Priča iz kvarta
‘Stigla nam je Mila! Bit će izazovno, ali presretni smo. A ja veslam dalje…’
Damir Martin već je šest godina Velikogoričanin, tvrdi kako se ovdje odavno osjeća kao doma, a sve je još ljepše od nedjelje, kad je kćerkica Mara dobila sestru Milu. U iščekivanju bebe pričali smo o iskustvu iz Pariza, o planovima za budućnost…
Objavljeno
prije 6 mjesecina
Objavio/la
Marko Vidalina
Lijepi, prekrasni, najljepši dani ostali su iza obitelji Martin, mame Ivane, tate Damira i seke Mare, koja je možda i najsretnija zbog onoga što se dogodilo ove nedjelje. A dogodila se – Mila! Ivana Martin, nekoć Cvetnić, rodila je drugu kćerkicu, starija seka je presretna, baš kao i tata, proslavljeni hrvatski olimpijac, osvajač tri olimpijske medalje u veslanju, velikan hrvatskog sporta.
“Dragi prijatelji, našim pustolovinama se pridružila malena Mila. Supruga je školski odradila porod zahvaljujući doc. dr. sc. Gordanu Zlopaši i divnoj sestri Renati, koji su nas hrabro vodili kroz cijelu trudnoću, te dr. sc. Trpimiru Goluži i sestri Katici, koji su porod pretvorili u “šetnju parkom”. Hvala svima na prekrasnim željama, vole vas Martini”, objavio je ponosni tata na društvenim mrežama nekoliko dana nakon što smo sjeli uz kavicu u lokalu preko puta njihova velikogoričkog doma.
Tad je iščekivanje bilo u samoj završnici, uzbuđenje je raslo iz dana u dan, i naravno da je najbolja moguća vijest da je sve prošlo dobro. I da je prekrasnoj Mari stigla seka.
– Jedva smo čekali da nam Mila dođe, ali znamo i da će biti zahtjevno u razdoblju pred nama. Ivani nije bilo lako u posljednje vrijeme, općenito joj nije lako sa mnom, pogotovo u razdobljima kad su pripreme ili intenzivni treninzi. Ona stvarno drži i više od tri ćoška kuće, a baš zato i pokušavam uskočiti koliko god mogu, da joj olakšam, pogotovo u razdoblju visoke trudnoće. I inače se podijelimo sa zadacima, pri čemu su moji zadaci sve ono što Ivana ne stigne – sa smiješkom govori tata, suprug i jedan od najboljih svjetskih veslača u posljednjih 15-ak godina.
– Mara je jako aktivna djevojčica, vidjet ćemo kakva će biti seka, ali nemam nikakvih dvojbi da želim cure usmjeriti u sport. Iako, sve nešto razmišljam da im neću dati ni blizu veslanja. Ovo je prekrasan sport, ali težak je to kruh… Ne bih želio da one prolaze sve što sam ja prošao. Da se sport cijeni po litrama prolivenog znoja, mi bismo bili puno ispred nekih drugih sportova. I društveno, i financijski… U Engleskoj i Njemačkoj se veslanje smatra elitnim sportom, to su visoko cijenjeni sportaši, a kod nas je puno toga malo drukčije – ističe Damir, koji je siguran u jedno:
– Nema bolje odgajatelja od sporta! Od tjelesne i zdravstvene kulture do obrazovanja kroz sport, ne postoji bolji način!
Uz obitelj, koja je apsolutno i nedvojbeno na prvome mjestu, sport je zapravo život Damira Martina. Kroz njega je upoznao obje strane medalje, onu pozitivnu kroz dva olimpijska srebra i jednu broncu, kroz još gomilu uspjeha, ali događaju se i trenuci poput onih iz Pariza ovoga ljeta.

09.08.2016., Rio de Janeiro – Olimpijske igre Rio 2016. Veslanje, cetvrtfinale, Damir Martin.
Photo: Igor Kralj/PIXSELL
Damir je stigao na svoje četvrte Igre, s navršenih 36 godina, po četvrtu medalju, idealan scenarij nudio je bajkovitu priču u kojoj jedan poseban sportaš dolazi do zlata, jedine medalje koja mu nedostaje, ali život često ulazi u sukobe s idealnim scenarijima. Dogodilo se to i ovoga puta, kad je Damir u polufinalnoj utrci završio na posljednjem, šestome mjestu.
– Nemam što kriti, nisam to baš lako podnio. Bio sam i tužan, i ljutit na sebe, ali sve je tog dana nekako išlo protiv mene. Čim je krenula utrka, već nakon nekih 500 metara, shvatio sam da neće biti prolaza. Da sam se ja dobro osjećao, s tim zaostatkom ne bih imao problema, ali jednostavno nisam bio pravi. Već nakon tih 500 metara postalo mi je teško, već sam počeo brojati zaveslaje… – analizira Damir s odmakom, dok sjedimo uz kavicu u lokalu preko puta njegova goričkog doma.
– Forma nije bila promašena, siguran sam u to, ali jednostavno se dogodio nedostatak… Ma nedostatak svega! Kad se dogodi takav dan, očekuješ od tijela da te izvuče, a ja u tome ovoga puta nisam uspio. Ostao sam nekako začahuren, utrka je prošla baš bezveze, i zaista sam u tim trenucima bio ljutit na samoga sebe – priznaje naš proslavljeni veslač, posljednjih šest godina Velikogoričanin.
Prihvatili smo ga kao svog u punom smislu tog izraza, što i nije nešto vrijedno posebnog isticanja, budući da nije baš da naš grad vrvi od osvajača olimpijskih medalja. Zato sam i pozorno pratili sve što se događalo oko njega u Parizu, zato nas je malo i rastužila najava da se povlači iz veslanja, koja je emitirana malo nakon utrke polufinala. Međutim, uskoro je stigao demantij, jer Damir je želio reći da neće više biti u disciplini skif, koja se s razlogom zove i “samac”.
