Povežite se s nama

Priča iz kvarta

Traži se centar grada! Kako su “terase” izgubile bitku od Galženice…

GORIČKA ŠPICA? Ne tako davno dvojbi nije bilo, “terase” su dominirale, ali zadnjih godina to se mijenja, najveći “mooving” sad je na jedinom našem trgu, ali ni to rješenje ne čini se idealno… Što je, po Vašem mišljenju, centar Velike Gorice?

Objavljeno

na

Naoko je to samo jedan od detalja koji čine jedan grad onakvim kakav jest, možda i nije ključno ni presudno pitanje, ali u Velikoj Gorici nikako ne možemo pobjeći od činjenica da i dalje nemamo pravi centar grada. Zbog specifične konfiguracije samoga grada, zbog prometnog uređenja, kao i zbog ubrzanog razvoja i rasta, naš grad nema onu centralnu točku koja okuplja, od koje sve počinje, na kojoj sve završava.

Odnosno, ima ih nekoliko, zbog čega će valjda svaki stanovnik ovoga grada imati svoje mišljenje i davati drukčiji odgovor na pitanje “što je i gdje je centar Gorice?”. Javljaju se po tom pitanju dvojbe, čak i trojbe, a jasnog odgovora i dalje nema. Neće ga ni biti sve dok se jedna od lokacija koje su “u điru” ne odredi kao pravi, službeni centar grada, što se pojavilo kao opcija u trenucima kad je sužena cesta na ulasku u grad iz smjera Siska, kad je krenula priča o zatvaranju dijela ceste, pretvaranju u šetnicu, koja bi u takvoj situaciji definitivno preuzela ulogu gradskog središta.

U tom smislu, međutim, ništa se konkretno i dalje ne događa, a dok čekamo da se dogodi, preostaje jedino davati svoja mišljenja, eventualno nuditi potencijalna rješenja, dijeliti vlastite dojmove… Živeći u ovom gradu iz dana u dan, u svakom dijelu dana, dojam je tako da se stvari po ovom pitanju mijenjaju od trenutka do trenutka. I da se težište društvenog života ovoga grada, mjesto gdje se ljudi u najvećem broju okupljaju, mijenja od razdoblja do razdoblja.

Povijesno i tradicijski gledano, središte grada trebalo bi biti u dijelu oko zgrade Gradske uprave i Tržnog centra, ali iskustveno gledano to ipak nije tako. Zato što nema tržnice na lokaciji na kojoj je zamišljeno da bude, zato što nema prostora koji otvara mogućnost za veća okupljanja, a važna stavka u ovoj priči su i kafići, koji ipak okupljaju najviše ljudi, zadržavaju ih na jednome mjestu, kao i manifestacije koje se održavaju po gradu…

Ovaj posljednji kriterij ima tri segmenta, budući da u događanjima koja okupljaju veći broj ljudi možemo uživati i u parku pokraj Muzeja Turopolja, i u Parku Franje Tuđmana, i na Trgu Stjepana Radića, odnosno na Galženici. Prostor uz Muzej idealan je za Advent, za Gastro, za Petek na Gorice, ali nije idealan i za kreiranje gradskog središta na toj lokaciji. Barem zasad, dok se ne realizira ideja o šetnici, dok taj dio grad ne prestane biti toliko vezan uz cestu s najčešće vrlo gustim prometom.

Preostaje tako izabrati je li trenutačno centar grada “Tuđmanac” ili Galženica. A nekako najtočnije bilo bi reći, ako se opet vratimo na dojam, da svatko ima svoje vrijeme. Tamo na prijelazu stoljeća, nakon što je otvoren čuveni Trgovački centar, popularan i pod kolokvijalnim nazivom “terase”, pa onda i uređen Tuđmanov park, težište društvenog života grada definitivno se preselilo na tu lokaciju. Mjesto u kafićima na terasama u ljetnim je mjesecima često bilo nemoguće pronaći, tamo su se i pile kave i odlazilo u večernje izlaske, tamo je kreirano ono što možemo nazvati i goričkom “špicom”. Ukratko, Goričani svih generacija u tim su godinama znali gdje ići ako si želio, kako se to lijepo kaže, vidjeti i biti viđen…

Međutim, posljednjih godina stvari su se po tom pitanju dramatično promijenile. I dalje se, pogotovo u ljetnim mjesecima, pogotovo povodom brojnih manifestacija, ljudi na toj lokaciji okupljaju, druže, ali duh cijelog prostora ipak se promijenio. Kao što su se, kao posljedica, promijenile i navike ljudi. Nekad kao šipak pune terase danas su najčešće prazne ili poluprazne, gužve su iznimka puno više nego pravilo, osim u jednom kafiću, koji zapravo i nije dio “terasa”. Sam Trgovački centar danas je u velikoj mjeri zapušten, na nekim dijelovima i oronuo, nimalo u skladu s vremenom, a upravo u tome možda i treba tražiti razloge zašto više nema ulogu kakvu je nekad imao.

Istovremeno, stvari se bitno mijenjaju i nekoliko stotina metara dalje. Laganom šetnjom od nekoliko minuta, naime, dođe se do Trga Stjepana Radića, jedinog pravoga gradskog trga, koji živi svoje lijepe dane. U godinama kad su “terase” dominirale, na Galženici je sadržaja bilo relativno malo, baš kao i razloga za zadržavanje. Ljudi su ovuda prolazili, prelazili trg, ali uporno je nedostajalo života, živahnosti, one lijepe gungule koja krasi važne dijelove grada. Danas to više nije tako, posljednjih godina Galženica preuzima sve važniju ulogu, okuplja sve više ljudi i, da se još jednom vratimo na dojam, postaje centar grada. Naravno, u mjeri u kojoj je to moguće biti s obzirom na sve okolnosti…

Bilo je i ranije ovdje kafića, bilo je i terasa koje donose najviše u smislu živahnosti, ali u nekim prošlim godinama bile su to u određenoj mjeri – gostione. Ružno je to možda reći, ali daleko od toga da je nevažno u cijeloj ovoj našoj maloj analizi. U međuvremenu su gostione postale lijepi, uređeni kafići, ugodna mjesta za sve vrste gostiju, a to je prilično bitan segment.

