CityLIGHTS
Tihana Maretić cijeli život spašava životinje i okoliš, pomaže gdje stigne, a Gradići su joj centar svijeta
Nekad je živjela u oblacima, a otkad se prizemljila volontira punom snagom, vodi brigu da nam je grad čist, da su sve životinje na sigurnom i zbrinute.
– Između ostalog što u životu radim i što me zadovoljava je volontiranje, prisutna sam na svim područjima koliko mogu biti. Imam udrugu za životinje čija sam predsjednica, a također pokušavam sudjelovati i u radu VG Legacya. Strastveno volim avijaciju, studirala sam na Filozofskom fakultetu, završila sam engleski i francuski jezik. – ovako svoju priču započinje Tihana Maretić predsjednica udruge za dobrobit i zaštitu životinja LePas.
Njezina priča oko volonitiranja traje godinama. Još je u djetinjstvu zajedno sa svojom sestrom spašavala životinje po svojim rodnim Gradićima.
-Sestra i ja smo stalno dovlačile životinje doma, skrivale ih od roditelja. Pa su malo bile kod nje, malo kod mene u sobi, pa smo molile roditelje da ih zadržimo. Svašta smo izvodile, nosile ih kod djeda i bake, sestrične, što god je trebalo samo da se nešto dovuče doma. Roditelji, naravno nisu svaki put bili sretni jer je to uzimalo maha, neke smo životinje uspjele zadržati, neke smo udomili, a neke smo vratili vlasnicima jer se ispostavilo da su samo šetali po selu i da su nečiji.
– Cijeli život osjećam tugu zbog ljudi i životinja koji nemaju nikoga svog. To je ponekad jako opterećujuće. Uvijek gledaš kako imaš obitelj, dom, nisi gladan i žedan, a s druge strane netko nema ništa.
Po tome, kaže, sliči mami koja je isto tako prepuna empatije.
– Mama me uvijek učila da se ostavlja napojnica konobarima, u dućanima, da se pomogne prosjaku, životinjama. Oduvijek je mama, a i ja bila pobornik toga da nekome tko prosi kupim hranu umjesto da dam novac, jer kad pristanu na to, onda znate da im stvarno treba.
– I osnovnu i srednju školu završila sam u Velikoj Gorici, a na fakultet sam otišla u Zagreb jer sam oduvijek htjela studirati engleski, a francuski se slučajno dogodio. Engleski mi je oduvijek bio najveća ljubav na svijetu. Moj je tata dok sam bila mala radio s Amerikancima koji su dolazili k nama u kuću i ja sam oduvijek okružena s engleskim, tako da sam od osnovne škole znala što ću studirati. Kako sam upisala engleski, trebalo je izabrati još jedan jezik. Mama je bila sa mnom i na licu mjesta odlučile smo da bi bilo dobro uzeti francuski, i nismo pogriješile. Prva godina je bila teška, ali isplatilo se.
Radila je administrativni dio u kontroli leta i usred korone dobila otkaz, ali ne drami, kako kaže, naći će se nešto. Prije toga radila je jedan iznimno uzbudljiv, ali odgovoran posao. Doslovno je živjela u oblacima.
-Na apsolventskoj godini slučajno sam se našla na poziciji stjuardese u Croatia Airlinesu, tamo sam potom provela sedam godina i otišla sam teška srca smatrajući da je vrijeme da nađem nešto stabilnije. Razum je morao prevladati. Poslovno sam proputovala cijelu Europu, al ii privatno sam puno putovala. Biti stjuardesa je jako teško, ali predivno. Zna biti naporno, na dnevnoj bazi ste u kontaktu sa stotinama ljudi, ima izazova, ali meni je to posao iz snova. Tko to nije probao ne zna. Ja dan danas kad vidim avion gledam gdje je, kakav je gdje ide.
Iako misle da je dužnost stjuardese da bude lijepa, da se smješka, daleko je to od stvarnosti ovog posla.
