Sport
Sve što spaja i razdvaja Goricu i Rijeku: Treneri, igrači, analitičari, smjene, tuge i veselja…
Nogometaši Gorice u nedjelju od 19.30 sati gostuju kod Rijeke, kluba u kojem je dvaput igrao aktualni trener Gorice, ali i kluba kojeg vodi bivši trener Gorice. No to je samo dio niza poveznica klubova iz Turopolja i s Kvarnera…
U svoju posljednju fazu ulazi šesta gorička prvoligaška sezona, a prva sljedeća stepenica je – Rujevica. Nezaustavljiva Rijeka kao vodeća momčad prvenstva u posljednjoj će utakmici kola, u nedjelju od 19.30 sati, dočekati protivnika s kojim je povezana na više razina, načina i modela, klub koji je za nju i koban i sretan, i važan i presudan, a često je bio i bazen iz kojeg su gazda Mišković i njegova ekipa često voljeli bacati svoju mrežu i osnažiti vlastiti kadar.
Doista, nema kluba u HNL-u s kojim je Gorica tijekom ovih nepunih šest sezona imala toliko dodirnih točki, sjecišta u kojima su se susretali i trenutaka koji su ih razdvajali. Još od prvoga dana. Doslovno.
– Da, uspjeli smo pobijediti, ali s druge strane imali smo jako dobrog protivnika. I mnogi će, zapamtite što sam rekao, polomiti zube na Gorici… – proročanski je govorio Matjaž Kek još tamo 28. srpnja 2018. godine.
Tog je dana Gorica debitirala u HNL-u, ispisala vlasititu povijest i doživjela poraz 2-0 na Rujevici. Svoj prvoligaški debi upravo je tog riječkog poslijepodneva odradio i Sergej Jakirović, koji je u prvoligaškoj premijeri krenuo s Kahlinom, Mchedlishvilijem, Čagaljem, Jovičićem, Špičićem, Maločom, Marinom, Dvornekovićem, Maslowskim, Atiemwenom i Zwolinskim. I nije to izgledalo loše, potvrdit će to i riječi Matjaža Keka, ali golovi Domagoja Pavičića i Marija Pavelića odnijeli su Rijeki do pobjede.
A onda je krenula – gorička serija! Sredili su naši nogometaši Rijeku u sljedećih pet međusobnih utakmica (?!), a i u sljedeće tri Rijeka je uspjela uzeti još samo jedan jedini bod, pa u devetoj uzastopnoj još jedan… Pretvorila se Gorica u cijeloj toj priči u pravu “crnu mačku” za Riječane, a prva od tih pobjeda donijela je i velike promjene u klubu s Rujevice.
Tog 6. listopada 2018. trener Jakirović morao je biti na tribanama zbog suspenzije, momčad je s klupe vodio njegov pomoćnik Saša Sabljak, a pobjedu 2-1 donijeli su Zwolinski i Atiemwen.
– Čuo sam se s predsjednikom Damirom Miškovićem i od ovoga trenutaka više nisam trener Rijeke. Ja sam najodgovorniji za rezultat, a u ovom trenutku treba nešto mijenjati. Ovo ostaje moj klub, hvala svima, ali ja odlazim – izgovorio je Matjaž Kek, čovjek koji je Rijeci donio povijesnu prvu titulu prvaka držažve, upravo u Velikoj Gorici, nakon poraza od Gorice.
Iza Rijeke i Gorice cijeli je niz antologijskih okršaja, utakmica koje se pamte… Foto: Goran Kovačić/PIXSELL
Crnom riječkom nizu u sudarima s njihovom “crnom mačkom” kraj je stigao tek u prvim danima travnja 2021. godine, i to usred Turopolja. Pamtimo dobro i tu utakmicu, jednu od luđih koje su odigrane u goričkoj prvoligaškoj priči, jer u 64. minuti semafor je pokazivao katastrofalnih 0-4 za goste s Kvarnera. A onda je, u 74. minuti, pogodio bivši igrač Rijeke Josip Mitrović, deset minuta poslije i Ognjen Mudrinski, a u 85. je već bilo 3-4, nakon autogola Nina Galovića. Na kraju Gorica nije uspjela doći barem do boda, ali definitivno je to utakmica koja spada među posebno pamtljive.
