediva. Ništa se nije promijenilo ni ove godine, jer na gradskom natjecanju u graničaru pobjednik je ponovno bio isti.

Sudjelovalo je pet školskih ekipa, podijeljenih u dvije skupine, pri čemu su u skupini A bili OŠ Eugena Kvaternika, OŠ Novo Čiče i OŠ Šćitarjevo, a u skupini B sudarili su se OŠ Eugena Kumičića i OŠ Jurja Habdelića. U jedinoj utakmici skupine B klinci iz Kumičića bili su bolji od vršnjaka iz Habdelića (2-0), dok je u skupini A nedodirljiva ekipa OŠ Eugena Kvaternika pobijedila i OŠ Šćitarjevo (2-1) i OŠ Novo Čiče (2-0), dok je u posljednjoj utakmici po skupinama Novo Čiče bilo bolje od OŠ Šćitarjeva.

U borbi za treće mjesto OŠ Eugena Kumičića došla je do pobjede protiv OŠ Novo Čiče (2-0), dok je OŠ Eugena Kvaternika istim rezultatom pobijedila OŠ Jurja Habdelića. Konačni poredak na kraju je izgledao ovako:

1. OŠ Eugena Kvaternika
2. OŠ Jurja Habdelića
3. OŠ E. Kumičića
4. OŠ Novo Čiče
5. OŠ Šćitarjevo

Pobjednička ekipa nastupila je u sljedećem sastavu: Grgur Zuanović 4.a, Damjan Zrinski 4.a, Ivan Prahir 4.a, Borna Piličić 4.a, Paula Juranović 4.a, Maya Orozović 4.a, Una Komosar 4.a, Alan Mate Hadžić 4.b, Marko Budak 4.b, Matea Pavunčec 4.b i Katja Čavar 4.b. Voditelj i trener: profesor Ivica Herceg.

Ženska ekipa Šahovskog kluba Polet iz Buševca osvojila je prvo mjesto na ekipnom prvenstvu Hrvatske, koje je odigrano u Velom Lošinju od 14. do 23. studenoga 2025. godine. Podsjećamo, šahistice Poleta su u srpnju 2025. godine osvojile i Kup Hrvatske te su tako dva najvrjednija trofeja u ženskom šahu Hrvatske završila u Buševcu.

Veli Lošinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u šahu za žžene. Foto: ŠK Polet

Veli Lošinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u šahu za žžene. Foto: ŠK Polet

Polet je osvojio prvo mjesto s 15 meč bodova, druga je bila ekipa ŠK Draga iz Rijeke s 13 bodova, treći ŠK Amater iz Strizivojne s 12 bodova. Iako je Polet završio ligu s dva meč boda prednosti, prvak se ipak odlučivao u posljednjem kolu.

Veli Lošinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u šahu za žžene. Ena Cvitan. Foto: ŠK Polet

Veli Lošinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u šahu za žžene. Mirjana Medić. Foto: ŠK Polet

Polet je u prvom kolu igrao protiv prvog favorita prvenstva (prema ukupnom rejtingu igračica) ekipe Draga i pobijedio 2.5:1.5! Na prve tri ploče remizirale su Ena Cvitan, Mirjana Medić i Petra Kejžar, pobijedila je Mihaela Blažeka na četvrtoj ploči. Draga u 3. kolu pobjeđuje ekipu Amatera, a u 8. kolu Polet je igrao protiv Amatera i pobijedio 3:1. Ena Cvitan remizirala je na prvoj ploči s drugom nositeljicom Poljakinjom Cyfkom Karinom, a na drugoj ploči remizirala je i Medić, tako da su o ishodu susreta odlučivali mečevi na trećoj i četvrtoj ploči. Tereza Dejanović, najmlađa članica u Poletu, pobijedila je na četvrtoj ploči, a iza toga cijeli poen je osvojila i Petra Kejžar (nakon 5 sati igre) na trećoj ploči za veliku pobjedu – 3:1!

