Priča iz kvarta
‘Stigla nam je Mila! Bit će izazovno, ali presretni smo. A ja veslam dalje…’
Damir Martin već je šest godina Velikogoričanin, tvrdi kako se ovdje odavno osjeća kao doma, a sve je još ljepše od nedjelje, kad je kćerkica Mara dobila sestru Milu. U iščekivanju bebe pričali smo o iskustvu iz Pariza, o planovima za budućnost…
Lijepi, prekrasni, najljepši dani ostali su iza obitelji Martin, mame Ivane, tate Damira i seke Mare, koja je možda i najsretnija zbog onoga što se dogodilo ove nedjelje. A dogodila se – Mila! Ivana Martin, nekoć Cvetnić, rodila je drugu kćerkicu, starija seka je presretna, baš kao i tata, proslavljeni hrvatski olimpijac, osvajač tri olimpijske medalje u veslanju, velikan hrvatskog sporta.
“Dragi prijatelji, našim pustolovinama se pridružila malena Mila. Supruga je školski odradila porod zahvaljujući doc. dr. sc. Gordanu Zlopaši i divnoj sestri Renati, koji su nas hrabro vodili kroz cijelu trudnoću, te dr. sc. Trpimiru Goluži i sestri Katici, koji su porod pretvorili u “šetnju parkom”. Hvala svima na prekrasnim željama, vole vas Martini”, objavio je ponosni tata na društvenim mrežama nekoliko dana nakon što smo sjeli uz kavicu u lokalu preko puta njihova velikogoričkog doma.
Tad je iščekivanje bilo u samoj završnici, uzbuđenje je raslo iz dana u dan, i naravno da je najbolja moguća vijest da je sve prošlo dobro. I da je prekrasnoj Mari stigla seka.
– Jedva smo čekali da nam Mila dođe, ali znamo i da će biti zahtjevno u razdoblju pred nama. Ivani nije bilo lako u posljednje vrijeme, općenito joj nije lako sa mnom, pogotovo u razdobljima kad su pripreme ili intenzivni treninzi. Ona stvarno drži i više od tri ćoška kuće, a baš zato i pokušavam uskočiti koliko god mogu, da joj olakšam, pogotovo u razdoblju visoke trudnoće. I inače se podijelimo sa zadacima, pri čemu su moji zadaci sve ono što Ivana ne stigne – sa smiješkom govori tata, suprug i jedan od najboljih svjetskih veslača u posljednjih 15-ak godina.
– Mara je jako aktivna djevojčica, vidjet ćemo kakva će biti seka, ali nemam nikakvih dvojbi da želim cure usmjeriti u sport. Iako, sve nešto razmišljam da im neću dati ni blizu veslanja. Ovo je prekrasan sport, ali težak je to kruh… Ne bih želio da one prolaze sve što sam ja prošao. Da se sport cijeni po litrama prolivenog znoja, mi bismo bili puno ispred nekih drugih sportova. I društveno, i financijski… U Engleskoj i Njemačkoj se veslanje smatra elitnim sportom, to su visoko cijenjeni sportaši, a kod nas je puno toga malo drukčije – ističe Damir, koji je siguran u jedno:
– Nema bolje odgajatelja od sporta! Od tjelesne i zdravstvene kulture do obrazovanja kroz sport, ne postoji bolji način!
Uz obitelj, koja je apsolutno i nedvojbeno na prvome mjestu, sport je zapravo život Damira Martina. Kroz njega je upoznao obje strane medalje, onu pozitivnu kroz dva olimpijska srebra i jednu broncu, kroz još gomilu uspjeha, ali događaju se i trenuci poput onih iz Pariza ovoga ljeta.
09.08.2016., Rio de Janeiro – Olimpijske igre Rio 2016. Veslanje, cetvrtfinale, Damir Martin.
Photo: Igor Kralj/PIXSELL
Damir je stigao na svoje četvrte Igre, s navršenih 36 godina, po četvrtu medalju, idealan scenarij nudio je bajkovitu priču u kojoj jedan poseban sportaš dolazi do zlata, jedine medalje koja mu nedostaje, ali život često ulazi u sukobe s idealnim scenarijima. Dogodilo se to i ovoga puta, kad je Damir u polufinalnoj utrci završio na posljednjem, šestome mjestu.
– Nemam što kriti, nisam to baš lako podnio. Bio sam i tužan, i ljutit na sebe, ali sve je tog dana nekako išlo protiv mene. Čim je krenula utrka, već nakon nekih 500 metara, shvatio sam da neće biti prolaza. Da sam se ja dobro osjećao, s tim zaostatkom ne bih imao problema, ali jednostavno nisam bio pravi. Već nakon tih 500 metara postalo mi je teško, već sam počeo brojati zaveslaje… – analizira Damir s odmakom, dok sjedimo uz kavicu u lokalu preko puta njegova goričkog doma.
