Sport

Trener Cici: ‘Sesar je veliki prijatelj, a Gorica izazov! Želim momčad sretnih igrača…’

Novi trener košarkaša Gorice je Damir Miljković Cici (44), nekoć reprezentativac i igrač KK Zagreba te nekolicine ozbiljnih inozemnih klubova, a danas trener koji je prihvatio izazov i naslijedio Mirona Češkića

Objavljeno

prije 2 godine

8. srpnja 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Nešto stariji ljubitelji košarke sjetit će se Damira Miljkovića, poznatijeg pod nadimkom Cici, nekadašnjeg igrača “pokojnog” KK Zagreba, ali i ozbiljnih klubova u Rusiji, Grčkoj i Poljskoj, povremenog hrvatskog reprezentativca, igrača koji je uspio čak i osjetiti miris i okus famozne NBA lige…

Cici danas ima 44 godine, profilirao se u vrlo zanimljivog trenera, a odnedavno je trener KK Gorice. Povest će naš klub u novu sezonu s početkom priprema, zakazanim za 26. kolovoza, čime će naslijediti Mirona Češkića na klupi momčadi koja će se “potući” za što bolji plasman u Prvoj ligi, odnosno drugom rangu natjecanja.

– Kontakti između mene i Gorice postojali su i prošlog ljeta, kao i sezonu ranije, nakon što je Josip Sesar otišao, ali u tim trenucima nismo se uspjeli naći, dogovoriti. Za dogovor je uvijek potrebno dvoje, to se u te dvije situacije nije poklopilo, ali zato jest ovog ljeta. Sjeli smo, otvoreno razgovarali i uspjeli se dogovoriti, vjerujem na obostrano zadovoljstvo. Jednako kao što vjerujem da ćemo svi zajedno napraviti dobar posao u razdoblju pred nama – javio se trener Miljković.

Njegov igrački put nešto je poznatiji nego onaj trenerski, koji ga je u ovoj fazi doveo upravo do Velike Gorice.

– Krenuo sam kao trener u klubu u kojem sam počeo i kao igrač, u KK Zagrebu. Godinu dana radio sam s Andrejem Teslom, mojim prvim trenerom iz igračkim početaka, a sezonu poslije dobio sam priliku samostalno voditi mlađe kadete, generaciju u kojoj je bio i Luka Šamanić, danas NBA igrač. Ta je momčad osvojila treće mjesto na državnom prvenstvu, nakon čega sam otišao u Cibonu i preuzeo kadete – vrti film svog trenerskog odrastanja Cici.

– U Ciboni sam se zadržao godinu dana, budući da nisam tip koji će ostati negdje gdje nije zadovoljan, a u tom trenutku nisam bio. Preuzeo sam i dvije reprezentativne selekcije, vodio generacije U-16 i U-17 te s dečkima kao što su Roko Prkačin, Boris Tišma i ostali došao do četvrtog mjesta na europskom i sedmog na svjetskom prvenstvu. Nakon toga otišao sam u Medveščak, u četiri godine kao koordinator omladinskog pogona i trener kadeta doveo sam sve selekcije do prve lige, uključujući i seniore. Sve u svemu, podigli smo klub na jednu višu razinu.

Sljedeća postaja u njegovoj trenerskoj karijeri bio je zagrebački Dinamo.

– Nešto više od pola sezone bio sam pomoćnik treneru Štirjanu, da bi do rastanka došlo uslijed nešto slabijih rezultata. I preselio sam u Dubravu, gdje sam vodio juniore i drugu momčad, koja igra pod imenom KK Zapad, pri čemu sam posebno ponosan što su juniori došli do Final Foura državnog prvenstva. A nakon toga se pojavila ova kombinacija s Goricom…

I evo ga, Cici je postao Goričanin. Pun želje, motiva, ali i spoznaja o onome što ga čeka.