Veli Lošinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u šahu za žžene. Petra Kejžar. Foto: ŠK Polet

Veli Lošinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u šahu za žžene. Mihaela Blažeka. Foto: ŠK Polet

Polet je u zadnjem kolu igrao protiv ekipe Ravne Gore, s napomenom da je u ovoj ekipi na prvoj ploči igrala Rumunjka Irina Bulmaga, prema rejtingu najbolja igračica na prvenstvu. Cvitan je redukcijom materijala na prvoj ploči protiv Rumunjke izborila remi poziciju, a remizirala je i Medić na drugoj ploči. Nešto kasnije, na četvrtoj ploči pobjedu je izborila Blažeka za 2:1, a Kejžar je remizirala za ukupnu pobjedu 2.5:1.5. Ovaj rezultat je donio titulu prvakinja u Buševec!!

Veli Lošinj, 14.-23.11.2025. Ekipno prvenstvo Hrvatske u šahu za žžene. Tereza Dejanović. Foto: ŠK Polet

Pojedinačni učinak prvakinja: FM Ena Cvitan je na prvoj ploči osvojila 5,5 bodova iz 8 partija, WGM Mirjana Medić 3,5 boda, WFM Petra Kejžar je osvojila 6,5 bodova i dobila plaketu kao najbolja šahistica na trećoj ploči, a na 4. ploči izvrsno su igrale Mihaela Blažeka, koja je ostvarila 3 pobjede i jedan remi, a najmlađa Tereza Dejanović ostvarila je 4 pobjede u 4 meča!
Galerija fotografija

18. taekwondo prvenstvo Zagrebačke županije održat će se u subotu, 29. studenoga, u Gradskoj sportskoj dvorani u Velikoj Gorici. Natjecanje počinje u 9 sati, a domaćin je Taekwondo klub Velika Gorica, koji će ugostiti 270 natjecatelja iz 15 klubova diljem županije.

Prema riječima trenera Igora Matića, ovogodišnje izdanje bilježi najveći broj sudionika do sada na županijskim prvenstvima. Natjecatelji će se boriti u formama, a kategorije obuhvaćaju najmlađe uzraste, mlađe kadete, kadete i juniore. Seniorska konkurencija izostat će zbog sudjelovanja na drugom turniru.

Na turnir stižu klubovi iz cijele županije, od Rugvice, Dugog Sela i Vrbovca do Zaprešića, Samobora, Šenkovca, Luke, Pušće, Svete Nedelje, ali i drugih dijelova.

“Uvijek nam je čast kad dobijemo priliku organizirati ovakvo natjecanje. Mi svi u županiji dosta jedni druge cijenimo pa se onda mijenjamo svake godine. Probamo pogoditi da je to obljetnica klubova, pa svi klubovi u županiji imaju priliku organizirati natjecanje. Mi smo zadnji put 2015. organizirali i drago nam je da napokon u Goricu vraćamo Taekwondo koji je jedan od najtrofejnijih sportova u našem gradu”, istaknuo je Matić.

Svečano otvaranje predviđeno je za 9:30, dok prvi mečevi kreću u 10 sati. Program bi trebao trajati sve do 17 sati.

Magla u turopoljskom kraju vrlo je česta i ima nekoliko specifičnih obilježja zbog lokalne geografije i klime. Turopolje je potpuno ravničarski kraj. Zrak se slabije miješa, a hladan i vlažan zrak lakše se “zadržava” pri tlu, što pogoduje stvaranju radijacijske magle. Uz to, veliki su izvori vlage, posebno uz rijeku Odru, njezine rukavce i poplavno područje, kao i brojne kanale i potoke. Uz to, u jesen i zimu vrlo često dolazi do temperaturne inverzije; hladan zrak se “zaključa” u nizini, topliji zrak iznad njega sprječava dizanje vlage i stvaraju se dugotrajne magle koje se mogu zadržati i cijeli dan. Uostalom, ne ponavlja lokalno stanovništvo uzalud već generacijama: “U Turopolju magle uvijek ima…”