– Forma nije bila promašena, siguran sam u to, ali jednostavno se dogodio nedostatak… Ma nedostatak svega! Kad se dogodi takav dan, očekuješ od tijela da te izvuče, a ja u tome ovoga puta nisam uspio. Ostao sam nekako začahuren, utrka je prošla baš bezveze, i zaista sam u tim trenucima bio ljutit na samoga sebe – priznaje naš proslavljeni veslač, posljednjih šest godina Velikogoričanin.
Prihvatili smo ga kao svog u punom smislu tog izraza, što i nije nešto vrijedno posebnog isticanja, budući da nije baš da naš grad vrvi od osvajača olimpijskih medalja. Zato sam i pozorno pratili sve što se događalo oko njega u Parizu, zato nas je malo i rastužila najava da se povlači iz veslanja, koja je emitirana malo nakon utrke polufinala. Međutim, uskoro je stigao demantij, jer Damir je želio reći da neće više biti u disciplini skif, koja se s razlogom zove i “samac”.
– U tim trenucima sam stvarno rekao da mi je dosta veslanja, da mi je dosta svega, što je logično nakon takve utrke. To stvarno nije lijep osjećaj i naravno da u tom trenutku ne želiš nastaviti. Međutim, nakon prospavanih noći sam se malo pribrao i shvatio da definitivno želim nastaviti veslati, ali na neki drukčiji način – pojasnio je ovu priču Damir.
01.08.2024., Pariz, Francuska – XXXIII. Olimpijske igre Pariz 2024. Veslanje, polufinalna utrka samaca, Damir Martin, Hrvatska. Photo: Igor Kralj/PIXSELL
Prije nego što smo se okrenuli budućnosti i planovima koji postoje, još smo se malo vratili na taj dan koji je obilježio pariški nastup.
– Lijepo je iskustvo biti na Olimpijskim igrama, živjeti tih dana u Olimpijskom selu, jer to ima neku posebnu draž, ali što se mene tiče, Pariz je prošao otprilike kao i cijela moja sezona. S puno nestabilnosti, s propadanjima u formi… Prošlu jesen, zimu i proljeće odradio sam fantastično, ali tamo negdje u svibnju krenula je stagnacija iz koje se nisam znao iščupati. Promijenio sam i čamac, na kojeg se nikako nisam uspio prilagoditi do kraja i neka tri mjesta nisam napredovao ni za milimetar, nisam se uopće dizao u formi. Doduše, zadnjih mjesec dana prije Igara bilo je odlično, na Perući smo jako dobro radili i uspio sam se podići, ali nedostajala su mi ta tri mjeseca… – svjestan je Martin.
– Osjećao sam i prije Igara da nisam u idealnom stanju, ali rekao sam si: ‘Ajmo, idem to izvući’. I nisam se loše osjećao, ali ta tri mjeseca su donijela nestabilnost forme, jer kad postoji takva rupa, a stvari se krenu urušavati, uruše se za ozbiljno.
Nije u svemu tome pomogla ni noć uoči utrke.
– U sobama u Olimpijskom selu nije bilo klima i jako sam loše proveo tu noć prije utrke. I onu prije jednako tako, ali tu posebno… Budući da je utrka bila na rasporedu u 9:30 sati, buđenje je bilo već oko 5:15, a po mene je loše krenulo već na doručku. Organizacijski sve skupa nije bilo kako spada, pa tako nisam mogao odraditi svoju rutinu, koja uključuje zobene pahuljice, voće i kavu. To radim cijeli život, tim redom, a tog jutra nije bilo zobenih! Možda nekome zvuči kao sitnica, ali to su moji rituali, koji su mi poremećeni pred najvažniju utrku – ispričao je Damir i nastavio:
– Neplanirano dugo smo i putovali do staze, gotovo sat vremena, a to je najgore što ti se može dogoditi u takvom trenutku. Imaš previše vremena za razmišljanje, gledaš u prazno, vrtiš film je li ti taj doručak štetio, pa sam sebe uvjeravaš da je to samo doručak, ništa posebno, da neće utjecati na performanse… A čovjek tako sam sebi oteža. I još nam, nakon svega, otkažu planirali trening na stazi zbog magle, pa sam mogao samo trčkarati okolo za zagrijavanje. Ništa se nije poklopilo i to se, nažalost, vidjelo na stazi.
Ostao je tako Damir Martin na “samo” tri olimpijske medalje. Dva srebra i jedna bronca na najvećoj mogućoj pozornici nekome drugome bi značilo i ostvarenje svih ambicija, želja i snova, ali gorički zet Damir malo je drukčiji tip…
– Iščekujući nastup u Parizama, najgore mi je bilo kad bi mi netko rekao tu rečenicu: “Baš te briga, ti si svoje napravio, pa da više ništa ne napraviš…” Znam da mi je svatko tko je to izgovorio želio pomoći, imao najbolju namjeru, ali mene je to izluđivalo. Tko god mi je to rekao, koliko god su mi ljudi željeli dobro, išlo mi je na zlo. Nisam želio tu vrstu komforne zone, a posljedično sam počeo biti nekako premiran. A sportaš mora biti gladan rezultata, mora gristi, drukčije ne možeš biti na najvišem nivou – objašnjava Martin.
