Priča iz kvarta
‘Stigla nam je Mila! Bit će izazovno, ali presretni smo. A ja veslam dalje…’
Damir Martin već je šest godina Velikogoričanin, tvrdi kako se ovdje odavno osjeća kao doma, a sve je još ljepše od nedjelje, kad je kćerkica Mara dobila sestru Milu. U iščekivanju bebe pričali smo o iskustvu iz Pariza, o planovima za budućnost…
Objavljeno
prije 11 mjesecina
Objavio/la
Marko Vidalina
Lijepi, prekrasni, najljepši dani ostali su iza obitelji Martin, mame Ivane, tate Damira i seke Mare, koja je možda i najsretnija zbog onoga što se dogodilo ove nedjelje. A dogodila se – Mila! Ivana Martin, nekoć Cvetnić, rodila je drugu kćerkicu, starija seka je presretna, baš kao i tata, proslavljeni hrvatski olimpijac, osvajač tri olimpijske medalje u veslanju, velikan hrvatskog sporta.
“Dragi prijatelji, našim pustolovinama se pridružila malena Mila. Supruga je školski odradila porod zahvaljujući doc. dr. sc. Gordanu Zlopaši i divnoj sestri Renati, koji su nas hrabro vodili kroz cijelu trudnoću, te dr. sc. Trpimiru Goluži i sestri Katici, koji su porod pretvorili u “šetnju parkom”. Hvala svima na prekrasnim željama, vole vas Martini”, objavio je ponosni tata na društvenim mrežama nekoliko dana nakon što smo sjeli uz kavicu u lokalu preko puta njihova velikogoričkog doma.
Tad je iščekivanje bilo u samoj završnici, uzbuđenje je raslo iz dana u dan, i naravno da je najbolja moguća vijest da je sve prošlo dobro. I da je prekrasnoj Mari stigla seka.
– Jedva smo čekali da nam Mila dođe, ali znamo i da će biti zahtjevno u razdoblju pred nama. Ivani nije bilo lako u posljednje vrijeme, općenito joj nije lako sa mnom, pogotovo u razdobljima kad su pripreme ili intenzivni treninzi. Ona stvarno drži i više od tri ćoška kuće, a baš zato i pokušavam uskočiti koliko god mogu, da joj olakšam, pogotovo u razdoblju visoke trudnoće. I inače se podijelimo sa zadacima, pri čemu su moji zadaci sve ono što Ivana ne stigne – sa smiješkom govori tata, suprug i jedan od najboljih svjetskih veslača u posljednjih 15-ak godina.
– Mara je jako aktivna djevojčica, vidjet ćemo kakva će biti seka, ali nemam nikakvih dvojbi da želim cure usmjeriti u sport. Iako, sve nešto razmišljam da im neću dati ni blizu veslanja. Ovo je prekrasan sport, ali težak je to kruh… Ne bih želio da one prolaze sve što sam ja prošao. Da se sport cijeni po litrama prolivenog znoja, mi bismo bili puno ispred nekih drugih sportova. I društveno, i financijski… U Engleskoj i Njemačkoj se veslanje smatra elitnim sportom, to su visoko cijenjeni sportaši, a kod nas je puno toga malo drukčije – ističe Damir, koji je siguran u jedno:
– Nema bolje odgajatelja od sporta! Od tjelesne i zdravstvene kulture do obrazovanja kroz sport, ne postoji bolji način!
Uz obitelj, koja je apsolutno i nedvojbeno na prvome mjestu, sport je zapravo život Damira Martina. Kroz njega je upoznao obje strane medalje, onu pozitivnu kroz dva olimpijska srebra i jednu broncu, kroz još gomilu uspjeha, ali događaju se i trenuci poput onih iz Pariza ovoga ljeta.

09.08.2016., Rio de Janeiro – Olimpijske igre Rio 2016. Veslanje, cetvrtfinale, Damir Martin.
Photo: Igor Kralj/PIXSELL
Damir je stigao na svoje četvrte Igre, s navršenih 36 godina, po četvrtu medalju, idealan scenarij nudio je bajkovitu priču u kojoj jedan poseban sportaš dolazi do zlata, jedine medalje koja mu nedostaje, ali život često ulazi u sukobe s idealnim scenarijima. Dogodilo se to i ovoga puta, kad je Damir u polufinalnoj utrci završio na posljednjem, šestome mjestu.
– Nemam što kriti, nisam to baš lako podnio. Bio sam i tužan, i ljutit na sebe, ali sve je tog dana nekako išlo protiv mene. Čim je krenula utrka, već nakon nekih 500 metara, shvatio sam da neće biti prolaza. Da sam se ja dobro osjećao, s tim zaostatkom ne bih imao problema, ali jednostavno nisam bio pravi. Već nakon tih 500 metara postalo mi je teško, već sam počeo brojati zaveslaje… – analizira Damir s odmakom, dok sjedimo uz kavicu u lokalu preko puta njegova goričkog doma.
– Forma nije bila promašena, siguran sam u to, ali jednostavno se dogodio nedostatak… Ma nedostatak svega! Kad se dogodi takav dan, očekuješ od tijela da te izvuče, a ja u tome ovoga puta nisam uspio. Ostao sam nekako začahuren, utrka je prošla baš bezveze, i zaista sam u tim trenucima bio ljutit na samoga sebe – priznaje naš proslavljeni veslač, posljednjih šest godina Velikogoričanin.
Prihvatili smo ga kao svog u punom smislu tog izraza, što i nije nešto vrijedno posebnog isticanja, budući da nije baš da naš grad vrvi od osvajača olimpijskih medalja. Zato sam i pozorno pratili sve što se događalo oko njega u Parizu, zato nas je malo i rastužila najava da se povlači iz veslanja, koja je emitirana malo nakon utrke polufinala. Međutim, uskoro je stigao demantij, jer Damir je želio reći da neće više biti u disciplini skif, koja se s razlogom zove i “samac”.
– U tim trenucima sam stvarno rekao da mi je dosta veslanja, da mi je dosta svega, što je logično nakon takve utrke. To stvarno nije lijep osjećaj i naravno da u tom trenutku ne želiš nastaviti. Međutim, nakon prospavanih noći sam se malo pribrao i shvatio da definitivno želim nastaviti veslati, ali na neki drukčiji način – pojasnio je ovu priču Damir.

01.08.2024., Pariz, Francuska – XXXIII. Olimpijske igre Pariz 2024. Veslanje, polufinalna utrka samaca, Damir Martin, Hrvatska. Photo: Igor Kralj/PIXSELL
Prije nego što smo se okrenuli budućnosti i planovima koji postoje, još smo se malo vratili na taj dan koji je obilježio pariški nastup.
– Lijepo je iskustvo biti na Olimpijskim igrama, živjeti tih dana u Olimpijskom selu, jer to ima neku posebnu draž, ali što se mene tiče, Pariz je prošao otprilike kao i cijela moja sezona. S puno nestabilnosti, s propadanjima u formi… Prošlu jesen, zimu i proljeće odradio sam fantastično, ali tamo negdje u svibnju krenula je stagnacija iz koje se nisam znao iščupati. Promijenio sam i čamac, na kojeg se nikako nisam uspio prilagoditi do kraja i neka tri mjesta nisam napredovao ni za milimetar, nisam se uopće dizao u formi. Doduše, zadnjih mjesec dana prije Igara bilo je odlično, na Perući smo jako dobro radili i uspio sam se podići, ali nedostajala su mi ta tri mjeseca… – svjestan je Martin.
– Osjećao sam i prije Igara da nisam u idealnom stanju, ali rekao sam si: ‘Ajmo, idem to izvući’. I nisam se loše osjećao, ali ta tri mjeseca su donijela nestabilnost forme, jer kad postoji takva rupa, a stvari se krenu urušavati, uruše se za ozbiljno.
Nije u svemu tome pomogla ni noć uoči utrke.