– Za mene je ovo, iskreno, veliki izazov. Želim raditi na višoj razini, biti dio nečega većega. Radit ću, kao i uvijek do sad, potpuno predano, iskreno, s puno ljubavi, a vjerujem da će se to vratiti i kroz rezultate. Gorička košarka nije mi nikakva nepoznanica, pamtim još vrijeme kad se klub zvao KK Media, uvijek je tu bilo dobrih igrača, a Josip Sesar je svojim dolaskom uspio vratiti kredibilitet velikogoričkoj košarci. Vjerujem da ovaj grad, sredina poput ove, zaslužuje ponovno biti u Premijer ligi, pri čemu jasno moramo razdvajati želje i mogućnosti. Treba biti strpljiv, ali i svjestan da financije određuju puno toga, jer prošla su vremena kad se košarka igrala iz ljubavi. I tako to moramo gledati, jer to je realnost – priča Cici i dodaje:

– Danas nije ništa neobično da mladi čovjek radije ode raditi za Wolt nego da provodi sate i sate u dvorani, ne znajući hoće li se to isplatiti, hoće li mu se jednoga dana vratiti. Ove nove generacije ne vole da je bilo što teško, a mi u svemu tome moramo biti pametni. I pronaći način kako igračima priuštiti dovoljno razloga da ostanu u košarci, da budu ustrajni.

S ljudima iz vodstva kluba razgovarao je, jasno, i o ambicijama, ali aktualni trenutak je takav da je teško pričati o bilo kakvim imperativima. Prvo i osnovno trebalo bi biti što ranije osigurati ostanak u ligi, a sve više od toga bit će, realno, samo bonus.

– Ono što mi želimo je dati sve od sebe. Sve što imamo. Hoće li to možda već ove sezone biti dovoljno za povratak u Premijer ligu, unaprijed ne možemo znati, ali zato znam da je moj cilj izvući maksimum. Iz igrača, ali i iz samoga sebe. Kad to napravimo, vidjet ćemo što će se dogoditi… Moje je mišljenje da je važno ostati čist pred sobom, ali i pred ljudima koji nas plaćaju. Napravit ću sve da stvorimo kemiju unutar svlačionice, što nije uvijek lako, ali želim imati momčad sastavljenu od sretnih i zadovoljnih igrača. Želim okupiti igrače koji žele biti ovdje, koji su gladni uspjeha, osobnih i klupskih iskoraka, jer s takvima je sve puno lakše odraditi – vjeruje Miljković.

Goricu su napustili Porobić, Klepo, Fran Došen, Kotrulja i Stojanov, a novi igrači počet će stizati ovih dana

Već do kraja ovog tjedna mogao bi dobiti i poneko pojačanje, budući da se radi na dovođenju nekoliko novih igrača, sve u skladu s realnim mogućnostima kluba.

– Tražimo i razgovaramo, dio toga uskoro bi mogao biti i završen, a želja nam je dovesti po dva igrača u vanjskoj i unutarnjoj liniji. U svakom slučaju, kako god to završilo, moji kriteriji će ostati visoki. Uvijek želim više i bolje od onoga što imam, ne bojim se rada, ali ni neuspjeha. Ako radiš pošteno i iskreno, nema se ni razloga bojati neuspjeha – uvjeren je novi trener Gorice.

Svjestan je, uz sve ostalo, i da dolazi u sredinu u kojoj košarka ljudima baš i nije visoko na listi interesa. I da će se u dvorani čuti škripa tenisica puno češće nego podrška s tribina.

– Ok, to je tako, na neke stvari ne možeš ni utjecati, ali tu su stvari jasne. Na upravi je da nam osigura što bolje uvjete za rad, a na nama je da na svakom treningu i utakmici damo sve što možemo. Hoće li to i koliko će privući pozornost ljudi, u ovom trenutku ne možemo znati – zaključuje ovaj dio priče Cici.

Preostalo je još samo dotaknuti se njegove igračke karijere, prepune utakmice na visokim razinama, u velikim dvoranama, u posebnim ozračjima… Ukratko, karijera je to koju bi većina hrvatskih košarkaša danas mogla poželjeti.