Na najvišem nivou želi biti i dalje, ali to se sasvim sigurno više neće događati u istoj disciplini. Dosta je bilo života u samoći.
– I tijekom sezone se javljala mogućnost da idem u dvojac na pariće i da izazovem braću Lončarić. U svakom slučaju, da promijenim disciplinu. Ipak, odlučio sam ostati u svom skifu, boriti se do kraja i vidjeti što će to donijeti. Međutim, vukla me ta pomisao da nisam sam na treningu, da imam nekoga na koga se mogu osloniti. Jer, skif je dosta specifičan, kao i svaki individualni sport. Kad je dobro, sve je super, a kad krene nizbrdo… Često to na vrijeme ne prepoznaš, a kad i prepoznaš, nemaš se za koga prihvatiti, da se iščupa, da ti pomogne. Sav taj put moraš prolaziti sam – priča Damir i nastavlja:
– Kako to izgleda na treningu? Ha, imaš sat i pol do dva sam sa sobom u čamcu. Pokraj tebe bruji trenerski čamac, imaš svoje zadatke i ajmo… Kod svakog zaveslaja misliš na tehniku, disanje, intenzitet. Ukratko, vrijeme jako sporo prolazi.
Zbog svega toga, Damir Martin složio je plan koji jako dobro zvuči.
– Ima jedna lijepa grupa dečki do 23 godine, koji su bili na Europskom U-23 prvenstvu, tamo su četverac bez kormilara i dvojac na pariće osvojili srebro. S njima šestoricom ću ići u neke kombinacije. Počet ćemo s dvojcima, a možda formiramo i četverac, pošto prema tome gledaju i Sinković i Lončarići… U četvercu sam veslao sa Sinkovićima i Šainom, gledat ću prema tome, da složimo ekipu s tim mlađim dečkima. Mislim da ćemo svi tako profitirati. Meni će biti puno lakše biti dio ekipe, a njima sigurno mogu pomoći iskustvom, vođenjem, mentoriranjem… – kaže Martin.
– Nije rijetkost da stariji veslači kreću s mlađim generacijama, da ti dečki nisu sami na startu nekih prvih velikih utrka. Puno toga mogu sugerirati, od priprema, zagrijavanja, same utrke… A meni će opet biti gušt ići na treninge. Dosad je uvijek sve bilo isto, sam si sa sobom, a sad će možda netko imati loš dan, pa će izazov biti izvući taj trening. I obrnuto, kad je meni loš dan, potrudit ću se da ga ne upropastim ostalima.
U svemu tome, unatoč ozbiljnim godinama za vrhunski sport, postoji jasna ambicija i želja, smještena u Los Angeles 2028.
– Naravno da ganjam još jedne Olimpijske igre! Mi veslači živimo za nastup na Igrama, to je apsolutno najveće natjecanje. Imamo mi i europsko i svjetsko prvenstvo svake godine, ali nakon što sam osjetio čar olimpijske medalje, sve drugo su mi, koliko god to ružnu zvuči, samo usputne regate. Ni u kojoj drugoj situaciji motivacija mi sigurno nije na nivou kao kad su u pitanju Olimpijske igre – priznaje Damir.
Posložio si je naš sugrađanin sve u glavi, zna što želi i kako doći do toga, a to se moglo dogoditi jedino kroz kvalitetan odmor.
– Odmaram se ja i dalje. Do nedavno je to bio pasivni odmor, cijelih mjesec dana odrađivao sam civilne i obiteljske dužnosti, a sad sam opet aktivan, spreman ići dalje!
Usporedno s dolaskom bebe, u obitelji Martin u tijeku su i pripreme za selidbu. Kupili su kuću u Velikoj Gorici, majstori rade punom parom na renovaciji, do kraja godine sve bi i po tom pitanju trebalo biti završeno. A Martini će se i definitivno vezati uz naš grad.
– Velika Gorica je odličan grad. Cijeli život u Hrvatskoj, nakon povratka iz izbjeglištva u Njemačkoj, proveo sam na Knežiji i to mi je kvart po mjeri. I onda dođem u Goricu i shvatim da je to malo veća Knežija! Mirno je, ugodno, sve je blizu, ima puno vrtića i škola… Život je, pogotovo za mlade obitelji, jako siguran, a to mi je također iznimno važno. Gdje provodim vrijeme? Pa, uglavnom po dječjim parkovima, tu me se najčešće može sresti – kaže Damir.
