Sport

Sve što spaja i razdvaja Goricu i Rijeku: Treneri, igrači, analitičari, smjene, tuge i veselja…

Nogometaši Gorice u nedjelju od 19.30 sati gostuju kod Rijeke, kluba u kojem je dvaput igrao aktualni trener Gorice, ali i kluba kojeg vodi bivši trener Gorice. No to je samo dio niza poveznica klubova iz Turopolja i s Kvarnera…

Objavljeno

prije 2 godine

19. travnja 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

U svoju posljednju fazu ulazi šesta gorička prvoligaška sezona, a prva sljedeća stepenica je – Rujevica. Nezaustavljiva Rijeka kao vodeća momčad prvenstva u posljednjoj će utakmici kola, u nedjelju od 19.30 sati, dočekati protivnika s kojim je povezana na više razina, načina i modela, klub koji je za nju i koban i sretan, i važan i presudan, a često je bio i bazen iz kojeg su gazda Mišković i njegova ekipa često voljeli bacati svoju mrežu i osnažiti vlastiti kadar.

Doista, nema kluba u HNL-u s kojim je Gorica tijekom ovih nepunih šest sezona imala toliko dodirnih točki, sjecišta u kojima su se susretali i trenutaka koji su ih razdvajali. Još od prvoga dana. Doslovno.

– Da, uspjeli smo pobijediti, ali s druge strane imali smo jako dobrog protivnika. I mnogi će, zapamtite što sam rekao, polomiti zube na Gorici… – proročanski je govorio Matjaž Kek još tamo 28. srpnja 2018. godine.

Tog je dana Gorica debitirala u HNL-u, ispisala vlasititu povijest i doživjela poraz 2-0 na Rujevici. Svoj prvoligaški debi upravo je tog riječkog poslijepodneva odradio i Sergej Jakirović, koji je u prvoligaškoj premijeri krenuo s Kahlinom, Mchedlishvilijem, Čagaljem, Jovičićem, Špičićem, Maločom, Marinom, Dvornekovićem, Maslowskim, Atiemwenom i Zwolinskim. I nije to izgledalo loše, potvrdit će to i riječi Matjaža Keka, ali golovi Domagoja Pavičića i Marija Pavelića odnijeli su Rijeki do pobjede.

A onda je krenula – gorička serija! Sredili su naši nogometaši Rijeku u sljedećih pet međusobnih utakmica (?!), a i u sljedeće tri Rijeka je uspjela uzeti još samo jedan jedini bod, pa u devetoj uzastopnoj još jedan… Pretvorila se Gorica u cijeloj toj priči u pravu “crnu mačku” za Riječane, a prva od tih pobjeda donijela je i velike promjene u klubu s Rujevice.

Tog 6. listopada 2018. trener Jakirović morao je biti na tribanama zbog suspenzije, momčad je s klupe vodio njegov pomoćnik Saša Sabljak, a pobjedu 2-1 donijeli su Zwolinski i Atiemwen.

– Čuo sam se s predsjednikom Damirom Miškovićem i od ovoga trenutaka više nisam trener Rijeke. Ja sam najodgovorniji za rezultat, a u ovom trenutku treba nešto mijenjati. Ovo ostaje moj klub, hvala svima, ali ja odlazim – izgovorio je Matjaž Kek, čovjek koji je Rijeci donio povijesnu prvu titulu prvaka držažve, upravo u Velikoj Gorici, nakon poraza od Gorice.

Iza Rijeke i Gorice cijeli je niz antologijskih okršaja, utakmica koje se pamte… Foto: Goran Kovačić/PIXSELL

Crnom riječkom nizu u sudarima s njihovom “crnom mačkom” kraj je stigao tek u prvim danima travnja 2021. godine, i to usred Turopolja. Pamtimo dobro i tu utakmicu, jednu od luđih koje su odigrane u goričkoj prvoligaškoj priči, jer u 64. minuti semafor je pokazivao katastrofalnih 0-4 za goste s Kvarnera. A onda je, u 74. minuti, pogodio bivši igrač Rijeke Josip Mitrović, deset minuta poslije i Ognjen Mudrinski, a u 85. je već bilo 3-4, nakon autogola Nina Galovića. Na kraju Gorica nije uspjela doći barem do boda, ali definitivno je to utakmica koja spada među posebno pamtljive.

