Velika Gorica ovog vikenda ponovno pokazuje da kulturni život grada ne miruje, a povod je posebno značajan, Međunarodni
dan žena. Evo što se sve nudi…

„Pjesme i plesovi Hrvata – u čast ženama“

Subotnja večer, 7. ožujka, rezervirana je za folklor i tradicijsku glazbu. U 20 sati u Dvorani Gorica Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica nastupit će Folklorni ansambl „Turopolje“ s cjelovečernjim koncertom pod nazivom „Pjesme i plesovi Hrvata – u čast ženama“. Ulaz na događanje je slobodan, pa organizatori pozivaju sve zainteresirane da večer provedu uz tradicijsku glazbu i ples.

Stare pjesme Turopolja

Istoga dana, ali nešto ranije, Dan žena obilježit će se i u Gradskoj četvrti Pleso. U subotu u 18 sati ondje će nastupiti pjevačka skupina KUD-a Čiče. Program će biti posvećen starogradskim turopoljskim pjesmama koje su obilježile lokalnu glazbenu tradiciju. Publika će imati priliku čuti poznate melodije u izvedbi članova kulturno-umjetničkog društva, a ulaz na koncert također je besplatan za sve posjetitelje.

„Kad zapjeva Jana“

U nedjelju, 8. ožujka, također u Centru za posjetitelje Velika Gorica. U 19 sati, u sklopu Janskih večeri, ansambl Jana predstavit će svoj prvi album pod nazivom „Kad zapjeva Jana“. Album je nastao nakon višemjesečnog rada i studijskog snimanja, a posvećen je dugogodišnjem glazbenom mentoru ansambla Ivici Potočniku. Na projektu je sudjelovao i Danijel Skrbin kao producent. Tijekom večeri posjetitelji će imati priliku čuti pjesme uživo te saznati više o njihovom nastanku i pričama koje stoje iza glazbe.

„Ženijalni dan“

Dan žena obilježit će se i u Retro kinu Galženica, gdje će u nedjelju biti održan program „Ženijalni dan“. Pučko otvoreno učilište Velika Gorica i ove se godine uključuje u ovu nacionalnu inicijativu koja se provodi u kinima diljem Hrvatske u suradnji s Kino mrežom. Na programu je francuska krimi drama „Privatni život“, u kojoj glavnu ulogu tumači Jodie Foster. Film je premijerno prikazan izvan konkurencije na filmskom festivalu u Cannesu, a publici donosi priču o snažnim ženskim likovima. Projekcija je otvorena za sve zainteresirane, a ulaz na film bit će besplatan.

Kad su se sredinom siječnja Krunoslav Rendulić kao glavni trener i naš sugrađanin Saša Sabljak kao njegov pomoćnik uputili prema Ras Al Khaimahu, gradu od 200.000 stanovnika udaljenom stotinjak kilometara od Dubaija, znalo se da idu u potencijalno opasno područje. Oružje je već ozbiljno zveckalo, vrtjele su se razne varijante o događajima koji nemaju nikakve veze ni s nogometom ni sa zdravim razumom, ali Kruno i Sale vjerovali su da će ih sve te ratne priče ipak zaobići.

Nažalost, ništa od toga. Sabljak i Rendulić i dalje se bave nogometom, vode svoj Emirates Club, ali istovremeno i osluškuju sve dostupne informacije.

– Pratimo vijesti iz sata u sat, ali život se kod nas odvija manje-više normalno – javio se Sale iz Emirata, s naglaskom na ovo “manje-više”.

– Povremeno znamo čuti detonacije, uglavnom kad presretnu projektile gore visoko na nebu. Vidjeli smo da su komadići tih projektila, odnosno krhotine, padali po Dubaiju i Abu Dhabiju, no kod nas toga nije bilo puno. Nije ugodno kad padaju bombe, kad se vode ratovi, ali to je nažalost tako. Dobro je što kod nas sve funkcionira, a nadam se da će tako i ostati.