A kad ga Goričani sretnu na ulicama, nerijetko i priđu…
– Iznenadili biste se koliko se to često događa. Ljudi me prepoznaju, čestitaju na rezultatima kad ih ima… Često i vidim u pogledima da gledaju je li to taj lik iz novina, a neki me pitaju i “jesi ti onaj Sinković”, ha, ha. Ukratko, Goričani su me stvarno prihvatili kao svog. Jako se dobro osjećam ovdje – kaže Martin, koji bi volio i da su neku potencijalu u našem i njegovu gradu nešto bolje iskorišteni.
– Da, općenito mislim da Velika Gorica nije iskoristila sav svoj potencijal što se sporta tiče. Ima tu kapaciteta i za još veći bazen, i za još sportskih dvorana… Siguran sam da postoji i vizija razvoja u tom smislu, ali zasad, u ovom obliku, potencijal nije iskorišten – vjeruje proslavljeni olimpijac, koji ima i jasan plan što će raditi jednog dana, kad više ne bude aktivan sportaš.
– Ne da bih volio ostati u sportu, nego ću sigurno ostati u sportu. Ne znam gdje točno i na koji način, ali to je svakako plan. Evo, mogu puno toga prenijeti i pomoći bilo kome tko se odluči prihvatiti uređenja Čiča. To može biti još bolji Jarun, u obliku sportsko-rekreativnog centra, sa šetnicom okolo, sadržajima na sve strane… To je i dalje stopirano zbog iskopa, ne znam do kad, ali znam da je Čiče fenomen, jer to je jezero koje se zimi ne smrzava, na njemu se može trenirati cijele godine, što s Jarunom nije slučaj. Jako je blizu grada, lako je dostupno, veže uz sebe okolna sela, puno djece s potencijalom… Šteta je to ne iskoristiti – zaključio je Damir Martin, suprug, otac dvoje djece i institucija hrvatskog sporta.
I, ponosni smo na to, naš sugrađanin!
Priča iz kvarta
LULU Novi studio ljepote u gradu! Raj za žensku ljepotu otvorio vrata
Spremni su posebni popusti, pokloni i mini tretmani iznenađenja, jer ljepota nije samo izgled, nego i trenutak mira i pažnje prema sebi…
U Ulici Zagrebačka 60/1 u Velikoj Gorici početkom mjeseca studenog službeno je u našem gradu otvoreno novo mjesto za uljepšavanje i brigu o tijelu, sa čime se svaka žena osjeća kao – kraljica.
Tvrdio je to i slavni njemački književnik Friedrich Schiller koji je zapisao da je “ljepota također vrlina, jer lijepa žena ne može imati mane…”
Studio ljepote Lulu već prima nove klijentice koje će moći odabrati mnoge tretmane i načine uljepšavanja, od standardnih pa do najmodernijih postupaka za njegu i ljepotu – doznajemo, nakon što smo radoznalo pokucali vlasnici Heleni Detelić na vrata, da upecamo „sneak peek” novog prostora i utažimo žensku znatiželju, kada je ljepota u pitanju. I nismo ostali nimalo razočarani…Naprotiv!
Helena je s veseljem pokazivala svoju oazu u koju je uložila puno truda i odgovarala na hrpu naših pitanja.
Helena, koliko dugo ste u svijetu uljepšavanja?
Završila sam građevinsku školu za arhitektonskog tehničara, no nisam imala priliku raditi u struci pa me život odveo u potpuno drugom, kreativnijem smjeru. Ljepota me oduvijek privlačila, a s vremenom je ta ljubav prerasla u posao kojim se bavim već više od četiri godine. Trenutačno u salonu sa mnom radi kolegica zadužena za nokte i tretmane lica, a od 15. studenog nam se pridružuje kolegice za HeadSpa tretmane, dok od 1. prosinca u tim dolazi i nova lash artistica za volumenske trepavice. Ponosna sam što Lulu polako, ali sigurno raste u zajednicu žena koje dijele istu strast prema ljepoti i detaljima.
Vidimo da u vašoj paleti uljepšavanja nema kraja. Što sve imate u ponudi?
U Lulu studiju njegujemo filozofiju prirodne i profinjene ljepote. Naša ponuda obuhvaća širok spektar tretmana koji ističu ono najljepše na svakoj ženi – puder obrve, lash lift, brow lift, nadogradnju trepavica (klasične, volumenske), te uređivanje i bojanje obrva. Osim toga, u suradnji s našim stručnim timom nudimo i manikure, gel nokte, trajni lak, tretmane lica, maderoterapiju, a uskoro i potpuno novi luksuzni doživljaj – HeadSpa tretman, koji spaja opuštanje i njegu vlasišta. Uskoro u ponudu uvodimo i šminkanje za posebne prigode, kako bismo zaokružili cijelu priču brige o ženskoj ljepoti na jednom mjestu.
Koji su tretmani najtraženiji? Ovise li o godišnjem dobu? Što je u posljednje vrijeme „in“ među klijenticama?