Sve dugove nakupljene kroz te tri sezone Riječani su u velikoj mjeri naplatili 22. svibnja 2021, mjesec i pol dana kasnije. Sezona je to koju je briljantno do polovice doveo Valdas Dambrauskas, sezona je to u kojoj je Gorica 35 kola bila na poziciji koja vodi u Europu, ali posljednje, 36. kolo odvelo je Sinišu Oreščanina i njegova igrače upravo na Rujevicu. Gorici je trebao bod za Europu, Rijeci je trebala pobjeda za Europu, a do nje je domaći sastav i došao. Gol Luke Menala u 79. minuti za konačnih 2-1 uništio je daleko najbolju priliku Gorice da izađe u europska natjecanja, a trener Siks tom se utakmicom i oprostio od klupe našeg prvoligaša.
Neobična je bila i prva sljedeća utakmica, u kojoj je Gorica zadnjih pola sata bila s igračem manje, ali svejedno je uspjela pobijediti 1-0, autogolom Čestića u 73. minuti, a nakon toga je krenula riječka dominacija u međusobnim ogledima. Jedina preostala pobjeda dogodila se prošlog proljeća, u onom ludom goričkom jurišu na deveto mjesto, u susretu u kojem je na klupi Gorice bio Željko Sopić, a na Rijekinoj – Sergej Jakirović i Marin Ivančić. Dvojac koji je obilježio prvu sezonu i pol u prvoligaškom društvu ovoga puta bio je s druge strane, ali to je zapravo samo početak jednog novog niza.
Već u toj utakmici u dresu Rijeke nastupio je Niko Janković, momak koji u Gorici nije prošao, da bi “oživio” preko Jakirova Zrinjskog, a onda otišao za njim u Rijeku. Kad je ta prošla sezona završila, Jakirović je krenuo slagati neku novu Rijeku, ovu koja blista cijele ove sezone, a u svom rosteru poželio je i Tonija Fruka, do toga trenutka igrača Gorice. A danas uvjerljivo najboljeg asistenta lige. Doveo je i Marijana Čabraju, još jednog igrača kojeg je vodio u Gorici, koji je ostavio dubok trag u našem klubu, pa je gorički pečat u riječkoj svlačionici postao još snažniji.
Novi korak u “goričanizaciji” svoga kluba Riječani su napravili u trenutku kad je Jakir odlučio prihvatiti ponudu Dinama, tamo krajem kolovoza prošle godine.
– Znate, mi bismo željeli Željka Sopića na svojoj klupi… – javio se predsjednik Mišković kolegi Črnku, koji nije mogao, a ni želio zadržavati trenera koji je izveo čudo u proljetnom dijelu prošle sezone i očuvao Goricu u najvišem rangu.
Sopa je, dakle, Turopolje zamijenio Kvarnerskim zaljevom, pritom poželio povesti sa sobom i praktički cijeli stručni stožer, ali tu je predsjednik Črnko podigao rampu.
– E, to neće ići…
Uhodani stožer tako je dočekao Dinka Jeličića, a na izmaku listopada Sopić je prvi put dočekao Goricu na Rujevici. I pobijedio 1-0, golom Marca Pašalića, unatoč one dvije kolosalne šanse za Goricu u samoj završnici…
Stigla je tako i zima, a Rijeka je postala još više “gorička”. Josip Paušić, prethodne četiri godine analitičar Gorice, odlučio je prihvatiti poziv bivšeg šefa i preseliti na Rujevicu.
– Hajduk je doveo Perišića i Brekala, a mi smo doveli analitičara iz Gorice – u svom je stilu kazao Sopić uspoređujući ulaganja Hajduka i njegova kluba u zimskom prijelaznom roku.
Slučajno ili ne, Rijeka je na proljeće postala još bolja nego na jesen, pa se ta priča o Josipovu “transferu” iz sarkazma pretvorila u nešto vrlo konkretno i opipljivo. Uz sve ostalo, i Paušićev doprinos nedvojbeno je izuzetno važan u svemu što Rijeka radi u borbi za naslov prvaka, a debitirao je u – Velikoj Gorici!