Panike u glasu nema ni u tragovima, Saša djeluje mirno i staloženo, uz nadu da se to neće imati razloga mijenjati.

– Pratimo situaciju, ali radimo, treniramo i igramo normalno. Evo, baš smo u ponedjeljak igrali kup, izgubili smo 2-1, imamo utakmicu i u subotu, idemo prema Fudžiri… Kažem, život se odvija svojim tokom, trgovine rade, kao i sve ostalo. Iz kluba ništa ne govore, normalno funkcioniramo, ali logično da pratimo sve što se događa. Poruke koje primamo svode se na to da ne širimo paniku, a bude li se nešto mijenjalo, vjerujem da ćemo znati na vrijeme – kaže Sabljak i dodaje:

– Shvaćam ljude koji su u strahu, pogotovo nakon padova tih krhotina, ali mi imamo sreće da nas to stvarno dotiče. Barem zasad. Svi smo tu u istoj zgradi, Rendulić, ja i naš analitičar Filip Lekić, nalazimo se kod Krune u stanu, gledali smo zajedno i Rijeka – Hajduk, ispunjavamo si to slobodno vrijeme.

Dramatične vijesti o napadu na američku bazu u Dubaiju u četvrtak poslijepodne do našeg društva u Ras Al Khaimahu nisu došle, što je najbolja moguća vijest.

– Daj Bože da to što prije završi, da sve skupa što kraće traje, da se sve vrati u normalu. I da se putnici sa svih strana svijeta, koji su zapeli u Emiratima, vrate svojim kućama – poželio je Saša.

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih najavilo je izmjene Pravilnika o kriterijima za izricanje pedagoških mjera koje bi na snagu trebale stupiti nekoliko dana nakon objave u Narodnim novinama.

Kako piše Srednja.hr, najveća promjena odnosi se na zabranu korištenja mobitela u svim prostorima osnovnih škola. Učenici će ih i dalje smjeti donijeti u školu, ali ih neće smjeti koristiti tijekom boravka u školi, već će ih morati držati u torbi ili ormariću, osim ako ih škola iznimno dopusti u edukativne ili zdravstvene svrhe.

U srednjim školama ostaje postojeće pravilo zabrane korištenja mobitela tijekom nastave, dok škole same mogu odlučiti hoće li dodatno postrožiti pravila.

Izmjene pravilnika uvode i neopravdane izostanke za učenike koji ne dolaze na nastavu zbog protesta roditelja ili učenika. U takvim slučajevima škola će moći obavijestiti socijalnu službu.

Pojačava se i suradnja škola i sustava socijalne skrbi, posebno u slučajevima težih neprihvatljivih ponašanja učenika. Istodobno se postrožuju pravila oko neprihvatljivog ponašanja, pa će se fizički sukobi, unošenje alkohola ili droga u školu te ozbiljno oštećivanje imovine tretirati kao teži prekršaji, dok će unošenje oružja ili opasnih predmeta biti svrstano u osobito teška kršenja pravila.

Iskreno, ponosan sam na ovu knjigu i na povijesni doprinos koji mogu dati kao amater. Ljudski sam zadovoljan što sam dao svoj doprinos selu i i cijelome kraju, pogotovo zato što brojna mjesta u okolici nemaju svoje povjesnice. Kroz knjigu sam pokušao zapisati povijest mjesta kroz više stoljeća, a zbog oskudnog izvora informacija zapravo se najviše odnosi na posljednjih 200 godina…, priča nam Đuro Mesić dok u rukama drži tvrdo ukoričenu ediciju pod nazivom “Novo Čiče”.

Slavonac je, iz Požege, ali Đuro je u rekordnom roku postao Turopoljac. S obzirom na način na koji se uključio u društveni život sela, ali i Velike Gorice, s obzirom na knjigu koju drži u rukama, teško je shvatiti da ovdje nije ni puna dva desetljeća.

