Gospodarstvo
Struka koja izumire?! ‘Ja sam Siniša, posljednji urar u gradu…’
Uskoro više neće imati tko raditi, ali ne vjerujem da će ljudi ikad prestati nositi satove, kaže Siniša Eret, obrtnik sa sve manje konkurencije, ali i dalje s dovoljno posla. Međutim, mladih u ovoj struci nema…
Tata je 1990. godine otvorio obrt, nakon što je propalo jedno zagrebačko urarsko poduzeće u kojem je do tad radio. U to je vrijeme bilo nekoliko urara u Velikoj Gorici. Teško mi je sad točno reći koliko, ali sigurno četiri, pet… Naša radnja tad je bila na drugoj lokaciji. U početku sam samo povremeno pomagao ocu, u trenucima kad je bilo najviše posla, a kasnije sam uz njega izučavao ovaj zanat. I na kraju sam, 2017. godine, od oca i preuzeo naš obrt…
Tako svoju priču počinje Siniša Eret, jedini urar u našem gradu. Još donedavno bilo ih je još, ali moderna vremena prilično su nemilosrdna prema starim zanimanjima. I sad je situacija takva da jedinu urarsku radnju u gradu možemo pronaći u Zagrebačkoj ulici. Siniša je jedini izbor.
– Sva ta starinska zanimanja nisu dovoljno poticana, s tim se krenulo tek kada je počelo kronično nedostajati radne snage, ali izgleda malo prekasno – kaže Siniša.
Smjer urar” u Srednjoj Strukovnoj školi u Velikoj Gorici ne postoji već duže vrijeme, a rema podacima iz Hrvatske obrtničke komore, u 2020. godini nije položen nijedan majstorski ispit za urara! Uostalom, ukupno samo deset urara u Republici Hrvatskoj ima važeću licenciju.
– Da, takva je situacija, urara jednostavno više nema. Po manjim gradovima, kao što su primjerice Daruvar, Bjelovar ili Čakovec, kao i po cijelom Zagorju, uopće ih više nema. Za nekih desetak godina ostati će samo nas par koji će raditi – kaže Siniša.
Međutim, to bi trebalo značiti i da će za njega, ali i sve preostale “posljednje mohikance” urarske profesije, biti posla. Ljudi satove nose i vole, a kvarovi se događaju. I zato će Siniša na pitanje hoće li ikad nestati potreba za nošenjem sata, s obzirom na to da se vrijeme može vidjeti i na mobitelu kojeg svi nose u svakoj situaciji, a sve popularniji su posljednji godina i pametni satovi, čvrsto i odlučno odgovara: “Ne!”
– To se neće dogoditi. Mnogi ljudi sat zamijene mobitelom, ali se ipak na kraju vrate na nošenje sata, jer vide da to ipak puno praktičnije. Možda jedan dio ljudi ostaje pri mobitelu, ali to je stvarno zanemariv broj, uglavnom se ljudi vraćaju na mehaničke satove, pogotovo mladi ljudi – tvrdi Siniša.
I doista, oduvijek su ljudi voljeli satove. Taj je trend nekako popularniji kod muškaraca, koji su puno češće i kolekcionari satova, no povijest kaže kako su satove na ruci prve počele nositi žene.
Muškarci su početkom 20. stoljeća nosili džepne satove, ali kad je počeo Prvi svjetski rat, shvatili su da im je praktičnije na ratištu nositi sat na ruci. Ta navika ostala je među muškom populacijom i nakon rata, te je tako gotovo preko noći postalo normalno da i muškarci nose ručne satove.
U početku su satovi bili mehanički, a mehanizam se održavao svakih pet godina, naravno odlaskom kod urara. Ti rani satovi radili su na navijanje, a nešto kasnije pojavili su se i oni s automatskim mehanizmom. Glavna razlika je u tome što se mehanički sat na navijanje mora navijati nakon određenog vremena, bez obzira na količinu nošenja, dok automatski mehanizam ima mogućnost “samonavijanja”, odnosno postoji rotor koji se pokreće micanjem ruke i samim time sat dobiva energiju. Mehanički satovi vrlo su cijenjeni, ali i zahtjevniji kada je riječ o proizvodnji. Svaki sat je ručno rađen, a samo srce industrije satova bilo je u Švicarskoj.
Ono što je najviše zatreslo industriju satova bila je “kvarcna kriza”, koja je nastupila nakon što je japanski proizvođač Seiko krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća na tržište izbacio svoj model “Astron”, koji je radio na bateriju.
