Povežite se s nama

CityLIGHTS

Tihana Maretić cijeli život spašava životinje i okoliš, pomaže gdje stigne, a Gradići su joj centar svijeta

Nekad je živjela u oblacima, a otkad se prizemljila volontira punom snagom, vodi brigu da nam je grad čist, da su sve životinje na sigurnom i zbrinute.

Objavljeno

na

– Između ostalog što u životu radim i što me zadovoljava je volontiranje, prisutna sam na svim područjima koliko mogu biti. Imam udrugu za životinje čija sam predsjednica, a također pokušavam sudjelovati i u radu VG Legacya. Strastveno volim avijaciju, studirala sam na Filozofskom fakultetu, završila sam engleski i francuski jezik. – ovako svoju priču započinje Tihana Maretić predsjednica udruge za dobrobit i zaštitu životinja LePas.

Njezina priča oko volonitiranja traje godinama. Još je u djetinjstvu zajedno sa svojom sestrom spašavala životinje po svojim rodnim Gradićima.

-Sestra i ja smo stalno dovlačile životinje doma, skrivale ih od roditelja. Pa su malo bile kod nje, malo kod mene u sobi, pa smo molile roditelje da ih zadržimo. Svašta smo izvodile, nosile ih kod djeda i bake, sestrične, što god je trebalo samo da se nešto dovuče doma. Roditelji, naravno nisu svaki put bili sretni jer je to uzimalo maha, neke smo životinje uspjele zadržati, neke smo udomili, a neke smo vratili vlasnicima jer se ispostavilo da su samo šetali po selu i da su nečiji.

– Cijeli život osjećam tugu zbog ljudi i životinja koji nemaju nikoga svog. To je ponekad jako opterećujuće. Uvijek gledaš kako imaš obitelj, dom, nisi gladan i žedan, a s druge strane netko nema ništa.

Po tome, kaže, sliči mami koja je isto tako prepuna empatije.

– Mama me uvijek učila da se ostavlja napojnica konobarima, u dućanima, da se pomogne prosjaku, životinjama. Oduvijek je mama, a i ja bila pobornik toga da nekome tko prosi kupim hranu umjesto da dam novac, jer kad pristanu na to, onda znate da im stvarno treba.

– I osnovnu i srednju školu završila sam u Velikoj Gorici, a na fakultet sam otišla u Zagreb jer sam oduvijek htjela studirati engleski, a francuski se slučajno dogodio. Engleski mi je oduvijek bio najveća ljubav na svijetu. Moj je tata dok sam bila mala radio s Amerikancima koji su dolazili k nama u kuću i ja sam oduvijek okružena s engleskim, tako da sam od osnovne škole znala što ću studirati. Kako sam upisala engleski, trebalo je izabrati još jedan jezik. Mama je bila sa mnom i na licu mjesta odlučile smo da bi bilo dobro uzeti francuski, i nismo pogriješile. Prva godina je bila teška, ali isplatilo se.

Radila je administrativni dio u kontroli leta i usred korone dobila otkaz, ali ne drami, kako kaže, naći će se nešto. Prije toga radila je jedan iznimno uzbudljiv, ali odgovoran posao. Doslovno je živjela u oblacima.

-Na apsolventskoj godini slučajno sam se našla na poziciji stjuardese u Croatia Airlinesu, tamo sam potom provela sedam godina i otišla sam teška srca smatrajući da je vrijeme da nađem nešto stabilnije. Razum je morao prevladati. Poslovno sam proputovala cijelu Europu, al ii privatno sam puno putovala. Biti stjuardesa je jako teško, ali predivno. Zna biti naporno, na dnevnoj bazi ste u kontaktu sa stotinama ljudi, ima izazova, ali meni je to posao iz snova. Tko to nije probao ne zna. Ja dan danas kad vidim avion gledam gdje je, kakav je gdje ide.

