Sport

Trener Cici: ‘Sesar je veliki prijatelj, a Gorica izazov! Želim momčad sretnih igrača…’

Novi trener košarkaša Gorice je Damir Miljković Cici (44), nekoć reprezentativac i igrač KK Zagreba te nekolicine ozbiljnih inozemnih klubova, a danas trener koji je prihvatio izazov i naslijedio Mirona Češkića

Objavljeno

prije 2 godine

8. srpnja 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Nešto stariji ljubitelji košarke sjetit će se Damira Miljkovića, poznatijeg pod nadimkom Cici, nekadašnjeg igrača “pokojnog” KK Zagreba, ali i ozbiljnih klubova u Rusiji, Grčkoj i Poljskoj, povremenog hrvatskog reprezentativca, igrača koji je uspio čak i osjetiti miris i okus famozne NBA lige…

Cici danas ima 44 godine, profilirao se u vrlo zanimljivog trenera, a odnedavno je trener KK Gorice. Povest će naš klub u novu sezonu s početkom priprema, zakazanim za 26. kolovoza, čime će naslijediti Mirona Češkića na klupi momčadi koja će se “potući” za što bolji plasman u Prvoj ligi, odnosno drugom rangu natjecanja.

– Kontakti između mene i Gorice postojali su i prošlog ljeta, kao i sezonu ranije, nakon što je Josip Sesar otišao, ali u tim trenucima nismo se uspjeli naći, dogovoriti. Za dogovor je uvijek potrebno dvoje, to se u te dvije situacije nije poklopilo, ali zato jest ovog ljeta. Sjeli smo, otvoreno razgovarali i uspjeli se dogovoriti, vjerujem na obostrano zadovoljstvo. Jednako kao što vjerujem da ćemo svi zajedno napraviti dobar posao u razdoblju pred nama – javio se trener Miljković.

Njegov igrački put nešto je poznatiji nego onaj trenerski, koji ga je u ovoj fazi doveo upravo do Velike Gorice.

– Krenuo sam kao trener u klubu u kojem sam počeo i kao igrač, u KK Zagrebu. Godinu dana radio sam s Andrejem Teslom, mojim prvim trenerom iz igračkim početaka, a sezonu poslije dobio sam priliku samostalno voditi mlađe kadete, generaciju u kojoj je bio i Luka Šamanić, danas NBA igrač. Ta je momčad osvojila treće mjesto na državnom prvenstvu, nakon čega sam otišao u Cibonu i preuzeo kadete – vrti film svog trenerskog odrastanja Cici.

– U Ciboni sam se zadržao godinu dana, budući da nisam tip koji će ostati negdje gdje nije zadovoljan, a u tom trenutku nisam bio. Preuzeo sam i dvije reprezentativne selekcije, vodio generacije U-16 i U-17 te s dečkima kao što su Roko Prkačin, Boris Tišma i ostali došao do četvrtog mjesta na europskom i sedmog na svjetskom prvenstvu. Nakon toga otišao sam u Medveščak, u četiri godine kao koordinator omladinskog pogona i trener kadeta doveo sam sve selekcije do prve lige, uključujući i seniore. Sve u svemu, podigli smo klub na jednu višu razinu.

Sljedeća postaja u njegovoj trenerskoj karijeri bio je zagrebački Dinamo.

– Nešto više od pola sezone bio sam pomoćnik treneru Štirjanu, da bi do rastanka došlo uslijed nešto slabijih rezultata. I preselio sam u Dubravu, gdje sam vodio juniore i drugu momčad, koja igra pod imenom KK Zapad, pri čemu sam posebno ponosan što su juniori došli do Final Foura državnog prvenstva. A nakon toga se pojavila ova kombinacija s Goricom…

I evo ga, Cici je postao Goričanin. Pun želje, motiva, ali i spoznaja o onome što ga čeka.