– U tim trenucima sam stvarno rekao da mi je dosta veslanja, da mi je dosta svega, što je logično nakon takve utrke. To stvarno nije lijep osjećaj i naravno da u tom trenutku ne želiš nastaviti. Međutim, nakon prospavanih noći sam se malo pribrao i shvatio da definitivno želim nastaviti veslati, ali na neki drukčiji način – pojasnio je ovu priču Damir.

01.08.2024., Pariz, Francuska – XXXIII. Olimpijske igre Pariz 2024. Veslanje, polufinalna utrka samaca, Damir Martin, Hrvatska. Photo: Igor Kralj/PIXSELL
Prije nego što smo se okrenuli budućnosti i planovima koji postoje, još smo se malo vratili na taj dan koji je obilježio pariški nastup.
– Lijepo je iskustvo biti na Olimpijskim igrama, živjeti tih dana u Olimpijskom selu, jer to ima neku posebnu draž, ali što se mene tiče, Pariz je prošao otprilike kao i cijela moja sezona. S puno nestabilnosti, s propadanjima u formi… Prošlu jesen, zimu i proljeće odradio sam fantastično, ali tamo negdje u svibnju krenula je stagnacija iz koje se nisam znao iščupati. Promijenio sam i čamac, na kojeg se nikako nisam uspio prilagoditi do kraja i neka tri mjesta nisam napredovao ni za milimetar, nisam se uopće dizao u formi. Doduše, zadnjih mjesec dana prije Igara bilo je odlično, na Perući smo jako dobro radili i uspio sam se podići, ali nedostajala su mi ta tri mjeseca… – svjestan je Martin.
– Osjećao sam i prije Igara da nisam u idealnom stanju, ali rekao sam si: ‘Ajmo, idem to izvući’. I nisam se loše osjećao, ali ta tri mjeseca su donijela nestabilnost forme, jer kad postoji takva rupa, a stvari se krenu urušavati, uruše se za ozbiljno.
Nije u svemu tome pomogla ni noć uoči utrke.
– U sobama u Olimpijskom selu nije bilo klima i jako sam loše proveo tu noć prije utrke. I onu prije jednako tako, ali tu posebno… Budući da je utrka bila na rasporedu u 9:30 sati, buđenje je bilo već oko 5:15, a po mene je loše krenulo već na doručku. Organizacijski sve skupa nije bilo kako spada, pa tako nisam mogao odraditi svoju rutinu, koja uključuje zobene pahuljice, voće i kavu. To radim cijeli život, tim redom, a tog jutra nije bilo zobenih! Možda nekome zvuči kao sitnica, ali to su moji rituali, koji su mi poremećeni pred najvažniju utrku – ispričao je Damir i nastavio:
– Neplanirano dugo smo i putovali do staze, gotovo sat vremena, a to je najgore što ti se može dogoditi u takvom trenutku. Imaš previše vremena za razmišljanje, gledaš u prazno, vrtiš film je li ti taj doručak štetio, pa sam sebe uvjeravaš da je to samo doručak, ništa posebno, da neće utjecati na performanse… A čovjek tako sam sebi oteža. I još nam, nakon svega, otkažu planirali trening na stazi zbog magle, pa sam mogao samo trčkarati okolo za zagrijavanje. Ništa se nije poklopilo i to se, nažalost, vidjelo na stazi.
Ostao je tako Damir Martin na “samo” tri olimpijske medalje. Dva srebra i jedna bronca na najvećoj mogućoj pozornici nekome drugome bi značilo i ostvarenje svih ambicija, želja i snova, ali gorički zet Damir malo je drukčiji tip…
– Iščekujući nastup u Parizama, najgore mi je bilo kad bi mi netko rekao tu rečenicu: “Baš te briga, ti si svoje napravio, pa da više ništa ne napraviš…” Znam da mi je svatko tko je to izgovorio želio pomoći, imao najbolju namjeru, ali mene je to izluđivalo. Tko god mi je to rekao, koliko god su mi ljudi željeli dobro, išlo mi je na zlo. Nisam želio tu vrstu komforne zone, a posljedično sam počeo biti nekako premiran. A sportaš mora biti gladan rezultata, mora gristi, drukčije ne možeš biti na najvišem nivou – objašnjava Martin.
Na najvišem nivou želi biti i dalje, ali to se sasvim sigurno više neće događati u istoj disciplini. Dosta je bilo života u samoći.
– I tijekom sezone se javljala mogućnost da idem u dvojac na pariće i da izazovem braću Lončarić. U svakom slučaju, da promijenim disciplinu. Ipak, odlučio sam ostati u svom skifu, boriti se do kraja i vidjeti što će to donijeti. Međutim, vukla me ta pomisao da nisam sam na treningu, da imam nekoga na koga se mogu osloniti. Jer, skif je dosta specifičan, kao i svaki individualni sport. Kad je dobro, sve je super, a kad krene nizbrdo… Često to na vrijeme ne prepoznaš, a kad i prepoznaš, nemaš se za koga prihvatiti, da se iščupa, da ti pomogne. Sav taj put moraš prolaziti sam – priča Damir i nastavlja:
– Kako to izgleda na treningu? Ha, imaš sat i pol do dva sam sa sobom u čamcu. Pokraj tebe bruji trenerski čamac, imaš svoje zadatke i ajmo… Kod svakog zaveslaja misliš na tehniku, disanje, intenzitet. Ukratko, vrijeme jako sporo prolazi.
Zbog svega toga, Damir Martin složio je plan koji jako dobro zvuči.
– Ima jedna lijepa grupa dečki do 23 godine, koji su bili na Europskom U-23 prvenstvu, tamo su četverac bez kormilara i dvojac na pariće osvojili srebro. S njima šestoricom ću ići u neke kombinacije. Počet ćemo s dvojcima, a možda formiramo i četverac, pošto prema tome gledaju i Sinković i Lončarići… U četvercu sam veslao sa Sinkovićima i Šainom, gledat ću prema tome, da složimo ekipu s tim mlađim dečkima. Mislim da ćemo svi tako profitirati. Meni će biti puno lakše biti dio ekipe, a njima sigurno mogu pomoći iskustvom, vođenjem, mentoriranjem… – kaže Martin.