Možda i ključan trenutak u svojevrsnom preporodu Galženice dogodio se, zanimljivo, tijekom korone. Tad su kafići dobili dozvole da prošire svoje terase, dobili smo i još jedan novi kafić, na poziciji koja do tad nije bila korištena na taj način, a sve skupa dovelo je do puno više prostora za provođenje vremena upravo ovdje, u “novom centru grada”. Baš kao nekad na terasama, danas su na Trgu Stjepana Radića kafići puni, često se dogodi da je teško pronaći slobodan stol, tu se ljudi nalaze, druže, tu se piju kave i ide se čak i u večernje izlaske.

Tu je, između ostaloga, i dovoljno ostalih lokala i usluga koji privlače ljude, dovode ih na trg, sa čije je svake strane i po jedno dječje igralište. I to je, naravno, u gradu poput ovoga vrlo bitna stavka, jer puno je tu mladih obitelji, pa je puno i dijelova dana u kojima odrasli sjede na terasama i uživaju uz kavicu, a djeca se zabavljaju po cijelom trgu i stvaraju onaj najljepši mogući žamor, koji donosi dodatnu draž i čar cijelom prostoru, koji ga u još većoj mjeri pretvara u trenutačno najbolji mogući oblik goričke “špice”.

A to je, kad se sve sagleda, možda i najbolje rješenje. Fizički možda i nije u samom srcu grada, ali Galženica se definitivno prometnula u centar grada. I bacila u lice rukavicu izazova svim drugim lokacijama koje to pretendiraju biti.

Priča iz kvarta

Đuka na liniji Šank – Teren – Šank! ‘Naručivali su mi kavu i tijekom utakmice…’

Jurica Kovačić zvani Đuka srednji je od trojice sinova Franje Kovačića zvanog Pevec. Najstariji brat Marko vodi Caffe VAR na Gradskom stadionu, u kojem radi i Jurica, istovremeno igrač Dugog Sela. Koje je u ponedjeljak gostovalo par metara od kafića…

Objavljeno

na

Objavio/la

Caffe VAR, kafić sa možda i najboljim imenom na svijetu, posebno je mjesto. S posebnim duhom, pravim nogometnim, jer s nogometom je isprepleten do maksimuma. Lociran na samo nekoliko metara od pomoćnog igrališta na Gradskom stadionu, onog koji je rezerviran isključivo za treninge prve momčadi, drukčiji ni ne može biti, ali ne prestaju poveznice na lokaciji. O ne, baš naprotiv…

Prije preuređenja, tadašnju “kolibicu” držao je Franjo Kovačić, u narodu poznatiji kao Pevec. Klupski ekonom od prvih dana, jedinstven po svim parametrima, fakin s brega, dobričina i veseljak, ponekad i psiholog igračima, sa specifičnim izričajem i oštrim jezikom. Takav kakav je, odgojio je sa suprugom Božicom trojicu sinova. Najstarijeg Marka, kapetana NK Bune, koji je preuzeo preuređeni, prošireni i puno funkcionalniji Caffe VAR, najmlađeg Luku, također igrača NK Bune, i srednjeg Juricu, koji je ovoga puta i tema našte priče.

Svježe oženjeni Jurica već dvije godine praktički svakodnevno radi kao konobar u kafiću kojeg vodi stariji brat, uredno skuha malu s toplim i igračima Gorice, prije ili nakon treninga. a nakon šihte juri na – trening. On je, priznat će to i preostala dvojica, najbolji nogometaš iz “dinastije Pevec”. Trenutačno je igrač Dugog Sela, igra jedinstveni treći rang hrvatskog nogometa, igra jako dobro, a ponekad i, pazite sad, dogovara utakmice!

A kad je već tako, zašto je ne bi dogovorio par metara od šanka za kojim je svaki dan? Pa da može skinuti pregaču, navući dres i kopačke pa zaigrati protiv ekipe kojoj inače kuha kavu…

– Da, ispalo je da sam ja dogovarao, malo su me i uzeli u đir u svlačionici što sam si doveo utakmicu u kafić, ali ovako ide priča. Nindža me nazvao i pitao hoćemo li odigrati prijateljsku utakmicu, budući da su tražili protivnika za dan nakon Rijeke. Odmah je to propalo jer smo mi u subotu i nedjelju trebali igrati dvije utakmice u Medulinu. Kako je otpala ta u subotu, zvao sam Nindžu nazad, pitao jel stoji i dalje ponuda, i pao je dogovor – prepričava Đuka, kako zovu Juricu Kovačića.

Kod Pršira i Kapulice se odmah osjeti da su klasa više…, prepričava Jurica iskustva s travnjaka… Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica

Našao se tako i vlastitom zaslugom u neobičnoj situaciji. Na teren u kojega gleda svaki dan, na kojem je godinama i igrao u omladinskim kategorijama Gorice, istrčao je s brojem 17 na dresu Dugog Sela, a druge strane bili su Pršir, Kapulica, Blummel, Raspopović…

– Lijepo je bilo vratiti se. Da, možda i malo čudno, neobičan je osjećaj igrati tu, protiv ljudi koje viđaš svaki dan, ali baš mi je drago da smo organizirali tu utakmicu, malo odigrali… Dobro je to i za naše mlađe igrače, da osjete višu razinu nogometa, jer velika je to razlika. Pogotovo Pršir i Kapulica, oni baš odskaču, osjeti se da su kvaliteta više – vrti dojmove Jurica.