– U sobama u Olimpijskom selu nije bilo klima i jako sam loše proveo tu noć prije utrke. I onu prije jednako tako, ali tu posebno… Budući da je utrka bila na rasporedu u 9:30 sati, buđenje je bilo već oko 5:15, a po mene je loše krenulo već na doručku. Organizacijski sve skupa nije bilo kako spada, pa tako nisam mogao odraditi svoju rutinu, koja uključuje zobene pahuljice, voće i kavu. To radim cijeli život, tim redom, a tog jutra nije bilo zobenih! Možda nekome zvuči kao sitnica, ali to su moji rituali, koji su mi poremećeni pred najvažniju utrku – ispričao je Damir i nastavio:
– Neplanirano dugo smo i putovali do staze, gotovo sat vremena, a to je najgore što ti se može dogoditi u takvom trenutku. Imaš previše vremena za razmišljanje, gledaš u prazno, vrtiš film je li ti taj doručak štetio, pa sam sebe uvjeravaš da je to samo doručak, ništa posebno, da neće utjecati na performanse… A čovjek tako sam sebi oteža. I još nam, nakon svega, otkažu planirali trening na stazi zbog magle, pa sam mogao samo trčkarati okolo za zagrijavanje. Ništa se nije poklopilo i to se, nažalost, vidjelo na stazi.
Ostao je tako Damir Martin na “samo” tri olimpijske medalje. Dva srebra i jedna bronca na najvećoj mogućoj pozornici nekome drugome bi značilo i ostvarenje svih ambicija, želja i snova, ali gorički zet Damir malo je drukčiji tip…
– Iščekujući nastup u Parizama, najgore mi je bilo kad bi mi netko rekao tu rečenicu: “Baš te briga, ti si svoje napravio, pa da više ništa ne napraviš…” Znam da mi je svatko tko je to izgovorio želio pomoći, imao najbolju namjeru, ali mene je to izluđivalo. Tko god mi je to rekao, koliko god su mi ljudi željeli dobro, išlo mi je na zlo. Nisam želio tu vrstu komforne zone, a posljedično sam počeo biti nekako premiran. A sportaš mora biti gladan rezultata, mora gristi, drukčije ne možeš biti na najvišem nivou – objašnjava Martin.
Na najvišem nivou želi biti i dalje, ali to se sasvim sigurno više neće događati u istoj disciplini. Dosta je bilo života u samoći.
– I tijekom sezone se javljala mogućnost da idem u dvojac na pariće i da izazovem braću Lončarić. U svakom slučaju, da promijenim disciplinu. Ipak, odlučio sam ostati u svom skifu, boriti se do kraja i vidjeti što će to donijeti. Međutim, vukla me ta pomisao da nisam sam na treningu, da imam nekoga na koga se mogu osloniti. Jer, skif je dosta specifičan, kao i svaki individualni sport. Kad je dobro, sve je super, a kad krene nizbrdo… Često to na vrijeme ne prepoznaš, a kad i prepoznaš, nemaš se za koga prihvatiti, da se iščupa, da ti pomogne. Sav taj put moraš prolaziti sam – priča Damir i nastavlja:
– Kako to izgleda na treningu? Ha, imaš sat i pol do dva sam sa sobom u čamcu. Pokraj tebe bruji trenerski čamac, imaš svoje zadatke i ajmo… Kod svakog zaveslaja misliš na tehniku, disanje, intenzitet. Ukratko, vrijeme jako sporo prolazi.
Zbog svega toga, Damir Martin složio je plan koji jako dobro zvuči.
– Ima jedna lijepa grupa dečki do 23 godine, koji su bili na Europskom U-23 prvenstvu, tamo su četverac bez kormilara i dvojac na pariće osvojili srebro. S njima šestoricom ću ići u neke kombinacije. Počet ćemo s dvojcima, a možda formiramo i četverac, pošto prema tome gledaju i Sinković i Lončarići… U četvercu sam veslao sa Sinkovićima i Šainom, gledat ću prema tome, da složimo ekipu s tim mlađim dečkima. Mislim da ćemo svi tako profitirati. Meni će biti puno lakše biti dio ekipe, a njima sigurno mogu pomoći iskustvom, vođenjem, mentoriranjem… – kaže Martin.
– Nije rijetkost da stariji veslači kreću s mlađim generacijama, da ti dečki nisu sami na startu nekih prvih velikih utrka. Puno toga mogu sugerirati, od priprema, zagrijavanja, same utrke… A meni će opet biti gušt ići na treninge. Dosad je uvijek sve bilo isto, sam si sa sobom, a sad će možda netko imati loš dan, pa će izazov biti izvući taj trening. I obrnuto, kad je meni loš dan, potrudit ću se da ga ne upropastim ostalima.
U svemu tome, unatoč ozbiljnim godinama za vrhunski sport, postoji jasna ambicija i želja, smještena u Los Angeles 2028.
– Naravno da ganjam još jedne Olimpijske igre! Mi veslači živimo za nastup na Igrama, to je apsolutno najveće natjecanje. Imamo mi i europsko i svjetsko prvenstvo svake godine, ali nakon što sam osjetio čar olimpijske medalje, sve drugo su mi, koliko god to ružnu zvuči, samo usputne regate. Ni u kojoj drugoj situaciji motivacija mi sigurno nije na nivou kao kad su u pitanju Olimpijske igre – priznaje Damir.
Posložio si je naš sugrađanin sve u glavi, zna što želi i kako doći do toga, a to se moglo dogoditi jedino kroz kvalitetan odmor.
– Odmaram se ja i dalje. Do nedavno je to bio pasivni odmor, cijelih mjesec dana odrađivao sam civilne i obiteljske dužnosti, a sad sam opet aktivan, spreman ići dalje!
Usporedno s dolaskom bebe, u obitelji Martin u tijeku su i pripreme za selidbu. Kupili su kuću u Velikoj Gorici, majstori rade punom parom na renovaciji, do kraja godine sve bi i po tom pitanju trebalo biti završeno. A Martini će se i definitivno vezati uz naš grad.
– Velika Gorica je odličan grad. Cijeli život u Hrvatskoj, nakon povratka iz izbjeglištva u Njemačkoj, proveo sam na Knežiji i to mi je kvart po mjeri. I onda dođem u Goricu i shvatim da je to malo veća Knežija! Mirno je, ugodno, sve je blizu, ima puno vrtića i škola… Život je, pogotovo za mlade obitelji, jako siguran, a to mi je također iznimno važno. Gdje provodim vrijeme? Pa, uglavnom po dječjim parkovima, tu me se najčešće može sresti – kaže Damir.
A kad ga Goričani sretnu na ulicama, nerijetko i priđu…
– Iznenadili biste se koliko se to često događa. Ljudi me prepoznaju, čestitaju na rezultatima kad ih ima… Često i vidim u pogledima da gledaju je li to taj lik iz novina, a neki me pitaju i “jesi ti onaj Sinković”, ha, ha. Ukratko, Goričani su me stvarno prihvatili kao svog. Jako se dobro osjećam ovdje – kaže Martin, koji bi volio i da su neku potencijalu u našem i njegovu gradu nešto bolje iskorišteni.
– Da, općenito mislim da Velika Gorica nije iskoristila sav svoj potencijal što se sporta tiče. Ima tu kapaciteta i za još veći bazen, i za još sportskih dvorana… Siguran sam da postoji i vizija razvoja u tom smislu, ali zasad, u ovom obliku, potencijal nije iskorišten – vjeruje proslavljeni olimpijac, koji ima i jasan plan što će raditi jednog dana, kad više ne bude aktivan sportaš.
– Ne da bih volio ostati u sportu, nego ću sigurno ostati u sportu. Ne znam gdje točno i na koji način, ali to je svakako plan. Evo, mogu puno toga prenijeti i pomoći bilo kome tko se odluči prihvatiti uređenja Čiča. To može biti još bolji Jarun, u obliku sportsko-rekreativnog centra, sa šetnicom okolo, sadržajima na sve strane… To je i dalje stopirano zbog iskopa, ne znam do kad, ali znam da je Čiče fenomen, jer to je jezero koje se zimi ne smrzava, na njemu se može trenirati cijele godine, što s Jarunom nije slučaj. Jako je blizu grada, lako je dostupno, veže uz sebe okolna sela, puno djece s potencijalom… Šteta je to ne iskoristiti – zaključio je Damir Martin, suprug, otac dvoje djece i institucija hrvatskog sporta.
I, ponosni smo na to, naš sugrađanin!