– Nije rijetkost da stariji veslači kreću s mlađim generacijama, da ti dečki nisu sami na startu nekih prvih velikih utrka. Puno toga mogu sugerirati, od priprema, zagrijavanja, same utrke… A meni će opet biti gušt ići na treninge. Dosad je uvijek sve bilo isto, sam si sa sobom, a sad će možda netko imati loš dan, pa će izazov biti izvući taj trening. I obrnuto, kad je meni loš dan, potrudit ću se da ga ne upropastim ostalima.
U svemu tome, unatoč ozbiljnim godinama za vrhunski sport, postoji jasna ambicija i želja, smještena u Los Angeles 2028.
– Naravno da ganjam još jedne Olimpijske igre! Mi veslači živimo za nastup na Igrama, to je apsolutno najveće natjecanje. Imamo mi i europsko i svjetsko prvenstvo svake godine, ali nakon što sam osjetio čar olimpijske medalje, sve drugo su mi, koliko god to ružnu zvuči, samo usputne regate. Ni u kojoj drugoj situaciji motivacija mi sigurno nije na nivou kao kad su u pitanju Olimpijske igre – priznaje Damir.
Posložio si je naš sugrađanin sve u glavi, zna što želi i kako doći do toga, a to se moglo dogoditi jedino kroz kvalitetan odmor.
– Odmaram se ja i dalje. Do nedavno je to bio pasivni odmor, cijelih mjesec dana odrađivao sam civilne i obiteljske dužnosti, a sad sam opet aktivan, spreman ići dalje!
Usporedno s dolaskom bebe, u obitelji Martin u tijeku su i pripreme za selidbu. Kupili su kuću u Velikoj Gorici, majstori rade punom parom na renovaciji, do kraja godine sve bi i po tom pitanju trebalo biti završeno. A Martini će se i definitivno vezati uz naš grad.
– Velika Gorica je odličan grad. Cijeli život u Hrvatskoj, nakon povratka iz izbjeglištva u Njemačkoj, proveo sam na Knežiji i to mi je kvart po mjeri. I onda dođem u Goricu i shvatim da je to malo veća Knežija! Mirno je, ugodno, sve je blizu, ima puno vrtića i škola… Život je, pogotovo za mlade obitelji, jako siguran, a to mi je također iznimno važno. Gdje provodim vrijeme? Pa, uglavnom po dječjim parkovima, tu me se najčešće može sresti – kaže Damir.
A kad ga Goričani sretnu na ulicama, nerijetko i priđu…
– Iznenadili biste se koliko se to često događa. Ljudi me prepoznaju, čestitaju na rezultatima kad ih ima… Često i vidim u pogledima da gledaju je li to taj lik iz novina, a neki me pitaju i “jesi ti onaj Sinković”, ha, ha. Ukratko, Goričani su me stvarno prihvatili kao svog. Jako se dobro osjećam ovdje – kaže Martin, koji bi volio i da su neku potencijalu u našem i njegovu gradu nešto bolje iskorišteni.
– Da, općenito mislim da Velika Gorica nije iskoristila sav svoj potencijal što se sporta tiče. Ima tu kapaciteta i za još veći bazen, i za još sportskih dvorana… Siguran sam da postoji i vizija razvoja u tom smislu, ali zasad, u ovom obliku, potencijal nije iskorišten – vjeruje proslavljeni olimpijac, koji ima i jasan plan što će raditi jednog dana, kad više ne bude aktivan sportaš.
– Ne da bih volio ostati u sportu, nego ću sigurno ostati u sportu. Ne znam gdje točno i na koji način, ali to je svakako plan. Evo, mogu puno toga prenijeti i pomoći bilo kome tko se odluči prihvatiti uređenja Čiča. To može biti još bolji Jarun, u obliku sportsko-rekreativnog centra, sa šetnicom okolo, sadržajima na sve strane… To je i dalje stopirano zbog iskopa, ne znam do kad, ali znam da je Čiče fenomen, jer to je jezero koje se zimi ne smrzava, na njemu se može trenirati cijele godine, što s Jarunom nije slučaj. Jako je blizu grada, lako je dostupno, veže uz sebe okolna sela, puno djece s potencijalom… Šteta je to ne iskoristiti – zaključio je Damir Martin, suprug, otac dvoje djece i institucija hrvatskog sporta.
I, ponosni smo na to, naš sugrađanin!
Možda vam se sviđa
-
Damir Martin se krivo izrazio: ‘Nije kraj s veslanjem, ali izlazim iz samice…’
-
Damir Martin: Gotovo je. Moja veslačka priča ovime je završena…
-
Pobjednik i kad gubi: Ništa od finala za Damira Martina…
-
Lada iz Pariza: ‘Puno je posla, ali Damirova Ivana i ja idemo navijati za njega!’
-
Damir Martin u polufinalu! Posao odrađen, novi izazov već sutra
CityLIGHTS
Pitali smo ChatGPT što misli o Velikoj Gorici, evo što je rekao!
Bogata povijest, odlična pozicija, ali i svijetla budućnost?
Objavljeno
prije 5 danana
29. ožujka 2025.Objavio/la
Franjo Kompes
Premda umjetna inteligencija (AI) nije novost, još uvijek ostaje jedna od najaktualnijih tema. Alati poput popularnog ChatGPT-a, koriste se za savjete, pronalazak informacija, recepte, a mi smo ga pitali da nam opiše Veliku Goricu.
Njegov odgovor je:
„Velika Gorica je najveći grad Zagrebačke županije i šesti po veličini grad u Hrvatskoj. Nalazi se južno od Zagreba i administrativno pripada Turopolju, povijesnoj regiji poznatoj po drvenim kapelama, plemenitaškim obiteljima i bogatoj kulturnoj baštini. Grad ima oko 60.000 stanovnika i važan je prometni, gospodarski i obrazovni centar.
