Povežite se s nama

CityLIGHTS

Tihana Maretić cijeli život spašava životinje i okoliš, pomaže gdje stigne, a Gradići su joj centar svijeta

Nekad je živjela u oblacima, a otkad se prizemljila volontira punom snagom, vodi brigu da nam je grad čist, da su sve životinje na sigurnom i zbrinute.

Objavljeno

na

– Između ostalog što u životu radim i što me zadovoljava je volontiranje, prisutna sam na svim područjima koliko mogu biti. Imam udrugu za životinje čija sam predsjednica, a također pokušavam sudjelovati i u radu VG Legacya. Strastveno volim avijaciju, studirala sam na Filozofskom fakultetu, završila sam engleski i francuski jezik. – ovako svoju priču započinje Tihana Maretić predsjednica udruge za dobrobit i zaštitu životinja LePas.

Njezina priča oko volonitiranja traje godinama. Još je u djetinjstvu zajedno sa svojom sestrom spašavala životinje po svojim rodnim Gradićima.

-Sestra i ja smo stalno dovlačile životinje doma, skrivale ih od roditelja. Pa su malo bile kod nje, malo kod mene u sobi, pa smo molile roditelje da ih zadržimo. Svašta smo izvodile, nosile ih kod djeda i bake, sestrične, što god je trebalo samo da se nešto dovuče doma. Roditelji, naravno nisu svaki put bili sretni jer je to uzimalo maha, neke smo životinje uspjele zadržati, neke smo udomili, a neke smo vratili vlasnicima jer se ispostavilo da su samo šetali po selu i da su nečiji.

– Cijeli život osjećam tugu zbog ljudi i životinja koji nemaju nikoga svog. To je ponekad jako opterećujuće. Uvijek gledaš kako imaš obitelj, dom, nisi gladan i žedan, a s druge strane netko nema ništa.

Po tome, kaže, sliči mami koja je isto tako prepuna empatije.

– Mama me uvijek učila da se ostavlja napojnica konobarima, u dućanima, da se pomogne prosjaku, životinjama. Oduvijek je mama, a i ja bila pobornik toga da nekome tko prosi kupim hranu umjesto da dam novac, jer kad pristanu na to, onda znate da im stvarno treba.

– I osnovnu i srednju školu završila sam u Velikoj Gorici, a na fakultet sam otišla u Zagreb jer sam oduvijek htjela studirati engleski, a francuski se slučajno dogodio. Engleski mi je oduvijek bio najveća ljubav na svijetu. Moj je tata dok sam bila mala radio s Amerikancima koji su dolazili k nama u kuću i ja sam oduvijek okružena s engleskim, tako da sam od osnovne škole znala što ću studirati. Kako sam upisala engleski, trebalo je izabrati još jedan jezik. Mama je bila sa mnom i na licu mjesta odlučile smo da bi bilo dobro uzeti francuski, i nismo pogriješile. Prva godina je bila teška, ali isplatilo se.

Radila je administrativni dio u kontroli leta i usred korone dobila otkaz, ali ne drami, kako kaže, naći će se nešto. Prije toga radila je jedan iznimno uzbudljiv, ali odgovoran posao. Doslovno je živjela u oblacima.

-Na apsolventskoj godini slučajno sam se našla na poziciji stjuardese u Croatia Airlinesu, tamo sam potom provela sedam godina i otišla sam teška srca smatrajući da je vrijeme da nađem nešto stabilnije. Razum je morao prevladati. Poslovno sam proputovala cijelu Europu, al ii privatno sam puno putovala. Biti stjuardesa je jako teško, ali predivno. Zna biti naporno, na dnevnoj bazi ste u kontaktu sa stotinama ljudi, ima izazova, ali meni je to posao iz snova. Tko to nije probao ne zna. Ja dan danas kad vidim avion gledam gdje je, kakav je gdje ide.

Iako misle da je dužnost stjuardese da bude lijepa, da se smješka, daleko je to od stvarnosti ovog posla.

-Nije to idealno, ima i nedostataka, treba imati veliko poštovanje prema tom poslu. Imaš veliku odgovornost, moraš u svakom trenutku biti priseban, biti svjestan toga što radiš, gdje si, što ti se sve može dogoditi. Bilo je situacija s ružnim vremenom, ali kad se nešto loše događa moraš ostati smiren jer te putnici gledaju, boje se, moraš biti taj koji će dati dojam da to nije ništa strašno i da će sve biti u redu.