– Odrastao sam u Sopotu, a krenuo u Trnskom, u onom mom KK Zagrebu. Prvi trener bio mi je Andrej Tesla, a Boško Pepsi Božić priključio me seniorima već sa 16 godina. Igrao sam u onoj sjajnoj generaciji sa Josipom Sesarom, Gordanom Zadravcem, Damirom Milačićem, Davorom Rimcem, Tonyjem Maroneyjem… Sa samo 21 godinom postao sam i kapetan momčadi, igrali smo u to vrijeme ABA ligu, jedne sezone završili na petome mjestu, konstantno bili dio Eurokupa, igrali polufinale prvenstva.

Bilo mu je 25 godina kad se prvi put otisnuo u inozemstvo.

– Iz Zagreba sam otišao u Rusiju, u Dinamo iz St. Peterburga, i te smo sezone bili treći u prvenstvu, odmah iza CSKA-a i Himkija. Sezonu potom otišao sam u grčki Panionios, zamalo smo ostali bez Eurolige, ali ja sam uživao u životu u Ateni, u kvaliteti grčke lige… Potom sam se vratio u Rusiju, ovoga puta u Vladivostok, a nakon toga otišao u poljski Turow, s kojim sam igrao finale prvenstva. Posljednja destinacija bila mi je u slovenskom Laškom, no već i prije nego što je sezona počela, odlučio sam završiti karijeru – prisjeća se Miljković.

Igrač je prestao biti s 32 godine, relativno rano, i to zbog ozljede koljena, od koje se nikako nije uspjevao oporaviti.

– Je, na prvu je rano za završiti karijeru, ali rano sam i počeo, tako da sam punih 16 godina bio profesionalac. Uspio sam u tom razdoblju doći do reprezentacije, igrati protiv velikih protivnika i sjajnih igrača, okušati se na najvišoj europskoj razini, a to mi je uvijek i bio cilj. Igrati protiv što boljih klubova, protiv što boljih igrača. Uz sve to, 2005. godine igrao sam Ljetnu ligu za Golden State Warriorse, imam i to lijepo, vrijedno iskustvo, tako da u globalu stvarno nemam razloga biti na bilo koji način nezadovoljan ostvarenim u igračkoj karijeri – ističe Cici.

Morali smo se za kraj, ipak je jutro poslije, dotaknuti i hrvatske reprezentacije, koja je u Pireju došla do jedne utakmice od Olimpijskih igara. I tu zapela, jer Grci su bili prejaki u ovom trenutku.

– Da, nismo uspjeli, ali ovo je veliki pomak. I bilo je stvarno lijepo pratiti dečke, jer pokazali su kako bi to zapravo i trebalo izgledati. Svi oni izgledaju kao da zaista žele biti tamo, da žele uspjeti, da mogu biti uzor nekim novim klincima, koji su možda zaboravili koliko je vrijedno i važno nositi hrvatski dres. Moj naklon svima, od prvog do zadnjeg igrača, pa sve do izbornika Sesara – nedvosmislen je Miljković.

Sesar je jedan od njegovih prethodnika na klupi Gorice, Sesar je i bivši suigrač, ali i veliki prijatelj.

– Upoznali smo se u vrijeme kad je on iz Mostara došao u Zagreb, kad je imao 13 godina, i mogu reći da nas veže istinsko prijateljstvo. Kad je čuo da sam preuzeo Goricu, odmah je čestitao, bilo mu je jako drago, bit će mi sigurno i velika potpora. Nas dvojica imamo baš poseban odnos, čujemo se praktički svaki dan, a slično je i s ostalim prijateljima iz košarkaških krugova, od njegovih pomoćnika Tomasa i Perinčića pa na dalje – završio je svoje opsežno predstavljanje Damir zvan Cici.

Pripreme će, dakle, krenuti posljednjeg ponedjeljka u kolovoza, a nova sezona kreće drugog vikenda u listopadu.

