Objava je stigla debelo nakon ponoći, u nju je usadio sav literarni talent kojeg posjeduje, a ključni dio obraćanja Marka Pancirova sadržan je u tri riječi i jedan znak interpunkcije: “Odlazim iz Samobora!”

Mandat u samoborskom klubu protegnuo se na više od dvije godine, u tom je razdoblju Pančo vodio i juniore, i seniore, čak i jedne i druge istovremeno, a uspjesi su se nizali. Seniori su otišli u viši rang i u njemu se etablirali kao ozbiljan faktor u borbi za najviše pozicije. I to s velikim dijelom mladih domaćih igrača, koji su dolazili iz juniorske momčadi, koja je također rasla i napredovala, zaključno s plasmanom u juniorski HNL!

S početkom 2026. godine, nakon svega toga, došao je trenutak za kraj.

“Kaže se da su trenerovi koferi uvijek spremni za put… Moji su navukli puno prašine i došlo je vrijeme da ih očistim i pripremim za odlazak na drugu destinaciju!”, započeo je Pančo svoju objavu na društvenim mrežama.

“Došao sam na mala vrata, a danas, kada odlazim, vjerujem da ostavljam nešto iza sebe! Trenirao sam odlične igrače, surađivao sam sa vrhunskim znalcima u stožeru i ovim putem svima zahvaljujem na prekrasno provedenom vremenu! Hvala Upravi što su vidjeli nešto u meni i dali mi priliku da se dokažem. O tome koliko sam iskoristio priliku neka sude drugi. Odlazim bogatiji za nova iskustva, poznanstva i prijateljstva i biti ću sretan ako su ljudi koji vole Samobor primjetili kod mene samo voljni moment činiti ovaj sportski kolektiv boljim!”, dodao je i zaključio:

“Jedan portal je prije nekoliko mjeseci objavio tekst u čijem je naslovu pisalo “Pancho, princ samoborski…” Princ je upravo abdicirao, no bez obzira na abdikaciju, uvijek ću osjećati pripadnost Samoboru i ponos što sam duži period stolovao u značajnom klubu bogate tradicije!”

Marko Pancirov, dakle, ide dalje. Nije progovorio o razlozima odlaska, možda jednog dana i hoće, ali zasad je važno jedino da je Pančo ponovno na tržištu. Željan rada, novog dokazivanja, spreman za ozbiljne izazove… Takvog trenera mnogi bi poželjeli na svojoj klupi, a nije nemoguće da neki od njih i reagira na ovu vijest iz Samobora.

Među njima su, jasno, i klubovi iz našega kraja, pogotovo s obzirom na to da su neki od njih trenutačno bez trenera… Takvom opisu odgovara NK Mraclin, koji je u potrazi za nasljednikom Saše Sabljaka, i nije nemoguće da će i Pančo biti jedan od kandidata. Na Grabi je već radio, hipotetski ne zvuči to kao loša opcija ni za njega ni za klub, kao što ne zvuči ludo ni nagađati u tom smjeru..

Piše: Matko Mihaljević

Dojmovi nakon još jedne HVIDRA-e sliježu se i dalje. Prvi put u više od tri desetljeća dugoj povijesti ovog goričkog malonogometnog turnira osvajač je “Taxi Bračić”, a prvi put u ovom tisućljeću turnir je osvojila ekipa sastavljena isključivo od domaćih, goričkih haklera.

Najpoznatiji svjetski taksist sigurno je i dalje legendarni Robert De Niro, ali ako pričamo o najpoznatijem taksistu Turopolja, onda je to nakon ovog trofeja bez ikakve konkurencije Damir Bračić (50). Dobri duh našeg kraja i malonogometnih terena, nakon godina i godina pokušaja konačno je digao trofej u “Bakariću” i, kako kaže, to mu je jedan od najljepših trenutaka u životu.

Jeste li vjerovali prije početka turnira da možete do kraja?