Sve dugove nakupljene kroz te tri sezone Riječani su u velikoj mjeri naplatili 22. svibnja 2021, mjesec i pol dana kasnije. Sezona je to koju je briljantno do polovice doveo Valdas Dambrauskas, sezona je to u kojoj je Gorica 35 kola bila na poziciji koja vodi u Europu, ali posljednje, 36. kolo odvelo je Sinišu Oreščanina i njegova igrače upravo na Rujevicu. Gorici je trebao bod za Europu, Rijeci je trebala pobjeda za Europu, a do nje je domaći sastav i došao. Gol Luke Menala u 79. minuti za konačnih 2-1 uništio je daleko najbolju priliku Gorice da izađe u europska natjecanja, a trener Siks tom se utakmicom i oprostio od klupe našeg prvoligaša.

Neobična je bila i prva sljedeća utakmica, u kojoj je Gorica zadnjih pola sata bila s igračem manje, ali svejedno je uspjela pobijediti 1-0, autogolom Čestića u 73. minuti, a nakon toga je krenula riječka dominacija u međusobnim ogledima. Jedina preostala pobjeda dogodila se prošlog proljeća, u onom ludom goričkom jurišu na deveto mjesto, u susretu u kojem je na klupi Gorice bio Željko Sopić, a na Rijekinoj – Sergej Jakirović i Marin Ivančić. Dvojac koji je obilježio prvu sezonu i pol u prvoligaškom društvu ovoga puta bio je s druge strane, ali to je zapravo samo početak jednog novog niza.

Već u toj utakmici u dresu Rijeke nastupio je Niko Janković, momak koji u Gorici nije prošao, da bi “oživio” preko Jakirova Zrinjskog, a onda otišao za njim u Rijeku. Kad je ta prošla sezona završila, Jakirović je krenuo slagati neku novu Rijeku, ovu koja blista cijele ove sezone, a u svom rosteru poželio je i Tonija Fruka, do toga trenutka igrača Gorice. A danas uvjerljivo najboljeg asistenta lige. Doveo je i Marijana Čabraju, još jednog igrača kojeg je vodio u Gorici, koji je ostavio dubok trag u našem klubu, pa je gorički pečat u riječkoj svlačionici postao još snažniji.

Novi korak u “goričanizaciji” svoga kluba Riječani su napravili u trenutku kad je Jakir odlučio prihvatiti ponudu Dinama, tamo krajem kolovoza prošle godine.

– Znate, mi bismo željeli Željka Sopića na svojoj klupi… – javio se predsjednik Mišković kolegi Črnku, koji nije mogao, a ni želio zadržavati trenera koji je izveo čudo u proljetnom dijelu prošle sezone i očuvao Goricu u najvišem rangu.

Sopa je, dakle, Turopolje zamijenio Kvarnerskim zaljevom, pritom poželio povesti sa sobom i praktički cijeli stručni stožer, ali tu je predsjednik Črnko podigao rampu.

– E, to neće ići…

Uhodani stožer tako je dočekao Dinka Jeličića, a na izmaku listopada Sopić je prvi put dočekao Goricu na Rujevici. I pobijedio 1-0, golom Marca Pašalića, unatoč one dvije kolosalne šanse za Goricu u samoj završnici…

Stigla je tako i zima, a Rijeka je postala još više “gorička”. Josip Paušić, prethodne četiri godine analitičar Gorice, odlučio je prihvatiti poziv bivšeg šefa i preseliti na Rujevicu.

– Hajduk je doveo Perišića i Brekala, a mi smo doveli analitičara iz Gorice – u svom je stilu kazao Sopić uspoređujući ulaganja Hajduka i njegova kluba u zimskom prijelaznom roku.