Iako misle da je dužnost stjuardese da bude lijepa, da se smješka, daleko je to od stvarnosti ovog posla.

-Nije to idealno, ima i nedostataka, treba imati veliko poštovanje prema tom poslu. Imaš veliku odgovornost, moraš u svakom trenutku biti priseban, biti svjestan toga što radiš, gdje si, što ti se sve može dogoditi. Bilo je situacija s ružnim vremenom, ali kad se nešto loše događa moraš ostati smiren jer te putnici gledaju, boje se, moraš biti taj koji će dati dojam da to nije ništa strašno i da će sve biti u redu.

Otkad se prizemljila volontira punom snagom, vodi brigu da nam je grad čist, da su sve životinje na sigurnom i zbrinute…Jedna je od pokretača inicijative #trashtag Velika Gorica, jer je osim životinja oduvijek skupljala i smeće po cesti. Četiri puta organizirala je veliku akciju čišćenja grada, prva dva puta s njom je bila samo prijateljica Jelena, a potom su se na sljedeće dvije akcije odazvali i građani, te im pomogli. A to i je, ističe, poanta, da se pridruži sve više ljudi.

-U jednoj od akcija skupile smo 4o vreća smeća i 400 bočica od alkohola, da brojale smo, jer kad smo skužile da je sve to prepuno htjele smo vidjeti koliko. Bazirale smo se na cestu uz sajmište da vidimo tko je uporniji. Sigurna sam da smo mi, ali korona nas je sad zaustavila, no kad prođe krećemo u akciju.

Nedugo nakon što je dobila otkaz, zaključila je da je bilo dosta volontiranja po drugim udrugama i osnovala je vlastitu, po svojoj mjeri.

-Dugo sam volontirala u nekoliko udruga, zadnja u kojoj sam bila, potaknula me da pokrenem vlastitu. Nas nekoliko se dogovorilo da uđemo u tu priču, a osobno sam kroz godine volontiranja shvatila što mi odgovara, a što je loše. Htjela sam u svojemu radu izuzeti baš to loše. Pokušavam imati osobni pristup prema svima.

Od potresa do danas udomili su sto pasa što je za jednu malu udrugu stvarno puno.

-Meni je najbitnije da su životinje dobro, zdrave, spašene, a logistički dio hvatamo u hodu, a to i ide sporo.

E, sad. Turopolje, Velika Gorica, a naziv udruge tako vuče na njen slučajni francuski s fakulteta. LePas.

– Nismo htjeli srce, njuške i šape kako je to u ovom svijetu uvriježeno, htjeli smo nešto drugačije, a kako mene uvijek zezaju da vječno uokolo hodam u cipelama na petu, da kakva sam to neobična volonterka, neka ime udruge onda bude neobično, a tu je i taj moj francuski, pa samo došli na LePas, čije je značenje korak unaprijed, a u hrvatskom je to pak simpatična igra riječi, pa me često uz LePas pitaju gdje je LeMačka, ali to se podrazumijeva. – govori Tihana kroz smijeh, te ističe kako ima jednu posebnu ljubav.

-Ježevi i ja smo posebna ljubav, nebrojen broj sam ih spasila s ceste, ranjene vozila u Awap, zdrave hranila, puštala na neka sigurnija mjesta, mi smo jedna posebna priča. Pa eto mogu reći da imam i podružnicu LeJež.

Napuštenih životinja sve je više, no, srećom imaju gdje s njima, a i ljudi su zainteresirani za udomljavanje.

-Divlje životinje smještamo u Awap, a ove “domaće” idu kod teta čuvalica, kod mene doma. Broj onih koje imam doma ne smijem reći ni naglas. Imam uz sve svoja tri psa. Kad je hitno kod mene idu bolesni, kad treba davati infuziju, ja sam puno mirnija kad su mi na oku 24 sata, nego kad su u stacionaru.

Financije su pak, posebna priča.

