Povežite se s nama

CityLIGHTS

Tihana Maretić cijeli život spašava životinje i okoliš, pomaže gdje stigne, a Gradići su joj centar svijeta

Nekad je živjela u oblacima, a otkad se prizemljila volontira punom snagom, vodi brigu da nam je grad čist, da su sve životinje na sigurnom i zbrinute.

Objavljeno

na

– Između ostalog što u životu radim i što me zadovoljava je volontiranje, prisutna sam na svim područjima koliko mogu biti. Imam udrugu za životinje čija sam predsjednica, a također pokušavam sudjelovati i u radu VG Legacya. Strastveno volim avijaciju, studirala sam na Filozofskom fakultetu, završila sam engleski i francuski jezik. – ovako svoju priču započinje Tihana Maretić predsjednica udruge za dobrobit i zaštitu životinja LePas.

Njezina priča oko volonitiranja traje godinama. Još je u djetinjstvu zajedno sa svojom sestrom spašavala životinje po svojim rodnim Gradićima.

-Sestra i ja smo stalno dovlačile životinje doma, skrivale ih od roditelja. Pa su malo bile kod nje, malo kod mene u sobi, pa smo molile roditelje da ih zadržimo. Svašta smo izvodile, nosile ih kod djeda i bake, sestrične, što god je trebalo samo da se nešto dovuče doma. Roditelji, naravno nisu svaki put bili sretni jer je to uzimalo maha, neke smo životinje uspjele zadržati, neke smo udomili, a neke smo vratili vlasnicima jer se ispostavilo da su samo šetali po selu i da su nečiji.

– Cijeli život osjećam tugu zbog ljudi i životinja koji nemaju nikoga svog. To je ponekad jako opterećujuće. Uvijek gledaš kako imaš obitelj, dom, nisi gladan i žedan, a s druge strane netko nema ništa.

Po tome, kaže, sliči mami koja je isto tako prepuna empatije.

– Mama me uvijek učila da se ostavlja napojnica konobarima, u dućanima, da se pomogne prosjaku, životinjama. Oduvijek je mama, a i ja bila pobornik toga da nekome tko prosi kupim hranu umjesto da dam novac, jer kad pristanu na to, onda znate da im stvarno treba.

– I osnovnu i srednju školu završila sam u Velikoj Gorici, a na fakultet sam otišla u Zagreb jer sam oduvijek htjela studirati engleski, a francuski se slučajno dogodio. Engleski mi je oduvijek bio najveća ljubav na svijetu. Moj je tata dok sam bila mala radio s Amerikancima koji su dolazili k nama u kuću i ja sam oduvijek okružena s engleskim, tako da sam od osnovne škole znala što ću studirati. Kako sam upisala engleski, trebalo je izabrati još jedan jezik. Mama je bila sa mnom i na licu mjesta odlučile smo da bi bilo dobro uzeti francuski, i nismo pogriješile. Prva godina je bila teška, ali isplatilo se.

Radila je administrativni dio u kontroli leta i usred korone dobila otkaz, ali ne drami, kako kaže, naći će se nešto. Prije toga radila je jedan iznimno uzbudljiv, ali odgovoran posao. Doslovno je živjela u oblacima.

-Na apsolventskoj godini slučajno sam se našla na poziciji stjuardese u Croatia Airlinesu, tamo sam potom provela sedam godina i otišla sam teška srca smatrajući da je vrijeme da nađem nešto stabilnije. Razum je morao prevladati. Poslovno sam proputovala cijelu Europu, al ii privatno sam puno putovala. Biti stjuardesa je jako teško, ali predivno. Zna biti naporno, na dnevnoj bazi ste u kontaktu sa stotinama ljudi, ima izazova, ali meni je to posao iz snova. Tko to nije probao ne zna. Ja dan danas kad vidim avion gledam gdje je, kakav je gdje ide.

Iako misle da je dužnost stjuardese da bude lijepa, da se smješka, daleko je to od stvarnosti ovog posla.

-Nije to idealno, ima i nedostataka, treba imati veliko poštovanje prema tom poslu. Imaš veliku odgovornost, moraš u svakom trenutku biti priseban, biti svjestan toga što radiš, gdje si, što ti se sve može dogoditi. Bilo je situacija s ružnim vremenom, ali kad se nešto loše događa moraš ostati smiren jer te putnici gledaju, boje se, moraš biti taj koji će dati dojam da to nije ništa strašno i da će sve biti u redu.