Tako nekako maglu u našem kraju objašnjava struka. I baš iz svih tih razloga magle je bilo i u četvrtak, 13. listopada. Guste magle, koja je bila sve prije nego dobrodošla u jednom ovakvom danu, u kojem je trebao dominirati nogomet. Hrvatska U-21 reprezentacija, odlukom stožera na čelu s izbornikom Ivicom Olićem, odabrala je baš u Velikoj Gorici igrati svoj kvalifikacijski ogled protiv vršnjaka iz Litve, ali netko je u toj cijeloj priči zaboravio na sve ono iz uvoda. I na sve one utakmice koje su se ranije igrale na našem stadionu u neviđenom izdanju. Pamtimo tako poraz Gorice od Dinama 3-0, o kojem ni danas ne znamo previše, jer igralo se u oblaku guste magle, a pamtit ćemo i ovo iskustvo.

U još jednoj neviđenoj utakmici Hrvatska je pobijedila Litvu 4-0, selekcija u kojoj su i naš dečko Josip Cundeković te igrač HNK Gorice Ante Kavelj i u takvim je uvjetima uspjela potvrditi svoj potencijal, ali i još jedanput pokazati kolika je razlika između hrvatskog i litavskog nogometa.

– Cilj je ostvaren, tri boda su nam bila najvažnija. Igrali su sa svim našim protivnicima, tako da smo imali jasnu sliku što očekivati od Litve, niski blok, beskonačno mnogo duela i prekršaja, pokušavaju što više ležati na terenu, koristiti vrijeme i čekati svoju priliku kroz kontru i polukontru. Nama je bio cilj ostati strpljiv i pokušati protivniku zabiti pogodak što prije jer time si olakšavamo posao. Isto se na kraju i ispostavilo, nakon 1-0 su oni možda malo ofenzivnije krenuli igrati i ostavljali nam velike prostore za polukontre i kontre. Prije 2-0 imali smo dvije sjajne situacije koje smo mogli puno bolje odigrati i doći do pogotka i ranije – rekao je izbornik Olić pa se osvrnuo na uvjete:

– Uvjeti su za ljude na tribini sigurno su bili teški, jer ništa se nije vidjelo. Ja sam uz liniju u prvom poluvremenu vidio slabije, ali u drugom poluvremenu se moglo vidjeti bolje, barem s moje točke. Puno jasnija slika, tako da su uvjeti bili takvi kakvi jesu, ali sudac je odlučio da će se utakmica igrati. Vidio je koliko mu je trebalo, htjeli su da se utakmica završi, a meni je drago da se nije prekinula ili odgodila za sutra. Taj jedan dan više ili odgoda nosi napetost i iščekivanje, tako da mi je drago da se završilo i upisali smo ta tri boda koja su nam bila jako važna.

Objasnio je i zašto je domaćin bila baš Velika Gorica.

– Problem je u tome što nekoliko tjedana ranije moraš prijaviti i satnicu. Kad smo bili svjesni toga, više se nije moglo promijeniti. Praktički se u pet minuta magla spustila, a neke stvari ne možeš iskontrolirati ni predvidjeti. Svi smo se radovali lijepom vremenu i ugodnoj temperaturi. Žao mi je zbog gledatelja na tribinama, ali i putem televizije – rekao je izbornik.