Na terenu su bili ostaci snijega, Gorica je bila u vodstvu 2-0, ali Rijeka je u nastavku dobila dva penala, pa do potpunog preokreta došla golom Galešića u 89. minuti. Sopić je ludovao od sreće dolje uz teren, navijači Gorice kasnije su komentirali da se ponašao kao da nikad nije ni bio u Gorici, kao da mu Gorica nije ponudila šansu da doživi ovaj veliki uzlet u svojoj trenerskoj karijeri. A Sopa se ljutio jer je vjerovao da je snijeg na terenu bio namjerno, kao podvala njemu i njegovoj momčadi…
Ništa puno drukčije nije bilo ni 18 dana poslije, pri novom dolasku Rijeke u Veliku Goricu. Ovoga puta snijeg je zamijenila obilna kiša, uvjeti za igru opet su bili na opasnoj granici regularnosti, a pobjedu je opet odnijela Rijeka. Ovoga puta uz tri, a ne “samo” dva penala, što je i ovoj utakmici donijelo posebnu notu. U samo 18 dana, u dvije utakmice s istim protivnikom, Rijeka je dobila točno pet penala, što je teški raritet, ali ne i nešto što bi izazvalo komentar bivšeg trenera Sopića. Međutim, komentirao je zato bivši trener Jeličić.
– Ozbiljno razmišljam o tome da patentiram samoljepljive majice, da se ruke ne mogu odvojiti od tijela… – kazao je očito nezadovoljni Dinko, ali malo mu je vrijedilo.
Rijeka je itekako imala prste u velikom padu Gorice na otvaranju proljeća, posljedično i na Jeličićevu sudbinu, a nakon svega i nije bilo posebno neočekivano što je Gorica na njegovo mjesto dovela – bivšeg igrača Rijeke. Rajko Vidović imao je već 26 godina kad je konačno stigla prva prilika u HNL-u, i to baš kroz poziv Rijeke.
– U Rijeci sam bio dvaput, prvo u sezoni 2001-02, a onda opet u sezoni 2003-04, budući da sam između toga godinu proveo u Kamen Ingradu. U prvome mandatu nije sve bilo idealno, ali zato tu drugu sezonu pamtim samo po dobrome. Bilo mi je jako lijepo u Rijeci, osjećao sam se tamo kao doma, a veze su ostale i do danas. Uostalom, kći Laura studira stomatologiju upravo u Rijeci, često odemo s njoj, tako da me s vremena na vrijeme i sad navratim u grad u kojem sam kao igrač počeo svoju HNL karijeru – ispričao je Vidović.
Da svi ti odnosi Rijeke i Gorice budu još malo više isprepleteni, pobrinula se sezona u Lokomotivi, u zadnjoj fazi njegove karijere. Momčad s Kajzerice te je sezone izborila ulazak u prvu ligu, iz koje više nije ispadala, a učinila je to s gomilom mladih igrača, ali i dvojicom iskusnih, koji su vodili tu momčad – Željkom Sopićem i Rajkom Vidovićem.
– U konktaku smo mi stalno, čujemo se i vidimo kad uspijemo. Sopa i ja u jako smo dobrim odnosima – ne skriva Rajko, koji je prošle nedjelje prvi poraz na klupi Gorice doživio u sudaru s kumom Jakirovićem.
S prijateljem Sopićem, nadamo se, proći će barem za nijansu bolje. I možda, zašto ne, pomoći kumu Jakiru…
Sport
Mali košarkaši, veliki snovi: ‘Ako klinci budu uživali u igri, doći će i rezultat’
Pretkadeti KK Gorice u nedjelju će u dvorani srednjih škola igrati kvalifikacijski turnir za Jedinstvenu kadetsku ligu, u kojoj će sudjelovati 12 najboljih klubova u državi. Protivnici će Hanijevim dečkima biti Cibona i Kvarner…
Sport
Generalka bez sedmorice: Mali Štef u prvih 11, desni bek na privremenom radu
Nogometaši Gorice pobijedili su mađarski ZTE iz Zalaegersega 1-0 u posljednjoj pripremnoj utakmici u Umagu. Utakmicu je riješio Elvir Duraković, a kad je završila, preostalo je jedino krenuti na put kući…
Sport
Pančo abdicirao! Završio uspješnu eru u Samoboru, a Mraclin traži trenera…
Marko Pancirov više nije trener Samobora, nakon više od dvije godine završio je ovu epizodu svog nogometnog puta, a objava koja će zainteresirati mnoge klubove stigla je u noćnim satima
Sport
Bračićeva HVIDR-a: ‘Spavao sam s peharom! A sad sanjam Kutiju s goričkim haklerima…’
Osvajanje HVIDRA-e mi je jedan od najljepših trenutaka u životu!, kaže Damir Bračić, čovjek koji je okupio momčad pod nazivom “Taxi Bračić”, prve goričke ekipe nakon 1997. koja je osvojila ovaj prestižni turnir
Piše: Matko Mihaljević
Dojmovi nakon još jedne HVIDRA-e sliježu se i dalje. Prvi put u više od tri desetljeća dugoj povijesti ovog goričkog malonogometnog turnira osvajač je “Taxi Bračić”, a prvi put u ovom tisućljeću turnir je osvojila ekipa sastavljena isključivo od domaćih, goričkih haklera.