-Nije to idealno, ima i nedostataka, treba imati veliko poštovanje prema tom poslu. Imaš veliku odgovornost, moraš u svakom trenutku biti priseban, biti svjestan toga što radiš, gdje si, što ti se sve može dogoditi. Bilo je situacija s ružnim vremenom, ali kad se nešto loše događa moraš ostati smiren jer te putnici gledaju, boje se, moraš biti taj koji će dati dojam da to nije ništa strašno i da će sve biti u redu.
Otkad se prizemljila volontira punom snagom, vodi brigu da nam je grad čist, da su sve životinje na sigurnom i zbrinute…Jedna je od pokretača inicijative #trashtag Velika Gorica, jer je osim životinja oduvijek skupljala i smeće po cesti. Četiri puta organizirala je veliku akciju čišćenja grada, prva dva puta s njom je bila samo prijateljica Jelena, a potom su se na sljedeće dvije akcije odazvali i građani, te im pomogli. A to i je, ističe, poanta, da se pridruži sve više ljudi.
-U jednoj od akcija skupile smo 4o vreća smeća i 400 bočica od alkohola, da brojale smo, jer kad smo skužile da je sve to prepuno htjele smo vidjeti koliko. Bazirale smo se na cestu uz sajmište da vidimo tko je uporniji. Sigurna sam da smo mi, ali korona nas je sad zaustavila, no kad prođe krećemo u akciju.
Nedugo nakon što je dobila otkaz, zaključila je da je bilo dosta volontiranja po drugim udrugama i osnovala je vlastitu, po svojoj mjeri.
-Dugo sam volontirala u nekoliko udruga, zadnja u kojoj sam bila, potaknula me da pokrenem vlastitu. Nas nekoliko se dogovorilo da uđemo u tu priču, a osobno sam kroz godine volontiranja shvatila što mi odgovara, a što je loše. Htjela sam u svojemu radu izuzeti baš to loše. Pokušavam imati osobni pristup prema svima.
Od potresa do danas udomili su sto pasa što je za jednu malu udrugu stvarno puno.
-Meni je najbitnije da su životinje dobro, zdrave, spašene, a logistički dio hvatamo u hodu, a to i ide sporo.
E, sad. Turopolje, Velika Gorica, a naziv udruge tako vuče na njen slučajni francuski s fakulteta. LePas.
– Nismo htjeli srce, njuške i šape kako je to u ovom svijetu uvriježeno, htjeli smo nešto drugačije, a kako mene uvijek zezaju da vječno uokolo hodam u cipelama na petu, da kakva sam to neobična volonterka, neka ime udruge onda bude neobično, a tu je i taj moj francuski, pa samo došli na LePas, čije je značenje korak unaprijed, a u hrvatskom je to pak simpatična igra riječi, pa me često uz LePas pitaju gdje je LeMačka, ali to se podrazumijeva. – govori Tihana kroz smijeh, te ističe kako ima jednu posebnu ljubav.
-Ježevi i ja smo posebna ljubav, nebrojen broj sam ih spasila s ceste, ranjene vozila u Awap, zdrave hranila, puštala na neka sigurnija mjesta, mi smo jedna posebna priča. Pa eto mogu reći da imam i podružnicu LeJež.
Napuštenih životinja sve je više, no, srećom imaju gdje s njima, a i ljudi su zainteresirani za udomljavanje.
-Divlje životinje smještamo u Awap, a ove “domaće” idu kod teta čuvalica, kod mene doma. Broj onih koje imam doma ne smijem reći ni naglas. Imam uz sve svoja tri psa. Kad je hitno kod mene idu bolesni, kad treba davati infuziju, ja sam puno mirnija kad su mi na oku 24 sata, nego kad su u stacionaru.
Financije su pak, posebna priča.
-Financiramo se donacijama, mojom plaćom koja trenutno ne postoji, javljamo se na natječaje, prošle godine smo od Grada Velike Gorice tako dobili neka sredstva. Trošimo enormne svote novca na veterinare i hranu, ta dva troška su ogromna i sveprisutna, a najgore je u zimsko doba, kod štenaca je uvijek netko bolestan. Nije to samo cijepljenje i čipiranje, tu su infuzije, operacije…Donacije su nam baš neophodne. Nemalo puta dajemo svoje novce, ja sam to radila i prije, i uvijek ću, ali to nije dovoljno. Teško je podvući crtu.