– Izgubili smo 4-0 na kraju, ali nije to bilo loše. Uvijek su za nas bolje ovakve utakmice nego nekakve protiv niželigaša. Najveća je razlika u tome što te ovdje protivnik kazni za neke pogreške koje u našem rangu prolaze bez posljedica, a kroz to se najbolje i uči.

Osim nogometa, na terenu je neizbježno bilo i zabave.

– Je, bilo je dobacivanja, pogotovo baš Pršir i Kapulica. Čak mi je Blummel naručio kavu u jednom trenutku, ha, ha… Ma bilo je baš dobro, uživao sam u svakom trenutku. Nije mi to bila obična utakmica, zezaš se tu i s protivničkim igračima, i trenerima. I ovi moju su me “ložili”, pričali u svlačionici da se zbog mene ne smiju osramotiti, kad sam si već organizirao utakmicu. Znaš već, klasično ruganje… – kroz smijeh priča Đuka.

Gledao ga je i dobro promatrao uz teren i sportski direktor Mario Brkljača. Prijelazni rok u samom je finišu…

– Ma kakvi, nemaju oni para za mene. Uostalom, morao bih burazu dati otkaz, a to ne ide tek tako, ha, ha.

A kad je s nogometom završilo, trebalo se vratiti u uobičajni film. Jer, kad je utakmica završila, Đuka se stigao otišurati, popiti kavu i – nazad na posao. Opet pregača, opet mala s toplim, a u to doba dana već i štošta drugo…

– Pa da, odmah sam išao u smjenu, ali nije mi to ništa neobično. Znalo se događati da bude ovdje i po cijeli dan, kad nema tko. Netko me zamjeni na dva sata, da odem na trening, i nazad na posao. Tako da nije problem – kaže srednji brat Kovačić.

Odrastao je na ovom stadionu, proveo ovdje trećinu života kao igrač svih kategorija prvo Radnika, a onda i HNK Gorice, i danas je stalno tu, a ispalo je da je nogomet ovdje posljednji put igrao u prvoj prvoligaškoj sezoni Gorice, kao igrač Kustošije.

– Počeo sam u Buni, na našem Wembleyu, još kao limač sam igrao za sve moguće selekcije, pa otišao u Udarnik na godinu dana i u mlađim pionirima došao u Goricu. Prošao sam sve selekcije, igrao za pionire, kadete, juniore i na kraju dvije i pol sezone za seniore. Igrao sam drugu ligu kod Ilije Lončarevića i Samira Toplaka, u početku sam čak i dosta igrao… – prisjeća se Đuka tih goričkih dana.

– Debitirao sam za prvu momčad kod Toplaka, u utakmici protiv Šibenika, a kod Ilije sam kao ofenzivni vezni završio na desnom beku! Hrvoje Jančetić u tom je trenutku bio jedini desni bek, ozljedio se i Ilija me pitao mogu li to pokriti. Rekao sam da mogu, dao mi je priliku, igrao sam dobro, čak me i zavolio, ali kad se Jana vratio, naravno da je on igrao. Budući da me Ilija vidio samo na toj poziciji, kasnije sam igrao puno manje i odlučio otići.

Za Udarnik je Đuka igrao i prije i poslije dugogodišnje ere na Gradskom stadionu

A otišao je tamo odakle je i došao. U jesen 2014. svoje je talente preselio na Udarnik.

– Nisam dugo ostao u Kurilovcu, nakon polusezone sam otišao u Maksimir, u treću ligu, bio sam tamo i kapetan, pa se dvije godine poslije opet vratio u Udarnik. Gorenc je bio predsjednik, Žica direktor, Udarnik je ušao u treću ligu… Nakon te sezone otišao sam u Kustošiju, u drugu ligu, odigrao top sezone pa otišao u Litvu. Damir Žutić i ja bili smo jednu polusezonu u Atlantasu iz Klapeide, nogometno je to bilo malo drukčije iskustvo, ali eto, imam i tu epizodu u inozemstvu – vrti fim Đuka.

Vratio se u Hrvatsku kroz tad vrlo ambiciozni Vinogradar, no sve je zaustavila tragedija.

– U Vinogradaru je bilo top, ostao bi tamo sto godina, ali sve se raspalo nakon što je umro predsjednik Rubinić. U utorak sam se s njim dogovorio produženje suradnje, da idemo dalje skupa, a subotu čovjek umre… I odmah je bilo jasno da se sve mijenja, pa su svi igrači otišli, uključujući i mene. Prvo u Petrinju, pa u Zagorec, a onda kratko i u Rudeš, gdje mi je trener bio Dinko Jeličić!

U prijevodu, i bivšem treneru danas kuha kavu. Što ti je život nogometaša…

– Prepoznao me odmah, čim je prvi put došao. Gledao me u čudu, pita ‘Što radiš ovdje?’, a ja rekoh ‘A radim…’, ha, ha… Lijepo smo popričali, Dinko je super lik – kaže Jurica.

Jurica Kovačić igrač je Dugog Sela od ljeta 2021. godine… Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica

Zadnje dvije i pol godine Đuka je igrač Dugog Sela, u najboljim je nogometnim godinama, na ljeto će navršiti 30, a u svemu skupa uživa.

– Super mi je u Dugom Selu! Rijekost je vidjeti tako dobro organiziran klub u ovom rangu natjecanja, svakak čast ljudima koji sve to vode i drže sve pod kontrolom. Tu plaća ne kasni ni dan, ljudi imaju fan shop koji im donosi novac na ovoj razini, odmah uz klupski kafić, stadion je jako lijep, odemo i na pripreme… Za tu razinu, stvarno teško može biti bolje.

Dugoselska nogometna jesen nije bila posebno uspješna, Đuku i prijatelje čeka borba za ostanak, ali optimizam je na nivou.