– Za mene je ovo, iskreno, veliki izazov. Želim raditi na višoj razini, biti dio nečega većega. Radit ću, kao i uvijek do sad, potpuno predano, iskreno, s puno ljubavi, a vjerujem da će se to vratiti i kroz rezultate. Gorička košarka nije mi nikakva nepoznanica, pamtim još vrijeme kad se klub zvao KK Media, uvijek je tu bilo dobrih igrača, a Josip Sesar je svojim dolaskom uspio vratiti kredibilitet velikogoričkoj košarci. Vjerujem da ovaj grad, sredina poput ove, zaslužuje ponovno biti u Premijer ligi, pri čemu jasno moramo razdvajati želje i mogućnosti. Treba biti strpljiv, ali i svjestan da financije određuju puno toga, jer prošla su vremena kad se košarka igrala iz ljubavi. I tako to moramo gledati, jer to je realnost – priča Cici i dodaje:

– Danas nije ništa neobično da mladi čovjek radije ode raditi za Wolt nego da provodi sate i sate u dvorani, ne znajući hoće li se to isplatiti, hoće li mu se jednoga dana vratiti. Ove nove generacije ne vole da je bilo što teško, a mi u svemu tome moramo biti pametni. I pronaći način kako igračima priuštiti dovoljno razloga da ostanu u košarci, da budu ustrajni.

S ljudima iz vodstva kluba razgovarao je, jasno, i o ambicijama, ali aktualni trenutak je takav da je teško pričati o bilo kakvim imperativima. Prvo i osnovno trebalo bi biti što ranije osigurati ostanak u ligi, a sve više od toga bit će, realno, samo bonus.

– Ono što mi želimo je dati sve od sebe. Sve što imamo. Hoće li to možda već ove sezone biti dovoljno za povratak u Premijer ligu, unaprijed ne možemo znati, ali zato znam da je moj cilj izvući maksimum. Iz igrača, ali i iz samoga sebe. Kad to napravimo, vidjet ćemo što će se dogoditi… Moje je mišljenje da je važno ostati čist pred sobom, ali i pred ljudima koji nas plaćaju. Napravit ću sve da stvorimo kemiju unutar svlačionice, što nije uvijek lako, ali želim imati momčad sastavljenu od sretnih i zadovoljnih igrača. Želim okupiti igrače koji žele biti ovdje, koji su gladni uspjeha, osobnih i klupskih iskoraka, jer s takvima je sve puno lakše odraditi – vjeruje Miljković.

Goricu su napustili Porobić, Klepo, Fran Došen, Kotrulja i Stojanov, a novi igrači počet će stizati ovih dana

Već do kraja ovog tjedna mogao bi dobiti i poneko pojačanje, budući da se radi na dovođenju nekoliko novih igrača, sve u skladu s realnim mogućnostima kluba.

– Tražimo i razgovaramo, dio toga uskoro bi mogao biti i završen, a želja nam je dovesti po dva igrača u vanjskoj i unutarnjoj liniji. U svakom slučaju, kako god to završilo, moji kriteriji će ostati visoki. Uvijek želim više i bolje od onoga što imam, ne bojim se rada, ali ni neuspjeha. Ako radiš pošteno i iskreno, nema se ni razloga bojati neuspjeha – uvjeren je novi trener Gorice.

Svjestan je, uz sve ostalo, i da dolazi u sredinu u kojoj košarka ljudima baš i nije visoko na listi interesa. I da će se u dvorani čuti škripa tenisica puno češće nego podrška s tribina.

– Ok, to je tako, na neke stvari ne možeš ni utjecati, ali tu su stvari jasne. Na upravi je da nam osigura što bolje uvjete za rad, a na nama je da na svakom treningu i utakmici damo sve što možemo. Hoće li to i koliko će privući pozornost ljudi, u ovom trenutku ne možemo znati – zaključuje ovaj dio priče Cici.

Preostalo je još samo dotaknuti se njegove igračke karijere, prepune utakmice na visokim razinama, u velikim dvoranama, u posebnim ozračjima… Ukratko, karijera je to koju bi većina hrvatskih košarkaša danas mogla poželjeti.

