Kultura
Sve tajne Mraclina: Selo akademika, rane željeznice i Štamparove svjetske vizije…
Već 1862. Mraclin je željeznicom dobio vezu sa svijetom – mještani su trgovali i školovali se, a zahvaljujući tome baš je ovo selo odabrano za projekt asanacije, koji je od 1926. vodio čuveni Andrija Štampar. I udario temelje Svjetske zdravstvene organizacije!
U doba kad je proljeće počelo poprimati ozbiljne obrise ljeta, u danima kad je svibanj davao svoje i otvarao prostor nadolazećem lipnju, selo Mraclin, kako se to lijepo kaže, iskakalo je iz paštete. Em stotinu godina organiziranog kulturnog života, em devet desetljeća nogometnog kluba, em razna događanja… Pa na sve to još i vijest da je Mraclin dobio još jednog akademika, već trećeg u svojoj povijesti!
Kad jedan ozbiljan grad dobije akademika, to je velika stvar. Kad ih jedan veliki grad ima trojicu, to je strašna stvar. A kad u tome uspije jedno selo od nešto više od tisuću stanovnika, to se slobodno može nazvati i malim čudom.
Upravo zato odlučili smo potražiti odgovor na pitanje: koja je tajna Mraclina? Ili, malo drukčije formulirano: po čemu je to selo toliko posebno, drukčije od drugih? I ništa se nije činilo logičnije nego odgovore potražiti kod čovjeka koji itekako ima veze s ovom pričom, kod “svježeg” akademika Ratka Cvetnića.
– Da, Mraclin doista ima svoje posebnosti, a u to svakako spada i činjenica da imamo tri akademika, od čega dva živuća. Velika je to stvar za naše selo, ali osobno mislim da moj ulazak u Akademiju znači da me jedna skupina ljudi pozvala da im se pridružim. Ni više ni manje od toga. Naravno da je to i za mene kompliment, pogotovo zato što se ne bavim profesionalno književnošću, a svejedno je ono što sam pisao očito bilo dovoljno za ovakvo priznanje – kazao je uvodno Ratko Cvetnić.
Ratko Cvetnić (lijevo) i njegov rođak Željko Cvetnić dva su živuća mraclinska akademika
Akademik je bio i njegov otac Slavko, a da sva tri mraclinska akademika imaju isto prezime pobrinuo se ugledni veterinar i Ratko rođak Željko Cvetnić.
– Nije baš česta pojava da otac i sin postanu akademici, ali ima slučajeva. Međutim, kod nas je posebnost što nismo izabrani u istim razredima, jer otac je bio u medicinskom, a ja sam u književnom – dodao je Ratko, zaključivši time osobni dio priče.
Brzo smo se prebacili na njegovo selo, na odgovore na ona pitanja iz uvoda.
– Kad je o tome riječ, postoji točan trenutak i točna godina kad je bačeno sjeme svemu ovome što imamo i danas. Naime, na prijelazu s 1926. na 1927. godinu u Mraclinu se dogodila asanacija, odnosno poduzimanje koordiniranih tehničkih, medicinskih, poljoprivrednih i kulturnih mjera da bi se u nekom kraju uklonili izvori za širenje opasnih zaraznih i socijalnih bolesti. U Mraclinu je generacijama velik problem bilo loše zdravsteno i higijensko stanje sela, budući da se tuberkuloza jako širila. Smrtnost novorođenčadi, primjerice, bila je iznad 50 posto, pa je tako i moja baka rodila 16 djece, a preživjelo ih je osam – započinje svoje opširno izlaganje treći mraclinski akademik.
– Budući da je još od 1862. kroz Mraclin prolazila željeznica, pa je bio puno lakše dostupan od nekih drugih mjesta, ali i s obzirom na tešku zdravstveno-higijensku situaciju, upravo je naše selo odabrano za javno-zdravstvenu akciju kakva dotad nije zabilježena nigdje u svijetu. Novcem Rockefellerove fondacije, na čelu s Andrijom Štamparom, u Mraclinu se počela graditi ambulanta, javno kupatilo, gradili su se razni higijenski objekti, kao i zidane gnojnice te zahodi kakvi do tad nisu postojali. Uz to, riješen je i problem odvodnih voda, izgrađeni su nogostupi… Sve to bilo je nekad vrsta “hardvera”, dok je “softver” bila stalna edukacija stanovništva o higijeni, o brizi za zdravlje, a sve to poguralo je Mraclin valjda 50 godina ispred ostalih sela, koja sve to nisu imala. Nakon uspjeha projekta u Mraclinu, dr. Štampar krenuo je slične stvari raditi i u Kini, zatim i Južnoj Americi, a kroz sve to začeta je i Svjetska zdravstvena organizacija. Eto, možemo reći da je na neki način začeta baš u Mraclinu… – priča nam Ratko Cvetnić.