– Malo smo podbacili jesenas, ali vjerujem da će sve završiti dobro. Već u prvih pet kola čeka nas puno važnih utakmica i ako bude pravi, već tu možemo riješiti puno toga. Imamo dobru momčad, ali dobra je i ovo liga. Ima jako dobrih momčadi, a dosta toga govore i kup utakmice. Nas je Lokomotiva u punom sastavu dobila 1-0, Karlovac je bio dobar protiv Osijeka… Šteta što tu mi nemamo neki klub, recimo Kurilovec, jer liga je pogotovo dobra za mlade igrače. Sljedeće sezone će četiri mlađa od 21 godine morati početi i završiti utakmicu… – zaključuje polako priču Đuka.

– Nogomet mislim igrati dokle god mogu! Igra mi se, dobro se osejećam, uživam u svemu tome i neću prestati sve dok ne budem morao…

I sve to što je iza njega, kao i sve što tek dolazi, postaje nevažno kad dođe ljeto. I kad krene Breška liga.

– O da, od toga nema ništa veće! Breška liga na vrhu, pa Olimpijske igre, pa svjetsko u nogometu, pa onda dalje… Bio sam lani najbolji strijelac, ali moja Kozjača još ni jednom nije uspjela osvojiti. Najbolji smo do sad bili četvrti, a ako to jednom uspijemo, mogu slobodno odmah okačiti kopačke o klin, ha, ha…

E, tu je morao doći kraj. Netko je povikao “konobar” tamo iz kuta, sa stola ispod dresa litavskog Atlantasa s brojem 19 i natpisom Kovačić, pa je diktafon mogao otići na “off”.

A Đuka za šank.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Turopoljski derbi usred Turske! Kad se nađu Klaf, Prela, Cico, Milka i Mario…

U istom terminu, na 30-ak kilometara udaljenosti, za nastavak sezone pripremaju se danski Vejle i mostarski Velež, pa se trenerima Ivanu Prelecu i Deanu Klafuriću učinilo zgodnim organizirati svoj prvi međusobni dvoboj ikad…

Objavljeno

na

Objavio/la

Nije ovih dana nogometno Turopolje u najboljem raspoloženju. Naš prvoligaš Gorica muči se na početku drugog dijela sezone, traže se načini kako se izvući iz loše serije, a nema ni niželigaša da nas malo razvedre, jer pripreme su u tom svijetu tek počele… I onda, usred cijelog tog sivila, lijepa turopoljska nogometna priča dođe iz – Turske!

U pokrajini Antalya, između svih ostalih, na 30-ak kilometara međusobne udaljenosti, svoje pripreme odrađuju danski prvoligaš Vejle i mostarski Velež. U prijevodu na turopoljski, u neposrednoj blizini svoj dio posla odrađuje čak šestero Velikogoričana! Pri čemu ćemo naslovne role dati dvojici…

Bilo je to u ljeto 2006. godine, tamo uz pomoćni teren stadiona tadašnjeg Radnika, kad je mladi trener Dean Klafurić, koji je malo prije toga završio igračku karijeru, došao ispratiti trening svoga sina Marka. Novi trener bio mu je jedan klinac mladolika lica, ali s nogometnom pričom koja sadrži sve što može sadržavati.

Ivan Prelec u tom je trenutku imao 19 godina, a iza sebe je imao više od deset godina odrastanja u Dinamovoj omladinskoj školi. To je razdoblje uključivalo i kapetansku traku u kadetskoj reprezentaciji, ali i teške ozljede zbog kojih je cijela ta bajka morala naprasno završiti. Igrao je Prela nogomet još neko vrijeme, ali već tad, sa samo 19, odredio je da želi biti trener.

– Tad smo se upoznali, došao je na jedan trening i krenuli smo razgovarati o nogometu… Vrlo brzo smo shvatili da imamo vrlo slične poglede na stvari, da se jako dobro razumijemo, i tu se krenula razvijati naša zajednička priča – prisjeća se danas, 17 i nešto godina poslije, Ivan Prelec.

– Ako me sjećanje ne vara, mislim da sam mu malo nakon toga bio i trener. Ja sam bio pomoćni trener prve momčadi Radnika, a on je došao kao igrač… – vrti po sjećanjima Dean Klafurić.

Prijateljstvo se vrlo brzo razvilo, pomagali su jedan drugome, razgovarali o milijun nogometnih tema, a putevi su im se spojili u omladinskoj školi Dinama. Svatko je imao svoju generaciju, svatko je radio svoj dio posla, ali ponovno su radili zajedno.

– U to vrijeme nije bilo pomoćnih trenera u mlađim kategorijama, pa sam ja njemu asistirao na njegovom godištu, a on meni na mom. I stalno smo, naravno, surađivali, savjetovali se – kaže Prelec.

U ljeto 2018. Klaf je preuzeo Goricu, na početku jedne posebne sezone, odradio pripreme i prvih pet kola, a onda je došao poziv iz Poljske. Romeo Jozak je trebao pomoćnika u Legiji i Klafurić je prihvatio poziv. Pa preporučio predsjedniku Gorice Nenadu Črnku da uzme Preleca za novog trenera. Črnko je prihvatio sugestiju, a Prela je odradio posao. Uveo je Goricu u prvu ligu, a odmah zatim otišao – za Klafom!

– Uvijek smo željeli raditi zajedno u seniorskom nogometu, a sad je otvorila prilika i nisam mogao to odbiti – objašnjavao je Prelec svoju odluku.

Nisu dugo potrajali u Legiji, nešto više od dva mjeseca, da bi nakog toga svatko krenuo svojim putem. Prelec je vodio Istru u HNL-u, jedno vrijeme i Dinamo II, a posljednje gotovo dvije godine trener je danskog Vejlea, a sa sobom je na sjever poveo i Damira Cicu Grlića, bivšeg igrača Radnika, Gorice te nekoliko čeških prvoligaša, kao i Marija Škrablina, kondicijskog trenera koji je prošao Goricu i Udarnik, za koji je i igrao, a bio je i na Cipru, i to s Deanom Klafurićem.