– Odrastao sam u Sopotu, a krenuo u Trnskom, u onom mom KK Zagrebu. Prvi trener bio mi je Andrej Tesla, a Boško Pepsi Božić priključio me seniorima već sa 16 godina. Igrao sam u onoj sjajnoj generaciji sa Josipom Sesarom, Gordanom Zadravcem, Damirom Milačićem, Davorom Rimcem, Tonyjem Maroneyjem… Sa samo 21 godinom postao sam i kapetan momčadi, igrali smo u to vrijeme ABA ligu, jedne sezone završili na petome mjestu, konstantno bili dio Eurokupa, igrali polufinale prvenstva.

Bilo mu je 25 godina kad se prvi put otisnuo u inozemstvo.

– Iz Zagreba sam otišao u Rusiju, u Dinamo iz St. Peterburga, i te smo sezone bili treći u prvenstvu, odmah iza CSKA-a i Himkija. Sezonu potom otišao sam u grčki Panionios, zamalo smo ostali bez Eurolige, ali ja sam uživao u životu u Ateni, u kvaliteti grčke lige… Potom sam se vratio u Rusiju, ovoga puta u Vladivostok, a nakon toga otišao u poljski Turow, s kojim sam igrao finale prvenstva. Posljednja destinacija bila mi je u slovenskom Laškom, no već i prije nego što je sezona počela, odlučio sam završiti karijeru – prisjeća se Miljković.

Igrač je prestao biti s 32 godine, relativno rano, i to zbog ozljede koljena, od koje se nikako nije uspjevao oporaviti.

– Je, na prvu je rano za završiti karijeru, ali rano sam i počeo, tako da sam punih 16 godina bio profesionalac. Uspio sam u tom razdoblju doći do reprezentacije, igrati protiv velikih protivnika i sjajnih igrača, okušati se na najvišoj europskoj razini, a to mi je uvijek i bio cilj. Igrati protiv što boljih klubova, protiv što boljih igrača. Uz sve to, 2005. godine igrao sam Ljetnu ligu za Golden State Warriorse, imam i to lijepo, vrijedno iskustvo, tako da u globalu stvarno nemam razloga biti na bilo koji način nezadovoljan ostvarenim u igračkoj karijeri – ističe Cici.

Morali smo se za kraj, ipak je jutro poslije, dotaknuti i hrvatske reprezentacije, koja je u Pireju došla do jedne utakmice od Olimpijskih igara. I tu zapela, jer Grci su bili prejaki u ovom trenutku.

– Da, nismo uspjeli, ali ovo je veliki pomak. I bilo je stvarno lijepo pratiti dečke, jer pokazali su kako bi to zapravo i trebalo izgledati. Svi oni izgledaju kao da zaista žele biti tamo, da žele uspjeti, da mogu biti uzor nekim novim klincima, koji su možda zaboravili koliko je vrijedno i važno nositi hrvatski dres. Moj naklon svima, od prvog do zadnjeg igrača, pa sve do izbornika Sesara – nedvosmislen je Miljković.

Sesar je jedan od njegovih prethodnika na klupi Gorice, Sesar je i bivši suigrač, ali i veliki prijatelj.

– Upoznali smo se u vrijeme kad je on iz Mostara došao u Zagreb, kad je imao 13 godina, i mogu reći da nas veže istinsko prijateljstvo. Kad je čuo da sam preuzeo Goricu, odmah je čestitao, bilo mu je jako drago, bit će mi sigurno i velika potpora. Nas dvojica imamo baš poseban odnos, čujemo se praktički svaki dan, a slično je i s ostalim prijateljima iz košarkaških krugova, od njegovih pomoćnika Tomasa i Perinčića pa na dalje – završio je svoje opsežno predstavljanje Damir zvan Cici.

Pripreme će, dakle, krenuti posljednjeg ponedjeljka u kolovoza, a nova sezona kreće drugog vikenda u listopadu.