Slučajno ili ne, Rijeka je na proljeće postala još bolja nego na jesen, pa se ta priča o Josipovu “transferu” iz sarkazma pretvorila u nešto vrlo konkretno i opipljivo. Uz sve ostalo, i Paušićev doprinos nedvojbeno je izuzetno važan u svemu što Rijeka radi u borbi za naslov prvaka, a debitirao je u – Velikoj Gorici!

Na terenu su bili ostaci snijega, Gorica je bila u vodstvu 2-0, ali Rijeka je u nastavku dobila dva penala, pa do potpunog preokreta došla golom Galešića u 89. minuti. Sopić je ludovao od sreće dolje uz teren, navijači Gorice kasnije su komentirali da se ponašao kao da nikad nije ni bio u Gorici, kao da mu Gorica nije ponudila šansu da doživi ovaj veliki uzlet u svojoj trenerskoj karijeri. A Sopa se ljutio jer je vjerovao da je snijeg na terenu bio namjerno, kao podvala njemu i njegovoj momčadi…

Ništa puno drukčije nije bilo ni 18 dana poslije, pri novom dolasku Rijeke u Veliku Goricu. Ovoga puta snijeg je zamijenila obilna kiša, uvjeti za igru opet su bili na opasnoj granici regularnosti, a pobjedu je opet odnijela Rijeka. Ovoga puta uz tri, a ne “samo” dva penala, što je i ovoj utakmici donijelo posebnu notu. U samo 18 dana, u dvije utakmice s istim protivnikom, Rijeka je dobila točno pet penala, što je teški raritet, ali ne i nešto što bi izazvalo komentar bivšeg trenera Sopića. Međutim, komentirao je zato bivši trener Jeličić.

– Ozbiljno razmišljam o tome da patentiram samoljepljive majice, da se ruke ne mogu odvojiti od tijela… – kazao je očito nezadovoljni Dinko, ali malo mu je vrijedilo.

Rijeka je itekako imala prste u velikom padu Gorice na otvaranju proljeća, posljedično i na Jeličićevu sudbinu, a nakon svega i nije bilo posebno neočekivano što je Gorica na njegovo mjesto dovela – bivšeg igrača Rijeke. Rajko Vidović imao je već 26 godina kad je konačno stigla prva prilika u HNL-u, i to baš kroz poziv Rijeke.

– U Rijeci sam bio dvaput, prvo u sezoni 2001-02, a onda opet u sezoni 2003-04, budući da sam između toga godinu proveo u Kamen Ingradu. U prvome mandatu nije sve bilo idealno, ali zato tu drugu sezonu pamtim samo po dobrome. Bilo mi je jako lijepo u Rijeci, osjećao sam se tamo kao doma, a veze su ostale i do danas. Uostalom, kći Laura studira stomatologiju upravo u Rijeci, često odemo s njoj, tako da me s vremena na vrijeme i sad navratim u grad u kojem sam kao igrač počeo svoju HNL karijeru – ispričao je Vidović.

Da svi ti odnosi Rijeke i Gorice budu još malo više isprepleteni, pobrinula se sezona u Lokomotivi, u zadnjoj fazi njegove karijere. Momčad s Kajzerice te je sezone izborila ulazak u prvu ligu, iz koje više nije ispadala, a učinila je to s gomilom mladih igrača, ali i dvojicom iskusnih, koji su vodili tu momčad – Željkom Sopićem i Rajkom Vidovićem.

– U konktaku smo mi stalno, čujemo se i vidimo kad uspijemo. Sopa i ja u jako smo dobrim odnosima – ne skriva Rajko, koji je prošle nedjelje prvi poraz na klupi Gorice doživio u sudaru s kumom Jakirovićem.