– Iskreno, jesam. Čak smo u nekoliko navrata i pričali o tome. Ima ova ekipa već iskustva osvajanja, govorio sam o tome ranije, a i prošlogodišnje osvojeno treće mjesto na HVIDR-I dalo nam je za pravo vjerovati. Moram reći kako sam ja osobno ovaj naslov posvetio svom pokojnom ocu, koji je preminuo prije devet godina. Puno mi to znači, jedan od najljepših trenutaka u životu svakako.

Otkud mali nogomet uopće u vašem životu?

– Počeo sam kao sponzor prije osam godina. Prvi turnir je bila popularna “Humanitarka” i to smo odmah osvojili, početak iz snova. Imao sam tada u momčadi eminentna imena, uglavnom su to bili igrači koji su igrali za Big Bang; Anton Gaši, Damir Čibarić, Mario Švigir, Dino Bartoluci…

Ekipa koja je ove godine osvojila HVIDR-u već je dugo na okupu. Tko je sve igrao?

– Ma to su moji Galacticosi. Najdraža su mi, a i najbolja ekipa do sad. Ne samo zbog rezultata, već i zbog toga što su prava klapa i izvan terena. Moram reći da je ova ekipa I prije ovog osvojila neke turnire kao što su: Jaska, Pisarovina ili Vrbovsko…

Igrači koji su igrali na ovogodišnjoj HVIDR-i su: Fran Vujnović, Filip Turkalj, Luka Sedlaček, Mijo Šarić (zbog ozljede ovaj put kao moralna podrška) Dominik Smolković, Toni Borovac, Filip Harambašić, Domagoj Matić, Mato Barišić, Marko Preradović, Nikola Lovrić, Ante Banić, golman David Petar Buđak i voditelj ekipe Antonio Ćosić, inače igrač koji nije igrao zbog ozljede, ali odradio je vrhunski trenerski posao.

Kako je izgledao put do finala?

– Bili smo nositelji tako da nam je to malo olakšalo posao jer smo krenuli od šesnaestine finala, padali su redom: Oštri Ćošak, Kos-prijevoz i Agrad-projekt. U polufinalu smo dobili Pizza Factory, a u finalu Slane Srdele. Iako smo protiv Agrada u četvrtfinalu slavili s visokih 5:0 mislim da će se svi složiti da je to bila najteža utakmica. Da Buđak, jedan od mojih Galacticosa, nije branio kao Casillas u najboljim danima, možda i ne bismo pobijedili. Zahvaljujući njemu, dobili smo tako uvjerljivo. Inače, Agrad je ove zime odigrao 50-ak utakmica i upisao samo pet poraza, tako da ova pobjeda ima zaista posebnu težinu.

Koliko su navijači pomogli u osvajanju ovog trofeja?

– Puno. Bez lažne skromnosti tvrdim da smo imali najbrojnije i najglasnije navijače koji su nam itekako pomogli u ostvarenju cilja. Tribine su najbolji pokazatelj da smo prava gorička klapa, svi do jednog.

Je li bilo suza? Kako ste slavili?

– Bilo je više smijeha nego suza. Slavilo se skoro do zore, najprije kod Jure uz najbolju klopu, a onda i u obližnjem Visionu uz dobru kapljicu. Moram priznati da nakon proslave nisam uspio ni doći do krevete, zaspao sam u automobilu poput bebe, u društvu najdražeg “suvozača” te noći, našeg pehara. Nogomet se igra na dva poluvremena, ali koliko god ga volim, ipak mi je treće poluvrijeme najdraže. Ako me razumijete…

Na koliko turnira ste sudjelovali dosad? Zaradi li se nešto?

– Nikad me nije zanimao novac, ovo radim iz čiste ljubavi i do sad sam pod imenom “Taxi Bračić” s različitim ekipama sudjelovao na pedesetak turnira, a broj naslova je dvoznamenkast, tako da sam i s rezultatima jako zadovoljan. Očito imam nos za igrače, iako nikad sam nisam ozbiljno igrao.