Kako se oduprijeti porivu da u vlastitom dvorištu, kući nemaš ZOO?
-Naučiš se živjeti s tim da kad spasiš životinju s ceste da se odupreš porivu da istu i ne zadržiš. To je sastavni dio života volontera, shvatiš da je to tako, a svima, pa tako i meni glavna je misao vodilja ako tu životinju udomim druga neće imati priliku doći. Od svih se teško rastajem, od nekih puno teže od teško, neki baš prirastu srcu. Ja konkretno uvijek moram imati mjesta da primim životinju jer se uvijek može dogoditi da nekoj od čuvalica nešto iskrsne.
Ljudi koji nemaju empatiju, kojima su životinje privremena zabava su velik problem i teško je doprijeti do svijesti istih.
-Sve edukacije i kampanje ovog svijeta neće spriječiti ljude da ostavljaju životinje, drže ih na lancima, i više ne znamo kako tome pristupiti. Svjesni smo i toga da to skupljanje s ceste ne vodi ničemu, osim što si tu životinju spasio, ali nisi riješio izvor problema. Ljudi se najmanje jave da pitaju za pomoć oko npr. sterilizacije, nekima je to neprirodno, nekima nebitno, drugima je pak potpuno normalno izbaciti štence negdje u šumu, u vodu…Možeš takvima ponuditi sve na ovom svijetu, njih jednostavno nije briga.
Dobro je da postoji i ona druga kategorija ljudi, koji žele udomiti životinje, te ima tako pružiti dom i ljubav.
-Sretni smo jer ljudi žele udomljavati životinje. Najčešće nas pronalaze preko društvenih mreža, Facebook je čudo, ljudi nam se javljaju iz cijele Hrvatske. Nikome nije problem osobno doći, uostalom na tome i inzistiram. Bitna je osnovna komunikacija, gdje nam se potencijalni udomitelji predstave, kažu par riječi o sebi, imaju li iskustva, gdje žive, što smatraju da će napraviti kad udome životinju, kako zamišljaju taj zajednički suživot, te nakon što dobijemo zadovoljavajuće odgovore šalje im se upitnik za potencijalne udomitelje kroz koji se još bolje upoznaju i nakon toga se obavlja telefonski razgovor, a onda stiže faza upoznavanja životinje. Prvih par dana kad životinja ode u novi dom čujemo se da doznamo jesu li kliknuli, kako stvari funkcioniraju. To je process i trebamo biti podrška i to jesmo.
LePas je pokrenut u rujnu prošle godine, na jedan povijesni datum. 11.rujna točnije, planova je jako puno, ali malo ih je usporio potres koji je iznjedrio puno hitnih slučajeva.
-Voljela bi educirati ljude, pomoći ljudima da zadrže svoje ljubimce koja adekvatno drže, ali su došli u problem da nemaju za sterilizaciju, hranu. Nije cilj oduzimati životinje, cilj je postići da ljudi budu odgovorni vlasnici. Kad to postignemo mi ćemo imati manje posla.
Iako je potpuno normalno da ljudi odlaze iz Hrvatske u potrazi za srećom, financijama, da govore kako ima nije jasno čemu im diploma služi, kod Tihane je razmišljanje sasvim drugačije. Njoj diploma puno znači (podsjećamo da je trenutno bez posla), a Hrvatsku ne bi napustila za sva blaga ovog svijeta. Uz sve otkrila nam je i svoje zapostavljene hobije.