Klaf je nakon odlaska iz Poljske pokušao u Hrvatskom dragovoljcu, a onda i u ciparkom Ethnikosu, gdje je, uz svog stalnog suradnika Damira Milanovića, poznatijeg kao Milka, poveo i Škrablina. I ovoga puta, naravno, Milka je uz Klafa, a cijela ta ekipa okupila se ove subote na jednom od brojnih terena u Antalyji.

Kad su već tako blizu, kad su se već poklopili termini, bilo je šteta ne ispisati jednu crticu povijesti. Bio je, ovo, naime, prvi međusobni okršaj Klafurića i Preleca.

– Dok smo radili u Dinamu, znali smo igrati trening utakmice, moja generacija protiv njegove, ali na seniorskoj razini ovo je bilo prvi put da smo se sudarili. Kako je bilo? Ha, zanimljivo, jer ovo je situacija kad umjesto tenzija imaš prijateljska dobacivanja s jedne klupe na drugu – sa smiješkom priča Prelec.

I jedni i drugi u teškom su dijelu priprema, imali su dogovorene utakmice i za dan poslije, pa su obojica kombinirala momčadi. U svemu tome viđen je jako dobar nogomet, sadržajna utakmica, a pobjedu je na kraju, rezultatom 2-1, odnio Vejle. Poveo je Velež preko Haskića, preokrenuo Vejle s dva gola Jacobsena, ali obojici trenera rezultat je bio potpuno u drugom planu. Ako govorimo o dojmu, vidjelo se da je danska liga ipak na bitno višoj razini, što će potvrditi i podaci s Transfermarkta, koji procjenjuje da je Vejle duplo vrijedniji od Veleža…

– Utakmica je bila jako dobra za obojicu, dobili smo ono što smo željeli, a bilo je i lijepih akcija, golova… U svakom slučaju, utakmica koja je poslužila svrsi i pokazala nam gdje smo u ovom trenutku – prepričavao je dojmove Klaf.

Budući da svih ovih dana nisu uspjeli uloviti vremena da se vide, sjednu i popričaju, gorička ekipa to je učinila ovoga puta. Prela, Cico, Mario, Klaf i Milka, dvije tisuće kilometara daleko od kuće, imali su dovoljno vremena analizirati turopoljski derbi usred Antalyje, ali i proći sve druge teme…

– Da, malo smo se podružili, bilo je baš jako lijepo vidjeti se s dečkima. I zapravo je nevjerojatno da smo se nas petorica, razbacani na sve strane, uspjeli naći u Turskoj, vidjeti se, odigrati tu utakmicu… I stvarno mi je drago što smo je odigrali, jer sve su to moji prijatelji, dečki koje sam trenirao, ali i koji su mi bili asistenti. Zapravo, jedino Cicu nikad nisam trenirao, ali on mi je bio pomoćnik u Gorici, s Prelecom sam radio u Legiji, a sa Škrablinom na Cipru. Ali dobro, to je nekako i normalno, budući da sam najstariji u cijeloj toj ekipi – priča Klaf, koji se u Turskoj družio i sa susjedima.

– Tako to ide u životu, nas trojica živimo u Kurilovcu u krugu 300 metara, a nađemo se u Antalyji… – nasmiješio se još jedanput Klaf.

Bilo im je, eto, jako lijepo, a nama je jako lijepo vidjeti ih na okupu. Tamo daleko, u tuđini, na visokim nogometnim razinama. Uostalom, nikad ranije u Turopolju nismo imali trenera na nivou na kojem su Klaf i Prelec već godinama. A sad ih imamo dvojicu. Koji za sobom vuku još trojicu. A kad je tako, sve je moguće. Čak i turopoljski derbi usred Turske…

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Drago Kolarec: ‘Moju Goricu već 50 godina gledam kroz objektiv svog fotoaparata’

Drago Kolarec (72), poznati velikogorički fotograf, iza sebe ima 50 godina karijere, od čega je ovih posljednjih 40 svoj gazda, na svome mjestu, na Galženici, u svojoj radnji VG Foto. U njegovom objektivu zapisana je cijela novija povijest grada

Objavljeno

na

Objavio/la

Svatko na svoju sredinu, mjesto u kojem živi, gleda nekim svojim očima, a on, junak naše priče, praktički cijeli život to čini – kroz objektiv. Drago Kolarec (72) i fotoaparat žive u skladnoj simbiozi već gotovo šest desetljeća, što ujedno znači i da je u filmu njegova aparata zapisana cijela povijest jednoga grada.

Grada koji mu je na izmaku 2023. godine odao počast najprestižnijom nagradom koju dodjeljuje. Povelja Grada za životno djelo, složit će se Goričani prilično unisono, otišla je u prave ruke. U ruke čovjeka koji je svakog Goričanina s malo dužim stažem u ovom gradu vjerojatno fotkao barem jednom u životu.

– Prije točno 50 godina počeo sam pratiti gradska događanja, prije točno 40 otvorio sam svoju fotografsku radnju, a radim i danas, iako sam u mirovini. Kroz sve te godine došao sam u doticaj s ogromnim brojem ljudi iz našega grada, jer fotografirao sam i djecu u vrtićima i školama, i sve manifestacije po gradu, u tim prvim godinama i polaganje kamena temeljaca za praktički sve starije zgrade u Gorici, pa onda još i vjenčanja, krštenja, sprovode… – vrti film gospon Drago dok sjedimo na kavi u neposrednoj blizini njegove radnje, čije ime Goričani jako dobro znaju: VG Foto.

Uspio je odvojiti malo vremena da nam ispriča svoju priču, ugurao je to između dvije obaveze, jer gazda Drago ne staje ni unatoč tome što je već zagazio u osmo desetljeće života. A opet, rado će se vratiti 62 godine unatrag, na početak priče.