Otkad se prizemljila volontira punom snagom, vodi brigu da nam je grad čist, da su sve životinje na sigurnom i zbrinute…Jedna je od pokretača inicijative #trashtag Velika Gorica, jer je osim životinja oduvijek skupljala i smeće po cesti. Četiri puta organizirala je veliku akciju čišćenja grada, prva dva puta s njom je bila samo prijateljica Jelena, a potom su se na sljedeće dvije akcije odazvali i građani, te im pomogli. A to i je, ističe, poanta, da se pridruži sve više ljudi.

-U jednoj od akcija skupile smo 4o vreća smeća i 400 bočica od alkohola, da brojale smo, jer kad smo skužile da je sve to prepuno htjele smo vidjeti koliko. Bazirale smo se na cestu uz sajmište da vidimo tko je uporniji. Sigurna sam da smo mi, ali korona nas je sad zaustavila, no kad prođe krećemo u akciju.

Nedugo nakon što je dobila otkaz, zaključila je da je bilo dosta volontiranja po drugim udrugama i osnovala je vlastitu, po svojoj mjeri.

-Dugo sam volontirala u nekoliko udruga, zadnja u kojoj sam bila, potaknula me da pokrenem vlastitu. Nas nekoliko se dogovorilo da uđemo u tu priču, a osobno sam kroz godine volontiranja shvatila što mi odgovara, a što je loše. Htjela sam u svojemu radu izuzeti baš to loše. Pokušavam imati osobni pristup prema svima.

Od potresa do danas udomili su sto pasa što je za jednu malu udrugu stvarno puno.

-Meni je najbitnije da su životinje dobro, zdrave, spašene, a logistički dio hvatamo u hodu, a to i ide sporo.

E, sad. Turopolje, Velika Gorica, a naziv udruge tako vuče na njen slučajni francuski s fakulteta. LePas.

– Nismo htjeli srce, njuške i šape kako je to u ovom svijetu uvriježeno, htjeli smo nešto drugačije, a kako mene uvijek zezaju da vječno uokolo hodam u cipelama na petu, da kakva sam to neobična volonterka, neka ime udruge onda bude neobično, a tu je i taj moj francuski, pa samo došli na LePas, čije je značenje korak unaprijed, a u hrvatskom je to pak simpatična igra riječi, pa me često uz LePas pitaju gdje je LeMačka, ali to se podrazumijeva. – govori Tihana kroz smijeh, te ističe kako ima jednu posebnu ljubav.

-Ježevi i ja smo posebna ljubav, nebrojen broj sam ih spasila s ceste, ranjene vozila u Awap, zdrave hranila, puštala na neka sigurnija mjesta, mi smo jedna posebna priča. Pa eto mogu reći da imam i podružnicu LeJež.

Napuštenih životinja sve je više, no, srećom imaju gdje s njima, a i ljudi su zainteresirani za udomljavanje.

-Divlje životinje smještamo u Awap, a ove “domaće” idu kod teta čuvalica, kod mene doma. Broj onih koje imam doma ne smijem reći ni naglas. Imam uz sve svoja tri psa. Kad je hitno kod mene idu bolesni, kad treba davati infuziju, ja sam puno mirnija kad su mi na oku 24 sata, nego kad su u stacionaru.

Financije su pak, posebna priča.

-Financiramo se donacijama, mojom plaćom koja trenutno ne postoji, javljamo se na natječaje, prošle godine smo od Grada Velike Gorice tako dobili neka sredstva. Trošimo enormne svote novca na veterinare i hranu, ta dva troška su ogromna i sveprisutna, a najgore je u zimsko doba, kod štenaca je uvijek netko bolestan. Nije to samo cijepljenje i čipiranje, tu su infuzije, operacije…Donacije su nam baš neophodne. Nemalo puta dajemo svoje novce, ja sam to radila i prije, i uvijek ću, ali to nije dovoljno. Teško je podvući crtu.

Kako se oduprijeti porivu da u vlastitom dvorištu, kući nemaš ZOO?