– Da, prije 19 godina život me doveo u ovaj kraj. Budući da su u to vrijeme djeca bila u Zagrebu, supruga i ja željeli smo im biti bliže, pa smo iz Požege doselili u Turopolje, točnije u Novo Čiče. Zašto baš Čiče? Zato što je ta kuća, od svih koje smo gledali, jedina imala čiste papire… Eto, zapravo slučajno – govori Đuro.

– Brzo sam se uklopio u zajednicu, stariji ljudi, moji novi susjedi, prihvatili su me jako lijepo. Uključio sam se u nogomet, kojeg sam nekoć i igrao, ali bio i u drugim ulogama u Požeštini, a završio sam u rukometnom klubu. Želio sam pomoći koliko mogu, kroz poznanstva iz cijelog mog životnog puta. Kroz tvornicu Zvečevo, a kasnije i kroz rad na razminiranju, taj me moj životni put vodio po cijeloj Hrvatskoj, upoznao sam jako puno ljudi…

I gdje god je došao, gdje god se predstavio, svrstavali su ga među Ličane, što se pokazalo kao ključan “okidač”.

– Domovinski rat me osvijestio po pitanju moga porijekla, utjecao na mene kao čovjeka, ali i pisca. Moji preci su, naime, u Slavoniju došli prije 170 godina i tamo su smatrani starosjediocima. Tijekom rata kao pirotehničar sam radio na čišćenju oslobođenih područja i put me odveo prvo u Karlovac, a zatim i u zadarsko zaleđe, nakon akcije Maslenica. I na svim su me tim mjestima ljudi koje bih upoznao smještali među Ličane, odnosno na prostor Brinja. A ja sam bio uvjeren da s Likom nemam nikakve veze. I to me potaknulo da počnem istraživati moje prezime, odnosno rodoslovlje. Kako sam imao puno poznanstava, čak i u policiji, dao sam si truda i svojom upornošću sam uspio saznati odakle su moji preci – objašnjava Đuro.

Na posao se bacio vrlo ozbiljno.

– Skupljao sam građu i materijale, ali bio sam neuk u tom području. Obratio sam se profesoru Enveru Ljuboviću iz Senja, koji je dosta pisao o Mesićima i o Lici općenito, i kad je vidio sve što sam skupio, sva moja saznanja, rekao mi je da to ni slučajno ne smije ostati u ladici, morate napisati knjigu. Gledao sam ga u čudu, gdje ću ja napisati knjigu, no odmah mi je rekao da će mi pomoći, a uputio me i na doktora povijesti Željka Holjevca u Zagrebu. Obratio sam se profesoru Holjevcu, puno mi je pomogao, i ja sam složio rodoslovlje svoje obitelji – ističe Mesić i nastavlja:

– Došao sam do podataka da su moji porijeklom iz Brinjske Kamenice, te da su u Slavoniju doselili krajem 1853. godine, budući da sam našao dokumente u kojima stoji što su sve kupili po dolasku u Požegu. To klupko se odmotalo i ja sam odlučio napisati knjigu. Gospodin Holjevac tu je napravio ogroman posao, a nakon svega je i promovirao knjigu. I tako je krenulo…

A kad je krenulo, Đuro više nije znao stati.

– Drugu knjigu napisao sam povodom 50 godina mog nogometnoga kluba, NK Golobrdci. Nakon toga napisao sam i tri knjige o ličkoj župi i mjestu Podlapača, iz koje porijeklo vuče otac moje supruge. Kao dijete od šest godina ostao je bez oca, majka se udala u Slavoniju i on više nikad nije bio u tome mjestu. Nije poznavao ni svoju rodbinu, a kako sam baš tamo radio na razminiranju, počeo sam kopati i o tome. Mjesto je to koje je 1900. godine imao tri tisuće stanovnika, a danas ih ima manje od stotinu… Puno ljudi iz dijaspore, među kojima je i američki senator Mark Bebich, javljaju mi se i traže knjige, a pomogao sam mnogima i kod dobivanja hrvatske putovnice. Ja sam vam u Hrvatskoj postao sinonim za Podlapaču…

Pogađate, tek rođeni skriboman na tome nije stao.