Zahvaljujući blizini glavnog grada i Zračne luke Franjo Tuđman, Velika Gorica ima strateški povoljan položaj. U njoj se nalaze brojne škole, Veleučilište Velika Gorica te razne kulturne ustanove poput Muzeja Turopolja. Grad je poznat po manifestacijama poput Turopoljskog fašnika i Gastro Turopolja.
Prirodne ljepote okružuju Veliku Goricu – šume Turopoljskog luga i rijeka Odra nude mogućnosti za rekreaciju. Nogometni klub Gorica uspješno nastupa u Prvoj HNL, a grad ulaže u sportske i infrastrukturne projekte.
Velika Gorica brzo se razvija i nudi kvalitetan život svojim stanovnicima, uz spoj tradicije i modernih sadržaja. Sve više privlači ljude zbog dobre prometne povezanosti, povoljnog stanovanja i mogućnosti zapošljavanja”.
Nadalje, zatražili smo njegovu procjenu o budućem razvoju Velike Gorice. Ovdje je također imao riječi hvale te je predvidio svjetlu budućnost našeg grada:
„Velika Gorica ima svijetlu budućnost zahvaljujući svojoj blizini Zagrebu, strateškom položaju i kontinuiranom razvoju infrastrukture. Očekuje se daljnji gospodarski rast, posebno u sektorima logistike, IT-a, proizvodnje i turizma. Blizina Zračne luke Franjo Tuđman čini je atraktivnom za ulaganja, a proširenje prometne mreže, poput planirane željezničke veze sa Zagrebom, dodatno će poboljšati povezanost i kvalitetu života.
Demografski, Velika Gorica bi mogla nastaviti rasti jer nudi povoljnije stanovanje od Zagreba uz istovremeno zadržavanje urbanih sadržaja. Povećanje broja stanovnika moglo bi potaknuti ulaganja u školstvo, zdravstvo i sportske objekte.
Ekološka održivost postaje važna tema, pa će grad morati ulagati u zelene površine, obnovljive izvore energije i modernizaciju komunalne infrastrukture. Očuvanje turopoljske kulturne baštine također će biti izazov uz urbanizaciju.
Uz pametno planiranje i privlačenje investicija, Velika Gorica ima potencijal postati jedan od najdinamičnijih gradova Hrvatske, s visokom kvalitetom života i uravnoteženim razvojem između tradicije i modernosti”.
Slažete li se s ovim predviđanjima? Što mislite, je li ChatGPT točno opisao Veliku Goricu ili ima nešto za dodati?
Priča iz kvarta
Ponos grada!
Ante Budimir je golom protiv Francuske oduševio cijelu naciju, a sve nas iz njegova grada po tko zna koji put učinio ponosnima. Zbog onoga što radi na terenu, ali još više zbog onoga što radi izvan terena…
Objavljeno
prije 2 tjednana
21. ožujka 2025.Objavio/la
Marko Vidalina
U trenutku kad je Ivan Perišić u 26. minuti poljudskog ogleda Hrvatske i moćne Francuske odradio dribling i dotaknuo loptu u namjeri da je centaršutem pošalje prema protivničkom petercu, Ante Budimir bio je, izračunali su, 12 metara od mjesta gdje će ta lopta pasti. Kulerski je u tom trenutku napao prvu stativu i u idealnom trenutku bio je na toj lopti. Završila je prvo na njegovu čelu, da bi se odmah potom “ušuljala” u francuski gol, a Poljud je – eksplodirao!
Ante Budimir raširio je ruke, raširio je i lice u prepoznatljivi osmijeh, a jedan petogodišnji dječačić u njegovoj Velikoj Gorici skakao je od sreće.
– Tata, tata, Budimir je zabio gol, on je iz Gorice! – vikao je uzbuđeno proslavljajući gol za vodstvo.
I nije taj velikogorički dom bio jedini u kojem se u tom trenutku osjetila posebna sreća i zadovoljstvo. I poseban ponos. Ante Budimir opet je oduševio, po tko zna koji put, kao što sve nas koji ga poznajemo ili srećemo na gradskim ulicama tijekom (pre)kratkih dolazaka kući, oduševljava to što je sve ovom posebnom dečku definitivno počelo dolaziti na naplatu.
Sport, kažu, uvijek vrati za sve što mu daš, a Ante je sportu godinama davao. I zaslužio je najmanje sve ovo što mu se događa. A događaju mu se velike stvari, jer Ante Budimir konačno je, sa 33 godine, došao do statusa zvijezde. Ne samo u Pamploni, gdje mu je privremeni dom, nego i u njegovoj domovini, u njegovu gradu. Dugo je bio nepravedno podcijenjen, sa svih mogućih strana, ali sad je konačno “na štihu”. I ima puno pravo uživati u svemu što mu se događa.
Iako, nije Ante tip koji će tražiti pozornost, koji će se osjećati potpuno komforno u ulozi zvijezde, pod svjetlima reflektora.
– Ne očekujem da će hodati iza mene u Velikoj Gorici i davati mi priznanje, tapšati me, to sigurno ne. Najbitnije mi je priznanje od trenera, suigrača, da sam prihvaćen u tom, da funkcioniram dobro s njima – rekao je Ante u nedavnom intervjuu, želeći reći kako mu neka velika pozornost nije potrebna.
Oduvijek je tako funkcionirao, oduvijek se bavio sobom i svojim nogometom, vjerujući da će se nekad negdje vratiti. I bio je u pravu, na vlastito zadovoljstvo, na zadovoljstvo svoje obitelji, prijatelja, poznanika, navijača, još više ne zadovoljstvo suigrača i trenera koji ga okružuju. I, to je bilo posebno lijepo vidjeti, na posebno zadovoljstvo tog najmanje jednog petogodišnjeg dječaka koji odrasta u gradu u kojem je i on odrastao…
Put Ante Budimira prema vrhu, prema trenutku u kojem ga cijeli stadion ispraća ovacijama, bio je sve prije nego lagan i jednostavan. Još od prvih dana, od prvih haklova na betoncu na Cibljanici, gdje se “tukao” sa starijima, od prvih treninga na Radniku.