-Financiramo se donacijama, mojom plaćom koja trenutno ne postoji, javljamo se na natječaje, prošle godine smo od Grada Velike Gorice tako dobili neka sredstva. Trošimo enormne svote novca na veterinare i hranu, ta dva troška su ogromna i sveprisutna, a najgore je u zimsko doba, kod štenaca je uvijek netko bolestan. Nije to samo cijepljenje i čipiranje, tu su infuzije, operacije…Donacije su nam baš neophodne. Nemalo puta dajemo svoje novce, ja sam to radila i prije, i uvijek ću, ali to nije dovoljno. Teško je podvući crtu.

Kako se oduprijeti porivu da u vlastitom dvorištu, kući nemaš ZOO?

-Naučiš se živjeti s tim da kad spasiš životinju s ceste da se odupreš porivu da istu i ne zadržiš. To je sastavni dio života volontera, shvatiš da je to tako, a svima, pa tako i meni glavna je misao vodilja ako tu životinju udomim druga neće imati priliku doći. Od svih se teško rastajem, od nekih puno teže od teško, neki baš prirastu srcu. Ja konkretno uvijek moram imati mjesta da primim životinju jer se uvijek može dogoditi da nekoj od čuvalica nešto iskrsne.

Ljudi koji nemaju empatiju, kojima su životinje privremena zabava su velik problem i teško je doprijeti do svijesti istih.

-Sve edukacije i kampanje ovog svijeta neće spriječiti ljude da ostavljaju životinje, drže ih na lancima, i više ne znamo kako tome pristupiti. Svjesni smo i toga da to skupljanje s ceste ne vodi ničemu, osim što si tu životinju spasio, ali nisi riješio izvor problema. Ljudi se najmanje jave da pitaju za pomoć oko npr. sterilizacije, nekima je to neprirodno, nekima nebitno, drugima je pak potpuno normalno izbaciti štence negdje u šumu, u vodu…Možeš takvima ponuditi sve na ovom svijetu, njih jednostavno nije briga.

Dobro je da postoji i ona druga kategorija ljudi, koji žele udomiti životinje, te ima tako pružiti dom i ljubav.

-Sretni smo jer ljudi žele udomljavati životinje. Najčešće nas pronalaze preko društvenih mreža, Facebook je čudo, ljudi nam se javljaju iz cijele Hrvatske. Nikome nije problem osobno doći, uostalom na tome i inzistiram. Bitna je osnovna komunikacija, gdje nam se potencijalni udomitelji predstave, kažu par riječi o sebi, imaju li iskustva, gdje žive, što smatraju da će napraviti kad udome životinju, kako zamišljaju taj zajednički suživot, te nakon što dobijemo zadovoljavajuće odgovore šalje im se upitnik za potencijalne udomitelje kroz koji se još bolje upoznaju i nakon toga se obavlja telefonski razgovor, a onda stiže faza upoznavanja životinje. Prvih par dana kad životinja ode u novi dom čujemo se da doznamo jesu li kliknuli, kako stvari funkcioniraju. To je process i trebamo biti podrška i to jesmo.

LePas je pokrenut u rujnu prošle godine, na jedan povijesni datum. 11.rujna točnije, planova je jako puno, ali malo ih je usporio potres koji je iznjedrio puno hitnih slučajeva.

-Voljela bi educirati ljude, pomoći ljudima da zadrže svoje ljubimce koja adekvatno drže, ali su došli u problem da nemaju za sterilizaciju, hranu. Nije cilj oduzimati životinje, cilj je postići da ljudi budu odgovorni vlasnici. Kad to postignemo mi ćemo imati manje posla.

Iako je potpuno normalno da ljudi odlaze iz Hrvatske u potrazi za srećom, financijama, da govore kako ima nije jasno čemu im diploma služi, kod Tihane je razmišljanje sasvim drugačije. Njoj diploma puno znači (podsjećamo da je trenutno bez posla), a Hrvatsku ne bi napustila za sva blaga ovog svijeta. Uz sve otkrila nam je i svoje zapostavljene hobije.