– Do tada se znalo samo za mehaničke satove, a Japanci su, za razliku od Švicaraca, napravili sat koji će biti relativno jeftin i dostupan svima. A kako su satovi bili jeftiniji, ljudi su počeli masovno kupovati kvarcne satove, a zanemarivali su se mehanički, što je dovelo do kolapsa švicarske industrije- priča Siniša Eret.
Posljednji gorički urar naglašava kako je ova kriza u svijetu satova srušila mnoga poduzeća sa stogodišnjom tradicijom. Ipak, oni najjači su uspjeli opstati zahvaljujući klijenteli koja si je i dalje mogla priuštiti takve satove. Međutim, tamo negdje osamdesetih godina stvari su se vratile u ravnotežu.
Unatoč tome što se nalazimo u postkvarcnoj krizi i mnogi se odlučuju na satove s baterijom, Siniša kaže da ipak ima dosta ljudi koji kod njega na popravak donose mehaničke satove.
– Danas ljudi nose određene modne marke, dakle kvarcne satove, ali svatko tko malo duže uđe u satove shvati da je mehanika ona prava, da tu leži prava kvaliteta. Ima i kvalitetnih kvarcnih satova, ali na mehanici se vidi koliko je netko vješt i koliko se može ići u daljinu u izradi zaista dobrog mehaničkog sata – kaže Siniša.
Bio sat mehanički ili kvarcni, Siniša kaže da će urar uvijek biti potreban, bez obzira na mehanizam koji ga pokreće.
– Uvijek će biti potrebe za urarima, jer možete servisirati i kvarcni sat, a po tvorničkim preporukama mehanički se mora servisirati svakih pet godina – govori vlasnik velikogoričke urarske radnje.
I sam je, naravno, ljubitelj satova, a takvih poput njega ima itekako puno u cijelome svijetu. Ljudi vole lijepe satove, ali i skupe, one koji će poslužiti kao statusni simbol… Prostranstva interneta kažu kako je u ovom trenutku najskupi sat na svijetu stroj nazvan Graff Diamonds Hallucination, pokazivač vremena koji stoji, ni manje ni više, 55 milijuna dolara!
Takvih primjera Siniša u svojoj radnji baš i nije imao, ali bude tu svega i svačega.
– Je, dođu ponekad ljudi s malo skupljim satovima, kao što je primjerice Rolex, ali to su najčešće oni koji taj i takav sat dobiju na poklon. Ponavljam, mehaničke satove treba svakih pet godina, po tvorničkim preporukama, nositi na servis, a kod tih satova popravak u ovlaštenom servisu zna biti itekako skup, pa onda dođu kod mene, gdje je sve to u pola cijene. Neki brendovi ipak naprave tako se sat baš mora odnijeti kod ovlaštenih servisera, jer im trebaju specifični alati i slično. Dođu ljudi i na restauraciju starih satova, recimo jedan čovjek našao je stari sat, odnosno štopericu, pa donio kod mene, a baš sad imamo jedno tri Seiko “petice” na servisu – kazao je Siniša, najavivši tako i odgovor na pitanje koji sat on smatra najboljim izborom.
– Mislim da je Seiko idealan brend za ulazak u svijet satova, najbolji omjer kvalitete i cijene. Pogotovo ta Seiko 5 linija. Tko to jednom nosi, taj će je uvijek imati. Sad je Seiko otišao u jednu višu klasu i kad je riječ o cijeni, nešto kao Rolex. Evo, i ja trenutačno nosim na ruci Citizen Promaster, japanski sat – završio je Siniša.
Gospodarstvo
Trgovište Gorycha – središte života turopoljskoga, postalo je pravom na sajam
Jedno od najstarijih naselja u Turopolju imalo je značajnu ulogu od 13. stoljeća do danas.
Da je Turopolje, odnosno Zagrebačko polje kako se nazivalo u prošlosti, bilo od davnina važno gospodarsko središte, pokazuju dokumentirani zapisi Emilija Laszowskog u kojima je prikupio zemljopis, narodopis i povijesni pregled Plemenite opčine Turopolja.
Zahvaljujući njegovom svesku izdanom 1910. godine pronašli smo niz činjenica o životu stanovnika ovoga kraja, pa tako i najvećeg mjesta – Velike Gorice, a prebiranje po požutjelim stranicama uvijek donese čitatelju neki novi doživljaj prošlih vremena.
Danas Velika Gorica obilježava 30.obljetnicu od dobivanja statusa grada, a iza ovog modernog doba u kojem uživa i status najprivlačnijeg grada za život, puno je minulih godina – tijekom kojih su, posebice turopoljski plemenitaši, ispisali početke napretka, organizaciju zajednice i običaje.