Otkad se prizemljila volontira punom snagom, vodi brigu da nam je grad čist, da su sve životinje na sigurnom i zbrinute…Jedna je od pokretača inicijative #trashtag Velika Gorica, jer je osim životinja oduvijek skupljala i smeće po cesti. Četiri puta organizirala je veliku akciju čišćenja grada, prva dva puta s njom je bila samo prijateljica Jelena, a potom su se na sljedeće dvije akcije odazvali i građani, te im pomogli. A to i je, ističe, poanta, da se pridruži sve više ljudi.

-U jednoj od akcija skupile smo 4o vreća smeća i 400 bočica od alkohola, da brojale smo, jer kad smo skužile da je sve to prepuno htjele smo vidjeti koliko. Bazirale smo se na cestu uz sajmište da vidimo tko je uporniji. Sigurna sam da smo mi, ali korona nas je sad zaustavila, no kad prođe krećemo u akciju.

Nedugo nakon što je dobila otkaz, zaključila je da je bilo dosta volontiranja po drugim udrugama i osnovala je vlastitu, po svojoj mjeri.

-Dugo sam volontirala u nekoliko udruga, zadnja u kojoj sam bila, potaknula me da pokrenem vlastitu. Nas nekoliko se dogovorilo da uđemo u tu priču, a osobno sam kroz godine volontiranja shvatila što mi odgovara, a što je loše. Htjela sam u svojemu radu izuzeti baš to loše. Pokušavam imati osobni pristup prema svima.

Od potresa do danas udomili su sto pasa što je za jednu malu udrugu stvarno puno.

-Meni je najbitnije da su životinje dobro, zdrave, spašene, a logistički dio hvatamo u hodu, a to i ide sporo.

E, sad. Turopolje, Velika Gorica, a naziv udruge tako vuče na njen slučajni francuski s fakulteta. LePas.

– Nismo htjeli srce, njuške i šape kako je to u ovom svijetu uvriježeno, htjeli smo nešto drugačije, a kako mene uvijek zezaju da vječno uokolo hodam u cipelama na petu, da kakva sam to neobična volonterka, neka ime udruge onda bude neobično, a tu je i taj moj francuski, pa samo došli na LePas, čije je značenje korak unaprijed, a u hrvatskom je to pak simpatična igra riječi, pa me često uz LePas pitaju gdje je LeMačka, ali to se podrazumijeva. – govori Tihana kroz smijeh, te ističe kako ima jednu posebnu ljubav.

-Ježevi i ja smo posebna ljubav, nebrojen broj sam ih spasila s ceste, ranjene vozila u Awap, zdrave hranila, puštala na neka sigurnija mjesta, mi smo jedna posebna priča. Pa eto mogu reći da imam i podružnicu LeJež.

Napuštenih životinja sve je više, no, srećom imaju gdje s njima, a i ljudi su zainteresirani za udomljavanje.

-Divlje životinje smještamo u Awap, a ove “domaće” idu kod teta čuvalica, kod mene doma. Broj onih koje imam doma ne smijem reći ni naglas. Imam uz sve svoja tri psa. Kad je hitno kod mene idu bolesni, kad treba davati infuziju, ja sam puno mirnija kad su mi na oku 24 sata, nego kad su u stacionaru.

Financije su pak, posebna priča.

-Financiramo se donacijama, mojom plaćom koja trenutno ne postoji, javljamo se na natječaje, prošle godine smo od Grada Velike Gorice tako dobili neka sredstva. Trošimo enormne svote novca na veterinare i hranu, ta dva troška su ogromna i sveprisutna, a najgore je u zimsko doba, kod štenaca je uvijek netko bolestan. Nije to samo cijepljenje i čipiranje, tu su infuzije, operacije…Donacije su nam baš neophodne. Nemalo puta dajemo svoje novce, ja sam to radila i prije, i uvijek ću, ali to nije dovoljno. Teško je podvući crtu.

Kako se oduprijeti porivu da u vlastitom dvorištu, kući nemaš ZOO?