Možda vam se sviđa
-
FOTO GALERIJA Oni su naši olimpijci! Vrtićanci pokazali spretnost i sportski duh na 21. Olimpijskom festivalu
-
Damir Martin se krivo izrazio: ‘Nije kraj s veslanjem, ali izlazim iz samice…’
-
Damir Martin: Gotovo je. Moja veslačka priča ovime je završena…
-
Pobjednik i kad gubi: Ništa od finala za Damira Martina…
-
Lada iz Pariza: ‘Puno je posla, ali Damirova Ivana i ja idemo navijati za njega!’
Kultura
Moć poezije Zdenke Mlinar: ‘Inspiraciju pokreće životna radost koju pretačem u stihove…’
NAGRADE SE NIŽU Živim u Zagrebu, ali moja Velika Gorica za nas je mirna luka, sredina koje se ne želimo odreći, jer s ovim gradom sam zajedno rasla, a tu su i moji poetski počeci, kaže Zdenka Mlinar u malo drukčijem intervjuu…
Objavljeno
prije 4 danana
11. rujna 2025.Objavio/la
Marija Vrbanus
Njezin svijet je poezija. Kako na grčkom jeziku “poiesis” znači stvaranje, slobodni smo nazvati je našom stvarateljicom stihova. Dar koji je krasi odmalena, danas Zdenku Mlinar, koja živi u Zagrebu i Velikoj Gorici više od pola svojega života, svrstava u istaknute hrvatske književnice čije stvaralaštvo prepoznaje i inozemna publika.
Klasična poezija, haiku, aforizmi… Riječi koje niže u svojoj suštini nose duboku poruku o istinskoj važnosti života, a njezino umijeće uvijek iznova prepoznaje struka. Svojoj brojnoj kolekciji, nedavno je dodala još jednu nagradu, povom koje smo joj čestitali, a ona nam je otkrila svu svoju svestranost.
Zdenka, već smo ranije pisali o vašem poetskom stvaralaštvu i zaista kod vas nema praznog hoda. Koliko je vremena prošlo od vaše prve napisane pjesme do danas? Što se mijenjalo u stihovima, a što je i danas potpuno isto?
Lijepo je znati, a i pročitati da pratite moj rad, kao i to da ste primijetili da nemam praznog hoda. Jer, koliko god mislili i govorili kako radimo za našu dušu i osobno zadovoljstvo te da je to rad iz ljubavi, lijepo je radost stvaranja s nekim i podijeliti, ma kakav rezultat ili povratna informacija došla do nas. To bih usporedila s toplinom sunca, s blagoslovom kiše pa i sa snježnom bjelinom, čija ljepota, a ponekad i težina, ne bi imali smisla bez da nekog usreće, opomenu, pouče… To nam svima treba, koliko god mislili da tomu nije tako. Slijedeći takav stav i želeći osjećati navedeno, mislim da živim puninu života, a ona me mijenja, jača i čini svjesnijom onoga što jesam ili što i tko bih trebala biti.
Uči me čak i tomu da nemamo i ne bismo trebali imati praznoga hoda. Jer, naša prolaznost je i prebrza i neizbježna. I doista, mislim kako je neiskorišten dan, dan bačenog života koji, u meni osobno, ostavlja prazninu, a ona me pak čini nesretnom, beskorisnom i nekom vrstom parazita. Iskreno, grijeh mi je jutrom se probuditi s mislima što ću taj dan jesti, piti ili, ne daj Bože, nekome učiniti kakvo zlo. Ali, kako bezgrešnost ne postoji, utješit ću se i najmanjom korisnom sitnicom za bilo koga i bilo što.
Od moje prve napisane pjesme, ako ne računam pubertetsko stihovanje, prošlo je više od dvadeset godina, a bio je to moj dar kćeri za 18. rođendan, kojeg nije mogao zamijeniti nikakav sjaj nakita ili markirane odjevne krpice. Pomislih tada: Lijepa riječ, savjetodavna roditeljska riječ pa još u stihu… To ću joj pokloniti. Unikatno je, nema ga za kupiti i, ono najvažnije, nisam pogriješila. Pale su i suze radosnice. Puno se od tada promijenilo, što u fizičkom, što u intelektualnom smislu, kako u cijelom društvu, tako i u mojoj obitelji, pa i u pisanju koje mi je iz terapeutskog preraslo u ovisno.
Kritičari hvale vaš stil razumljiv svima, lakoću nizanja riječi koje bude emociju i potiču na razmišljanje. Je li to ono što struka prepoznaje kao izvrsnost?
Svatko od nas u pisanju, poetskom ili proznom, ili ima svoj stil, ili ga tek pronalazi. Svaki ga čitatelj drugačije doživljava, osjeća. Svi radovi iz te branše nekome su “fuj”, a nekome “uj” i jedino što nas od loših ili dobrih kritika može zadržati na zacrtanim ciljevima jest prihvatiti ono što nam može biti od koristi, a ignorirati ono što će nas rastužiti do mjere odustajanja, što je najgora opcija. Uvijek sam mišljenja da treba osjećati sebe i živjeti svoje snove, a ne tamo nečije.
Jasno je da ne možemo svi biti dobri pisci, dobri modni kreatori, kuhari ili majstori bilo koje struke, kao i da je sve u očima promatrača ili korisnika usluge. Toga moramo biti svjesni, prihvaćati dobronamjernost, ali znati i odbaciti ono što bi nas činilo nesretnima ili onakvima kakvi nismo u svojoj nutrini. Tako je i s ocjenama manje ili veće izvrsnosti nekog djela o kojem će, primjerice, pet kritičara imati pet različitih ocjena i mišljenja.
Stoga je logično da pozitivna ocjena struke, pogotovo inozemne, autorici ili autoru posve nepoznate, može razveseliti i biti vjetar u leđa. Biti čista pozitiva.
Upravo ste dobili još jedno međunarodno priznanje. Koje je to po redu i na koji način se vaša djela prezentiraju ‘vani’?
Nedavno priznanje dodijeljeno mi je od strane rumunjske Svjetske književne akademije, osnivača i predsjednika, akademika Trandafira Simpetrua, koji je osnovao i platforme, odnosno ogranke u drugim europskim državama, pa i u našoj regiji, gdje smo sa svojim radovima mogli aplicirati na materinjem jeziku. Ovaj put, Međunarodna manifestacija (W.P.A) World Poets Association održana je u Sarajevu i u suradnji s Platformom u Crnoj Gori, što je bilo prihvatljivo kako jezično i geografski, tako i financijski.
No, spomenutu zadnju nagradu “Zlatno pero” dobila sam kao znak zahvalnosti za angažiranost u promoviranju književnosti širom svijeta, a ne za neki određeni poetski ili prozni rad. Razlog tomu je vjerojatno prepoznatljivost mojih putovanja koja nisu niti laka niti po cijeni od nula eura i u koja se ulaže veliki dio sebe i komfora cijele obitelji. Dakle, tu nemalu cijenu moje knjiške angažiranosti i putovanja do odredišta na kojima se održavaju književne manifestacije, uz moj angažman, itekako plaćaju i članovi moje obitelji, bez kojih ne bih ni mogla ostvariti te svoje male/velike želje. Što se tiče odgovora na upit koje mi je ovo priznanje po redu, mogu reći da sam ih prestala brojiti, a mnoga su još uvijek i u online formama, tako da bi brojanje i traženje istih potrajalo.
Koliko je zahtjevno prevesti pjesme na strani jezik, a da se ne izgubi vaša čarolija pisana hrvatskim jezikom?
Što se tiče “muka” po prijevodima, bez kojih je teško izaći iz hrvatskih književnih okvira, priča bi također potrajala i bila malo vjerojatna. No, upornost mi je životna pratilja pa ide, nekako. Snalazim se, učim, vjerujem…
Lani ste imenovani veleposlanicom mira i počasnom članicom “Lanca žena za mir, pravdu i zaštitu okoliša”. Je li se ljubav prema životu i pjesništvu odrazila i na taj angažman?