S prijateljem Sopićem, nadamo se, proći će barem za nijansu bolje. I možda, zašto ne, pomoći kumu Jakiru…

Sport

Svjetski prvak u gostima: ‘Njegovo znanje za nas je odskočna daska’

Društvu iz Kluba obaranja ruku Viking VG u goste je došao Rino Mašić, institucija u svijetu njihova sporta. Oduševljen je bio Mašić, oduševljeni su bili i gorički obarači ruku…

Objavljeno

prije 3 sata

30. travnja 2026.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Gorički klub za obaranje ruke Viking VG posjetio je svjetski prvak u obaranju ruke Rino Mašić, koji je održao mali seminar o obaranju ruke, treningu i natjecanjima, kao i općenito o pristupu sportu i psihologiji sporta.

U prostorijama kluba okupilo se na desetke obarača koji su željno upijali znanje te, postavljajući pitanja i kroz lagani sparing sa svjetskim prvakom, puno naučili o obaranju ruke i treningu.

“Sam Rino Mašić bio je oduševljen prostorijama kluba i opremom te je u ugodnoj atmosferi održao odličan i poučan seminar, na kojem mu je klub Viking VG zahvalan, jer će znanje koje je podijelio s nama biti još jedna dobra odskočna daska za daljnji napredak našeg kluba.

Nadamo se i budućim posjetima našeg svjetskog prvaka, jer znamo da još puno toga imamo za naučiti, a on ima još puno toga za podučiti nas”, objavili su iz kluba.

Nastavite čitati

Moja županija

Maške, legendo: ‘Da mi je netko ovo pričao, rekao bih mu da je lud…’

Ante Mašić je s navršenih 40 godina odigrao svoju posljednju utakmicu, punih 11 godina nakon što je došao u Veliku Goricu i odjenuo dres KK Gorice. A do tad je u našem gradu bio ukupno – jedanput?!

Objavljeno

prije 3 sata

30. travnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Kad je te 2015. godina Ante Mašić na zaslonu mobitela ugledao “Josip Sesar zove…”, nije ni slutio da će si pritiskom na zelenu tipku promijeniti život.

– Dođi, treniraj s nama. Ako ti se svidi, možeš i ostati…

Došao je, probalo je, svidjelo mu se i – ostao je. Evo nas, 11 godina poslije, Ante Mašić otišao je u mirovinu kao legenda KK Gorice. Igrač koji je obilježio najuspješniju eru u povijesti velikogoričke košarke, čovjek kojega su duže od desetljeća u velikogoričkoj košarci voljeli i poštivali, kapetan koji nije morao puno govoriti da bi se čulo sve što ima za reći.

U posljednjoj utakmici ove sezone u Gradsku dvoranu stigao je Novi Zagreb, rezultatska važnost bila je minimalna, ali trenutak je bio poseban. Lopta je podbačena, otišla je i zadnji put u ruke igrača s brojem 8 u bijelom dresu, a onda je krenuo aplauz.

– Hvala ljudima iz kluba što su zaista lijepo sve to organizirali, bilo je baš jako lijepo. Doduše, u jednu je ruku bilo i čudno, emocije se miješaju u tom trenutku, ali prije svega je bilo lijepo. Je, priznajem, zastala je i suza u oku. Nije pobjegla niz lice, ali bila je tamo… – kaže Maške, kako ga zovu u svijetu košarke, nakon što je okačio visoke tenisice o klin.

I opet, tko bi te 2015. rekao da će se stvari rasplesti baš tako. Da će bivši igrač Cibone i onog euroligaškog Zagreba, košarkaš s ozbiljnim imenom i prezimenom, najveći dio svoje karijere vezati baš uz naš grad i klub.

– U tom trenutku bio sam bez kluba i kad me trener Sesar nazvao, odlučio sam pokušati. Iskreno, do tad nisam znao baš ništa ni o klubu ni o velikogoričkoj košarci. Čak me ni put nije vodio prema ovdje, mislim da sam jedanput u životu bio u Velikoj Gorici. Doslovno nikakve veze s ovim krajem nisam imao. Da mi je netko tad rekao da ću ostati ovdje toliko dugo, rekao bih mu da je lud… A opet, sve se nekako slagalo jedno za drugim i danas mogu reći da je iza mene prelijepih 11 godina karijere. Bolje nisam mogao poželjeti – kreće Mašić u analizu svoje goričke ere gostujući u “Sportu zagrebačke županije”.