-Naučiš se živjeti s tim da kad spasiš životinju s ceste da se odupreš porivu da istu i ne zadržiš. To je sastavni dio života volontera, shvatiš da je to tako, a svima, pa tako i meni glavna je misao vodilja ako tu životinju udomim druga neće imati priliku doći. Od svih se teško rastajem, od nekih puno teže od teško, neki baš prirastu srcu. Ja konkretno uvijek moram imati mjesta da primim životinju jer se uvijek može dogoditi da nekoj od čuvalica nešto iskrsne.

Ljudi koji nemaju empatiju, kojima su životinje privremena zabava su velik problem i teško je doprijeti do svijesti istih.

-Sve edukacije i kampanje ovog svijeta neće spriječiti ljude da ostavljaju životinje, drže ih na lancima, i više ne znamo kako tome pristupiti. Svjesni smo i toga da to skupljanje s ceste ne vodi ničemu, osim što si tu životinju spasio, ali nisi riješio izvor problema. Ljudi se najmanje jave da pitaju za pomoć oko npr. sterilizacije, nekima je to neprirodno, nekima nebitno, drugima je pak potpuno normalno izbaciti štence negdje u šumu, u vodu…Možeš takvima ponuditi sve na ovom svijetu, njih jednostavno nije briga.

Dobro je da postoji i ona druga kategorija ljudi, koji žele udomiti životinje, te ima tako pružiti dom i ljubav.

-Sretni smo jer ljudi žele udomljavati životinje. Najčešće nas pronalaze preko društvenih mreža, Facebook je čudo, ljudi nam se javljaju iz cijele Hrvatske. Nikome nije problem osobno doći, uostalom na tome i inzistiram. Bitna je osnovna komunikacija, gdje nam se potencijalni udomitelji predstave, kažu par riječi o sebi, imaju li iskustva, gdje žive, što smatraju da će napraviti kad udome životinju, kako zamišljaju taj zajednički suživot, te nakon što dobijemo zadovoljavajuće odgovore šalje im se upitnik za potencijalne udomitelje kroz koji se još bolje upoznaju i nakon toga se obavlja telefonski razgovor, a onda stiže faza upoznavanja životinje. Prvih par dana kad životinja ode u novi dom čujemo se da doznamo jesu li kliknuli, kako stvari funkcioniraju. To je process i trebamo biti podrška i to jesmo.

LePas je pokrenut u rujnu prošle godine, na jedan povijesni datum. 11.rujna točnije, planova je jako puno, ali malo ih je usporio potres koji je iznjedrio puno hitnih slučajeva.

-Voljela bi educirati ljude, pomoći ljudima da zadrže svoje ljubimce koja adekvatno drže, ali su došli u problem da nemaju za sterilizaciju, hranu. Nije cilj oduzimati životinje, cilj je postići da ljudi budu odgovorni vlasnici. Kad to postignemo mi ćemo imati manje posla.

Iako je potpuno normalno da ljudi odlaze iz Hrvatske u potrazi za srećom, financijama, da govore kako ima nije jasno čemu im diploma služi, kod Tihane je razmišljanje sasvim drugačije. Njoj diploma puno znači (podsjećamo da je trenutno bez posla), a Hrvatsku ne bi napustila za sva blaga ovog svijeta. Uz sve otkrila nam je i svoje zapostavljene hobije.

-Volim trčati, jako to volim, to mi je baš ispušni ventil. Ali ni za to nemam vremena. Kao ni za čitanje, ni putovanja koja stvarno volim. Amerika mi je posebna, nju baš volim. Sve što sam tamo vidjela je odlično i planiram nekad opet otići tamo. To je neki drugi svijet. No, nikada ne bih spakirala kofere i otišla zauvijek. Ja znam da nikad neću otići iz Hrvatske, ne bih ni iz Velike Gorice, uostalom teška srca sam iz svojih Gradića otišla jer sam se jednostavno morala osamostaliti, sama plaćati svoje račune, vidjeti kako je to kako kad sve sam kupuješ. Imala sam opciju otići u Dubai, ali nije to vrijedno toga da se ja odreknem svojih prijatelja i svoje obitelji. Ne dolazi u obzir. Meni su Gradići raj na zemlji, htjela bih tamo što se mene tiče ostati cijeli život. Danas drugačije gledam, po pitanju životinja na taj seoski život, samo kao djeca puno toga nismo primjećivali.