U središtu sela bila je u to vrijeme velika baruština, koja je bila i izvor zaraza u selu. U tu su se baru bacale uginule životinje i ostali otpadi, ali unatoč tome mraclinska su se djeca u toj vodi kupala, zabavljala… Pa su se, logično, i razbolijevala.
– Ta je baruština u sklopu projekta isušena, a na tome mjestu izgrađen je objekt koji svi mi u Mraclinu zovemo Zgrada. U njoj je i tad, kao i danas, bila ambulanta i ljekarna, a na gornjem katu je društveni dom. Isušivanje te bare bilo je iznimno važno za zdravlje mještana – pojašnjava Cvetnić pa nastavlja priču o mraclinskim posebnostima, odnosno prednostima.
– Uz ogromno poboljšanje higijenskih uvjeta, kroz Štamparov projekt stigli su i brojni drugi benefiti. Mladi Mraclinci, naime, svih su tih godina svakodnevno gledali što rade liječnici, inženjeri, geodeti, odreda obrazovani ljudi. I oni su mraclinskoj djeci postali uzori, što je u kombinaciji s prugom, kojom se lakše dolazilo do Zagreba, dovelo do puno većeg broja obrazovanih ljudi u selu. Između ostalog, dolasci Kineza i Afrikanaca u selo, dakle ljudi drugih rasa, donijeli su Mraclinu i taj kozmopolitski štih, jer u drugim sredinama se ljudi s time nisu susretali. A ovdje je bilo najnormalnije vidjeti i crnce, i Azijate… Ukratko, kvaliteta života u selu dramatično se podigla, pogotovo u usporedbi s ostalim selima.
Došli smo, dakle, do ključne godine i do ključnih trenutaka za razvoj sela, ali naravno da se u cijeloj ovoj priči treba vratiti i šest-sedam desetljeća unatrag. Kad je u listopadu 1862. godine krenuo redovni željeznički promet kroz Mraclin, selo se automatski značajno približilo “ostatku svijeta”. Točnije, Velikoj Gorici i, još važnije, Zagrebu.
– Postoje zapisi o tome kako su Mraclinci u vrijeme građenja željeznice često demonstrirali. Seljaci su, nezadovoljni prije svega oduzimanjem privatnih zemljišta uz malenu naknadu, napadali radnike, rušili objekte, uništavali instrumente… Na kraju je i vojska morala reagirati i zaštititi radnike kako bi se posao dovršio. U tom trenutku nisu svi razumjeli koliko im željeznica donosi – kaže Cvetnić.
Međutim, vrlo brzo sve im je postalo jasno. Željeznicom je bilo puno lakše plasirati poljoprivredne proizvode u Sisak i Zagreb, pa je selo “procvjetalo” u ekonomskom smislu. Mraclin je zahvaljujući željeznici na neki način postao i jedno od središta našega kraja.
– Sjećam se priča svoje bake kako su ljudi iz cijelog Turopolja, ali najvećim dijelom iz Vukomeričkih gorica, navečer dolazili u Mraclin, spavali kod ljudi po kućama, pa ujutro išli na put u Zagreb – ispričao nam je u jednom razgovoru Vitomir Štuban, jedan od nekoliko mraclinskih kroničara.
S takvim statusom, desetljećima prije nego što su riješeni zdravstveno-higijenski problemi, Mraclin je krenuo rasti. Pa je još 1888. godine dobio Vatrogasno društvo, najstarije u Turopolju nakon gradskog, velikogoričkog društva, a i jedna od najstarijih škola u ovom kraju izgrađena je upravo u Mraclinu. Još 1908. otvorena je prva škola u “općinskoj hiži”, a 1925. niknula je i nova škola. Kad je malo nakon toga u selo stigao Andrija Štampar sa svojom ekipom, rođen je “intelektualni Mraclin”.
– Posljedice svega toga, i željeznice, i škole, i Štamparova projekta, osjećaju se i danas. Velik broj mraclinske djece odlazio je na školovanje u Zagreb i Veliku Goricu, a željeznica je omogućila da svi oni ne moraju odlaziti iz Mraclina kako bi se školovali. Ta tradicija visokog obrazovanja nastavljena je sve do danas, pa možemo reći da je u Mraclinu jako malo kuća u kojima nema barem jednog člana obitelji sa završenim fakultetom – ističe Cvetnić.