-Volim trčati, jako to volim, to mi je baš ispušni ventil. Ali ni za to nemam vremena. Kao ni za čitanje, ni putovanja koja stvarno volim. Amerika mi je posebna, nju baš volim. Sve što sam tamo vidjela je odlično i planiram nekad opet otići tamo. To je neki drugi svijet. No, nikada ne bih spakirala kofere i otišla zauvijek. Ja znam da nikad neću otići iz Hrvatske, ne bih ni iz Velike Gorice, uostalom teška srca sam iz svojih Gradića otišla jer sam se jednostavno morala osamostaliti, sama plaćati svoje račune, vidjeti kako je to kako kad sve sam kupuješ. Imala sam opciju otići u Dubai, ali nije to vrijedno toga da se ja odreknem svojih prijatelja i svoje obitelji. Ne dolazi u obzir. Meni su Gradići raj na zemlji, htjela bih tamo što se mene tiče ostati cijeli život. Danas drugačije gledam, po pitanju životinja na taj seoski život, samo kao djeca puno toga nismo primjećivali.

Slušajući Tihanu, jasno je da je odličan organizator, ali da joj je dan puno prekratak, te da joj život podosta trpi.

-Da mi dan traje 48 sati bilo bi mi premalo. Imam jako puno posla oko udruge, ne vidim nikoga svog, ne znam da li najbliži prijatelji koji me razumiju, smatraju li me još svojom prijateljicom s obzirom kakva sam. Nemam izbora, pati mi privatni život, ja ga nemam, ali svjesna sam da to treba izgurati.

CityLIGHTS

Polnoćka u župnoj crkvi Kravarsko

Objavljeno

na

U župi uzvišenja Svetog križa Kravarsko i ove je godine služena tradicionalna polnoćka. Misu je služio vlč. Hrvoje Zovko, a uveličali su je župni zbor uz pratnju tamburaškog sastava izvođenjem prigodnih pjesama. Nakon svete mise organizirano je druženje mještana u društvenom domu Kravarsko. Crkva u Kravarskom sagrađena je u vremenu između 13. i 14. stoljeća, a crkva je velika oštećenja doživjela tokom II svjetskog za vrijeme bombardiranja Kravarskog . Nakon drugog svjetskog rata crkva je obnovljena, ali je i gotovo potpuno srušena u razornom potresu koji je pogodio Petrinju krajem 2020. godine.  Posljedice potresa su bile katastrofalne te je crkva u potpunosti srušena i 2023. godine izgrađena nova, uz zadržavanje identičnog oblika.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Andrejeva božićna čarolija – iz Ščitarjeva do kuće Djeda Božićnjaka!

Obitelj Gričar donosi zimsku bajku Arktičkog kruga

Objavljeno

na

(Foto: Privatni album obitelji Gričar)

U periodu godine kada su noći duge, dani kratki, a hladnoća nas drži u zagrijanim domovima, božićno vrijeme svakako je jedno od najtoplijih u godini. Kršćanski blagdan slavlja rođenja “malogaBoga” tijekom stoljeća je poprimio zapadnjačku tradiciju, a dobroćudni djed duge bijele brade i crvenog odijela s vrećom poklona na leđima – svima se uvukao pod kožu.

U potrazi za zimskom avanturom i domom “pravog” Djeda Božićnjaka bila je obitelj Gričar iz Ščitarjeva, a vrlo lako su turopoljsku blagu zimu zamijenili s Laponijom – domovinom omiljenog božićnog lika i temperaturama 40 stupnjeva ispod nule.

Podijelili su svoje dojmove i razuvjerili nas da krajnji sjever i nije tako nedostižan, da Rovaniemi, glavni grad finske Laponije, skriva nevjerojatne atrakcije, ali i da hladni Arktički krug nije tako nemilosrdan i grub.