Slušajući Tihanu, jasno je da je odličan organizator, ali da joj je dan puno prekratak, te da joj život podosta trpi.

-Da mi dan traje 48 sati bilo bi mi premalo. Imam jako puno posla oko udruge, ne vidim nikoga svog, ne znam da li najbliži prijatelji koji me razumiju, smatraju li me još svojom prijateljicom s obzirom kakva sam. Nemam izbora, pati mi privatni život, ja ga nemam, ali svjesna sam da to treba izgurati.

CityLIGHTS

UKLJUČITE SE! 15 minuta čitanja kroz 15 dana – ulog u samostalnost budućeg malog čitača

Kreće nacionalni izazov poticanja čitanja djeci od najranije dobi.

Objavljeno

na

Kreće kampanja „15 po 15 – cijela Hrvatska čita djeci“ koju je pokrenuo nacionalni program poticanja čitanja djeci od najranije dobi – Rođeni za čitanje, u koju se do sada uključilo više od 40 tisuća djece iz svih krajeva Hrvatske.

Riječ je o čitalačkom izazovu za djecu predškolske dobi kojim se potiče međusobno povezivanje roditelja i djece kroz čitanje na glas – 15 minuta dnevno kroz 15 dana.

Naime, čitanje je dokazani način kojim se potiče govor i izražavanje, proširuje rječnik i ostvaruje pažnja i koncentracija – ključne vještine za buduće školske obaveze.

No, ako uzmemo u obzir da ova navika potiče maštu, pamćenje i razumijevanje emocija, ulažemo u samostalnost budućeg malog čitača koji će znati razmišljati izvan okvira.

Pridružite se prijavnicom na poveznici: www.rodjenizacitanje.hr/15po15, kako bi i sami bili dio velike čitalačke zajednice koja će od 15. do 29. siječnja čitanjem obogatiti djetinjstvo svojoj djeci.

-Do sada je prijavnicu ispunilo više od 4.200 roditelja, skrbnika i članova šire obitelji, 732 vrtića, 148 knjižnica, 9 bibliobusa, jer svako dijete zaslužuje svoju priču! – stoji u pozivu na izazov.

⇒ „Kako sam bio velik, kada sam bio malen“ – Tin Ujević

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Tko bi rekao da pufaste papuče mogu izgledati ovoliko dobro?

Objavljeno

na

Još donedavno pufaste papuče bile su rezervirane isključivo za kućnu intimu i ljenčarenja u pidžami. Nosili smo ih iz čiste praktičnosti, ne razmišljajući o njihovom modnom potencijalu. No, ono što se događa danas redefinira samu ideju kućne obuće. Pufaste papuče postale su neočekivani modni fenomen – viđene na nogama influencerica, u ulicama Kopenhagena i Tokija, pa čak i u editorijalima koji slave novu eru komfora kao vrhunskog luksuza. Zahvaljujući modnim suradnicima koji su prepoznali njihov potencijal, ove stilske udobne papuče sada dolaze s dekorativnim remenčićima, živopisnim detaljima poput žutih zvijezda i plišanim tkaninama koje ih pretvaraju u pravi vizualni statement. Stilska inovacija učinila je svoje: pufaste papuče više nisu samo funkcionalne, već su postale simbol nove modne ere u kojoj se granica između privatnog i javnog, udobnog i elegantnog, potpuno izbrisala.

Kako su pufaste papuče osvojile modni svijet?

Uspon pufastih papuča nije slučajan, on je logičan nastavak onoga što se u modi događa posljednjih sezona. Dok se industrija sve više okreće konceptu “slow fashion” i svjesnog odijevanja, ležerna moda postaje dominantna narativ. Udobnost više nije suprotstavljena stilu; ona je postala njegov sastavni dio. Pufaste papuče savršeno utjelovljuju tu filozofiju: voluminozne su, vizualno intrigantne i često dolaze obogaćene detaljima koji bi im jednako dobro pristajali na modnoj pisti kao i u dnevnom boravku.