-Volim trčati, jako to volim, to mi je baš ispušni ventil. Ali ni za to nemam vremena. Kao ni za čitanje, ni putovanja koja stvarno volim. Amerika mi je posebna, nju baš volim. Sve što sam tamo vidjela je odlično i planiram nekad opet otići tamo. To je neki drugi svijet. No, nikada ne bih spakirala kofere i otišla zauvijek. Ja znam da nikad neću otići iz Hrvatske, ne bih ni iz Velike Gorice, uostalom teška srca sam iz svojih Gradića otišla jer sam se jednostavno morala osamostaliti, sama plaćati svoje račune, vidjeti kako je to kako kad sve sam kupuješ. Imala sam opciju otići u Dubai, ali nije to vrijedno toga da se ja odreknem svojih prijatelja i svoje obitelji. Ne dolazi u obzir. Meni su Gradići raj na zemlji, htjela bih tamo što se mene tiče ostati cijeli život. Danas drugačije gledam, po pitanju životinja na taj seoski život, samo kao djeca puno toga nismo primjećivali.
Slušajući Tihanu, jasno je da je odličan organizator, ali da joj je dan puno prekratak, te da joj život podosta trpi.
-Da mi dan traje 48 sati bilo bi mi premalo. Imam jako puno posla oko udruge, ne vidim nikoga svog, ne znam da li najbliži prijatelji koji me razumiju, smatraju li me još svojom prijateljicom s obzirom kakva sam. Nemam izbora, pati mi privatni život, ja ga nemam, ali svjesna sam da to treba izgurati.
CityLIGHTS
Znanstveni simpozij u Velikoj Gorici: ‘Jedan od mlađih, ali i aktivnijih zavoda je upravo Zavod u Velikoj Gorici’
Danas je u vijećnici Pučkog otvorenog učilišta održan simpozij na temu Sigurnost hrane i zaštita potrošača. Tradicionalni simpozij, počeo je u 11 sati u organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Akademik Željko Cvetnić, voditelj Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Velikoj Gorici, zaželio je dobrodošlicu svima prisutnima te prepustio riječ glavnom tajniku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Dariju Vretenaru:
“Sve vas srdačno pozdravljam ispred Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Akademija nije poznata samo kroz djelovanje svoji redovitih članova, već u prvom redu kroz svoje brojne znanstvene, znanstveno-istraživačke i umjetničke muzeje i galerije. Jedan od mlađih, ali i aktivnijih zavoda je upravo zavod u Velikoj Gorici koji s velikim uspjehom svake godine organizira brojna događanja, a danas započinjemo s već tradicionalnim simpozijem. Uvijek su izabrani predavači koji nam donose teme koje su aktualne i zanimljive. Jako mi je drago da su ovdje brojni ljudi iz struke, ali pogotovo i studenti, mladi, budući stručnjaci u ovom području”.
Ovogodišnji simpozij, obuhvatio je predavanja o akvakulturi riba iz aspekta reklamiranja ribe kao zdrave namirnice koja bi trebala biti više zastupljena u svakodnevnoj prehrani, predavanja o stavovima potrošača o percepciji sigurnosti hrane te mnoga druga predavanja bitna za sve konzumente hrane u svojoj svakodnevici. Na pitanje, zašto je ova tema važna za opću populaciju, a ne samo za znanstvenike, odgovorila je prof. dr. sc. Mirjana Hruškar s Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu:
“Nekako je bila ideja da krenemo u osnivanje jednog takvog simpozija koji bi prvenstveno bio namijenjen studentima Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zgarebu, a samim time i široj javnosti. To bi bio način da pokažemo da je sigurnost hrane široko područje, da o sigurnosti hrane progovorimo na jedan drugačiji način na znanstvenoj razini i da pokažemo našim studentima koji se usmjeravaju u tom području da sami sebi nismo dovoljni. Nekoliko struka treba biti uključeno u razmišljanje o sigurnosti hrane pa stoga i je koncept simpozija takav da su dva predavanja s područja veterinarske medicine, a dva predavanja su vezana za naše biotehničke znanost”. 
Uoči Međunarodnog dana žena koji se obilježava ove nedjelje 8. ožujka, gradonačelnik Krešimir Ačkar, danas je čestitao sugrađankama njihov dan.