Tako je Laszowski zapisao kako se Velika Gorica spominje u zapisima 1228. godine a kako Crkva Navještenja Blažene Djevice Marije zasigurno tu stoji od 13. stoljeća. Naime, ime grada spominje se kao sjedište župe, što je čini jednim od najstarijih naselja u Turopolju koje je imalo značajnu ulogu u povijesti od tada do danas.
Od gotovo 50 naselja koja su pripadala Plemenitoj opčini turopoljskoj, koja ove godine obilježava 800 godina postojanja, najveće je i nekoć bilo trgovište Velika Gorica.
Procvat je grad dobio razvojem trgovine, no za to je trebalo čekati dozvolu kralja.
Povijesna građevina u srcu Velike Gorice u kojoj je danas smješten Muzej Turopolja, nekada se zvala Turopoljski grad a u gradnji su sudjelovala mnoga naselja.
Laszowski nadalje piše kako su se 1615. dovažale daske, a 1617. gradio se strop za koji su se šibe i drvena građa dovozili iz općinske šume. Kurilovec, Kobilić Ilovnjak i Rakarje trebali su dovesti najveći broj vozova šiblja – 12, a slama za klak vozila se iz Donje Lomnice, Kurilovca, Kobilića, Plesa, Rakarja…a tko nije dao – plaćao je globu.
Zanimljivo je kako se iste godine u Velikoj Gorici spominje škola (župna trivijalna škola, na mjestu današnje OŠ Eugena Kvaternika), a 50 godina kasnije Velika Gorica je brojila 17 kuća.
IZVOR: Povijest plemenite opčine turopoljske (Svezak I) 1910. godina, Emilij Laszowski
Materijale ustupila: Anita Ivanušić Hlopec, Donje Podotočje
Gospodarstvo
Maloprodaja opet raste: listopad donio snažan skok i na mjesečnoj i na godišnjoj razini
Promet u trgovini na malo u listopadu nastavio je višegodišnji rast, s posebno izraženim povećanjem u neprehrambenom segmentu.
Gospodarstvo
Velika Gorica bilježi pad nezaposlenosti, otkrivamo koja se zanimanja najviše traže
Poslodavci su prijavili čak 324 slobodna radna mjesta.
Gospodarstvo
Čokoladna priča iz Gorice! Otac i kćer predstavili svoje slatkiše – Nadam se da će uz njih odrastati i neke nove generacije
Marcela i njezin otac Dragutin iz Velike Gorice stvorili su brend Choco, koji je privukao pažnju diljem Hrvatske.
Velikogoričani Marcela Marković Halkić i njezin otac Dragutin Marković našli su se u središtu pozornosti zahvaljujući projektu “Startaj Hrvatska”. Njihov obiteljski brend Choco, koji spaja domaće bučine sjemenke i vrhunsku čokoladu, predstavljen je u četvrtoj epizodi nove sezone popularnog poduzetničkog projekta. Njihove proizvode uskoro ćete moći kupiti i na policama Spar trgovina diljem zemlje.
Priča o Choco brendu počela je u Velikoj Gorici, u obitelji koja čokoladu njeguje kroz tri generacije. Marcela, danas pokretačka snaga projekta, kaže da je čokolada za nju oduvijek bila više od slatkiša. “To je miris djetinjstva, nedjelje i topline. U našoj se obitelji čokolada oduvijek dijelila oko stola, a sada od nje i živimo”, ističe Marcela.
Ideja za spoj čokolade i bučinih sjemenki pojavila se nakon jednog putovanja kada su Marcela i njezin otac otkrili sličan proizvod. Vratili su se kući odlučni da naprave svoju verziju, koristeći bučine sjemenke s domaćih OPG-ova. “Kupili smo prve koštice, počeli ih čokoladirati i malo po malo došli do savršene kombinacije”, prisjeća se Dragutin.
Projekt Startaj Hrvatska otvorio je Markovićima priliku da svoj proizvod predstave široj publici i plasiraju ga u trgovine. “Nadam se da će uz njih odrastati i neke nove generacije”, zaključuje Marcela.
Gospodarstvo
Velika Gorica među vodećim gradovima po poslovnim rezultatima
Prema analizi FINA-e, deset najvećih gradova u Hrvatskoj drži više od polovice ukupnog poduzetništva.
-
Najaveprije 5 dana“Dupli” Petek na Gorice zove na još! Milina na štandovima i prilika za dobro djelo
-
Sportprije 4 dana‘Mi ćemo na Maksimiru igrati finale Svjetskog prvenstva. A oni će možda i rotirati…’
-
Kulturaprije 5 danaNova izložba “Medicina u Turopolju” – od asanacije i rodilišta do ratne bolnice i Veterinarske stanice
-
Vijestiprije 4 danaGajeva u blatu – komunalni redari izašli na teren