Sport

Rapsodija za kraj! Ovo je način kako se oprostiti od posebne sezone…

Nogometaši Kurilovca zaključili su sezonu u 3. NL Centar visokom pobjedom 6-2 protiv Prečkog, čime su prvenstvo okončali na devetome mjestu. Prvi klupski “topnik” je s 15 golova Luka Sedlaček, treći strijelac lige

Objavljeno

prije 9 sati

31. svibnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Teška i sparna subota već je počela ulaziti u svoju posljednju fazu kad su, od 18 sati, na Udarniku nogometaši Kurilovca krenuli u svoj završni boj što se tiče ove sezone u 3. NL Centar. Posebna je sezona iza nas što se tiče NK Kurilovca, u Kupu Hrvatske ispisana je klupska povijest, ali istovremeno je tu postajala i nešto tamnija strana medalje, u obliku nešto skromnijih rezultata u proljetnom dijelu sezone. Posljednje kolo bilo je prilika da dojam na kraju bude gotovo pa potpuno pozitivan, a ta je prilika i iskorištena…

Na kurilovečko nogometno zdanje stigli su gosti iz Zagreba, nogometaši Prečkog, a Kurilovčani su od prve minute krenuli kao gladni lavovi. Nakon što je nažalost već u sedmoj minuti morao izaći Elijah Chikwado, povratnik nakon ozljede, krenula je serija puno ljepših trenutaka. Prvog u nizu potpisao je Antonio Novak u 13. minuti, golom za 1-0 domaćina.

Već pet minuta poslije pogodio je i Mateo Pršir, a do poluvremena je Prečko potpuno “razmontirano”. Drugim golom Novaka Kurilovčani su u 36. minuti poveli 3-0, a poker lopti u gostujućoj mreži zaključio je Luka Sedlaček.

Pokušao je trener Prečkog s promjenama na poluvremenu, ali već u prvoj minuti nastvka Kurilovec vodi 5-0! Ponovno je pogodio Pršir, ali ovoga puta David, drugi brat. Ogromnih i pomalo teniskih 6-0 postavio je Jakov Caganić golom u 62. minuti, a onda su konačno do daha došli i indisponirani Zagrepčani. Na 6-1 smanjili su iz penala preko Madunića u 66. minuti, a na konačnih 6-2 preko Ožanića u 70.

Kurilovec je tako sezonu završio na devetome mjestu, što nikoga u klubu ni među kibicima neće oduševiti, ali dvije vezane pobjede u zadnja dva kola ipak su uljepšale dojam.

Nastavite čitati

Moja županija

‘Djeca su danas drukčija nego što su bila… Ali ova naša su prvaci države!

Ivica Herceg, posljednjih 40 godina profesor Tjelesne i zdravstvene kulture u velikogoričkoj OŠ Eugena Kvaternika gostovao je u novom nastavku serijala “Sport Zagrebačke županije”…

Objavljeno

prije 9 sati

31. svibnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Godinama mi graničar nije bio posebno zanimljiv. Igrao se u nižim razredima, moj fokus bio je na nekim drugim sportovima, ali danas obožavam graničar! Obožavam trenirati djecu, voditi utakmice, smišljati taktiku i štosove koji bi nam pomažu da budemo bolji…

Ivica Herceg, profesor tjelesne i zdravstvene kulture u OŠ Eugena Kvaternika, tim riječima opisuje sport koji je već polako postao i zaštitni znak Velike Gorice.

– Otkad je školski sportski savez uspostavio natjecanja u graničaru, otkad se on igra u našem gradu, svake godine smo baš mi bili prvaci grada. Nekoliko puta smo imali i zapažene rezultate na poluzavršnici, a sudjelovali smo i na Sportskim igrama mladih, gdje smo već stvarno prepoznatljivi. Događa se da ljudi, čim nas vide, kažu: “Uh, evo opet Goričana i njihovog profe”, ha, ha – kaže profesor.

Najveći uspjeh dogodio se baš ove godine, jer ekipa OŠ Eugena Kvaternika plasirala se na državnu završnicu u Vinkovcima, gdje e osvojila titulu prvaka Hrvatske! Nekoliko dana prije odlaska na istok Hrvatske razgovarali smo s profesorom Hercegom i o graničaru i o svemu drugome…

– Budući da vodim univerzalnu sportsku školu za učenike nižih razreda, kad je uvedeno natjecanje u graničaru za učenike do četvrtog razreda, primio sam se toga. Sve više smo ga igrali i kako je vrijeme odmicalo, uvidio sam da je to jedan izuzetno dinamičan i kompleksan sport. Što se više njime baviš, vidiš koliko si malo znao i koliko možeš naučiti. Pripremamo dvije stvari i za državno natjecanje, jer vidio sam neku novu foru u taktici kroz koju možemo dodatno napredovati.