Na Tržnom centru, gradonačelnik je zajedno sa suradnicima, dijelio cvijeće sugrađankama i pritom poručio:
“Tradicionalno već uoči dana žena, druženje s našim sugrađankama gdje vrlo jednostavno i kratko, naša je potreba samo reći jedno veliko hvala svim našim majkama, svim našim sugrađankama, svim našim sestrama, svim našim bakama na svemu što čine u našim životima, a čine ga prekrasnim, čine ga lijepim i ne bih uistinu ništa dalje mogao nadodati osim toga da im želim reći jedno veliko hvala i sretan vam drage žene, majke, kraljice, sretan vam dan žena.”
Na naše pitanje da li je osim građanki, jeste li darovali i svoje zaposlenice kao i svake godine, gradonačelnik Velike Gorice odgovorio je:
“Kao i svake godine, i zaposlenice u gradskim ustanovama, dječjim vrtićima, muzeju, pučkom otvorenom učilištu, kao jedno veliko hvala za sve što i one čine i žrtvu koju podnose da bi naš grad bio što kvalitetniji, što ljepši i što poželjniji za život.”
Međunarodni dan žena posvećen je borbi za ravnopravnost, prava žena i njihov doprinos društvu. Ovakve simbolične geste često su prilika i za neposredan susret građana s predstavnicima lokalne vlasti. Sadnice cvijeća su brzo pronašle svoje vlasnice, a brojne sugrađanke pritom su iskoristile trenutak za kratko druženje i razgovor s gradonačelnikom.
-
- Dan žena foto: Morena Martinović
-
- Dan žena foto: Morena Martinović
-
- Dan žena foto: Morena Martinović
-
- Dan žena foto: Morena Martinović
-
- Dan žena foto: Morena Martinović
-
- Dan žena foto: Morena Martinović
-
- Dan žena foto: Morena Martinović
-
- Dan žena foto: Morena Martinović
-
- Dan žena foto: Morena Martinović
-
- Dan žena foto: Morena Martinović
CityLIGHTS
Što se događa iza sirena hitne pomoći – “Građani nekad ne razumiju s kakvim se mi izazovima suočavamo na terenu”
O nedavnoj situaciji s hitnom pomoći i kako iznenadne odluke utječu na njihov već zahtjevan posao, razgovarali smo s voditeljem velikogoričke hitne službe, dr. Sinišom Golubom.
Hitna pomoć i prijevoz pacijenata, tema je za koju smo već počeli osjećati da iskače iz paštete. Sve se odvijalo iznenada, a ni nove odluke nisu dolazile ništa sporijim tempom. Naime, zbog opterećenosti bolničkog prijema na Rebru i smanjenih kapaciteta uslijed obnove, Ministarstvo zdravstva prvo je naložilo da se velikogorički pacijenti voze u KB Dubrava. Ubrzo je došla nova odluka da će se ipak raspodjela prebaciti na više bolnica, među kojima su bile KBC Sestre milosrdnice te Klinička bolnica Sveti Duh.
Odluke su se mijenjale u kratkom razdoblju, a prema riječima voditelja velikogoričke hitne službe Siniše Goluba, dr. med., spec. OM i HM, sve je počelo jednim mailom.
“Mi smo bili iznenađeni jer smo dobili samo mail da se od danas događa to i to. Prvo smo preusmjereni u Dubravu, ali onda je Dubrava pod nasrtajem svih pacijenata koji su dolazili, bila preopterećena i otkazivali su im sustavi, ne samo ljudski nego i tehnički. Onda smo preusmjereni na druge tri bolnice. To je bilo sve lijepo zamišljeno, međutim mi nismo znali uzrok tome, a to smo kasnije kroz razgovor saznali, da se Rebro uređuje, da je kapacitet prijema s 1800 kreveta spao na 800 kreveta”, objašnjava Golub.
Problem je nastao zbog nejasnoća u samoj uputi. “Sami mail je napisan vrlo kratko i jasno, ali dao je širinu za razne interpretacije. Pa su si bolnice to prevele onako kako njima paše. Npr. dođu dva pacijenta, pa jedan mora u drugu bolnicu. Nikom to nije baš logično, a najmanje onom tko je pogođen, tj. pacijent”.