– Sva podrška koja je dolazila ohrabrila me da napišem knjigu i o svom rodnom selu Golobrdci, kao i o selu Donji Emovci, rodnom selu moje majke. Nakon svega toga, na nagovor župnika u Požegi, napisao sam knjigu o mjestu značajnom po monsinjoru Jozi Devčiću, koji je svojevremeno bio u zatvoru zbog mozaika posvećenog kardinalu Stepincu.

Screenshot

Nakon svega, vrlo logičnom djelovala je ideja da napiše knjigu i o Novom Čiču.

– Nakon 19 godina života u Novom Čiču, smatrao sam da se i tome mjestu moram odužiti na neki način. Tim ljudima, mojim prijateljima, ali to je zapravo i doprinos Turopolju. Ovaj kraj ima svoje povjesnice još od starih vremena, ali o Novom Čiču u tim knjigama nema spomena zato što je neko vrijeme pripadalo prostoru koje se zvalo Zagrebačko polje – počinje Đuro opisivati svoje djelo.

– Susreo sam se usput s puno nedoumica, ali bio sam uporan kao i obično, pa sam uspio otkriti puno toga što je do sad bilo nepoznato. Imao sam i sreće u nesreći, budući da se zbog potresa morao rušiti stari vatrogasni dom, u čijim je temeljima bila sačuvana spomenica koja je otvorila cijelu priču. Moje sve knjige bazirane su na temeljnim dokumentima, a ne na rekla-kazala varijanti. Imao sam i sreću što sam došao do gospođe koja je sačuvala spomenicu škole, dosad nepoznatu. Na osnovu te spomenice mogao sam pisati o školi od osnivanja, jer tu su imena svih nastavnika, zapisi o svim zidanjima objekata, popisi svih ljudi vezanih za vatrogastvo… Tu su značajne i crkvene knjige, kroz koje možemo pratiti prezimena koja su tu živjela, ljude koji su sve to i stvarali. Danas je u Novom Čiču, zahvaljujući svim tim migracijama, jako malo prezimena iz tih dokumenata. Kroz knjigu sam ih sve spomenuo, sve koji su bili značajni za društveni život mjesta.

Jedan dio posebno je impresivan.

– U knjizi je i popis svih župnika od 1501. godine do danas, a o većini njih tu je i kratki životopis!

Štošta je Đuro otkrio i dokumentima potkrijepio, što važnost ove knjige diže na ozbiljnu razinu.

– Dosad je bilo nepoznato i da je u Novom Čiču 1896. godine osnovano pjevačko društvo “Javor”. Bilo je aktivno do drugog svjetskog rata, a nakon rata je osnovano Kulturno-umjetničko društvo Antun Cvetković. Nakon dužeg prekida, prije 20 godina osnovano je KUD Čiče, a jedan sam i od autora knjige o tih prvih 20 godina Društva. Kulturni život u Novom Čiču, dakle, traje već 130 godine – priča Đuro i nastavlja:

– Prvi zapisi o Novom Čiču postoje još iz 1210. godine, a crkveni dokumentni Župu spominju od 1334. godine. To su najstariji zapisi o mjestu koje sam uspio pronaći.