Pismenost je u Mraclinu gotovo stopostotna, tu je sasvim dovoljno ljudi koji su u stanju pametno voditi mjesto, a s godinama su se razvijale i razne industrije, od prerade drva i plastike, proizvodnje opeke i građevinskog materijala, a tu je i tvrtka Kova, koja ima više od 150 zaposlenih. Selo uz četverogodišnju školu ima i svoj vrtić, crkvu posvećenu Sv. Vidu, dva društvena doma, vatrogasni dom, lovačku streljanu, sportski dom s igralištima, nekoliko poduzeća, nekoliko trgovina i ugostiteljskih objekata…
– Kvalitetom života u Mraclinu danas definitivno možemo biti zadovoljni, ali to ne znači da nema prostora i za poboljšanja i napredak. Već više od desetljeća borimo se s Aglomeracijom, školska zgrada ima već gotovo stotinu godina i zahtjeva ozbiljnu obnovu, u potresu nam je oštećena crkva, koja ima prilično neizvjesnu perspektivu obnove, uskoro bismo trebali i asfaltirati središnji dio sela… Brine nas i naše odlagalište otpada Mraclinska Dubrava, koje je dobro vođeno i organizirano, ali ono je i preblizu Zagrebu da ne bismo bili zabrinuti – zaključuje Ratko Cvetnić.
I to je, u vrlo kratkim crtama, priča o Mraclinu. O posebnom selu s burnom i sadržajnom poviješću, ali i s lijepom sadašnjošću. O selu akademika, mjestu koje je procvjetalo zahvaljujući vlakovima, doktorima, geodetima i, na kraju krajeva, Kinezima…
MRACLIN KROZ STOLJEĆA
PRAPOVIJEST – Sjekira, Rimljani, Goti i kralj Tomislav
Pronađena kamena sjekira kaže da je prostor sela bio naseljen još u mlađem kamenom dobu. Tu su bili i Rimljani, Goti, Vizigoti i Huni, a od 910. dio je Hrvatskog kraljevstva.
1249. – Prvi put spominje se ime Mraclin
U povelji slavonskog bana Stjepana spominje se terra Mrascin ili “zemlja Mraclin”. Smatra se da je taj naziv nastao od imena Martin ili Marcel, možda i vlasnika posjeda…
1592. – Turski odredi od sela napravili zgarište
Mraclin je doživio najžešću tursku provalu. Pljačkaški odredi Hasan-paše Predojevića pretvorili su selo u zgarište, no Mraclinčani su ga vrlo brzo uspjeli obnoviti.
1758. – Zbog kmetova se okrenuli Ugarskoj
Josip II. ukida kmetstvo. Mraclinačko sitno plemstvo je ogorčeno jer su njihovi malobrojni kmetovi postali slobodni. Zato ne vole Josipa II. te se orijentiraju na Ugarsku i “utrčavaju” u veliku Mađarsku.
1862. – Šest dana rada za vlak do Zagreba
Nakon velike gladi u selu 1860., pa problematičnih radova, pruga je prošla kroz Mraclin. Radnici su trebali raditi dva, a težaci šest dana da bi si priuštili povratnu kartu do Zagreba.
1888. – Osnutak DVD-a, a onda i kupnja štrcaljke…
Na Veliku Gospu utemeljeno je u Općinskoj hiži Dobrovoljno vatrogasno društvo Mraclin. Godinu poslije mraclinski vatrogasci kupuju ručnu štcaljku, čime kantarsko vatrogastvo odlazi u povijest.
1895. – Lubanja u temeljima crkve zaštitnika sela
Izgrađena je crkva Sv. Vida, zaštitnika Mraclina, koji je podnio mučeništvo tijekom Dioklecijanovih progona kršćana. Prilikom kopanja temelja za crkvu, simbol sela, pronađena je velika lubanja.
1908. – Učiteljica Anka i bijeli labud za budućnost
Otvorena je prva škola u Općinskoj hiži. Učiteljica Anka Vrbančić je prva misionarka mraclinačke prosvjete, a 1923. godine izgrađena je nova (današnja) škola, nazvana Bijelim labudom.
1922. – Stotinu godina kulturnog života
Učiteljica Marija Grandovec osniva ženski pjevački zbor, a godinu poslije učitelj Stjepan Majsec vježba mraclinačke pjevače te stvara mješoviti zbor “Vjenčić”. Ime je smislio ondašnji župnik Karlo Vidmar.