Prva njegova gorička sezona bila je dobra, uspješna, no već idućega ljeta mijenjaju se trener i dio momčadi, a s tim stižu i problemi. Gorica je ispala iz elitnog ranga, no Maške je, brojnim ponudama unatoč, odlučio ostati.

– Već u prvoj sezoni imao sam neke ponude da idem van, ali odlučio sam to odbiti i jednostavno ostati. Ljudi u klubu su me željeli, meni je odgovaralo biti doma, uz obitelj, a sve je to utjecalo. Kad smo ispali u drugu ligu, opet su me zvali neki iz prve lige, ali nešto me tjeralo da ostanem. Kao da je bilo suđeno – govori Mašić.

Vratio se tad na klupu Sesar, složena je momčad koja je drugu ligu osvojila s 22-0, pobjeđujući i po 50-60 razlike, pa se Gorica ekspresno vratila u elitu. Naravno, s Mašićem u sastavu. A zlatne godine su dolazile.

– Sve nakon toga je povijest. Igrali smo polufinala prvenstva, završnicu kupa, čak i ABA 2 ligu… Cijela ta petorka, u kojoj su uz mene bili Majcunić, Kapusta, Mazalin i Baković, danas igra na puno višem nivou, a svima je njima Gorica bila jako dobra odskočna daska.

Ni u tim godinama, kao ni danas, Velikogoričani nisu imali naviku dolaziti u dvoranu na košarku.

– Ta priča s gledateljima nekako nas uvijek prati… Svi bismo mi voljeli da bude barem malo više ljudi. Dvorana je mala, tu da dođe 300 ljudi, već bi se napravila ozbiljna gužva i dobar ambijent. Tad smo igrali na razini na kojoj gorička košarka možda više nikad neće biti, a bilo je otprilike jednako ljudi kao danas, kad smo u drugoj ligi. Zapravo, možda bih ih mogao većinu i nabrojati…

Gorica je, dakle, ponovno u drugoj ligi. Ispala je još jedanput, u proljeće 2023. godine, a Maške je opet ostao. Sad je situacija bila drukčija, ušao je u veteranske godine, ponuda više nije bilo, ali nije bilo ni dvojbi.

– Ma naravno, nisam ni razmišljao. Tu sam doma, želio sam ostati, ljudi iz kluba odmah su mi rekli da žele da ostanem, i krenuli smo dalje zajedno. Graditi neku bitno drukčiju priču, ali u pravom smjeru. Budući da sam završio i višu trenersku školu, da sam već krenuo u tom smjeru, jedino logično bilo je ostati.

Preuzeo je svoje prve omladinske kategorije kao trener, a usporedno je davao sve što je mogao kao igrač. U ograničenoj minutaži, u ulozi tihog i diskretnog mentora mlađim igračima, jednog od onih koji svojim ponašanjem nude primjer.

Košarkaši gledano, Mašić je sad već u potpunosti naš, ali zapravo je riječ o momku iz Tomislavgrada, koji se teškom mukom probijao do uspjeha. Danas je zadovoljan činjenicom što je uspio živjeti od košarke, a to ima najmjeru i dalje činiti. Od iduće sezone vodit će juniore u njihovoj ligi, ali i u trećoj seniorskoj ligi, gdje će gorički talenti igrati za KK Velgor.

– Uživam u radu s djecom, u njihovu napretku, i tu se zasad vidim. Vidim se u budućnosti i kao seniorski trener, ali idemo polako, korak po korak – zaključio je legendarni Maške.

Nastavite čitati

Sport

Cijeli svijet gleda prema Amerikama, a Goričani čekaju – Euro!