Definitivno su najtraženija ugradnja trepavica i lash lift – to su tretmani koji ženama omogućuju da izgledaju sređeno od jutra do večeri, bez puno truda. Zanimljivo je da interes za tretmane ne ovisi puno o godišnjem dobu, ali pred blagdane i ljetnu sezonu primjećujemo pravi mali “boom” rezervacija. U posljednje vrijeme žene sve više biraju prirodan, clean look jer žele svjež, uredan i sofisticiran izgled, a upravo su puder obrve i lash lift idealni za to. Naše klijentice vole praktičnost, ali i osjećaj luksuza koji svaki posjet Lulu salonu pruža jer ljepota nije samo izgled, nego i trenutak mira i pažnje prema sebi.
Po čemu se razlikujete od konkurencije? Što je vaša vizija zadovoljstva klijentica?
Lulu salon se razlikuje po individualnom pristupu i pažnji prema svakom detalju. Koristimo isključivo provjerene, visokokvalitetne i certificirane materijale jer vjerujemo da rezultat može biti savršen samo ako je i osnova vrhunska. Svaka klijentica ima drugačije crte lica, ton kože i osobni stil zato ne postoji “jedan izgled za sve”. Naš cilj je istaknuti ono što je prirodno lijepo, bez pretjerivanja. Moja vizija zadovoljstva klijentica nije samo u lijepom rezultatu, već i u cijelom doživljaju da se svaka žena osjeća opušteno, sigurno i posebno, kao da je došla u svoje malo kraljevstvo.
A muškarci? Dolaze li i oni po svoju dozu ljepote?
Da, i muškarci sve češće pokazuju interes za tretmane – i to mi je jako drago! I to prvenstveno zbog uređivanja obrva, tretmana lica i ponekad manikuru, jer žele uredan i svjež izgled bez pretjerivanja. Današnje vrijeme donijelo je novi pogled na njegu ljepota i briga o sebi nije više “ženska stvar”, nego način da svatko izgleda i osjeća se bolje. U salonu se trudimo da i muškarci osjete ugodnu, diskretnu i profesionalnu atmosferu.
Znamo da je ponekad žensku izbirljivost ili zahtjevnost teško zadovoljiti. Kako pristupate klijentu koji ima prigovor na vaš rad?
U svom poslu sam naučila da je komunikacija ključ svega. Prije svakog tretmana volim sjesti s klijenticom, poslušati što točno želi, koje su joj nesigurnosti i kakav rezultat očekuje. Ako se ikada dogodi nesporazum uvijek reagiramo mirno, stručno i s razumijevanjem. Ljepota nije samo posao, već odnos povjerenja, i zato se trudimo da svaka klijentica izađe iz salona zadovoljna i s osjećajem da je netko uistinu čuo njezine želje. Najljepši kompliment koji možemo dobiti je kad se klijentice vraćaju – jer to znači da smo uspjele prenijeti toplinu, profesionalnost i povjerenje.
Mogu li klijentice očekivati pogodnosti povodom otvorenja salona u Velikoj Gorici?
Da, pripremili smo predivne pogodnosti povodom otvorenja! Tijekom prvih tjedana rada sve klijentice očekuju posebni popusti, pokloni i mini tretmani iznenađenja. Želim da svaka žena koja zakorači u Lulu osjeti tu pozitivnu energiju i toplinu s kojom gradimo našu priču. U studenom krećemo i s tretmanima, dok će HeadSpa tretmani biti dostupni već od sredine mjeseca savršeni za opuštanje i obnovu energije.
Lulu nije samo studio za uljepšavanje, to je mjesto gdje se žene povezuju, opuštaju i ponovno zaljubljuju u sebe. Termini se brzo pune, kaže Helena, tako da rezervirajte svoj – na vrijeme!
Priča iz kvarta
VIDEO Ksenijini sendviči sa srcem i dušom – Sretan rođendan goričkoj kraljici najpoznatijeg gastro ‘izuma’!
“Djeca koja mi dolaze, moja su infuzija!”
Priča iz kvarta
DOBRO DJELO Gorička cvjećarnica izložila besplatne aranžmane!
U znak zahvale na povjerenju White Poppy pred ulazom ostavila aranžmane za sve koji ih si ne mogu priuštiti.
Priča iz kvarta
FOTO Kak’ su nekad Turopoljci ‘dubli tikvanje’ – Anita oživjela stari običaj
Ukrašavanje tikvi u našem podneblju nema nikakve veze s američkim Halloween-om.
Anita Ivanušić Hlopec iz Mjesnog odbora Donje Podotočje okupila je najmlađe mještane kako bi im prenijela staru turopoljsku tradiciju i poučila ih jesenskom običaju ‘dubljenja tikvanja’.
Riječ je običaju izrezivanja bundevi, tikvi ili buči, koji su naši preci zajedno s mlađim članovima obitelji radili tijekom jeseni kada su ‘tikvanje’, kako ih nazivaju Turopoljci, dozrijevale u vrtovima i poljima. Inače, ovu namirnicu su koristili za pripremu jela ali i za prehranu stoke, no višak s polja je dobivao novu namjenu – zabavu za najmlađe koji su plodova jeseni izrađivali likove.
