Povežite se s nama

CityLIGHTS

Sve je lako kad si mlad. Ili možda nije?

Objavljeno

na

Nekad davno odrastali smo uz sasvim drugačije stvari – bez mobitela, bez računala, slobodno vrijeme provodili smo vani, igrajući se i družeći s ostalim klincima iz kvarta, gledali smo drugačije filmove, slušali drugačiju glazbu, tražili uzore u osobama koje to stvarno i jesu.

 

Danas se stil života mladih drastično promijenio. Neki će reći nabolje, neki na gore. Ponekad nam se čini kao da mladi ne žele više biti mladi. Trude se izgledati starije, žele odrasti što prije i djetinjstvo prepustiti nekom drugom. No, kad odrastu i suoče se sa životnim problemima, shvatiti će da su bili u gadnoj zabludi. Baš kao i mi odrasli.

 

Svi smo se često poželjeli vratiti u đačko doba, jer je ono uistinu najljepše. Bila su to vremena u kojima je najveći problem bio pročitati lektiru i svi smo bili više manje jednaki. Ili smo imali ili nismo imali…za gablec, za bus, za nove tenisice i nismo bili manje vrijedni. Danas se vrijednost mjeri nekim drugim normama. Sve nebitne stvari postale su bitne, a tinejdžeri općenito ne pokazuju zainteresiranost, čak pomalo i lijenost, za važne segmente života. Kao da se sve počelo vrtjeti samo o tome što će obuči, koji će mobitel imati i gdje će izaći.

 

Nažalost, sve se više osjeti velika razlika između onih koji imaju i onih koji nemaju. No, čini li uistinu materijalni status klinca boljim djetetom, boljim prijateljem i nadasve boljom mladom osobom na kojoj svijet ostaje?!

 

Činjenica je da su mladi u nezavidnom položaju, no sami biraju kojim će putem ići, samo ih treba povremeno usmjeriti i motivirati. Postoji jako puno mogućnosti i izbora kako mogu ispuniti slobodno vrijeme, od raznih sportova, udruga, pa do raznih tečajeva, no većinu to baš i ne zanima.

 

S adolescentima treba raditi, jer je riječ o najosjetljivijoj dobi. Počevši od same obitelji i roditelja. Bitna je komunikacija u obitelji, a kada je ona narušena, tinejdžere će odgajati društvo i mediji, najčešće Internet. Roditelji često drže prodike, kritiziraju djecu, a oni to teško podnose u tom razdoblju. I onda adolescenti često preuzimaju neke modele ponašanja koji roditeljima ne odgovaraju, koja možda nisu ni uvriježena.

 

Goričkim ulicama, svibanj (5)

 

Smartphone – novi najbolji prijatelj

 

Nitko od nas ne može zamisliti život bez mobitela. Zašto i bi? Olakšava nam mnoge stvari, no nije nam prioritet, jer ako se sjetimo, samo 20 godina prije nismo ni znali što je mobitel. Klinci misle drugačije. Logično, jer su oni generacija koja odrasta uz tehnološke napretke – pametne mobitele, tablete i gadgete. Jedno istraživanje pokazalo je kako adolescenti dnevno provedu čak 10 sati na smartphonu, bilo da se radi o dopisivanju ili surfanju Internetom i društvenim mrežama.

 

Zanimalo nas je jesu li gorički tinejdžeri ovisni o mobitelu i koliko ga često koriste.

 

17-godišnja Nina ispričala je kako se njena ekipa, njih cca 5-6 nađu u parkiću, sjede i međusobno se dopisuju putem mobitela.

 

Borna (14) je završio u kazni i ostao bez mobitela na tjedan dana. „Bio mi je to najdulji tjedan u životu. Sva sreća da sam smio na komp, pa sam mogao na Facebook. Ali mobitel je mobitel, jer se preko njega čujem s frendovima.“

 

15-godišnji Leonardo kaže kako misli da nije ovisan o mobitelu, ali ga svakodnevno koristi. Većinu vremena provodi na društvenim mrežama i sluša glazbu.

 

Osim što na taj način zapostavljaju ostale segmente života, velika je vjerojatnost da postanu žrtve cyberbullinga, koji je sve češća pojava. Bilo da se radi o pojedinačnom ili grupnom vršnjačkom nasilju ili seksualnom uznemiravanju od strane odrasle osobe. Nažalost, u većini slučajeva tinejdžeri o tome neće govoriti jer smatraju kako je normalno da ih prijatelj iz razreda vrijeđa putem društvenih mreža.