– Nikad nije spadao među najtalentiranije klince u generacije, čak je bio i malo nespretan, nezgrapan, ali s tom svojom “lopatom”, neobično velikom nogom, uvijek bi nekako utrpao loptu u gol. Puno više od talenta izdvajalo ga je to što je uvijek radio više od drugih, što je vjerovao da može prebaciti svoje limite, što je bio maksimalno pošten prema nogometu. I zato je uspio – govorio je svojevremeno Senad Harambašić, njegov trener iz dječačkih dana.

Budem li se vraćao u HNL, neću ni u Dinamo ni u Hajduk, nego u Goricu, čuvena je Antina izjava… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL
I on će priznati da ga je na trenutku možda i podcijenjivao, da ga je znao slati da niže krugove oko igrališta na kojem su igrali neki drugi klinci. Nije odustajao, tu se negdje počeo graditi karakter koji ga je oduvijek razlikovao od svih drugih. Tu, ali i u obitelji, kojoj nije bilo lako. Ante i njegove sestre rano su ostali bez oca, koji je poginuo u prometnoj nesreći, a nova nevolja stigla je početkom rata. Budimiri su morali pobjeći iz njihova sela Ozimica pokraj Žepča, a odabir je pao na Veliku Goricu.
Stigli su 1992. godine, Ante je u to vrijeme bio šestomjesečna beba, zbog čega nemamo nikakve dvojbe da ga imamo pravo smatrati potpuno našim. Ovdje je rastao, ovdje se gradio u impresivnog čovjeka kakav je danas, ovdje je, u Radniku, nedaleko od svoga obiteljskog doma, počeo svoj trnjem i teškom mukom popločeni nogometni put.
Nakon što je prošao neuspješnu i traumatičnu epizodu u LASK-u iz Linza, gdje ga je odveo Andrej Panadić, Ante Budimir sudjelovao je u samim počecima HNK Gorice, bio je i prvi igrač koji je klubu donio novac od transfera, onih famoznih 20.000 eura, koliko je u zimu 2011. uplatio Inter iz Zaprešića. Ne Dinamo, ne Hajduk, ne Rijeka, ne Osijek… Ne, to bi bilo prejednostavno. Ante je preko Zaprešića zaslužio poziv u Lokomotivu, ali nitko iz “velike četvorke” i dalje nije reagirao. I opet je Ante morao ići okolnim putem.
Prva prilika u inozemstvu otvorila se daleko od naslovnih stranica, u drugoj njemačkoj ligi, u dresu St. Paulija. I opet nije išlo lako ni jednostavno, nije se tamo snašao, nije dobio povjerenje, pa je krenuo dalje. U drugu talijansku ligu, maleni Crotone, a tamo su stvari polako počele sjedati na svoje mjesto. Bio je najbolji igrač kluba koji je prvi put u povijesti izborio Serie A, a kad je stigla ponuda iz kultne Sampdorije, činilo se da će to biti – to!
Međutim, bilo bi prejednostavno… Opet nije dočekao pravu šansu, ni tu mu nisu do kraja vjerovali, pa se vratio u Crotone, na mjesto sreće. Od tamo se otvorila nova mogućnost, slijedio je odlazak u španjolsku Mallorcu, opet u drugu ligu. I opet je blistao, zabijao, zaslužio ljubav navijača i – izborio ulazak u Primeru. I tamo se potvrdio, u ekskluzivnom okruženju, pa je 2020. godine stigla ponuda Osasune. Prihvatio je izazov i malo po malo izrastao u apsolutnu klupsku legendu, najboljeg strijelca, ljubimca djece, navijača i bakica, jer igrao je sjajno, a ponašao se još bolje od toga…
U skladu s cijelom njegovom pričom, prožetom stalnim dokazivanjem i potvrđivanjem, prilika u reprezentaciji stigla je tek nekoliko mjeseci nakon 29. rođendana, u kolovozu 2020. godine. Stvari su i po tom pitanju sjele na svoje mjesto, bio je dio momčadi koja je u Kataru stigla do svjetske bronce, a onda… Opet osporavanje, opet nepravda, opet trnje pod nogama.
Izbornik Zlatko Dalić otpisao ga je nakon te bronce, odabrao je vjerovati nekim drugim igračima, a Ante je ostao Ante.
– Nema ljutnje, nema razloga za to. Izbornik ima svoj izbor, a ja ću uvijek biti tu ako me zatreba – govorio je u to doba i osvojio još nekoliko doza simpatije sa svih strana.
Usput, igrao je u klubu toliko dobro da ga Dalić više nije imao pravo ignorirati. Vratio ga je u kadar taman prije odlučujuće utakmice za odlazak na Europsko prvenstvo, koju je Hrvatska dobila 1-0. Strijelac jedinoga gola bio je, naravno, Ante Budimir.
Nije ni to pomoglo da opet završi u drugome planu, da čuva leđa Matanoviću i društvu, ali Ante je opet šutio i radio. Jedino tako i zna funkcionirati, jedino takav pristup od prvoga je dana smatrao ispravnim. Golom Francuskoj, njegovim četvrtim u dresu reprezentacije, još jedanput se potvrdio, dokazao svoju vrijednost i kvalitetu, još jedanput nas je učinio ponosnima svojim izvedbama na zelenom travnjaku.
Iako, još smo za nijansu ponosniji na našeg prijatelja i susjeda zbog svega što pokazuje izvan terena. Uvijek maksimalno normalan, pošten, prizeman, skroman, pristojan, pametan, promišljen… I potpuno isti kao što je bio onih prvih dana, kad je pod Senadovim vodstvom svojom “lopatom” zabijao prve golove.
Nikad nećemo zaboraviti da je dan nakon povratka iz Katara bez ikakvog razmišljanja pristao sljedećega jutra doći na City radio, podijeliti svoju priču sa svim nama, iako bi mnogi drugi u tim trenucima odgovorili: “Radije ne bih, umoran sam, iscrpljen, nemam vremena…” Za Antu to nije bila opcija.