1927. – Voljeni Stjepan Radić odobrio asanaciju
Stjepan Radić je na sjednici Oblasne skupštine Zagrebačke odobrio asanaciju mraclinačkog prostora, koja je i realizirana. Mraclinci su uvijek bili Radićevi sljedbenici, kasnije i Mačekovi…
1932. – Prvi nogometni klub zajedno s Vukovinom
Utemeljeno je Športsko društvo Mraclina i Vukovine “Jelačić”, a tri godine poslije i NK Radić, samo mraclinski klub, koji se od 1945. do danas zove NK Mraclin.
1958. – Na prvom TV-u u selu gledao se veliki Pele
Stjepan Galeković Juriga nabavio je prvi televizor i omogućio gledanje SP-a u nogometu u Zgradi. Na tom se prvenstvu pojavio i Pele…
1967. – Asfaltiranje, ali i brojni odlasci iz sela
Mraclinske ulice su asfaltirane, no sve više Mraclinčana odlazi u Zagreb i Veliku Goricu te u Njemačku i Australiju.
1976. – Smetlište je stiglo iako ga nisu željeli
Mimo volje i dopuštenja mještana, otvoreno smetlište u Mraclinskoj Dubravi.
1987. – Telefoni stigli u selo, priključci na rate…
Ranije nego u nekim drugim dijelovima Turopolja, izvršena je dvojnička telefonizacija Mraclina. Skupi priključci otplaćuju se na rate.
1991. – Zbog odlagališta prosvjedi, ali i vodovod
Mraclin je zbog smetlišta dobio vodovod, za koji su mještani sami plaćali priključak. Unatoč tom benefitu, u ožujku 1991. policijska sila je morala prekinuti blokadu smetlišta od strane nezadovoljnih Mraclinaca.
Kultura
Ideja za vikend: “Grad u kojem spavaju anđeli”
“Ako ste kojim slučajem zapostavili svojeg anđela možete doći i pogledati skrovita mjesta muzeja – možda baš vaš anđeo spava u Varaždinu.”
Nedaleko naše Gorice nalazi se jedan grad koji je u posljednje vrijeme sve zanimljiviji i privlačniji domaćim i stranim gostima. Na svega 80ak kilometara udaljenosti nalazi se Grad Varaždin. Smješten tik uz rijeku Dravu i na raskrižju četiriju velikih regija (Štajerske, Zagorja, Međimurja i Podravine), ovaj grad donosi velik broj povijesnih i kulturnih priča i zanimljivosti. Sve su to naravno djela ljudi koji svojim talentima, inicijativama i radom stvaraju priču vrijednu slušanja.
Tako je jedan od njih: gospodin Željko Prstec! Samostalni umjetnik-slikar, koji je na temelju svog slikarskog zaštitnog znaka utemeljio i otvorio prvi postav Muzeja anđela!
Prema riječima gospodina Prsteca, slikanje karakterističnih motiva anđela u baroknom ozračju gotovo tri desetljeća, vratio ga je u rodni grad Varaždin odnosno „Grad u kojem spavaju anđeli“. Taj slogan zaštićen je autorskim pravima, a prepoznat je u javnosti kao dio projekta “Anđelinjaka”. Stoga se Muzej anđela jednostavno „morao“ otvoriti upravo ondje i prikupljati umjetnička djela vezana uz temu anđela.
– Ja se temom anđela bavim već trideset godina i nekako se to povezalo s poviješću grada koja je karakterizirana barokom i predivnim crkvama.
Nastanak muzeja potaknut je i činjenicom, kako kaže Prstec, da su ljudi nekoć umjeli nositi svog anđela na ramenu, beskrajno mu vjerovali i nježno se njime ophodili, a danas to više nije tako.
– Sada su došla vremena kada se „ne stignemo“ posvetiti ni sebi ni djeci i roditeljima, a kamoli svome anđelu. Zato je važno pokušati napisati poruku svome anđelu ili eventualno pozvoniti na zvono u muzeju da probudite svojeg anđela – rekao je Prstec pozivajući sve na posjet muzeju u kojem se stvarno nalazi zvono i knjiga kojom možete „kontaktirati“ svojega anđela.
Potrebno je istaknuti Anđelinjak
To je jedinstven prostor u samom srcu Varaždina koji je uređen kao svojevrsni mali vrt anđela. Riječ je o umjetnički oblikovanom dvorištu koje posjetiteljima pruža priliku da zastanu, fotografiraju se i dožive posebnu atmosferu grada koji, kako kaže Prstec, „čuvaju anđeli“. Upravo je Anđelinjak postao jedno od prepoznatljivih mjesta Varaždina, gdje brojni posjetitelji ostavljaju svoje poruke, želje ili jednostavno zastanu kako bi na trenutak osjetili mir i simboliku koju anđeli predstavljaju.