Dodaje da struka na terenu prije donošenja odluka nije bila konzultirana. “Prije toga nas nitko nije kontaktirao da bi saznao neke statističke podatke. Dakle to su ljudi koji dolaze na kontrole, preglede ili ih njihovi doktori opće medicine voze taj dan u bolnicu”.
Velikogorička hitna je ionako odgovorna za manji dio ukupnih pacijenata koji dolaze u bolnicu, no uvođenje novih ruta dodatno je opteretilo timove. “Ako odete na Rebro i niste ništa s time obavili, naš tim sjedi na hodniku sat vremena dok se negdje oslobodi krevet. Tek kada je pacijent predan u bolničku ustanovu, nama završava intervencija, a ne onog trenutka kad smo se pokrenuli prema bolnici”, objašnjava Golub
Premda je komunikacija bila puno šumova, posebno ističe angažman gradonačelnika koji se pobrinuo da sve krene u boljem smjeru.
“Nakon konkretnih mjera i angažmana našeg gradonačelnika, komunikacija je značajno poboljšana. On osobno je svojim zalaganjem razriješio na dobrobit građana Velike Gorice tu cijelu situaciju. Mislim da je kasnije kad se bura podigla, kad je prešlo sve neku granicu tolerancije prema građanima Velike Gorice, on odigrao veliku, čak i najveću ulogu. Za to mu je trebala i informacija sa same hitne pomoći, pa sam i ja bio uključen, na čemu mu zahvaljujem jer mi je pružena mogućnost da objasnim u razgovoru sa samom ministricom gdje je ustvari problem. Komunikacija je kasnije bila sasvim u redu. Kad smo mi saslušani sa zdravstvenog aspekta i aspekta statističkog pritiskom na same bolnice”.
Promjene su značile i dulje izbivanje timova s terena, što se posebno osjetilo kod udaljenih naselja Velike Gorice. “Dubranec, Pokupsko, to nije manje od 20 km blizu nas. Ovo je inače posao u kojem imate puno izazova. Onda vam ovakve turbulencije nimalo ne pogoduju jer produžuju naše vrijeme dolaska, zbrinjavanja pacijenta i prelaska do bolnice”.
Osim logističkih problema, promjene su stvorile i dodatni psihološki pritisak na djelatnike. Golub opisuje svakodnevni rad hitne kao stihijski i nepredvidiv: “Svaka minuta je važna. A kad se pravila mijenjaju iz dana u dan, to dodatno opterećuje tim. Tek kad pacijenta predamo u bolničku ustanovu, nama završava intervencija, a ne onog trenutka kad smo se uputili prema bolnici. Svaka minuta manje je više vremena posvećeno na sljedeću intervenciju ili odmor koji zaslužujemo nakon same intervencije”.
Najviše su, ističe, nezadovoljstvo osjetili građani. “Najteže je bilo što je nastala greška u komunikaciji, ali isto tako i nepravda prema građanima Velike Gorice i oni su to osjetili, komentirali su da se osjećaju kao građani drugog reda i s pravom su to rekli. Mi tu nismo mogli ništa kao hitna pomoć. Nismo se nigdje oglasili, ali daleko od toga da se ne bi složili s građanima, njihovim očekivanjima i nezadovoljstvom koje su pokazali”.
Također dodao je da građani isto tako ne razumiju uvijek s čime se oni suočavaju na terenu. “Mislim da su ovakvi razgovori uvijek potrebni i najčešće prigovori koje dobijem, volim da su usmeni i da su isti dan jer tad im najbolje mogu pomoći. Kasnije istraživanje što je tko radio i kad, naravno da mogu provesti, ali najviše volim dati konkretan odgovor za datu situaciju u datom trenutku. U prosjeku treba 20-ak minuta da dođemo do pacijenta, to znači da smo kod nekog došli za 5, a kod nekog za 40 minuta”.
Nakon angažmana gradonačelnika, situacija se stabilizirala. “Jako smo zadovoljni, sve se vratilo na staro, to ne znači uvijek loše, nekad je i dobro. Mi kao zdravstveni radnici smo navikli na prilagođavanje. Zadovoljni smo s ovim rješenjem, to je nešto što smo priželjkivali, kao građani Velike Gorice i kao oni koji se brinu o njihovom zdravlju”.