Statusi veleposlanice mira i počasne članice “Lanca žena za mir, pravdu i zaštitu okoliša”, velika su mi čast, ali i obaveze. Jer, kao i kod drugih imenovanja, oni zahtijevaju i zalaganje za sve navedeno: mir, pravdu, zaštitu okoliša. Svaka od ovih tema žedno vapi za djelovanjem svih nas na svakom životnom polju i to ujedinjenih, a ne razdvojenih, posvađanih, negativnih, zatrovanih mržnjom ili plakanjem i optuživanjem svega i svakoga. U prilog tomu ide i većina mojih poetskih naslova napisanih zadnjih godina. Svaki blagoslivljam bezgraničnom ljubavlju cijeloga svoga bića i bojim najsjajnijim bojama zemlje i neba.
Spomenuti “Lanac žena”, osnovan od strane talijanske Udruge “VerbumlandiArt”, osnivačice cijenjene talijanske književnice i humanistice RegineBis Resta, organizira susrete na kojima se jasno iznose stavovi i ciljevi svih članica i počasnog muškog članstva, a tom prilikom se obavezno postavlja i likovna izložba vrsnih slikarica i slikara, kao dobrovoljni prilog za rad Udruge i djelovanje “Lanca žena” u njegovoj misiji pružanja pomoći potrebitima. Nemjerljiva je moja radost sudjelovanja u tome, makar jednom riječju ili jednim korakom.
Nerijetko ističete važnost obitelji koja vam je velika inspiracija i podrška. Zato pitamo, tko je Zdenka kad ne piše? Čime zaposli ruke? Gdje još teče vaša kreativnost?
Ovo pitanje mi je lijepo baš koliko i ljubav prema mnogim svestranostima koje su ili rođene sa mnom ili naučene u najranijoj mladosti. Dakle, još u roditeljskom domu u kojem su red, rad, poštovanje, dijeljenje i zajedništvo bili svetinja; u kojem također nije bilo mjesta praznom hodu. Gradeći svoju obitelj, cijeli svoj mladi, a sada i zreli život, dio toga blaga želim prenijeti i na svoju djecu te djecu svoje djece. Tu zadaću smatram i uvijek ću smatrati svojom najvažnijom obavezom i najvrjednijom životnom ostavštinom. Jer, gledati njihove težnje za uspjehom i životne želje, korisne zajednicama i društvima u kojima žive, najveća je sreća. Ne znam ima li što veće od živih primjera da naša ili bilo čija djeca nisu teret, već ponos države koja im je druga mati, gnijezdo u kojem svijaju svoju i tuđu sreću. Činjenice su to vrijedne svakog buđenja i životnog radovanja, koji i ne mogu biti ništa drugo do inspiracija. Inspiracija za skuhati fini obiteljski ručak, za očistiti dom u kojem ćemo ga objedovati, za dočekati ih s osmijehom sunca i kada vani sijevaju munje i grme gromovi.
No, uvijek ostaje žal što su takvi dani i trenuci rijetki do te mjere da postaju čudesni i dragocjeniji puno više nego što mislimo da jesu.
Voljela bih imati više vremena i za stvaranje raznih rukotvorina, koja su mi nekada bila svakodnevica, a danas su, čini mi se, vrijednija nego onda kada imadoh vremena za njih. Baš kao i ono kada mi je uz obiteljsku sreću mlade obitelji, život krasilo i dvorište puno cvjetne ljubavi i zelenila, što mi je danas tek dio sjećanja na neka druga vremena.
Ljubav je to koja ne blijedi i koja će u meni uvijek živjeti. Za utjehu, i danas si priuštim neka odjevna prekrajanja, dodavanja i oduzimanja, u želji da od starog napravim novo i to prilagodim ovom vremenu i ovoj sebi. Lijepi su to osjećaji, pogotovo kad nešto, baš, uspije. Tu je i ljubav prema slikanju, za koje zadnjih godina nemam vremena. No, dogodi mi se i poneka likovna kolonija, s odraslima ili s djecom, a i u našoj Udruzi umjetnika “Spark” organiziramo likovne radionice.
Jesu li vaš poetski dar pokupili potomci?
O, da. Moji potomci, blago svake majke i svake obitelji… Na ovo pitanje odgovaram kratko: Moja djeca ne pišu poeziju, ali ispisuju i oslikavaju svoje životne stranice znanstvenim ili nekim drugim radovima. Svestranosti im ne nedostaje, ali svi su, pa i oni najmlađi, okupirani stotinama obaveza da radost iskazivanja ljubavi koriste u onim brzinskim minutama i rijetkim slobodnim satima. No, mijenja se vrijeme, a i mi s njim pa nikad se ne zna.
Živite u Zagrebu. Na koji način ste i dalje povezani s Velikom Goricom?
Zagreb i Velika Gorica moje su velike i podjednake ljubavi. Rad i život u njima, isto tako. I oni su, kao gradovi, jedan drugome takvi. Ne mogu jedan bez drugoga iz milijun razloga. U Zagrebu su neki moji novi počeci i sve moje tuge i radosti tih početaka. Ostalim članovima moje obitelji, također. Naša je početna, a vjerojatno i zadnja stanica. U njemu su mi djeca, jedni druge uvijek trebamo i trebat ćemo.
Velika Gorica je nerazdvojivi dio toga i neka naša mirna luka. Sredina u kojoj je sve “pri ruci” i ne želim/o se toga odreći. U njoj su i moji poetski počeci, moja mala škola pisanja i bezgranično davanje sebe, svojih najljepših godina; rasta s njom. Ponosim se i Zagrebom i Velikom Goricom, uživajući u njima, a vjerujem i oni u meni jer ljubav se ljubavlju vraća.
Obično kraj razgovora nosi pitanje o novim izdanjima zbirki, no mi ćemo, poznajući vas, samo pitati – kada?
Istina, ne jenjava želja i potreba za objavom nekih novih knjiga. Razlog tomu su svakodnevna mala stvaranja koja tijek vremena pretvara u malo veća, željna iskoraka iz obiteljskog doma baš kao i djeca kada odluče biti svoji. Ni želje i brojni pozivi na nova gostovanja i putovanja nisu ništa manji i teško im je odoljeti. Tim više jer su rasadnici novih poznanstava, susretanja s drugim kulturama i otvaranja novih mogućnosti za biti boljom u svemu što volim, činim i što je moj život. To su putevi mira i ljubavi, zajedništva i dijeljenja radosti stvaranja. To su molitve za bolje sutra koje smo dužni ostaviti budućim generacijama i njihovoj majci nad svim majkama, Majci Zemlji.
Moja županija
Čuvari Kravarskog: ‘Požari, potresi, poplave, zmije i stršljeni… Mi smo spremni na sve!’
Dobrovoljno vatrogasno društvo Kravarsko dobilo je Povelju Zagrebačke županije za sve učinjeno u posljednjem razdoblju, uključujući i vrijeme potresa, ali i cijeli niz intervencija svake vrste, od tragičnih do komičnih…
Objavljeno
prije 5 danana
10. rujna 2025.Objavio/la
Marko Vidalina
U podnožju crkve, glavnog ukrasa svake razglednice iz Kravarskog, nalazi se mjesna trgovina, a iza njezinih leđa, odmah uz prekrasno novo igralište, smjestio se i Društveni dom, koji je ujedno i – vatrogasni dom. U kojem su nas sa širokim smiješkom i čvrstim stiskom ruke dočekali predsjednik DVD-a Kravarsko Stjepan Tičarić i zapovjednik Zvonko Čunović. Povod za druženje vuče se još iz srpnja, od one svečane dodjele županijskih nagrada, na kojoj je svoju Povelju dobio i njihov DVD.
– Nismo vam mi ni znali da smo nominirani sve dok nije javno objavljeno da smo među dobitnicima nagrade – govori uvodno predsjednik Štef.
– Tek nakon što smo na portalima vidjeli da smo nagrađeni krenuli smo provjeravati odakle mi u toj priči. Doznali smo da nas je nominirala Udruga mladih općine Kravarsko, s kojom surađujemo pri svakoj njihovoj manifestaciji. Zaslužujemo li mi tu nagradu? Ha, vjerojatno zaslužujemo… Bilo bi grijeh reći da nešto slično ne zaslužuje bilo koje društvo u županijskoj vatrogasnoj zajednici, ali činjenica je da mi odrađujemo puno toga unazad nekoliko godina. Jednako kao i druga društva, naravno, ali možda je presudilo to što smo mi samostalno društvo, jedno od osam takvih u županiji. Sami pokrivamo našu općinu, a jedno vrijeme naši susjedi iz Pokupskog nažalost nisu imali ni garaže, ni vozila, ni cisterne, pa smo dvije godine pokrivali i njihov teritorij. Kad su bile poplave, čak smo pokrivali i dio općine Lekenik – dodaje Tičarić.