Koncerti, tribine, predavanja…
Naravno, osim što sadrži jedinstvena i karakteristična umjetnička djela, muzej je prostor u kojem se zbivaju razna druga događanja. Neki od njih su koncerti, tribine, književne večeri, predavanja, razgovori, mjesto susreta i sl.
Uz sam muzej nalazi se i Rajski vrt, još jedan poseban kutak ovog umjetničkog prostora. Riječ je o mirnom dvorištu uređenom u duhu anđeoske simbolike, gdje posjetitelji mogu predahnuti, razgledati skulpture i umjetničke detalje te na trenutak pobjeći od gradske užurbanosti. Rajski vrt dodatno naglašava ideju muzeja kao mjesta susreta umjetnosti, duhovnosti i svakodnevnog života, a mnogi ga posjetitelji doživljavaju kao mali prostor tišine i inspiracije.
Foto: Muzej anđela
9.999 anđela
Posebnu zanimljivost muzeja čini i projekt „9.999 anđela“, koji simbolično okuplja anđele pristigle iz cijelog svijeta. Kako se glas o varaždinskom muzeju širio, tako su na njegovu adresu počeli pristizati darovani anđeli različitih oblika i materijala – iz brojnih europskih zemalja, ali i iz dalekih krajeva poput Japana, Kine, Tajlanda, Singapura ili Amerike. Danas se u muzeju čuva već oko tisuću takvih darovanih anđela, a svaki od njih nosi i svoju priču. Ideja projekta je jednostavna – svatko može darovati anđela i tako postati dio ove zbirke koja simbolično povezuje ljude iz cijelog svijeta kroz zajedničku potrebu za mirom, dobrotom i duhovnim čuvarom.
Tako Muzej anđela daje Varaždinu još jedno nezaobilazno mjesto posjeta za ljubitelje anđela iz cijelog svijeta, ali i atrakciju za svekoliku javnost. Na web stranici muzeja i facebook profilu možete pronaći galeriju umjetnina, previdne umjetničke opise ovog projekta, obavijesti o održanim događajima i onima koji slijede.
Kako kaže Prstec, ako ste kojim slučajem zapostavili svojeg anđela možete doći u Varaždin i pogledati skrovita mjesta Muzeja anđela – možda baš vaš anđeo spava u Varaždinu.
Kultura
VEČERAS u Velikoj Gorici: ples, sloboda i energija uoči Dana žena
Plesni odjel Umjetničke škole Franje Lučića večeras poziva mame, bake, tete, sestre, susjede i prijateljice na plesnu radionicu!
Kultura
Priča iz Čiča: Župnik u blagoslov kuća čamcem, selo hranila tvornica metli…
Đuro Mesić je Slavonac iz Požege, u naš kraj doselio se prije 19 godina, ali toliko ga je brzo i lako zavolio da je odlučio napisati knjigu o selu u kojem pronašao svoj novi dom – Novom Čiču. Povijesna vrijednost te knjige je ogromna…
Iskreno, ponosan sam na ovu knjigu i na povijesni doprinos koji mogu dati kao amater. Ljudski sam zadovoljan što sam dao svoj doprinos selu i i cijelome kraju, pogotovo zato što brojna mjesta u okolici nemaju svoje povjesnice. Kroz knjigu sam pokušao zapisati povijest mjesta kroz više stoljeća, a zbog oskudnog izvora informacija zapravo se najviše odnosi na posljednjih 200 godina…, priča nam Đuro Mesić dok u rukama drži tvrdo ukoričenu ediciju pod nazivom “Novo Čiče”.
Slavonac je, iz Požege, ali Đuro je u rekordnom roku postao Turopoljac. S obzirom na način na koji se uključio u društveni život sela, ali i Velike Gorice, s obzirom na knjigu koju drži u rukama, teško je shvatiti da ovdje nije ni puna dva desetljeća.
– Da, prije 19 godina život me doveo u ovaj kraj. Budući da su u to vrijeme djeca bila u Zagrebu, supruga i ja željeli smo im biti bliže, pa smo iz Požege doselili u Turopolje, točnije u Novo Čiče. Zašto baš Čiče? Zato što je ta kuća, od svih koje smo gledali, jedina imala čiste papire… Eto, zapravo slučajno – govori Đuro.
– Brzo sam se uklopio u zajednicu, stariji ljudi, moji novi susjedi, prihvatili su me jako lijepo. Uključio sam se u nogomet, kojeg sam nekoć i igrao, ali bio i u drugim ulogama u Požeštini, a završio sam u rukometnom klubu. Želio sam pomoći koliko mogu, kroz poznanstva iz cijelog mog životnog puta. Kroz tvornicu Zvečevo, a kasnije i kroz rad na razminiranju, taj me moj životni put vodio po cijeloj Hrvatskoj, upoznao sam jako puno ljudi…
I gdje god je došao, gdje god se predstavio, svrstavali su ga među Ličane, što se pokazalo kao ključan “okidač”.