Krajem svibnja i početkom lipnja na Euru U-17 naš će prvoligaš imati trojicu predstavnika, a najmanje jednog trebali bismo imati i na Euru U-19, koji će se igrati krajem lipnja i početkom srpnja

Objavljeno

prije 3 sata

30. travnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Do početka Svjetskog prvenstva broji se sitno, u geopolitički izazovnim vremenima čeka nas povijesni Mundijal, na kojem će prvi put nastupiti 48 reprezentacija, neobični će biti i termini utakmica, pa svijet nogometa s nestrpljenjem čeka da sve skupa konačno krene. A svi mi, naravno, vjerujemo i nadamo se da Hrvatska može ponovno biti dobar, barem na tragu onoga kakva je bila na posljednja dva prvenstva…

A dok se sve to događa, u debeloj sjeni traju pripreme za neka druga prvenstva koja uključenima “život znače”: od 25. svibnja do 7. lipnja u Estoniji će se igrati Europsko prvenstvo U-17, a nešto više od mjesec dana kasnije, između 28. lipnja i 11. srpnja, svoj će Euro igrati reprezentacije do 19 godina. I oba ta turnira bit će važna i za velikogorički nogomet, budući da će HNK Gorica, kako trenutačno stvari stoje, imati svoje predstavnike na oba ta turnira.

Posebno snažan gorički pečat ima U-17 selekcija, koju vodi izbornik Marijan Budimir. Selekcija je to koja je u prvoj rundi kvalifikacija iza sebe ostavila i vršnjake iz Nizozemske, da bi u onoj drugoj izborila prvo mjesto u konkurenciji Irske, Poljske i Slovačke. Važnu ulogu na tom putu imali su igrači Gorice Juraj Frigan, Mihael Kelava i Lovro Lojen, a dio ciklusa u tom je društvu proveo i još jedan njihov klupski igrač, Francis Chinedu Echue. Uz njih trojicu, odnosno četvoricu, tu je i Lovro Trupčević, dečko iz Šćitarjeva koji je preko Mladosti iz Obrezine već kao sedmogodišnjak otišao u Dinamu, čiji igrač je i danas.

Lovro je u ovom društvu poseban jer je jedini u punom smislu “naš”, budući da je Kelava iz Donje Stubice, Frigan iz Zeline, a Lojen sa zagrebačke Peščenice. Međutim, logično je da će baš njih trojica biti u fokusu iz perspektive našega kluba, koji na ovim klincima gradi budućnost. Lovro Lojen posebna je priča, s obzirom na to da je jedan od rijetkih u “klasi 2009” koji je godinu mlađi, rođen u srpnju 2010. Unatoč tome, Lovro je neupitni prvi golman ove selekcije, u kojoj svoje mjesto uspješno pronalazi i Frigan, iako često to mora činiti i na pozicijama koje mu nisu omiljene. Važnu ulogu tu će imati i Kelava, iako u posljednjoj rundi kvalifikacija nije imalo preveliku minutažu.

Ne dogodi li se nešto nepredviđeno, sva trojica Goričana, baš kao i Trupčević, trebali bi biti na popisu izbornika Budimira za Euro koji će biti iznimno izazovan. Na njemu će se pojaviti samo osam selekcija, a Hrvatska je u skupini s Belgijom, Španjolskom i domaćinom Estonijom. Otvaranje je 25. svibnja protiv Belgije, tri dana poslije igrat će se u Tallinnu protiv Estonije, a još tri dana poslije protiv Španjolske.

Mjesec dana kasnije u Walesu će svoj Euro igrati U-19 reprezentacija, koju vodi izbornik Siniša Oreščanin, a njezin dio je naš Luka Vrzić. Ova će selekcija biti u skupini sa Srbijom, Italijom i Ukrajinom, a Vrza će se od prvog dana priprema boriti za što bolji status. U kvalifikacijama je i zabijao golove, imao ozbiljne partiture, ali dojam je da zasad nije zaradio puno povjerenje izbornika. U kadru bi svakako trebao biti, a za minute na terenu predstoji mu borba…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Meštrica petardom do sedme proljetne pobjede

Objavljeno

prije 9 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Meštrica je u 24. kolu Jedinstvene 1.ŽNL pobijedila momčad Pušće rezultatom 5:0, hattrickom Nikole Šebeka i s dva gola Antona Gašija. Bila je to sedma pobjeda Meštrice u devet utakmica proljetne polusezone.