 

Goričkim ulicama, svibanj (12)

 

Nekad snažan rock i „novi val“, danas turbofolk lakih nota

 

S novim vremenima, stigla je i drugačija vrsta glazbe koja je popularna među mladima. Nekad smo odrastali uz pjesme rocka i novog vala koje su nosile snažnu poruku, bilo da se radilo o ljubavi, jednakosti ili toleranciji. A poznate su i sada…30 godina kasnije. No danas mladi vole slušati nešto sasvim drugo. Turbofolk nije nova pojava, ali je zadnjih desetak godina postao mainstream. S većim brojem konzumenata ove glazbe, porastao je i broj izvođača čudnih imena (Dara Bubamara, Sandra Afrika itd.). Kako kažu, uz cajke se najbolje tulumari, pije i bari. Nije li malo čudno vidjeti djevojku od 15 godina kako pjeva „Dođi i uzmi me“ ili „Iskoristi moje mane“? Jer, upravo turbofolk pjesme govore o samo nekoliko stvari i sve se vrti u krug – kako je dobro piti (sam ili s društvom – svejedno, bitno da se pije), podrazumijeva se da se tuga utapa u alkoholu i drugim supstancama, prijevara je normalna pojava i na kraju se sve svodi na seks.

 

Klara (18): „Cajke su mi super kad idem van, ali inače slušam sve. I stranu i domaću glazbu.“

 

Ivan (21): „Uglavnom izlazim u klubove u kojima puštaju narodnjake, jer ih slušam i doma i u autu. Sviđa mi se muzika, a i tekstovi su mi dobri.“

 

Tamara (24): „Cajke nisam nikad slušala jer su mi bezveze. Općenito ne volim mjuzu s harmonikom ili slično. Ja sam više neki r’n’b tip.“

 

Htjeli mi ili ne, cajke sluša većina mladih, jer to je jedan od načina da budu prihvaćeni u društvu.

 

Nakon srednje svi na faks

 

Bez obzira visoku nezaposlenost i malu mogućnost zapošljavanja u struci, mladi su ipak svjesni da je obrazovanje važno, osobito visokoškolsko. Stoga se većina nakon srednje škole odlučuje na studiranje. I dalje prednjači ekonomski fakultet, potom prometni i kineziološki, dok se malo njih odlučuje na PMF. Ne upišu li se na željeni fakultet, neki će pričekati godinu dana, pa potom pokušati ponovno, dok će neki pokušati upisati neki drugi fakultet.

 

Oni koji nakon srednje ne planiraju nastaviti sa školovanjem, pokušati će pronaći posao u struci, no ako ne uspiju, pokušat će bilo kakav posao kako ne bi bili na teret roditeljima.

CityLIGHTS

VIDEO Zadnji tjedan školskih praznika, ali sanjke u Gradićima još jure

Objavljeno

na

Objavio/la

FOTO: Danik Prihodk/pexels.com

Školski praznici polako dolaze kraju, torbe se opet pripremaju, a raspored se vraća u svakodnevnu rutinu. Ipak, zima još nije rekla svoju posljednju riječ. Snijeg je tu, a s njim i prilika za još malo dječje radosti.

Smijeh, rumeni obrazi i sanjke koje jure niz brijeg podsjećaju nas da najljepše uspomene često nastaju u ovim malim, “ukradenim” trenucima prije povratka u obaveze.

Nije važno koliko je praznika ostalo, važno je iskoristiti svaki trenutak na svježem zraku. Podijelite i vi s nama svoje snježne trenutke prije nego što se školarci vrate u klupe.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Telka je i dalje glavna – Hrvati tjedno pred televizorom provedu više od 9 sati, 66 posto nas posjeduje smart TV

“Ima se-može se”: Imamo gotovo najmodernije televizore u Europi, no gledamo ih puno manje od ostalih 

Objavljeno

na

Objavio/la

Ukupno 81,5 posto hrvatskog stanovništva gleda televiziju svaki tjedan, no vremenski nešto manje od svjetskog prosjeka, pokazuju rezultati nove digitalne studije, piše Canonical SEO Agency. 

Premda je televizija kao medij u padu, televizori su svejedno jedan od glavnih izvora zabave. Prema podacima platforme za usporedbu cijena Shoptok, televizori su i dalje u vrhu najtraženijih proizvoda u Hrvatskoj, a svjetske analize govore da se još uvijek najviše koriste u kućanstvima. 