Kako to funkcionira unutar vaše male sportske zajednice na turnirima?

– Ma najbitnije je da uvijek vlada dobra atmosfera, bilo da smo u našoj Velikoj Gorici ili negdje izvan grada. Ako putujemo na turnir, ja vozim dečke, ali u odluke na terenu se ne miješam, igrači to ipak rade bolje od mene. Ja sam tu prvenstveno podrška u svakom pogledu i naravno najveći navijač. Ipak, nisam baš skroz sam u ovoj priči. Moja sestra Ivana je zadužena za to da dresovi budu čisti. Zauzvrat ja pričuvam svog dragog nećaka Bornu s vremena na vrijeme. Kompenzacija, mora tako – smije se Bračić.

Kakvi su daljnji planovi?

– Nema odmora. Već ovaj vikend čeka nas u subotu najprije turnir u Vrbovskom, a onda u nedjelju cjelodnevni turnir u Pisarovini.

Imate li neki nedosanjani san s ovom ekipom?

– Imam. Kutija šibica! Za sad je to još uvijek san, ali vjerujem da ćemo napraviti da bude stvarnost. Zaista vjerujem da ću s ovom ekipom jednom osvojiti i legendarnu Kutiju!

Severinin tjelohranitelj kao “čuvar taksija”

Popularni “Taxi Bračić” vozi već 11 godina, a u živopisnom poslu poput ovoga uvijek bude i živopisnih doživljaja.

– Stvarno sam se svega nagledao. Recimo, prije nekoliko godina vozio sam neke Engleze iz Zagreba u Novalju. Bili su jako glasni cijelim putem i to sam još nekako tolerirao, no kad su krenuli povraćati po autu, protestirajući da neće platiti vožnju i štetu, prekipjelo mi je. Kako je na putu s nama bio moj prijatelj Mići Kuzmanović, inače stric našeg rukometnog reprezentativca Dominika Kuzmanovića i bivši tjelohranitelj Severine, ali i, ključno za priču, legendarni taekwandoaški as. Dovoljno je bilo da samo pogleda dečke. Da skratim, svi su bez pogovora platili štetu… Naravno, ima tu i puno lijepih trenutaka. Sve u svemu, volim svoj posao.

Osvojio nagradu i poseban dres, a izgubio – malo kose…

Uz Damira Bračića bili su i Dominik Smolković, kapetan i najbolji igrač turnira, ali i Toni Borovac, koji je bio i inicijator ovog malonogometnog druženja.

– Dojmovi su se sad već slegli, ali osjećaj je i dalje fenomenalan. Ponosan sam na nagradu za najboljeg igrača, ali naravno da sam najsretniji zbog cijele ekipe i činjenice da smo osvojili turnir u svome gradu. Stvarno je bilo lijepo, a meni se čini da mi je nakon svadbe s mojom Korinom krenulo na svim poljima. Dobro, izgubio sam malo kose, ali to tako ide s muževima – sa smiješkom kaže Smolković, koji je osvojio potpisan dres Osasune još jednog Goričana, našeg reprezentativca Ante Budimira.

Na pitanje je li im draži veliki ili mali nogomet, odgovori se razlikuju.

– Veliki nogomet je ipak broj jedan – kaže Smolković, a Borovac, prekaljeni dribler iz Porinove, ima drukčiji stav:

– Ma sve je to super, ali za mene je mali nogomet broj jedan…

Atletski klub Turopolje u subotu ujutro nastavlja Turopoljsku ligu trail trčanja šestom utrkom, koja će se održati na Izletištu Ključić Brdo s početkom u 10 sati.

Nakon posljednjeg kola organizatori su u više navrata obišli staze i zatekli različite zimske uvjete, od snijega i leda do blata. S obzirom na aktualne vremenske prilike i temperature, očekuje se da će u subotu dominirati blato, no iz kluba poručuju – “Za pretpostaviti je da će u subotu najviše biti blata. To nam nikad nije smetalo pa neće ni sutra”.