– Domovinski rat me osvijestio po pitanju moga porijekla, utjecao na mene kao čovjeka, ali i pisca. Moji preci su, naime, u Slavoniju došli prije 170 godina i tamo su smatrani starosjediocima. Tijekom rata kao pirotehničar sam radio na čišćenju oslobođenih područja i put me odveo prvo u Karlovac, a zatim i u zadarsko zaleđe, nakon akcije Maslenica. I na svim su me tim mjestima ljudi koje bih upoznao smještali među Ličane, odnosno na prostor Brinja. A ja sam bio uvjeren da s Likom nemam nikakve veze. I to me potaknulo da počnem istraživati moje prezime, odnosno rodoslovlje. Kako sam imao puno poznanstava, čak i u policiji, dao sam si truda i svojom upornošću sam uspio saznati odakle su moji preci – objašnjava Đuro.
Na posao se bacio vrlo ozbiljno.
– Skupljao sam građu i materijale, ali bio sam neuk u tom području. Obratio sam se profesoru Enveru Ljuboviću iz Senja, koji je dosta pisao o Mesićima i o Lici općenito, i kad je vidio sve što sam skupio, sva moja saznanja, rekao mi je da to ni slučajno ne smije ostati u ladici, morate napisati knjigu. Gledao sam ga u čudu, gdje ću ja napisati knjigu, no odmah mi je rekao da će mi pomoći, a uputio me i na doktora povijesti Željka Holjevca u Zagrebu. Obratio sam se profesoru Holjevcu, puno mi je pomogao, i ja sam složio rodoslovlje svoje obitelji – ističe Mesić i nastavlja:
– Došao sam do podataka da su moji porijeklom iz Brinjske Kamenice, te da su u Slavoniju doselili krajem 1853. godine, budući da sam našao dokumente u kojima stoji što su sve kupili po dolasku u Požegu. To klupko se odmotalo i ja sam odlučio napisati knjigu. Gospodin Holjevac tu je napravio ogroman posao, a nakon svega je i promovirao knjigu. I tako je krenulo…
A kad je krenulo, Đuro više nije znao stati.
– Drugu knjigu napisao sam povodom 50 godina mog nogometnoga kluba, NK Golobrdci. Nakon toga napisao sam i tri knjige o ličkoj župi i mjestu Podlapača, iz koje porijeklo vuče otac moje supruge. Kao dijete od šest godina ostao je bez oca, majka se udala u Slavoniju i on više nikad nije bio u tome mjestu. Nije poznavao ni svoju rodbinu, a kako sam baš tamo radio na razminiranju, počeo sam kopati i o tome. Mjesto je to koje je 1900. godine imao tri tisuće stanovnika, a danas ih ima manje od stotinu… Puno ljudi iz dijaspore, među kojima je i američki senator Mark Bebich, javljaju mi se i traže knjige, a pomogao sam mnogima i kod dobivanja hrvatske putovnice. Ja sam vam u Hrvatskoj postao sinonim za Podlapaču…
Pogađate, tek rođeni skriboman na tome nije stao.
– Sva podrška koja je dolazila ohrabrila me da napišem knjigu i o svom rodnom selu Golobrdci, kao i o selu Donji Emovci, rodnom selu moje majke. Nakon svega toga, na nagovor župnika u Požegi, napisao sam knjigu o mjestu značajnom po monsinjoru Jozi Devčiću, koji je svojevremeno bio u zatvoru zbog mozaika posvećenog kardinalu Stepincu.
Screenshot
Nakon svega, vrlo logičnom djelovala je ideja da napiše knjigu i o Novom Čiču.
– Nakon 19 godina života u Novom Čiču, smatrao sam da se i tome mjestu moram odužiti na neki način. Tim ljudima, mojim prijateljima, ali to je zapravo i doprinos Turopolju. Ovaj kraj ima svoje povjesnice još od starih vremena, ali o Novom Čiču u tim knjigama nema spomena zato što je neko vrijeme pripadalo prostoru koje se zvalo Zagrebačko polje – počinje Đuro opisivati svoje djelo.