Hrvati tjedno provedu više vremena koristeći televizor u odnosu na bilo koji drugi uređaj, prosječno 9 sati i 30 minuta, donosi velika studija Digital 2026. 

Taj rezultat nešto je manji od svjetskog prosjeka, koji iznosi 9 sati i 56 minuta, ali i znatno manji od velike većine zapadne Europe, koja na TV troši puno više vremena od Hrvata. Prosječni stanovnik Ujedinjenog Kraljevstva tako tjedno provede 16 sati i 30 minuta uz televizor, Danci 16 sati i 20 minuta, Francuzi 16 sati i 4 minute, a Španjolci 15 sati i 42 minute. 

Ipak, Hrvati još uvijek gledaju televizor više od istočnijih europskih zemalja. Primjerice, Srbija je u toj kategoriji na 8 sati i 30 minuta tjedno, dok su Bugari na 9 sati i 22 minute. Općenito, razlika između europskog istoka i zapada u količini vremena provedenog pred TV-om vrlo je vidljiva. 

Hrvatska ponešto kaska za svjetskim prosjekom i u gledanju streaming servisa. Te usluge koristi ukupno 85,6 posto hrvatske populacije, za 6,1 posto manje od svjetskog prosjeka. Prevedeno u dane, prosječni Hrvat na streaming tjedno potroši 2,32 dana, nešto manje od ostatka svijeta koji je na 2,67 dana. 

Ta statistika ne čudi, dodaje Canonical, budući da je penetracija lokaliziranog streaming sadržaja manja nego na velikim tržištima, a jedan dio populacije, poput one starije, još uvijek ostaje vjeran linearnim TV kanalima. 

Međutim, postoje i kategorije korištenja televizora u kojima je Hrvatska praktički u svjetskom vrhu. Ukupno 66,7 posto Hrvata posjeduje smart TV, što je drugi najviši rezultat u Europi iza Italije (68,1 posto) i Norveške (66,6 posto). Za usporedbu, svjetski rekorder je Brazil, u kojemu pametne televizore ima 74,7 posto populacije, dok je prosjek na 49,3 posto. 

Shodno toj statistici, trendovi pokazuju kako Hrvati iznadprosječno koriste televizore u manje klasičnom smislu. Hrvati se više služe televizorima u svrhu konzumacije digitalnog sadržaja (OTT aplikacije, glazba, YouTube) u odnosu na ostatak svijeta. Svjetski prosjek korištenja TV-a s tom namjerom stoji na 31,6 posto, dok je Hrvatska na 42,8. 

Hrvati, tako, tjedno provedu u prosjeku 14 minuta više koristeći TV za streaming, nego za klasično gledanje televizijskih kanala.  

Sveukupno, hrvatskim građanima televizori su još uvijek jedni od najvažnijih uređaja u domu, no ne troše toliko vremena na njih u odnosu na neke druge europske zemlje. U tehnološkom smislu imaju moderniju opremu u odnosu na ostatak svijeta, ali je i ne koriste toliko intenzivno. 

Također, vidljiva je namjera prema korištenju TV-a kao hibridnog uređaja za digitalne formate, što je svakako pospješeno širokom upotrebom pametnih televizora.  

Hrvatska, dakle, spada u skupinu zemalja s visokom opremljenošću, no s umjerenijim navikama gledanja samog sadržaja. 

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Kamo za doček? Goričani će u Novu godinu ući doma – uz dobru “klopu”, a neki će i do Budimpešte ili Sarajeva!

“Malo kuhanog vinčeka, muzike, pa gdje nas Nova godina odnese!”

Objavljeno

na

Doček nove godine jedan je od najiščekivanijih večeri u godini, a i ove se godine Velikogoričani spremaju na razne načine – od putovanja i zimskih destinacija, preko adventske atmosfere u našem gradu, pa sve do mirnog slavlja u toplini vlastitoga doma. 

 

Proveli smo anketu među Velikogoričanima koja je pokazala da će neki “dati petama vjetra”.  

Među našim mlađim Velikogoričanima popularna su putovanja izvan Hrvatske. 

-Za Novu godinu ide se u Sarajevo na doček gdje nastupa Jelena Rozga. Nakon toga zaletit ćemo se par dana na Kupres, malo skijanje, planine, pokoje pivce, uživancija – bit će nam ludnica” , rekla nam je 23-godišnja Petra. Slično razmišlja i 25-godišnja Sanja koja s dečkom razmatra kratki “đir” po poznatim adventima. 