Slično je reagirao i kad ga je trener Senad nazvao i zamolio da mu pomogne s praksom za dobivanje PRO licence.
– Možeš li mi srediti da dođem u Crotone i pratim treninge? – zamolio je Senad, a već iduće sekunde sve je bilo riješeno.
Ugostio ga je, napravio sve da se osjeća kao kod svoje kuće, bio mu je pri ruci u svakom trenutku njegova boravka u Italiji, pomogao koliko god je mogao. Jer Ante je, jednostavno, takav.
Pamtimo i onu nevjerojatnu priču iz Španjolske, kad je 78-godišnju baku, kojoj se nije pojavio taksi, odvezao u 70 kilometara udaljenu bolnicu na terapiju kojom se borila protiv raka.
“Hvala Osasuni što ne dovodi zvijezde nego dobre ljude”, javila se kći oduševljene bakice.
I to je konačna istina. Vidjelo se to i nedavno, kad je Ante, kako bi obilježio rušenje rekorda po broju golova u dresu Osasune u La Ligi, ručkom počastio kompletan klub, od predsjednika do čistačice. Odveo ih je u svoj omiljeni restoran u kojem ga, pogađate, obožavaju.
– Ante je legenda Osasune, velik igrač, ali još je bolji čovjek – komentirala je vlasnica restorana.
Mogli bismo tako nabrajati unedogled, postoji otprilike milijun razloga da budemo ponosni na dečka sa Cibljanice, ali tu se više zapravo i nema što objašnjavati.
Ante Budimir je nogometna i ljudska veličina. On je, u punom smislu te semantičke konstrukcije, ponos grada.
– Tata, tata, on je iz Gorice…
Je, sine, naš je. I čudesan je.
Kultura
Roža (Bir böcek olan kız)! ‘Kako sam predstavu na kajkavskom odvela u Istanbul…’
Predstava “Roža (cura s greškom”, koju su Ana Katulić i Žak Valenta osmislili na temelju pripovjetke “Svoga tela gospodar” gostovala je u Turskoj. Ana je glumila na kajkavskom, išli su i turski titlovi, a o svemu tome doznajemo iz prvog lica…
Objavljeno
prije 3 tjednana
11. ožujka 2025.Objavio/la
Redakcija Cityportala
U prvom licu: Ana Katulić
Kad si samostalni umjetnik, obrtnik, samozaposlen, na nezavisnoj sceni, kad vodiš umjetničku organizaciju te si u njoj i glumac/glumica i autor, producent, i vozač i računovođa i tajnik i marketing i novinar, najkraće rečeno – katica za sve – onda znaj da, uz brojne velike i male radosti koje ovaj poziv ostavlja na kraju dana, on ujedno otvara i Pandorinu kutiju svih sila koje nisu uvijek ugodne i često su egzistencijalno upitne.
Ljudi nam se dive jer smo kreativni, inovativni, hrabri, probitačni, radimo ono što volimo i želimo, no druga strana medalje je ta da od umjetnosti često izazovno živimo i da se rijetko posvećujemo samo umjetničkom procesu (eh, da je barem tako!). Većina našeg posla, ili bar dobrih 60 posto, uvijek je administracija, dan na kompjuteru, mejlovi, natječaji, tiskara, komunikacija i tako u krug. Kamo sreće kad ostane moment za kreativu.
No, na dnu Pandorine kutije je nada, a ja sam po prirodi optimist, pa ovo nije tekst o tome kako umjetnici teško žive već potvrda da se svaki trud, upornost i rad isplate. Uvijek. Osim toga, jedan moj poznanik mi je lani za Božić poželio da “od svog rada živim, a ne preživljavam”, pa sam tu njegovu rečenicu uzela kao mantru ili lajtmotiv ove godine, koja je krenula poprilično dobro i uspješno.
Tu, naravno, prvenstveno mislim na Rožu (curu s greškom), moj prvijenac, cjelovečernju autorsku predstavu našeg goričkog Štoos teatra koju smo na scenu lani postavili Branko Žak Valenta, moj dobar prijatelj, koreograf i umjetnik, i ja, prema motivima Kolareve pripovijetke “Svoga tela gospodar”.
Kvalitetna se ekipa okupila u radu; Ivan Grobenski, koji je fantastično odradio glazbu, mladi kipar Matej Vuković, s kojim je suradnja počela 2023. na Ogledima, koji je napravio masku Pisave, multimedijalna umjetnica Mia Štark, koja je složila vizual i radila sa mnom na pokretu. Roža se rađala u prostoru FA Turopolja i nakon što je premijerno odigrana lani u Gorici i Zagrebu, to je bilo to.
Za nezavisni Štoos teatar, koji nema svoju kazališnu dvoranu, postavljaju se vječna pitanje: Gdje ćemo igrati? Za koga? I kada? Neka gostovanja smo dogovorili; bit će još koje u Gorici (vjerojatno oko Goričkih večeri), u KNAP-u, mogli bismo igrati kao lektira za osnovne ili srednje škole, zovu nas u Buševec, u Koprivnicu i Krapinu…
Treba opet sjesti za laptop; “Poštovani, mi smo Štoos teatar iz Velike Gorice…” i nuditi predstavu. Sreća je htjela da mi je kolegica poslala link za festival u Bursi, u Turskoj. Bio je to Balkan festival, na koji stižu razne izvedbe iz cijelog svijeta. Prijavnicu sam ispunila, priložila sve materijale; fotografije, video snimku predstave, plakate, tehnički rider… I drži fige.
Koncem 2024., međutim, stiže pozivnica na International Women Playwrights Theater Festival u Istanbulu. Istanbulu?! Istanbulu??! Čekaj malo, pa ja nisam prijavljivala Istanbul. Zovem Žaka: “Jesi li nas ti možda prijavio?”, malo sam zbunjena. Žak odmahuje, prvi glas.