– Mi smo uvijek spremni pomoći, a budući da imamo i opremu koju imamo, surađujemo sa svim udrugama koje djeluju na području naše općine. I jako nam je drago što su nas iz udruge mladih odlučili predložiti. Naravno, svako ovakvo priznanje donosi i još veću obavezu, sad će se od nas možda očekivati i više nego što se očekivalo dosad, ali zato i jesmo tu – nadovezao se zapovjednik Zvonko.
Upravo su njih dvojica, predsjednik i zapovjednik, u ime DVD-a preuzeli nagradu.
– Možete misliti kakav je to osjećaj… Tamo je i premijer, i ministri, i župan, i dožupan, i predsjednik i zapovjednik Vatrogasne zajednice Zagrebačke županije… Malo i trnce osjetiš kad te pozovu na binu. Malo se poslikaš, usput razmišljaš o svemu, tako da je stvarno lijep osjećaj – kaže Tičarić, pa se opet nadovezuje Čunović:
– Dobar je osjećaj kad shvatiš da je netko vidio i primijetio da nešto radiš. A mi stvarno radimo. Gotovo svake druge srijede imamo vježbe, a kad treba ići na hitne intervencije, često nas se skupi i toliko da si ne stanu na kamion. I lijepo je kad sve to netko primijeti. Osjećaj je odličan, jer to je puno sati uloženog truda, malo je dana da se nas dvojica ne nađemo ovdje, da nešto ne dogovaramo, ne radimo…
Vatrogasno društvo u Kravarskom, lijepo piše na amblemu, postoji od 1952. godine, ali svega je tu bilo u više od sedam desetljeća koja su slijedila.
– Moj tata je bio jedan od osnivača, bilo ih je 12 kad su pokretali društvo. Kravarsko je tad imalo i nešto više stanovnika nego danas, sva naselja su bila brojnija, ali nisu vatrogasci bili opremljeni za intervencije. Sjećam se da je moj tata od opreme imao jednu kapu! I ništa više. Izlazili su na intervencije gotovo golim rukama, a poslije su dobili i zaprežnu pumpu koju su vukli konji, pa su se nekako snalazili… U jednom razdoblju to se društvo ugasilo, tamo negdje početkom 70-ih, a početkom osamdesetih društvo je ponovno registrirano. Nove probleme donio je početak rata. Na frontu je poginuo jedan od dozapovjednika, jako je ranjen predsjednik društva, a sva oprema, koja je bila smještena u jednom podrumu, misteriozno je nestala. Netko je odnio i pumpe i sve što je bilo vrijedno… U ovih zadnjih 20-ak godina mi držimo DVD u svojim rukama i mislim da to kvalitetno radimo – prevrtio je povijest DVD-a predsjednik Štef.
Nova era započela je prije 19 godina.
– Maksimalno ozbiljno krenuli smo 2006. godine. Tad smo imali volju, ali opremu nismo. Krenuli smo doslovno od nule. Imali smo jednu pumpu, koja je u ratu bila spremljena kod bivšeg predsjednika u podrumu, tako da nije nestala onda kad je nestalo sve ostalo. A cijevi koje smo zatekli mogli smo jedino baciti u smeće. Prvog TAM-a i Ladu Nivu dobili smo od vatrogasne zajednice Grada Zagreba, s tim smo krenuli. U Tamića smo instalirali tu pumpu i krenuli raditi… – kaže zapovjednik Zvonko.
Na njihovu popisu trenutačno je nešto više od 140 članova DVD-a, među kojima je 25 operativnih vatrogasaca, onih koji su obučeni i osposobljeni za intervencije.
– Članova koji su završili tečaj imamo nešto više od 80, no ovih 25 ima i završen tečaj i odrađen liječnički pregled. Kad se sve zbroji, može se reći da imamo oko 40 aktivnih vatrogasaca, dok su ostali uvijek tu negdje, spremni uskočiti i pomoći kad mogu i gdje mogu. Neki pomažu kod osiguranja nekih događaja, a ima i onih koji dobro dođu kad treba ispeći roštilj za neku od naših fešta… Imamo i 30-ak klinaca u podmlatku, s njima rade tri voditelja, tako da s brojnošću stvarno nemamo problema – objašnjavaju dečki.
Posebno “živahno” bilo je u vrijeme potresa krajem 2020. godine, to se vrijeme posebno pamti.
– Pojedinačno gledajući, u vrijeme potresa bili smo DVD s najviše intervencija u županiji. Druga mjesta imala su gradske Zajednice, ali gledajući društva izolirano, mi smo tu prednjačili – ističe Čunović, a Tičarić to prisnažuje brojkama.
– Puna 22 dana zaredom, ujutro od šest, sve do ponoći, bili smo na nogama. Ljudi su išli na posao i odmah po povratku kući dolazili na intervencije, i tako doslovno 22 dana bez odmora.
Vatrogasci iz Kravarskog podijelili su se u to doba u tri ekipe, svako jutro okupljali su se na brifingu u Domu, a na kraju dana bi se pisala izvješća. Podaci kažu da je već prvoga dana zabilježeno gotovo 40 intervencija, a u svemu tome sudjelovali su i drugi stanovnici.
– I sam načelnik u prvom je trenutku bio malo skeptičan po pitanju uključivanja ljudi u cijeli proces, ali kad je vidio da to ide “kao voda”, i on je bio zadovoljan – pamti Zvonko.
S obzirom na razinu koju su dostigli od 2006. na ovamo, zapravo i nije bilo iznenađujuće što je sve išlo kao po špagi.
– Mi se stalno obučavamo, pripremamo, usavršavamo za svaku vrstu neprilike. I mi smo zbilja u svakom trenutku spremni na sve, što se i pokazalo stotine puta u zadnjih 15-ak godina. Podigli smo nivo spremnosti toliko da možemo parirati svakoj situaciji, od potresa, požara, poplava, do svih tehničkih intervencija – ponosan je predsjednik Stjepan.
Uigrano je ovo i vrlo angažirano društvo, što se potvrdilo u cijelom nizu vrlo konkretnih situacija.
– Prije dvije godine, sjećam se, radio sam noćnu smjenu na Novu godinu. Na povratku kući, bio sam u šumi kod Bune, bilo je 7:12 sati, kad me iz županijskog centra zovu da imamo požar kuće za odmor u Podvornici. Mladi su čekali novu godinu i dobro su “hajcali”, sve dok se kuća nije zapalila. A oni su spavali… I pričam s operaterkom, tražimo rješenje, jer ja idem iz noćne, Nova godina je, sedam ujutro, nemam pojma tko će mi moći doći. I rekao sam joj: ‘Zovi gorički JVP, a ja kad dođem u Kravarsko, vidjet ću tko može doći’. Kad sam došao do naših prostorija, šestero ljudi već me čekalo! Na novu godinu ujutro! Odmah smo odjurili na intervenciju, uspjeli smo naći rješenje i vratio sam JVP natrag u Veliku Goricu na pola puta do lokacije – prepričava Čunović.
Naravno da je osnovni posao vatrogasaca boriti se s požarima, ali svaki DVD, uključujući i hrabre dečke iz Kravarskog, ima posla i s drugim neprilikama. Pritom se proživljavaju razne situacije, često i one s kojima se teško nositi.
– Nažalost, u ovih zadnjih 17 godina imali smo sedam intervencija sa smrtnim slučajevima. Rijetka su društva s tolikim brojem takvih nesreća… Bilo je tu stradavanja u požaru, prevrtanja s traktorom, suicida… Nisu to nimalo jednostavne situacije, čak štoviše, ali nitko od nas ne želi na licu mjesta pokazati koliko nas to pogađa – priznaje Štef.