-Bježimo malo na dvodnevni, trodnevni izlet van Hrvatske, možda neka Budimpešta, Bratislava ili slično – rekla je Sanja koja je samo jedna od mnogih koji će Novu 2026. Godinu dočekati bez “kauč atmosfere”. 

S druge strane, nekima je ipak ugođaj i toplina naše Velike Gorice prvi izbor. 

-Prošetat ćemo našim adventom, koji je, po meni, najljepši u Hrvatskoj – malo kuhanog vinčeka, muzike, pa gdje nas Nova godina odnese – rekla je Slađana. 

Tako da ne jure svi za putovanjima i “feštama” – za neke naše sugrađane, najljepši doček je onaj doma – uz dobru “klopu” i još bolje društvo. 

-Za Novu Godinu planiram ostati kod kuće i uživati u kolačima i francuskoj salati i naravno, u dobrom društvu – kaže Dorotea, a sličan scenarij čeka i Ivanovu obitelj. 

-Ne idemo nikam, doma se slavi uz telkicu i gledanje vatrometa s balkona – preporuča Ivan. 

Čini se kako ne postoji jedinstveni recept za savršen doček – dok jedni traže zabavu i putovanja, drugi biraju opuštenu atmosferu doma ili adventsku čaroliju u vlastitom gradu. 

No, jedno im je zajedničko: želja da u Novu godinu uđu s dobrim raspoloženjem, ispunjeni, opušteni i u dobrom društvu. 

(Anketa: Vanessa Miković)

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Gorička lovkinja Ana Bundalo: Obilazim čeke i hranilice u šumi, a pušku sam naslijedila od oca

Ova priča o ženi-lovcu rasplinut će mitove o lovstvu kao samo “muškoj stvari”

Objavljeno

na

⌈Foto: Privatna arhiva Ane Bundalo; Razgovarala: Gianna Kotroman⌋

Blato do koljena, provlačenje kroz šikare, obilazak hranilica u dubini šume – nikako ne zvuči kao nešto što bi zanimalo ženski rod. No, ne i Anu Bundalo iz Velike Gorice koja je vrlo aktivna lovkinja iz Lovačkog društva „Stari gaj“ iz Mraclina.

Sve o lovačkom kodeksu, vrstama čeka, ponašanju kolega lovaca prema dami i što djeca mogu naučiti od lovaca – otkrila je Gianni Kotroman tijekom gostovanja na City radiju.

Kako je “skoknula” do radija na pauzi s posla, nije došla u studio u lovačkoj odjeći, pa je Giannu zanimalo kako je inače obučena kada kreće u šumu…

Da li je to kao s ilustracija lovaca s famoznim maslinasto-zelenim šeširima sa zataknutim perom?

-Da, tako smo obično obučeni na lovačkim svečanostima, svečana odijela i šeširi, no sada po zimi, recimo u zimskom lovu se toplo obučem i običnu imam kapu. Kad sam u lovu, ja ne izgledam baš kod dama. Raščupana sam i u blatu do koljena, a često i poderana jer se ide kroz šikaru i granje, ili preko potoka. Tako da to nisu okolnosti za damski izgled.

Kako izgleda jedan vaš dan u lovu? Je li puška teška?

– Postoje više vrsta lova, osnovna podjela je na pojedinačni i grupni odnosno pogonski lov. Kad idem sama na čeku, npr. ujutro ustanem se oko 3 u noći, opremu spremim večer prije, i krenem u lovište, dok se prilikom pogonskog lova koji se odvijaju nedjeljom svi lovci sastaju u lovačkom domu u 8 sati, gdje nas lovnik, voditelj lova, upoznaje sa dijelom lovišta koji ćemo proći i koju vrstu divljači lovimo. Što se tiče težine puške, postoje lakše i teže varijante. Ja sam konkretno naslijedila dio oružja od svog oca. Možda i nije po mjeri za ženu, malo je teža, ali sve to u konačnici gradi o mišićnu masu. Što je jako dobro.

Što obuhvaća lovački kodeks?