Dizajneri i modni suradnici prepoznali su da postoji publika koja traži autentičnost, ne performativnost. Suradnje između etabliranih brendova i inovativnih dizajnera rezultirale su popularnim stilovima koji ne skrivaju udobnost kao svoju glavnu namjenu već je slave. Od memory foam jastučića koji obavijaju stopalo do pompom ukrasa koji dodaju playful notu, pahuljasti materijali postali su signature ovih komada. To nije prolazni trend; to je kulturni pomak prema modi koja poštuje tijelo i njegov komfor, a pritom ne zanemaruje vizualnu dimenziju. Pufaste papuče danas se nose uz oversize traperice, kardigane od kašmira, ali i minimalističke kapute. Dokaz su da se ležernost i sofisticiranost više ne isključuju.

Materijali koji definiraju novu generaciju papuča

Ono što zaista izdvaja suvremene pufaste papuče jest njihova materijalna kompleksnost. Ovo više nisu jednostavne kućne papuče, to su pomno dizajnirani komadi koji kombiniraju funkciju i formu. Plišani poliester i umjetno krzno stvaraju gotovo terapeutski mekani osjećaj koji stopalo dočekuje poput zagrljaja. Sherpa i runo, materijali koji su stoljecima korišteni za zaštitu od hladnoće, danas su reinterpretirani u modnom kontekstu. Njihova izolacijska svojstava zadržana su, ali sada dolaze u kontekstu visoko stiliziranih runom obloženih slip-on modela i udobnih gležanjača koji izgledaju jednako dobro na Instagramu kao i u stvarnosti.

Ali prava inovacija leži u tehnologiji koja stoji iza estetike. Vanjski slojevi često su opremljeni teflon prevlakama koje odbijaju vlagu i prljavštinu, dok vatrootporni Cordura materijal dodaje izdržljivost bez dodavanja težine ili krutosti. Pahuljasti materijali koji definiraju ove papuče nisu samo vizualno atraktivni, oni su rezultat godina razvoja tekstilne tehnologije, a njihova sposobnost da pružaju toplinu uz prozračnost, mekoću uz strukturu, čini ih idealnim za hibridni lifestyle koji danas živimo. Za one koji žele istražiti njihovu udobnost i modnu svestranost, https://prm.com/hr nudi kuriranu selekciju modela koji predstavljaju vrhunac ovog trenda.

Mogu li pufaste papuče živjeti izvan doma?

Pitanje koje se nameće jest gdje završava privatno, a gdje počinje javno kada govorimo o modi? Suvremene pufaste papuče dizajnirane su upravo da izazovu tu granicu. Dizajnirane za nošenje unutra i vani, one nude versatilnost koja odgovara načinu na koji danas živimo – fluidno, bez strogih pravila. Vodootporni potplati i debeli gumeni potplat nisu više kompromis; oni su elegantno integrirani u dizajn tako da ne narušavaju estetiku. Teksturirani vanjski potplat omogućava sigurno kretanje po gradskim ulicama, dok jastučasti interijeri zadržavaju onaj osjećaj koji vas tjera da nikad ne želite skinuti papuče.

Najnapredniji modeli dolaze s prilagođenim najlon oxford vanjskim oblogama i 3,8 cm debelim potplatom koji ne samo da štite stopalo, već mu pružaju pravu potporu. Činjenica da su mnogi modeli perivi u mašini za pranje veša (samo ih osušite na zraku) govori o tome koliko su ovi komadi osmišljeni za stvarni život, ne za idealizirane Instagram kadrove. Vidimo ih u brzinsklim pauzama za kavu tijekom radnog dana, vikend šetnjama tržnicama, pa čak i na ležernim druženjima. Pufaste papuče postale su ultimativni prijelazni komad, nešto što živi između prostora i prilika, savršeno prilagođeno za generaciju koja odbija kategorije.

Neočekivana privlačnost papuča kao modnog statementa

Što čini pufaste papuče toliko privlačnima? Možda je to njihova inherentna kontradikcija –  izgledaju pomalo čudno, gotovo karikaturalno voluminozno, a pritom nude čisti, nekomplicirani užitak nošenja. Nekad viđene kao čisto funkcionalna kućna obuća, one su sada obogaćene teksturalnim vanjskim ljuskama i plišanim klompama koje ih pozicioniraju negdje između loungewear i streetwear estetike, negdje gdje većina mode danas i želi biti.