Graničar se nekad igrao “na ispadanje”, pa bi izbačen bio onaj koga lopta pogodi.

– Više nije tako. Pravila su nova, igra se na bodove, do 15 osvojenih poena ili do 15 minuta, na dva dobivena seta. Osam igrača je u polju, igraju po četiri djevojčice i dječaka, pri čemu na granici u jednom setu bude dječak, a u drugom djevojčica – objašnjava profesor i dodaje:

– Prije 20-ak godina postojala je ideja da se graničar proglasi hrvatskim nacionalnim sportom. Postojala su pravila koja su vezana uz odbojkaški teren, kojem bi se “odrezali” korneri, pa bi to ispalo kao nekakav trapez, ali ne znam gdje je zapelo s tim. Sad je to školski sport i čini mi se da napreduje iz godine u godinu.

Naravno da svaki uspjeh naše djece veseli, pogotovo kad se radi o bavljenju sportom, jer legendarni gorički profesor idealan je izbor za analizu stanja nacije, koja kaže da je takve uspjehe sve teže postizati.

Drugim riječima, u usporedbi s nekim prošlim vremenima, biti profesor tjelesne i zdravstvene kulture danas je…

– Još uvijek lijepo, ali puno teže! Kad sam izabrao ovaj posao, sam sebi sam rekao: “Izabrao si to i sad izvoli, radi!” Unatoč tome, moram reći da je danas teže, pogotovo kad pričamo odgojnom dijelu, o odnosima između učenika, odnosima s roditeljima… Što se tiče samog posla, odnosno nastave, obrazovnog dijela, i dalje se s tim dobro nosim – kaže profesor.

Ivica Herceg je Petrinjac, ali već 40 godina njegova adresa je velikogorička. Bile su mu 24 godine kad je 1986. došao na razgovor za posao i – ostao.

– Trebalo mi je malo vremena da polovim sve što je bilo potrebno, pogotovo zato što su tad to bila djeca mlađa samo desetak godina od mene. Morao sam malo ispratiti odnose među učenicima, kako to ukomponirati… U hodu sam se privikavao, tražio svoj način, ali vrlo brzo sam si sve posložio i to je krenulo – prepričava profesor kojeg opisuju kao “štrebera”.

Svaki njegov sat je pomno isplaniran, do u sekundu, kao da svaki dan pokušava položiti ispit na fakultetu.

– Jesam, malo sam štreberski tip profesora tjelesnog, ali to je moj način. Na prvo mjesto stavljam odgoj, pogotovo u ova nova vremena, ali važno je i obrazovanje, odnosno da djeca odu sa tog sata s nekakvim motoričkim informacijama koje neće moći pokupiti negdje drugdje. Kažu da sam zahtjevan profesor, kažu da sam i strog, što mogu prihvatiti ako to znači da tražim od djece da rade, da inzistiram da kod mene steknu neke radne navike. I zato i danas tako radim.

On se, dakle, nije puno mijenjao, ali zato su se drastično promijenila djeca.

– Gledajući njihovo tjelesno stanje, sitacija je danas jako loša. Mi smo nekoliko puta smanjivali norme u atletici po kojima smo ocjenjivali djecu, a opet ne postižemo rezultate koje smo imali nekad. Radi se o kriterijima koji su za 10-15 sekundi niži, ali ni to većina ne može pratiti. Jako je puno djece koja su izvan sporta, mobiteli i sva ta “pomagala” postali su veliko zlo, teško ih je otrgnuti od toga i u obiteljskom okruženju, a kamoli nama u školi – ističe prof. Herceg.

Oduvijek se u OŠ Eugena Kvaternika trče “dva kruga”, iz generacije u generaciju znaku su se rekordi na stazi dugoj 800 metara…

– Devedesetih si peticu dobio ako istrčiš 2:35, a sad je petica u osmim razredima 3:00! – šokirao je profesor konkretnim brojkama.