-Naučiš se živjeti s tim da kad spasiš životinju s ceste da se odupreš porivu da istu i ne zadržiš. To je sastavni dio života volontera, shvatiš da je to tako, a svima, pa tako i meni glavna je misao vodilja ako tu životinju udomim druga neće imati priliku doći. Od svih se teško rastajem, od nekih puno teže od teško, neki baš prirastu srcu. Ja konkretno uvijek moram imati mjesta da primim životinju jer se uvijek može dogoditi da nekoj od čuvalica nešto iskrsne.

Ljudi koji nemaju empatiju, kojima su životinje privremena zabava su velik problem i teško je doprijeti do svijesti istih.

-Sve edukacije i kampanje ovog svijeta neće spriječiti ljude da ostavljaju životinje, drže ih na lancima, i više ne znamo kako tome pristupiti. Svjesni smo i toga da to skupljanje s ceste ne vodi ničemu, osim što si tu životinju spasio, ali nisi riješio izvor problema. Ljudi se najmanje jave da pitaju za pomoć oko npr. sterilizacije, nekima je to neprirodno, nekima nebitno, drugima je pak potpuno normalno izbaciti štence negdje u šumu, u vodu…Možeš takvima ponuditi sve na ovom svijetu, njih jednostavno nije briga.

Dobro je da postoji i ona druga kategorija ljudi, koji žele udomiti životinje, te ima tako pružiti dom i ljubav.

-Sretni smo jer ljudi žele udomljavati životinje. Najčešće nas pronalaze preko društvenih mreža, Facebook je čudo, ljudi nam se javljaju iz cijele Hrvatske. Nikome nije problem osobno doći, uostalom na tome i inzistiram. Bitna je osnovna komunikacija, gdje nam se potencijalni udomitelji predstave, kažu par riječi o sebi, imaju li iskustva, gdje žive, što smatraju da će napraviti kad udome životinju, kako zamišljaju taj zajednički suživot, te nakon što dobijemo zadovoljavajuće odgovore šalje im se upitnik za potencijalne udomitelje kroz koji se još bolje upoznaju i nakon toga se obavlja telefonski razgovor, a onda stiže faza upoznavanja životinje. Prvih par dana kad životinja ode u novi dom čujemo se da doznamo jesu li kliknuli, kako stvari funkcioniraju. To je process i trebamo biti podrška i to jesmo.

LePas je pokrenut u rujnu prošle godine, na jedan povijesni datum. 11.rujna točnije, planova je jako puno, ali malo ih je usporio potres koji je iznjedrio puno hitnih slučajeva.

-Voljela bi educirati ljude, pomoći ljudima da zadrže svoje ljubimce koja adekvatno drže, ali su došli u problem da nemaju za sterilizaciju, hranu. Nije cilj oduzimati životinje, cilj je postići da ljudi budu odgovorni vlasnici. Kad to postignemo mi ćemo imati manje posla.

Iako je potpuno normalno da ljudi odlaze iz Hrvatske u potrazi za srećom, financijama, da govore kako ima nije jasno čemu im diploma služi, kod Tihane je razmišljanje sasvim drugačije. Njoj diploma puno znači (podsjećamo da je trenutno bez posla), a Hrvatsku ne bi napustila za sva blaga ovog svijeta. Uz sve otkrila nam je i svoje zapostavljene hobije.

-Volim trčati, jako to volim, to mi je baš ispušni ventil. Ali ni za to nemam vremena. Kao ni za čitanje, ni putovanja koja stvarno volim. Amerika mi je posebna, nju baš volim. Sve što sam tamo vidjela je odlično i planiram nekad opet otići tamo. To je neki drugi svijet. No, nikada ne bih spakirala kofere i otišla zauvijek. Ja znam da nikad neću otići iz Hrvatske, ne bih ni iz Velike Gorice, uostalom teška srca sam iz svojih Gradića otišla jer sam se jednostavno morala osamostaliti, sama plaćati svoje račune, vidjeti kako je to kako kad sve sam kupuješ. Imala sam opciju otići u Dubai, ali nije to vrijedno toga da se ja odreknem svojih prijatelja i svoje obitelji. Ne dolazi u obzir. Meni su Gradići raj na zemlji, htjela bih tamo što se mene tiče ostati cijeli život. Danas drugačije gledam, po pitanju životinja na taj seoski život, samo kao djeca puno toga nismo primjećivali.