Kako se stara tradicija ne bi zaboravila Anita je radionicom poučila nove generacije ‘starom zanatu’, ali i poručila kako je naš običaj stariji od sličnog američkog.
-Moj pradjed i prabaka nisu znali kaj je Halloween jer su rođeni 1910. godine – kroz smijeh priča Anita, kako bi razdvojila nastanak i namjenu ovih tradicija.
-Kod nas taj običaj nije bio vezan uz 31. listopada, nego se to radilo duži period dok god je bilo tikvanja. Tikvanje su se duble uz pomoć starijih članova obitelji jer to baš nije jednostavan posao. Stariji u obitelji su odradili posao rezanja tikvanje jer tu treba biti malo snažnija ruka a onda su djeca dalje radila doradu, vadila unutrašnjost i stvarala oblike – pojasnila je Anita.
Interes za radionicom je bio odličan, a pridružili su se i zainteresirani iz Velike Gorice, poput Renate koja je kćeri htjela pokazati turopoljsku tradiciju.
-Djeca se jako lijepo zabavljaju, aktivni su i veseli i vidi se da uživaju. Ovakvih radionica treba biti više, nadam se da će se tradicija nastaviti i dalje. Ja sam danas odradila ovaj teži posao, a moja kćer, koja inače ide u 6. razred, dalje je sama iskapala sadržaj bundeve. E, to je svima bio najveći gušt! – poručila je Renata.
No, radionica je otišla i korak dalje, u smjeru dizajna.
Marina Bogdanić, modna dizajnerica i umjetnica, te studentica art terapije, na okupljenima je pokazala da mašta nema granica. Ona je mališanima demonstrirala izradu simpatične ‘mace-bundeve’!
-Jako volim životinje a znam da ih i djeca kao vole, bliske su im te cute stvari, pa sam odlučila izraditi ovu macu. Meni je uvijek sve što se kreativno radi rukama, lagano. S vremenom su kreacije sve bolje i bolje. Iako je meni osobno ovo prva bundeva u životu iz koje sam napravila životinjski oblik – ispričala je umjetnica koja je također došla dati svoj umjetnički doprinos zajednici.
Veselu radionicu zasladila je Ana Davutović, slastičarka hobistica, koja je za klince pripremila slatke zalogaje. A kako bi djeca imala materijal za radionicu, tikvanje je za radionicu donirao susjed, i to 30-setak komada. Prema Anitinim riječima, stanovnici ovog mjesta su zaista složni i svi rado sudjeluju u svim mjesnim aktivnostima.
-Kaj god da se pokrene, oni su spremni odvojiti vrijeme, novac i svoj trud! – potvrdila je Anita, koja nas je nešto naučila ili podsjetila da su stari Turopoljci bili vrlo kreativni u društvu najmlađih, a tradicija se zahvaljujući njoj i dalje prenosi na nove generacije.
Priča iz kvarta
Stjepan Kunić, mesar starog kova! Trebao sam biti automehaničar, ali onda je baka jedan dan otišla u mesnicu…
“Ne radim ja za novac. Mene taj posao drži na nogama”. Iza te jednostavne rečenice stoji cijeli život prepun rada, discipline, anegdota i ljudskosti, kakav danas rijetko tko zna ispričati.
Jedno jutro baka je otišla po jeger, a vratila se s unukovim novim zanimanjem, tako je, potpuno neplanirano, počeo životni put Stjepana Kunića, danas jedinog službenog mesara starog kova u Turopolju. Rođen 1949., Kunić je u zanat ušao gotovo slučajno, ali iz njega nikada nije izašao. Više od 50 godina kasnije, s operiranom kralježnicom, ali i neuništivim duhom, Stjepan još uvijek svakog tjedna navlači bijelu pregaču i dokazuje da ljubav prema poslu ne poznaje rok trajanja.
Rani život
Stjepan nije odrastao u nimalo idealnim uvjetima, priča kako su to bila teška vremena i da se tad život nije birao, nego prihvaćao. Međutim, baka je uvijek bila tu za njega. “Ja sam dijete rastavljenih roditelja. Otac nije mario za mene, a kad je rastava završena, ja sam pripao baki. Došlo je i vrijeme za srednju školu, prijavio sam se za automehaničara kod Hapača. Sve je bilo spremno, potpisano, ali onda je baka jedan petak otišla na plac po jeger…”
Taj odlazak na plac promijenio mu je život. U mesnici ju je dočekao gospodin Josip Rus, čovjek koji će Stjepanu postati, kako kaže, “otac broj jedan”. “Baka ga je pitala trebaju li jednog dečka za mesara. Rus je rekao, ‘Baka, nek zutra dojde tu’. I tako je bilo. Raskinuli smo ugovor kod Hapača i ja sam došao kod Rusa. Kod njega sam i spavao po zimi, on me oblačio, hranio, sve. On i njegova žena bili su mi kao roditelji”, prisjeća se Stjepan.