Ono što je ostao moj zaključak do danas (jer drugog nema) jest da je ekipa iz Burse prepoznala našu predstavu i proslijedila prijavnicu Istanbulskom nacionalnom kazalištu. Oni su pogledali snimku predstave, odlučili je uvrstiti u program i poslali nam pozivnicu za Festival. I tad kreće jedan fini miks sreće, uzbuđenja, pozitivne treme, panike i brige, pa malo zabrinutosti , pa opet uzbuđenja i tako u krug do veljače.
Trebalo je napraviti predprodukciju, dogovoriti tko od ekipe ide, što ćemo nositi od scenografije, a što nam mogu osigurati organizatori, gdje ćemo biti smješteni, što možemo nositi sa sobom u avionu i kako pakirati opremu i tehniku. Trebalo je masku Pisave dobro zapakirati za avion da se ne bi u transportu oštetila jer je rađena od kaširanog papira i lako je lomljiva.
Osim toga, trebalo je osigurati i riješiti financije za put i još puno tehnikalija. Jedna od njih bio je i prijevod predstave. Na turski. Odmah zovem predsjednika Hrvatsko-turske udruge prijateljstva, Gorana Beusa Richembergha, i pitam za preporuku. On me spaja s turkologinjom Leom Kizilkayom i iza Nove Godine prijevod je već u Istanbulu. Ja sam sretna jer organizacija dobro protječe, rokovi se poštuju, nema nepoznanica i sve ide prema planu.
U Istanbul stižemo 8. veljače, Domagoj Klasić (tehnička podrška), Ivan Grobenski (glazba, ali u ulozi tehničara za titlove) i ja. Žak je ostao u Rijeci, slomila ga gripa, bodri nas porukama. Subota je, let je kratak, ugodan, a i Pisava je stigla u jednom komadu.

Ana i Žak Valenta, koji zbog bolesti nije putovao u Istanbul
Na aerodromu nas dočekuje domaćin iz kazališta, glumac Emir Üstündağ koji nas s kolegom, u kombiju, sa svim našim osobnim stvarima i kazališnom rekvizitom vozi do hotela i do kazališta. Vožnja od aerodroma traje kao da ideš od Zagreba do Ljubljane, sva sreća da su hotel i kazalište na pet minuta pješice.
Gostoprimstvo koje su nam ukazali domaćini rijetko se viđa. Smješteni smo u drevnoj četvrti Üsküdar, na azijskoj strani kopna. Ova strana puno je tradicionalnija i tiša, a tu se može vidjeti Istanbul kakav je bio nekad; netaknute malene četvrti i kućice, domaće radnje bez velike izgradnje i užurbanog ritma ovog milijunskog velegrada, koji je velik kao četiri Hrvatske.
Kazalište u kojem igramo jedna je od pet zgrada, koliko ih Nacionalni teatar ima po Istanbulu. Ova je zgrada nekad davno bila tvornica piva i cigareta, ima jednu veću i jednu manju kazališnu dvoranu, pet dvorana za probe ansambla, prostorije muzeja u kojem se čuvaju artefakti iz nekadašnje tvornice, prostorije za kostimografe, scenografe i umjetničke voditelje, administraciju, kafić za publiku i kuhinju za glumce i zaposlenike.
Organizatori festivala uvijek su nam na usluzi; nose čaj, kuhaju kavu, donose perece, pitaju kako smo, je l’ sve u redu, što nam treba… Turci slabo govore engleski, sreća pa je tu Google prevoditelj. Pričamo u mobitel, on prevodi, domaćini čitaju, smijemo se. Razumijemo se.
Festival traje sedam dana, upoznajemo trupu iz Makedonije, oni izvode dan prije nas. Tu su još ansambli iz Bugarske, Grčke, Rusije, Srbije, Španjolske, Njemačke i Italije, te domaćini iz Turske. Sve je odlično organizirano, uređeno, nema nepoznanica, poštuje se raspored i organizacija.
U Istanbulu provodimo četiri dana, pa imamo vremena za sve. Prvi dan odlazimo preko Bospora do Europskog kopna, do Aya Sofie, Plave Džamije, do Bazara. Kad smo tu, prilika je da sve posjetimo. Ne sprečava nas ni kiša koja nas neumoljivo prati sve dane. Pijemo tursku kavu, jedemo baklave i tradicionalna turske jela nalik na raviole (i kebab, naravno), opuštamo se i prepuštamo zavodljivosti istoka. A onda idući dan – izvedba.
Do podne i popodne provodimo u kazalištu, slažemo scenu, isprobavamo titlove. U tim trenutcima razmišljam kako će publika reagirati, hoće li razumjeti predstavu i kako će je razumjeti. Ovo je prvi put da Roža i ja gostujemo izvan Hrvatske, to je publika koja nikad nije čula za Slavka Kolara, predstava je na kajkavskom, prati li to i prijevod i što je sve izgubljeno u prijevodu u odnosu na original?
Ipak, jednom kad je publika ušla, kad su se svjetla ugasila i scena zasvijetlila tom magičnom svjetlošću, bilo je jasno da jedinstven jezik kazališta svi razumiju. Na početku sam ih “pridobila” s nekoliko turskih izraza i pozdrava; dobra večer, dobro došli (İyi akşamlar, hoş geldiniz, tur.) i do samog kraja nisam izgubila njihovu pažnju.
Pljesak i dijalog s publikom koji je nakon završetka predstave potrajao pa skoro kao i predstava sama, odgovorili su na sva moja pitanja i sumnje. Bilo je zaista neponovljivo. Na međunarodnoj sceni, u drugoj državi ( i kontinentu!) primiti pohvale, pljesak i čestitke iz publike među kojom je bila i hrvatska konzulica u Istanbulu, Ivana Zerec.
To je publika koja je angažirana, koju zanima kazalište, koja pita. Predstava je komunicirala i na mnoge je načine dotaknula i progovorila. Negdje smo se osjetili, pronašli i povezali. I to ne samo na razini žena, nego na razini naroda i ljudi, kolektivne svijesti i izazova koji su sveprisutni i svima nam slični. Bilo je to jedno neponovljivo gostovanje koje nam je dalo adrenalina i krila za dalje. Na nezavisnoj sceni. Dan po dan. Može se. Isplati se!