Slušajući Tihanu, jasno je da je odličan organizator, ali da joj je dan puno prekratak, te da joj život podosta trpi.

-Da mi dan traje 48 sati bilo bi mi premalo. Imam jako puno posla oko udruge, ne vidim nikoga svog, ne znam da li najbliži prijatelji koji me razumiju, smatraju li me još svojom prijateljicom s obzirom kakva sam. Nemam izbora, pati mi privatni život, ja ga nemam, ali svjesna sam da to treba izgurati.

CityLIGHTS

Velikogorički umjetnici predstavljaju recentne radove na izložbi ‘Novi motivi’

Izložba ostaje otvorena do 3. lipnja 2026. godine.

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: POUVG

U petak, 15. svibnja, u Galeriji Trumbetaš bit će otvorena izložba „Novi motivi“ u organizaciji ULIKUMVG-a, na kojoj će velikogorički likovni umjetnici predstaviti svoja najnovija autorska ostvarenja.

Otvorenje izložbe zakazano je za 18 sati, a publika će imati priliku razgledati radove nastale kroz različite umjetničke pristupe, tehnike i poetike. Zajednička nit izložbenog postava je istraživanje novih motiva i izražajnih mogućnosti kroz koje autori donose osobne i suvremene interpretacije likovnog stvaralaštva.

Na izložbi će biti predstavljena djela izvedena u ulju i akrilu, kombiniranim tehnikama, mozaiku u pijesku te fuziji u staklu. Raznolikost medija i izraza, ističu organizatori, odražava kreativnu energiju i umjetničku individualnost članova udruge.

Izložba ostaje otvorena do 3. lipnja 2026. godine.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

FOTO Dan branitelja grada Velike Gorice: ‘Oni su ti koji su omogućili slobodu našega grada’

Veliko hvala za sve što ste učinili, za našu Veliku Goricu, za Turopolje, za Republiku Hrvatsku.

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Morena Martinović/Cityportal

Velika Gorica danas je obilježila Dan branitelja grada Velike Gorice. Datum posvećen svim sudionicima obrane Hrvatske i stvaranju temelja suvremene države i grada.

Program obilježavanja započeo je jutarnjom svetom misom u crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije, nakon koje su kod spomen-obilježja „Golubica“ položeni vijenci i zapaljeni lampioni u znak sjećanja na poginule i preminule branitelje. Uz predstavnike braniteljskih udruga, obilježavanju su nazočili predstavnici Grada Velike Gorice i Gradskog vijeća. Tom prilikom istaknuta je važnost zajedništva koje branitelji njeguju od početka Domovinskog rata pa sve do danas.

Neven Karas, zamjenik gradonačelnika Velike Gorice, poručio je: „Danas, ono što je najbitnije, svi naši branitelji pokazuju zajedništvo i jedinstvo. Kao što smo bili jedinstveni 1991. tako smo i danas i to je ono što me najviše čini ponosnim.“ Predsjednik Gradskog vijeća Darko Bekić naglasio je kako Dan hrvatskih branitelja nadilazi političke podjele te predstavlja datum oko kojeg postoji zajednički stav svih političkih opcija u gradu: „Čestitka svim braniteljima u ime Gradskog vijeća, svih naših političkih stranaka od lijevog spektra pa do desnog spektra, vladajuće koalicije do oporbene koalicije. Svi zapravo stojimo iza ovog datuma naših branitelja grada Velike Gorice. Upravo kao što je zamjenik rekao, svi smo ponosni na ono što su oni napravili u domovinskom ratu. Omogućili su nam ovu prekrasnu slobodu i zapravo slobodu našeg grada, koji se razvija u europskom stilu kako su oni to i zamislili 1991.“ rekao je Bekić.

Emotivno se prisjetio ratnih dana i dragovoljac Domovinskog rata Dražen Uzelac.