Detalja je u cijeloj priči koliko ti srce želi…

– Puno toga vezano je uz industrijski razvoj, uz grofove koji su držali ove posjede i tvornici koja je bila u Želinu, izdvojenom grofovskome mjestu par kilometara sjevernije od Novog Čiča. Samo mjesto imalo je značaj zbog tvornice pjenice, metli i četki, koja je bila u Čiču od 1870-ih godina. Ta je tvornica bila značajna za cijeli kraj, budući da je tu bilo puno zaposlenih, koji su tu radili, živjeli i ostajali živjeti, stvarali obitelji. Razvojem tvornice počele su i migracije u Novo Čiče. Uz to, tvornica je bila značajna i za Veliku Goricu, jer konjski tramvaj kojnača i uveden je zbog radnika koji su putovali na posao u Novo Čiče. Kojnača je imala tri stanice u Velikoj Gorici i jednu, posljednju, ispred tvornice. Tramvaj je krenuo 1907. godine, a postoje i pisani tragovi koliko je tereta prevezeno, koliko je putnika prevezeno, tu su i financijski podaci, cijelo poslovanje… To je trajalo sve do pred drugi svjetski rat, kad je postao neisplativ.

Tu je i industrijski dodatak:

– Došao sam i do podatka da se u Čiču proizvodio šećer, ali nisam uspio pronaći nikakav dokument o tome. Uz to, u krugu tvornice bila je i najveća mljekara u kraju, koja je imala svoje trgovine i u Zagrebu.

Ukratko, u selu se dobro živjelo.

– Čiče je u to vrijeme imalo i svoje trgovine, a i danas imamo trgovinu u kući u kojoj je bila prva trgovina u mjestu, stara 120 godina. Bilo ih je više, što znači da je kraj bio dosta razvijen, zahvaljujući u prvom redu industriji. Poljoprivreda je bila beznačajna, jer ovo su bila naplavna područja i kopanjem kanala oko grada, ali i oko Čiča, isušivao se prostor, davala prilika za veću poljoprivredu i za veće naseljavanje.

Česte poplave bile su ozbiljan problem za cijeli kraj, ali ljudi su se snalazili.

– Kod izgradnje druge osnovne škole, ali prve građevine koja je građena s namjenom da bude škola, zbog čestih poplava su je izdigli za jedan metar, što je značajno poskupilo cijeli posao. Prva zgrada škole, otkupljena od grofa Erdödyja krajem 18. stoljeća, danas je obnovljeni dom KUD-a Čiče… Ali da, poplave su stvarale velike probleme, imamo i neke povijesne razine tih poplava, a imamo i zapise da je jedne godine župnik išao blagoslivljati kuće čamcem!

Većina kulturnih i društvenih aktivnosti u selu vezana je uz župnike, koji su imali i svoj izvor financiranja.

– Došli smo i do spoznaja da je u Župi bio organiziran Caritas, da je postojao pjevački zbor, ali i da je Župa imala svoje veliko gospodarstvo. Na taj način župnik je i održavao objekte. Imali su vinograde na bregima, oranice, šume… Župljani su pomagali u tome, a Župa se tako financirala, tako su i građeni razni objekti, prije svega kapelice. Crkva je nekad, naravno, bila drvena, a 1905. izgrađena je kapelice Ranjenog Isusa, koja je bila proštenište za cijeli ovaj kraj. Tu su dolazili ljudi izdaleka – kaže Đuro pa nastavlja:

– Dvaput je u Novom Čiču bio i kardinal Stepinca, prvo 1938. godine, pa opet za vrijeme rata. Dolazio je zbog blagoslova obnovljene župne crkve, a zatim povodom krizme. Na ulazu u selo, na današnjem raskršću kod Konzuma, bio je slavoluk i tu se dočekivalo velike uzvanike poput njega. Pješke bi se išlo kroz selo u procesiji, sve do crkve. Ako bi biskupi dolazili s druge strane, slavoluk se radio na mostu u Jagodnom… Na odlasku se uzvanika pješke ispraćalo do izlaza iz sela.

Screenshot

Najstarije društvo u Novom Čiču je vatrogasno društvo.