– Rođen sam 1951. u Kravarskom, a u Veliku Goricu doselili smo se 1961. U trenutku kad smo došli, moja kuća bila je zadnja prije velikog, velikog polja. Prevedeno na današnji jezik, kod kružnog toka ispred Euroherca, točno na tom uglu. Tu je završavao grad – evocira uspomene Kolarec.

– Do moje kuće vodila je jedna blatnjava ulica, toliko blatnjava da smo postavljali veliko kamenje da bi se moglo doći do kuće. Zadnji stup struje bio je kod naše kuće, praktički na polju. Odmah pokraj kuće imali smo kokoši, svinje, krave… Nije bilo kuće koja to nije imala. Tu gdje je policija, pošta i Elektra, bila je šoderica koja se počela zatrpavati. U zimskom periodu tu su stariji dečki igrali hokej, i to cijelu zimu. Tad su zime bile malo drukčije nego danas, imalo se gdje igrati i bome je igrao hokej u Velikoj Gorici… Zgrada preko puta Elektre bila je prva izgrađena u Gorici. Bio sam, jasno, na otvorenju, sa svojim aparatom.

I tu je negdje, s tom prvom zgradom, krenula urbanizacija grada. Kad je u drugoj polovici 70-ih počela gradnja današnje Galženice, obitelj Kolarec morala je iseliti iz svoje kuće. Novi dom pronašli su u Bratstvu, a sin Drago imao je posebnu ideju u trenutku kad se gradila prva zgrada na Galženici.

– Odmah sam rekao da baš u toj zgradi, u blizini srušene kuće u kojoj sam odrastao, želim imati lokal. U tome sam i uspio, na istoj lokaciji smo svih ovih 40 godina. I, zanimljivo, nikad me nisu pitali kako je i zašto sve uopće počelo, kako sam postao fotograf… Evo, ispričat ću vam i tu priču – počeo je gospon Drago, pa nastavio:

– U to vrijeme Općina Velika Gorica imala je 3200 stanovnika, a osnovnu školu pohađali smo na tri lokacije, u današnjem Domu obrtnika, u Sveučilištu i iznad apoteke na Zagrebačkoj. Tek kasnije otvorila se prva eksperimentalna škola Antun Cvetković, a u prvoj generaciji bilo je 250 učenika. U svemu tome, normalno je bilo da se ide i na razne aktivnosti, a ja sam bio među naprednim kemičarima i u foto sekciji. Nisam u tom trenutku imao ni fotoaparat, bio je to skup sport, a mama je bila kućanica, tata radio u ZET-u… Međutim, zaljubio sam se u fotografiju, kupio prvi fotoaparat i tu više povratka nije bilo.

Na ulasku u tinejdžerske godine Drago je tako postao i ostao “onaj s fotićem oko vrata”. Potpuno navučen na novi hobi, učio je, čitao, proučavao… I lovio svoje prve kadrove.

– Naravno, upisao sam srednju fotografsku školu u Zagrebu, s tim da sam već u početku znao o fotografiji puno više nego društvo iz razreda. Uostalom, svoju prvu samostalnu izložbu imao sam već u drugom razredu srednje škole. Zvala se “Moje Turopolje” i obuhvaćala je sve što sam radio tih prvih nekoliko godina bavljenja fotografijom.

Nakon završetka škole, pa onda i odrađene vojske, Drago Kolerec započeo je svoju “pravu” fotografsku priču.

– Zaposlio sam se kod svog bivšeg šefa Mire Katića u Zagrebačkoj 47. Dok sam bio u školi, tamo sam odrađivao praksu, i sad sam se vratio, počeo raditi i tu je krenulo s intenzivnim praćanjem svih kulturno-umjetničkih, sportskih, vjerskih političkih… Svih mogućih događanja! Radio sam za Velikogorički list, za potrebe Muzeja, bilo me na svim stranama, i tako je to potrajalo deset godina – priča Kolarec.

Potrajalo je to, drugim riječima, do odluke koja je pokrenula tradiciju dugu 40 godina.

– Nakon toliko godina u statusu pomoćnika, 1983. sam otvorio svoj foto studio. Kad smo otvarali, bilo je to veliko gradilište, Galežnica se tek gradila. Imao sam 32 godine, nije bilo lako ni doći do kredita, ali želio sam biti svoj gazda… I evo, ove godine proslavili smo i 40. rođendan!
Vodi preciznu evidenciju o svakom smo zaposleniku, u kartoteci je fotografija svakog od njih, svi podaci, pa će lakoćom izbaciti podataka da je kod njega u ovih 40 godina radilo 60 ljudi. Svi odreda bili su njegovi učenici na praksi, svima njima prenosio je svoje znanje, a sam je i dalje bio na sve strane. Uključujući, recimo, i prvu liniju fronte u teškim ratnim godinama.

– Juraj Hrvačić kao novinar i ja kao fotograf i snimatelj svaki dan smo išli na Pokupsko. Godinu dana doslovno svaki dan. Napravili smo oko 300 priloga za HTV, obilazili vojnike i slali izvještaje… U početku ti nije svejedno, ali toliko smo puta to prošli da je na kraju ispadalo kao običan dan na poslu – prisjeća se Drago.

Svijet fotografije mijenjao se kroz sve godine dramatično i nepovratno, tehnologija je sve potpuno promijenila, no Drago Kolarec uvijek je “unutra”.

– U tim ranim danima fotografije su bile isključivo crno-bijele, još nije bilo ni kolora, razvijali smo filmove u tamnim komorama, kemikalije sam miješao sam, fotografije su se čekale po dva tri dana… Danas je to nešto sasvim drugo, sve je digitalizirano, fotografija može biti gotova za dvije minute, mobiteli su potpuno preuzeli stvar, a mi smo se na sve to morali prilagoditi. Evo, ljudi vjerojatno ni ne znaju da smo mi svojevremeno rukom, odnosno kistom, radili ono što danas radi Photoshop! – pamti Kolarec.