– Evo današnji dan, 10. svibnja je dan Hrvatskih branitelja grada Velike Gorice i to meni kao branitelju jako puno znači. To je jedan dan sjećanja koji podsjeća na to da smo mi krenuli u obranu Hrvatske kada se to veliko zlo diglo na nas. Nismo dvojili ni trenutka, nego smo krenuli u obranu naše domovine i hvala Bogu, uspjeli smo je obraniti. Današnji dan nas sjeća na te dane slave i ponosa.

Nakon službenog dijela programa i odavanja počasti  braniteljima, druženje je nastavljeno uz prigodnu okrepu u Društvenom domu Pleso, a tom prilikom, gradonačelnik Krešimir Ačkar, zahvalio je braniteljima na doprinosu slobodi i razvoju Hrvatske.

– Veliko hvala za sve što ste učinili, za našu Veliku Goricu, za Turopolje, za Republiku Hrvatsku. Teške godine koje ste prošli, mladost koju ste ostavili, sloboda koju ste izvojevali, je nešto čemu se možemo samo diviti i reći jedno veliko hvala.

Fotogalerija: Morena Martinović/Cityportal

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Kotlovina u prvom planu: Ščitarjevo ponovno okuplja gurmane

Kroz ovakve susrete prenose se znanja o pripremi tradicionalnih jela i održava kontinuitet lokalnih običaja. 

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Turistička zajednica Velike Gorice

U Ščitarjevu se krajem svibnja ponovno organizira gastronomsko okupljanje koje u fokus stavlja lokalne okuse i zajedničko druženje. Četvrto izdanje manifestacije Mini gastro održat će se u subotu, 30. svibnja, u prostoru DVD-a Ščitarjevo u Obrezini.

Događaj je osmišljen kao otvoreno poslijepodne u kojem se isprepliću kuhanje, natjecanje i neformalno druženje. Glavni sadržaj i ove godine je priprema kotlovine, jela koje u lokalnom kontekstu ima ulogu simbola okupljanja i razmjene kulinarskih iskustava. Natjecatelji će pokazivati svoje vještine u pripremi, dok će posjetitelji imati priliku pratiti proces i kušati pripremljena jela.

Organizatori ističu kako Mini gastro nije ograničen samo na natjecateljski segment, već funkcionira i kao platforma za jačanje lokalne zajednice te očuvanje gastronomskih navika. Kroz ovakve susrete prenose se znanja o pripremi tradicionalnih jela i održava kontinuitet lokalnih običaja. Uz kulinarski dio, predviđen je i glazbeni program koji će doprinijeti opuštenijoj atmosferi tijekom dana. Za zabavni dio zadužena je grupa San Virovitica, koja će glazbeno pratiti događanje i upotpuniti cjelokupni ugođaj.

Mini gastro u Ščitarjevu tako se profilira kao jednodnevni događaj koji spaja hranu, boravak na otvorenom i društveni aspekt, nudeći posjetiteljima sadržaj izvan uobičajene svakodnevice.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

PONEDJELJAK Promocija knjige ‘Ožiljci bez rana’

Autorica je dobitnica nagrade Grada Velike Gorice „Zlatna turopoljska podgutnica“, a ove godine dodijeljena joj je i nagrada „Turopoljska poculica“ za kratku priču „Koraci u snijegu“.

Objavljeno

na

Objavio/la

U Dvorani Gorica u ponedjeljak, 11. svibnjau 19 sati bit će predstavljena knjiga „Ožiljci bez rana“, novo izdanje autorice Ljiljane Haidar Diab, objavljeno u okviru goričke Biblioteke Albatros.

Riječ je o naslovu koji donosi osobnu ispovijest žene čije je profesionalno i životno iskustvo vezano uz brojna svjetska ratišta, no bez fizičkih posljedica koje bi se mogle vidjeti na tijelu. Fokus knjige premješta se na unutarnje posljedice ratnih iskustava. Emocionalne i psihološke tragove, šutnju nakon sukoba te proces suočavanja koji započinje tek kada izravna opasnost prestane.

U takvom okviru autorica gradi priču koja ima obilježja intimnog dnevnika i refleksije, kroz koju se prati postupno ponovno uspostavljanje osobnog identiteta i pokušaj izgradnje stabilnog životnog okvira nakon traumatskih iskustava. Promocija će okupiti više govornika koji će knjigu predstaviti iz različitih perspektiva. Uz autoricu Ljiljanu Haidar Diab, o djelu će govoriti gradonačelnik Krešimir Ačkar, glavni urednik Večernjeg lista Dražen Klarić, general HV-a Stjepan Adanić, novinar i filmski redatelj Robert Bubalo te Stipo Bilić, urednik knjige.