Najuzbudljiviji dizajni uključuju dekorativne remenčiće koji daju strukturu mekanoj formi, ili živopisne ukrase poput zvijezda, printova, kontrastnih šavova koji podižu ove papuče iz kategorije “praktično” u “poželjno”. Kombinirani s plišanom podstavom i cool bojama koje variraju od neutralnih tonova do neonskih akcenata, oni predstavljaju savršenu fuziju stila i funkcije. Ovo je moda koja ne traži da se uklapate; ona vas poziva da budete ono što jeste.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

VIDEO Zadnji tjedan školskih praznika, ali sanjke u Gradićima još jure

Objavljeno

na

Objavio/la

FOTO: Danik Prihodk/pexels.com

Školski praznici polako dolaze kraju, torbe se opet pripremaju, a raspored se vraća u svakodnevnu rutinu. Ipak, zima još nije rekla svoju posljednju riječ. Snijeg je tu, a s njim i prilika za još malo dječje radosti.

Smijeh, rumeni obrazi i sanjke koje jure niz brijeg podsjećaju nas da najljepše uspomene često nastaju u ovim malim, “ukradenim” trenucima prije povratka u obaveze.

Nije važno koliko je praznika ostalo, važno je iskoristiti svaki trenutak na svježem zraku. Podijelite i vi s nama svoje snježne trenutke prije nego što se školarci vrate u klupe.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Telka je i dalje glavna – Hrvati tjedno pred televizorom provedu više od 9 sati, 66 posto nas posjeduje smart TV

“Ima se-može se”: Imamo gotovo najmodernije televizore u Europi, no gledamo ih puno manje od ostalih 

Objavljeno

na

Objavio/la

Ukupno 81,5 posto hrvatskog stanovništva gleda televiziju svaki tjedan, no vremenski nešto manje od svjetskog prosjeka, pokazuju rezultati nove digitalne studije, piše Canonical SEO Agency. 

Premda je televizija kao medij u padu, televizori su svejedno jedan od glavnih izvora zabave. Prema podacima platforme za usporedbu cijena Shoptok, televizori su i dalje u vrhu najtraženijih proizvoda u Hrvatskoj, a svjetske analize govore da se još uvijek najviše koriste u kućanstvima. 

Hrvati tjedno provedu više vremena koristeći televizor u odnosu na bilo koji drugi uređaj, prosječno 9 sati i 30 minuta, donosi velika studija Digital 2026. 

Taj rezultat nešto je manji od svjetskog prosjeka, koji iznosi 9 sati i 56 minuta, ali i znatno manji od velike većine zapadne Europe, koja na TV troši puno više vremena od Hrvata. Prosječni stanovnik Ujedinjenog Kraljevstva tako tjedno provede 16 sati i 30 minuta uz televizor, Danci 16 sati i 20 minuta, Francuzi 16 sati i 4 minute, a Španjolci 15 sati i 42 minute. 

Ipak, Hrvati još uvijek gledaju televizor više od istočnijih europskih zemalja. Primjerice, Srbija je u toj kategoriji na 8 sati i 30 minuta tjedno, dok su Bugari na 9 sati i 22 minute. Općenito, razlika između europskog istoka i zapada u količini vremena provedenog pred TV-om vrlo je vidljiva. 

Hrvatska ponešto kaska za svjetskim prosjekom i u gledanju streaming servisa. Te usluge koristi ukupno 85,6 posto hrvatske populacije, za 6,1 posto manje od svjetskog prosjeka. Prevedeno u dane, prosječni Hrvat na streaming tjedno potroši 2,32 dana, nešto manje od ostatka svijeta koji je na 2,67 dana. 

Ta statistika ne čudi, dodaje Canonical, budući da je penetracija lokaliziranog streaming sadržaja manja nego na velikim tržištima, a jedan dio populacije, poput one starije, još uvijek ostaje vjeran linearnim TV kanalima. 