Sve dodatne informacije o ligi, kao i prijavni obrazac za one koji se dosad nisu natjecali, dostupni su na web stranici Atletskog kluba Turopolje.

Dvadeset i trećeg dana siječnja navršit će se 21 godina otkad nas je napustio Antun Azenić, jedan od velikana velikogoričkog sporta, čovjek koji je stvorio prekrasnu priču o ženskom odbojkaškom klubu Azena. Njemu u čast, bivše igračice Azene, danas okupljene oko vrlo perspektivnog projekta HOK Gorice, već osmu godinu organiziraju Memorijalni turnir Antun Azenić Deda, koji će se u svom osmom izdanju održati tijekom vikenda pred nama.

– Vjerujemo da će to biti dva dana ispunjena natjecanjem, mladošću i odbojkom u našem gradu. Dolazi nam deset klubova iz gotovo svih dijelova Hrvatske, od Dubrovnika, preko Našica i Istre, sve do Primorja… Bit će napeto, bit će dobrih utakmica i veselimo se što ćemo biti domaćini takvog turnira i ove godine – kaže predsjednica HOK Gorice Katarina Ćosić.

Uz domaćina turnira, na ovom izdanju Memorijala nastupit će i ŽOK Krk, OK Veli Vrh iz Pule, ŽOK Dubrovnik, ŽOK Našice, HAOK Mladost, OK Vodnjan, ŽOK Sinj, ŽOK Ivanec… Rezultat će ovdje, naravno, biti u podređenom položaju u odnosu na ukupni doživljaj jednog ovakvog sportskog druženja, ali s godinama je i konačni poredak na Dedinom memorijalu dobio na značaju i prestižu.

– Ukupno će se odigrati 27 utakmica, zaključno s finalom, koje je na rasporedu u nedjelju od 15 sati. U subotu će se utakmice po skupinama igrati od 9 do 16 sati, a i u nedjelju program počinje od 9 sati. Naravno, pozivamo sve zainteresirane da nam se pridruže na ovom festivalu odbojke u našem gradu, posvećenom našem Dedi i njegovoj sportskoj priči, koja je izrasla iz čiste ljubavi prema odbojci, obitelji i djeci – istaknula je dopredsjednica kluba Diana Breko.

Svoj Memorijal naš je odbojkaški klub organizirao u suradnji s Gradom i Zajednicom sportskih udruga, kao i Hrvatskim olimpijskim odborom, a ovo izdanje imat će i dvije posebne posvete. Naime, od posljednjeg Memorijala napustio nas je i veliki Vladimir Janković Braco, trener koji je obilježio slavne Azenine godine, a prije nekoliko dana na posljednji počinak ispraćen je i Marko Pavičić, bivši trener u HOK Gorici, koji je oči zaklopio u 44. godini.

Bit će, dakle, emocija na svakom koraku, bit će i zanimljivih odbojkaških druženja bivših suigračica iz vremena Azene, jer Memorijal je uvijek dobro mjesto za okupljanje prijateljica iz djetinjstva, a u sve to uključit će se i doza dobrote i humanosti. Naime, u suradnji s udrugom Turopoljsko srce i ove će se godine prikupljati sredstva od prodaje majica, duksi i ostalih artikala, a prikupljeni iznos bit će iskorišten za godišnje članarine za dvije članice kluba koje dolazi iz obitelji lošijeg imovinskog stanja.

Neka sjećanje na Dedu i njegovu Azenu počne, već osmi put…

Rasplet je to koji se dao naslutiti od one sekunde kad je ova suradnja započela. Saša Sabljak (48) prihvatio je poziv iz NK Mraclina nakon samo dva kola aktualne sezone, ali bilo je istog trenutka jasno da peti rang natjecanja nije razina kojoj pripada čovjek kojeg slobodno možemo nazvati hodajućom legendom velikogoričkog nogomet. Sale je u dogovore i išao s ključnom rečenicom “ako Kruno nazove, idem s njim!”, ali u našem jedinom članu 4. NL Središte nisu previše dvojili.