Haidar Diab je ranije objavila knjigu „Ljubav u sjeni ratova“, a u javnosti je poznata i kao supruga ratnog izvjestitelja i novinara Večernjeg lista Hassana Haidara Diaba.

Autorica je dobitnica nagrade Grada Velike Gorice „Zlatna turopoljska podgutnica“, a ove godine dodijeljena joj je i nagrada „Turopoljska poculica“ za kratku priču „Koraci u snijegu“.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

FOTO Lukino stado, jedna koza i čuvarica Lucka: “Moje pramenke su melem za dušu…”

Luka Antunović iz Velike Mlake uz privatni posao vodi i malo ovčarsko gospodarstvo u Donjem Podotočju. Kaže da je u sve ušao slučajno, a danas ima stado Ličkih pramenki, psa čuvara Lucku i kozu koja “drži red” među ovcama.

Objavljeno

na

Objavio/la

Razgovarala: Gianna Kotroman

Dok većina slobodno vrijeme pokušava pronaći daleko od posla, Luka Antunović iz Velike Mlake mir pronalazi među ovcama. Vlasnik tvrtke za palete već nekoliko godina vodi i svoje malo ovčarsko gospodarstvo u Donjem Podotočju, gdje danas drži oko 140 ovaca.

“Prvo sam kupio zemlju, a onda se otvorila mogućnost da imam više ovaca i tako je sve krenulo. Danas je malo ljudi koji se žele baviti ovčarstvom, a janjetina je tražen proizvod”, govori.

Njegovo stado čine isključivo Ličke pramenke, autohtona pasmina za koju kaže da ju je odabrao zbog otpornosti na zimu. Ovce preko dana borave na pašnjaku, a noći provode u nastambi i štali koju je prošle godine uspio izgraditi uz pomoć sredstava iz fondova.

Iako ovčarstvo mnogima djeluje romantično, Luka kaže da posao nije ni lagan ni jeftin. Najzahtjevniji dio je šišanje ovaca pa za taj posao angažira čovjeka koji to profesionalno radi. Stado hrani kukuruzom, ječmom, zobi i sijenom, a redovito prolaze i veterinarske preglede.

Najviše problema, dodaje, imao je s lisicama koje su znale odnijeti mlade janjce. U kraju ima i čagljeva pa je zato nabavio hrvatskog ovčara Lucku, koja sada vjerno čuva stado.

Na imanju se, osim ovaca, našla i jedna koza.

“Moj susjed je to nabavio, ali nije imao uvjete za nju pa ju je doveo k meni, sad je ona vođa na čelu kolone, ona je šefica”, smije se Luka.

Iako su ovce dio posla i dodatnog prihoda, priznaje da mu znače puno više od toga.

“Ovčice su mi melem za dušu, opuštaju malo i psihički nakon cjelodnevnog posla. Lijepo je gledati kako pasu, a ima nekih koje mame odbace pa znaju doći i pod ruku”.

Problem predstavlja i vuna jer kupaca gotovo nema. Ipak, surađuje s jednom umjetnicom koja izrađuje lutke i koristi upravo vunu Ličke pramenke za izradu kose na figurama.

A među svim iskustvima koja je doživio, jedno će posebno pamtiti.

“Bio sam na moru kad me navečer nazvao voditelj Zoološkog vrta u Maksimiru i pitao jesam li izgubio ovna. Nisam znao o čemu govori. Na kraju se ispostavilo da je ovan kojeg sam prodao ljudima iz Nepala, pobjegao jer ga nisu dobro vezali pa je trčao po Zagrebu. Našli su me preko oznake na njemu”, prisjeća se Luka.

Dodaje kako mu se javila čak i žena iz Švicarske koja je htjela kupiti tog ovna. No, kaže, životinja je već bila obećana novim vlasnicima pa od prodaje nije bilo ništa.

Nastavite čitati

Reporter 459 - 30.04.2026.

Facebook

Izdvojeno