Neobična povezanost našega grada tako je dobila novu epizodu, koja će ostati u magli, ali i novu poveznicu. Manje je poznat podatak da su se u ljeto 1987. godine, u prvoj utakmici u povijesti na našem stadionu, susrele studentske reprezentacije Brazila i SSSR-a, pri čemu su boje sovjeta branili isključivo igrači Žalgirisa iz Kaunasa, najboljeg litavskoga kluba. I došli su do visoke pobjede 6-0 u tom povijesnom ogledu…

Godinama poslije, točnije u jesen 2018. godine, u velikogorički nogomet opet su stigli Litavci. Ovoga puta u ulozi investitora, na čijem je čelu bio bivši litavski košarkaš Gintaras Staniulis, a njihov čovjek bio je Mindaugas Nikoličius. Kao sportski direktor, Niko je pomogao da HNK Gorica postane prvoligaš, ali i da se etablira u društvu najboljih. U međuvremenu je doveo i trenera iz Litve, nezaboravnog Valdasa Dambrauskasa, najuspješnijeg trenera Gorice u prvoligaškoj povijesti, kao i igrača Pauliusa Golubickasa, koji na kraju nije ostavio posebno dubok trag.

Sportski direktor Mindaugas Nikoličius u Goricu je doveo trenera Valdasa Dambrauskasa… Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL

Svi su oni u međuvremenu otišli, neki malo ružnije, neki malo ljepše, pa smo prvi sljedeći “link” s litavskim nogometom čekali do tog maglovitog 13. studenog. Pri čemu se nadamo da Olićeva vrsta neće odustati od svog omiljenog stadiona zbog te male temperaturne inverzije koja je ovom prilikom ukrala utakmicu gledateljima na stadionu i pred TV ekranima. Važnije je da se u Gorici u ovoj turi – pobjeđuje!

Furmek je na baušteli, Šarić radi na benzinskoj valjda i duže nego što igra za Kurilovec, Novak montira klime, Vujnović vozi taksi, kapetan Završki je kipar, Sedlaček je bankar, on je i naš blagajnik kad zatreba, a imamo i dostavljače, studente, čak i učenike, Raković nam i dalje ide u školu…

Tako je Leon Išek, jedan od njih, predstavio generaciju za povijest NK Kurilovca, sad već čuvenu “Klasu 2025”, gostujući u novom nastavku serijala “Sport Zagrebačke županije”. Svi ti heroji, dečki koji nas poslužuju na benzinskoj, koji nam montiraju klime ili nas voze u taksiju, doživjeli su svojih pet minuta slave. Dan za pamćenje dogodio se 5. studenog 2025. godine, datum je to koji će zlatnim slovima ostati upisan u klupske povijesne knjige. Tog se dana, naime, dogodilo nogometno čudo: pala je Istra!

– Sve je bilo drukčije. Inače mi prvi dolazimo na stadion, čeka nas jedino naš Bašo, a ovoga puta bilo je bitno drukčije. Dolazimo na stadion, a tu već gužvu, gungula, ljudi sa svih strana… Bilo je i više nego jasno da je ovo posebna utakmica, ali to nas je samo dodatno motiviralo – prepričava Fran Vujnović, sin predsjednika Dražena i šef obrane koja je imala ozbiljan zadatak ispred sebe, koji je na naš kauč sjeo zajedno s Išekom.

– Ključna je u svemu tome bila vjera. Zaista smo vjerovali da možemo parirati Istri, ni u jednom trenutku nije se mogla osjetiti nervoza ili bilo kakav strah. Svi smo jedva čekali da utakmica krene, da vidimo što možemo, a ispalo je da možemo puno – smješka se i danima poslije golman Išek, koji je izvukao što je morao izvući.

Napad je zabio što je morao zabiti, a obrana to fokusirano obranila.

– Iskreno, osobno sam imao poseban motiv, jer bio sam igrač Istre i nisam tamo prošao. Otišao sam zaobilaznim putem, sa željom da se vratim najmanje na tu razinu, i zato mi je bilo posebno važno pokazati sve što znam i mogu. Realno, dobar dio ovih igrača zaslužuje igrati i rang ili dva više, ovo je top momčad. I vrhunska klapa, što je posebno važno. Mi nismo momčad, mi smo obitelj – kaže Fran Vujnović.

Posebna priča, posebni trenuci, a ovo su svi detalji…