Danas, kaže, moraš biti informatičar ako želiš biti fotograf, nema to više veze s onim što je učio u svojim počecima, ali nema ni njegov grad puno veze s onim mjestašcem od 3200 ljudi.

– Sviđa mi se grad kakav je Gorica postala. Ovo je grad koji zadovoljava praktički sve potrebe, prometno sjajno pozicioniran, moderan. To se ne može ni uspoređivati s gradom koji sam zatekao kao dječak – ne dvoji Kolarec, koji je bio integralan dio grada u cijelom tom procesu, zato je i primio Povelju Grada.

– Već 50 godina slikam te dodjele, a sad je ispalo da drugi slikaju mene, ha, ha. A ja, da nisam bio dobitnik, bio bih u prvom redu, sa svojim aparatom. I radio svoj posao.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Genijalna akcija, genijalna najava! Urnebesan video uvertira za Turopoljsko srce

Kreativni dio ekipe koja već godinama oduševljava humanitarno-nogometnim projektom “Turopoljsko srce” ove je godine, uoči šestoga izdanja, osmislio video koji će poslužiti kao idealna najava ove prekrasne akcije u dva dijela

Objavljeno

na

Objavio/la

Misteriozna noga korača stepenicama Muzeja Turopolja, nazire se silueta, pa u prostoriju ulaze nogometašice Gorice. Kreću u obilazak i već prvi eksponat ostavlja ih bez daha. Riječ je, naravno, o dresu Jurice Pršira, o kojem tom prilikom doznajemo i da je zgodan. U trenutku kad ženski pogled zapinje na primjerku romantizma, potpisanom dresu Dominika Livakovića, u prostoriju ulazi jedan dobro poznati lik. I tu negdje kreće nastavak zajebancije koju vrijedi pogledati…

Prvi su to kadrovi i kratak opis video uratka kojim je najavljena humanitarna aukcija u sklopu humanitarnog projekta “Turopoljsko srce”. I zato je prilično očekivano da taj poznati lik iz videa bude Ivan Prelec, čovjek u čijoj se glavi i rodila jedna prekrasna ideja koja je, na sreću po sve nas, itekako zaživjela. Aktualni trener danskog prvoligaša Vejlea trenutačno je na odmoru, u pravom trenutku da sa svojim prijateljima odradi još jednu epizodu u očaravajućoj priči i “Turopoljskom srcu”.

Stiže nam šesto izdanje akcije, a kako cijeli projekt svake godine raste i izgleda sve bolje, raskošnije, ljepše i uspješnije, tako je i ova godina ponudila još jedan iskorak. Osnovna ideja bila je opet Prelecova, a nakon toga je valjalo samo okrenuti broj frenda Vlade Bobana, novinara Nove TV, Goričanina, majstora svoga posla… Vlado je uzeo olovku, skicirao scenarij, pa za pomoć zamolio Sanjina Vrbanusa, snimatelja i montažera. I, vidjet ćete u videu koji slijedi, majstora svoga posla.

Dakle, na aukciji će se naći dresovi praktički svih reprezentativaca, svih najvećih imena HNL-a, a uvijek tu bude i ponešto nogometne romantike, ovom prilikom u obliku modernih verzija dresova Bake Sliškovića iz Hajduka ili Goce Jurića iz Dinama. Dvojac je to iz Mostara, a kad znamo da imamo svoje ljude u Mostaru, jasno je koliko “Turopoljsko srce” spaja i okuplja.

I skuplja, i to ozbiljan novac, koji će i ove godine ići za obitelji iz našega kraja koje su u potrebi. Prošle godine skupljeno je ukupno gotovo 49.000 eura, u dogovoru sa Centrom za socijalnu skrb novac se raspoređivao na nekoliko strana, ovisno o potrebama određene obitelji. Svake godine Prelec, zajedno s prijateljima, braćom Debijađi, Matijom Dvornekovićem, Kristijanom Japecom, Darijom Sučecom i ostalima, objavljuje detaljan izvještaj, sve je kristalno jasno, čisto, transparentno i – očaravajuće.

Dio cijelog ovog čina humanosti je i malonogometni turnir, koji je na rasporedu u subotu na terenu, a sudjelovat će momčadi koje će nositi nazive 12 velikogoričkih kafića.

Donatorska večer, čiji je centralni dio humanitarna aukcija, održat će se u četvrtak od 19 sati u Clubu 100, okupit će se svi oni koji mogu i žele pomoći, a bude li na tragu najavnog videa, bit će dosta zabavno…

Ove godine, ima tome nekoliko dana, udruga “Turopoljsko srce” dobila je i posebno priznanje City radija za nesebičan humanitarni rad na dodjeli najboljih u velikogoričkom sportu. Složit ćete se, apsolutno zasluženo.

Nastavite čitati

HOTNEWS

Glazba je dio njihova odrastanja, a u hitovima dječjeg zbora ‘Cvrkutavci’ uživaju i mladi i stari

Danas ovaj dječji zbor na svom repertoaru ima 30 autorskih popularnih dječjih pjesama, a vodi ih svestrana voditeljica, odgajateljica Višnja Orešković.

Objavljeno

na

Objavio/la

Oni su veseli, živahni, vole svirati, pjevati i nastupati. Tako opisuje svoje ‘Cvrkutavce’, voditeljica istoimenog goričkog dječjeg zbora i odgajateljica Višnja Orešković. Njihov glazbeni put krenuo je 2019. godine, a njena ljubav prema glazbi od malih nogu i rad u dječjem vrtiću potaknuo ju je da nakon suradnje s Ivanom Banfić i njenom glazbenom kućom pokrene nešto svoje.