Iako to nije putovanje s etiketom “čas posla”, izravni charter let avionom iz Zagreba traje samo 3 i pol sata. Gričari su imali opciju presjedanja u Frankfurtu, pa je put bio nešto duži. No, nakon slijetanja na snježno-bijelu pistu – samo se treba dobro “zabundati”…

-Dojam tamo je jako poseban, priroda je predivna, sve je puno tiše i puno mirnije nego kod nas. Jako je hladno, ali ugodno hladno, većinom po danu je -25, iako dana baš nema dugo, većinom su noći, a noći su jako duge. Najhladniji dan koji smo tamo doživjeli imao je temperaturu zraka -39! Ali, snijeg i hladnoća uopće ne smetaju zato što su baš dio tog posebnog ugođaja. U biti svi tamo dolaze radi sela Djeda Božićnjaka i naravno, da vide “onog pravog”  – kaže Andrej i priznaje kako mu je to bila velika želja još dok je bio mali.

-Ispunio sam si želju iako sam već prešao četrdesetu, a htio sam taj doživljaj priuštiti i svom sinu. Za njega je to bilo fenomenalno, a supruga je rekla da je to jedno od najboljih putovanja ikad, iako često putujemo na daleka putovanja, dva do tri puta godišnje. Njoj je to bilo baš onako wow i jedva čeka da se ponovno vratimo tamo, jer nismo uspjeli sve vidjeti. No, ono što smo vidjeli je fascinantno – Pošta Djeda Božićnjaka pred kojom su kolone do 50 metara, jer svi žele poslati razglednice svojim obiteljima, i to s posebnim pečatom od djeda. Iako pošta putuje na odredište od 2 do 3 tjedna, isplati se čekati kod pretinaca od svih država svijeta, pa tako i naše države, s natpisom Kroatija – prisjetio se Andrej.

 

Jedna od prepoznatljivih fenomena je polarna svjetlost, no kako nam je ispričao naš putoholičar, to je škakljiva stvar – treba ju uloviti!

-Dva puta smo je ganjali, nažalost nismo uspjeli vidjeti pravu polarnu svjetlost. Vidjeli smo nešto u obrisima, a fotografiju za uspomenu je slikao naš vodič dan prije nego što smo mi došli. Baš je bilo tmurno vrijeme i nažalost ne vidi se uvijek. To je jedan od razloga zašto bi se vratili opet. Možda uspijemo u trećem mjesecu kada ćemo ići u Reykjavik na Islandu, no Laponija nam je i dalje zemlja u koju bi se vratili. Ne samo zbog toga. Recimo, stanovnici Laponije Sammi su jako ljubazan narod, i ovako na cesti pozdravljaju, kao što se nekoć kod nas pozdravljalo, a i stvarno drže do čistoće i reda. Ceste se čiste i po noći i nema alkohola iza 10 sati, pogotovo ne u dućanu – ispričao je Andrej, a ono što ih je još fasciniralo je vožnja Haskijima.

-To je bilo mrak, meni je to bio najbolji dio! Imate raznih izleta, pa recimo možete birati vožnju sa sobovima, a mi smo imali laponsku utrku. Vozili smo naizmjence supruga i ja, a bilo je jako hladno, to je bio taj dan od –39 stupnjeva kada nam se i kosa smrzla. Bez obzira na toplu odjeću, grijače na rukama i nogama, stvarno je bilo jako hladno, priča Andrej i dodaje kako mrak pada jako rano, pa je noćna vožnja bila fenomenalna jer to dosad nisu imali priliku raditi u životu.