Najpoznatiji svjetski taksist sigurno je i dalje legendarni Robert De Niro, ali ako pričamo o najpoznatijem taksistu Turopolja, onda je to nakon ovog trofeja bez ikakve konkurencije Damir Bračić (50). Dobri duh našeg kraja i malonogometnih terena, nakon godina i godina pokušaja konačno je digao trofej u “Bakariću” i, kako kaže, to mu je jedan od najljepših trenutaka u životu.
Jeste li vjerovali prije početka turnira da možete do kraja?
– Iskreno, jesam. Čak smo u nekoliko navrata i pričali o tome. Ima ova ekipa već iskustva osvajanja, govorio sam o tome ranije, a i prošlogodišnje osvojeno treće mjesto na HVIDR-I dalo nam je za pravo vjerovati. Moram reći kako sam ja osobno ovaj naslov posvetio svom pokojnom ocu, koji je preminuo prije devet godina. Puno mi to znači, jedan od najljepših trenutaka u životu svakako.
Otkud mali nogomet uopće u vašem životu?
– Počeo sam kao sponzor prije osam godina. Prvi turnir je bila popularna “Humanitarka” i to smo odmah osvojili, početak iz snova. Imao sam tada u momčadi eminentna imena, uglavnom su to bili igrači koji su igrali za Big Bang; Anton Gaši, Damir Čibarić, Mario Švigir, Dino Bartoluci…
Ekipa koja je ove godine osvojila HVIDR-u već je dugo na okupu. Tko je sve igrao?
– Ma to su moji Galacticosi. Najdraža su mi, a i najbolja ekipa do sad. Ne samo zbog rezultata, već i zbog toga što su prava klapa i izvan terena. Moram reći da je ova ekipa I prije ovog osvojila neke turnire kao što su: Jaska, Pisarovina ili Vrbovsko…
Igrači koji su igrali na ovogodišnjoj HVIDR-i su: Fran Vujnović, Filip Turkalj, Luka Sedlaček, Mijo Šarić (zbog ozljede ovaj put kao moralna podrška) Dominik Smolković, Toni Borovac, Filip Harambašić, Domagoj Matić, Mato Barišić, Marko Preradović, Nikola Lovrić, Ante Banić, golman David Petar Buđak i voditelj ekipe Antonio Ćosić, inače igrač koji nije igrao zbog ozljede, ali odradio je vrhunski trenerski posao.
Kako je izgledao put do finala?
– Bili smo nositelji tako da nam je to malo olakšalo posao jer smo krenuli od šesnaestine finala, padali su redom: Oštri Ćošak, Kos-prijevoz i Agrad-projekt. U polufinalu smo dobili Pizza Factory, a u finalu Slane Srdele. Iako smo protiv Agrada u četvrtfinalu slavili s visokih 5:0 mislim da će se svi složiti da je to bila najteža utakmica. Da Buđak, jedan od mojih Galacticosa, nije branio kao Casillas u najboljim danima, možda i ne bismo pobijedili. Zahvaljujući njemu, dobili smo tako uvjerljivo. Inače, Agrad je ove zime odigrao 50-ak utakmica i upisao samo pet poraza, tako da ova pobjeda ima zaista posebnu težinu.
Koliko su navijači pomogli u osvajanju ovog trofeja?
– Puno. Bez lažne skromnosti tvrdim da smo imali najbrojnije i najglasnije navijače koji su nam itekako pomogli u ostvarenju cilja. Tribine su najbolji pokazatelj da smo prava gorička klapa, svi do jednog.
Je li bilo suza? Kako ste slavili?
– Bilo je više smijeha nego suza. Slavilo se skoro do zore, najprije kod Jure uz najbolju klopu, a onda i u obližnjem Visionu uz dobru kapljicu. Moram priznati da nakon proslave nisam uspio ni doći do krevete, zaspao sam u automobilu poput bebe, u društvu najdražeg “suvozača” te noći, našeg pehara. Nogomet se igra na dva poluvremena, ali koliko god ga volim, ipak mi je treće poluvrijeme najdraže. Ako me razumijete…
Na koliko turnira ste sudjelovali dosad? Zaradi li se nešto?