– Evo, zadnju takvu intervenciju imali smo nakon prevrtanja traktora. Imali smo samo informaciju da se to dogodilo i na putu do lokacije razmišljaš što će te dočekati, u kakvom je stanju čovjek… Pa onda na Božić, kad smo imali požar u Lijevim Štefankima, izgorio je moj susjed. Gorjela je drvena kuća i po dolasku tamo kažu nam da je čovjek unutra. A ja znam tko živi u toj kući, znam da je to čovjek s kojim sam odrastao… Ali eto, nekako to pregrmiš, izguraš, koliko god je teško – dodaje Zvonko.
Bude tu, jasno, i priča drugačijega karaktera, potreba za pomoći druge vrste.
– Ljudi nas često zovu zbog uklanjanja gnijezda stršljenova, a čak smo izvlačili i zmije iz škrinje. Smjestila se čovjeku u paletu ispod zamrzivača, možda je tu bila i godinama, dolazila i odlazila, ali naravno da nije ugodno. Čovjek me zove da ima zmiju u kući, mi dođemo i sve raščistimo, a na kraju nađemo velikog guša. Primiš ga, izneseš i to je to… Ja sam pčelar, to su moja zaduženja. Pustili smo je u prirodu, što drugo… – priča Štef, a Zvonko se ubacuje:
– Ja to nikad ne bih mogao, svaka čast Štefu što može… Zvali su nas i da ih riješimo puhova, ima i toga. Kad odemo u posjet našim školarcima, uvijek nas pitaju i skidamo li mačke s drveća i krovova, jer to vide na televiziji, ali mi takvih slučajeva dosad nismo imali. Valjda su mačke na selu malo pametnije, one znaju same sići, ha, ha.
U svim tim intervencijama vatrogascima iz Kravarskog pomaže i oprema koja je danas na ozbiljnoj razini.
– U vrijeme kad je gospodin Šuker bio ministar financija, a Damir Trut ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje, našla su se sredstva za cisternu. Kupili smo kamion, dali smo ga preurediti i krenuli raditi. Danas imamo tu istu cisternu, sa 5800 litara vode, imamo pick upa Forda Rangera i kombi. Međutim, oprema na cisterni je neusporediva s onim što smo imali u počecima, jer sad imamo i zračne jastuke, komplete za šumske požare, komplete za intervencijski dio, duple kacige, duple čizme… To smo prije mogli samo sanjati. Uvijek može bolje, uvijek ima potreba, ali stalno se i nadograđujemo. Kad se ukaže potreba na intervenciji, pokušavamo doći i do novih alata – kaže zapovjednik Zvonko.
– Glavni izvor financiranja je općina Kravarsko, kojoj smo jako zahvalni, ali mi se javljamo na sve moguće natječaje, što god se pojavi. Tu smo izvukli značajna sredstva, našim angažmanom u zadnje četiri i pol godine uspjeli smo doći do opreme vrijedne 140.000 eura. Prijavljujemo se, angažiramo, a na to dolazi nešto više od 20.000 eura godišnje od općine. Mi smo svi, naravno, isključivo volonteri – dodaje predsjednik Štef, koji će spremno i izreklamirati svoje mjesto.
– Život u Kravarskom je lijep. Nadomak smo Gorice i Zagreba, šest kilometara je do ulaza na autocestu, a tu je i brza cesta. Doseljava se jako puno mladih obitelji, jer imamo novu školu, sportsku dvoranu, vrtić, novo igralište, ljekarnu, dom zdravlja, zubara… Sve što je potrebno za jedno ovakvo mjesto!
A ima, naravno, i svoje vatrogasce. Ljude koji su istinski čuvari svoga kraja…
Priča iz kvarta
Donja Lomnica je izgubila svog Gumenog – “Kaj je god trebalo napraviti ili popraviti uvijek je bio tu”
Bio je rođen za šalu, oko njega je uvijek bilo zabavno.
Objavljeno
prije 1 mjesecna
11. kolovoza 2025.Objavio/la
Franjo Kompes
Josip Šafran, čovjek koji je desetljećima bio dobri duh sela, preminuo je u subotu, 9. kolovoza 2025. godine, utopivši se u rijeci Kupi. Imao je 77 godina.
“Bio je na fešti i rekao je da se ide osvježiti malo na Kupu dok se ne ispeče odojak, ali kako ga nije dugo bilo, oni su ga krenuli tražiti. Uzeli su čamac i nakon kilometar i pol su ga pronašli u šašu utopljenog”, priča nam Josipov sin Goran. “Gledajte, što se plivanja tiče, on je Kupu mogao 10 puta preplivati, to njemu nije bio problem, znači da je mu je vjerojatno srce puklo, ali čekamo još nalaze obdukcije.”
Josip je rođen i odrastao u Lomnici, završio je Školu učenika u privredi i zaposlio se u Vazduhoplovnom zavodu Zmaj, gdje je radio sve do početka Domovinskog rata. “Za vrijeme rata je s kolegama stavio hrvatsku zastavu na Zmaj i svi su dobili otkaz. Nakon toga se mobilizirao i prebacio se na vojni dio aerodroma Pleso, radio je na održavanju aviona i svih objekata i tako je tamo ostao i do penzije”, kaže Goran.
Nadimak “Gumeni” zaradio je na sportskim terenima Zmaja. “Zmaj je imao puno tih sportskih delegacija, on je igrao ping pong, odbojku, nogomet i onda je one ‘mrtve lopte’ spašavao, one za kojima se nitko nije htio bacati na beton”.
Bio je poznat po smijehu i nevjerojatnim zgodama i može se reći da pored njega nikad nije bilo dosadno. “Bio je u Libiji, uhvatio je neke ribe tamo i sve su bile sive, a njemu je bilo dosadno pa ih je on ofarbao u crven-bijeli-plavi. Igrao je i ping pong s pokojnim Dragecom Šurbekom i on je rekao da nije upoznao luđeg čovjeka”, priča nam Goran.
No, iznad svega, Gumeni je bio čovjek za druge. “Donja Lomnica ima nogomet, folklor, a on je uvijek bio ‘kaj trebate, recite i tu sam’. Tako je i ofarbao vatrogasni toranj od 17-18 metara i nije htio naplatiti. Pitali su vatrogasci ‘kaj smo dužni’ i on je rekao ništa. Dobio je počasnu plaketu i njemu je to bilo dosta. Najvažnije mu je bilo da je za svoje mjesto nešto ostavio. Nije bio čovjek koji se javno eksponirao, volio je svoj mir”.
Sprovod Josipa Šafrana – Gumenog bit će u srijedu, 13. kolovoza, u 10 sati na Gradskom groblju u Velikoj Gorici.
“To kako je on živio, normalan čovjek ne bi preživio jedan cijeli tjedan. Bio je rođen za šalu, oko njega je uvijek bilo zabavno”, zaključuje Goran.
Priča iz kvarta
‘Ja sam spartanac Ivan. Skačem preko vatre, ronim u ledu, pužem kroz blato…’
Velikogoričanin Ivan Zvonar jedan je od pionira utrka s preprekama, fizički i mentalno iznimno zahtjevnog sporta koji u Hrvatskoj tek stječe svoju popularnost. U našem jutarnjem programu predstavio je sebe i svoj sport…
Objavljeno
prije 2 mjesecana
10. srpnja 2025.Objavio/la
Marko Vidalina
Skakanje preko vatre, ronjenje u ledenoj vodi i penjanje preko žičanih ograda samo je dio jednog običnog radnog dana Ivana Zvonara. Velikogorički Spartanac, kako se ljudi iz njegovog sporta nazivaju, gostovao je kod naše Gianne Kotroman u jutarnjem programu City radija i pojasnio što se to krije pod engleskim nazivom OCR, odnosno “Obstacle Course Racing”.
– Najjednostavnije rečeno, to su utrke s preprekama, drukčijeg naziva za to nemamo. Radi se o kombinaciji trčanja na stazi, od 100 metara pa sve do 50+ kilometara. Trči se s prirodnim ili umjetnim preprekama, od bodljikavih žica, iskopanog rova s blatom, gdje moramo puzati i do dvjestotinjak metara, preko penjanja po konopcima visokim po deset metara, plivanja u hladnoj vodi… – uvodi nas u priču Ivan Zvonar pa nastavlja:
– Glavni šef Spartana odlučio je napraviti format od stotinu metara s deset prepreka, s čim će se ovaj sport pojaviti u Los Angelesu 2028. godine. To bi bilo nešto slično onome što smo kao klinci gledali u showu “Nindža ratnici”. Tko najbrže stigne do gumba, on je pobjednik…
Postoje tu razne discipline, od onih “početničkih” do doslovno elitnih.