-Upravljaš saonicama koje vuče 5 do 7 haskija kojima ti upravljaš i imaš jednu oprugu za kočenje prije svakog zavoja! Ali nismo mi jedini na ruti, tako da treba držati razmak…Poslije toga smo se ugrijali uz vrući čaj, domaći kuhani rum i domaće slastice u iglu-kući. No, ipak, priča nam dalje Andrej, piće broj jedan je – Glogi.

-To je njihovo tradicionalno piće, porijeklom je u originalu iz Švedske i prodaje se na svakom ćošku. Jako je fin, a većinom je to crveno kuhano vino sa zvjezdicama i klinčićima, a dječja verzija je kuhani sok od jabuke s klinčićem i šećerom, i to je, priznaje Andrej, odlično za ugrijati se na 20 ili 30 stupnjeva u minusu.

Ali, glava atrakcija ipak je Djedica.

Iako je najpoznatiji zimi, Djed Božićnjak je u svom domu dostupan tijekom cijele godine, tako da je ovo putovanje na popisu svakog putoholičara “koji drži do sebe”. Jer, posjet pravom selu Djeda Božićnjaka, na čijem se ulazu čeka u dugačkom redu, čak više od sat i pol, nitko ne želi propustiti – svi žele sliku s Djedicom.

-Cijelo selo je stvarno mrak, svaka kućica nešto novo krije, poput kuće Djeda Mraza i kuće Bake Mraz, sve je puno ljudi i djece koja se igraju na svakom koraku. A također je i jako puno restorana s vrhunskom tradicionalnom hranom. Mi smo, uz prethodnu rezervaciju tjedan dana unaprijed, naručili soba u umaku sa pire krumpirom. Fenomenalno sporo kuhano meso kroz 12 sati i kod njih je to kao nama teletina – završio je priču ovaj svjetski putnik iz našeg susjedstva.

Putopis s potpisom obitelji Gričar odlična je ideja za putovanje, posebno sada, kada je u zraku božićna čarolija.

 

Inače, obitelj Gričar iz Ščitarjeva je već vidjela pola svijeta. Andrej je inače zapovjednik na velikoj super jahti koja plovi po cijelom svijetu, tako da ga u komadu nema doma 6 do 7 mjeseci. No, kad je “van dužnosti” ili uhvati malo lufta putuje sa suprugom Josipom i sinom Ianom. Tako da su bili na Karibima, Africi, Grčkoj, Turskoj, Španjolskoj, Kubi, Tajlandu, Kambođi, Dubaiju…U biti svaki slobodan trenutak idu na put. 

(Razgovarala: Gianna Kotroman)

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Baka Mraz je brža – razveselila klince poklonima i čarobnim prahom protiv zaborava!

Uvertira u čarobnu noć u Donjem Podotočju sa suprugom Djeda Božićnjaka

Objavljeno

na

Da je božićna čarolija stvarna i da živi u svakome tko istinski vjeruje – dokazala je šarmantna Baka Mraz koja je punom škrinjom poklona darivala mališane u Donjem Podotočju.

Da bi doček desne ruke Djeda Mraza bio na nivou, Mjesni odbor i složni stanovnici ovog naselja velikogoričke okolice imali su ulogu vilenjaka, tako da su bez imalo frke ukrasili Društveni dom dekoracijama nalik pravoj božićnoj bajci.

A bajke i priče donijela je Mrazica velikog srca koja je dječicu čarolijom pripovijedanja naučila kako se ispravno odnositi prema božićnoj jelki, kojoj u prolazu treba pomaziti grančice.

– Klinci ovdje su predobri bili, vrlo suradljivi, što je uvijek i cilj kad im ispričam priču u kojoj oni mogu interaktivno sudjelovati,  tako da i sami imaju osjećaj kao da su jedan važan dio i glavni likovi te priče,  što ubiti i djeca jesu. Volim doći kao iznenađenje prije djeda Mraza, volim kad mi djeca vjeruju, kad ih iznenadim, razveselim, a ponekad mi toliko vjeruju da mi svaštoa znaju ispričati, razne tajne koje ih muče i mislim da je u ovo blagdansko vrijeme vjerovati u nešto, u čuda, imati maštu na volji – jedna važna stvar za djecu i posebno me veseli što im to mogu pružiti. – ispričala je Maja Trupčević iz Ščiratjeva alias Baka Mraz, inače odgojiteljica u dječjem vrtiću.