Sport

Mraclin uvjerljiv protiv Metalca, Ivan Kos – Čapa proslavio jubilej asistencijom i pogotkom

Objavljeno

prije 1 sat

24. svibnja 2026.

Objavio/la

Vitomir Štuban

Prije početka susreta domaća uprava prigodnim je dresom s brojem 200 nagradila Ivana Kosa za dvjestoti nastup u dresu Mraclina, a iskusni napadač jubilej je obilježio asistencijom i pogotkom. Nogometaši Mraclina ostvarili su važnu pobjedu u borbi za bijeg iz donjeg dijela tablice svladavši na Novoj grabi Metalac iz Siska rezultatom 3:0. Domaćini su do prednosti stigli u 34. minuti kada je nakon ubačaja Frana Krilića s desne strane glavom precizan bio Dominik Smolković. Mraclin je i u nastavku bio bolja momčad, a vodstvo je povećano u 52. minuti. Ivan Kos probio je desni bok gostiju i ubacio u peterac gdje je Igor Hajduk na drugoj vratnici pospremio loptu u mrežu za 2:0. Točku na zasluženu pobjedu stavio je upravo slavljenik Ivan Kos u 70. minuti. Nakon kornera i nekoliko odbijanaca lopta je stigla do domaćeg napadača koji je s četrnaest metara preciznim prizemnim udarcem pogodio iza leđa vratara Blagojevića. Ovom pobjedom Mraclin je dva kola prije kraja napravio važan korak prema očuvanju četvrtoligaškog statusa.

IV. NL SREDIŠTE ZAGREB – B, 28. kolo

MRACLIN – METALAC (S) 3:0

Stadion Nova graba. Gledatelja 70.
Sudac: Juraj Mikšec (Vrbovec). Pomoćnici: Luka Bradašić (Novska) i Veronika Muraja (Rajić).

STRIJELCI: 1:0 – Smolković (34), 2:0 – Hajduk (52), 3:0 – I. Kos (70).

MRACLIN: Matejčić (od 78. Zagorac), Marjanović, J. Domitrović, Rajić, Brdek, Smolković (od 60. Matić), Borovac, Tokić, Krilić, Hajduk, I. Kos (od 83. Hodalin). Trener: Marko Pancirov.

METALAC (S): Blagojević, Čajani, Acel, Matić (od 53. Pupić), Bičanić, Ayuba, Kesse (od 53. Perić), Brlečić, Krištopović, Knežević (od 57. Bekonjić), Vincelj (od 53. Brlić). Trener: Dalibor Sanader.

Nastavite čitati

Sport

Naš Jakir!

Sergej Jakirović napravio je čudo s Hull Cityjem, s klubom kojem su predviđali ispadanje iz drugog ranga engleskog nogometa on je – ušao među elitu! A mi smo posebno ponosni, jer Jakir je bio i ostao naš čovjek…

Objavljeno

prije 11 sati

24. svibnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Od Velike Gorice do Hulla, lučkoga grada na istočnoj engleskoj obali, udaljenosti je, kažu izračuni, točno 2001 kilometar. Ili, ako ćemo računati iz perspektive Sergeja Jakirovića, točno 1914 dana. U tu se razdaljinu, i kilometarsku i vremensku, smjestio cijeli koloplet zbivanja, a ono što se dogodilo ove subote poslijepodne na monumentalnom Wembleyu samo je završni čin jedne nogometne bajke. Zasad završni, jer novi izazovi, još luđi i još veći, tek slijede…

Sergej Jakirović stigao je u Veliku Goricu u ljeto 2018. godine, na početku priprema za prvu goričku prvoligašku sezonu. Stigao je u naš grad s nogometnim CV-jem koji je pričao uspješnu i zanimljivu igračku priču, dok je ona trenerska bila na samim počecima. Prije Gorice, Jakir je vodio juniore Dugog Sela i Sesveta, a prilika u Gorici stigla je u idealnom trenutku. Novi prvoligaš i mladi trener spojili su svoje interese, svoje želje za dokazivanjem, a neke stvari već su u tom trenutku postale jasne.