– Idemo dalje zajedno, pa dokle ide…

Ispalo je da od sredine siječnja više – neće ići. Poziv kojeg su se u upravi Mraclina pribojavali cijelo ovo vrijeme stigao je četiri mjeseca nakon što je suradnja krenula.

– Čujte, Kruno je nazvao…

Kruno je, naravno, Krunoslav Rendulić, trener s kojim Sabljak surađuje posljednjih godina. Upoznali su se u stožeru HNK Gorice, u vrijeme dok je Rendulić vodio “ponos grada”, a suradnja je nastavljena kroz mostarski Zrinjski i azerbajdžanski Sabah. Više od godinu dana Rendulić je bio bez angažmana, a posljednja četiri mjeseca tog razdoblja Sabljak je iskoristio za djelovanje na Grabi. Iskreno je uživao u tome, moglo se to jasno razabrati u svakom razgovoru, maksimalno se posvetio unapređenju rostera i igre Mraclina, sa žarom i strašću svojstvenim samo istinskim sportašima.

U predblagdansko vrijeme gostovao je i na City Radio, energično je govorio o jeseni iza nas i o planovima za sve ono što slijedi, znajući cijelo vrijeme da je završetak njegove mraclinske priče opcija u svakom trenutku. Upitno je zapravo bilo samo kad će do toga doći i koja će biti nova destinacija za Krunu i Saleta.

“Trener seniorske momčadi Saša Sabljak prihvatio je ponudu Krunoslava Rendulića, te će biti njegov suradnik u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ovim putem zahvaljujemo Saši na predanom i profesionalnom radu u našem Klubu. Želimo im mnogo uspjeha u radu. Saša, hvala”, objavili su iz NK Mraclina u srijedu u večernjim satima.

Klub kojeg su Rendulić i Sabljak preuzeli zove se Emirates Club, grad u koji odlaze na privremeni rad zove se Ras Al Khaimah. Na nešto više od sat vremena vožnje, u gradu od dvjestotinjak tisuća stanovnika, smještenog uz more, Sale će Renduli pomagati u vođenju kluba koji je trenutačno na osmome mjestu tablice u drugom rangu nogometa u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Nogometno je to ponovno razina kojoj Rendulić i Sabljak kvalitetom baš i ne pripadaju, ali uvjeti za rad i tržište koje ovakav angažman otvara bili su faktori koji su doveli do odluke da prihvate ovu ponudu.

NK Mraclin se, dakle, biranim riječima oprostio od svog dosadašnjeg trenera, a samim time se i našao u problemu. Taman kad su krenuli popunjavati kadar, došli do nekih zanimljivih pojačanja, ostali su bez trenera. I morat će pronaći novoga, što se i ljetos pokazao kao ozbiljan i vrlo zahtjevan posao. Traži se čovjek s odgovarajućom trenerskom licencom, netko tko je dovoljno kvalitetan, a pristaje raditi u petom rangu natjecanja, netko tko je slobodan ili nezadovoljan u svojoj sredini…

Prebirući po mogućim kandidatima, treba krenuti od naših, goričkih trenera, pri čemu je malo ili nimalo onih koji ispunjavaju sve kriterije. Slobodni su, evo, i Ivan Prelec i Dean Klafurić, ali naravno da treneri takvog renomea ni po čemu nisu opcija, a angažmane imaju praktički svi ostali koji bi možda u nekoj priči ulazili u kategoriju dostupnih: Marko Pancirov je u Samoboru, Cico Grlić u Sv. Nedelji, Perica Vidak u Krapini, Marko Biljan i Stefan Rajić su u ženskom nogometu… Opcija vjerojatno ima još, bolje će ih znati agilni operativci Mraclina, no nema dvojbe da ih čeka težak posao u pronalasku novog trenera.