– Ublaženo je sve, ali jako je malo koji postižu rezultate za odličnu ocjenu. Nažalost, kod mnoge djece pri ulasku u pubertet, pogotovo kod djevojčica, interes za tjelesni baš drastično pada. Izmišljaju se raznorazni razlozi da se ne vježba, neusporedivo s nekim ranijim vremenima.

Profesori možda tjelesnog nemaju preveliku moć kroz dva školska sata tjedno, ali pomaci se i tu mogu napraviti.

– U ta dva sata može se i puno i malo. Puno se može napraviti pogotovo kod djece koja se ne bave sportom. Ponavljam, bitno mi je stvoriti naviku, da dijete postane svjesno potrebe za tjelesnom aktivnošću i da krene. Naravno, dva sata tjedno je premalo za nekakve bitne pomake, ali može se stvoriti navika da dijete i nakon osnovne škole ima volju i želju barem rekreativno se baviti nekim oblikom sporta. Jednako važno mi je uvijek bilo i usmjeriti djecu u sport, prepoznati talent, pozvati roditelja i uputiti ih gdje uključiti dijete To i danas smatram svojim glavnim poslom, usmjeriti djecu i zainteresirati ih za bavljenje sportom – ističe profesor Herceg, priznajući opet da je to teže nego ranije.

– Prije tridesetak godina nije bilo ni tako velikog izbora. Djevojčice su sve više u plesnim klubovima, dječaci sve više naginju borilačkim sportovima, mijenja se trend. Oduvijek vodim djecu na sva školska natjecanja, bili smo deset godina zaredom na državnom u odbojci, imali smo kontinuitet u košarci, u krosu… Ali ranije su se djeca borila da uđu u školsku ekipu, a danas ih moraš loviti da bi uopće skupio ekipu za nekakvo natjecanje. I traje to već desetak godina… – rekao je profesor.

Nastavite čitati

Sport

Ulaznice za Svjetsko koštaju kao suho zlato! A i nema ih baš…

Kako se približava početak Svjetskog prvenstva u nogometu, ulaznica je očekivano sve manje, a njihove cijene odlaze u nebo…

Objavljeno

prije 12 sati

31. svibnja 2026.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Manje od tri tjedna prije početka Svjetskog prvenstva u nogometu 2026., podaci specijaliziranog portala Ticketdata.com upućuju na vrlo ograničenu dostupnost ulaznica na službenom FIFA-inu prodajnom kanalu. Naime, 93 od ukupno 104 utakmice imale su manje od tisuću dostupnih ulaznica u izravnoj FIFA-inoj prodaji, dok je samo 11 utakmica bilo iznad te granice. Taj podatak ne znači nužno da su stadioni rasprodani, niti da neće biti dodatnih kontingenata ili ulaznica putem službenog tržišta za preprodaju, ali pokazuje da je najveći dio ponude uoči završne faze već apsorbiran.

Svjetsko prvenstvo igrat će se od 11. lipnja do 19. srpnja , bit će to prvo izdanje sa 48 reprezentacija i 104 utakmice, što ga čini najvećim turnirom u povijesti natjecanja. Veći broj reprezentacija, šire geografsko područje i raspored kroz 16 gradova domaćina stvaraju drukčiju dinamiku potražnje nego na prethodnim svjetskim prvenstvima. Interes navijača ne ovisi samo o snazi reprezentacija, nego i o lokaciji, dostupnosti putovanja, cijeni smještaja, lokalnoj dijaspori, protivniku, terminu utakmice i fazi natjecanja.

Prema podacima koje je prenio The Sports Examiner, među utakmicama s više od 1.000 dostupnih ulaznica na FIFA-inu izravnom prodajnom mjestu najviše se izdvajao susret Curaçaa i Obale Bjelokosti u Philadelphiji 25. lipnja, za koji je bilo prikazano 3.472 ulaznice. Na toj listi nema niti jedne utakmice u kojoj sudjeluje Hrvatska, no tu se izričito navodi da broj ulaznica prikazanih na FIFA-inu kanalu nije isto što i konačna popunjenost stadiona, jer ne uključuje sve preprodajne ponude, moguće kasnije kontingente, sponzorske i organizacijske alokacije, kao ni ulaznice koje u trenutku praćenja nisu bile ponuđene javnosti.