Prvo, Gorica je pokazala da misli ozbiljno, da nema namjeru biti prolaznik u elitnom društvu hrvatskog nogometa. A Sergej Jakirović pokazao da je ima trenerski gen, da znam izvući i više od onoga što je možda realno. U tom trenutku bila je to borba za Europu, koju bi Gorica već u toj prvoj sezoni i izborila da je tih godina bilo VAR-a u funkciji. U okolnostima koje su tad vladale Jakir i Gorica ipak nisu uspjeli, ali baš su te sezone udareni čvrsti temelji onoga što će slijediti – Gorica se pretvorila u stabilnog prvoligaša, a Sergej u trenerčinu.

Rastanak je uslijedio u veljači 2020. godine, nakon 616 zajedničkih dana, nakon razdoblja u kojem je Jakiri postao – naš. Voljen, cijenjen, prijatelj mnogima, najmanje iznimno korektan prema baš svima. I zato su veze ostale…

Jakir je rastao zajedno s Goricom, zavolio je ovaj grad i klub, ljudi su zavoljeli njega i on njih, a cijela priča zapravo je velikim dijelom bila obiteljska. Supruga Marina i godinama kasnije će reći da im je kao obitelji bilo najljepše baš u tim goričkim danima, a i svima nama koji smo bili oko klubova to su definitivno dani za pamćenje. Preplavljeni lijepim uspomenama, trenucima koji se pamte, bilo da je riječ o velikim pobjedama i uspjesima koji ostaju, bilo da je riječ o svakoj kavi kod Peveca. Jer, on je prije svega top čovjek, normalan, skroman, duhovit i srdačan, a tek onda top trener.

Naš i gotovo.

I zato su veze ostale čvrste i snažne, zato smo svaki njegov sljedeći korak pratili s posebnom pozornošću. U Mariboru nije sve išlo po planu, ali ta epizoda nije mogla zaustaviti ozbiljnu trenersku priču u nastajanju. Sa Zrinjskim je pokorio BiH, od kluba iz Mostara stvorio je tamošnju verziju Real Madrida, pa preselio u Rijeku, s kojom je odradio novu dozu briljantnog posla. Sjajan je bio i na klupi Dinama, na dotad najvišoj postaji njegove karijere, koliko god su ga pokušavali osporavati, koliko god mu nije bilo lako. Uzeo čovjek prvenstvo i Kup, pa nakon Bayerna krenuo dalje.

U HNL-u je time “prešao igricu” i bilo je jasno da je vrijeme za novi korak. Šansa se otvorila u Turskoj, u klubu koji je bio u ozbiljnim problemima, ali i klubu u kojem valjda i danas drže Jakirovu sliku iznad nekakvog njihovog nogometnog oltara. Bila je to epizoda koja je otvorila put prema Engleskoj, prema Championshipu, prema Hull Cityju, još jednom klubu u kojem je doživio sve ono što je doživljavao i ranije.

Sergeja Jakirovića, naime, tijekom gotovo cijele su njegove karijere bezrazložno podcijenjivali, tražili mu mane i izbjegavali glorificirati postignuća koja su zaslužila glorifikaciju. Sve dok im, gdje god da bio, više nije ostavljao izbora. Bilo je tako, da se ne lažemo, i u danima dok je bio u Gorici, ali već tad je pokazao da ga za takve stvari nije briga. I da zna kako dokazati da vrijedi. Kroz rad, kroz rezultat, kroz odnose koji su ostajali iza njega.

I baš zato je ove subote na Wembleyu, u trenucima koje Jakir nikad u životu neće zaboraviti, uz njega bila i jedna ozbiljna gorička ekipa. Prijatelji iz goričkih dana su se javili, Jakir je odgovorio onako kako on odgovara, i dvije priče na taj su se način spojile. Ona iz Gorice, sa samih početaka, i ova iz Hulla, sa njegovog trenutačnog nogometnog Olimpa.