To nije bio prvi put da mu je baka “sredila posao” bez njegovog znanja. “Bilo je to vrijeme kad sam bio 5. razred, i poslala me da budem zvonar u crkvi i bio sam plaćen za to. Svakog prvog u mjesecu sam dobio plaću. Radio sam ja to dvije godine. Čak me tadašnji direktor škole, Ivan Dijanić, slao u pet do 12 da idem zvoniti u podne. A kad je netko umro onda sam znao dobiti i “tringelda”. Također, išao sam po kućama sa svećenikom. Tu su mi također ljudi davali, čak i više nego svećeniku. Bio sam njihov ljubimac. Od toga novca koji sam dobio, baka je znala kupiti svinje, drva, ma nema čega nije bilo. A dan danas znam misu na latinskom”, priča nam Stjepan recitirajući.
Prvi dani u mesnici
Mesarija mu je, priznaje, bila suđeni put, iako toga tada nije bio svjestan. Učio je brzo, upijao svaki pokret i detalj zanata. “Kod Rusa sam izučio zanat i mogu reći da sam mesariju magistrirao. Znam puno, ali opet ne znam sve i bedast bum umro. Čovjek se uči dok je živ”, smije se Stjepan.
Prvi dani, međutim, nisu bili ni laki ni romantični. “Trebao sam biti mehaničar, a ono, eto mene u klaonici. Trebao sam zaklati tele, a ono mi liže nogu. Ja bacim nož i kažem da ja to ne mogu. Rus me pozove natrag i jedva sam zaklao to tele. Ali nakon dva-tri mjeseca to me prošlo”. Danas se s blagim osmijehom prisjeća tih trenutaka, iako iza svakog od njih stoji puno truda, rada i žuljeva. Nije bilo strojeva ni pištolja, sve se radilo ručno. “Mi smo prije kod klanja tukli sa sjekirom. Bika smo tukli sa sjekirom koja je imala špicu. Nije bilo pištolja kao danas”.
Makar, bilo je i opasnih trenutaka, pogotovo u to vrijeme. “Trebali smo zaklati bika. Ja sam ga pogodio, ali on se digao i uspio se razvezati i počeo me naganjati po klaonici. Uspio sam na kraju skočiti na jedan stol dok se nije smirio i dok ga nisu opet vezali. To je bilo baš gadno. Naravno, kako se prije sve ručno radilo, znalo je biti i dosta ozljeda, znao sam si ruke popariti na vodu iz kotla, ali takav je posao”.
Zanat se tada učio kroz rad, i to težak rad. Stjepan je znao odlaziti i na kolinja, po deset njih u danu. “Otišao bih od doma u 6 ujutro, a vratio se u 23 navečer. Moram se pohvaliti da sam bio jedini mesar koji nije pio. Inače su mesari voljeli popit, ali ja to nikad nisam volio. Lako se čovjek poreže u takvom stanju”.
U to vrijeme su redovi pred mesnicama bili ogromni, meso se kupovalo “na kilu”, a kvaliteta je bila stvar ponosa. “Najviše su se tražili svinjetina, govedina i teletina. Kad smo ujutro otvorili u 7, red je bio ogroman, sve do 11 sati. I sve se uzimalo na kilu. Kvaliteta mesa bila je svjetska”. Danas kvalitetu mesa stavlja pod jedan veliki upitnik, a sve, kako tvrdi, zbog brzine rada. “Prije nije bilo u Gorici izlaska mesa dok ga veterinar nije pregledao. Danas toga nema. Sve je na brzinu. Ali opet počeli su sad malo pojačavati kontrole, pa ćemo vidjeti kud to ide”.
Odnos s kupcima i zgoda s viškom u blagajni
Kupci su, kaže, bili drukčiji. I ljudi i odnos. Ističe da je tada povjerenje bilo temelj svega. “Kupci su išli kome su vjerovali. Mesar se tražio više nego doktor. Imati svog mesara bilo je kao imati zlato.”
Pitali smo ga što Turopoljci najviše vole, a on je ponosno odgovorio. “Broj 1 je uvijek bila domaća kobasa, naša turopoljska kobasa, krvavica i to rijetko tko zna napraviti. Ima mesara koji znaju, ali to stvarno treba znati. Također, jeger, pogotovo onaj koji je Rus znao raditi, pa to je bila divota”.
Jedino što kaže da mu je žao što nikada nije otvorio svoju mesnicu. “Planirao sam ja to, čak sam i bratu to rekao. Našli smo i prostor gdje bismo to imali, ali on nije htio, a ja to sam nisam mogao, tako da je taj plan propao. Žao mi je zbog toga, ali ipak imao sam bogatu karijeru. A još važnije, imam divne unuke, nema ih država i to me najviše drži. Unuci, sin, familija, to je ono što mene drži”. Makar neke zgode iz njegovog života pokazuju da bi se u njoj i dobro snašao. To posebno dokazuje situacija u kojoj je postao “gazda” na tri dana.