Međutim, postoje i kategorije korištenja televizora u kojima je Hrvatska praktički u svjetskom vrhu. Ukupno 66,7 posto Hrvata posjeduje smart TV, što je drugi najviši rezultat u Europi iza Italije (68,1 posto) i Norveške (66,6 posto). Za usporedbu, svjetski rekorder je Brazil, u kojemu pametne televizore ima 74,7 posto populacije, dok je prosjek na 49,3 posto. 

Shodno toj statistici, trendovi pokazuju kako Hrvati iznadprosječno koriste televizore u manje klasičnom smislu. Hrvati se više služe televizorima u svrhu konzumacije digitalnog sadržaja (OTT aplikacije, glazba, YouTube) u odnosu na ostatak svijeta. Svjetski prosjek korištenja TV-a s tom namjerom stoji na 31,6 posto, dok je Hrvatska na 42,8. 

Hrvati, tako, tjedno provedu u prosjeku 14 minuta više koristeći TV za streaming, nego za klasično gledanje televizijskih kanala.  

Sveukupno, hrvatskim građanima televizori su još uvijek jedni od najvažnijih uređaja u domu, no ne troše toliko vremena na njih u odnosu na neke druge europske zemlje. U tehnološkom smislu imaju moderniju opremu u odnosu na ostatak svijeta, ali je i ne koriste toliko intenzivno. 

Također, vidljiva je namjera prema korištenju TV-a kao hibridnog uređaja za digitalne formate, što je svakako pospješeno širokom upotrebom pametnih televizora.  

Hrvatska, dakle, spada u skupinu zemalja s visokom opremljenošću, no s umjerenijim navikama gledanja samog sadržaja. 

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Kamo za doček? Goričani će u Novu godinu ući doma – uz dobru “klopu”, a neki će i do Budimpešte ili Sarajeva!

“Malo kuhanog vinčeka, muzike, pa gdje nas Nova godina odnese!”

Objavljeno

na

Doček nove godine jedan je od najiščekivanijih večeri u godini, a i ove se godine Velikogoričani spremaju na razne načine – od putovanja i zimskih destinacija, preko adventske atmosfere u našem gradu, pa sve do mirnog slavlja u toplini vlastitoga doma. 

 

Proveli smo anketu među Velikogoričanima koja je pokazala da će neki “dati petama vjetra”.  

Među našim mlađim Velikogoričanima popularna su putovanja izvan Hrvatske. 

-Za Novu godinu ide se u Sarajevo na doček gdje nastupa Jelena Rozga. Nakon toga zaletit ćemo se par dana na Kupres, malo skijanje, planine, pokoje pivce, uživancija – bit će nam ludnica” , rekla nam je 23-godišnja Petra. Slično razmišlja i 25-godišnja Sanja koja s dečkom razmatra kratki “đir” po poznatim adventima. 

-Bježimo malo na dvodnevni, trodnevni izlet van Hrvatske, možda neka Budimpešta, Bratislava ili slično – rekla je Sanja koja je samo jedna od mnogih koji će Novu 2026. Godinu dočekati bez “kauč atmosfere”. 

S druge strane, nekima je ipak ugođaj i toplina naše Velike Gorice prvi izbor. 

-Prošetat ćemo našim adventom, koji je, po meni, najljepši u Hrvatskoj – malo kuhanog vinčeka, muzike, pa gdje nas Nova godina odnese – rekla je Slađana. 

Tako da ne jure svi za putovanjima i “feštama” – za neke naše sugrađane, najljepši doček je onaj doma – uz dobru “klopu” i još bolje društvo. 

-Za Novu Godinu planiram ostati kod kuće i uživati u kolačima i francuskoj salati i naravno, u dobrom društvu – kaže Dorotea, a sličan scenarij čeka i Ivanovu obitelj. 

-Ne idemo nikam, doma se slavi uz telkicu i gledanje vatrometa s balkona – preporuča Ivan. 

Čini se kako ne postoji jedinstveni recept za savršen doček – dok jedni traže zabavu i putovanja, drugi biraju opuštenu atmosferu doma ili adventsku čaroliju u vlastitom gradu. 

No, jedno im je zajedničko: želja da u Novu godinu uđu s dobrim raspoloženjem, ispunjeni, opušteni i u dobrom društvu. 

(Anketa: Vanessa Miković)

Nastavite čitati

Reporter 456 - 18.12.2025.

Facebook

Izdvojeno