– Glavne discipline su sprint od 10 kilometara, u srednjoj kategoriji se prelazi 15 kilometara s najmanje 25 prepreka, a u kategoriji “beast” staza je duga najmanje 21 kilometar i ima najmanje 30 prepreka. Uz sve to, postoji i “ultra”, utrka na 50 kilometara s više od 40 prepreka. To još nisam probao, prvo se pripremam za srednju kategoriju… – kaže Ivan.
Počeo se ovim sportom baviti 2015. godine.
– Trčim već više od 20 godina, član sam Maraton kluba Velika Gorica, a trčao sam i za reprezentaciju u planinskom trčanju. Puno sportova sam prošao u životu, ali još u osnovnoj školi shvatio sam da mi trčanje ide najbolje, jer tad sam već pobjeđivao na školskim natjecanjima. Kroz nogomet, tenis i stolni tenis skužio sam da sam za individualni sport, a ova priča krenula je prije desetak godina… Na YouTubeu sam naišao na jedan zanimljiv video, pogledao kako funkcionira taj Spartan i rekao sam sebi: Ajmo probati! Brzo sam se zaljubio u taj sport, budući da je dinamičan, a i poseban je osjećaj svaki put kad pređeš prepreku. Čovjek se osjeća snažno, motivirano, ispunjeno pozitivnom energijom – priča Ivan, koji je vrlo brzo postao i prilično uspješan.
– Neću nikad zaboraviti, u drugoj Spartan utrci u životu trčao sam s najboljim Spartancem Petrom Žiškom rame uz rame, a na kraju sam bio treći. Iznenadio sam i samog sebe, tako da mi je žao što nisam ponio hrvatsku zastavu… Bila mi je čast natjecati se s ljudima kojima sam se vidio, gledao ih na YouTubeu, pogotovo kad su mi na kraju i čestitati, stisnuli ruku. Nevjerojatan osjećaj – prepričava Ivan i dodaje:
– Bio sam treći u Europi u sprintu, na natjecanju u Mađarskoj 2018. godine, nakon čega sam imao malo dužu stanku zbog nekih ozljeda. Sad se vraćam, u lipnju sam bio na utrci “Mountain Madness” i osvojio prvo mjesto, na stazi od osam kilometara sa 20 dosta teških prepreka. Planiram se vratiti dosta jako, sljedeće godine čak bih volio biti i prvak Hrvatske.
Jedan uspješan Spartanac, kaže, mora biti nekoliko sportaša u jednom čovjeku.
– Treninzi imaju tri segmenta, snagu, kondiciju i funkcionalne treninge. Kombiniramo teretanu, cross fit, street workout, trčanje u najvećoj mjeri… Pazim i na prehranu, jer bez toga ne ide. Jedem steakove, malo finije meso, sve što mi treba za regeneraciju, jer ipak treniram šest puta tjedno. U dane kad se utrka približava, malo smanjim taj volumen treninga, malo više odmaram, što je također dio cijelog procesa, jer organizam se mora i osvježiti.
Kad je Ivan Zvonar krenuo ovim sportom, te 2015. godine, u Hrvatskoj je malo tko i znao za ovaj sport. A u susjednom Mađarskoj se na utrkama okupljalo i po 10.000 natjecatelja! Prvi klubovi kod nas počeli su se osnivati tek prošle godine…
– U početku, kad sam se tek počeo baviti time, nitko mi nije pomagao jer nitko nije do kraja ni razumio što je to točno. Ljudi su mi se čak smijali kad bih znao trčati, pa se spustiti u stav za sklek i nastaviti puzati, mislili su da sam malo ćaknut, ali sve je to dio treninga. Tek od prošle godine se osnivaju klubovi u Hrvatskoj, a postoji i poligon u Kerestincu koji puno pomaže kod treninga – govori Ivan.
Trenira sam, bez trenera, brdske uvjete simulira u našem kraju, u Vukomeričkim goricama, ali svaka je utrka novo iznenađenje.
– Utrke budu najčešće u ski resortima, gdje su elevacije baš jake, a staze su svjesno napravljene tako da budu teške, uz ponešto ekstremnih uvjeta. Evo, na Mostecu u Ljubljani bila je utrka pod nazivom “Legionar”, na mjestu gdje se skaču skijaški skokovi. Popeli smo se na vrh i rekli su nam da se moramo spustiti dolje što brže. Jurili smo i do 90 na sat nizbrdo, kroz svu tu travu, pa kroz blato, preko zidova od dva metra, s balvanima od 20 kilograma na leđima, vreća s pijeskom, penjanja na užad, ponekad i gimnastičke karike, preko koji se moraš kretati desetak metara, otprilike kao Tarzan po lijanama… – nabraja Ivan i dodaje:
– Tijekom utrke svaka se prepreka mora proći i to označiti zvoncem. Ako to ne napraviš, slijedi kazna od 30 marinaca, što te jako usporava. Sve se snima kamerom i ako se utvrdi da si ih napravio 29, diskvalificiran si. To je taj spartanski moto, nema odustajanja, nema uzmaka… Na svakoj utrci prvih kilometar ili dva idu lakše prepreke, a kako utrka odmiče, to su prepreke teže. Na kraju zna biti vatra ispred samog cilja, to zna lijepo izgledati na fotkama.
Najčešće je na fotkama bez majice, ali ne zato da bi pokazao mišićavi torzo.
– Kod prelaženja prepreka često pucaju majice i zato je preporuka da se trči bez majice. Zato su sve slike bez majice – sa smiješkom kaže Zvonar.
Gianna ga je u njihovu radijskom druženju prozvala i “gorički Indiana Jones”.
– Ajde, ima nekih poveznica, pogotovo kad gledamo prvi film, u kojem Indiana Jones traži sveti gral, tako to nekako izgleda i kod nas. Jako je dinamično i zanimljivo, toliko da moraš potpisati da svaku utrku trčiš na vlastitu odgovornost, ali lako se zaljubiti u ovaj sport. Svatko tko voli adrenalin, tko misli da je psihički dovoljno jak, neka ode na stranicu ocr.hr i priključi nam se – pozvao je Ivan.
Planovi za nastavak njegova spartanskog puta već postoje.
– Pripremam se za utrku u Austriji u rujnu, natjecanje je opet u planinama, na Alpama, bit će jako teško, ali tu ću vidjeti gdje sam. I na čemu moram dodatno raditi. Nakon toga slijedi utrka u Pescari, u Italiji, koja će biti u listopadu – završio je velikogorički Spartanac.
Kultura
Iz “osmog marta” otišao u Pokupsko i stvorio svoju bajku o Turopolju
Mirel Huskić rastao je u “osmom martu”, a mir, spokoj i nešto dobre inspiracije je pronašao u Pokupskom. U suradnji s rijekom, za klince iz našega kraja osmislio je i režirao lutkarsku predstavu ‘Klinček turopoljski’
Objavljeno
prije 2 mjesecana
7. srpnja 2025.Objavio/la
Marko Vidalina
Bio je to topao, ali ugodan petak navečer, pravi proljetno-ljetni, pa se na Galženici tražila karta više za stol u kafiću. A gore, iznad glava, na drugom katu Centra za kulturu Galženica – kultura!
Mirel Huskić, dečko iz “osmog marta” s prebivalištem u Pokupskom, na daskama šarmantne dvorane Galženica uprizorio je lutkarsku predstavu za djecu koja je na premijeri pokazala da će trajati. “Klinček turopoljski” je lutkarska predstava koja prati putovanje malog Jurice kroz turopoljski kraj i povijest.