CityLIGHTS
FOTO Pobjednici Malog fašnika: DV Čarobna šuma (skupina Goričanka), OŠ Nikole Hribara i PK Megablast
Na 117.Turopoljskom fašniku – Dječji fašnik u kategoriji Predškolske grupe u organizaciji Turističke zajednice Grada Velike Gorice u Sportskoj dvorani Srednje strukovne škole jučer (petak, 06. veljače 2026., početak u 16:30 sati) su se djeca iz Dječjih vrtića, 12 grupa, natjecala za vrijedne nagrade.
Velika Gorica, 06.02.2026. 117. Turopoljski fanik – Mali fanik. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 06.02.2026. 117. Turopoljski fanik – Mali fanik. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 06.02.2026. 117. Turopoljski fanik – Mali fanik. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Vrtićanci su pokazali svoju kreativnost, smjelost u nastupu, visoki stupanj uvježbane koreografije i sve to na ponos svojih roditelja, teta u vrtiću, baka i deda. Kroz program vodio ih je voditeljski par Princ i Princeza. Svi sudionici su nakon izvedbe posluženi krafnama.
Velika Gorica, 06.02.2026. 117. Turopoljski fanik – Mali fanik. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 06.02.2026. 117. Turopoljski fanik – Mali fanik. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 06.02.2026. 117. Turopoljski fanik – Mali fanik. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Prema prosudbi četveročlanog žirija konačne odluke bilo je teško donijeti, jer su sve kreacije bile odlične. Dodijeljena je prva nagrada (1. mjesto) i druga nagrada (2. mjesto), a sve ostale grupe (10) plasirale su se na 3. mjesto.
Velika Gorica, 06.02.2026. 117. Turopoljski fanik – Mali fanik. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 06.02.2026. 117. Turopoljski fanik – Mali fanik. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 06.02.2026. 117. Turopoljski fanik – Mali fanik. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 06.02.2026. 117. Turopoljski fanik – Mali fanik. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Velika Gorica, 06.02.2026. 117. Turopoljski fanik – Mali fanik. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Poredak: 1. mjesto: DV Čarobna šuma (skupina Goričanka) – ”Mali junaci komunalci” (djece 35) – voditeljice: Tena Andrijanić, Josipa Ćubela, Lucija Musić, Sara Vlainić i Vanja Cebin), 2. mjesto: DV Velika Gorica (Područni objekt Buševec – ”Zaljubljeni žabac”) – voditeljice: Danijela Antolčić, Anita Jelkić Cavrić, Ilija Klasan), 3. mjesto: sve ostale predškolske grupe (10).
Školske grupe (10) 1. mjesto: OŠ Nikole Hribara – ”Ako ne znaš šta je bilo” (djece 52) – voditeljice: Jadranka Jelisavac, Vesna Stipić, Marija Patrlj, Petra Črnko. 2. mjesto: OŠ Šćitarjevo – ”Fašnik u Andautoniji” (djece 35), voditeljice Petra Radošević i Martina Burilović. 3. mjesto: ostale grupe (8).
Skupine (10) 1. mjesto: Plesni klub Megablast – ”Ludi šeširđija” (djece 20), voditeljica Ana Vesel Križaj, 2. mjesto: KUD Slavuj Bukevje – ”Posavski poljoprivrednici nekad i danas” (djece 13), voditeljica Jasminka Podlejan.
Galerija fotografija
-
Vijestiprije 5 dana(EKSLUZIVNO) Goričan iz Dubaija – “Mediji krivo prenose, evo što se zapravo događa”
-
HOTNEWSprije 4 danaTko u Velikoj Gorici ima pravo na naknadu za troškove stanovanja?
-
Vijestiprije 4 danaVIDEO Novi napad u Dubaiju! Naši sugrađani sve snimili
-
HOTNEWSprije 4 danaSvestrana Ana iz Lazine – logopedinja, volonterka i glas kao poziv