Nešto stariji ljubitelji košarke sjetit će se Damira Miljkovića, poznatijeg pod nadimkom Cici, nekadašnjeg igrača “pokojnog” KK Zagreba, ali i ozbiljnih klubova u Rusiji, Grčkoj i Poljskoj, povremenog hrvatskog reprezentativca, igrača koji je uspio čak i osjetiti miris i okus famozne NBA lige…

Cici danas ima 44 godine, profilirao se u vrlo zanimljivog trenera, a odnedavno je trener KK Gorice. Povest će naš klub u novu sezonu s početkom priprema, zakazanim za 26. kolovoza, čime će naslijediti Mirona Češkića na klupi momčadi koja će se “potući” za što bolji plasman u Prvoj ligi, odnosno drugom rangu natjecanja.

– Kontakti između mene i Gorice postojali su i prošlog ljeta, kao i sezonu ranije, nakon što je Josip Sesar otišao, ali u tim trenucima nismo se uspjeli naći, dogovoriti. Za dogovor je uvijek potrebno dvoje, to se u te dvije situacije nije poklopilo, ali zato jest ovog ljeta. Sjeli smo, otvoreno razgovarali i uspjeli se dogovoriti, vjerujem na obostrano zadovoljstvo. Jednako kao što vjerujem da ćemo svi zajedno napraviti dobar posao u razdoblju pred nama – javio se trener Miljković.

Njegov igrački put nešto je poznatiji nego onaj trenerski, koji ga je u ovoj fazi doveo upravo do Velike Gorice.

– Krenuo sam kao trener u klubu u kojem sam počeo i kao igrač, u KK Zagrebu. Godinu dana radio sam s Andrejem Teslom, mojim prvim trenerom iz igračkim početaka, a sezonu poslije dobio sam priliku samostalno voditi mlađe kadete, generaciju u kojoj je bio i Luka Šamanić, danas NBA igrač. Ta je momčad osvojila treće mjesto na državnom prvenstvu, nakon čega sam otišao u Cibonu i preuzeo kadete – vrti film svog trenerskog odrastanja Cici.

– U Ciboni sam se zadržao godinu dana, budući da nisam tip koji će ostati negdje gdje nije zadovoljan, a u tom trenutku nisam bio. Preuzeo sam i dvije reprezentativne selekcije, vodio generacije U-16 i U-17 te s dečkima kao što su Roko Prkačin, Boris Tišma i ostali došao do četvrtog mjesta na europskom i sedmog na svjetskom prvenstvu. Nakon toga otišao sam u Medveščak, u četiri godine kao koordinator omladinskog pogona i trener kadeta doveo sam sve selekcije do prve lige, uključujući i seniore. Sve u svemu, podigli smo klub na jednu višu razinu.

Sljedeća postaja u njegovoj trenerskoj karijeri bio je zagrebački Dinamo.

– Nešto više od pola sezone bio sam pomoćnik treneru Štirjanu, da bi do rastanka došlo uslijed nešto slabijih rezultata. I preselio sam u Dubravu, gdje sam vodio juniore i drugu momčad, koja igra pod imenom KK Zapad, pri čemu sam posebno ponosan što su juniori došli do Final Foura državnog prvenstva. A nakon toga se pojavila ova kombinacija s Goricom…

I evo ga, Cici je postao Goričanin. Pun želje, motiva, ali i spoznaja o onome što ga čeka.

– Za mene je ovo, iskreno, veliki izazov. Želim raditi na višoj razini, biti dio nečega većega. Radit ću, kao i uvijek do sad, potpuno predano, iskreno, s puno ljubavi, a vjerujem da će se to vratiti i kroz rezultate. Gorička košarka nije mi nikakva nepoznanica, pamtim još vrijeme kad se klub zvao KK Media, uvijek je tu bilo dobrih igrača, a Josip Sesar je svojim dolaskom uspio vratiti kredibilitet velikogoričkoj košarci. Vjerujem da ovaj grad, sredina poput ove, zaslužuje ponovno biti u Premijer ligi, pri čemu jasno moramo razdvajati želje i mogućnosti. Treba biti strpljiv, ali i svjestan da financije određuju puno toga, jer prošla su vremena kad se košarka igrala iz ljubavi. I tako to moramo gledati, jer to je realnost – priča Cici i dodaje:

– Danas nije ništa neobično da mladi čovjek radije ode raditi za Wolt nego da provodi sate i sate u dvorani, ne znajući hoće li se to isplatiti, hoće li mu se jednoga dana vratiti. Ove nove generacije ne vole da je bilo što teško, a mi u svemu tome moramo biti pametni. I pronaći način kako igračima priuštiti dovoljno razloga da ostanu u košarci, da budu ustrajni.

S ljudima iz vodstva kluba razgovarao je, jasno, i o ambicijama, ali aktualni trenutak je takav da je teško pričati o bilo kakvim imperativima. Prvo i osnovno trebalo bi biti što ranije osigurati ostanak u ligi, a sve više od toga bit će, realno, samo bonus.

– Ono što mi želimo je dati sve od sebe. Sve što imamo. Hoće li to možda već ove sezone biti dovoljno za povratak u Premijer ligu, unaprijed ne možemo znati, ali zato znam da je moj cilj izvući maksimum. Iz igrača, ali i iz samoga sebe. Kad to napravimo, vidjet ćemo što će se dogoditi… Moje je mišljenje da je važno ostati čist pred sobom, ali i pred ljudima koji nas plaćaju. Napravit ću sve da stvorimo kemiju unutar svlačionice, što nije uvijek lako, ali želim imati momčad sastavljenu od sretnih i zadovoljnih igrača. Želim okupiti igrače koji žele biti ovdje, koji su gladni uspjeha, osobnih i klupskih iskoraka, jer s takvima je sve puno lakše odraditi – vjeruje Miljković.