Goričani su u ozbiljnom broju ove subote bili uz finale doigravanja u Championshipu, i na tribinama i uz televizijske ekrane, pratili su tvrdi sudar Hulla i Middlesbrougha s posebnom emocijom. I na kraju uživali s posebnim ponosom. Jer, Jakir je naš. Bio i ostao.

Bravo, majstore, svaka čast, trenerčino!

Marin Ivančić i Sergej Jakirović rade zajedno još od Sesveta, zajedno su potpisali i ovaj posljednji mega uspjeh… Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

P. S. Naš Marin!

Još od goričkih dana Sergej Jakirović ima uz sebe prijatelja, suradnika i desnu ruku Marina Ivančića. Sve što vrijedi za Jakira, vrijedi i za Marina. Briljantan kondicijski trener, ali i bivši nogometaš, u Goricu je stigao kao 25-godišnji klinac na početku trenerske karijere, ali vidjelo se već tad koliko je Sergeju važan. I koliko mu Sergej vjeruje.

Nudili su mu iz kluba, nakon Jakirova odlaska, da ostane i nastavi raditi svoj posao, ali to nije dolazilo u obzir.

– Hvala, ali ne hvala. Ostajem s njim.

Ostao je, radio, gradio se i napredovao uz šefa i prijatelja sve do današnjih dana. Na svim postajama, u svim okolnosima, u lijepim i manje lijepim trenucima. Nije nikakva tajna da je Marin velika pomoć i podrška Jakiru, a što se njegovih goričkih dana tiče, priča je vrlo slična Jakirovoj… I Marin je ovdje ostavio fenomenalan dojam, i u ljudskom i u stručnom smislu, i zato je definitivno zaslužio barem jedan odlomak nakon njihova zajedničkog uspjeha.

Bravo, Marine, svaka čast, trenerčino!

Nastavite čitati

Sport

Mlada nada velikogoričke atletike! Nelli “Express” Komljenović protutnjala do naslova prvakinje Hrvatske

Atletičarka AK Maraton Velika Gorica iza sebe ima sjajan tjedan.

Objavljeno

prije 14 sati

24. svibnja 2026.

Objavio/la

Franjo Kompes

Nelli Komljenović, članica AK Maraton Velika Gorica, osvojila je naslov državne prvakinje Hrvatske u višeboju za limačice na Prvenstvu Hrvatske za mlađe uzraste održanom u Zagrebu.

Do zlata je stigla nakon tri discipline i ukupno osvojenih 1410 bodova. Natjecanje je otvorila utrkom na 200 metara, gdje je s vremenom 28,36 sekundi osvojila drugo mjesto i odmah se uključila u borbu za vrh. Najbolji rezultat ostvarila je u skoku u dalj, u kojem je s odličnih 4,83 metra bila najbolja među konkurencijom i preuzela vodstvo u ukupnom poretku.

Naslov prvakinje potvrdila je u završnoj disciplini, bacanju vortexa, gdje je hicem od 41,95 metara ponovno završila na drugom mjestu, što joj je bilo dovoljno za ukupnu pobjedu i državno zlato.

Sjajnu formu Nelli je pokazala i samo dva dana ranije na Erste plavoj ligi. Tamo je osvojila prvo mjesto na 60 metara s rezultatom 9,10 sekundi, a zatim slavila i u skoku u dalj s novim odličnim nastupom od 4,85 metara.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Europski prvenstvo i Svjetski kup 2026 u akrobatskom rock’n’rollu

Objavljeno

prije 17 sati

24. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Europski prvenstvo i Svjetski kup 2026 u akrobatskom rock’n’rollu u organizaciji Sportskog plesnog kluba VEGA u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole u Velikoj Gorici otvoren je jučer (subota, 23.05.2026.) kvalifikacijama u 10 sati i finalnim nastupima od 18 sati.