Baka Mraz, baš kao i Djed Božićnjak ovih dana su „prebukirani“, dolazi razveseliti mališane u Velikom polju, Zagrebu, u goričkom Božičnom selu, u goričkim vrtićima, Orlima…a sa sobom nosi i čarobni prah protiv zaborava – svega istinski vrijednog ovih blagdana.

-Osjetite taj blagdanski duh, vratite se nekim vrijednostima, dajte od sebe ono najosnovnije što možete, a to je razveselite nekog, zagrlite, mislite na njega, uložite svoje vrijeme i trud. To je ono što je neprocjenjivo i to ne možemo kupiti. Nematerijalne stvari su sigurno najveće bogatstvo – poručila je Baka Mraz.

Pokloni „na veresiju“ koje je pripremio Mjesni odbor Donje Podotočje, jer još nije božićno jutro, u rukama klinaca su zapravo garancija da će ostati dobra dječica.

Poseban trenutak nakon druženja bilo je i paljenje posljednje, četvrte adventske svijeće koju je magičnim svjetlom upalila Baka Mraz.

(Foto i razgovor: Gianna Kotroman)

Nastavite čitati

CityLIGHTS

RECEPT Fritule za adventske škrtice

Objavljeno

na

Cijena mjerice fritula na adventskim štandovima znatno je viša nego u trgovini, a veća “dubai” verzija košta gotovo dvostruko više od standardne.

Ovisno o gradu, cijene se kreću od 5 do 11 eura po mjerici, što je OK za jednom probati, no ako želimo uživati u ovoj zimskoj poslastici češće, cifra se „nabere“.

Tako da se vraćamo onoj „sam svoj majstor“ i nagovaramo vas na pripremu fritula doma!

Ispadne da za 4 osobe imate fritule za manje 4 od eura!


RECEPT FRITULE:

2 jogurta

2 jaja

1 vrećica praška za pecivo

2 vrećice vanilin šećera (1.5 eura cca )

4 žlice šećera

10 žlica oštrog brašna

10 žlica glatkog brašna

korica jednog limuna

Pola litre ulja za prženje

šećer u prahu

Fritule oblikujte pomoću dvije žličice i spuštajte ih u zagrijano ulje.

Dobar tek! 🙂

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Večeras svi na Magazin na Radićev trg!

Početak koncerta je u 20 sati.

Objavljeno

na

Grad Velika Gorica ove godine slavi svoju veliku obljetnicu 30 godina od osnutka Grada, a vrhunac proslave je večerašnji veliki koncertom na otvorenom, na Trgu Stjepana Radića. 

Jedna od najdugovječnijih i najpopularnijih pop-grupa – Magazin, čiji je nastup najavljen od 20 sati, imala je više pjevačica kroz svoju povijest, a neke od najpoznatijih su Majda Šoletić, Lidija Horvat-Dunjko, Ljiljana Nikolovska, Danijela Martinović, Maja Blagdan, Jelena Rozga i Andrea Šušnjara, a najnoviji glavni vokal grupe je 23-godišnja Splićanka Lorena Bućan. 

Od bezvremenskih hitova poput “Put Putujem,” “Kokolo,” i “Piši mi”, Magazin će sve okupljene podsjetiti i na novija izdanja kao i novi singl Kao žena ženi koji su izbacili u studenom. 

Koncert je poklon Grada Velikogoričankama i Velikogoričanima te njihovim gostima, u povodu Dana Grada. 

Nastavite čitati

Reporter 456 - 18.12.2025.

Facebook

Izdvojeno