– Radim kao odgajateljica dramsko-scenske grupe u Dječjem vrtiću Velika Gorica i kroz moj 30-godišnji odgojno-obrazovni rad primijetila sam da glazba pozitivno utječe na djecu i može se implementirati u sva razvojna područja – započinje nam priču naša sugovornica te dodaje kako današnja ekraniziranost dosta utječe na razvoj djeteta.

– Sve više djece ima razvojne teškoće u govoru i problem s koncentracijom. Upravo se pri tome glazba pokazala najefikasnijom. Djeca nisu mogla otpjevati svaku pjesmicu i to me ponukalo da stvorim nešto svoje što će biti primjereno za određeno dijete ili određenu grupu djece. Tu je krenulo prvo komponiranje – govori Višnja.

Foto: FB Višnjina Glazbalica i dječji zbor Cvrkutavci

Prve dvije autorske pjesme koje je napisala su ‘Moj tata’ i ‘Mišica i slon’, a kada su izazvale veliki uspjeh kod mališana bile su dodatan motiv i poticaj za osnivanje svog dječjeg zbora.

– Želja je bila da osnujem zbor koji će imati svoje autorske pjesme i pjevati samo njih, a istovremeno će biti jedan igraoničko-radionički tip gdje će dijete doći u doticaj s glazbom, razviti senzibilitet za glazbu kao i upoznati pojedine instrumente – ističe ova svestrana glazbenica koja aktivno svira flautu, klavir i gitaru te je članica Puhačkog orkestra DVD-a Velika Gorica.

Danas ovaj dječji zbor na svom repertoaru ima 30 popularnih dječjih pjesama, a ponosni su na svoj album ‘Cvrkutavci u srcu Turopolja’, a snimljen je i spot za pjesmu ‘Velika Gorica – himna moga grada’. Također izdana je i edukativna, kreativna i glazbena slikovnica ‘Djevojčica Vida u čarobnoj šumi’ koja govori o djevojčici s poteškoćama u govoru i kako pronalazi svoju put i mjesto u društvu.

21.11.2023. – Velika Gorica – Četvrt stoljeća goričke Zajednice KUD-ova – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Uz Višnju, koja potpisuje tekstove pjesama, aranžmane radi Igor Drvenkar novi pjevač popularnog Pranog valjka.

– Htjela bi da djeca kroz zbor razviju osobne vještine vezane uz glazbu i osnovna znanja što bi im danas/sutra bio preduvjet za upis u glazbenu školu. To nam je doista i uspjelo jer naših sedam bivših Cvrkutavaca polaznici su glazbene škole – kaže Orešković.

Svojim pjesmama uveseljavaju djecu i odrasle na brojnim gradskim događanjima poput Goričkih večeri, Gastra Turopolja, Adventa u Gorici…a sudjeluju i na glazbenim natjecanjima gdje su ostvarili zlatne, srebrne i brončane nagrade.

– Nedavno smo nastupali u Lisinskom na Hrvatskom dječjem festivalu i bilo je djece koja su prvi puta stala na tako veliku pozornicu i nastupala. Tu su probili led i savladali strah. Moramo se pohvaliti i da je naša solistica Tia nastupala na VOX natjecanju u govorenju i pjevanju gdje je izvela tri pjesmice i osvojila zlatnu nagradu, a konkurencija je bila zaista velika jer je bilo mnogo školovanje i glazbeno potkovane djece – prepričava nam voditeljica ovog malenog, ali veselog zbora i koja zaista uživa u tome što radi.

Foto: FB Višnjina Glazbalica i dječji zbor Cvrkutavci

– Uvijek sam voljela glazbu. Dok sam bila dijete i išla u glazbenu školu, sanjala sam da jednoga dana postanem kompozitor. No, putovi su otišli drugim smjerovima. Nisam u potpunosti završila glazbeno obrazovanje, već rad s djecom i to sam dobro povezala jedno s drugim. Zapravo sam ispunila sve što sam htjela u životu. Jako me to veseli i ta vesela dječica koja vam dođu i doslovce docrvrkuću odmah znam da radim dobru stvar – dodaje.

Ideje za tekstove pjesama pronalazi iz njenog promišljanja i svakodnevnog života i boravka s djecom, bilo u vrtiću ili zboru. Kaže kako ideje same dolaze kada ih promatra i razgovara s njima, a ponekad joj u osmišljavanju pomognu i njeni mališani iz grupe. Uskoro izlaze i dvije nove pjesme ‘Blagdanska’ i ‘Mama’.

Stoga, svako dijete u dobi od 3 do 10 godina starosti, koje se želi veseliti i pjevati, dobrodošlo je u ovaj zbor.

– Sastajemo se dva puta tjedno, ponedjeljkom i četvrtkom na adresi Radićev odvojak 104 u blizini Sajmišta. Podijeljeni smo u dvije grupe od 18 do 19 i od 19:30 do 20:30. Dijete koje želi može doći na probni sat, ne mora se odmah odlučiti da li nam se želi priključiti. Prvo može vidjeti što mi radimo, na koji način to funkcionira i nije potrebno prethodno nikakvo predznanje. Odlučila sam primiti svako dijete koje se želi baviti s glazbom jer smatram da će ono s vremenom razviti sluh i ritam – naglašava Višnja.

Foto: FB Višnjina Glazbalica i dječji zbor Cvrkutavci

Tko voli čuti i podržati dječju pjesmu i ove vesele raspjevane mališane može ih popratiti 9. prosinca kada će nastupiti na Adventu u Gorici, ali i 14. prosinca bit će u Božićnom selu.

– Veselim se svemu što dalje dolazi, toj djeci, novim pjesmama. Kada nešto tako stvorite to je jedan poseban osjećaj. Mislim da me to najviše drži. Kada vidite na koji način djecu što privlači. To je isto način učenja jer i oni vam daju povratnu informaciju koliko ste vi u tome uspjeli –zaključuje odgojiteljica iz naše priče, Višnja Orešković.

Nastavite čitati

Reporter 433 - 21.12.2023.

Facebook

Izdvojeno