– Nikad me nije zanimao novac, ovo radim iz čiste ljubavi i do sad sam pod imenom “Taxi Bračić” s različitim ekipama sudjelovao na pedesetak turnira, a broj naslova je dvoznamenkast, tako da sam i s rezultatima jako zadovoljan. Očito imam nos za igrače, iako nikad sam nisam ozbiljno igrao.
Kako to funkcionira unutar vaše male sportske zajednice na turnirima?
– Ma najbitnije je da uvijek vlada dobra atmosfera, bilo da smo u našoj Velikoj Gorici ili negdje izvan grada. Ako putujemo na turnir, ja vozim dečke, ali u odluke na terenu se ne miješam, igrači to ipak rade bolje od mene. Ja sam tu prvenstveno podrška u svakom pogledu i naravno najveći navijač. Ipak, nisam baš skroz sam u ovoj priči. Moja sestra Ivana je zadužena za to da dresovi budu čisti. Zauzvrat ja pričuvam svog dragog nećaka Bornu s vremena na vrijeme. Kompenzacija, mora tako – smije se Bračić.
Kakvi su daljnji planovi?
– Nema odmora. Već ovaj vikend čeka nas u subotu najprije turnir u Vrbovskom, a onda u nedjelju cjelodnevni turnir u Pisarovini.
Imate li neki nedosanjani san s ovom ekipom?
– Imam. Kutija šibica! Za sad je to još uvijek san, ali vjerujem da ćemo napraviti da bude stvarnost. Zaista vjerujem da ću s ovom ekipom jednom osvojiti i legendarnu Kutiju!
Severinin tjelohranitelj kao “čuvar taksija”
Popularni “Taxi Bračić” vozi već 11 godina, a u živopisnom poslu poput ovoga uvijek bude i živopisnih doživljaja.
– Stvarno sam se svega nagledao. Recimo, prije nekoliko godina vozio sam neke Engleze iz Zagreba u Novalju. Bili su jako glasni cijelim putem i to sam još nekako tolerirao, no kad su krenuli povraćati po autu, protestirajući da neće platiti vožnju i štetu, prekipjelo mi je. Kako je na putu s nama bio moj prijatelj Mići Kuzmanović, inače stric našeg rukometnog reprezentativca Dominika Kuzmanovića i bivši tjelohranitelj Severine, ali i, ključno za priču, legendarni taekwandoaški as. Dovoljno je bilo da samo pogleda dečke. Da skratim, svi su bez pogovora platili štetu… Naravno, ima tu i puno lijepih trenutaka. Sve u svemu, volim svoj posao.
Osvojio nagradu i poseban dres, a izgubio – malo kose…
Uz Damira Bračića bili su i Dominik Smolković, kapetan i najbolji igrač turnira, ali i Toni Borovac, koji je bio i inicijator ovog malonogometnog druženja.
– Dojmovi su se sad već slegli, ali osjećaj je i dalje fenomenalan. Ponosan sam na nagradu za najboljeg igrača, ali naravno da sam najsretniji zbog cijele ekipe i činjenice da smo osvojili turnir u svome gradu. Stvarno je bilo lijepo, a meni se čini da mi je nakon svadbe s mojom Korinom krenulo na svim poljima. Dobro, izgubio sam malo kose, ali to tako ide s muževima – sa smiješkom kaže Smolković, koji je osvojio potpisan dres Osasune još jednog Goričana, našeg reprezentativca Ante Budimira.
Na pitanje je li im draži veliki ili mali nogomet, odgovori se razlikuju.
– Veliki nogomet je ipak broj jedan – kaže Smolković, a Borovac, prekaljeni dribler iz Porinove, ima drukčiji stav:
– Ma sve je to super, ali za mene je mali nogomet broj jedan…
-
Sportprije 6 danaBivši igrač Gorice: ‘Prao sam automobile i raznosio pizze, a sad igram prvu ligu!’
-
Sportprije 6 danaTaxi Bračić pobjednik 33. Kupa HVIDR-a, Dominik Smolković najbolji igrač, David Buđak najbolji vratar
-
Sportprije 5 danaDo pobjede u pet minuta: Debi za pamćenje, dva brza komada i jedna ozljeda
-
Sportprije 2 danaPančo abdicirao! Završio uspješnu eru u Samoboru, a Mraclin traži trenera…