– Osnovano je 1985. godine uz pomoć školskih i vjerskih struktura. Prvi predsjednik vatrogasnog društva bio je župnik, što govori o dobroj strukturi svih suradnji. Tvornica je imala svoje vatrogasce, no nakon nekih požara u mjestu pokazalo se da to nije dovoljno. Imamo i fotografiju prve pumpe, koja će biti izložena u novom vatrogasnom domu. U knjizi su popisani svi predsjednici, tajnici, komandiri, zamjenici…

Zapisao je Đuro Mesić u svojoj knjizi i sve važno za nogometni klub, osnovan 1948., kao i o tri godine starijem Lovačkom društvu Trčka, koje svoj dom ima u Bukevju. Tu su i fotografije narodnih nošnji stare i po stotinu godina, kao i zapisi o pjevačkom društvu “Javor”, KUD-u Antun Cvetković i današnjem KUD-u Čiče te nekadašnjoj udruzi žena i današnjem Društvu žena Novo Čiče, ali i sve važno o Čičkim novostima, seoskim novinama koje je početkom ovoga stoljeća izdavao mjesni odbor. Uz sve ostalo, tu je i popis poginulih iz Župe u posljednja tri rata.

– U prvom svjetskom ratu Župa je imala 38 poginulih, a u drugom 42. U Domovinskom ratu poginuo je jedan župljanin, Stjepan Zubek iz Ribnice – zaključuje Đuro svoju priču o skribomaniji, lokalpatriotizmu s više adresa i, prije svega, doprinosu povijesti našega kraja.

Hvala, gospon Đuro!

Legenda o jezeru: Od oranica do kupališta na koje svi dolaze

Naravno, priča o Novom Čiču ne može proći bez jezera Čiče, za mnoge prvu asocijaciju na ovo mjesto.

– Jezero je nastalo kopanjem šljunka za potrebe izgradnje Velike Gorice. Do sedamdesetih godina tamo su bile oranice, zna se i kad je i tko otkupljivao tu zemlju, a onda je krenulo kopanje… Na širem području Gorice u to je vrijeme bilo više jezera, to je poznata stvar, i sva ona bila su istovremeno i kupališta. Tako je bilo i u Novom Čiču, gdje se jezero širilo, pa je brzo niknuo i kafić, i kabine za presvlačenje… Na jezeru su se održavale i utrke čamaca, tako da su tu bile i tribine, mnogi i dalje pamte Čič Beach. Za to kupalište znali su i moji prijatelji iz Požege koji su studirali u Zagrebu, svi su dolazili.

Građani Velike Gorice od 3. do 15. ožujka moći će besplatno sudjelovati u organiziranim treninzima u sklopu promotivne akcije fitness centra Afterwork Gym i Udruge za sport i rekreaciju Klokan Sport. Riječ je o dvotjednom programu namijenjenom odraslima, neovisno o razini fizičke spremnosti, a treninzi će se održavati na Gradskom bazenu Velika Gorica.

Program uključuje dvije vrste grupnih treninga između kojih polaznici mogu birati. Flow Pilates usmjeren je na mobilnost, stabilnost i fleksibilnost kroz vježbe s vlastitim tijelom i rekvizitima poput pilates lopti, bućica i elastičnih traka. S druge strane, Total Body trening temelji se na radu s opterećenjem, uključujući girje, medicinke i suspenzijske trenažere, s ciljem razvoja snage, kondicije i koordinacije te sagorijevanja kalorija.

Treninzi će se održavati utorkom i četvrtkom u jutarnjem terminu od 7:30 do 8:30 sati, kao i u dva večernja termina od 18:45 do 19:45 te od 19:45 do 20:45 sati.

Program vode magistar kineziologije Tomislav Nedić i instruktor funkcionalnog fitnesa Josip Nedić, a organizatori ističu kako je sudjelovanje otvoreno i početnicima i onima koji već redovito treniraju. Prijave i dodatne informacije dostupne su putem službene web stranice organizatora te njihovih profila na društvenim mrežama.