Već na ulazu u Ribnicu osjećalo se da se događa nešto posebno, pogotovo kad se iz smjera Velike Gorice skrene desno, u ulicu koja vodi prema Vatrogasnom domu. U gotovo svakom dvorištu ponosni susjedi sa spremnim mobitelima, na svakim pedesetak metara po jedno vatrogasno vozilo, a sve u iščekivanju – olimpijaca! Ponosa sela, dviju skupina koje su se vratile s Vatrogasne olimpijade u Celju, svaka sa svojom uspješnom pričom…
Kad su vatrogasna vozila s olimpijcima počela prilaziti Domu, krenula je igra dima i vode, a sami ulazak u svoju kuću, na mjesto gdje se praktički svakodnevno okupljaju, ispraćen je velikim pljeskom oduševljenih sumještana. Emotivno, lijepo, toliko posebno da čovjek na trenutak i zaboravi da stoji na 33-34 stupnja.
– Doček je zaista nevjerojatan, nismo mislili da će to baš ovako izgledati, ali svi smo zaista presretni, oduševljeni – kazala je Lucija Navračić, čiju ulogu najlakše možemo opisati kao kapetanica ekipe.
A njezina ekipa ispisala je povijest. Sjajni su bili i dečki, uzeli su sedmo mjesto, ušli u elitnu skupinu, no djevojke su – briljirale. Nakon što su prije pet godina kiksale u svom prvom olimpijskom pokušaju, ovoga puta sve se posložilo. I sjelo na svoje mjesto.
– Gledajući iz ove perspektive, mislim da nam je i pomogao taj neuspjeh prije pet godina, jer ovoga puta smo došle maksimalno spremne. Ovo je kruna i velika nagrada za sve ono što je iza nas, za svaki odrađeni trening i vježbu, i vjerujem da smo zaista s pravom ponosni – kazala je kapetanica Lucija.
Odradile su obje ekipe zajedničko fotografiranje, kratko zastali s valjda svakim od sumještana, a zatim se preselili u klimatizirani prostor društvenog doma. Ulazile su djevojke jedna po jedna, pozdravljale oduševljene sumještane i uživale u trenutku.
– Sve su apsolutno zaslužile, jer iza cura su zaista naporne pripreme. Moram zahvaliti i gospodinu Damiru Bošnjaku iz Atletskog kluba Velika Gorica, koji je mjesec i pol dana pripremao cure i napravio nevjerojatan rezultat, baš značajno im popravio trčanje. Dva do tri puta tjedno radili smo tehniku, sve skupa zaista zahtjevno, ali zato sam ja i bio tihi optimist. Za mladež sam znao da će ući u zlatnu kategoriju, a za cure sam se potajno nadao da možemo ovoga puta ispraviti ono što nam je izmaknulo prije pet godina – govorio je u jednom dahu presretni zapovjednik Mario Stipetić.
Točno to se i dogodilo.
– Imali smo to vrijedno iskustvo, ali i cure koje imaju nevjerojatan mentalni sklop. Bilo je tu sjajnih ekipa, prije svega iz Austrije, ali mi smo znali što treba napraviti. To smo i napravili, tehnički su bile odlične, dovoljno brze… I evo, zaslužile ovaj nevjerojatan doček – dodao je Stipetić prije nego se pridružio nastavku fešte, potpomognute tamburašima.
Još je samo morao odgovoriti na jedno pitanje… U čemu je, zaboga, fora s tom Ribnicom i vatrogastvom?
– A ne znam, valjda su takve podzemne vode, ha, ha – kazao je Stipetić pa nastavio ozbiljnije.
– Ovdje imamo dobre vatrogasce, ali prije svega dobre ljude. Predani smo ovoj aktivnosti i to je, ukratko, to. Uvijek smo imali mladih, okupljamo ih jako puno, igralište je uvijek puno kad su vatrogasne vježbe… U ovom selu je to jednostavno tako, biti vatrogasac je ‘kul’!
I time je, zapravo, rečeno sve. Bravo, dečki, naklon do poda, cure!