– Susreo sam se usput s puno nedoumica, ali bio sam uporan kao i obično, pa sam uspio otkriti puno toga što je do sad bilo nepoznato. Imao sam i sreće u nesreći, budući da se zbog potresa morao rušiti stari vatrogasni dom, u čijim je temeljima bila sačuvana spomenica koja je otvorila cijelu priču. Moje sve knjige bazirane su na temeljnim dokumentima, a ne na rekla-kazala varijanti. Imao sam i sreću što sam došao do gospođe koja je sačuvala spomenicu škole, dosad nepoznatu. Na osnovu te spomenice mogao sam pisati o školi od osnivanja, jer tu su imena svih nastavnika, zapisi o svim zidanjima objekata, popisi svih ljudi vezanih za vatrogastvo… Tu su značajne i crkvene knjige, kroz koje možemo pratiti prezimena koja su tu živjela, ljude koji su sve to i stvarali. Danas je u Novom Čiču, zahvaljujući svim tim migracijama, jako malo prezimena iz tih dokumenata. Kroz knjigu sam ih sve spomenuo, sve koji su bili značajni za društveni život mjesta.
Jedan dio posebno je impresivan.
– U knjizi je i popis svih župnika od 1501. godine do danas, a o većini njih tu je i kratki životopis!
Štošta je Đuro otkrio i dokumentima potkrijepio, što važnost ove knjige diže na ozbiljnu razinu.
– Dosad je bilo nepoznato i da je u Novom Čiču 1896. godine osnovano pjevačko društvo “Javor”. Bilo je aktivno do drugog svjetskog rata, a nakon rata je osnovano Kulturno-umjetničko društvo Antun Cvetković. Nakon dužeg prekida, prije 20 godina osnovano je KUD Čiče, a jedan sam i od autora knjige o tih prvih 20 godina Društva. Kulturni život u Novom Čiču, dakle, traje već 130 godine – priča Đuro i nastavlja:
– Prvi zapisi o Novom Čiču postoje još iz 1210. godine, a crkveni dokumentni Župu spominju od 1334. godine. To su najstariji zapisi o mjestu koje sam uspio pronaći.
Detalja je u cijeloj priči koliko ti srce želi…
– Puno toga vezano je uz industrijski razvoj, uz grofove koji su držali ove posjede i tvornici koja je bila u Želinu, izdvojenom grofovskome mjestu par kilometara sjevernije od Novog Čiča. Samo mjesto imalo je značaj zbog tvornice pjenice, metli i četki, koja je bila u Čiču od 1870-ih godina. Ta je tvornica bila značajna za cijeli kraj, budući da je tu bilo puno zaposlenih, koji su tu radili, živjeli i ostajali živjeti, stvarali obitelji. Razvojem tvornice počele su i migracije u Novo Čiče. Uz to, tvornica je bila značajna i za Veliku Goricu, jer konjski tramvaj kojnača i uveden je zbog radnika koji su putovali na posao u Novo Čiče. Kojnača je imala tri stanice u Velikoj Gorici i jednu, posljednju, ispred tvornice. Tramvaj je krenuo 1907. godine, a postoje i pisani tragovi koliko je tereta prevezeno, koliko je putnika prevezeno, tu su i financijski podaci, cijelo poslovanje… To je trajalo sve do pred drugi svjetski rat, kad je postao neisplativ.
Tu je i industrijski dodatak:
– Došao sam i do podatka da se u Čiču proizvodio šećer, ali nisam uspio pronaći nikakav dokument o tome. Uz to, u krugu tvornice bila je i najveća mljekara u kraju, koja je imala svoje trgovine i u Zagrebu.
Ukratko, u selu se dobro živjelo.
– Čiče je u to vrijeme imalo i svoje trgovine, a i danas imamo trgovinu u kući u kojoj je bila prva trgovina u mjestu, stara 120 godina. Bilo ih je više, što znači da je kraj bio dosta razvijen, zahvaljujući u prvom redu industriji. Poljoprivreda je bila beznačajna, jer ovo su bila naplavna područja i kopanjem kanala oko grada, ali i oko Čiča, isušivao se prostor, davala prilika za veću poljoprivredu i za veće naseljavanje.
Česte poplave bile su ozbiljan problem za cijeli kraj, ali ljudi su se snalazili.
– Kod izgradnje druge osnovne škole, ali prve građevine koja je građena s namjenom da bude škola, zbog čestih poplava su je izdigli za jedan metar, što je značajno poskupilo cijeli posao. Prva zgrada škole, otkupljena od grofa Erdödyja krajem 18. stoljeća, danas je obnovljeni dom KUD-a Čiče… Ali da, poplave su stvarale velike probleme, imamo i neke povijesne razine tih poplava, a imamo i zapise da je jedne godine župnik išao blagoslivljati kuće čamcem!
Većina kulturnih i društvenih aktivnosti u selu vezana je uz župnike, koji su imali i svoj izvor financiranja.