– Postoje pravila etičkog ponašanja lovca gdje se očekuje da on pristupa sa poštovanjem prema prirodi, kolegama lovcima, ali i osobama koji su ne lovci kao i prema divljači, uz postojanje različitih lovačkih običaja. Neka od etičkih pravila su npr. ostavljaj za sobom okolinu boljom nego kako si je našao, slijedi sigurno rukovanje sa puškom i insistiraj da vaše kolege urade isto, prevozite divljač diskretno – nemojte ju izlagati pogledima, zahvalite vlasniku zemljišta i ako dozvola za lov na njegovoj zemlji bude odbijena. Jedan od važnijih i redovno prakticiranih običaja je običaj „počast divljač“, nakon lova divljač se polegne na desni bok, lovci skinu kapu/šešir, dok lovnik iskazuje zahvalnost za pruženi lovački užitak i za meso koje ćemo kasnije iskoristiti u kulinarstvu.

Nastojim obogatiti svoje lovačko znanje, stoga sam prošle godine položila ispit za Ocjenjivača trofeja. Svako lovačko društvo treba imati bar tri osobe koje imaju položen taj ispit, jer se komisija sastoji od tri osobe, koja kada lovac donese trofej na procjenu, prema posebnom sustavu bodovanja, ovisno o vrsti divljači, donosi konačnu listu bodovanja i ocjenu tog trofeja.

Lovcem mogu postati samo punoljetne osobe, nakon polaganja lovačkog ispita i učlanjivanja u Hrvatski lovački savez kao krovnu organizaciju, te prije punoljetnosti i polaganja ispita ne mogu niti dobiti dozvolu za nošenje oružja.

Obzirom na to da vas nema puno, kakav je odnos lovaca prema lovkinjama?

-To je ono nešto što je mene iznenadilo… Izuzetno lijepo ponašanje s uvažavanjem, s jednim poštovanjem i kavalirskim pristupom. Zaista jako lijep pristup.

A koje su reference dobrog lovca? Oštar vid, dobar pas ili?

-Prvenstveno, mislim da je najvažnija spremnost na učenje i određena doza discipline. Vid se može popraviti naočalama, postoje naravno i optike kojima se je moguće riješiti problem s vidom, ali ključna je, ja bih rekla, spremnost na učenje na vlastitim greškama, želja za stjecanjem iskustva i slušanje savjeta starijih kolega, koji imaju više iskustva i discipline, jer ipak je tu oružje u pitanju, zakonska pravila i tu treba biti sve po PS-u.

Ja trenutačno nemam psa. Jedno vrijeme sam imala vajmarku Toku. Ona je sad već starija ženka koja je sa mojim ocem otišla na more, a s obzirom da trenutno imam malo dijete, pričekat ću još prije nabave drugog psa. Pas velika obveza, velika briga, baš poput malog djeteta mora proći sve razvojne faze odgoja i učenje.

Što vaši klinci kažu na to da imaju mamu lovkinju?

– Njima je to normalno, ne znaju za drugo, a ja ih nastojim uključiti kad kod mogu, i povezati ih s prirodom. Tako da ih često povedem sa sobom u obilazak hranilica. Starija kćer je već sa mnom išla više puta, sad već ide i mlađa. Znači, čisto da se upoznaju s tim pristupom, sa obvezama lovca, da razumiju ulogu lovca i pomažu.

Je li vas ikada ulovio strah?

– Rekla bih da je strah često prisutan, prvenstveno recimo, ako idem ujutro na čeku, krećem po noći do čeke. Divljači u pravilu izlazi na otvoreno, na polja u zoru ili u sumrak, ako upalim lampicu ili nešto, to je znak divljači da sam tu, a cilj je došuljati se bez da budem primijećena. Dakle, krećem se u potpunom mraku kada svaki grm, svaka grana i sjena izgleda zastrašujuće, određena doza straha je uvijek tu, ali ona u biti pridonosi oprezu i da se osjetila izoštre, da je čovjek zbilja svjesno prisutan u tom trenutku, promatra sve oko sebe i osluškuje.

Spomenuli ste hranilice za šumske životinje, no što je s čekama. Kako zgleda jedna klasična lovačka čeka?

– Imamo otvorene i zatvorene čeke. Zatvorene su kao što sam naziv kaže zatvorene, imaju vrata i prozore i one su pogodnije zimi, kada je vani jako hladno, jer lovac na čeki provodi i po nekoliko sati. Otvorene čeke imaju samo mali krović i malu ogradicu, a kroz prolaz se popne gore lojtrama. Tu imate onda okolo pogled 360 stupnjeva.

Koliko ima naših turopoljskih lovišta i koje životinje prevladavaju?