Već do kraja ovog tjedna mogao bi dobiti i poneko pojačanje, budući da se radi na dovođenju nekoliko novih igrača, sve u skladu s realnim mogućnostima kluba.

– Tražimo i razgovaramo, dio toga uskoro bi mogao biti i završen, a želja nam je dovesti po dva igrača u vanjskoj i unutarnjoj liniji. U svakom slučaju, kako god to završilo, moji kriteriji će ostati visoki. Uvijek želim više i bolje od onoga što imam, ne bojim se rada, ali ni neuspjeha. Ako radiš pošteno i iskreno, nema se ni razloga bojati neuspjeha – uvjeren je novi trener Gorice.

Svjestan je, uz sve ostalo, i da dolazi u sredinu u kojoj košarka ljudima baš i nije visoko na listi interesa. I da će se u dvorani čuti škripa tenisica puno češće nego podrška s tribina.

– Ok, to je tako, na neke stvari ne možeš ni utjecati, ali tu su stvari jasne. Na upravi je da nam osigura što bolje uvjete za rad, a na nama je da na svakom treningu i utakmici damo sve što možemo. Hoće li to i koliko će privući pozornost ljudi, u ovom trenutku ne možemo znati – zaključuje ovaj dio priče Cici.

Preostalo je još samo dotaknuti se njegove igračke karijere, prepune utakmice na visokim razinama, u velikim dvoranama, u posebnim ozračjima… Ukratko, karijera je to koju bi većina hrvatskih košarkaša danas mogla poželjeti.

– Odrastao sam u Sopotu, a krenuo u Trnskom, u onom mom KK Zagrebu. Prvi trener bio mi je Andrej Tesla, a Boško Pepsi Božić priključio me seniorima već sa 16 godina. Igrao sam u onoj sjajnoj generaciji sa Josipom Sesarom, Gordanom Zadravcem, Damirom Milačićem, Davorom Rimcem, Tonyjem Maroneyjem… Sa samo 21 godinom postao sam i kapetan momčadi, igrali smo u to vrijeme ABA ligu, jedne sezone završili na petome mjestu, konstantno bili dio Eurokupa, igrali polufinale prvenstva.

Bilo mu je 25 godina kad se prvi put otisnuo u inozemstvo.

– Iz Zagreba sam otišao u Rusiju, u Dinamo iz St. Peterburga, i te smo sezone bili treći u prvenstvu, odmah iza CSKA-a i Himkija. Sezonu potom otišao sam u grčki Panionios, zamalo smo ostali bez Eurolige, ali ja sam uživao u životu u Ateni, u kvaliteti grčke lige… Potom sam se vratio u Rusiju, ovoga puta u Vladivostok, a nakon toga otišao u poljski Turow, s kojim sam igrao finale prvenstva. Posljednja destinacija bila mi je u slovenskom Laškom, no već i prije nego što je sezona počela, odlučio sam završiti karijeru – prisjeća se Miljković.

Igrač je prestao biti s 32 godine, relativno rano, i to zbog ozljede koljena, od koje se nikako nije uspjevao oporaviti.

– Je, na prvu je rano za završiti karijeru, ali rano sam i počeo, tako da sam punih 16 godina bio profesionalac. Uspio sam u tom razdoblju doći do reprezentacije, igrati protiv velikih protivnika i sjajnih igrača, okušati se na najvišoj europskoj razini, a to mi je uvijek i bio cilj. Igrati protiv što boljih klubova, protiv što boljih igrača. Uz sve to, 2005. godine igrao sam Ljetnu ligu za Golden State Warriorse, imam i to lijepo, vrijedno iskustvo, tako da u globalu stvarno nemam razloga biti na bilo koji način nezadovoljan ostvarenim u igračkoj karijeri – ističe Cici.

Morali smo se za kraj, ipak je jutro poslije, dotaknuti i hrvatske reprezentacije, koja je u Pireju došla do jedne utakmice od Olimpijskih igara. I tu zapela, jer Grci su bili prejaki u ovom trenutku.

– Da, nismo uspjeli, ali ovo je veliki pomak. I bilo je stvarno lijepo pratiti dečke, jer pokazali su kako bi to zapravo i trebalo izgledati. Svi oni izgledaju kao da zaista žele biti tamo, da žele uspjeti, da mogu biti uzor nekim novim klincima, koji su možda zaboravili koliko je vrijedno i važno nositi hrvatski dres. Moj naklon svima, od prvog do zadnjeg igrača, pa sve do izbornika Sesara – nedvosmislen je Miljković.

Sesar je jedan od njegovih prethodnika na klupi Gorice, Sesar je i bivši suigrač, ali i veliki prijatelj.

– Upoznali smo se u vrijeme kad je on iz Mostara došao u Zagreb, kad je imao 13 godina, i mogu reći da nas veže istinsko prijateljstvo. Kad je čuo da sam preuzeo Goricu, odmah je čestitao, bilo mu je jako drago, bit će mi sigurno i velika potpora. Nas dvojica imamo baš poseban odnos, čujemo se praktički svaki dan, a slično je i s ostalim prijateljima iz košarkaških krugova, od njegovih pomoćnika Tomasa i Perinčića pa na dalje – završio je svoje opsežno predstavljanje Damir zvan Cici.

Pripreme će, dakle, krenuti posljednjeg ponedjeljka u kolovoza, a nova sezona kreće drugog vikenda u listopadu.