– Došli smo i do spoznaja da je u Župi bio organiziran Caritas, da je postojao pjevački zbor, ali i da je Župa imala svoje veliko gospodarstvo. Na taj način župnik je i održavao objekte. Imali su vinograde na bregima, oranice, šume… Župljani su pomagali u tome, a Župa se tako financirala, tako su i građeni razni objekti, prije svega kapelice. Crkva je nekad, naravno, bila drvena, a 1905. izgrađena je kapelice Ranjenog Isusa, koja je bila proštenište za cijeli ovaj kraj. Tu su dolazili ljudi izdaleka – kaže Đuro pa nastavlja:
– Dvaput je u Novom Čiču bio i kardinal Stepinca, prvo 1938. godine, pa opet za vrijeme rata. Dolazio je zbog blagoslova obnovljene župne crkve, a zatim povodom krizme. Na ulazu u selo, na današnjem raskršću kod Konzuma, bio je slavoluk i tu se dočekivalo velike uzvanike poput njega. Pješke bi se išlo kroz selo u procesiji, sve do crkve. Ako bi biskupi dolazili s druge strane, slavoluk se radio na mostu u Jagodnom… Na odlasku se uzvanika pješke ispraćalo do izlaza iz sela.
Screenshot
Najstarije društvo u Novom Čiču je vatrogasno društvo.
– Osnovano je 1985. godine uz pomoć školskih i vjerskih struktura. Prvi predsjednik vatrogasnog društva bio je župnik, što govori o dobroj strukturi svih suradnji. Tvornica je imala svoje vatrogasce, no nakon nekih požara u mjestu pokazalo se da to nije dovoljno. Imamo i fotografiju prve pumpe, koja će biti izložena u novom vatrogasnom domu. U knjizi su popisani svi predsjednici, tajnici, komandiri, zamjenici…
Zapisao je Đuro Mesić u svojoj knjizi i sve važno za nogometni klub, osnovan 1948., kao i o tri godine starijem Lovačkom društvu Trčka, koje svoj dom ima u Bukevju. Tu su i fotografije narodnih nošnji stare i po stotinu godina, kao i zapisi o pjevačkom društvu “Javor”, KUD-u Antun Cvetković i današnjem KUD-u Čiče te nekadašnjoj udruzi žena i današnjem Društvu žena Novo Čiče, ali i sve važno o Čičkim novostima, seoskim novinama koje je početkom ovoga stoljeća izdavao mjesni odbor. Uz sve ostalo, tu je i popis poginulih iz Župe u posljednja tri rata.
– U prvom svjetskom ratu Župa je imala 38 poginulih, a u drugom 42. U Domovinskom ratu poginuo je jedan župljanin, Stjepan Zubek iz Ribnice – zaključuje Đuro svoju priču o skribomaniji, lokalpatriotizmu s više adresa i, prije svega, doprinosu povijesti našega kraja.
Hvala, gospon Đuro!
Legenda o jezeru: Od oranica do kupališta na koje svi dolaze
Naravno, priča o Novom Čiču ne može proći bez jezera Čiče, za mnoge prvu asocijaciju na ovo mjesto.
– Jezero je nastalo kopanjem šljunka za potrebe izgradnje Velike Gorice. Do sedamdesetih godina tamo su bile oranice, zna se i kad je i tko otkupljivao tu zemlju, a onda je krenulo kopanje… Na širem području Gorice u to je vrijeme bilo više jezera, to je poznata stvar, i sva ona bila su istovremeno i kupališta. Tako je bilo i u Novom Čiču, gdje se jezero širilo, pa je brzo niknuo i kafić, i kabine za presvlačenje… Na jezeru su se održavale i utrke čamaca, tako da su tu bile i tribine, mnogi i dalje pamte Čič Beach. Za to kupalište znali su i moji prijatelji iz Požege koji su studirali u Zagrebu, svi su dolazili.
Kultura
Multidisciplinarna umjetnica Amele Frankl predstavit će rad o prometejskoj vatri u Galeriji Galženica
-
Vijestiprije 2 danaVelika Gorica dobila prvi Baby Signs centar u Hrvatskoj
-
CityLIGHTSprije 4 danaZnanstveni simpozij u Velikoj Gorici: ‘Jedan od mlađih, ali i aktivnijih zavoda je upravo Zavod u Velikoj Gorici’
-
HOTNEWSprije 4 danaCITY ANKETA Dan žena na goričkim ulicama
-
CityLIGHTSprije 4 danaVelikogoričanke povodom Dana žena dobile cvijeće od gradonačelnika Ačkara