“Bio je 29. 11. i to je bio tradicionalno dan za kolinje. Rus je otišao dolje u Slavoniju kod ženinih i rekao meni da ga mijenjam u mesnici i to tri dana. Napravio je on inventuru prije odlaska i ode. Ja sam imao imao pune džepove novca, ali ne da smo varali ljude, nego ja sam i loj dodatno prodavao, davao za pse lovcima i tako. Dođe Rus i idemo opet raditi inventuru kad ono višak i to viška da se smrzneš. Kad mu je pokojni Facko mu je rekao ‘pa koliko ti zaradiš za godinu dana, a gle kaj Štef napravi za 3 dana’, a mene Rus hoće ubit”, smije se Stjepan. Naravno, gospodin Rus je uspio sve riješiti i sve je bilo u redu.
Radna mirovina
Stjepan Kunić Iza sebe ima više od pola stoljeća rada, Stjepan ne razmišlja o mirovini, premda je službeno u nju ušao. Ipak, radi na pola radnog vremena i svoje vrijedno znanje prenosi u Mesnici Dilmar, gdje, kaže, osjeća obiteljsku toplinu. “To su stvarno divni ljudi, zlatni. Pomogli su mi kad mi je bilo najteže, a šefica Emilija je odlična”. Stjepan je trenutačno na bolovanju zbog operacije kičme, ali već s nestrpljenjem čeka povratak mesnicu.
A kad ga pitaju zašto i dalje radi, njegov odgovor je uvijek isti, jednostavan i iskren. “Ne radim ja za novac. Ne radim ni za badava, ali mene taj posao drži. Evo, kad sam doma, ja sam izgubljen. Ja volim taj posao i nisam ga se zasitio”. Srećom, njegov se zanat neće izgubiti s njim. Sve svoje recepte, a pogotovo one tajne počeo je prenositi na svog sina i svoje unuke.
Za sve godine rada, najviše zahvaljuje supruzi. “Bili smo stvarno siromašni. Žena me trpjela i mučila se po doma dok sam ja to sve radio i stvarno joj zahvaljujem zbog toga”.
Ljubav prema zajednici
Uz sve svoje obaveze, Stjepan je bio i sportaš. Premda se nekad govorilo da mesar mora imati barem 130 kilograma, Stjepan je kao branič NK Mladost Obrezine uvijek držao liniju. Nakon igračke karijere, odlučio se čak i za sudačku školu, koju je i završio. Kasnije je bio i trener spomenutog kluba. Ali nakon Mladosti, kaže najdraži klub mu je Gorica.
Kad govori o Turopolju, glas mu postaje mekši. “Turopoljski duh je nezamjenjiv i to nema nigdje. Strašan je taj duh. Makar je sad to sve slabije nego prije, neće nikad umrijeti. Moram pohvaliti i gradonačelnika Ačkara jer on taj duh jako dobro prakticira”.
Dodao je kako ga brine što se sve manje ljudi bavi stočarstvom. “Mlade to sve manje zanima, a ja ih potpuno razumijem. Preskupo je to hranjenje. Makar počeli su se i neki mladi vraćati tome jer žele bolju kvalitetu hrane. Ja se nadam da će se to vratiti s vremenom”, govori nam Stjepan.
Poruka za buduće mesare
Mladim mesarima, onima koji će ga naslijediti, poručuje samo jedno. “Mislim da će to biti jako tražen posao u budućnosti. Tako da neće pogriješiti ako odaberu ovaj posao. Mesarija je dobar posao. Kad ga voliš nema problema. Imaš siguran posao i dobru plaću”, govori Stjepan.
Za mesare glasi da su ljudi mekog srca, ali čvrste ruke. Stjepan to pokazuje jer osim ljubavi prema svom poslu, ne skriva zahvalnost i ljubav prema svojoj supruzi s kojom je već 50 godina u braku. Osim nje, istu toplinu pokazuje i prema svojoj djeci i unucima. Kada smo ga pitali postoje li trenuci da žali što nije ipak otišao u mehaničar, ovaj 76-godišnjak je čvrsto rekao “opet bih bio mesar, nema zamjene”.
Možda je upravo zato još uvijek iza pulta, među ljudima, s istim žarom kao i onog dana kad je baka otišla po jeger, a vratila se s mesarom.
-
CityLIGHTSprije 5 danaNAJLJEPŠI TROFEJ Stigla prinova – Velimir noćas postao tata!
-
Vijestiprije 2 danaPronađeni nestali maloljetnici iz Siska! Trag vodio do trgovine u Zagrebu
-
Vijestiprije 3 danaPizzeria “Gavran” nakon više od 40 godina zatvorila vrata
-
Vijestiprije 2 danaDio Velike Gorice sutra bez vode, saznajte gdje