-Zapravo kompletna Hrvatska je podijeljena na lovišta. Svaki dio prirodnog terena je ili privatno ili državno lovište, ili pak nekakav oblik zakupa. Što se tiče divljači oko Gorice, tu imamo naravno divlje svinje, zatim srneću divljač, fazane, šljuke, čagljeve, lisice i zečeve.

Uloga lovca je i briga o zimskoj prehrani. Što se dostavlja u hranilicu?

– Tijekom cijele godine se ostavlja sol jer je to mineral koji životinjama nedostaje i oni ga u prirodi ne mogu naći pa se obično uz samu hranilicu stavlja ili na nekakav komad starog drveta, panj, na koji se stavi sol, nju kiša polagano topi i životinje ju ližu, a od prihrane nosimo prvenstveno kukuruz, ali i zob, također se sada remize krmnih biljaka, koje služe divljači i kao sklonište i kao izvor hrane.

Boravak lovca u lovištu uključuje i – promatranje. Zapažamo kako se divljač kreće, pratimo sa čeke njihov izgled, da li je mršava i djeluje bolesno, čudno se ponaša ili ima proljev. U tom slučaju je važno odstrijeliti takvu divljač, kako se ne bi širila zaraza na ostatak krda ili ostale jedinke.

Već ste godinama u lovačkom društvu, a rekli ste da bi ste voljeli pridonijeti na neki način.

-Pa ono što bi ja htjela, jest povezati svoje lovačko društvo sa školskim i vrtićkim sustavom, kako bi se organiziralo nešto poput terenske nastave, predavanje u našem lovačkom domu , obilazak čeka i hranilica, djeca bi naučila koja je uloga lovca, približilo bi ih se prirodi, a i upoznali bi vrste životinja koje žive u našem kraju. To mi radimo sa svojom djecom, pa bi bilo lijepo proširiti taj aspekt na širu zajednicu.

Je li istina da se mlado lane čovjek ne smije dirati?

-Tako je, znači ako se u polju pronađe lane, ne treba misliti da ga je mama ostavila, već je samo u potrazi za hranom i po njega će se vratiti. Ono kad se rodi nema nikakav miris i na taj način je zaštićeno od drugih predatora, od recimo lisice ili čaglja koji bi ga inače pojeli.

Ako ga mi podragamo, ostavljamo svoj miris na njemu, čime dajemo do znanja njegovoj okolini, pa i predatorima, da je on tu i možemo ga na taj način ugroziti, tako da ih ne dirajte!

Čula sam da postoji poseban običaj na posljednjem ispraćaju lovaca.

-Da. Tu postoji isto lovački običaj, pa recimo inače se obično u grob baci grumen zemlje, a lovcima je običaj da kao prvo na ispraćaj dođu u svečanoj lovačkoj odjeći sa šeširom na glavi, i u grob umjesto zemlje, bace grančicu bora ili smreke koju imaju zataknutu na šeširu.

Ima li još nešto čime popunjavate slobodno vrijeme?

Osim lova, imam i svoju kreativnu stranu – pišem i slikam, a aktivna sam i u planinarenju. Sve me to ispunjava…

Tako smo od goričke lovkinje naučili da lov nije rezerviran samo za gospodu, kao i da bavljenje lovom sa sobom nosi čitav popis pravila. No, ipak najviše nas se dojmilo poštovanje prema prirodi – koja je budna i kad mi ostali spavamo. Osim lovaca. Oni s prirodom, u bilo kojem trenutku, imaju neraskidiv suživot.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Polnoćka u župnoj crkvi Kravarsko

Objavljeno

na

U župi uzvišenja Svetog križa Kravarsko i ove je godine služena tradicionalna polnoćka.

Misu je služio vlč. Hrvoje Zovko, a uveličali su je župni zbor uz pratnju tamburaškog sastava izvođenjem prigodnih pjesama. Nakon svete mise organizirano je druženje mještana u društvenom domu Kravarsko.

Crkva u Kravarskom sagrađena je u vremenu između 13. i 14. stoljeća, a crkva je velika oštećenja doživjela tokom II svjetskog za vrijeme bombardiranja Kravarskog .

Nakon drugog svjetskog rata crkva je obnovljena, ali je i gotovo potpuno srušena u razornom potresu koji je pogodio Petrinju krajem 2020. godine.  Posljedice potresa su bile katastrofalne te je crkva u potpunosti srušena i 2023. godine izgrađena nova, uz zadržavanje identičnog oblika.

Nastavite čitati

Reporter 456 - 18.12.2025.

Facebook

Izdvojeno