“You have home in Türkiye now”, poručili su nam domaćini na odlasku.
I vjerujte nam, znamo da je to istinski tako.
Priča iz kvarta
Ivan Šćepina opet kod svoje kuće! Odmah je otišao svojim dečkima na Udarnik…
Nakon što je odradio ovu fazu rehabilitacije u Krapinskim toplicama, Ivan Šćepina vratio se kući i odmah poželio otići na Udarnik i pogledati utakmicu svojih prijatelja i suigrača, koji su mu dobrodošlicu kući poželjeli – pobjedom!
Objavljeno
prije 3 tjednana
10. ožujka 2025.Objavio/la
Redakcija Cityportala
Petak iza nas bio je velik i važan, poseban dan za obitelj Šćepina iz Gradića. Sin Ivan vratio se kući s rehabilitacije u Krapinskim toplicama, završio je s tom fazom svoga oporavka nakon teške nesreće prošloga ljeta i započeo novu. U kojoj će i dalje biti potrebno jako puno borbe, kako njegove, tako i njegovih roditelja Ružice i Darija, ali u ovom trenutku važno je samo da je obitelj ponovno na okupu, da je Filip dočekao svog starijeg brata…
Puno se toga događalo oko Ivana Šćepine u mjesecima iza nas, njegova nesreća ujedinila je Hrvatsku, ali u prvom redu njegov grad, iz kojeg je i krenula akcija skupljanja sredstava za skupu rehabilitaciju. Uz njega su, kao velika potpora u najtežim trenucima, bili i obitelj, i susjedi, i prijatelji iz škole, i suigrači iz NK Kurilovca, čiji je Ivan bio član do kobnog pada u lipnju prošle godine. Unatoč svemu što je prošao, Ivan je ostao zaljubljen u nogomet, što je pokazao već u nekoliko navrata.
Došao je tako ispratiti utakmicu između Zagorca i Kurilovca u Krapini, utakmicu organiziranu s ciljem da se dodatno pomogne njemu i njegovoj obitelji, a ove je subote, samo dan nakon što je stigao kući, prvi put otišao na Udarnik. Igrali su njegovi dečki, njegova generacija, kadeti Kurilovca, a s druge strane bio je Samobor. Ivanov dolazak na utakmicu, koju je pratio uz rub terena, dodatno je motivirala njegove prijatelje iz kluba, koji su pobijedili Samoborce s visokih 3-0, uz dva gola Gabriela Čolića i jedan Mihaela Blaževića. Istog protivnika rezultatom 1-0 pobijedili su i juniori, a sve skupa imalo je posebnu posvetu.
“Današnji trijumfi kadeta i juniora posvećeni su posebnom gostu, Ivanu Šćepini, koji je pratio utakmicu svojih suigrača. Ivane, prekrasno te vidjeti opet na našem Udarniku, na terenu, s loptom, s tvojim suigračima i frendovima! A vama dečki kapa do poda za trud, te što ste Ivanu omogućili da zajedno sa vama proslavi pobjedu!”, oglasili su se iz Kurilovca.
Pred Ivanom je i dalje teško razdoblje, dug je put do potpunog oporavka, ali uz ovakvu podršku sa svih strana sve će to ići barem za nijansu lakše…
Priča iz kvarta
Pevecovih 60: Jedno posebno prijateljstvo, dva dima cigarete i poneka suza…
Povodom 60. rođendana omiljenog klupskog oružara Franje Kovačića Peveca, HNK Gorica predstavila video u kojem mladić s Kozjače otkriva tajne rituale, ali i odgovara na pitanje je li buncek bolji u Hrvatskoj ili Rumunjskoj
Objavljeno
prije 1 mjesecna
17. veljače 2025.Objavio/la
Redakcija Cityportala
U subotu poslijepodne igrači Gorice morali su čestitati boljem, ovoga puta kolegama iz Dinama, ali u subotu navečer igrači Gorice su – slavili! Ne, nije došlo do toga da se slavi porazi, već se poklopilo da je ta subota navečer termin za doček jednog posebnog rođendana. Okruglog rođendana, jer Franjo Kovačić zvani Pevec u kafiću na stadionu je slavio šezdeseti, očekivano veselog rođendana, baš onakvog kakav Pevi i zaslužuje…
Pevec je, za one koji možda ne znaju, ekonom u HNK Gorici, a u ulozi koja se naziva i oružar već je više od 15 godina. Praktički otkad je krenula priča s HNK Goricom. Franc, kako ga zovu i sinovi Marko, Jurica i Luka, jedan je od onih tipova koje svi znaju, koji su uvijek tu negdje, u điru. Brojno je zato bilo društvo koje se okupilo na rođendanskoj fešti, a naravno da su se po povratku s utakmice priključili i igrači, stručni stožer…
U svijetu HNK Gorice Franjo Kovačić Pevec je sveprisutan, gotovo jedan od simbola kluba. A kad je već tako, u klubu su se potrudili snimiti i jedan posebni rođendanski video, u kojem je Pevi pričao o svom životnom putu, o rastu kluba u svim ovim godinama, o posebnim prijateljstvima s igračima, o tajnim ritualima, o pjesmi i kafani.
Sretan rođendan, Franc!
Reporter 446 - 20.03.2025.
Izdvojeno
-
Prirodaprije 6 dana
Vodostaji rastu! Evo gdje je najkritičnije
-
Obrazovanjeprije 6 dana
FOTO Održan Sajam Vježbeničkih tvrtki Ekonomske škole Velika Gorica
-
Kulturaprije 3 dana
FOTO Sjajne izvedbe folkloraša na Turopoljskom festivalu folklora
-
CityLIGHTSprije 5 dana
Pitali smo ChatGPT što misli o Velikoj Gorici, evo što je rekao!