– “Klinček turopoljski” je predstava nastala u produkciji Štoos teatra, čiji sam i osnivač, zajedno s Anom Katulić i Lukom Kuzmanovićem. Zamišljena je kao mobilna lutkarska predstava za djecu, koja kroz radnju na sceni upoznaju svoj zavičaj, kraj u kojem odrastaju, neke toponime za koje su možda već negdje usputno čuli, pa zaboravili. Prvenstveno, namijenjena je najmlađima, djeci od pet godina sve do nižih razreda, ali ako netko stariji želi saznati nešto novo, dapače – govori nam Mirel Huskić, glumac i redatelj koji je ovaj put bio redatelj.
– Osim povijesnog-edukativnog aspekta, važno je najmlađe upoznati i s lutkarskom umjetnošću i igrom lutkarstva i te vrste kazališne umjetnosti. Nadamo se da će kroz sljedeću sezonu predstava zaživjeti i igrati po svim mjestima u okolici Velike Gorice, po vrtićima, školama, pogotovo u udaljenijim mjestima koje gravitiraju Velikoj Gorici i dio su zavičaja, a iz kojih je roditeljima nekad uz ostale obveze teže odvesti djecu u kazalište gledati predstavu – dodaje Mirel.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar
Kao i cijeloj toj generaciji rođenoj u prvoj polovici 80-ih, i njegovo je djetinjstvo obilježio rat. Rođen je u Tesliću, a 1992. s obitelji je stigao u Veliku Goricu. U trećem razredu osnovne škole.
– S obzirom na okolnosti, do tad sam promijenio par škola, a konačno sam se smjestio u OŠ Eugena Kvaternika. To je moja škola, iz tih dana imam i prijatelje, i puno poznanika – priča Huskić, koji je odrastao u centru grada, pa u jednom trenutku shvatio da to nije njegov đir.
Preselio se u Pokupsko i pronašao mir.
– Odrastao sam u zgradi, u stanu, i vrlo rano sam zaključio da je vlastito dvorište zahvalna stvar. A uz njega polako nikne i mali vrt… Uspio sam kupiti kuću u Pokupskom, prošlo je sad već sedam godina, i za sad uživam. Ispunjujuće je živjeti u manjem urbanom mjestu, i još k tome uz rijeku. Djeluje umirujuće, balansira taj životni ritam koji često teško kontroliramo. Evo, trenutačni plan mi je kupiti čamac… – govori Mirel.

Mirel Huskić završio je glumu na Akademiji u Osijeku, a režiju na Akademiji u Zagrebu… Foto: Zvonimir Ferina
U suživotu s rijekom čovjek lakše dođe i do prostora za razmišljanje, za kreaciju, a tu je negdje rođena i priča o “Klinčeku turopoljskom”. Ideje koje se krenu rojiti po glavi i treba ih prebaciti na papir.
– Otprilike tako taj proces se razvija. Kazalište je društveno odgovorna djelatnost u svakoj svojoj pori. Prepoznaješ u sebi što bi htio raditi i onda se pitaš kako to može komunicirati s publikom, koristi li publici to što nudiš. Može biti korelacije, dodira, u trokutu između ideje, mene kao autora i najvažnije, publike. Tako sam i odlučio napraviti za klince, za kraj u kojem rastu, u kojem sam i sam rastao. Kroz istraživanje, povijesnih činjenica, kulturnih običaja, nardnih priča i legendi, kolažirao sam jedan koherentan sinopsis, ideju. Potom sam pozvao u tim mladu i već izvođenu spisateljicu, Ivonu Marciuš, koja je ispisala dramski tekst ideje, donoseći dodatne zaplete i događaje među likovima koji nastaju i koje onda treba uprizoriti kroz proces proba – kaže Huskić i nastavlja:
– Ideja je rođena tamo negdje prošle jeseni, ali zaživjela je tek nakon što smo uspjeli proći na gradskom natječaju. Bez financijske potpore te vrste ovo ne bi bilo moguće, Klinček bi ostao samo na papiru, u obliku brodića, i otplovio Kupom. Srećom, grad je imao sluha i prepoznao je ovaj projekt našeg Štoos teatra, priključila se i Plemenita opčina turopoljska, pa smo mogli početi s radom. Radili smo intenzivno nekih mjesec i pol dana, uglavnom u kazališnom prostoru dvorane Galženica – dodaje prvi čovjek projekta u kojem su sudjelovali još neki naši sugrađani.
– Ansambl predstave je iznio snažan i vrlo zaigran odgovor. To je sad u jednu ruku njihova predstava.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar
Uz višestruko nadarenu Hanu Kunić, koja je uz glumu djelovala i s dramaturškim zahvatima, tu je Karlo Bernik, koji tumači lik Klinčeka, inače vrlo mladi i izvrsni glumac koji igra u kazalištima u Zagrebu, te Franjo Đaković, glumac lutkarskog kazališta, vješt i iskusni praktičar, koji je odnedavno i stanovnik Velike Gorice, u koju se doselio s obitelji.
Međutim, ima tu još domaćih…
– Kreativni suradnici koji su autorski uobličili predstavu su Marta Crnobrnja s Podbrežnice, etablirano ime u scenografiji i radu hrvatskog kazališta. Glazbu i songove je radio divni Matija Antolić, također glazbeni suradnik mnogih produkcija Zagrebačkih kazališta, i vrlo važno, dizjan i izradu lutaka predstavio nam je Dražen Matijašević, lutkarski tehnolog. To je jedan uži kreativni tim koji uvezuje svoje vještine u ovu ideju da bi postala predstavom.
Uz glumačku izvedbu, kostimografiju i scenografiju, cijeli taj tim razmišljao je i o govoru. “Klinček turopoljski”, naime, veže se i uz turopoljsko narječje. Točnije, turopoljska narječja.
– Odmah smo željeli, uz sve ono o čemu govorimo, u predstavu implementirati i turopoljsko narječje. Usput smo doznali da u Turopolju postoje tri narječja; brežani imaju svoj govor, posavci svoju, a postoji i treća vrsta, koju koriste starosjedioci, uglavnom Kurilovčani. Sinteza koja će to objediniti ne postoji, ali postoje izolirani mali rječnici. Prvi je napisao Juraj Habdelić iz Kuča. To je prvi dokument koji pokušava objasniti turopoljski dijalekt. Ono što je Gaj radio za kajkavski, to je radio Habdelić za turopoljsko narječje kao varijaciju kajkavskog – upućen je u temu gospon režiser.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar
I ispalo je odlično. Tako kažu mjerodavni, sudeći po vrisku.
– Dobili smo puno pozitivnih reakcija. Posebno se ljudima sviđa pozadina priče, tako da mislim da smo dobro odredili ideju i cilj.
Već idućeg jutra nakon premijere predstava je izvedena opet, a bit će još prilika za upoznati Juricu i Žireka…
– Sljedeća izvedba je u sklopu priredbe “Ljeto u Vukovini”, a na jesen planiramo obilaziti škole i vrtiće u okolici Velike Gorice. Neka gostovanja već smo dogovorili, a cilj i plan jest obići što više škola, vrtića, domova u okolici i u gradu… Da svi upoznaju “Klinčeka”.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar
Mirel Huskić jedan je od osnivača Štoos teatra, čiji dio je “Klinček”, novo ostvarenje u produkciji malog teatra.
– Tu je monodrama Ane Katulić “Roža, cura s greškom”, komediju Luke Kuzmanovića “Zlo-Čist-Oća”, a s “Uzbunomu plastičnom carstvu” već smo obišli više-manje sve osnovne škole u Velikoj Gorici i okolici. Postoji i jesenji Oglede festival koji djeluje pod Štoos teatrom. A evo, sad imamo i “Klinčeka”. Očigledno rezoniramo sadržajno s gradom i publikom. Samo, bez potpore u vidu trajnog prostora, ostane se lako bez daha – završio je Huskić.
Reporter 452 - 28.08.2025.


Izdvojeno
-
Moja županijaprije 5 dana
Čuvari Kravarskog: ‘Požari, potresi, poplave, zmije i stršljeni… Mi smo spremni na sve!’
-
Sportprije 4 dana
U gostima u Novskoj: Šokantan minus, povišene tenzije, veteran, klinac i – pobjeda!
-
Obrazovanjeprije 6 dana
Emili u Vukovini! Nova avantura male šminkerice
-
Vijestiprije 2 dana
Adi Šoše otvorio VG Mini Fest! Zaradio je i ružu na kraju koncerta