Posebno zanimljiv dio izvješća odnosi se na takozvane “get-in” cijene, odnosno najniže dostupne cijene ulaznica na sekundarnom tržištu za pojedinu utakmicu. Najniže prikazane cijene na preprodajnim platformama pokazivale su da su samo četiri utakmice bile ispod 200 američkih dolara. Najniži prag naveden je za susret Cabo Verdea i Saudijske Arabije u Houstonu 26. lipnja, s početnom cijenom od 178 dolara. Jordan protiv Alžira u Santa Clari bio je naveden na 182 dolara, Austrija protiv Jordana na 187 dolara, a Uzbekistan protiv DR Konga u Atlanti na 196 dolara.

Treba naglasiti da “get-in” cijena nije prosječna cijena svih ulaznica, nego najniža dostupna ulazna točka na određenom tržištu u određenom trenutku. Ona može brzo rasti ili padati, osobito ako se promijeni ponuda na službenom ili sekundarnom tržištu. Kod velikih sportskih događaja najniža preprodajna cijena često odražava kombinaciju potražnje i prodajne strategije vlasnika ulaznica, a ne samo realnu popularnost reprezentacije. Zato se takvi podaci mogu koristiti kao tržišni signal, ali ne i kao konačna ocjena očekivane atmosfere na stadionu.

Najviše pozornosti privukao je podatak da je Iran, prema prosječnoj “get-in” cijeni za utakmice svoje reprezentacije, bio na dnu ljestvice među sudionicima turnira. The Sports Examiner navodi da je prosječna najniža cijena za Iran iznosila 267 dolara. U istom izvješću istaknuto je da su najviše prosječne “get-in” cijene imale utakmice Meksika, s prosjekom od 1704, Brazila s 1326, Portugala s 1322, Kolumbije s 1.267 i Škotske s 969 dolara.

Na suprotnom kraju ljestvice nalaze se utakmice s najvišim najnižim cijenama na sekundarnom tržištu. Prema The Sports Examineru, najskuplji “get-in” prag imao je finalni susret 19. srpnja u East Rutherfordu, s iznosom od 7.982 dolara. Među najvišim cijenama navedeni su i Kolumbija protiv Portugala u Miami Gardensu 27. lipnja, polufinala u Dallasu i Atlanti, Meksiko protiv Južne Koreje u Guadalajari te otvorenje Meksika protiv Južnoafričke Republike u Mexico Cityju. U vrhu su se našle i kasnije nokaut utakmice u Miami Gardensu i Kansas Cityju, kao i susret Škotske i Brazila u Miami Gardensu.

Takav raspored cijena očekivan je za turnir te veličine. Finale SP-a tradicionalno je najskuplja utakmica, jer ga traže neutralni gledatelji, navijači reprezentacija koje još nisu poznate i putnici koji žele prisustvovati završnici bez obzira na sudionike. Visoke cijene za utakmice Meksika dodatno se mogu objasniti statusom domaćina i povijesnim značajem nastupa u Meksiku.

FIFA-in službeni raspored potvrđuje da će finale biti odigrano 19. srpnja 2026. na stadionu New York New Jersey, dok će se polufinala igrati 14. srpnja u Dallasu i 15. srpnja u Atlanti. Utakmica za treće mjesto zakazana je za 18. srpnja u Miamiju. Nokaut faza, uključujući novo kolo šesnaestine finala, počinje 28. lipnja, čime turnir dobiva dodatni natjecateljski sloj u odnosu na format s 32 reprezentacije. Više utakmica u završnici znači i više prilika za prodaju, ali i veću konkurenciju među gradovima domaćinima.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Zaslužena pobjeda Lukavca protiv Klasa u Mičevcu

Objavljeno

prije 12 sati

31. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Klas je u 32. kolu Premier lige izgubio od Lukavca rezultatom 0:2 u vrlo dobroj utakmici u kojoj je gostujuća momčad prikazala zreliju igru i zasluženo pobijedila.